Connect with us

Iz Otporaševe torbe

NE DIRAJTE U MAKSA!

Published

on

Velikanima i herojima jednoga naroda ne postaju vojnici i političari koji pomoću raznih političkih manipulacija i pogodbi s okupatorom svoje zemlje ponekad uspiju izvojštiti poneke male koncesije, nego oni koji se bezkompromisno bore za podpunu slobodu svoga naroda izpod tuđinskog jarma bez obzira radi li se tu o najokrutnijem robstvu ili nekoj vrsti prividno blage tuđinske dominacije nad narodom kojem pripadaju.

maks luburicSvugdje u svietu, pa tako i u Hrvatskoj (dapače, posebno u Hrvatskoj) svaki onaj riedki pojedinac koji se je u bitkama za svoj narod uzdigao iznad drugih, običnih ratnika, izložen je raznim ocjenama, nekad dobrim, najviše lošim, ovisno o tome od koga one dolaze.

Svaki istinski heroj (a takvih je uvijek bilo malo) čiji je životni cilj bezkompromisna borba za slobodu svoga naroda, taj cilj postavlja iznad svega i izpred svega ne obazirući se na to što će drugi o njemu misliti, napose što će misliti razni izdajnici, a najmanje što će o njemu misliti razna neupućena blebetala.

Takav čovjek misli svojom glavom. On se ne obazire na tuđa mišljenja.

On se ne bori za nikakvu čast, nikakve privilegije, nikakve osobne probitke.

On se bori za podpuno oslobođenje svoga naroda izpod tuđinskog jarma.

U svojoj dugoj i burnoj povijesti hrvatski narod imao je dobar broj takvih sinova, odličnika koji su znali da se okupatora mora ništiti svim razpoloživim sredstvima i, da bi se to postiglo, s njime se mora uhvatiti u ljutu borbu i toj borbi ga dotući i, ako treba u njoj umrijeti.

Za njega ne postoje materijalna bogatstva. Njega nitko ne može podkupiti.

Nažalost, poneki ratni heroji u koje je naš narod najviše vjerovao, u najgorim momentima po čitav narod, radi materijalnih, obiteljskih ili nekih drugih razloga, znaju pred izdajnicima pokunjiti glavu i nestati u magli zaborava.

Vjekoslav ‘Maks’ Luburić nije bio jedan od tih ljudi. On je u svoje vrieme pripadao onoj hrvatskoj generaciji koja je u kratkom vremenu u kojem je djelovala znala da se u borbi protiv zakletog krvnika svoga naroda i domaćih odroda mora uporabiti sva dostupna sredstva. On je čvrsto vjerovao da se s izdajnicima nikad ne može i ne smije miriti i takav je ostao sve do svoje smrti.

On je pripadao grupi hrvatskih revolucionara koji su sve što su imali; svoju ljubav prema bližnjima, svoje mladenačke snove, svoju mladost i sam život, podredili borbi za oslobođenje svoga naroda izpod tiranije jedne divlje balkanske rulje, više od pola milenija zaostale iza civilizacije kojoj je hrvatski narod pripadao.

Nedavno su neke očito neupućene osobe počele širiti nekakve nove, podpuno glupe verzije i upite o nekim njegovim tobožnjim do sad nepoznatim “zločinima i grijesima”.

Već smo se valjda svi nagutali srbskih i komunističkih bljuvotina na račun svih hrvatskih ratnika posebno na račun trojice najpoznatijih vojničkih zapovjednika u NDH, Jure Francetića, Rafaela Bobana i Maksa Luburića.

Naslušali smo se njihovih priča o raznim Jasenovcima, Jadovnima, Slanama i sam vrag zna kakvim ne “logorima”, gdje je Maks “uvek bio prisutan”.

Kad imalo pametan čovjek pogleda te njihove tvrdnje ne može izbjeći pomisao da, ako je samo 5% tih tvrdnji točno, da je Maks morao biti neka vrst vanzemaljskog stvorenja koje je istovremeno moglo biti na više mjesta.

Svi oni čiji je kapacitet mozga dostigao barem razinu razlikovanja “facts from fiction”, sve te velikosrbske i jugokomunističke absurdne tvrdnje lako mogu uzeti sa zrnom soli, ali sudeći po nekim trvrdnjama i pitanjima koje ove osobe putem e-maila šalju nekim vrhunskim hrvatskim djelatnicima, očito je da u našem narodu ima ljudi čiji um još nije dostigao tu razinu

Eto, sad na sve neprijateljske fantazije o generalu Luburiću te osobe nadodaju da je on bio i ruski špijun ili, kako ovaj kaže, ‘ruski udbaš’.

I nije to sve! To je samo jedan sastojak koji je ova, očito neupućena osoba, ubacila u tu svoju cicvaru.

Tu su, bez ikakvog reda i veze, onako zbrda-zdola, skarlabani: nekakvi dječji logori, pa fantomska imena nekih njemačkih poslanika u NDH, pa neko čudno prezime nekave ‘kuharice’ na Janka Puzsti, pa slučaj Vokić-Lorković, pa bijeg komunista iz Kerestinca, pa slovenski komunist Kopinič, Tuđmanova krivnja za ubojstvo Ante Paradžika, Mire Barešića, Blaža Kraljevića i sam đavao zna što sve ne.

Pa dobro, čovjek bi ovo mogao odbaciti kao nekakvu fantaziju nerazvijenog uma maloga djeteta.

Ali, očito je da ovdje nije rieč o djetetu nego o odraslom čovjeku koji se upustio u čeprkanje po povijestnim zbivanjima o kojima nema ni blagoga pojma.

Ne vjerujem da taj čovjek sviestno radi za današnju udbu, ali uvjeren sam da nije u stanju shvatii da ovakvim glupim fantaziranjima on to čini nesviestno.

Najprije, ne znam o kakvom dječjem logoru u Jaski on priča.

Ako je riječ o djeci koja su dovedena iz Kozare poslije likvidacije Titinih partizana 1942. g., onda treba znati sliedeće: Ta djeca su bila u jadnom stanju; izgladnjela, neoprana i skoro sva zaražena tifusom koji je prenošen milijunima ušiju harao među partizanima. Hrvatske vlasti odpremile su tu djecu na nekoliko mjesta, kako bi im se odmah pružila liječnička pomoć i sva druga pomoć. Sva koja su koja su bila izliečena bila su poslana u hrvatske obitelji na izhranu.

Mnoge od njih posvojena su od obitelji u koje su bila dodieljena. Po dolazku komunista ta djeca su silom iztrgnuta iz tih obitelji i poslana na ‘preodgoj’ u komunističke internate, a mnogi dobrotvori koji su ih hranil i odievali kao svoju vlastitu djecu našli su se nekoliko stopa pod zemljom.

Vrlo dobro se sjećam izjave jednoga od te preodgojene djece, koju je kao odrasla žena, sada ‘Srpkinja’, 1991. g., dala novinarki u Hamiltonu, za vrieme srbske agresije na Hrvatsku, kad se sav ološ svieta kukom i motikom bio digao protiv Hrvata.

Uz hrpu drugih absurdnih tvrdnji ona u svojoj narativi navede kako ju je 1946. g. hrvatska obitelj koja ju je bila posvojila poslala u školu. i – “jednoga dana za vrijeme vjeronauka katolički pop mi je rekao – ti si Vlahinja”.

Zamislite, katolički svećenik 1946. predaje vjeronauk u Titinim školama i “ dete nekog srpskog heroja s Kozare” naziva, kako ona reče, “pogrdnim imenom Vlahinja” – i nikom ništa.

Mi koji dobro pamtimo “četrdeset šestu, sedmu i osmu” i sve druge poslie njih, vrlo dobro znamo za kakve su sitnice u tim krvavim godinama padale hrvatske glave, posebno one hrvatskih svećenika.

Kao za reprizu ovome, neki dan u Večernjem listu netko se od jugonovinara razpisao o jednom takvom logoru negdje u Slavoniji, gdje se tvrdi da je tamo umrlo oko 600 te djece.

maks i obiteljTifus je u ono vrieme bio vrlo opaka zaraza bakterijom ‘riketsia’ koju su uslied nezamislive nečistoće među partizanima širile horde ušiju i drugih parazita, pa je bezupitno da su mnoga od te djece, koja su već bila u krajnjem, neizlječivom periodu bolesti, umrla od te opake bolesti.

Ali, kako svi znamo, bez obzira na to od čega je tko za vrieme toga rata umro, sve su to žrtve “ustaškog genocida” na čelu s Maksom Luburićem.

Kao potvrdu za autentičnost toga “zločina” Večernjak donosi “svjedočanstvo” nekog “deteta Kozare”, vjerojatno danas Pupovčevog pajdaša, koji kaže da je za vrieme boravka u logoru bio star samo godinu dana pa se ničeg ne sjeća, ali “sigurno zna da su ta djeca tamo poumirala”.

Drugo, nije postojao nikakav “Klaise Hirstenau” . Postojao je njemački general Edmund Gleise von Horstenau, rođen 27. veljače 1882. u Braunau am Inn u Austriji (gdje je rođen i Adolf Hitler).   Za vrieme Austrougarske u činu pukovnika služio je u vojnoj obavještajnoj službi.

Za vrieme 2. svj. rata jedno vrieme bio je vojni poslanik Wehrmacht-a u Hrvatskoj. Poslije izkrcavanja savezničkih trupa na Siciliji on je predviđao da će Njemačka izgubiti rat i navodno je jednom rekao nekim hrvatskim ministrima: “Njemački brod tone, zašto vi Hrvati ne skačete s broda koji tone?”

Na zahtjev dra Ante Pavelića, radi sumnje da je potakao Vokića i Lorkovića na pokušaj puča, bio je opozvan u Njemačku.

Za vrieme obnašanja svoje dužnosti u Hrvatskoj on je bio neka vrsta administrativnog šefa njemačkih trupa na tom sektoru, a ne i hrvatskih.

Sigurno nije bio šef Maksu Luburiću, koji se radi nepravde prema hrvatskom narodu, znao sukobiti sa svakim pa i s Njemcima; kao u slučaju s onim divljanjem Kozaka u Novskoj i pokušajem njemačkog švercanja vagona punih četnika kroz Zagreb.

Tvrditi da je general Gleise von Horstenau bio nekakav rusko-njemački “double agent” više je nego blesavo ili, ako je to istina, biti će da su saveznički poslieratni tribunali, gdje su Rusi vodili glavnu rieč, odredili i ruske špijune slati u Titinu klaonicu, pa je Gleise von Horstenau, rađe nego da bude izručen u Jugoslaviju, u njihovom zatvoru u Nürnbergu, 20. srpnja 1946. izvršio samoubojstvo.

“Njega su zvali general Drinjanin, a tamo nikad nije ratovao”, kaže dalje ovaj naš novi povjesničar. Ne mogu pojmiti kako netko može biti tako jednostavan.

Zar on još nije čuo da kad je rieč o svim zločinima koji su počinjeni na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, između Sutle, Drave, Drine i Jadranskoga Mora, da je prema 70 godina staroj srbokomunističkoj i zionističko-boljševičkoj promičbi, tu kolovođa uviek bio Maks, a kad je rieč o borbama protiv Dražinih četnika i Titinih boljševika onda on nije bio nigdje. Cieloga je rata sjedio u Jasenovcu, pio rakiju i klopao Srbe.

Kao i velika većina hrvatskih ratnika, u onome i u ovome posljednjem ratu i Maks je ratovao po cijeloj Hrvatskoj, a i da nije, kakva je to predpostavka da se on ne može zvati Drinjaninom.

Za informaciju tim i takvim ljudima, Maks se nije mirio s nikakvom Hrvatskom čija granica sa Srbijom nebi bila tamo gdje je bila – od stoljeća sedmog – na rijeci Drini!

Razlaz izmađu Maksa i Poglavnika dra Ante Pavelića usliedio je početkom 1955. godine, kad se proširila vijest o navodnom sporazumu Pavelić-Stojadinović, koji je bio podpisan koncem 1954. godine u Buenos Airesu.

Tim sporazumom, koji je najvjerojatnije samo još jedna srbo-komunistička podvala, granica između Hrvatske i Srbije trebala je ići rijekom Bosnom.

Tada i zato se on nazvao Drinjaninom.

Do te godine Vokića i Lorkovića ubili su razni ljudi u koje je bio uključen i general Boban, a poslije Maksove pobune svi zločini pripremani u kuhinji jugoslavenske promičbe prebačeni su na Maksa, pa je od tada, uz gomile ‘novih zločina’ Maks postao i njihov ubojica, iako u vrieme njihova nestanka nije bio ni blizu Lepoglave.

“Pavelić ga nije primio u HOP”.

Dr. Ante Pavelić je HOP osnovao 1956., nekih godinu i pol poslije Maksove pobune.

“Kuharica Zagorelec”.

Gdje spominje tu nekakvu “kuharicu Zagorelec”, vjerojatno je od nekoga, tko je upućen kao i on, čuo nešto o slučaju sa sestrama Pogorelec, a koji nema ama baš nikakve veze s Maksom. Ali, svakako, treba i njih strpati unjegovu “torbu zločina”.

Evo što tom slučaju piše komunistički književnik Bogdan Krizman:

“Milićević ( šef jugoslavenske špijunaže Vladeta Milićević, nap. a.) – prirodno se zainteresirao za ljubavnicu G. Perčeca Jelku Pogorelec i njenu sestru Mariju.

Marija je željela da sestru – koja je imala nezakonito dijete sa “stricem” – izvuče iz ustaške sredine i okrene protiv Perčeca – što je Milićević pomagao – i stoga je otputovala iz Austrije k njoj u Mađarsku…..”.

Da o tome ne duljim, kad se saznalo za Milićevićev pokušaj da kroz Pogorelićke infiltrira logor na Janka Puzsti Gustav Perčec je priekim postupkom osuđen na smrt i likvidiran – i time je taj problem odklonjen.

“Priča da je čuvao leđa Bleiburgu ne drži vodu”, kaže se dalje u tim bezveznim nabrajalicama. E, ovako nešto može izvaliti samo onaj kome u glavi fali dobar broj cvekova. Onome tko je imalo upućen u ono što se tada odigravalo mora pozliti kad čita ovakve nebuloze, a kamoli ne bi onome tko je u svome više od 50 godina dugom emigrantskom životu upoznao mnoge od preživjelih sudionika i aktera u ovoj po hrvatski narod najvećoj tragediji.

Svakome je poznato, da je prije povlačenja Hrvatske vojske i civilnog pučanstva prema Austriji u svibnju 1945., po zpovijedi Poglavnika dra Ante Pavelića general Luburić postavljen da trupama pod njegovim zapoviedništvom na čitavom putu od Zagreba do austrijske granice, kao zalaznica, štiti zaleđe odstupajućih jedinica hrvatske vojske i možtva civila.

A kako je on vršio tu dužnost evo samo jedan mali primjer kojeg je u svojim svjedočanstvima naveo domobranski nadporučnik Kazimir Kovačić:

(…) “Nakon našega pokreta u Celju je kao zaštitnica još ostao dobar dio ustaških jedinica pod zapovjedništvom Maksa Luburića i Rafaela Bobana.

Nekih 6 km izvan grada, po naređenju generala Herenčića, koji je kako zaključujem preuzeo zapovjedništvo, kolona je stala i tu prenoćila.

Kad je kolona stala vratio sam se u Celje s 2 vojnika da potražim jednog zrakoplovnog dopukovnika koji mi se ranije bio priključio s namjerom da s nama proslijedi put.

Vraćajući se u Celje, na dva mjesta su me zaustavile partizanske zasjede u jačini od 15 osoba.

Na njihov upit, tko ide i kamo, odgovorio sam da smo ustaše i da idemo u Celje, na što su me bez poteškoća propustili, iz čega zaključujem da su se bojali Luburićeve prijetnje da će izvršiti odmazdu za svakog hrvatskog vojnika koji bi poginuo za vrieme povlačenja kroz Sloveniju.

Bez poteškoća sam se vratio natrag svojoj jedinici (…).”

Prije nego se za istinu uzima ono što je pisao pok. prof. Bogdan Radica (kojega sam vrlo dobro poznavao) treba najprije vidjeti kad je on to pisao, prije 70ih godina prošloga stoljeća ili poslie.

Radica je još za vrieme stare Jugosramije kao glavni korespodent beogradskih novina poslan u Ameriku.

Bio je podpuno zaveden sve dok mu pok. ‘stric’ Ante Došen, Rudolf Erić i mi mlađi nismo otvorili oči – poslije čega je postao gorljivi Hrvat. O njemu nekom drugom zgodom.

O klovni Antiki Vukiću kojega sam isto dobro poznavao, i o njegovom vođi “novom predsjedniku Nezavisne Države Hrvatske”, Vladi Sečenu, nije vriedno ni govoriti.

Za sve koji za istinu uzimaju išta što je on brbljao možda bi bilo bolje upitati kako to da se on kao ondašnji predsjednik Ujedinjenih Hrvata Njemačke nije udostojio u bolnici posjetiti niti jednoga od Hrvata koji su, nekim čudom, preživjeli udbaške atentate, kao napr. Dane Šarac koji je preživio s više od dvadeset udbaške tanadi u tielu.

Ili, kako to da je jedino on nije bio na udbaškoj listi za odstrel.

O da, znam za priču o onom bojnom otrovu kojeg je on na vrieme nanjušio.

A svima drugima, bez obzira tko su, koji navodno tumače kako je Maks bio ruski špijun, prieko je potrebna lobotomija.

Isto tako, svima koji žele postavljati upitnik na Maksovo hrvatstvo i ustaštvo želim napomenuti da su, svi do jednoga, njegovi sljedbenici “odporaši” uvijek bili i ostali najvjerniji štovatelji Poglavnika NDH dra Ante Pavelića i najžešći, najustaškiji ustaše. Kao znak toga poštovanja,

neki od njih, s kojima sam desetljećima zajedno vodio borbu protiv Jugosramije davali su svojim sinovima ime Žap (Živio Ante Pavelić), a kćerima Drina.

Potrebno je još nešto naglasiti. Kad je Poglavnik, poslie dosta dugog skrivanja u Austriji, morao po ciči zimi preko Alpa bježati u Italiju pratili su ga dva Maksova zeta; pukovnik Jakov Džal i bojnik Dinko Šakić.

Imao sam čast upoznati pok. puk. Džala i njegovu suprugu, Maksovu sestru Zoru.

Pok. Dinka sam upoznao 1973., kad je u Kanadu došao s Rudom Prskalom i Nikolom Liscem, koji su otmicom zrakoplova iz švedskoga zatvora spasili Miru barešića i Anđelka Brajkovića i dugo poslije toga s njim surađivao.

Bili smo zajedno i na velikom Hrvatskom saboru koji je 1973. g. održan u Chicagu.

Također sam dobro poznavao i finoga gospodina i čestitog Hrvata dra Miljenka Dabu Peranića.

Sva njegova krivnja je u tome što on, kao ni Maks, nije mogao vjerovati da bi njegov ubojica mizerni izrod Ilija Stanić, dijete jednog čestitog Maksovog vojnika, mogao biti ono što je bio. Neki čak navode da mu je Maks bio krstni kum, pa kako bi ijedan od njih mogao u njega posumnjati.

Treba znati i to da se, neki prije neki poslije smrti dra Ante Pavelića, Maksu pridružio i broj poznatih hrvatskih ratnika, kao; pukovnik Ibrahim vitez Pjanić, pukovnik Stjepan Crnički, legendarni branitelj Ozlja, bojnik Stjepan Fištrović Sabolović i drugi.

Žalostno je da danas i naoko dobri ljudi upadaju u mreže absurdnih antihrvatskih dezinformacija, a još je žalostnije kad na sve te toliko absurdne tvrdnje oni još nadodaju i neke svoje, isto tako absurdne.

Ove koji vole čeprkati po prašini srbokomunističke i zionističko-boljševičke propagande protiv hrvatskih ratnika kao što je bio Maks Luburić pitam, hoćete li uskoro, ako već niste, početi širiti “vijesti” da su hrvatski ratnici Maksovog kova; Mirko Norac, Darijo Kordić i Slobodan Praljak bili špijuni KOS-a?

Vjerujem da hoćete, jer uvijek će se naći ljudi koji se, kao i vi, drže one stare rimske izreke   – Credo quia absurdum ( Vjerujem jer je obsurdno ).

(Ovdje u ovom opisu Zvonimir Došen spominje kao da je Iliji Staniću Maks bio kum. Mnogi su u to vjerovali i mnogi još uvijek vjeruju, a i ja sam godinama u to vjerovao, iako sam imao razlog u to sumnjati. Sada sam kroz neke opise koje sam pronašao na internetu saznao da bi kršteni kum Iliji Staniću mogao biti hrvatski Križar Stjepan Šimić, kojeg je onaj u svećeničkom habetu Bosiljko Bekavac izdao Udbi. op, Milan Boban/otporaš)

Zvonimir Došen

Braniteljski radio, subota 8. studenog 2014.

facebook komentari

Advertisement
Comments

Iz Otporaševe torbe

17.02.1975. UDBA likvidirala Nikicu Martinovića

Published

on

U svibnju 1975. pokraj spomenika žrtvama na Bleiburgu trebala se održati velika svečanost u povodu 30. obljetnice masovnog pokolja koji su počinili partizani. Udba je to odlučila po svaku cijenu spriječiti, za što je trebala onesposobiti organizatore komemoracije, društvo Bleiburški vod koje je okupljalo Hrvate koji su živjeli na području Klagenfurta, a čiji je tajnik bio Nikica Martinović.

Rođen 1912. godine., u Gornjem Vukšiću kod Brčkog. Martinović je tijekom Drugoga svjetskog rata bio poručnik domobranske vojske koji je na križnom putu uspio spasiti živu glavu te se nastanio u Klagenfurtu, gdje je otvorio dućan za prodaju cvijeća i vrtlarske opreme. Imao je austrijsko državljanstvo, supruga mu je bila Hrvatica, nije dolazio u Jugoslaviju, a svake je godine na Bleiburgu odavao počast tamo ubijenim suborcima i civilima.

Martinović je i godinama prije pogibije dobivao poruke prijetećeg sadržaja zbog čega je zatražio policijsku dozvolu za posjedovanje oružja koju je i dobio. Uoči atentata prijetnje su bile učestale i, prema svjedočenju njegove udovice, na njemu se vidjela pojačana zabrinutost i oprez. Međutim, ubojica je svakako bio profesionalno obučavan i nije mu dao priliku za obranu. Pogodio ga je s tri hica, u glavu, vrat i prsa.Kobnog 17. veljače 1975. Martinović je otključao vrata svojeg dućana. Unutra ga je čekao ubojica koji ga je hladnokrvno likvidirao. Jedini svjedok koji je policiji o događaju mogao nešto reći bila je dvanaestogodišnja djevojčica koja je ulazila u trgovinu upravo u trenutku kad ju je ubojica žurno napuštao. Atentatora je policiji opisala kao otprilike 20-godišnjaka, visokog oko 175 cm, ovalne glave, duže crne kose, u crnim hlačama i crnoj zakopčanoj kožnoj jakni.

Na Martinovićevu pogrebu, 21. veljače 1975. godine., na groblju St. Peter u Klagenfurtu, koji je predvodio vlč. Vilim Cecelja, okupilo se oko tisuću Hrvata iz cijeloga svijeta. Austrijska policija do današnjeg dana nije otkrila počinitelja ili počinitelje.

Punih 39 godina kasnije, 7. siječnja 2014. godine., poznatom slovenskom piscu, publicistu i istraživaču Romanu Leljaku austrijska je kriminalistička policija iz Klagenfurta poslala molbu da joj dostavi sve dokumente i saznanja koja ima u vezi s ubojstvom hrvatskog emigranta Nikice Martinovića.   Leljak je istražujući u slovenskom državnom arhivu, uz dozvolu slovenske vlade, proteklih godina prikupio podosta materijala koji ukazuju na to da je Martinovića ubila Udba po nalogu tada svoga glavnog čovjeka u Sloveniji  Janeza Zemljariča, koji je 80-ih godina bio najmoćniji slovenski političar, predsjednik slovenskog izvršnog vijeća i potpredsjednik jugoslavenskog Saveznog izvršnog vijeća.

janez-zemljaric
Janez Zemljarič

Udba je od 1945. godine., konstantno nadzirala rad hrvatskih emigranata u Klagenfurtu. Nakon komemoracije bleiburškim žrtvama 1966. godine., pokušala ih je likvidirati postavljanjem bombe u gostionicu u kojoj su se okupili. Eksplozija se dogodila sat vremena prerano. U arhivu sam našao dokument u kojem Zemljarič kao glavnu zadaću Udbe ističe paraliziranje rada Bleiburškoga voda. Ključan dokument je onaj od 4. veljače 1975. godine., u kojem Milan Pavlin, tadašnji načelnik Odjela za emigraciju u slovenskoj Udbi, predlaže Zemljariču da angažiraju Milana Dorića Hamzija za akciju likvidacije Martinovića. Za nagradu bi Udba Doriču, koji je živio u Njemačkoj, kupila gostionicu. Dorič dobiva putne isprave na ime Jožef Ketiš, a njegova supruga na ime Mira Kosi te municiju za šmajser. Zemljarič je odobrio Pavlinov zahtjev i na istom papiru rukom dopisao ‘strinjam se s predlaganim’, odnosno slažem se s predloženim i potpisao se”, otkriva Leljak. Martinović je ubijen 13 dana kasnije.

na-fotografiji-milan-doric-hamzi-navodno-je-placen-da-ubije-martinovica
Na slici je Milan Dorić Hamzi, navodno je plaćen da ubije Martinovića

U Austriji za takvo kazneno djelo ne postoji zastara pa se može očekivati da će biti pokrenuta istraga u kojoj bi se među osumnjičenima trebali naći Janez Zemljarič, koji živi u Ljubljani, i počinitelj Milan Dorić Hamzi, rođen 1930. godine., koji živi u Njemačkoj, u Fürstu, gdje mu je Udba kupila gostionicu.

“Slovenija bi uskoro mogla dobiti lex Zemljarič. Razlika od hrvatskog slučaja Perković je u tome što ovdje postoje dokumenti s Zemljaričevim potpisom”, govori Leljak. Prema njegovim riječima, slovenska je Udba, zbog geografske blizine, imala najbolje veze u Austriji i Njemačkoj i stoga je odrađivala većinu tih prljavih poslova. .

KO JE JANEZ ZEMLJARIČ ?

Leljak ističe da je i od 90-ih godina pa sve do današnjega dana Zemljarič,  jedan od najmoćnijih ljudi u Sloveniji koji iz sjene vuče ključne političke poteze u državi, a obogatio se na građevinskim poslovima u Rusiji i trgovini zdravstvenom opremom. Na dnevnoj bazi, dodaje, Zemljarič kontaktira s Milanom Kučanom, bivšim slovenskim predsjednikom koji je i danas jako utjecajan u politici, posebno na ljevici.

Na pitanje kako to da slovenska Udba nije uništila dokumente koje je on našao u arhivu, Leljak daje jednostavan odgovor – greškom.

Moja je građanska dužnost bila razotkriti saznanja koja imam o ovom ubojstvu. Nije mi svejedno jer je Zemljarič veoma utjecajan znam da su ljudi, koji su ubijali, spremi na sve. Zato mi nije lako, ali samo radim svoj posao”, priznaje Roman Leljak i dodaje kako su i Hrvatska i Slovenija nakon osamostaljenja u svoje redove prigrlile brojne pripadnike Udbe, u Hrvatskoj njih oko 800.

VIŠE POJEDINOSTI:

Udbaši o svemu obaviješteni, prate ga u stopu

Međutim, tek što je započeo s pripremama, Udba u Banja Luci je o svemu obaviještena. Nikica Martinović je neprekidno bio okružen i pod nadzorom nekolicine udbaških doušnika, uglavnom iz užega zavičaja (Brčko), a neki su radili na njegovu poljoprivrednom imanju, dok je jedan čak uspio steći njegovo apsolutno povjerenje, i postao mu tako reći dio obitelji. Ubrzo je alarmirana i republička Udba u Sarajevu, a potom i savezna centrala u Beogradu. Titov komunistički režim svim je sredstvima nastojao spriječiti širenje istine o strašnom pokolju Hrvata kojeg je proveo, na Križnim putovima čija prva postaja je bila upravo na Bleiburgu.

Beograd ubrzo donosi odluku: Nikica Martinović će biti “paraliziran”, što u udbaškom žargonu znači – likvidiran! Određen je i krajnji rok, svibanj 1975. godine, dakle prije komemoracije na Bleiburgu. Istovremeno je donesena i odluka da će ovaj “posao” biti povjeren slovenskoj Udbi (SDV), koja u Austriji ima vrlo jaku mrežu i, što je najvažnije, ima i iskustva u terorističkom djelovanju u toj zemlji, posebice u pokrajini Koruškoj, gdje živi i Nikica Martinović. Prvi korak u operativnoj akciji “Vrtnar” je “predaja” suradnika banjalučke Udbe s kodnim imenom “Boro” (zavrbovan 20. ožujka 1970.) slovenskoj Udbi, gdje mu se mijenja i šifra, pa on postaje “Borje”. Na vezi ga sada drži slovenski udbaš Milan Koprivnik iz Maribora, kojemu dojavljuje i najsitnije detalje o kretanju, navikama, kontaktima, i telefonskim razgovorima Nikole Martinovića.

U Ljubljani akciju vodi Milan Paulin, desna ruka šefa slovenske Udbe Janeza Zemljariča. Nikici Martinoviću, i ostalim članovima PBV-a svako malo stižu prijetnje Udbe, i to pismenim i usmenim putem, kao što su stizale i mnogih godina ranije. 1945., kada je kao hrvatski vojnik bio primoran sa stotinama tisuća suboraca i sunarodnjaka napustiti Hrvatsku i pobjeći u Austriju, u Domovini mu je ostala obitelj, supruga i četvero djece, tri sina i kći. Prijetnje Udbe, koje su mu uglavnom usmeno prenosili “zemljaci” iz okoline Brčkog, uglavnom su glasile: “Prestani se angažirati oko Bleiburga, u protivnom će platiti tvoji najmiliji!” 1963. godine dvojica starijih sinova, Augustin i Franjo, uspijevaju pobjeći k ocu Nikoli u Austriju. Augustin se nastanjuje u Zapadnoj Njemačkoj, a 20-godišnji Franjo odlazi u SAD. 1968. godine Franjo je ubijen u New Yorku. Nikola Martinović se ne da pokolebati, nastavlja neumorno raditi na uređenju grobova suboraca, i organiziranju komemoracija. Najmlađi sin Marijan, kojega nikada nije vidio, rođen je 1945. godine, u Županji završava Trgovačku školu. Zavod za zapošljavanje nalazi mu posao – u Beogradu. 1970. godine, ubodom nožem u srce, ubija ga sin oficira JNA. Ubijen je, kao i brat Franjo dvije godine ranije, u dobi od 25 godina.

Udbini agenti za akciju “Počasni bleiburški vod”

Već od ranih 60-ih godina u Ljubljani se vodi specijalna operativna akcija “Počasni bleiburški vod”, na kojoj rade:

– “Žan” (Milan Borić, rođ. 1919. u Kamenici, Lika),
– “Bilič”/ “Arthur” (Franz Frankl, rođ. 1922. u Kaltenbergu, austrijski carinik),
– “Igor I” (Jože Zelič, rođ. 1946., Sevnica, Slovenija),
– “Jagoda” (Alojz Jagodič, rođ. 1901. u Št. Lenartu, Slovenija),
– “Borje” (Josip Lukenda, rođ. 1941. u Bukovici/Laktaši, BiH).

Zadaća suradnika “Borje” je, osim stalnoga praćenja Nikice Martinovića, također pokušati unijeti razdor, tj. posvađati članove Počasnog bleiburškog voda, što je prema višestruko isprobanoj udbaškoj praksi bio konkretan uvod u pripremu ubojstava emigranata. Najčešće i najlakše su svađe “zakuhavali” tvrdnjom da je netko od emigranata “udbaš”, znajući kako su takve dezinformacije vrlo djelotvorne, imajući na umu sve posljedice koje takva “sumnja” izaziva kod emigranata. Osim ove, koristili su i dezinformaciju o “pronevjeri novca”, a često i obje optužbe u kombinaciji. Svađe su najčešće bile neminovne, začinjene i otvorenim prijetnjama, a nakon prijetnja uskoro su na scenu stupali Udbini egzekutori, koji su nakon ubojstava lako ustvrdili da se radilo o “međusobnom obračunu u ustaškom podzemlju”!

Na susretu “Borja” s Milanom Koprivnikom i Zlatanom Josipovićem, 16. studenoga 1974., osim što iscrpno izvješćuje udbaše o kontaktima i susretima Martinovića oko Svih svetih (komemoracija na Bleiburgu, 1. studenoga), daje i ključnu informaciju da je Martinović svakog ponedjeljka i srijede popodne sam u trgovini!

Milan Dorič (rođ. 1930. u Dravogradu), vjerojatno je najdugovječniji doušnik jugoslavenske komunističke tajne službe – Udbe. Prema vlastitom iskazu austrijskim policajcima, (1954.) pošto je naoružan uhićen u neposrednoj blizini austrijsko-jugoslavenske granice, za Udbu je pristao raditi u zatvoru, u zamjenu za puštanje s robije. Tvrdi, i potkrjepljuje dokumentima, da je 1946., kao 16-godišnjak osuđen na 20 godina robije, poslije mu je kazna smanjena na 15 godina, zato što je radio kao kurir između četnika u Salzburgu i belogardejaca u Ljubljani. Dorič je u Klagenfurtu osuđen na manju zatvorsku kaznu, i izgon iz Republike Austrije. Autor ovoga teksta nema spoznaja gdje je Dorič boravio od 1955. do kraja 1965. godine, od kada intenzivno radi za slovensku Udbu. Tek jedna crtica iz njegova dosjea, iz 1977. godine, u kojoj se u Njemačkoj spominje njegov susret s izvjesnim Vasom Đekićem, s kojim je zajedno bio u zatvoru na Golom otoku, 1958., ukazuje na možebitnu dulju zatvorsku kaznu? Prema dostupnim podacima, sredinom 60-ih godina odselio se u Bavarsku (Fürth), gdje i danas živi. Izvanbračno je dijete Franca Kmeteca i Hrvatice Helene Dorić, te nosi majčino prezime, i tako se emigraciji “prodaje” za Hrvata. Imao je status emigranta, i vješto se infiltrirao u sve relevantne hrvatske organizacije i udruge u Njemačkoj. Uz znanje i blagoslov Udbe, surađuje i s njemačkim BfV (Bundesamt für Verfassungsschutz – Savezni ured za zaštitu Ustava), odajući i jednima i drugima djelatnost hrvatskih emigranata. Zvuči skoro nevjerojatno, ali kada je u Fürthu kupovao ugostiteljski lokal, financijski mu pomažu hrvatski emigranti, Udba i BfV! Redovito je odlazio u SFRJ na konzultacije, ali i na liječničke preglede, naravno s lažnim identitetom, a preko granice su ga prevozili udbaši uvježbani na tome području. Na vezi ga drži nekoliko udbaša, ali vodi ga Ivo Mrevlje, a često se pojavljuje i Tone Tratnik.

S vremenom stupa u kontakt i s austrijskom Državnom policijom (Staatspolizei), te i njima nudi i prodaje informacije o hrvatskim emigrantima. Dok je (izgleda) jedino Udba znala i dirigirala sve njegove kontakte, Nijemci su očito vjerovali da radi samo za njih, dok su Austrijanci bili uvjereni da radi za njih i Nijemce. Dorič je postao svojevrsna veza između BfV i Staatspolizei u Würzburgu i Klagenfurtu.

Austrijancima predao popis s oko 700 nepoželjnih hrvatskih emigranata

Tako je Austrijancima predao popis s oko 700 hrvatskih emigranata za koje se traži zabrana ulaska u Austriju (na komemoracije na Bleiburgu!), uvjerivši ih da je to njemački zahtjev, dok je uistinu iza toga “zahtjeva” stajala Udba. Iako je imao zabranu ulaska u Austriju, to ga nije sprječavalo da redovito posjećuje Korušku, gdje je vrlo aktivan u Ribičkom društvu u Edlingu, gdje uspostavlja svoju bazu za obavještajne i kriminalne aktivnosti. Imao je više identiteta, a jedan od njih je bio i “Emil Kos”. 1973. godine je teže obolio, tako da nije mogao biti uobičajeno učinkovit, pa su i Udbine novčane dotacije bile prestale. Njegova supruga Mira piše pisma Udbi, i moli je za pomoć – očito je bila upućena u njegovu prljavu rabotu.

Kad je prizdravio, obnovio je suradnju sa sve tri službe (imao je kontakte i sitnije “poslove” i s Amerikancima!). Njegova obavještajna veza u Austriji, policajac Valentin Schönlieb, zauzima se za Doriča kod saveznih vlasti u Beču, i 27. rujna 1974. mu šalje dozvolu za legalan ulazak u Austriju, a vizu dobiva u lažnu putovnicu! Službeno je kod austrijskih vlasti Milan Dorič važio za jednog od “najekstremnijih” hrvatskih emigranata!
U siječnju 1975. godine u Ljubljani se sastaju udbaši iz SR Hrvatske, SR Bosne i Hercegovine i Slovenije. Na tome sastanku je očito donesena odluka o sudbini Nikice Martinovića.

Milan Paulin, visokopozicionirani agent slovenske Udbe (SDV), 4. veljače 1975. pismenim putem predlaže šefu Janezu Zemljariču: “Glede suradnika Hanzija, koji poznaje širok krug ekstremista, prevladava mišljenje da bi ga se iskoristilo za neku konkretnu akciju, na jednoga od njemu poznatih ekstremista, potom bi ga se povuklo natrag u SFRJ, gdje bi mu se dala financijska sredstva, da otvori ugostiteljski lokal. Na kojega ekstremista bi se ‘HANZIJA’ usmjerilo, zavisi od konkretnog dogovora.” Vlastoručni potpis: Milan Paulin! Na dokumentu je rukom dopisano: “Na uvid također Ivi! Slažem se s prijedlogom” Potpis: Janez Zemljarič, 5. veljače 1975. godine. (Ivo Mrevlje, nap. aut.)

Dva dana ranije, 3. veljače 1975., Milan Koprivnik predaje suradniku “Hanziju” dvije jugoslavenske putovnice i dva okvira municije za automatsko, brzostrijelno oružje (MP) “patent Šmajser”, sve službeno zatraženo i isporučeno “za specijalne svrhe”, na revers, iz vojnog skladišta JNA. Dorič je već od studenoga mjeseca 1974. najviše boravio u gostinjcu “Krainz” u Edlingu, gdje je ostao do kraja veljače 1975.

Ponedjeljak je, 17. veljače, 18,15 sati. Nikola Martinović je, kao i svakog ponedjeljka popodne, sam u svojoj trgovini voćem i povrćem na Baumbachplatzu u Klagenfurtu. Nepoznati muškarac ulazi u trgovinu i hladnokrvno, s tri hica, u glavu, vrat i prsa, likvidira Nikolu Martinovića. Na ulazu u trgovinu ubojica susreće djevojčicu od 12 godina, kojoj samo kaže “Verschwinde!” (“Gubi se!”), i žurno napušta mjesto zločina. Svjedokinja je ubojicu opisala ovako: Dvadesetogodišnji muškarac, oko 175 cm visok, ovalna lica, s duljom tamnom kosom, u crnim hlačama i crnom, zakopčanom jaknom. Iza Nikice, uz dvoje žive djece iz braka u Bosni i Hercegovini, ostaju i dvije kćeri iz braka s Austrijankom Eleonorom (A-M., 5 g. I M-Th., 14 g.) te 18-godišnji posinak Karl. Ubojstvo je u austrijskoj javnosti odjeknulo, ali mediji su najprije izašli u javnost s pričom o „neuspjelom pokušaju pljačke”, no ubrzo je svima bilo jasno da se radi o klasičnom političkom atentatu. Na dan sahrane, 21. ožujka 1975. godine, iz Beča u Beograd leti visoka vladina delegacija, u “prijateljski posjet”.

Udbaška obitelj Dorič ostaje u SR Njemačkoj

Supruga Milana Dorića ne pristaje na povratak u Jugoslaviju, tako da udbaška obitelj Dorič ostaje u SR Njemačkoj. “Hanzi” i dalje “ustašuje” po Njemačkoj, surađuje s Nijemcima, Austrijancima i pomalo s Amerikancima, a sve pod dirigentskim štapićem slovenske Udbe, koja ga najviše i financira. U srpnju 1976. Milan Dorič boravi u Nürnbergu, gdje treba otvoriti novi lokal, ali, prema Udbinim dokumentima, on tamo naveliko kocka, pa kažu da je za vrlo kratko vrijeme prokockao “dvadeset, a možda i četrdeset tisuća maraka”!

Od ranih 70-ih godina u blizini Doriča vrzma se još jedan Udbin “kapitalac”, Josip Majerski (rođ. 2. prosinca 1945. u Bapskoj kod Vukovara). Po mnogočemu sličan je Doriću, i on je poslan u Njemačku kao karijerni agent-provokator. U Njemačku je tobože “pobjegao” kao “proljećar”, i dobio politički azil. Isto kao i Dorić, Majerski se infiltrira u sve hrvatske organizacije, potiče na “ekstremizam”, nabavljaja i trguje oružjem, inicira terorističke akcije, sve to naravno u dogovoru s udbaškim bossovima u jugokonzulatima i centralom u Zagrebu. Za Majerskog se u široj javnosti saznalo kada se pojavio kao “agent-prebjeg” 1983., nekih mjesec dana nakon ubojstva Stjepana Đurekovića kod Münchena. Pet godina ranije, 1978., Udba ga je ekspresno, zajedno s obitelji, opskrbljenog lažnim dokumentima, zrakoplovom otpratila u Zagreb, mjesec dana prije ubojstva Brune Bušića u Parizu. (Njemačka policija je provjeravala popis putnika zrakoplova Lufthanse na liniji Franfurt-Zagreb, 13.10.1978., i nije pronašla putnika s imenom “Janko Matijević”!)

U Slavonskom Brodu Majerski nastavlja doušnički posao, dobiva posao konduktera u autobusu, i prati razgovore putnika. Potom je dobio posao u nekom dječjem domu, ali zbog bluda nad maloljetnicama biva osuđen na osam mjeseci zatvora. U Njemačku je 6. srpnja 1983. “pobjegao” s jugoslavenskom putovnicom, i putujući udobno – vlakom. U interviewu za “Hrvatski tjednik”, u kolovozu 2014., Majerski tvrdi: “Nepravda je bila utoliko što sam radio za Jugoslaviju. Ipak sam bio jedno vrijeme njihov agent, a sigurno nije bilo ni domoljubno ni lijepo s nekim razgovarati, a onda o tome raditi izvješća za jugoslavenske vlasti. Ali zbog toga sasvim sigurno nitko od hrvatskih emigranata nije stradao niti imao teške posljedice. Smatram da sam svoje grijehe kasnije dobrano iskupio.” Međutim, predavši se njemačkim vlastima, danima je ispitivan o svemu, pa naravno i o svojemu petogodišnjem boravku u Jugoslaviji. Ispričao je Nijemcima kako su ga dvojica Udbinih agenata, Rajković i Prka, u Sl. Brodu ispitivali o emigrantima Anti Kostiću i Stanku Nižiću, koje je Udba poslije ubila. Na pitanje “je li Vam bilo poznato u koju svrhu su Vas ispitivali agenti jugoslavenske tajne policije?”, Majerski odgovara: “Bilo mi je poznato da su osobe o kojima sam bio ispitivan bile protivnici jugoslavenskog režima. Prema načinu, kako sam ispitivan, mogao sam pretpostaviti da se protiv ovih osoba pripremalo atentate od strane jugoslavenske tajne službe. To je bilo moje zanimanje, i normalno je što sam svojim nadređenima davao te informacije. U konačnici, za to sam bio i plaćen.”

Tijekom petogodišnjeg izbivanja Majerskog s “radnog mjesta” u Njemačkoj, Švicarskoj i Francuskoj ubijeni su Bruno Bušić, Stanko Nižić, Mate Kolić, Đuro Zagajski, Ante Kostić i Stjepan Đureković!

Osim s Đurekovićem, Majerski je sa svima ostalima održavao redovite kontakte, o kojima je za novac izvješćivao Udbu na jugokonzulatima. Nijemcima izjavljuje da je 1973. od konzula Šimića preuzeo pištolj “Zbrojovka, cal. 7,65”, i imao ga je sve do odlaska u Jugoslaviju, 1978. godine. Teško se oteti dojmu da je ova “predaja” njemačkim vlastima bila pomno izrežirana u jugoudbaškoj kuhinji: on, naime, precizno, do u najsitnije detalje njemačkoj policiji otkriva, “cinkari” sva zbivanja, imena i sve tajne hrvatske emigrantske scene u Europi, a i šire! Istovremeno njemački tisak, posebice Der Spiegel, otkriva prljavu doušničku rabotu Majerskog, te ga čak naziva “der Totenvogel” (“ptica strvinar”), jer, “gdje se on pojavljivao, uskoro su padale mrtve glave!” Majerskog se dovodi u vezu s otmicom hrvatskog emigranta i pjesnika, Vjenceslava Čižeka, 1977. godine. Nijemcima je ispričao da mu je Udba redovito isplaćivala 2000 DM mjesečno, i da je imao dogovor kako će mu na devizni račun u Jugoslaviji uplaćivati dodatnih 3000 DM mjesečno, plus stan, na dar! Ali, kaže da su ga prevarili, i u Jugoslaviji navodno nije dobio ništa! Nakon iscrpnog, višednevnog cinkarenja Hrvata njemačkoj tajnoj policiji, Majerski je osuđen na dvije i pol godine zatvora, koje je odležao u specijalnom zatvoru u Stammheimu. Po izlasku iz zatvora obnavlja stare kontakte s emigrantima, sada kao “gorljivi Hrvat”, ali kontaktira i dalje s udbašima, npr. Dorićem i Krunoslavom Pratesom…

Josip Majerski o ubojstvu Martinovića

Austrijski dnevnik KTZ (Kärntner Tageszeitung – Koruške dnevne novine) iz Klagenfurta uspijeva 1987. doći do Majerskog u Münchenu, gdje s njime obavlja opširan interview, objavljen u nekoliko nastavaka. Na susret s austrijskom novinarima, “da ne bude sam”, Majerski moli Dorića da ide s njim, što ovaj odbija, pa ga umjesto njega prati Krunoslav Prates. U razgovoru za KTZ Majerski opširno priča o famoznom “KPD-u” (“Kärntner Privat-Dienst” – “Koruška privatna služba”), kriminalno-obavještajnoj tajnoj organizaciji sa sjedištem u Klagenfurtu, kojoj uz nekolicinu “običnih” kriminalaca, pripadaju i brojni suradnici iz svih slojeva društva, od odvjetnika i visokopozicioniranih policajaca do carinika i vojnih časnika. Konfrontiran s ovim navodima, šef savezne policije u Beču, Danzinger, odmahuje rukom: “To je stara, prožvakana priča. Majerski je opskurni momak…”. Ta “služba” se, prema Majerskom, bavila špijunažom, snimajući objekte u Jugoslaviji, posebice one na granicama prema Italiji i Austriji, a naručitelj je bio DDR. Imala je čak i privatni športski zrakoplov, s kojim je prodirala i duboko u prostor SFRJ, gdje je imala suradnike u vojnim strukturama JNA, koji su njenim članovima omogućavali “slobodan let”.

Josip Majerski je autor “strogo povjerljivog” dokumenta, napisanog nepoznatog datuma za nepoznatog naručitelja, u kojemu prilično detaljno izvješćuje o ciljevima i članstvu odiozne “Koruške privatne službe”, uz tvrdnju da je Udba prateći Nikicu Martinovića došla do spoznaja o njenom postojanju. Tvrdi da je Martinović, isto kao i njegov posinak Karl (tada 18-godišnjak!?) bio član te skupine. Majerski javlja da je Bugojanska skupina 1972. godine u Jugoslaviju ušla upravo zahvaljujući Nikici Martinoviću i KPD-u, kojem je za to navodno “debelo plaćeno”. Dalje navodi, da je Martinović od te “službe” zahtijevao prebacivanje promidžbenog materijala u Jugoslaviju, i da im je tako postao “teret”, te su odlučili likvidirati ga! Pošto je Martinović smetao i Udbi, “brzo su se dogovorili”, stoji u izvješću. Za 20.000 američkih dolara navodno je Martinovića osobno ubio šef “KPD”, H.P.!

Pošto je posinak Karl Martinović imao “izvjesna saznanja” o pozadini ubojstva očuha Nikole, te je navodno počeo ucjenjivati neke članove “službe”, o čemu je “jednoj osobi u Münchenu” u ožujku 1981. ispričao “sve što zna”, postao im je preopasan, te član skupine A.W. “organizira” uhićenje mladoga Karla, koji se u ćeliji “objesio” 16. veljače 1982. godine, dan uoči obljetnice očuhove smrti, kao četvrta žrtva u obitelji Nikice Martinovića. I Karl je doživio samo 25 godina.

Austrijska istražna tijela obnovila su istragu o ubojstvu Nikice Martinovića, kao i otmici i ubojstvu hrvatskoga studenta Stjepana Crnogorca, koji je otet u Salzburgu 1972. godine, omamljen i odveden u Ljubljanu, gdje je nakon dvotjednog ispitivanja i mučenja likvidiran, i sahranjen na još uvijek nepoznatom mjestu. Slovenski publicist Roman Leljak otkrio je u slovenskim arhivama važne dokaze o ovim ubostvima, i predao ih je austrijskim istražnim službama. Josip Majerski, koji danas živi u Zagrebu, vjerojatno bi mogao pomoći da se, nakon punih 40 godina, ubojstvo Nikice Martinovića konačno rasvijetli.

Uredništvo/komunistickizlocini.net

facebook komentari

Continue Reading

Iz Otporaševe torbe

16. Siječnja 1988. umro Dr. Andrija Artuković

Published

on

Dr. Andrija Artuković (Klobuk kraj Ljubuškog, 19. studenog, prema nekim izvorima 29. studenog 1899. – Zagreb, 16. siječnja 1988.) Hrvatski političar, pravnik, član Ustaškog Pokreta i ministar u vladi NDH. Bio je jedan od organizatora Velebitskog ustanka.

Ustaškom pokretu pristupa 1932. godine, te je i jedan od organizatora Velebitskog ustanka, prije kojega ga Pavelić imenuje poglavnim pobočnikom u Glavnom ustaškom stanu i zapovjednikom svih ustaških jedinica u Italiji. Pseudonim mu je Hadžija. Privremeno boravi u Budimpešti i Beču odakle je protjeran.

Početkom rujna 1934. sastaje se s Pavelićem u Milanu, a sredinom rujna odlazi u London, gdje je u listopadu 1934. godine uhićen zbog sumnje za sudjelovanje u pripremanju atentata u Marseillesu, te predan Francuskoj, koja ga (nakon što je tri mjeseca odležao u zatvoru) u siječnju 1935. godine izručuje Kraljevini Jugoslaviji. Sud za zaštitu države ga je nakon što je 16 mjeseci odležao u zatvoru oslobodio krivnje.

Kratko je boravio u Gospiću te u svibnju 1936. godine ponovno odlazi u emigraciju, najprije u Austriju pa u Njemačku. U Berlinu ga 1937. godine saslušava Gestapo. Napušta Berlin pod prijetnjom uhićenja, te se sklanja u Francusku, zatim živi u Budimpešti pa opet u Berlinu.

Zajedno s ostalim članovima vlade, 6. svibnja 1945. godine, napušta Zagreb i odlazi u Austriju. Sa skupinom ministara i ostalih državnih dužnosnika, Britanci ga zatvaraju u logor Spittal na Dravi, odakle je pušten te prelazi, iz britanske u američku, a potom u francusku zonu (gdje mu se nalazila obitelj). Sa švicarskim dokumentima na ime Alois Anich odlazi u Irsku. Godine 1948. sa ženom i troje djece putuje u Kaliforniju, te pod pravim imenom radi u bratovom poduzeću.

U srpnju 1945. godine Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglašava ga ratnim zločincem. Vlada FNRJ 29. kolovoza 1951. godine postavlja zahtjev za njegovo izručenje, nakon čega dolazi do sedmogodišnjeg sudskog procesa u Los Angelesu. Presuda je bila – odbijanje jugoslavenskog zahtjeva.

Jugoslavenske vlasti obnavljaju zahtjev za njegovim izručenjem, te je 14. studenog 1984. godine uhićen, a nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen jugoslavenskim vlastima na uzletištu u New Yorku u noći između 11. i 12. veljače 1986. godine, te otpremljen u Zagreb. U doba deportacije je bolovao od Alzheimerove i Parkinsonove bolesti tako da za vrijeme montiranog suđenja nije bio svjestan mnogih stvari oko sebe. Iz samog zrakoplova JAT-a je izašao u bolesničkom krevetu.

Na suđenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt, no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je 16. siječnja 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu.

Za trajanja procesa donesen je u Saboru SR Hrvatske zakon prema kojemu i onoga koji umre u tamnici čekajući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je osuda nad njime izvršena, a mjesto pokopa ostaje u tajnosti i za rodbinu. Zbog tog propisa obitelj Artuković nikada nije doznala gdje im je otac pokopan. Štoviše donesen je zakon kojim se odavanje te tajne smatra kažnjivim.

 

 

facebook komentari

Continue Reading