Pratite nas

Kolumne

NE, Milanoviću, nema povratka na staro!

Objavljeno

na

Pomirljiv govor Zorana Milanovića neposredno po objavi rezultata prvog izbornog kruga prevladavajući su mediji gotovo jednodušno ocijenili državničkim, jer pozivom na prekid ratova spaja a ne razdvaja. Podsjetilo je to na jedan njegov prethodni govor, također unisono okarakteriziran državničkim, održan u noći nakon parlamentarnih izbora 2011. godine. Osvojio je tada srca i brojnih domoljubnih komentatora koji su jednostrano popušili lulu mira, rado ga se prisjećajući i kad je već postajalo jasno kako milozvučne riječi ne će biti potkrijepljene djelima, i da će zakapanje ratnih sjekira ustuknuti pred pokličem – MI ili ONI! Milanović je koristeći resurse hrvatske države vodio nesmiljeni rat protiv njezinih ikona, onih koji su ju stvarali i održavali joj identitet na životu. S posebnim žarom okomio se na hrvatski nogomet, njegovo vodstvo i reprezentaciju, kao i na pjevača Marka Perkovića Thompsona. Ponižavao je i mlatio invalide Domovinskog rata te kriminalizirao zastavu koju je Tuđman ljubio ’90 prisegnuvši za Predsjednika. Spomenike poginulima za Hrvatsku, doduše, nije preoravao kao preteče mu ’45, ali ih je oskvrnjivao poradi čak ni za Račana nepoćudnih sadržaja. Unatoč tome, malotko se sad pita ne govori li Milanović jedno, a smjera nešto posve drugo.

Još zlokobnije zvuči kad se Milanović sjeti atributa države čiji bi htio biti državnik, pa uputi poruku – „Razvijmo hrvatske barjake“ – popraćenu nevjericom zatečenog općinstva, istih onih koji su mlitavo i nevoljko mahali hrvatskim zastavicama i uoči izbora 2015. U svakom slučaju ni izbliza ne toliko entuzijastično kao dok bi, barem oni danas u dobi Nenada Stazića ili Miranda Mrsića, kao pioniri maleni dočekivali nekog Maršalova kolegu vampira. Recimo, Idi Amina, razdragano mašući zastavicom Ugande, ili Nicolae Ceausescua, zaneseno vitlajući barjačićem Rumunjske, naravno, tada još bez rupe u sredini. Ipak, Milanovićev nacionalni arsenal time nije iscrpljen. Nekim čudom iz rukava još nije izvučen joker „deda ustaša“, koji bi za ovu priliku morao biti unaprijeđen u borca koji se tukao kod Staljingrada ili barem Lenjingrada, ako ne i u čuvara u zloglasnom jasenovačkom logoru, a što Milanoviću njegovi pragmatični birači sigurno ne bi zamjerili.

Obzirom na uloženi napor, Milanovićev opus je doista impresivan

Provevši 95% mandata predsjednika Vlade RH na relaciji restoran Tač – otok Krk, pritom udarnički upražnjavajući politiku punog spektra, kako bi se narodski reklo – u se, na se i poda se! – Milanović je začudo učinio mnogo. Mnogo više nego što bi se očekivalo od čovjeka preambiciozno nazvanog Zoranom (jer taj zore teško da je u životu vidio), koji bi se na poslu zatekao prijepodne samo u slučaju neke teške nesanice. I koji se stranih državnika, kao i ljudi uopće, u pravilu grozio kiteći ih s visoka svakojakim nepriličnim epitetima, tako da je od putovanja izvan Hrvatske ostao upamćen samo onaj znatno više privatni nego državni desetodnevni izlet u Australiju u društvu ministra obrane i njihovih boljih polovica, dakako u cijelosti plaćen novcem poreznih obveznika.

Unatoč prividnoj neaktivnosti, državnički opus Zorana Milanovića više je nego dojmljiv. Zatekavši BDP na pozitivnoj nuli, nizom štetnih poteza ubrzo ga je strovalio natrag u minus, bacivši tako hrvatski kreditni rejting u smeće kad su usporedive zemlje već odavno prebrodile recesiju i stabilno rasle. Besramnim zakonima kojima je preinačio financijske posljedice slobodnom voljom sklopljenih ugovora između tržišnih sudionika, retroaktivnom naplatom poreza na dobit, te neprijateljskim odnosom prema najvećem pojedinačnom ulagaču u Hrvatsku, praćenim pravosudnim progonom, Hrvatsku je u očima investitora za dulje vrijeme (jer povjerenje se lako ruši a teško stječe) pozicionirao kao ABC – Anything But Croatia (sve samo ne Hrvatska)! Odgodom, pak, korištenja sredstava iz europskih fondova, ponajviše radi tvrdoglavog spašavanja Perkovića i Mustača, utro je i poravnao put pojačanom iseljavanju. Istodobno, prema EU susjedima nije gradio mostove, nego ih je nepredvidivim, nasilničkim ponašanjem u vrijeme migrantske krize primorao da se od Hrvatske fizički ograde žicom. Sve u svemu, ne zna se je li veću štetu napravio činjenjem ili nečinjenjem (ostavljajući netaknutima kosture u ormaru poput Agrokora, Petrokemije, Uljanika,…), no jedno je sigurno – činio ili ne činio, u oba je slučaja pokazivao svu raskoš jednog raritetno destruktivnog karaktera.

Pitanje iseljavanja i Hrvata u BiH

Neka Milanovićeva postignuća ipak zaslužuju detaljniji osvrt. Pojava iseljavanja Hrvata epskih razmjera posljedica je kroz dulje vrijeme nataloženog gospodarskog zaostajanja za civiliziranim svijetom, dakle procesa, a ne trenutnih prilika, pri čemu nije moguće pritiskom na gumb kotaču promijeniti smjer vrtnje. I koliko god se sve to danas olako pripisivalo trenutnim vlastima, izostanak ublažavanja dinamike neumitnog iseljavanja u pretežitoj je mjeri rezultat Milanovićeva (ne)djelovanja. Tomu je ponajviše pridonijelo inaćenje Njemačkoj oko izručenja čuvara tajni otaca, a potom, kad se napokon popustilo, i špina europskih fondova se otvorila, pospješeno je tromošću i nesnalaženjem za to diletantski pripremljene administracije pod ravnanjem skoro jednako lijenog Branka Grčića.

Za ilustraciju demografskih prilika nameće se paralela sa susjednom Mađarskom. Uslijed katastrofalnog gospodarskog stanja, također uzrokovanog vladanjem socijalista, i tamo je, baš kao i za Milanovićeve vlasti ovdje, broj rođenih naglo pao za 10%, da bi se za vladavine Viktora Orbana stabilizirao. Slično, unatoč tome što je intenzivnije iseljavanje mahom mlađih ljudi iz Hrvatske započelo tek krajem neuspješnog Milanovićevog mandata (Njemačka je liberalizirala Hrvatima pristup svom tržištu rada tek sredinom 2015.), a potom se nastavilo kao posljedica njegove ostavštine, broj rođenih u Hrvatskoj se otada nekim čudom stabilizirao, odnosno bilježi posve blagi pad.

Uzme li se u obzir koliko dugo je propadanje trajalo, jasno je kako ni popravak ne može doći preko noći. Ono što se moglo relativno brzo popraviti već je popravljeno (Nogometna reprezentacija nije izbačena i prije svjetskog prvenstva, nego je tamo nastupila i zauzela povijesno drugo mjesto. Odnos prema braniteljima stubokom je promijenjen čemu zorno svjedoči to što Đuro Glogoški sudjeluje u izradi zakona koji jasnije i u većem opsegu reguliraju njihov status, čineći upravo ono što su propustili činiti Fređa Matić i Bojan Glavašević. Korištenje EU fondova rapidno je pojačano čime se zapuštena hrvatska infrastruktura napokon diže na razinu primjerenu 21. stoljeću. Konačno, odgovornim upravljanjem državnim financijama kreditni rejting je vraćen iz smeća). A u onome što nije moguće brzo popraviti (dinamika iseljavanja, investicijska klima), oporavak teče polaganije. Ali ipak teče! I treba li sad tako nastaviti ili je ipak bolje vratiti se na staro? Ne zvuči baš kao pitanje za milijun dolara.

Simpatije dijela javnosti, posebno Hrvata u BiH, Milanović je pridobio odnosom prema toj državi. I doista, kad bi se našao u Hercegovini, uvijek bi govorio skroz suvislo i razborito, što je toliko stršalo u odnosu na njegove ostale izjave da se činilo kao da mu je u usta netko ubacio neki drugi žeton. Šteta samo što lijepe riječi nisu dobile odgovarajući izraz i u djelima. K tome, malotko se pita kako to da je opće došlo do urgentne situacije u BiH u veljači 2014., napose u gradu Mostaru, središtu Hrvata, i kako ju nitko nije prevenirao. Konačno, kako to da pokušaji obespravljivanja Hrvata u BiH uvijek uslijede kad su u Hrvatskoj na vlasti lijevi? Kako to da njihovi neprijatelji uvijek baš tada nanjuše priliku za divljanje? Podsjetimo, za Račanove su vlasti tenkovi ulazili u Hercegovačku banku, a izborna volja Hrvata po prvi je put bezobzirno poništena imenovanjem u vlast podobnih Hrvata sa zanemarivom biračkom potporom. Za Milanovićeva se vladanja, pak, dogodio narod, čiji se isprva socijalno motivirani bunt prometnuo u opći palež i pokušaj državnog udara u čijem se središtu našao zahtjev za ukidanjem županija, tog temelja hrvatske konstitutivnosti. Bez obzira na treći po redu izbor Željka Komšića za hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH, danas dionice tamošnjih Hrvata ipak stoje neusporedivo bolje, čak su izlistane i na međunarodnoj burzi. Međutim, već po povratku iz Hercegovine u Hrvatsku, usput, moguće i zbog bolnih mu prepona, predahnuvši na Krku, Milanović bi posegnuo za djelima nalik onima političara u Hrvatskoj koji na Hrvate u BiH gledaju s prijezirom i gnušanjem. Primjerice, za njegove vlasti izručena je Muslimanima arhivska ratna dokumentacija, pogodna za ucjene i optužbe protiv pripadnika HVO-a.

Karakter čovjeka s karakterom

U karakternom smislu Milanović predstavlja bizaran spoj vucibatine, raspikuće i sjecikese. Čovjek je to za kojim, gdjegod kročio, ostaje manjak u novčaniku, bilo državnom, bilo osobnima, te neugodan miris spaljene ili potopljene zemlje. Stoga i jest od milja i zlosilja prozvan „ludim Neronom“. Kako uostalom i priliči čovjeku, kojem je normalno da Hrvatska bude slučajna država, a s kojim na čelu samo slučajno može postati normalna. Štetom koju je načinio Hrvatskoj opravdao je i nadimak nadjenut mu u mlađim danima – Basta. Njega, po svemu sudeći, ipak nije dobio po Milanu Basti, istaknutom Maršalovom krvniku s Bleiburga, ali je štiteći komunističke krvnike, i perfidno drugim sredstvima čisteći Hrvatsku od Hrvata, pokazao kako ovdje ipak vrijedi ona stara – „nomen est omen“.

Ali, eto, vlada fama kako je barem pošten. Što jest, jest – pošteno je zadužio Hrvatsku, onako kako to mogu samo pošteni, oni koji ostaju poštenima i kad veći udjel Ine prodaju po skoro trostruko manjoj cijeni nego oni nepošteni manji. Pa što ne bi i Basta jednog dana imao bistu u aleji poštenih i zaslužnih velikana – i sad se bira hoće li ona biti izložena na Pantovčaku ili u Kumrovcu. Sigurno nije manje pošten nego Tito. A da mu se pruži prilika i još malo vremena, više bi zadužio Hrvatsku od tog, zasad nedostižnog mu uzora. Kako bi ga ipak dostigao, sad obećava zdravije, burovito ozračje, mada iz njegova smjera može doći tek jugo – vjetar od kojeg, poznato je, boli,… boli glava! Pogotovo ako je orkansko, kad može poprimiti i razmjere elementarne nepogode. Pa evo prilike prisjetiti se kako se Milanović nosio s elementarnim nepogodama – od ignoriranja katastrofalne zime u Gorskom kotaru („Ma, što ja imam s tim? Neka institucije i službe rade svoj posao.“) do angažmana za pamćenje oko milenijskih poplava u Slavoniji – izljevom suosjećajne nježnosti dok mu iz očiju isijava sibirska toplina („I meni je u stanu pukla cijev“), te divljenjem ljepoti kataklizmičnog krajobraza („Lijepo vam je selo“). E, da, baš je bilo lijepo, skoro kao Hrvatska poslije njegova mandata.

U neku ruku, Milanović se doimlje karikaturalnim bastardom Alana B’starda, državnika novog kova iz istoimene engleske humorističke serije, kojeg je maestralno utjelovio Rick Mayall, i Miroslava Lazanskog, srpskog novinara specijaliziranog za vojnu tematiku, danas veleposlanika Srbije u Rusiji. I dok ga s B’strdom vežu nadmenost na n-tu potenciju, nedostatak bilo kakvih moralnih skrupula te nulta stopa empatije prema drugima, napose onima u potrebi, dotle s Lazanskim dijeli onu raspekmeženu boju glasa, pomalo promuklu, kao znak nedovršena puberteta, karakterističnu za komunističku prvoboračku mladunčad, stasalu u miru, uz logorsku vatru i bitke daleke, a rođenu tek poslije njih, što je posve u nesuglasju s Milanovićevim nabusitim držanjem i rabijatnom fizionomijom. K tome se obojica pale na vojsku. Dok Lazanski nema odakle nije izvještavao, dotle se Milanović nije ustručavao okušati u skokovima s oklopnog transportera. Samo sljedeći put nek’ se uozbilji i pripazi… pa po mogućnosti skoči na glavu… kako se ne bi ozbiljnije ozlijedio. Jer što bi Hrvatska bez njega?

Otkud im pravo ostati gluhi, nijemi i slijepi?

S gledišta vanjsko-političkih veza, poglavito ako ga se usporedi s konkurenticom, Milanović djeluje poput kineske igračke, koje i nisu baš poznate po zavidnoj kakvoći. Ne samo zato što se našao u rokovniku nekog bogatog kineskog partijskog aparatčika, čime teško da je u Americi izazvao veliko oduševljenje. Odatle možda i korijeni podmukle sabotaže, gadne provokacije u režiji ljevici inače sklone američke N1 televizije, koja je organizirala sučeljavanje u 9 sati ujutro, u to, za Milanovića gluho doba dana. Inače, kad je priprema za TV nastupe posrijedi, Milanović, izgleda, ne odstupa od pouzdavanja u pomoć stranih stručnjaka. Samo ovaj put je, sudeći prema prehladici kojoj je izložen, umjesto Alexa Brauna uskočio Maradona i njome ga zarazio. Moguće moren sad već kroničnom prehladicom tako nekontrolirano sipa te silne mudrolije kao iskopane iz nosa – tog nepresušnog rudnika zoranizama.

A da nije upravo time tako očarao Hrvate? Napokon, ako su već Njegovoj Šmrkljivosti, kao osvjedočenom ljenjivcu povjerili dužnost koja zahtijeva totalno izgaranje za Hrvatsku, zašto mu sad kao dokazanom svadljivcu ne bi dali povjerenje i za onu čija je svrha dobrim dijelom reprezentativna i promotivna? U tomu ih, čini se, ne može pokolebati ni Milanovićevo svojedobno priznanje kako je propao u diplomaciji, što je, inače, abeceda posla za koji se kandidirao, kao da se prijaviš za posao u spasilačkoj službi, a ne znaš plivati. A bome niti podsjećanje da bi se nekad u poštenoj kući takvi držali u špajzi pod ključem kad prispiju gosti, kako ne bi izlanuli nešto neprilično i pričinili im neugodnost, kako ne bi ugrozili glas kuće i izvrgli ju sramoti, a kamoli da bi nekome palo na pamet da ih se pošalje u svijet pa da tamo bilo koga u bilo kom svojstvu predstavljaju ili zastupaju.

I dok za Kolindu Grabar Kitarović ne će trebati začepiti nos kako bi joj se dalo glas, poglavito ne u Slavonskom Brodu, gdje su domalo često čepili nos i kad nisu izbori bili u pitanju, da bi se izabralo Milanovića ili ostalo nezainteresirano postrani, treba začepiti ne samo nos, nego i oči i uši.

Znakovito, nadnevak 3. siječnja ove godine pada u petak kao podsjetnik na „Veliki petak“ muke koju je hrvatski narod iskusio vlastitim izborom na taj dan prije točno 19 godina – izborom koji je omogućio da Hrvatskom vladaju oni koji mogu hladno prevaliti preko usana kako pristojnim ljudima nije mjesto u vukovarskoj koloni sjećanja na još jednu kalvariju hrvatskog naroda. I dok se polako ali sigurno razgrću tmine neizvjesnosti „Velike subote“ mukotrpnog hrvatskog hoda kroz povjesnicu, na Hrvatima je da sami izaberu hoće li im predstojeća nedjelja, 5. siječnja, biti dan „Uskrsa“ ili povratka na staro – na „Veliki petak“. Tko ne izabere „Uskrs“, nek’ se ne začudi ako – Božjeg lica ne će vidjeti!

Zaslužuju li što drugo oni koji se daju ušutkati od potomaka onih koji su onako brutalno ušutkali njihove pretke? I dok krik kostiju zvjerski pobijenih, u jame pobacanih, vapi u nebo, oni ostaju gluhi kraj zdravih ušiju, nijemi kraj zdravih glasnica, slijepi kraj zdravih očiju – živi, a mrtvi!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Narod se više ne može izjašnjavati ne samo na referendumima nego ni na karnevalima

Objavljeno

na

Objavio

foto: radioimotski

Zima ide prema kraju, a nije ni počela. Očekivao sam barem februarsku revoluciju, ali ništa se nije prevrtalo. Još ako ne bude ni proljeća, možemo reći da će zavladati klimatsko jednoumlje iliti vječno ljeto i takve vrućine da ćemo se skrivati pod zemljom, pa za nekoliko naraštaja oslijepiti kao krtice. Ondje je već političko podzemlje zvano duboka država. Ona iz te skrovite pozicije vlada nadzemljem kojemu nema tko otvoriti oči.

Prošli je tjedan bio u zemlji Hrvatskoj vrlo zabavan, počam od utorka kada je u okviru fašnika održana mala diletantska priredba na Pantovčaku, pod firmom inauguracije predsjednika države. Trajala je zabrinjavajuće kratko i podsjetila me na osnutak HDZ-a u jarunskoj kućici. Samo sam čekao da Milanović kaže: „Idemo to brzo obaviti dok ne provali policija.“ U toj brzini novi je predsjednik sam pročitao tekst koji bi inače trebao ponavljati za predsjednikom Ustavnoga suda, možda i zato što se bojao da ne će sve zapamtiti. Veći dio vremena oduzela je Josipa Lisac slobodnom interpretacijom hrvatske himne, valjda himne, riječi nikako nisam uspijevao pohvatati, a melodiju tu i tamo, no lijepo je da nije otpjevala samo prve dvije kitice himne, valjda himne, jer većina Hrvata zna samo dvije, odnosno jednu, a neki i s tom jednom imaju poteškoća.

No dobro, ovo je portal HKV-a i ne bavimo se rubnim dojmovima. U središtu pozornosti bilo je ionako obraćanje navodno obraćenoga Zokija, cijeli jedan politički program inicijalno izrečen u onom „Građani i građanke“ umjesto točnog „Hrvatice i Hrvati“, što mi je bilo dovoljno da isključim televizor. Predsjednik RH je predsjednik države definirane u Ustavu riječima da je ona nacionalna država hrvatskoga naroda, pa se prezidente treba i mora prije svega obratiti tom narodu čiji se pripadnici zovu Hrvati, to jest Hrvatice i Hrvati, zapisani tim imenom od ranoga srednjeg vijeka, i prije, mnogo prije.

Tek nakon toga iz pragmatične pristojnosti treba spomenuti i ostale hrvatske državljane. Ali ne, sada je , znači, ustanovljeno da u Hrvatskoj žive samo građani i građanke čije se nacionalna pripadnost ne može ustanoviti, smjesa neodredljivih osoba tko zna kako i kada okupljenih na ovom području Europe, vjerojatno slučajno, ali tako je kako je. I nije to daleko od one čuvene Marksove izjave da su Hrvati otpatci naroda i treba ih maknuti s lica zemlje jer se samo motaju pod nogama velikih nacija (i njihovih interesa). Hrvati se nisu dali maknuti, rekli su da će se sami maknuti kada sami odluče, a po demografskim kretanjima i odlascima čini se da je to vrijeme došlo.

Nisu se samo Hrvatice i Hrvati našli u nebranom grožđu, nego i naziv njihove države, pa mi se pričinilo da je od Republike Hrvatske ostala samo Republika, neka neodređena zemlja, bezimena. U svemu: u svečanim prilikama predsjednik države, premijer i predsjednik Sabora trebaju se prije svega obraćati Hrvaticama i Hrvatima u Republici Hrvatskoj i iseljeništvu, Hrvatima u Herceg Bosni, a u manje svečanim zgodama dovoljno je reći „Gospođe i gospodo“.

Otvaraju se i nova pitanja: uskoro će biti popis stanovništva, ako manjine uopće dopuste da do njega dođe, a kako će se Hrvati izjašnjavati ako ih ni prezidente ne poznaje. Svakako treba uvesti rubriku građanin i građanka, s tim da ni to nije posve korektno jer će se pobuniti gender-fanatici i pitati što je s onima koji nisu ni žene ni muškarci nego se nekako čudno osjećaju. Predlažem rubriku „they“ – tako ih sada nazivaju engleskim jezikom. They trebaju imati svoje predstavnike među popisivačima, jer ima neukih popisnika koji će biti zbunjeni, pa ne ćemo dobiti pravu sliku svekolikog pučanstva. Inače, očekujem da se popis stanovništva pretvori u veliki cirkus od kojega će imati koristi autobusni prijevoznici iz Beograda i okolice, na što je suptilno upozorio Hrastov Zekanović, Šibenčanin, pa su mu odmah na vratima naslikali različito znakovlje. Vjerojatno tihi obožavatelji Raškovića ili glasni tenkisti koji su napali Šibenik u rujnu 1991.

Onaj manjinski amandman o više materinskih jezika nadilazi moje intelektualne sposobnosti, pa kako ništa nisam shvatio ne mogu ni komentirati. Znam samo da oni koji ne znaju dobro hrvatski govore „materinji jezik“ umjesto materinski, pa se možda amandman na to odnosi. Znači, dva jezika, materinski i materinji, ako je tako – podržavam. Manjinci su inače do prošloga tjedna bili dosta šutljivi, tek ih se vidjelo kada su radosno razumjeli da će od hrvatske države dobiti oko pedeset milijuna, neki za promicanje svoje kulture i jezika, u redu, drugi za opanjkavanje hrvatske države, što i nisu neke Novosti.

Među manjinama istaknuli su se početkom ove godine Romi u nekim dijelovima Međimurja, to jest onaj njihov dio (vidite kako sam oprezan) koji terorizira većinsko, da ne kažem hrvatsko pučanstvo, a najviše vole starije Hrvatice i Hrvate koji se ne mogu obraniti, niti ih tko drugi brani (država itd.) te se noću ali i danju zaključavaju velikim lokotima iza teških rešetaka. Tko su ti stari Međimurci? Oni koji su skoro cijeli život radili u inozemstvima i skucali za kuću i okućnicu, a sada moraju drhtati, u slobodnoj Hrvatskoj zatvoreni iza rešetaka, drhtati da ih ne okradu ili ne ubiju. Vođe Roma zdušno brane svoje, očekujem da vele kako ti napasnici nisu Romi nego Cigani. Socijalnu pomoć dobivat će, kaže vlast, u naturi. Gdje su ona vremena kada su kao kotlokrpe dolazili u sela i skromno zarađivali, u gradovima svirali u kavanama za dobru nagradu ili lutali na kolima Europom (kotač je njihov simbol). Problem je očito nastao kada su skinuli kotače.

Od Maksimilijana do danas

Biskup Maksimilijan Vrhovac bio je neobičan svat, kada je baš trebalo uzimao je i mač u ruke da otjera Turke, potom tražio da se Dalmacija priključi Hrvatskoj (i Slavoniji). Koketirao je s jakobincima i umalo zaglavio u uroti Ignjata Martinovića, od Kaptola do Vlaške dao je sagraditi tajni prolaz do zgrade gdje su se održavali sastanci masona, čiji je najugledniji član bio dugo godina. Tada je masonerija u Hrvatskoj bila nešto drugo nego poslije, imala je domoljubnu, da ne kažem državotvornu ulogu. Poslije je malo oslabjela, pa u dvadesetom stoljeću malo ojačala, osnažila se priljevom mnogih umjetnika koji su se zvali Meštrović, Tartaglia ili Čikoš Sesija, iz svijeta književnosti Barac ili Ivo Andrić, iz znanosti Šićić i Prelog, iz drugih područja Kvaternik i u jugoslavenskim dimenzijama Vasa (Čubrilović), Moše Pijade i još mnogi.

Ona Maksimilijanova hrvatska domoljubna crta pretvarala se u jugoslavensku liniju. Krleža se navodno nije dao navući. U ratu i poraću nisu dobro prolazili, NDH i komunistička Jugoslavija nisu ih podnosili, ali je potonja znala iskoristiti njihove veze, upregnuti ih u svoja kola. Najmračniju ulogu imao je Viktor Novak kojemu su komunisti oprostili što ih je 1941. nazvao banditima, pa su mu svršetkom četrdesetih naručili da napiše „Magnum krimen“ i ocrni Crkvu u Hrvata za suradnju s nacistima, i to baš on koji je na početku rata u „Apelu srpskom narodu“ sugerirao Srbima da mirno prihvate njemačku okupaciju. Za nagradu, lijepo se smjestio u Beogradu i mirno živio, a vrlo sam uvjeren da je pucanje iz magnuma sa strane SPC impozantan dio municije s kojom je Irinej došao u mješovitu komisiju pape Franje, pa je Stepinac na čekanju.

Idemo dalje. Imamo Hrvatsku, kako reče Tuđman. Sa samostalnom Hrvatskom isplazili su ispod kamena masoni koji nisu znali sami sazidati ložu pa im je zidarska pomoć trebala doći iz Srbije, i došla je. Kuburili su, tukli se međusobno šestarima i trokutima sve dok se nisu kako-tako organizirali, a bolje im je išlo u prodoru prema središtima moći gdje je brat pomagao bratu, kao u nemasonskim krugovima kum kumu. Zadnja afera malo ih je uzdrmala, braća se posvađala oko krucijalnog pitanja treba li novinare hapsiti ili ne, pa krenulo otkrivanje skrivenog i prikrivenog u doista gotovo svim, ili baš svim, dijelovima utjecajnih tijela i služba.

Državno odvjetništvo samo je jedan krak. I što sada? Budući da se radi o tajnoj organizaciji, trebalo bi masone što više zapošljavati u tajnim službama, da cirkus bude potpun. Ima ih i među odvjetnicima, vjerojatno i među sucima, pa je i tu uspostavljena ugodna suradnja. Sve je to zabrinjavajuće, ali ne toliko strašno dok se ne dođe do politike, a došlo je, pa javnost pita koliko masona ima recimo u Hrvatskom saboru. Pitanje bi trebalo postaviti državnom odvjetniku. Ono što nije šala, jest upravo regionalno, jugoslavensko povezivanje ložača, pa čitamo da je onaj trokut kojim se ponose pretvoren u trokut Zagreb-Beograd – Banja Luka, a to je već opasno kao korona virus. U njemu ne vidim ništa od Mudrosti i Ljepote koju navodno zastupaju i promiču. A žene ne vole, ne primaju. One su valjda glupe i ružne.

Zašto mene nisu vrbovali, ne znam. Ili znam: primaju samo ljude „na dobrom glasu“, a ja sam na lošem glasu. Poslije ovog napisa nemam nikakve šanse. Osjećam se kao moj lik Ferdo u romanu „Kolarovi“ koji se između dva svjetska rata naivno raspitivao kako se može upisati u masone, pa svi bježali od njega. Danas je lakše, tajne udruge postale su polujavne , adrese poznate. Osim toga, u Hrvatskoj ništa ne može ostati tajnom, ni osobni podatci ni državne tajne, curilo je i curi na sve strane, čemu je svojedobno i jedan predsjednik, da ne velim Mesić, ponešto pripomogao. U masonskom slučaju trebalo bi objaviti registar masona u Hrvatskoj. Zašto ne? Kao informaciju. Svi registri su objavljeni, osim registra neprijatelja koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku.

Veselko Tenžera

Da nije bilo komplikacija nakon kobne operacije srca prije trideset i pet godina, Veselko Tenžera bi danas imao sedamdeset i osam godina, a iza sebe još znatno grandiozniji opus nego što ga je ostvario prije prerane smrti. Podsjetili su na Tenžeru prošlih dana mnogi, a kako i ne bi kada je već za života postao svojevrsnom legendom ne samo u novinarskim krugovima. Ne znam jesam li već opisao našu povezanost u studentskim danima posebno, ali nije naodmet ponoviti. Bistri Hercegovac iz Rame, one Rame koja je stoljećima bila izvor hrvatstva, došao je Zagreb prepun još nesređenih znanja, upisao se na studij komparativne književnosti, a kao drugi predmet izabrao povijest likovnih umjetnosti. Na komparativnoj smo se sreli, „kliknuli“ što bi se danas reklo, stvorili neveliku družinu nehajnih cinika u kojoj su još bili Tomislav Bakarić i Zdenko Rus. Novca nismo imali, no ja sam bio u manjoj prednosti kao Zagrepčanin s osiguranim smještajem kod roditelja mojega „nestalog“ oca.

Ostali, i Tenžera naravno, potucali su se kao podstanari i tražili razne poslove da prežive, pa je tako Veselko neko vrijeme raznosio mlijeko po Zagrebu. Bili su više gladni nego siti. Svi smo mi nešto pisali, skrovito, a to kako smo studirali priča je za sebe, neredoviti na predavanjima, a ako smo i stigli u dvoranu Filozofskog fakulteta, uglavnom smo kunjali, ja i zato jer sam noću radio kao novinski korektor, Tenžera poradi ranog ustajanja i spomenutog mlijeka. Imali smo sklonost prema kazalištu, zahvaljujući i dr. Hergešiću, osnovali kabaretsku družinu kojoj sam zaboravo ime, ali zna Tomislav Kurelec. Podosta poslije našli smo se u Vjesnikovoj kući, Tenžera je u početku pisao rubriku o programu Radio Zagreba, manje smo se družili, a više sam ga viđao u društvu tada već popularnog Igora Mandića.

Dobivao je sve više stupaca, izbrusio rečenicu i postavio one kanone tenžerijane koji će ga odvesti u vječnost. I dalje je teško živio, oženio se bio simpatičnom i duhovitom Ivankom, povjesničarkom umjetnosti, Osječankom koju je iskreno volio, i nadalje podstanar. Hrvatstvo nije skrivao, provlačilo se kroz sve njegove tekstove o društvenim fenomenima, onoliko koliko je moglo proći cenzuru urednika. Legenda kaže da je bio u dvorani Studentskog centra nakon sloma Proljeća. Toga su dana javno izbacivali ljude iz Partije. Veselko je stoički izdržao napade, dugo je puštao da ga izbacuju, a onda ustao i rekao da nikada nije bio u partiji pa ga ne mogu ni izbaciti. Tada su ga izbacili iz dvorane.

Druga polovica sedamdesetih i prva polovica osamdesetih, sve do smrti 1985. bile su godine njegova suverena vladanja hrvatskim novinarstvom, tekstova proviđenih snažnim književnim bljeskovima. A nije istina da je lako pisao, kao što netko reče ovih dana, sjećam se njegove rečenice upućene ne znam komu, da naime nitko ne može razumjeti koliko je teško napisati jednu jedinu dobru rečenicu. Zadnji put vidjeli smo se u kavani blizu Vjesnikova nebodera, Veselko u društvu zabrinute Ivanke, operacija srca zakazana je za sljedeći tjedan, reče mi. Djelovao je opušteno, tenžerijanski samosvjesno, no kako se osjećao samo Bog zna. A onda je sve pošlo po zlu.

Nagrada dr. Ivan Šreter

Bliži se vrijeme ovogodišnje nagrade za najbolju novu hrvatsku riječ. Nazvana je, kao što je poznato svima, a ne samo Pupovcu, po liječniku kojega su početkom srpske agresije ubili „domaći Srbi“ za odmazdu što je promovirao hrvatske riječi. Lani je nagrada izazvala podosta veliku pozornost, a kako će biti ove godine, ne zna se (još). Među projugoslavenskom i zadrto lijevom elitom ta nagrada je bila uvijek dočekivana s podsmijehom i porugom koje su s vremenom bivale manjima jer su neke nove riječi općeprihvaćene, na njihovu žalost.

Potraga za novim riječima i proglašavanje najbolje nisu hrvatsko iznašašće. Slične natječaje imaju Nijemci, ali i Amerikanci. Nijemci su (podsjeća Sanda Ham) lani izabrali za riječ godine Respektrente, u prijevodu „mirovina iz poštovanja“ za one kojima je uvećana minimalna penzija od koje nisu mogli živjeti. U Americi od 1889. djeluje American Dialect Society. To društvo bira i riječ desetljeća, a za prošlo je pobijedila upravo „they“ koju sam već prije spomenuo. Ne radi se o množini, nego o singularu (!) a odnosi se na osobu čiji je gender identitet – „nonbinary“. Aleluja.

U finišu fašnika

Navodno je u pripremi zakon kojim će se regulirati koga se može a koga ne može spaliti, tko je krnjo a tko nije, tko je princ a tko princeza. Zakon predlaže Ideološka komisija Centralnog komiteta pri Uredu predsjednika Republike, države nepoznatog imena. Organizatori karnevala koji se ne budu pridržavali slova zakona bit će poslani na preodgajanje. Tako se narod više ne može izjašnjavati ne samo na referendumima nego ni na karnevalima.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hodak: Srpski i naši masoni stvorili su Jugoslaviju

Objavljeno

na

Objavio

Tjedan su obilježila dva “vruća” fenomena koja su uzrujala pastoralnu, poniznu i uvijek opreznu Lijepu našu. “Isusek, Isusek!” prošaptao bi legendarni Dudek. Josipa Lisac, moja Ličanka, otpjevala je himnu Lijepu našu na inauguraciji novog predsjednika RH. Da se nisu k’o korona virus pojavili masoni još bi danas hrvatski sluhisti brusili svoje jezičine na našoj Jopi…

Ovo je bio još jedan dokaz da Ličani posjeduju raskošan glazbeni talent. Sjetite se samo grandiozne glazbene ode: “Vuk magare na plot nagonio…” U skladu sa svojim talentom Ličani jedini na svijetu vjeruju da je sokol ptica pjevica pa pjevaju: “Pjevaj mi pjevaj sokole!”

Međutim, iznenada odoše na marginu događaja i Josipa Lisac i njezin aranžman naše himne jer se pojaviše masoni. Fejs je podivljao: “Eto koliko smo jadni kad i državni odvjetnik mora u fušu raditi k’o zidar!” Ivo Josipović, onako blag i tolerantan kao što ga je priroda stvorila, brani masone: “Oni su žrtve povijesnih predrasuda…”, misli Ivo. Oči su mi se orosile pročitavši kako su masoni u stvari “žrtve”. Nino Raspudić nije tako boležljivo sentimentalan kao ja pa kaže: “Kakva država takva i masonerija“. Umjesto da se rastuži nad “žrtvama povijesnih predrasuda”, on na naše slobodne zidare ide “đonom”. Uvjeren je da se radi o provincijalnom snobizmu. Zidari snobovi? Hmm…

Kad pogledam samo svoje dvorište u centru Zagreba vidim toliko (slobodnih) zidara! No, izgleda da su naši ljevičari napokon pronašli svoju crkvu u kojoj će se moliti za što više moći i bogatstva. Uostalom tako i priliči žestokim borcima protiv Crkve. “Mi moramo u potpunosti srušiti i pobijediti katolicizam”, pisalo je u biltenu lože “Velikog istoka Francuske” 1895. godine. Pet godina kasnije na Slobodnozidarskom kongresu u Parizu kao glavni cilj bilo je navedeno “uništenje religije”.

Govori se da je predavač na Hrvatskom vojnom učilištu Dejan Jović mason. Znam da je bio tronut činjenicom da je na Pantovčaku umjesto inauguracije održan “private party” pa je tim povodom naš Dejan razvukao usta od uha do uha i izjavio: “Inauguracija na Pantovčaku je dobra jer je iz centralnog mjesta izbacila crkvu”. Blago našim polaznicima Vojnog učilišta bar su naučili da su crkve legitiman cilj za eliminaciju.

Čitam na fejsu kako ljudi prekomjerno granatiraju Velikog meštra, slobodne zidare i sve vrste loža. Kažu da su pokrenuli Francusku revoluciju, poklali francusko svećenstvo, odradili atentat u Sarajevu… Ipak, mislim da se malo  pretjeruje kad ih se naziva “slugama sotone”. Ima kod njih i dobrih stvari, ali trenutno se ne mogu sjetiti ni jedne. Da, evo prisjetih se! Stvorili su Jugoslaviju – srpski i naši masoni. Naše guske odgegaše u maglu pokloniti se Karađorđevićima.

Ubojstvo Radića i Basaričeka u beogradskoj skupštini, atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu u listopadu 1934. godine i “legendarni ađutant” koji je, sav shrvan, javio narodu da je kralj na samrti uspio još reći: “Čuvajte mi Jugoslaviju”. Puno kasnije, prije svoje smrti, uspio je nesretni ađutant prošaptati na uho nekom drugom ađutantu da je kralj u stvari rekao: “Upucaše me bre, pi*** im majčina”.

U svakom slučaju u Srbiji slobodni zidari ne brukaju Srbiju pred Europskom unijom jer još nisu postali članovi. Josip Radeljak iznosi zgodan primjer. Godine 2013. Aco Stanković je pozvao u svoju emisiju Nedjeljom u 2 srpskog glumca Manojlovića. Znatiželjni Aco je na kraju emisije upitao glumca je li istina da je on “veliki meštar” masonske lože u Srbiji. Miki mu je dao zanimljiv odgovor: “Da nisam mason zar bih bio u vašoj emisiji?”.

Masonstvo se sada širi kao korona virus u Hrvata. Pojaviše se informacije kako imamo tri nova “zaražena”: Nevena Budaka, Tvrtka Jakovinu i Krešimira Dolenčića… Tako barem tvrde na fejsu. Dvojica su profe na Filozofskom faksu u Zagrebu. Osim u masoneriju vjeruju i u Tita i partiju. Vjeruju i u Sorosa i njegove donacije. Treći je navodno Šokre Dolenčić. On pak ne vjeruje nikome. Zato je i ištekao struju Thompsonu pred pola milijuna ljudi koji su dočekali Vatrene na povratku iz Rusije. A on je dočekao njih…

Deklarirani mason Veljko Miljević misli da su masoni regularno registrirana udruga. Točno. Ali i HOS je regularno registriran i to od Račanove vlade. Ova Vlada nije protiv masona ako to na vrijeme kažu. Barem u ovoj nestašici radnika. Kad već nema liječnika, medicinskih sestara, ugostiteljskog osoblja…imamo bar dovoljno (slobodnih) zidara.

Međutim, problem s masonerijom u Hrvata nije ni na Pantovčaku ni u Banskim dvorima. Problem je što je u Hrvatskoj 86% stanovništva katoličke vjere. Crkva je protiv masona bila uvijek, svugdje, pa i u Hrvatskoj. Još od utemeljenja Velike lože Engleske, dvanaestorica papa su izričito osudili slobodno zidarstvo i njihova načela. Te su odluke donesene u obliku konstitucija, enciklika i apostolskih poslanica.

Meni su masoni zanimljivi iz dva razloga. Prvo: jer vole u svoje članstvo primati samo “ugledne” i “moćne” ljude koji se vjerojatno u to tajno društvo ne učlanjuju samo zato  da se maskiraju s vremena na vrijeme u okviru njihovih obreda nego prvenstveno da se međusobno podržavaju u društvu, međusobno poslovno pomažu i jedni druge promoviraju.

Naravno, to vam masoni nikada neće priznati, ali ako se udružuju samo radi “samoizgradnje”, kao što danas možemo čuti od novopriznatih Hrvata-masona, zašto su onda tajno društvo, a ne javno kao i sva ostala?

Drugo: Masoni ne primaju u članstvo žene. Znači Beljak može postati članom, a Anka Taritaš Mrak ili Kolinda ne mogu. Čudno kako naše feministice čkome o toj neravnopravnosti spolova unutar masonerije. I to k’o zalivene. Svi smo ravnopravni, ženska kvota, pozitivna diskriminacija, ali u slobodne zidare – žene njet. Tu se sad vrtimo u krug. Miljević misli da je Ustav na strani Jelenića i da nije trebao odstupiti, a na drugoj strani protivnici misle da je Jelenićev jedini grijeh što činjenicu da je mason nije obznanio prije imenovanja. Ipak, nekako sam sklon pomisliti kako Plenki Jelenića ne bi smijenio da se ne nalazimo u ovom turbulentnom vremenu unutarstranačkih i skorih parlamentarnih izbora, ali….

Vrtnju u krug je opazio i Tin Ujević pa je napisao stih:

“Mi smo išli putem. Put je bio dug.

Kasno opazismo da je taj put krug!”

“Tužiocima”, kako kolokvijalno zovemo državne odvjetnike, nije lako. Puno predmeta, malo prostora. Ne vole ih okrivljenici, nisu s njima zadovoljni ni oštećenici. Više ne djeluju u sinergiji ni sa sucima kao što je to bilo nekada u dobra, stara “samoupravna” vremena. Koliko puta sam znao kao “građanin pokorni” čekati pred vratima suca koji vodi predmet, a kad bi napokon bio pozvan unutra, zatekao bi suca i tužioca kako pregledavaju spis. Dobro, to je bilo u vremena kad je “tužioc” dolazio na sud u kožnatom kaputu i zračio opasnim autoritetom. Sjećam se jednog “tužioca” koji je nekoliko godina iza rata bio premješten iz Zadra u Zagreb. U rješenju o njegovom premještaju pisalo je kako u roku od dvije godine mora završiti Pravni fakultet. I drug B. ga je i završio. No, ta su romantična vremena za nama. Šteta!

Sjećam se u “ona vremena” kad sam branio druga koji je navodno “zamračio” neku lovu. Nešto kao “I love” lovu. U nedostatku dokaza drug je bio oslobođen. Nakon nekoliko dana drug iz SUBNOR-a oglasio se u novinama tvrdeći da mu ta presuda nije jasna jer “ne bi njega drug tužilac optužio da on nije kriv”. Stvarno su to bila romantična vremena, napose za “tužioce”. A danas? Glavni državni odvjetnik  se mora povući zbog članstva u dobrotvornoj i samoizgrađujućoj masonskoj udruzi.

Očito su sada došla neka nova “neprirodna” vremena. Dokaz tomu je i nedavna presuda na Županijskom sudu u Zagrebu. Ivica Lovrić je nepravomoćno oslobođen i vodi protiv DORH-a 1:0. Sutkinja Rahaela Valentić je u obrazloženju presude, između ostalog, rekla: “Ovu optužnicu zdrav razum jednostavno ne može shvatiti”. Što bi tek na ovo rekao drug iz SUBNOR-a…

Najprije su ga hvalili da je pravi udarnik. Kasnije su shvatili da je udaren.

Iz svoje “prirodne baze” – Visokog prekršajnog suda – javlja se stalna dopisnica Slavica Lukić. Naime, Odjel za javni red i mir tog suda odlučio je da jednom zauvijek skine s dnevnog reda “klerofašistički” usklik “Za dom spremni”. Nadam se da časni suci znaju da je Ministarstvo uprave u mandatuIvice Račana registriralo HOS kao regularni dio HV-a pa time i njegov znak ZDS. I sad oči “napredne javnosti” željno očekuje da devet sudaca jednoglasno lansira ZDS na “đubrište istorije”. Taj “revolucionarni” zadatak treba se obaviti baš u vrijeme kad je identificirano tijelo hrvatskog branitelja zvanog Crvenkapa iz Bogdanovca koji je nastradao u tzv. “štafeti smrti”. Na odori mu je oznaka HOS-a i “Za dom spremni”. Možda ga već legendarno vijeće u sastavu Siniša, Branka i co. postumno kazni zbog uznemiravanja javnosti. Poznato je, naime, da javnost prije ili kasnije dozna da je bila uznemirena.

Naime, kaj? Našlo se na tom sudu vijeće u sastavu Anđa Ćorluka kao predsjednica, članice Ivanka Mašić i Mirjana Margaretić koje su potvrdile prvostupanjskog presudu Prekršajnog suda u Šibeniku kojom je Thompson oslobođen krivnje zbog pozdrava ZDS. Naravno, presuda nije dobila prolaz na sudu. Zapela je na tzv. evidenciji sudske prakse. A tu sudsku praksu tvore Branka Živković, Siniša Senjanović i kompanija.

Sad se Odjel za javni red i mir treba kao glasačka mašina očitovati tako da se na Brankinom i Sinišinom sudu ne može iz presedanskih razloga donijeti presuda kojom se Thompson ili bilo tko drugi oslobađa zbog pjevanja ili klicanja tog “klerofašističkog pozdrava”. Pozdrava pod kojim je ova država obranjena i pozdrava kojeg se branitelji neće odreći jer je bio njihov ratni i pobjedonosni simbol. Uzalud vam trud svirači, za drugog su dunje žute… Za sada je čvrsta partijsko-dogmatska jezgra “popušila”. Troje sudaca je bilo za stav Ćorlukinog vijeća, troje za čvrsti partijski stav, a troje se valjda “ne bi štelo mešati”. I sada “sleduje” novi sastanak, ali ovaj puta opće sjednice svih sudaca i “sudija”.

Visoki prekršajni sud je posljednju pravomoćnu presudu protiv ZDS donio u ljeto prošle godine, a njom je bio kažnjen makarski pjevač Mario Roso. Obrazloženje te presude je skoro pa revolucionarno. Tipično obrazloženje poraženih u Domovinskom ratu koji su, kartaški rečeno, došli na štih. Čitajte i križajte se!!! Kažu “mudri i progresivni” suci: “Činjenica da je navedeni pozdrav dio autorskog umjetničkog dijela ne mijenja činjenicu da simbolizira mržnju prema ljudima drugačije vjerske i etničke pripadnosti, manifestaciju rasističke ideologije kao i podcjenjivanje žrtava zločina protiv čovječnosti te da je protivna Ustavu”.

Što su to autori uopće željeli reći i kome? U pozdravu ZDS koji se koristio u Domovinskom ratu nije bilo nikakve općenite mržnje prema ljudima druge vjerske i etničke pripadnosti, a najmanje rasizma i podcjenjivanja žrtava zločina! Mržnja prema četnicima jer su druge vjerske i etničke pripadnosti? Oni koji su klali na Ovčari, razarali Vukovar, Škabrnju, okupirali 1/3 države, natjerali Crvenkapu u “štafetu smrti”, u Lovasu natjerali mještane da uđu u minsko polje i tako ubili 85 civila. Ti njihovi postupci za ove suce očito nisu bili iz mržnje niti su smjeli izazvati ikakvu mržnju naših branitelja!!!

Samo na Visokom prekršajnom sudu postoje suci koji se čude k’o pura dreku da netko ne ljubi one koji su u tri dana poubijali u Srebrenici 8300 muškaraca. Oko 20.000 tisuća ljudi ubijeno je u posljednjem ratu kao i više od 400 djece o kojoj Frljić i ekipa ne rade posjećene predstave u Kerempuhu. Dragi drugovi i drugarice suci Visokog prekršajnog suda, nema tog Ustava ni kaznenog i prekršajnog propisa koji će pobjednički narod natjerati da voli one koji su nas napali, okupirali, ubijali u našoj zemlji i našoj državi. Vi bi, iz svojih sigurnih i mekih fotelja, vjerojatno htjeli da im se naši branitelji još i ispričaju što su uopće išli u rat protiv četnika, JNA i pobunjenih Srba. Vas razumije jedino Vučić! Međutim, Vi ćete, kad vam bude suđeno, odletjeti jednog dana na krilima smrti u oblake, a pobjedonosni ZDS ostat će zauvijek i pratit će vas na vašem putu u oblake.

U Kumrovcu se, zbog velikog interesa budućih gostiju, na otvaranju restorana “Tito” – čeka u četveroredu.

Nenad Stazić, ljevoruki zastupnik, poznat po tome da je vječno nezadovoljan jer su njegovi u proljeće 1945. godine “šlampavo” odradili posao i sam je uletio u “šlampavu” sferu. Naš popularni Neno je suvlasnik stana od 80 četvornih metara u elitnom dijelu Zagreba.

Međutim, u svoju imovinsku karticu je naša ljevičarska ikona unijela podatak da taj stan vrijedi 184 tisuće kuna. Oko 25 tisuća eura. Takav stan je 2012. godine bio procijenjen na 1,2 milijuna kuna. Ali znate kako je…cijene su naglo pale…nešto kao i Stazić sa svojom procjenom. No, Neno se pokajao i nedavno je objavio novu imovinsku karticu u kojoj je kao novu cijenu naveo 1.776.000 kuna. Očito sada kada je Zoki izabran za predsjednika cijene stanova SDP-ovaca su naglo skočile u nebo.

Na uglu stare Vlaške i Palmotićeve nalazi se okrugli reklamni stup. Moj frend se jednom nacugao i s dvije ruke se oslanjao o stup te ga počeo obilaziti. U jednom trenutku je zavapio: “Ljudi, pas mater! Mene su živog zazidali!!!”

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari