Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

NE DIRAJTE U MAKSA!

Objavljeno

na

Velikanima i herojima jednoga naroda ne postaju vojnici i političari koji pomoću raznih političkih manipulacija i pogodbi s okupatorom svoje zemlje ponekad uspiju izvojštiti poneke male koncesije, nego oni koji se bezkompromisno bore za podpunu slobodu svoga naroda izpod tuđinskog jarma bez obzira radi li se tu o najokrutnijem robstvu ili nekoj vrsti prividno blage tuđinske dominacije nad narodom kojem pripadaju.

maks luburicSvugdje u svietu, pa tako i u Hrvatskoj (dapače, posebno u Hrvatskoj) svaki onaj riedki pojedinac koji se je u bitkama za svoj narod uzdigao iznad drugih, običnih ratnika, izložen je raznim ocjenama, nekad dobrim, najviše lošim, ovisno o tome od koga one dolaze.

Svaki istinski heroj (a takvih je uvijek bilo malo) čiji je životni cilj bezkompromisna borba za slobodu svoga naroda, taj cilj postavlja iznad svega i izpred svega ne obazirući se na to što će drugi o njemu misliti, napose što će misliti razni izdajnici, a najmanje što će o njemu misliti razna neupućena blebetala.

Takav čovjek misli svojom glavom. On se ne obazire na tuđa mišljenja.

On se ne bori za nikakvu čast, nikakve privilegije, nikakve osobne probitke.

On se bori za podpuno oslobođenje svoga naroda izpod tuđinskog jarma.

U svojoj dugoj i burnoj povijesti hrvatski narod imao je dobar broj takvih sinova, odličnika koji su znali da se okupatora mora ništiti svim razpoloživim sredstvima i, da bi se to postiglo, s njime se mora uhvatiti u ljutu borbu i toj borbi ga dotući i, ako treba u njoj umrijeti.

Za njega ne postoje materijalna bogatstva. Njega nitko ne može podkupiti.

Nažalost, poneki ratni heroji u koje je naš narod najviše vjerovao, u najgorim momentima po čitav narod, radi materijalnih, obiteljskih ili nekih drugih razloga, znaju pred izdajnicima pokunjiti glavu i nestati u magli zaborava.

Vjekoslav ‘Maks’ Luburić nije bio jedan od tih ljudi. On je u svoje vrieme pripadao onoj hrvatskoj generaciji koja je u kratkom vremenu u kojem je djelovala znala da se u borbi protiv zakletog krvnika svoga naroda i domaćih odroda mora uporabiti sva dostupna sredstva. On je čvrsto vjerovao da se s izdajnicima nikad ne može i ne smije miriti i takav je ostao sve do svoje smrti.

On je pripadao grupi hrvatskih revolucionara koji su sve što su imali; svoju ljubav prema bližnjima, svoje mladenačke snove, svoju mladost i sam život, podredili borbi za oslobođenje svoga naroda izpod tiranije jedne divlje balkanske rulje, više od pola milenija zaostale iza civilizacije kojoj je hrvatski narod pripadao.

Nedavno su neke očito neupućene osobe počele širiti nekakve nove, podpuno glupe verzije i upite o nekim njegovim tobožnjim do sad nepoznatim “zločinima i grijesima”.

Već smo se valjda svi nagutali srbskih i komunističkih bljuvotina na račun svih hrvatskih ratnika posebno na račun trojice najpoznatijih vojničkih zapovjednika u NDH, Jure Francetića, Rafaela Bobana i Maksa Luburića.

Naslušali smo se njihovih priča o raznim Jasenovcima, Jadovnima, Slanama i sam vrag zna kakvim ne “logorima”, gdje je Maks “uvek bio prisutan”.

Kad imalo pametan čovjek pogleda te njihove tvrdnje ne može izbjeći pomisao da, ako je samo 5% tih tvrdnji točno, da je Maks morao biti neka vrst vanzemaljskog stvorenja koje je istovremeno moglo biti na više mjesta.

Svi oni čiji je kapacitet mozga dostigao barem razinu razlikovanja “facts from fiction”, sve te velikosrbske i jugokomunističke absurdne tvrdnje lako mogu uzeti sa zrnom soli, ali sudeći po nekim trvrdnjama i pitanjima koje ove osobe putem e-maila šalju nekim vrhunskim hrvatskim djelatnicima, očito je da u našem narodu ima ljudi čiji um još nije dostigao tu razinu

Eto, sad na sve neprijateljske fantazije o generalu Luburiću te osobe nadodaju da je on bio i ruski špijun ili, kako ovaj kaže, ‘ruski udbaš’.

I nije to sve! To je samo jedan sastojak koji je ova, očito neupućena osoba, ubacila u tu svoju cicvaru.

Tu su, bez ikakvog reda i veze, onako zbrda-zdola, skarlabani: nekakvi dječji logori, pa fantomska imena nekih njemačkih poslanika u NDH, pa neko čudno prezime nekave ‘kuharice’ na Janka Puzsti, pa slučaj Vokić-Lorković, pa bijeg komunista iz Kerestinca, pa slovenski komunist Kopinič, Tuđmanova krivnja za ubojstvo Ante Paradžika, Mire Barešića, Blaža Kraljevića i sam đavao zna što sve ne.

Pa dobro, čovjek bi ovo mogao odbaciti kao nekakvu fantaziju nerazvijenog uma maloga djeteta.

Ali, očito je da ovdje nije rieč o djetetu nego o odraslom čovjeku koji se upustio u čeprkanje po povijestnim zbivanjima o kojima nema ni blagoga pojma.

Ne vjerujem da taj čovjek sviestno radi za današnju udbu, ali uvjeren sam da nije u stanju shvatii da ovakvim glupim fantaziranjima on to čini nesviestno.

Najprije, ne znam o kakvom dječjem logoru u Jaski on priča.

Ako je riječ o djeci koja su dovedena iz Kozare poslije likvidacije Titinih partizana 1942. g., onda treba znati sliedeće: Ta djeca su bila u jadnom stanju; izgladnjela, neoprana i skoro sva zaražena tifusom koji je prenošen milijunima ušiju harao među partizanima. Hrvatske vlasti odpremile su tu djecu na nekoliko mjesta, kako bi im se odmah pružila liječnička pomoć i sva druga pomoć. Sva koja su koja su bila izliečena bila su poslana u hrvatske obitelji na izhranu.

Mnoge od njih posvojena su od obitelji u koje su bila dodieljena. Po dolazku komunista ta djeca su silom iztrgnuta iz tih obitelji i poslana na ‘preodgoj’ u komunističke internate, a mnogi dobrotvori koji su ih hranil i odievali kao svoju vlastitu djecu našli su se nekoliko stopa pod zemljom.

Vrlo dobro se sjećam izjave jednoga od te preodgojene djece, koju je kao odrasla žena, sada ‘Srpkinja’, 1991. g., dala novinarki u Hamiltonu, za vrieme srbske agresije na Hrvatsku, kad se sav ološ svieta kukom i motikom bio digao protiv Hrvata.

Uz hrpu drugih absurdnih tvrdnji ona u svojoj narativi navede kako ju je 1946. g. hrvatska obitelj koja ju je bila posvojila poslala u školu. i – “jednoga dana za vrijeme vjeronauka katolički pop mi je rekao – ti si Vlahinja”.

Zamislite, katolički svećenik 1946. predaje vjeronauk u Titinim školama i “ dete nekog srpskog heroja s Kozare” naziva, kako ona reče, “pogrdnim imenom Vlahinja” – i nikom ništa.

Mi koji dobro pamtimo “četrdeset šestu, sedmu i osmu” i sve druge poslie njih, vrlo dobro znamo za kakve su sitnice u tim krvavim godinama padale hrvatske glave, posebno one hrvatskih svećenika.

Kao za reprizu ovome, neki dan u Večernjem listu netko se od jugonovinara razpisao o jednom takvom logoru negdje u Slavoniji, gdje se tvrdi da je tamo umrlo oko 600 te djece.

maks i obiteljTifus je u ono vrieme bio vrlo opaka zaraza bakterijom ‘riketsia’ koju su uslied nezamislive nečistoće među partizanima širile horde ušiju i drugih parazita, pa je bezupitno da su mnoga od te djece, koja su već bila u krajnjem, neizlječivom periodu bolesti, umrla od te opake bolesti.

Ali, kako svi znamo, bez obzira na to od čega je tko za vrieme toga rata umro, sve su to žrtve “ustaškog genocida” na čelu s Maksom Luburićem.

Kao potvrdu za autentičnost toga “zločina” Večernjak donosi “svjedočanstvo” nekog “deteta Kozare”, vjerojatno danas Pupovčevog pajdaša, koji kaže da je za vrieme boravka u logoru bio star samo godinu dana pa se ničeg ne sjeća, ali “sigurno zna da su ta djeca tamo poumirala”.

Drugo, nije postojao nikakav “Klaise Hirstenau” . Postojao je njemački general Edmund Gleise von Horstenau, rođen 27. veljače 1882. u Braunau am Inn u Austriji (gdje je rođen i Adolf Hitler).   Za vrieme Austrougarske u činu pukovnika služio je u vojnoj obavještajnoj službi.

Za vrieme 2. svj. rata jedno vrieme bio je vojni poslanik Wehrmacht-a u Hrvatskoj. Poslije izkrcavanja savezničkih trupa na Siciliji on je predviđao da će Njemačka izgubiti rat i navodno je jednom rekao nekim hrvatskim ministrima: “Njemački brod tone, zašto vi Hrvati ne skačete s broda koji tone?”

Na zahtjev dra Ante Pavelića, radi sumnje da je potakao Vokića i Lorkovića na pokušaj puča, bio je opozvan u Njemačku.

Za vrieme obnašanja svoje dužnosti u Hrvatskoj on je bio neka vrsta administrativnog šefa njemačkih trupa na tom sektoru, a ne i hrvatskih.

Sigurno nije bio šef Maksu Luburiću, koji se radi nepravde prema hrvatskom narodu, znao sukobiti sa svakim pa i s Njemcima; kao u slučaju s onim divljanjem Kozaka u Novskoj i pokušajem njemačkog švercanja vagona punih četnika kroz Zagreb.

Tvrditi da je general Gleise von Horstenau bio nekakav rusko-njemački “double agent” više je nego blesavo ili, ako je to istina, biti će da su saveznički poslieratni tribunali, gdje su Rusi vodili glavnu rieč, odredili i ruske špijune slati u Titinu klaonicu, pa je Gleise von Horstenau, rađe nego da bude izručen u Jugoslaviju, u njihovom zatvoru u Nürnbergu, 20. srpnja 1946. izvršio samoubojstvo.

“Njega su zvali general Drinjanin, a tamo nikad nije ratovao”, kaže dalje ovaj naš novi povjesničar. Ne mogu pojmiti kako netko može biti tako jednostavan.

Zar on još nije čuo da kad je rieč o svim zločinima koji su počinjeni na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, između Sutle, Drave, Drine i Jadranskoga Mora, da je prema 70 godina staroj srbokomunističkoj i zionističko-boljševičkoj promičbi, tu kolovođa uviek bio Maks, a kad je rieč o borbama protiv Dražinih četnika i Titinih boljševika onda on nije bio nigdje. Cieloga je rata sjedio u Jasenovcu, pio rakiju i klopao Srbe.

Kao i velika većina hrvatskih ratnika, u onome i u ovome posljednjem ratu i Maks je ratovao po cijeloj Hrvatskoj, a i da nije, kakva je to predpostavka da se on ne može zvati Drinjaninom.

Za informaciju tim i takvim ljudima, Maks se nije mirio s nikakvom Hrvatskom čija granica sa Srbijom nebi bila tamo gdje je bila – od stoljeća sedmog – na rijeci Drini!

Razlaz izmađu Maksa i Poglavnika dra Ante Pavelića usliedio je početkom 1955. godine, kad se proširila vijest o navodnom sporazumu Pavelić-Stojadinović, koji je bio podpisan koncem 1954. godine u Buenos Airesu.

Tim sporazumom, koji je najvjerojatnije samo još jedna srbo-komunistička podvala, granica između Hrvatske i Srbije trebala je ići rijekom Bosnom.

Tada i zato se on nazvao Drinjaninom.

Do te godine Vokića i Lorkovića ubili su razni ljudi u koje je bio uključen i general Boban, a poslije Maksove pobune svi zločini pripremani u kuhinji jugoslavenske promičbe prebačeni su na Maksa, pa je od tada, uz gomile ‘novih zločina’ Maks postao i njihov ubojica, iako u vrieme njihova nestanka nije bio ni blizu Lepoglave.

“Pavelić ga nije primio u HOP”.

Dr. Ante Pavelić je HOP osnovao 1956., nekih godinu i pol poslije Maksove pobune.

“Kuharica Zagorelec”.

Gdje spominje tu nekakvu “kuharicu Zagorelec”, vjerojatno je od nekoga, tko je upućen kao i on, čuo nešto o slučaju sa sestrama Pogorelec, a koji nema ama baš nikakve veze s Maksom. Ali, svakako, treba i njih strpati unjegovu “torbu zločina”.

Evo što tom slučaju piše komunistički književnik Bogdan Krizman:

“Milićević ( šef jugoslavenske špijunaže Vladeta Milićević, nap. a.) – prirodno se zainteresirao za ljubavnicu G. Perčeca Jelku Pogorelec i njenu sestru Mariju.

Marija je željela da sestru – koja je imala nezakonito dijete sa “stricem” – izvuče iz ustaške sredine i okrene protiv Perčeca – što je Milićević pomagao – i stoga je otputovala iz Austrije k njoj u Mađarsku…..”.

Da o tome ne duljim, kad se saznalo za Milićevićev pokušaj da kroz Pogorelićke infiltrira logor na Janka Puzsti Gustav Perčec je priekim postupkom osuđen na smrt i likvidiran – i time je taj problem odklonjen.

“Priča da je čuvao leđa Bleiburgu ne drži vodu”, kaže se dalje u tim bezveznim nabrajalicama. E, ovako nešto može izvaliti samo onaj kome u glavi fali dobar broj cvekova. Onome tko je imalo upućen u ono što se tada odigravalo mora pozliti kad čita ovakve nebuloze, a kamoli ne bi onome tko je u svome više od 50 godina dugom emigrantskom životu upoznao mnoge od preživjelih sudionika i aktera u ovoj po hrvatski narod najvećoj tragediji.

Svakome je poznato, da je prije povlačenja Hrvatske vojske i civilnog pučanstva prema Austriji u svibnju 1945., po zpovijedi Poglavnika dra Ante Pavelića general Luburić postavljen da trupama pod njegovim zapoviedništvom na čitavom putu od Zagreba do austrijske granice, kao zalaznica, štiti zaleđe odstupajućih jedinica hrvatske vojske i možtva civila.

A kako je on vršio tu dužnost evo samo jedan mali primjer kojeg je u svojim svjedočanstvima naveo domobranski nadporučnik Kazimir Kovačić:

(…) “Nakon našega pokreta u Celju je kao zaštitnica još ostao dobar dio ustaških jedinica pod zapovjedništvom Maksa Luburića i Rafaela Bobana.

Nekih 6 km izvan grada, po naređenju generala Herenčića, koji je kako zaključujem preuzeo zapovjedništvo, kolona je stala i tu prenoćila.

Kad je kolona stala vratio sam se u Celje s 2 vojnika da potražim jednog zrakoplovnog dopukovnika koji mi se ranije bio priključio s namjerom da s nama proslijedi put.

Vraćajući se u Celje, na dva mjesta su me zaustavile partizanske zasjede u jačini od 15 osoba.

Na njihov upit, tko ide i kamo, odgovorio sam da smo ustaše i da idemo u Celje, na što su me bez poteškoća propustili, iz čega zaključujem da su se bojali Luburićeve prijetnje da će izvršiti odmazdu za svakog hrvatskog vojnika koji bi poginuo za vrieme povlačenja kroz Sloveniju.

Bez poteškoća sam se vratio natrag svojoj jedinici (…).”

Prije nego se za istinu uzima ono što je pisao pok. prof. Bogdan Radica (kojega sam vrlo dobro poznavao) treba najprije vidjeti kad je on to pisao, prije 70ih godina prošloga stoljeća ili poslie.

Radica je još za vrieme stare Jugosramije kao glavni korespodent beogradskih novina poslan u Ameriku.

Bio je podpuno zaveden sve dok mu pok. ‘stric’ Ante Došen, Rudolf Erić i mi mlađi nismo otvorili oči – poslije čega je postao gorljivi Hrvat. O njemu nekom drugom zgodom.

O klovni Antiki Vukiću kojega sam isto dobro poznavao, i o njegovom vođi “novom predsjedniku Nezavisne Države Hrvatske”, Vladi Sečenu, nije vriedno ni govoriti.

Za sve koji za istinu uzimaju išta što je on brbljao možda bi bilo bolje upitati kako to da se on kao ondašnji predsjednik Ujedinjenih Hrvata Njemačke nije udostojio u bolnici posjetiti niti jednoga od Hrvata koji su, nekim čudom, preživjeli udbaške atentate, kao napr. Dane Šarac koji je preživio s više od dvadeset udbaške tanadi u tielu.

Ili, kako to da je jedino on nije bio na udbaškoj listi za odstrel.

O da, znam za priču o onom bojnom otrovu kojeg je on na vrieme nanjušio.

A svima drugima, bez obzira tko su, koji navodno tumače kako je Maks bio ruski špijun, prieko je potrebna lobotomija.

Isto tako, svima koji žele postavljati upitnik na Maksovo hrvatstvo i ustaštvo želim napomenuti da su, svi do jednoga, njegovi sljedbenici “odporaši” uvijek bili i ostali najvjerniji štovatelji Poglavnika NDH dra Ante Pavelića i najžešći, najustaškiji ustaše. Kao znak toga poštovanja,

neki od njih, s kojima sam desetljećima zajedno vodio borbu protiv Jugosramije davali su svojim sinovima ime Žap (Živio Ante Pavelić), a kćerima Drina.

Potrebno je još nešto naglasiti. Kad je Poglavnik, poslie dosta dugog skrivanja u Austriji, morao po ciči zimi preko Alpa bježati u Italiju pratili su ga dva Maksova zeta; pukovnik Jakov Džal i bojnik Dinko Šakić.

Imao sam čast upoznati pok. puk. Džala i njegovu suprugu, Maksovu sestru Zoru.

Pok. Dinka sam upoznao 1973., kad je u Kanadu došao s Rudom Prskalom i Nikolom Liscem, koji su otmicom zrakoplova iz švedskoga zatvora spasili Miru barešića i Anđelka Brajkovića i dugo poslije toga s njim surađivao.

Bili smo zajedno i na velikom Hrvatskom saboru koji je 1973. g. održan u Chicagu.

Također sam dobro poznavao i finoga gospodina i čestitog Hrvata dra Miljenka Dabu Peranića.

Sva njegova krivnja je u tome što on, kao ni Maks, nije mogao vjerovati da bi njegov ubojica mizerni izrod Ilija Stanić, dijete jednog čestitog Maksovog vojnika, mogao biti ono što je bio. Neki čak navode da mu je Maks bio krstni kum, pa kako bi ijedan od njih mogao u njega posumnjati.

Treba znati i to da se, neki prije neki poslije smrti dra Ante Pavelića, Maksu pridružio i broj poznatih hrvatskih ratnika, kao; pukovnik Ibrahim vitez Pjanić, pukovnik Stjepan Crnički, legendarni branitelj Ozlja, bojnik Stjepan Fištrović Sabolović i drugi.

Žalostno je da danas i naoko dobri ljudi upadaju u mreže absurdnih antihrvatskih dezinformacija, a još je žalostnije kad na sve te toliko absurdne tvrdnje oni još nadodaju i neke svoje, isto tako absurdne.

Ove koji vole čeprkati po prašini srbokomunističke i zionističko-boljševičke propagande protiv hrvatskih ratnika kao što je bio Maks Luburić pitam, hoćete li uskoro, ako već niste, početi širiti “vijesti” da su hrvatski ratnici Maksovog kova; Mirko Norac, Darijo Kordić i Slobodan Praljak bili špijuni KOS-a?

Vjerujem da hoćete, jer uvijek će se naći ljudi koji se, kao i vi, drže one stare rimske izreke   – Credo quia absurdum ( Vjerujem jer je obsurdno ).

(Ovdje u ovom opisu Zvonimir Došen spominje kao da je Iliji Staniću Maks bio kum. Mnogi su u to vjerovali i mnogi još uvijek vjeruju, a i ja sam godinama u to vjerovao, iako sam imao razlog u to sumnjati. Sada sam kroz neke opise koje sam pronašao na internetu saznao da bi kršteni kum Iliji Staniću mogao biti hrvatski Križar Stjepan Šimić, kojeg je onaj u svećeničkom habetu Bosiljko Bekavac izdao Udbi. op, Milan Boban/otporaš)

Zvonimir Došen

Braniteljski radio, subota 8. studenog 2014.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Antihrvatski mediji u Hrvatskoj su najradikalnija politička partija

Objavljeno

na

Objavio

Ključni problemi u Hrvatskoj

 Kukuruz ne može očekivati pravednicu sa suda sastavljenog od kokošiju! (Afrička izrečica)

 

Hrvatsko nacionalno etičko sudušte (HNES) održalo je Javnu tribinu na temu etičkih i političkih zastranjivanja u današnjoj Hrvatskoj. Za taj skup odabrane su i teme:

  1. Hrvatska koja nestaje – odlaze nam Mladi; 2. Hrvatska koju su izdali – izborni zakoni; 3.Hrvatska koja uvozi – istanbulsko smeće konvenciju; 4.Hrvatska pred agresijom susjeda.

Na svaki odabrani naslov za Javnu tribinu (11./ 11./ 2017.) mogli bismo održati nekoliko  predavanja ili napisati nekoliko knjiga o ključnim problemima u Hrvatskoj, ali sav taj trud mogao bi izgledati kao krpež. No, ne zbog manjka dokaza, ili   sposobnosti  predavača koji su u kriterijama znanosti i domoljublja – vrhunski, nego zbog ‘izbornog zakona’ gdje Vladu u Hrvatskoj podržavaju i održavaju neprijatelji hrvatskog naroda.  Dakle,  zbog velikih  političkih partija, nazovimo stranaka, uvjek su otvorena vrata za manjince u sastavu vlade. Nakon izbora srpski i talijanski manjinci drže otvorenu vreću u ruci i tko daje više privilegija – oni su njihovi. Samo ta činjenica diskvalificirala je RH u ligi demokracija u svijetu.

Idemo dalje. Treba pogledati sudstvo u RH: tko su sudci, kako su i gdje su prije sudili? Vidjet  ćemo da su većina njih stekli iskustvo u jugoslavenskom, neprijateljskom i zločinačkom režimu od kojeg se mentalno i idejno ne mogu osloboditi. Mada, po ljudskim moralnim i pravnim odrednicama, suci bi trebali biti nepristrani, jer pravda ima samo jedno lice – lice istine i prvadnosti. Suci koji su skloni nekoj stranci ili novcu, umjesto da oni sude, njima bi se trebalo suditi. U Hrvatskoj ima na pretek takvih sudaca, kojima bi se trebalo suditi. Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima – djelima.(Mt.7, 16.)

Dakle, bez pravog  pravosuđa država je osuđena na propast, jer će u njoj vladati osobna diktatura, kriminal, prostitucija, društvene nepravde i konačno kolaps društva i države. Primjera radi, navest ćemo nekoliko poznatih imena optuženika koji su do sada privedeni i osuđeni; kakve su kazne dobili i koliko su izdržali , u  zatovrima. USKOK  i  DORH-a  prestavili su 20. godina svog rada i – rezultati su slijedeći:

Milan Bandić – slobodan (platio je 15 mulijuna kuna jamčevine; Ivo Sanader – slobodan (u istražnom zatvoru proveo nekoliko godina); Zdravko i Zoran Mamić – slobodni (pušteni uz jamčevinu od 11 milijuna kuna; Tomislav Horvatinčić – slobodan (troškove suđenja plaća narod); Božidar Kalmeta – slobodan (proces tek počeo); Nadan Vidošević – slobodan (u istražnom zatvoru proveo 5 mjeseci); Branimir Glavaš – slobodan(tek mu je započelo ponovno suđenje); Petar Čobanković – (odslužio kaznu guljenjem krumpira); Vladimir Zagorac – slobodan (u Austriji osuđen na 5 godina zatvora); Ratko Maček – slobodan (dobio opomenu); Mladen Barišić – slobodan (kao pokajnik promjenio iskaz, čeka novo suđenje); Marina Lovrić-Merzel slobodna (provela 5 mjeseci u istražnom zatvoru); Tomislav Saucha – slobodan (političkom trgovinom kupio slobodu); Petar Pripuz – slobodan (platio jamčevinu 7,7 milijuna kuna); Damir Polančec – slobodan (proveo 10 mjeseci u zatvoru); Robert Ježić – slobodan (obećao da će vratiti 5 milijuna eura iz crnog fonda); Ivan Čehok – slobodan (izišao uz jamčevinu od 2,6 milijuna kuna); Slobodan Ljubičić Kikaš – slobodan (pušten uz jamčevinu od 5 milijuna kuna. Kako će završiti proces protiv Ivice Todorića?

U našoj maloj Hrvatskoj ima veliki broj ljudi koji se razbacuju s milijunima kuna, ili eura, koje su ”pošteno zaradili .” Da bismo stali u kraj kriminalu treba slijediti put novac (Follow the money): kako je, i na koji način stečeno bogatstvo? Evo, imamo  aferu Agrokor u kojoj se traži odgovor: kako je Ivica Todorić s Agrokorom stekao toliku moć, da je bio veći i jači od političkih stranka u RH? Todorić je uz srpske tajkune i ruske banke bio neokrunjeni kralj na Balkanu. Agrokor je ostavio tragove, samo treba slijediti novac i ustanovit će se poslovanje i život raskošnog Ivice Todorića i njegvove obitelji.  ” Argokor gubi 4 milijuna kuna dnevno; Zagrebačka banka upropastila 1287osnivača, HEP i INA su uništeni, a štetočine su glavni svjedoci i komentatori na HTV-u!” (hop) Netko mora odgovarati za ovaj slučaj i vratiti novac koji je ukraden, bilo poslovanjem na crno ili zatajom poreza.

Prvi neprijatelj države je nemoralno sudstvo u RH

Nisu procesuirani, čak ni privedeni u sudnicu, toliki ratni zločinci, veleizdajnici i kriminalci kojima je na osnovu utvrđenih dokaza HNES  izrekao presude, na osnovu čega je trebalo državno sudstvo odrediti kazne, ali sudstvo se oglušilo – što je također krivično djelo. HNES-a nije u mogućnosti dovesti (ni milom ni silom) optužene osobe na Javnu tribinu, ali su iznesena njihova nedjela: zločini,  zločinački pothvati, veleizdaja i kriminal. Dakle, procesi su profesionalno obavljeni samo što još država nije osnažila optužnice niti odredila zaslužne kazne.

Iako HNES nije državna institucija, niti ima zakonsku dozvolu pozvati optužene za zločine i kriminale na optuženičku klupu, te nakon utvrđenih dokaza o počinjenom zločinu ili kriminalnim  djelima –  ne može izreći valjanu kaznu..Ali, HNES je jedini hrvatski pravosudni forum na kojem se indetificiraju neprijtelji hrvatskog društva i države, po ljudskim dokazima i Božjoj pravednosti. Nema istinskog mira bez pravednosti, istine, pravde i solidarnosti. (sv.papa Ivan Pavaol II.)

”Naravno da nisu pronađeni krivci za svastiku na Poljudu kada su je stavili pod njihovo patronstvo. Znamo, tko je tada bio ministar unutarnjih poslova – Ratko Ostojić. No, kad govorimo o svemu tome što se događa i oko napada na hrvatsku reprezentaciju, pitanje je kako će se postaviti izvršna vlast. Problem je u vlasti koja ne reagira, a to traje od 2000. godine kada je počela detuđmanizacija. Nezamislivo je da netko zapali dva policijska auta u Splitu i da za to nitko do danas nije odgovaran. Pa napad na policajca ili vojnika je napad na državu.” rekao je Davor Domazet Lošo

Dočim, istodobno vodstva komunističkih i antihrvatskih partija u RH: IDS, SDSS, HNS,          SDP  traže zakonske kazne za izgovor hrvatsksog pozdrava – Za dom spremni. Vlade u Hrvatskoj izgubile su sposobnost za uočiti domaće i strane neprijatelje države i hrvatskog naroda. Nije ni čudo, jer vlade u RH imaju antihrvatske neprijatelje za koalicijske partnere.

Posebni problem države su neprijateljski mediji u RH

Ako ćemo otvoreno govoriti, onda moramo priznati da su sva glavna i vodeća sredstva za priopćavanje u RH u neprijateljskim rukama, bilo domaćih ili stranih vlasnika. Kolumnista  u  jednom dnevnom listu, čija se ”kanta” smeće prenosi i u drugi dnevnik, piše: ”Valja napokon pogledati istini u oči. To koliko našim ljudima treba dok  nešto          shvate. Zahvaljujući opisanom neurološkom poremećaju do mozga im još nije došlo da     su ustaše izgubile rat i da Jure Francetić i njegovi dečki već dugo vremena ne drže granicu na Drini. (slobodna.& jutarnji.)

Partizanski ”desetar” još nije shvatio da nema Tita ni živog ni mrtvog u Hrvatskoj;           trula trupina je u Beogradu, a njegovi spomenici i naslovi ulica na smetlištu. Hrvatska je u ratu protiv srpskocrnogorskih agresora – četnika, partizana i JNA smrtonosno dotukla          velesrpstvo i jugslavenstvo u Oluji. Velesrbi su potcijenili zakon prirode: Želja za otpor agresoru nalazi se u prirodi čovjeka.(Tacitus)

No, Oluja nije očistila sav ološ iz Hrvatske. Prema popisu u knjzi Vjekoslava Krsnika ima još 100 hrvatskih javnih, tajnih i pritajenih Jugoslavena. Autor pokazuje ”Mentalne komuniste u našem društvu i razotkriva antidržavnu strukturu u koju spadaju titoisti, regionalisti, globalisti, a koje je jednostavno naziva novojugoslavenima.”

Dakle, činjenica je da ta mala skupina od  ”100 novojugoslavena” kontrolira vlast, drže sredstva priopćavanja u svojim rukama, imaju stanovitu domaću i međunarodnu potporu, jer nekima nije u interesu samostalna Država Hrvatska na granici Balkana i Europe. ”Mediji u RH danas vrše mentalni i duhovni terorizam”( Lošo)  Predsjednik Amerike D.J. Trump je također  mediju uvrstio u ”političku stranku”, a neke medije i u teroriste.

Antihrvatski mediji u Hrvatskoj su najradikalnija politička partija, koja surađuje sdrugim antihrvatskim partijama,  strankama i društvima kako bi udruženim snagama uništili neovisnu državu hrvatskog naroda, koja je utemeljena na kostima i zalivena krvlju hrvatskih branitelja. Ako neprijatelji nesmetano nastave rušenje države, Hrvatska će imati stravične posljedice. Naime, već se na veliko osjeća nezadovoljstvo naroda, jer Vlada nema viziju za ostvarenje boljitka u budućnosti, zbog toga mnogi mladi idu u pečalbare. Statistike stalno donese broj nezaposlenih, tako su objavili da je 12.000 više nezaposlenih nego prošlog mjeseca, a to se ponavlja iz mjeseca u mjesec.

Dok hrvtska radna snaga ide obrađivati tuđa imanje u svijetu  hrvatska će Slavonija ostati u ledini, jer neće imati tko obrađivati velika polja, koja su nekada mogla žitaricama hraniti pola Europe. I, dok u Kanadi i Americi mladi ljudi idu iz grada na imanja (farm) baviti se gospodarstvom. Profesori sa sveučilišta i inžinjeri iz velikih poduzeća odlaze na selo sa svojim obiteljima i bolje žive nego kada su primali velike plaće u zagađenim gradovima, gdje su bili puno zauzeti s poslovima a malo s obiteljima. Hrvatska je duga i široka za radišnog čovjeka.

(NE)hrvatski midiji na udarnim vijestima i na naslovnicama pokazuju povorke momaka i djevojaka kako čekaju autobuse da ih voze u Njemačku ili Irsku, čak i u Tursku. Isti mediji također uljepšavaju život u tuđini s izjavama onih koji su otišli i kako su se dobro skućili u svijetu. Za hrvatski narod iseljavanje je pogubnije od kuge! Stoga nije čudo što neprijatelje hrvatske države toliko smeta hrvatski pozdrav Za dom spremni, jer su hrvatski branitelju u Domovinskom osloboditeljskom ratu s krunicom i ZDS dokazali       hrvatsku spremnost za obranu Lijepe naše. Ako narod nije spreman braniti svoj dom onda    nema ni smisla da ima domovinu. Drugim riječima, mediji ukazuju kako je ”bolje biti sluga u tuđini nego svoj gospodar u domovini”. Da su tako razmišljali naši pradjedovi, djedovi, očevi i majke, danas bi Hrvatska bila boravište Turaka, Srba, Mađara, Austrijanca, Talijan, čak i Kineza, a    Hrvati bi bili nacionalna manjina. Bogu hvala da nije tako!

Stoga treba uz hrvatske simbole, grb i zastava odlučno biti – Za dom spremni! Pustimo to na stranu što ZDS smeta našim neprijateljima, koji u svakom slovu ”U” vide ustašu. Mogu li Hrvati dopustiti da im domaći i strani neprijatelji određuju kako će se pozdravljati, što kako, i što slavili i gdje se Bogu moliti. Hrvatska domoljubna društvena i elektronska mreža  je izuzetno razvijena, preko koje se mogu dobiti sve bitne informacije iz domovine i svijeta, stoga bi trebalo bojkotirati dnevni tisak i vijesti na TV. Samo tako možemo se održati kao narod i dok Bog bude s nama imat ćemo slobodnu i samostalnu      državu hrvatskog naroda.

Treći neprijatelji države su srpsko-četničko pravoslavlje (svetosavlje) u RH

Pisao sam u nekoliko navrata o velesrpskom canceru u hrvatskom tijelu koji ”duhovno” truje hrvatsko društvo, u vjerskom i nacionalnom životu. I to samo s jednom nakanom: okupacija Hrvtske, odnosno proširenje ”Velike Srbije”, jer po riječima srpskog kaluđera patrijarha Irineja: ”Srbija je gdje žive Srbi”!

Nema države na svijetu koja bi mogla dozvoliti da se jedna takva šovinistička vanjska vjerska sekta učvršćuje u svim krajevima i u svim društvenim, stranačkim, vladinim i nevladinim strukturama, te otvoreno provocira domaće pučanstvo. Hrvatske su vlasti          dopustile, čak i zakonski učvrstile, da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj ima privilegij vjerske zajednice. Srpske vlasti i vjerske poglavice su zloupotrebili vjerski privilegij za srbizaciju, jer srpske ”pravoslavne” crkve u Hrvatskoj nisu građene kao bogomolje, nego za rasadnik balkanskog srbočetništva u europskoj Hrvatskoj.

Pravoslavci u hrvatskoj trebaju imati svoje organizirane, svoje vjerske zajednice, ali ne pod pokrovljem srpskog pravoslavlja, nego samo i jedino: Pravoslavne crkve u Hrvatskoj, kao što su Katoličke crkve, gdje se  misno slavlje slavi na hrvatskom jeziku, a ne srpskom. Dapače, kad zakonski uklonimo Srpsku ”crkvu” iz Hrvatske, onda ćemo otvoriti bolje mogućnost da sa Srbijom imamo dobre susjedske odnose i gospodarsku suradnju.

Ključno je pitanje za ključne probleme u Hrvatskoj, umjesto moje Zaključne misli,          citirat ću  nekoliko aktualni misli Zlatka Pintera: ”Zašto mi Hrvati nismo u stanju prijeći preko podjela i međusobnih sukoba? Kako to da ne možemo pronaći izlaz iz labirinta prošlosti i presjeći taj gordijski čvor koji nas drži zarobljenicima vlastitih predrasuda i ideoloških prijepora, nego se stalno i uporno vrtimo u začaranom krugu?

Imamo li snage suočiti se s nekim istinama i biti dosljedni u zastupanju i poštivanju          temeljnih činjenica i argumenata, ili ćemo do ”istrebljenja” i ”zadnje kapi krvi” voditi          unaprijed izgubljenu bitku? Pitanja su to koja manje-više opterećuju sve nas.” (hrsvijet.net) Svako odgađanje donosi nove probleme.

         Jedini smo narod na svijetu koji ima svoj Codex moralis Croaticum, to je ogledalo u kojem bi se svi političari osobno trebali pogledati. To je djelo Bogom nadahnuto i dato Hrvatima kao putokaz u njihovu budućnost. I zato ću ga citirati:

         ”Samo srca puna ljubavi za našu Hrvatsku, mogu je izvesti na Božji put, na put blagostanja i njenog svekolikog prosperiteta u budućnost”.

Srdačan pozdrav čelnicima i članovima HNES okupljenim na ovom Javnom skupu u Zagrebu, od kojih se očekuje govor istine i mudro i odgovorno obavljenje posla.

Želim vam mnogo uspjeha i s hrvatskom odanošću ostajem s vama ZDS,

Rudi Tomić

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

Kako se je stvarala urota protiv Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO (1)

Objavljeno

na

Objavio

(Kako sam već u prošlom opisu najavio nastavak sjećanja dogodovština “Kako se je stvarala Urota protiv Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO”, što sada činim iako nije kronološki. Kronološki ću nastaviti, jer znam gdje sam stao, ali ovog puta pojavila se iznimka. Neki koji prate ovu rubriku su izrazili zanimanje uloge Kreše Šimovića i aktivnosima Udbe u hrvatskoj političkoj emigraciji. Iznijeti ću u nastavcima opis do kojeg je došao dopisnik Hrvatskog Državotvornog Pokreta, HDP, koji je izišao u “Hrvatski Tjednik” iz Australije od 31 svibnja 1988., st. 12/13. Pošto su mi neke stvari poznate, jer se je radilo o ubojstivima istaknutih članova organizacije HNO, rado ću iznijeti i moje informacije koje posjedujem glede ovog slučaja. Nastojat ću navesti izvore ovih opisa kako bi se izbijegla sumnja vjerodostojnodst istih i podvlačim da ne ulazim u meritum istitinosti/neistinosti autora ovog opisa iz “Hrvatskog Tjednika”. Mile Boban, Otporaš.)


AKTIVNOST UDBE

DOSJE

ŠIMOVIĆ (I) dio


“Hrvatski Državotvorni Pokret, u sastavu svojeg djelovanja, na raznim frontovima nastoji pratiti neprijateljsku djelatnost, a pogotovu kada se  ta djelatnost primakne organizaciji HDP-a. Tako je u Europi HDP pomogao u otkrivanju Mageševe bande, a sve do ubojstva Palmea, kada se ime Kreše Šimovića pojavilo u svezi s tim, HDP je pokušavao pronaći podatke o njemu. Ima onih koji tvrde da je Šimović likvidirao Križana Brkića i Olofa Palmea, a i onih koji tvrde da je potpuno nevin. Ovaj nalaz će možda razpčarati i jedne i druge, ali ovo je najbolje do čega je HDP bio u stanju doći.”


KREŠIMIR (Stjepan) ŠIMOVIĆ – S obzirom na publicitet i misterioznost ovog Hercegovca želio bih vas upoznati novijim saznanjima. Kao što vidiš u prilogu ovog dopisa je šest listova na kojima su fotokopije 24 najvažnije stranice Šimovićevog jugo-pasoša. Moram naglasiti da je putnica originalna (nema tragova krivotvorenja ni preinake), ali fotografija (nečitljiva riječ, mo. Otporaš.) odudara od njegovog sadašnjeg izgleda. Mala je mogućnost tolike fizičke promjene u 12 godina ali pošto ipak postoji neka sličnost, lako bi to mogao biti njegov brat, tj. bratova fotografija. To nije rijetka pojava, a u Jugi je lako podvaljiva, da se iz pitaj Boga kojeg razloga na putnicu stavi druga slika kako bi je “taj” mogao koristiti. Posebno su po tome poznate hercegovačke općine i njihova korumpirana administracija, a Ljubuški je najpoznatiji po suradnji tj. sposobnom pokrivanju raznih švercera i partije. obično su to “komšije” i rođaci, posrijedi je naravno zarada.

Osobni podatci u putnici odgovaraju stvarnim “generalijama” KŠ. završio je SUP, zantasku školu u Ljubuškom, mehaničar. tri brata (?) i dvije sestre, od kojih je jedna završila biotehnologiju na zagrebačkom sveučilištu. jedan od braće je u državnoj službu?

kako se iz putnice vidi 1976. godine putovao je preko Austrije u Zapadnu Njemačku (24. kolovoza). zatim 28. veljače 1977. u Austriju (nema evidencije dalj…). U ožujku 1978. opet putuje u Zapadnu Njemačku (ulaz 2.3.78. u Salzburgu). Iste godine, 14 lipnja iz Zagreba leti (očigledno) u USA, jer 7. srpnja 1978. godine dobiva privremenu dozvolu boravka od američkih valasti. Tu se je oženio Hrvaticom (Ivka Matijašević) isključivo radi sređivanja boravka. (Upravo sam sada, dok ovo prepisujem, danas 31 listopada 2917. godine nazvao prijatelja Davora Bilavera koji je tada, te godine živio u Los Angelesu ili okolici, da li je poznavao ov gospođu Ivku Matijašević. Čim sam spomenuo njezino ime, prije nego sam ga i upitao za razlog zašto ga zovem, rekao je: da poznavao sam ja nju i ona je bila udata za udbaša Krešu Šimovića. Upitao sam ga da li mogu njegovo ime spomenuti, rekao je SVAKAKO, jer ja želim da se istina čuje i da se zna šta se je sve protiv nas Otporaša radilo. Mo. Otporaš.)Radio je kao električar i sl., družio se sa Slobodanom Radić i bio blizak nekim Hrvatima, članovima lokalnog ogranka HN Vijeća. nekoliko puta je odlazio u las vegas, kockati. Ubrzo je napustio surugu i pojavio se u okolici San Francisca. Bio je na nekoliko hrvatskih zabava i piknika. stanovao je u gradiću Burlingame (južno od San Francisca, mo.)  s mladom Amerikankom koju je obećao oženiti. Iznenada je nestao i opet se pojavio u Los Angelesu. To je bilo vrijeme velikih nesuglasica pojedinih članova HN Vijeća s dijelom lokalnog članstva Otpora. Tu se je priklonio onima iz HNV-a – iako nezainteresiran za politiku. jednom je došao u izravni sukob s Rankom Primorcem, pri čemu je zaprijetio samokresom.

Nedugo iz toga nudi se Hrvatu Franku Striškoviću da će on za “dobre novce” srediti Otporaše. Tražio je za prvi ruku pet tisuća dolara. Bio je nametljiv i svim silama nastojao sklopiti “posao”. Strišković prijavio lokalnoj policiji koja je u suradnji sa Sheriff Departmentom aranžirala sastanak koji su neprofesionalno snimali. (Na sudu “hrvatskoj desetorki” u Njujorku od 16 veljače do 14 svibnja 1982. godine saznalo se da je Detektiv LAPD – što je Los Angeles Police Department – hrvatskog podrijetla Zvonko Pavelić bio s tom tajnom policijom kao tumač, pošto je Zvonko savršeno govorio oba jezika. Frank Strišković je bio zaštićeni s imunitetom državni svjedok i pred sudom je sve priznao. Imunitet ga spasio svih daljnjih problema. Mo. Otporaš.) Još je prekršen zakon u nekim pojedinostima, jer je Strišković zaista donio pet tisuća dolara i prigušivač. Zato je ta sekvencija na njujorškom suđenju ostala nejasna, jer Strišković kao svjedok nije htio govoriti protiv sebe. (Branio ga državni imunitet a zaštićivao ga javni tužitelj Stuart Baskin. mo. Optopraš.)

U među vremenu, još u vrijeme Šimovićeve “poslovne ponude” navodno je predlagao da on likvidira “glavnog” u Otporu, Milu Bobana. To je saznala Marica Lević, (za podsjetiti je da su Marica Lević, Frank Strišković i još neki vodili hrvatski radio sat za Los Angeles i okolicu. Prijateljski i poslovno bili su bliski i ne bih se začudio niti iznenadio da je Frank Strišković tu tajnu za ubojstvo Mile Bobana povjerio Marici Lević. Marica Lević je istu večer nazvala Milu Bobana, mislim da je to bilo između Božića i Nove godine1978. Rekla mu je također da je obavijestila FBI i da će oni njega ubrzo nazvati, što se je i dogodilo. Još će o ovome biti govora. Mo. Otporaš.) i prijavila fereralnom redarstvu, otprilike riječima da se politički ne slaže s Bobanom ali ne želi da ga netko ubije. frderalni agent R. (Robert, Bob, mo.) Gereth je o tome obavijestio Milu Bobana (što je mogao biti i taktički potez), a nakon toga je Boban javno objavio kako ga “agent UDB-e Krešimir Šimović” namjerava ubiti. Tada se počeo stvarati imidž o K.Š. kao “udbinom profesionalcu”.

Šimovićevo kretanje pratilo je federalno redarstvo i nisu uočili ništa da je sklon kriminalu i da se bavi raznim sitnim prljavim poslovima. Svršetkom 1978. iznenada je nestao. (Ali prije nego je nestao sumnja se na Krešu Šimovića da je on “svojima” u Mostar napisao pismo kojeg je pronašao Detektiv Kriminalne Policije Zvonko Pavelić. Za bolje razumijevanje ovog slučaja, prepisivam to pismo ovdje, koje je potpisao neki Petar. Detektiv Zvonko Pavelić je na poziv obrane optuženih Hrvata na njujorškom suđenju pozvan za svjedoka, ali državni i javni odvjetnik Stuart Baskin se tome uporno suprostavio a sudkinja Constance Motley podržala javnog tužitelja, tako da Detektiv Zvonko Pavelić nije mogao svjedočiti niti na engleski prevedeno pismo kojeg je ovaj Petar pisao “svojima” u Mostar sudu dostaviti. Iz ovoga se iz visoka može primjetiti tko je koga štitio i zaštićivao. Mo. Otporaš.) Pošto je u to vrijeme ustrijeljen Križan Brkić, dobar dio Hrvata prihvatio je uvjerenje da je to učinio KŠ. Međutim, materijalni dokazi svjedoče suprotno.

Zdravo Prijatelji                Los Angeles  26. 9. 1978.

“DASE JAVIM DRAGI MOJ PRIJATELJU SA NEKOLIKO RIJEČI DA SAM DOBRO KAO ŠTO I VAMA ŽELIM SVE NAJBOLJE.

MISLIO SAM SE PRIJE JAVITI, ALI ZNAŠ KAKO JE. MALO JE NEZGODNO TO ZNAŠ I SAM ZBOG ČEGA. MOGU TI REĆI

DA SAM SE POČEO UKLAPATI U OVU SREDINU. MISLIM DA ZNAŠ KAKVA JE ONA. UPOZNAO SAM DOSTA LJUDI I 

SNJIMA SAM DOBAR, JER MORAM SVE DA NEĆU. KUPUJEM NOVINE I PRATIM ŠTO SE ZBIVA I TAKO. IMA DOSTA 

NOVOSTI KOJE NE MOGU JOŠ DA PIŠEM, PA ĆU DRUGI PUT. DOSTA SAM ČUO OD POVJERENI LJUDI ŠTO IMA I

ŠTO SE RADI I ŠTO SE SPREMA ALI NE UBRZO. PA ŠTO BUDE JAĆU JAVITI NA VRIME. PRIJATELJU PO SCOV PRILICI 

NEGDJE OKO 3 HILJADE JE SPREMNO DA POĐU KUĆI, MISLIM DA ME RAZUMIJEŠ (KADA?)

JA SAM BIO SA JEDNIM OD NJIH, ALI NASTOJIM DA SE PRIBLIŽIM GLAVNINI. JA MISLIM DA ĆU USPIJETI. ČIM

DOĐEM JAĆU TI MOJ PRIJATELJU JAVITI.

PRIJATELJU RADIĆ I NJEGOV ROĐAK OBEĆAVAJU DOSTA TOGA. NEBI PISAO SAD O TOME (ŠTO MAŽDA I ZNATE TKO I ŠTA)

JA ĆU VAM POMOĆI ŠTO MOGU JER VIDIM DA MOGU SAMO AKO MOGNEM OSTATI OVDJE, JER ŽENA NEŠTO SUMNJA I

KAŽE DA ME MORE POTRATI KUĆI KAD ONA ZAŽELI. KAŽEM AKO OSTANEM JA VAM ŽELIM PUNO POMOĆI MA ŠTO 

GOD BILO SAMNOM JER OSJEĆAM DA MORAM DA MORAM I HOĆU. PUNO POZDRAVA SVIMA VAŠ PRIJATELJ

PETAR.”

Već 19 siječnja KŠ prelazi jugo-austrijssku granicu. U travnju iste 1979. godine posjećuje Dansku, dakle već je tada tada mogao biti u Hmaburgu. U 1980. godini jednom je evidentirano prešao jugo-austrijsku granicu dne 1. srpnja 1980. godine, a na istom graničnom prijelazu Šentilj/Speilfild (blizu Graza) prijelazi i 30. svibnja 1981. godine. Još u siječnju (15.) 1981. u Hamburgu dobiva privremenu dozvolu boravka na tri mjeseca, zatim na devet mjeseci, pa na dvije godine, da bi 17. travnja 1984. dobio Unbefristet Aufenthaltserlaubnis – stalna dozvola boravka. Sve to u Hamburgu, gdje je bio vlasnik jednog restoranta.

Godine 1982. zrakoplovom dolazi u Ljubljanu 3. siječnja. iste godine od 29 studenog do 6 prosinca boravi u Španjolskoj. U 1983. godini nema evidencije o putovanjima ali se vidi da je na jugocarini 14. rujna 83. deklarirao dva teniska reketa. (Svi jugo-građani na stalnom radu u inozemstvu imaju pravo jednom godišnje unijeti bez carinjenja robe u vrijednosti – tada 5.000 din.)

Zatim, 7. ožujka 1987. iz Hamburga leti u Tunis (?) gdje boravi do 21. ožujka 1984. U kolovozu iste godine opet prelazi jugo-austrijsku granicu, a u srpnju iste godine je na carini deklarirao videorekorder “Olimpus” (22. srpnja). Dne 8. lipnja 1985. ponovno putuje u Španjolsku, a drugi srpnja ulazi u Francusku. 8. rujna 1985. prelazi jugo-austrijsku granicu na prijelazu Ljubelj. I taj pečat (Ljubelj 8.9.85.) najnovijeg je datuma u toj putnici, izdatoj od SUP-a Ljubuški dne 23. kolovoza 1976. Putnica je produžena na SUP-u Ljubuški 1. lipnja 1978. – znači pred putovanje u USA – ali je zanimljivo da je pri izdavanju 1976. naplaćena “taksa” 200 dinara, a dvije godine kasnije 100 dinara, što je nelogično s obzirom na inflaciju i sl.

Ista je putnica produžena od Yu konzulata u Hamburgu 10. listopada 1980. na pet godina )što je u redu, jer je 1979. Jugoslavija prihvatila međunarodnu obvezu o minimumu 5 god.) Postoji također zakon da mlada osoba ne može koristiti istu putnicu duže od 10 godina, pa se izdaje nova a stara se poništi i vrati posjedniku. Ali, Krešimirova stara putnica nije poništena. A “taksa” naplaćena u “biljezima” na konzulatru u Hamburgu (152 dinara) je apsurdna.

U drugoj polovici 1986. KŠ se je pojavio u gradiću Santa Cruz na obali Tihog Oceana, 130 km. južno od San Francisca. Kretao se uglavnom u društvu lokalnih građana, i zaista povremeno radio kao profesionalni trener tenisa. nije imao stalnu adresu i uglavnom je živio u stanovima svojih prijateljica, sve dok nije sreo Ljubomira Žaju (rođen u Trogiru 1959,-?) i jedno vrijeme stanovao zajedno s njim. Taj Ljubo Žaja je čisto amaterski izvještavao jugo-konzulat u San Franciscu o kretanju KŠ. Lj. Žaja je u ljeto 1984. upoznao Amerikanku Hrvaticu (iz Californije) i ona ga je dobavila u USA. Ubrzo nakon stjecanja američkih boravišnih papira Lj. Ž. je pokrenuo rastavu s tom djevojkmom. Prije dolaska u USA Lj. Ž. nije radio u građevinarstvu kao dizaličar        i nekoliko godina boravio u istočno-europskim državama. Pri dolasku u USA posjedovao je 15.000 dolara u gotovini. Ovdje je nastavio raditi u građevinarstvu.

Pošto KŠ nije imao vozačku dozvolu (Californije) LJ. Ž je bio u neku ruku njegov osobni vozač. Uglavnom su bili uvijek zajedno. Glavni izvor prihoda Krešimiru Šimoviću je bilo prodavanje narkotika (droga), konkretno kokaina i heroina. Uglavnom u američkim krugovima, ali ponekad i među mladima hrvatskog podrijetla. U jesen 1986. uhićen je od lokalnog redarstva, prilikom premetačine stana u kojem je živio i automobila koji nije bio njegov ali ga je KŠ koristio, pronažena je mala količina droge ( što se po US zakonu podrazumijeva da je količina za “osobnu uporabu”.), pa je KŠ nakon pritvora pušten uz adekvatnu novčanu kaznu. Iz pritvora je KŠ “izvadila” mlada američka građanka crne rase, vrlo atraktivna i povezana s gradskim redarstvom (Sana Cruz) a po zanimanju samostalni odvjetnik (lawjer). Ta je djevojka Šimovićeva vrlo bliska prijateljica (koju je trenirao tenis i njezinu društvu prodavao drogu). Istu djevojku KŠ je oženio početkom 1987. Prije toga je od Općinskog suda Ljubuški dobio sudsko rješenje kojim se raskida brak KŠ i Ivke Matijašević kao nevaljalo sklopljen. I u ovom slučaju se radilo o fiktivnom braku, sa svrhom pribavljanja “američkih papira”. Ova crna Amerikanka je poznata kao zastupnica prekršitelja US zakona u svezi narkotika, tj. prodaje droga. Udala se za Šimovića jer je bio atraktivan teniski trener sposoban nabaviti kokain iz posve drugih izvora nego je to uobičajno. zapravo KŠ je nabavljao drogu preko “jugo-mafije” (Turska, Mexico, USA) i tu su upleteni Srbi, Turci, Albanci i nešto Hrvata i Čeha.

KŠ se je prvi put javno pojavio među Hrvatima (zajedno sa svojim vozačem Lj. Žaja), na koncertu pjevača Olivera dragojević u veljači 1987. Odjeve u elegantno bijelo odijelo, KŠ se ni po čemu nije istica, tako da je ostao nezamjećen. Samo četvorica Hrvata su znali za KŠ-ovu nazočnost na ovom terenu (osim mlađarije koja je KŠ prihvatila kao svog drugog Hrvata). Dvojica njih (NM i VS), kada su upozoreni da je KŠ ponovo u SF Bay Area-i (a to je bilo mjesec dana prije koncerta Olivera D.) reagirali su prestračeno vjerujući da je KŠ “opet došao nekoga ubiti”.. Ni federalnom redarstvu nije bila poznata Šimovićeva nazočnost na ovom području.

Početkom lipnja 1987. godine održan je koncert pjevača Vice Vukova u okolici San Jose-a, organiziran od lokalnog odsjeka Hrvatske Bratske Zajednice. Na tom su koncertu pribivali brojni Hrvati različitih političkih uvjerenja. KŠ je bio u društvu svog vozača Ljube Žaje, te nekolicine lokalne mlađarije (Željko Tukić, Toni Jakovljević, Mara Miler, Tihomir Orašković, Rachard Kolomejac, Dinko Murgaš, Toni Talajić, Jozo Pranić i drugi – uglavnom Hrvati podrijtlom iz Hercegovine).

KŠ se je ponašao ležerno i slobodno, predstavljajući se novim poznanicima kao “Krešo Šimović iz Ljubuškog”. Time je privukao pozornost broja Hrvata koji su bili upoznati s “legendom” oko imena KŠ. Neki su pojedinci odma dogovorili plan da se KŠ nakon koncerta pristojno izvede na stranu i “malo oštrije” ispita i njegovoj prošlosti. Međutim, kako to obično među Hrvatima biva, za tu nakanu da se KŠ “izvede na stranu”, čuli su i neke koji nisu trebali, pa su za vrijeme pauze koncerta s tele-objektiv fotoaparatima slikali KŠ, i to s pristojne udaljenosti. Međutim, KŠ je ipak uočio da je u središtu pozornosti, pa je svog vozača Ljubu Žaju uputio gospodinu Srećku Čulini (koji se KŠ usudio najbliže prići i više puta ga slikao s udaljenosti svega 5 -6 metara) s molbom da mu pošalje fotografije kad budu gotove. Ubrzo nakon toga, a pred završetak koncerta, KŠ i njegov vozač su nestali. Nakon toga se KŠ više nije pojavljivao među Hrvatima. Ali je spomenuti “incident” na koncertu VV (Vice Vukova, mo.) privukao pozornost federalnog redarstva. Brzo su ga “locirali” i pratili njegovo kretanje, kao i kretanje Ljube Žaje – kojeg su najvjerojatnije pridobili za suradnju.

Negdje krajem ljeta 1987. KŠ je uhićen sa većom količinom kokaina. nisu mi poznate okolnosti suđenja, ali je osuđen relativno blago, mislim na dvije godine zatvora. Tvrdio je da je “kronični narkoman” i da se želi liječiti (što sud prihvaća kao olakšavajuću okolnost). Njegova supruga (odvjetnik) je uspjela isposlovati da se KŠ odobri da iz zatvora može ići na posao – bio je fiktivno zaposlen kao dekorator u prodavaonici pokućstva. Mislim da je plaćene i kaucija od strane poslodavca i supruge. Tako je KŠ zapravo samo morao prespavati u zatvoru. kada su u studenom 1987. dvojica švedskih kriminalističkih inspektora “obilazili” hrvatske kolonije, tobože radi ispitivanja navodnog sudioništva Mire Barešića u atentatu na O. Palmea (našto im je naknadno postavljeno pitanje, zašto su M. Barešić deportirali u Paragvaj, ako sumnjaju da je u atentat bio “umješan”), navodno su se, “kao usput” Šveđani jako interesirali za K. Šimovića. Odmah nakon, toga je Šimoviću ukinut izlaz iz zatvora i stavljen je pod najviši sigurnosni stupanj.

Negdje oko Božića KŠ je posjetila majka i sestra iz Hrvatske i tom prilikom bio je strogo čuvan i nije mu dopušten izlaz “za posjetu”, nego je sa svojima moga razgovarati samo u zatvoru. navodno je majka u razgovorima inzistirala da se KŠ odmah po isteku kazne vrati u Hrvatsku, što može, ali i ne mora imati dublji smisao.

Intezivnija istraga je ustanovila da je Kš kriminalac međunarodnog kalibra, da je tijekom boravka u Europi bio duboko upleten u mrežu “jugo-mafije”, da je bio u bliskim odnosima sa jugo-konzulatom u Hamburgu i Službom državne bezbjednosti u Ljubuškom odnosno Mostaru, te da posjeduje još dvije putnice (koje navodno nisu pronađene?).

U svezi događaja u Los Angelesu 1978-1979., priznao je da je pokušao od Striškovića iznuditi “nekoliko tisuća dolara” jer mu je trebalo za putovanje u Europu. u svezi toga je prošao i na poligraf-testu.

Izgleda da je “slučaj Palme” upleten koincidencijom, jer je imao crveni Porshe hamburške registracije, isto kao i Ante Brčić, teniski trener iz Splita, s boravkom u Zapadnoj Njemačkoj. A: Brčić je zajedno s poznatim kriminalcem Jovanom Mijuškovićem uhićen na graničnom prijelazu u Danskoj neposredno nakon atentata na Palmea. nakon toga je A. Brčić bio u Californiji (San Jose i okolaica) u posjeti prijatelju Slaviši Žungulu. Tu su odsjeli kod Milana Mandarić, negdašnjeg vlasnika lokalnog profesionalnog kluba u kojem je igrao Žungul, a sad igra Mihail keri (iz Crvene zvezde). (Mislim da se je taj “likalni klub” zvao Earthquake. tj. Potres.Treba provjeriti. Mo. Otporaš.) A. Brčić je u USA donio veću količinu skupocijenih krznenih i kožnih kaputa (pokradenih u Z. Njemačkoj), koje je ovdje prodavao ili razmjenio za drogu. Iz USA je odnio velkiu svotu gotovine, što je bio novac s. Žungula i još nekih jugo-američkih biznismena, koji izbjegavaju plaćanje poreza prebacivanjem novca na švicarske banke. A.B. sada živi u Splitu. On i Žungul su vlasnici jahte o kojoj je bilo riječi pri uhićenju u danskoj. Dakle, istraga nije mogla pronaći ništa konkretno o K. Šimoviću, odnosno nmjegovoj umješanosti u bilo koje ubojstvo. međutim, međunarodna istražna ekipa (koju predvodi jedan službenik u Londonu) još uvijek radi na “slučaju Palme”, i još nisu isključili mogućnosti da su spomenuta “trojica Jugoslavena” na neki način sudjelovali u pripremi atentata ili “pokrivanju” atentatora. Osobno mislim da je sve to “švedski posao”, da je po srijedi bio veliki novac i da pravi inicijatori neće biti nikada otkriveni.

dakle, KŠ je drak i sposoban, nije izobražen ali je vrlo inteligentan, za politiku je posve nezainteresiran, slabost su mu žene, kocka i droga. jančešće odgovara sa “ne znam”, “nije mi poznato” ili “za te nisam nikad čuo”. Na primjer, tvrdi da za ime Miro barešić nije nikada čuo.

Jedna korekcija: Brkić je ubije 22 studenoga 1978. Šimović je pred Novu godinu 1979. ponudio Striškoviću da će za “dobar novac” ubiti Milu Bobana. Marica Lević je 30 ili 31 prosinca o tome obavijestila R. Geretha, a ovaj je 1. ili 2. siječnja 1979. posjetio M. Bobana i s time ga upoznao. (I ja, Mile Boban, sada, 31 listopada 2017. godine, poslije skoro punih 39 godina donosim ovdje jednu korekciju, jer sam ja bio taj koga je Marica Lević nazvala jednu večer oko pola noću. To je bilo između Božića i Nove godine 1978. Ne sjećam se više točno koji dan i datum je to bio. Bio sam sam. Spavao sam. Supruga Annie sa šestero djece je otišla sprovesti Božić i Novu godine kod svojih roditelja u Pariz. Oko pola noći telefon zvoni. Digoh slušalicu i čijem ženski glas. Predstavila se. Poznavali smo se. Rekla mi je da su dvojica Hrvata došli u San Francisko da mene ubiju. To su Krešo Šimović i Slobodan Radić. Da je nazvala FBI. Da će oni mene ubrzo nazvati, što se je i dogodilo. Robert, Bob, Gereth agent FBI-a me je nazvao i rekao da ne izlazim iz kuće i da bi najbolje bilo da zovnem dobra prijatelja koji će preko noći biti s menom, a da će oni, tj. agenti FBI pratiti. Iako je bilo prošlo sat/dva poslije pola noći, nazvao sam prijatelja Ivana Nikolića da hitno i bez kolijevanja dođe kod mene i ako hoće neka sa sobom povede svoju suprugu. Nije dugo potrajal pojavio se je Ivan Nikolić i supruga mu. Mile Boban, Otporaš.) Namješteni razgovor o “poslu” između F. Striškovića, KŠ i Slobodana Radića odigrao se je 10 siječnja, a već 19 siječnja KŠ je bio u jugoslaviji.

Kraj izvještaja dopisnika HDP iz “Hrvatskog Tjednika” od 31 svibnja 1988.

Nastavlja se.

M.B./Otporaš

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari