Pratite nas

Kolumne

Ne dopustimo da nam srca otruju mržnjom oni kojima je mržnja jedino što imaju

Objavljeno

na

putovnica.hr

Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu.

Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo.

Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.

I kao ljude i kao vjernike.

Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.

Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.

Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.

Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.

Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti.

Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.

U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog.

I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.

Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.

Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.

Molimo i za njih.

Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne  duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.

Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.

I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.

Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.

Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.

Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:

“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko stvaranje ‘predsjedničkih kandidata’

Objavljeno

na

Objavio

Sve snažnije kao glavnu temu hrvatskoj javnosti mediji nameću predsjedničke izbore, a do njihova održavanja najmanje je još šest mjeseci ili čitavih pola godine! Čim je apsolvirana tema izbora za Europski parlament, kreatori javnoga mnijenja u Hrvatskoj okrenuli su se predsjedničkim izborima odnosno kandidatima za predsjedničke izbore, a u stvarnosti baš ni jedan jedini političar nije definitivno objavio da želi sudjelovati u nadmetanju na tim izborima. Očito je da mediji i njihovi skriveni usmjerivači i tu temu zlorabe da bi ljudima odvraćali pozornost od onoga što je sada bitno, što se sada događa. Istodobno, s obzirom na predsjedničke izbore, mediji odnosno njihovi usmjerivači postaju glavni kreatori političkih zbivanja, kao da u Hrvatskoj ne postoje državne i druge društvene institucije, kao da ne postoje političke stranke, pa medijski usmjerivači dižu, a često i ruše, »predsjedničke kandidate« koje su sami stvorili i nametnuli javnosti.

Budući da su mediji po svojoj naravi zapravo jedna od industrijskih grana koja kao i svaka druga ima zadaću ponuditi svojim klijentima robu koju će oni htjeti i tako proizvesti profit, aktualni politički protagonizam većine medije očita je zloporaba, neetičko instrumentaliziranje sredstava društvenoga priopćavanja za parcijalne političke svrhe. Takvo neprimjereno ponašanje medijskih usmjerivača, urednika i nekih novinara očit je znak neslobode, upravo ovisnosti, medija u Hrvatskoj, a medijski djelatnici i njihove cehovske udruge o tome šute.

Traže se ideološki poćudne osobe

Budući da su predsjednički izbori postali top-tema gotovo šest mjeseci prije raspisivanja tih izbora, moglo bi se zaključiti da je za medijske usmjerivače i medije uloga predsjednika države u Hrvatskoj doista iznimno važna. No, pogleda li se malo preciznije i pozornije stvarni odnos većine medija prema instituciji predsjednika države Hrvatske, posve je očito da medijima institucija predsjednika kao državna institucija, uostalom kao i druge državne institucije, uopće nije važna. Štoviše mnogim medijskim usmjerivačima i medijima uopće nije važna čak ni Republika Hrvatska kao samostalna država. Njima je važno samo to je li na položaju u instituciji predsjednika, kao i na drugim funkcijama u državnim institucijama, skrivenim moćnicima, koji su stvarni upravljači glavnih procesa u Hrvatskoj, poćudna, politički i ideološki bliska osoba.

Kad bi medijima bila važna institucija predsjednika kao takva, mnogo bi sadržajnije i bogatije prenosili često vrijedne govore i sadašnje Predsjednice, npr. one o hrvatskim demografskim problemima, objektivnije bi izvještavali o njezinim susretima kako na međunarodnoj, odnosno međudržavnoj političkoj sceni tako i o susretima na domaćem terenu. No to se ne događa u Hrvatskoj, i to čak ni na javnom mediju, a samo malo bolje informirani pamte da su prethodni predsjednici, posebno od 2000. godine, uživali posve drugačiji tretman, što medijima skida masku neovisnosti i vjerodostojnosti.

Pozicija predsjednika

Prema ustavnim odredbama nositelj dužnosti predsjednika države u Hrvatskoj nema velikih ovlasti, što je paradoks s obzirom na to da se na tu funkciju dolazi s većim izbornim legitimitetom negoli na ikoju drugu državnu funkciju u Hrvatskoj. Po sadašnjim ovlastima najjača poluga upravljanja nositelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske je riječ, govor, javno obraćanje, uvjeravanje, apeliranje na svijest i savjest, a medijski moćnici ne daju za to dovoljno prostora u medijima.

Istodobno dok se govori nositeljice predsjedničke državne institucije u medijima često marginaliziraju, izruguju, a ona kao osoba potiskuje u svijet estrade, mediji »stvaraju« svoje nove predsjedničke kandidate i nameću ih ljevici i desnici, grubo manipulirajući svojim gledateljima, slušateljima i čitateljima. Nitko nema pravo nikomu ograničavati pravo na kandidaturu za predsjednika države ako ispunjava standardne uvjete, no vrlo je problematično kad se nekoga medijski pretvori u predsjedničkoga kandidata a da on to sam nije odlučio postati. Naime, činjenica je da se do sada ni jedna jedina osoba nije javno očitovala da se definitivno kandidira na budućim predsjedničkim izborima, a mediji »zabavljaju« javnost anketama koje su sami naručili i u kojima su istaknuli imena konkretnih osoba kao predsjedničkih kandidata, kao da su te osobe već donijele odluku da se stvarno kandidiraju.

Takvim postupanjem kreatori tih medijskih anketa najgrublje manipuliraju imenima osoba koje navode kao predsjedničke kandidate, a još više onima koje anketiraju jer traže da se izjasne što će sa zecom na ražnju dok je zec još u šumi. Nedopustivo manipuliraju općom javnošću koju na taj način zapravo parcijalno interesno politički indoktriniraju, ne mareći pritom nimalo za opće dobro. U hrvatskoj stvarnosti ima jako puno vrlo aktualnih tema koje bi trebalo otvoriti i razrađivati da bi hrvatsko društvo ozdravljalo, da bi osobna sloboda mišljenja i uvjerenja postala stvarnost za svakoga hrvatskoga građanina, a da zbog toga ne bude ni u čemu nepravedno zakinut, da bi državne institucije počele stvarno služiti realnim potrebama svih ljudi u Hrvatskoj…

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari