Connect with us

Reagiranja

“Ne okreći se sine, nećemo te ni zvati”

Published

on

Nakon što je Mario Vujević na svojem Facebook profilu objavio  ‘oproštajno pismo’ namijenjeno Hrvatskoj javnosti (a koje je prenio Index, Šprajc i ini..) u kojem je istaknuo svoje navodne razloge koji su ga potakli na odluku o odlasku na facebooku je Krešimir Budiša, HDZ-ov stručnjak za EU fondove na Facebooku objavio poruku naslova “Ne okreći se sine, nećemo te ni zvati”, koju prenosimo u cijelosti:

NE OKREĆI SE SINE, NEĆEMO TE NI ZVATI

Ako me išta ovih dana nanerviralo to je činjenica kojom su mediji prenijeli na sva zvona ovakav idiotski status, i šta nas već par godina svaki drugi dan “bombardiraju” sličnim litanijama svakog tko želi seliti u drugu državu.

Moj post međutim neće čitati Šprajc, neće ga sherat Index, Tportal, Slobodna, Jutarnji i Nova Tv, zašto – jer im ne odgovara tiha većina ovog naroda jer očito vode neku svoju bitku da natjeraju sve da odu i po mogićnosti što više njih.

Majstore, ako si se odlučio odseliti u “multi-kulti” zemlju – reci jel to samo po sebi treba bit neka strašna vijest? Ti si otišao iz HR, jer to je puna strašnih katolika, neko drugi je došao jer mu je tu lijepo i sigurno. Europska unija nam je dala slobodu kretanja i ulaza i izlaza pa široko ti polje, i tebi i svima koji imaju slično mišljenje.

I ako me dodatno nervira kod našeg naroda je negativnost u vezi svoje države, pa i od nekih političkih stranaka. Pa ljudi dragi jeste vi bili igdje van RH?
Otiđite bilo gdje istočno od RH, pa usporedite?
Do Tokija možda nema normalne države. A u Tokiju ljudi žive u hotelima kutijama i rade 23 sata dnevno uz 7 dana GO u godini.
Južno i jugozapadno od RH – isto nema normalnije države od RH, zapadno i sjeverozapadno – vjerojatno ima. I to je 5% populacije svijeta kojima je možda bolje.

A što znači “bolje”?

Ajmo reć da je pretpostavka da naš sugovornik iz ovog teksta ide u London kao oličenje multikulti svijeta i bogatstva.
Sestra mi je sad otišla na praksu u multi-kulti London. Nekidan je izvršen teroristički napad na metro, jučer hrpe napada kiselinom na normalne ljude, nesmiješ nigdje izaći od straha maltene. Hrpe bandi, kriminala i sveg. Jedan običan stan košta 3000 funti, živiš negdje 3 sata od posla i 3 nazad.
I znaš šta – ako bi uspoređivao na takav način -radi se o kraljevskoj džamahiriji, teroriziraju vlastiti narod, od himne, funte, onih crvenih mundira, i sto tradicija vezanih za kraljicu. A zapravo je samo – tradicija i povijesno naslijeđe.

Međutim da netko napiše ovakav status jer ide iz Londona jer ne podnosi kraljicu (koja btw nije svetac) mediji bi ga razapeli, a ne bi ga svi sherali s nekim ponosom i srećom. I s pravom bi ga razapeli jer su na svoju državu ponosni za razliku od ovakvih.

Jadan smo mi narod kad svakodnevno samo pljujemo sami po sebi, širimo neki bolesni negativizam, a ne bi za početak počeli od sebe, i što smo mi migli u svom životu mogli napraviti bolje, drugačije.

Što misliš jel ti Amerika do 25. godine da – besplatno školovanje i studij, besplatno zdravstvo, jeftine vrtiće, bolje i dulje porodiljne? Često i besplatne školske udžbenike.
Skoro pa besplatne studentske domove, i onda praksu od 500 eur misečno godinu dana da naučiš posao?
I ti onda napuniš 25 – i nemaš što nego pjenit “država je kriva”.

A ovakvom pacijentu je za početak RH dala putovnicu i PRAVO DA ODSELI – gdje god hoće.
Pitaj one iz Afganistana šta bi bilo da oni napišu ovakvo pismo. I pokušaju odselit.

Ma krivi smo mi ljudi sami. I svatko tko samo pljuje umjesto da gradi, bolje da mi ne piše komentare jer me ne zanimaju.
Uzmite život u svoje ruke, radite s ljudima na građenju bolje Hrvatske, a ne širite bolesnu propagandu o Irskoj, Dublinu gdje ljudi žive sa 13 pakistanaca i rade u Mc Donaldsu i to smatraju sjajnim životom i još nas svakodnevno bombardiraju s tim.

Učite od 7. godine, školujte se, čitajte puno, ne budite hejteri – i biti će vam najljepše u Hrvatskoj – najljepšoj zemlji svita.
Onaj tko je obišao svijeta, a i ja mogu reći da jesam, to će sigurno potvrditi.

Podsjetimo: Mario je na facebooku objavio slijedeći komentar:

ODLAZAK
Odlučio sam da uskoro odem tamo gdje ne žive vjerski fanatici koji s mrtvacima po ulicama teroriziraju vlastiti narod. Odlučio sam da odem tamo gdje domoljubi i ratnici ne ucjenjuju vlastiti narod i vlastitu državu 22 godine nakon rata, tražeći nove privilegije. Želim živjeti u građanskoj državi u kojoj će deklarirani fašisti za promicanje istog biti u zatvorima. Želim živjeti u državi u kojoj vjera i vjeronauk postoje samo u crkvama gdje im je mjesto. Vjeri kažem jedno veliko ne na ulicama, u školama i javnim ustanovama. Ne želim gledati šovinističke siledžije koje traže Srbe i Hrvate antifašiste da im naude.”

“Hrvatski čovjek će se probuditi tek kad ruka fašizma zakuca na njegova vrata. Ali, onda je kasno. Želim živjeti multikulturalnost 21 stoljeća, a u bolesno nacionalističkoj državi to je nemoguće. Hrvatska postaje vjerski rezervat i ubrzo možemo očekivati svećenike kao voditelje dnevnika i teologe kojima je zemlja i dalje ravna ploča kako predaju filozofiju.

Degeneričan je utjecaj crkve na civilno društvo, i njihov pokušaj da realnost i zbilju zamjene maglovitim bajkama i smišljenim lažima. I zato ću ubrzo Hrvatskoj reći – zbogom. Još je malo ostalo do kompletne vladavine klerofašizma. Želim se buditi tamo gdje ne postoje Plenković, Kitarović, Markić, Hasanbegović, Bozanić i Marko Skejo. Tamo gdje vlada demokracija, a ne klerofašistički režim. Tamo gdje postoji budućnost bez fašista u svim strukturama vlasti. Želim da se moje dijete budi daleko od ustaša i zločinaca koji sanjaju novi Jasenovac i Staru Gradišku”, objavio je na Facebooku Mario Vujević, nautičar iz Splita.

facebook komentari

Advertisement
Comments

Reagiranja

Mladen Pavković: “Vučić nas je opet prevario”

Published

on

Traženje nestalih osoba iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata iznimno je teško i bolno pitanje. Čudno je da ni nakon toliko godina od srbijanske agresije „nitko“ ne zna tko je ubio i gdje su sahranjeni posmrtni ostatci još najmanje 1945 osoba koje traži Republika Hrvatska.

Nu, Aleksandar Vučić, predsjednik Republike Srbije, prigodom nedavnog službenog posjeta Hrvatskoj, u dobroj namjeri, kako ističu u Ministarstvu hrvatskih branitelja, dostavio je podatke o tri nestale osobe koje traži Hrvatska, što je ocjenjeno kao mali, ali vrlo dobar čin. I na tome smo mu bili zahvalni, tim prije što još tražimo 1945 osoba.

Međutim, nije prošlo dugo i opet smo od prvog čovjeka Srbije doživjeli hladni tuš.  Provjerom je utvrđeno kako Hrvatska već dobro zna za te tri osobe, jer su one već ranije pronađene!

Vučić si ovakvu blamažu nije smio dopustiti. To je previše teško i bolno pitanje da se s njim tek tako može „poigravati“. Stoga, u ovom slučaju, najmanje što očekujemo je – isprika.

Čudno je da svih ovih godina o tome šute

Ali, u svemu tome ima i jedna dobra stvar, a ta je da se ponovno počelo, ako ništa drugo, razgovarati o traženju nestalih osoba u vrijeme Domovinskoga rata. Srbi itekako dobro znaju gdje su grobnice poginulih hrvatskih branitelja i civila, ali i tko su njihove ubojice. Čudno je da svih ovih godina o tome šute. Sada se osnivaju i nekakve komisije, povjerenstva koje će raditi na otkrivanju nestalih osoba. A dobro znamo da kad se nešto želi  „zamutiti“ da se tada osnivaju razne komisije i da se na taj način problem vrlo teško riješi, odnosno bolje rečeno da se zna otegnuti i u nedogled. Majke koje već 26 godina čekaju vijesti o svojim mrtvim sinovima i kćerima, ali i drugim članovima obitelji više nemaju vremena čekati. Kolike su probdjele noći u nadi da će njihovi najmiliji zakucati na vrata? Nemaju više ni suza.

A kad su njihovi najmiliji odlazili u rat mnogi su govorili – vaša će imena biti zapisana zlatnim slovima! Od tih zlatnih slova nije ostalo ni „z“, a nakon 26 godina čekanja sada bi mnoge majke bile najsretnije da im vrate najmilije, da ih mogu dostojno sahraniti i da im imaju gdje zapaliti svijeću.

Njihove ubojice ionako nikada neće biti kažnjene.

Sramotno, ali je tako.

Mladen Pavković/Kamenjar.com

Ministarstvo branitelja: Sastanak predstavnika nadležnih tijela Hrvatske i Srbije o osobama nestalim u Domovinskom ratu

facebook komentari

Continue Reading

Reagiranja

Kako se „znameniti“ (K)ante Tomić još uvijek prežderava vrhnjem, a kad će mu vrhnja nestati – ne zna se!

Published

on

Izdvojeno mišljenje Siniše Posarića nakon dvije godine od zanimljive pritužbe HND-u

Moji dušobrižnici koji uporno misle da na nekoje događaje doslovno gubim vrijeme i bezpotrebno bacam ulje na vatru, a imam pametnijeg posla, sada će imati razloga za opetovano kolutanje očima, stezanje usnica i slijeganje ramenima, jer sam uporno dosadan, a oni su uporno pametniji od mene. Ma eto, kada te ljutnja spopadne zbog novinskog članka koji to nije i „novinara“ kojega načitani hrvatski ljudi ne smatraju drugčije nego ljudskim smećem, onda ipak treba reagirati uljudno pa makar to ništa ne značilo i ne urodilo nikakvim plodom. Kadikad se isplati pričekati odgovore onih koji bi se trebali ozbiljno očitovati.

Naravno, odgovorom koji je uslijedio nisam bio zadovoljan, a mogao sam uložiti i pritužbu na Odluku Novinskog vijeća časti HND-a – kad već ništa ne košta – ali nisam jer mi je i ovo bilo dovoljno! Naravno, predpostavljam da je namjesto mene podpisnik pritužbe na pisanje splitskog redikula netko od državoupravljača, možda bi ova priča svršila samo malo drugčije; novinarski klipan koji je već osjetio kantu govana na svojoj glavi u jednoj splitskoj ulici, bio bi vjerojatno simbolično kažnjen te bi i dalje nesmetano pisao drzke nebuloze poput srednjoškolskog masturbatora kojega, na njegovu žalost i bijes, djevojke u školi ne primjećuju (a to izaziva strahovite, razorne komplekse u psihi), pa se negdje mora istresti. Eto, redikul se i dalje istresa, koliko primjećujem (ne čitam to smeće), ništa mu ne fali, no, govanca sa glave ne će skinuti do kraja života, čak niti onda, ostat će u sjećanju naroda koji je uporno tražio junaka koji je „novinara“ zasuo kantom govana po glavi dok je jednoga nedjeljnog jutra srkao kavu na terasi jednoga splitskog kavotočja…

Siniša Posarić, 30. 10. 2016. – HND, HNiP
Poštovani,
U privitku je članak koji sam pronašao na portalu “Dnevno.hr”, a izvornik je objavljen u “Jutarnjem listu”:

Kako je moguće da se Anti Tomiću dopušta objavljivati tekstove prepune mržnje, rasizma i ponižavanja ratnih žrtava? Uglavnom, pokušavajući biti duhovit, satiričan što li(?), Ante Tomić je već mnogo puta dokazao samo da je običan ideološki provokator, nema to više nikakve veze s novinarstvom niti uljudnošću i sramotno je da to itko dopušta i podržava. Nitko njemu ne brani da misli i piše kako god mu drago, ali kada se bez ikakve uredničke provjere takvi neodgovorni i provokatorski članci pojave u dnevnim novinama, pitamo se s pravom kakva je to uređivačka politika? Naravno da će ovakvo što izazvati kojekakve burne reakcije, odnosno međusobne prijepore među čitateljima bez konca i kraja! Je li to nama u Hrvatskoj potrebno, imamo li pravo tražiti zabranu takvog pisanja i provociranja hrvatske javnosti? Osobno sam protiv bilo kakvih prijetnji novinarima i osuđujem takvo što, no, to ne znači da ti isti novinari (i uredništva, pače i vlastnici tiskovina i elektroničkih glasila) imaju pravo pisati bez ikakvih osjećaja, u ovome slučaju za pijetet spram žrtava partizanskih zločina po okončanju Drugog svjetskog rata te iste uspoređivati sa poginulim agresorskim vojnicima u Domovinskom obrambenom ratu!? Sve je to gnjusno, uvrjedljivo i zaista nema nikakvog smisla, a s obzirom da je taj Ante Tomić bezskrupulozan provokator, predpostavljam da se doma slatko smijulji na sve čitateljske reakcije.

Ovu pritužbu šaljem na oba društva HND i HNIP i pozivam se na svoje pravo, odnosno prema članku 43. točka 3. Statuta Hrvatskoga novinarskog društva i tražim odgovor što ćete poduzeti u s vezi s ovom pritužbom.
Uz osobito poštovanje
Siniša Posarić, vr.
——————
Saša Leković, 30. 10. 2016.
Poštovani gospodine Posarić,
Vaše pismo prosljeđujem Vijeću časti Hrvatskog novinarskog društva pa će Vam se Vijeće časti javiti.
Saša Leković, predsjednik HND-a
——————

Hrvatski Novinari i Publicisti, 31. 10. 2016.
Poštovani,

Ante Tomić nije član naše udruge pa nemamo nikakve ingerencije nad njegovim javnim angažmanom. Također, njegovo pisanje niti ne držimo novinarstvom, nego prozno satiričkim izričajem popularnim na novinskom i knjiškom tržištu. U tom smislu, ne možemo napraviti ništa glede njegovog diskursa.
Srdačan pozdrav – HNiP
——————
Zdenka Seles, 14. 02. 2017.
Poštovani gospodine Posarić,
Prosljeđujemo zaključak novinarskog vijeća časti po vašoj pritužbi. Ukoliko želite potpisani odgovor molim javite adresu.
S poštovanjem,
Zdenka Seleš, poslovna tajnica HND-a
Zaključak 16. sjednice Novinarskog vijeća časti, održane 26. siječnja 2017.

SINIŠA POSARIĆ, HRVATSKO DRUŠTVO ZA ZAŠTITU I PROMICANJE LJUDSKIH PRAVA vs ANTE TOMIĆ

Zahtjev Siniše Posarića i Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava za pokretanje postupka protiv novinara Ante Tomića, autora teksta „Što se točno dogodilo u Hudoj jami…“, objavljenoga u Jutarnjem listu 29. listopada 2016. godine, a preneseno isti dan na portalu direktno.hr. Ante Tomić je član HND-a.

Zaključak: Novinarsko vijeće časti većinom je glasova zaključilo (pet glasova ZA, dva PROTIV i dva SUZDRŽANA) da u navedenom tekstu novinar Ante Tomić NIJE prekršio načela Kodeksa časti hrvatskih novinara. Aleksej Gotthardi-Pavlovsky i Marinko Jurasić najavili su izdvojena mišljenja.
Obrazloženje: U prijavama se autora Antu Tomića optužuje za govor mržnje, rasizam i ponižavanje ratnih žrtava te za lažno ili nepotpuno iznošenje povijesnih činjenica. Vijeće časti nije pronašlo elemente koji bi ukazivali na govor mržnje i slične optužbe, a što se povijesnih činjenica tiče, nije na članovima Vijeća da ih tumače. Ante Tomić je u tekstu „Što se točno dogodilo u Hudoj jami…“ branio tezu da su zločini nad zarobljenicima u Drugom svjetskom ratu i oni u Domovinskom ratu jednako teški te je iznio stav o licemjerju društva koje jedne žrtve oplakuje, a druge ignorira. Prijaviteljima je posebno zasmetao pojam „gnjila trupla“ u dijelu teksta u kojemu je pisao o Hudoj jami. No, kao što je i Tomić naglasio u svom očitovanju Vijeću časti, „truplo je hrvatska riječ za mrtvo tijelo, a mrtvo tijelo je organska tvar koja gnjili“. Ove prijave protiv Ante Tomića ideološke su naravi. Njegov prepoznatljiv satirični način pisanja prijavitelji su prepoznali kao namjernu provokaciju, zaključivši čak kako je tekst nastao da bi Tomić poboljšao prodaju svojih knjiga u Srbiji. Ante Tomić, prema mišljenju Vijeća časti, nije uvrijedio ratne žrtve niti se na bilo koji način ogriješio o Kodeks časti hrvatskih novinara.

Izdvojeno mišljenje Alekseja Gotthardi-Pavlovskog U prijavljenom članku autora Ante Tomića problematičnu s aspekta Kodeksa časti nalazim (samo) rečenicu koja se odnosi na Ratka Cvetnića, autora knjige „Kratki izlet“: „Jedva stotinjak stranica rastresite proze jednoga precvalog književnog debitanta, inače činovnika u zagrebačkom Savezu sportova, aklamacijom je usvojeno kao najistinitija knjiga o netom minulom ratu“. Budući da je informacija kako je Cvetnić činovnik u zagrebačkom Savezu sportova potpuno irelevantna za kontekst unutar kojega se iznosi – a to je Cvetnićev pristup pojedinim događajima Domovinskog rata, pristup koji Tomić nalazi neprimjerenim – smatram da je u toj rečenici Tomićevog članka upotrijebljena isključivo s ciljem omalovažavanja i diskriminacije Ratka Cvetnića na temelju njegovog društvenog položaja (što potvrđuje i dio jedne od sljedećih rečenica: „Domobranske crtice koje je ovaj ćato bez reda sklepao, čekajući valjda rezultate županijskog natjecanja starijih juniorki…“), čime je prekršen 13. članak Kodeksa časti hrvatskih novinara. Ostale dijelove Tomićevog članka ne nalazim problematičnima s aspekta Kodeksa časti.

Izdvojeno mišljenje Marinka Jurasića U spornome tekstu nema govora mržnje i rasizma, ali pišući o masovnom zločinu u Hudoj jami član HND-a Ante Tomić nije obratio “posebnu pozornost, obazrivost i odgovornost” koju zahtijeva Kodeks časti hrvatskih novinara kad se piše o nesrećama, tragedijama i smrtnim slučajevima. Tvrdnju da Hrvati ismijavaju zločine nad srpskim zarobljenicima, autor “potkrepljuje” insinuacijom o reakciji čitatelja na isječke iz književnog djela Ratka Cvetnića u kojima se opisuju likvidacije dvojice srpskih zarobljenika u Domovinskom ratu. Dakle, svoje uživljavanje u književni predložak i neumjereno poopćavanje pretpostavljene reakcije čitatelja, Ante Tomić predstavlja kao stvarne događaje temeljem kojih zaključuje o odnosu Hrvata prema zločinima nad srpskim zarobljenicima. Zatim takvu svoju konstrukciju uspoređuje sa stvarnim događajem, komemoracijom stotinama žrtava zločina iz 1945. u Hudoj jami, kojoj su nazočili i visoki predstavnici hrvatske države, pa donosi zaključak o različitom odnosu Hrvata prema žrtvama zločina. Neodgovorno je i posve neumjesno staviti znak jednakosti između opisa pojedinačnih zločina iz književnog djela i stvarnog masovnog zločina. Tomićeva poruka jest da licemjerno hrvatsko društvo jedne žrtve oplakuje, a druge ignorira, odnosno da se ne odnosi jednako prema zločinima. Ali, upravo je Huda jama primjer ignoriranja žrtava jer je desetljećima to bila tabu tema u Hrvatskoj pa se i danas taj zločin relativizira, što na satiričan način čini i Ante Tomić. Sudjelovanje na komemoraciji u povodu konačno dostojnog pokapanja kostiju žrtava u organizaciji Slovenije, minimum je civiliziranog odnosa.

Nikad nitko nije procesuiran zbog partizanskih ili komunističkih zločina, dok su brojni hrvatski vojnici, pa i generali, procesuirani, neki i kažnjeni, zbog zločina u Domovinskom ratu, te se ne može govoriti o ignoriranju tih zločina, osobito ne u usporedbi sa zločinima za i nakon Drugog svjetskog rata. “Gnjila trupla” jest izraz koji može poslužiti kako bi se objasnile posljedice kemijskih procesa, ali Tomić se ne bavi time, a niti može jer su nakon 71 godine tamo samo kosti. U svakom slučaju tko ima minimum civiliziranog odnosa prema posmrtnim ostacima pokojnika, bez obzira o kome je riječ, taj izraz neće upotrijebiti u kontekstu komemoracije. Stoga je očito da je sporni izraz upotrijebljen isključivo radi omalovažavanja, a tako se odnositi prema bilo čijim posmrtnim ostacima anticivilizacijski je čin kojem bi novinarska etika trebala biti prepreka u javnoj komunikaciji. I taj izraz kao i cjelokupni pristup baziran na fikciji, neistinama i uvredljivom odnosu govore da u komentiranju osjetljive teme kao što je usporedba zločina, Tomić nije pokazao posebnu obazrivost i odgovornost kakva se očekuje od člana HND-a.

facebook komentari

Continue Reading