Pratite nas

Komentar

NE Predsjedniku Republike Hrvatske!

Objavljeno

na

„We always find something to give us the impression we exist?“

(S. Beckett, Waiting for Godot)

DVOBOJ KOD PANTOVČAK CORRALA

Prije početka kampanje za Predsjednika RH, Anno Domini Nostri Iesu 2014., profesionalni, objektivni i nepristrani tuzemni mediji informirali su nas o par znakovitih događaja. Ante Gotovina kazao je kako mu ne pada na pamet kandidirati se na predsjedničkim izborima. Što o izborima zna čovjek koji bi vrlo vjerojatno pobijedio svakog mogućeg protukandidata, a da mi ne znamo? Anto Đapić i Ivan Grubišić odustali su od kandidature, što je izazvalo tektonske poremećaje na političkoj sceni. Ivan Rude nije skupio 10.000 potpisa što potvrđuje njegove hvaljene menadžerske supermoći. Milan Kujundžić raskrinkan je kao čovjek upitne osobne povijesti i poslovnih poduhvata. Dosad je djelovao kao mali Franjo koji se teleportirao iz 1991. direktno u 2014., dok sad imamo ozbiljnu dvojbu; ili je manipulator od formata, ili ima ozbiljan psihički poremećaj. Ivan Vilibor Sinčić iz Živog zida dostavio je 15.200 potpisa. Bravo čovječe čudnog imena! Time se kolikoća ozbiljnih kandidata reducirala na DVA.

Čeka nas Dvoboj kod Pantovčak Corrala već u prvom krugu izbora. U to vrijeme predavanja potpisa, koje se značajno ne razlikuje od mjerenja dužine spolovila u osmoškolskim WC-ima, imalo se što za vidjeti. Lignja je DIP-u dostavio 203.875 potpisa, dok ih je Barbie dostavila 328.683. Time su se međusobno odmjerili, iako nisam siguran što je tu zaista bilo sumjereno, jer ne znam što je uopće sumjerljivo. Iz poredbe kolikoća potpisa, zaključujem da Barbie treba više nego što Lignja može dati. Nek’ cirkus započne! Proporcionalno neozbiljnosti SLUŽBE Predsjednika RH, koja proizlazi iz njezine IZVRŠNE NEMOĆI i proporcionalno suludim troškovima i štetama koje svakako nadvisuju dobrobiti i koristi, potrebno je suprotstaviti se tom cirkusantstvu koje će svakodnevno sve više eskalirati i na koncu unakaziti Došašće. Možda bismo, nasuprot veselom adventskom vjenčiću na kojem svake nedjelje upalimo po jednu svjećicu, trebali postaviti posmrtni predsjednički vijenac na kojem bismo svake nedjelje ugasili po jednu svijeću.

Kad je kriza, odbacuje se manje važno, a zadržava se važnije. Sabor i Vladu RH treba zadržati i svakako reducirati, ali čemu služi ovakva nemušta, krnja i onemoćala služba Predsjednika RH uistinu nije jasno čak niti najučinkovitijima i najmudrijima u Hrvata. Nitko vam nema pravo kazati kako ste izdali demokraciju, kako ste neodlučni, kako ste iracionalni! Nitko! U tom svjetlu, ovdje ću ponuditi tri argumenta PROTIV službe Predsjednika RH tako da svatko tko namjerava svoj glasački listić UČINITI NEVAŽEČIM može racionalno opravdati svoj postupak.

SUPER-NEMOĆAN PREDSJEDNIK U TO VRIJEME KRIZE

Slijedi jednostavan i shvatljiv formalan argument kojem, čini se, ne treba ništa niti dodavati, ni oduzimati. (1) Ako se država nalazi u dugotrajnoj recesiji, onda je opravdano proglasiti izvanredno stanje (zbog elementarne gospodarske nepogode). (2) Država se nalazi u dugotrajnoj recesiji. (3) Dakle, opravdano je proglasiti izvanredno stanje (zbog elementarne gospodarske nepogode). (4) Ako je proglašeno izvanredno stanje, onda izlazak iz tog stanja uključuje hitnu suspenziju svih javnih troškova koji neposredno ili posredno doprinose uzroku izvanrednog stanja, ili štete izlasku iz izvanrednog stanja. (5) Proglašeno je izvanredno stanje. (6) Dakle, izlazak iz stanja uključuje hitnu suspenziju svih javnih troškova… (7) Ako institucija predsjednika posredno šteti izlasku iz izvanrednog stanja, onda treba biti suspendirana. (iz (4)) (8) Institucija Predsjednika RH posredno šteti izlasku iz izvanrednog stanja. (iz iskustva) (9) Dakle, institucija Predsjednika RH treba biti suspendirana. Tehničko je pitanje kako će se to izvesti i ono može biti prepušteno pravnim stručnjacima i pravnim praktičarima, ako tako uopće možemo nazvati ljude koji nejasno tumače zakon (eksperti), ustav (članovi Ustavnog suda RH), koji donose sulude presude (neki suci zasigurno) i sudjeluju u zlouporabi pravosudnog sustava, sudskog procesa i jurisprudencije kao takve (odvjetnici).

10001 MANIJAK

Za razliku od prethodnog argumenta, sljedeći je malo složeniji i smjera na akciju koja je legitimna i legalna i istovremeno dokida demokratsku proceduru u slučajevima kad je ista bjelodano takva da može proizvesti više štete nego koristi, što trenutna procedura izbora Predsjednika RH i sama služba istog de facto proizvode. Navedena služba je suvišni trošak u vremenu recesije i treba biti onemogućena. Ako je suspenzija ili bilo koji drugi legalan i legitiman oblik onemogućavanja službice Predsjednika RH po žurnom postupku nemoguć ili malo vjerojatan, potrebno je pribjeći drugim sredstvima. Zamislimo da se 10.001 građanin RH kandidira za Predsjednika RH. Temeljni uvjet kandidature zadovoljio bi se tako da se u toj skupini 10.000 građana potpiše 10.000 puta u znak potpore preostalom 1 članu te skupine. Tako bismo dobili 10.001 kandidata za Predsjednika RH. Tih 10.001 kandidat + ovih par koje podržavaju vodeće političke stranke i ostali, po zakonu bi trebali dobiti prostor u javnim medijima kako bi se predstavili biračima. No zbog kratkoće kampanje, to bi predstavljanje bilo fizički nemoguće, jer zaista nema dovoljno vremena za predstavljanje 10.001 kandidata + par ostalih. Ako bi se i uspjelo ispuniti prostor javnih medija s 10.001 kandidatom, taj bi prostor bio zagušen i od šume se ne bi vidjela stabla. Možda bi i sam redovni program bio doveden u pitanje. Ako se ne bi uspjelo ispuniti taj prostor, onda bi se pribjeglo privatnim medijima koji bi bili pristrani, ili pak isto tako zagušeni kao i javni. U oba slučaja imamo kreativne posljedice. Kampanja bi bila onemogućena, jer bi bila ili fizički neizvediva, ili izvediva, ali besmislena, jer se poruke zbog gustoće ne bi mogle diferencirati i ne bi utjecale na birače. Time bi se onemogućio ključni utjecaj putem televizije, radija i ostalih elektroničkih medija ceteris paribus i time bi biranje Predsjednika RH postalo potpuno neinformativno, neinformirano, kaotično, a i zbog suludo dugih glasačkih listića i popisa kandidata broj nevažećih listića bio bi vrlo velik. Mogli bismo pretpostaviti je da bi bilo vrlo teško tiskati biračke listiće, fizički pronaći svog kandidata na listi i točno zaokružiti broj uz ime kandidata, prebrojavati glasove, izračunati rezultate, itd. Moguće je kako bi zbog toga velik broj birača odustao od praćenja kampanje i od izlaska na izbore. Ovime bi se spriječilo održavanje izbora ili bi se barem doveo u pitanje njihov legitimitet, ako ne i legalitet.

SVAKI JE GRAĐANIN PREDSJEDNIK, THAT’S THE TRUTH

Dok je drugi argument pomalo démodé jer je rok za predaju 10.000 potpisa istekao, ovaj argument je još udaljeniji od trenutne zbilje, ali može poslužiti tijekom budućih izbora nakon što se ovi pokažu cirkusom, a obnašanje službe besmislenom. Zamislimo da se svaki građanin RH po definiciji automatizmom kandidira za Predsjednika RH. Birači bi pri biranju u određen broj kućica velikim slovima koja su dovoljno čitka (tj. koje bi fino kalibrirani čitač teksta mogao očitati) trebali upisati puno ime i prezime osobe koju izabiru (ime i prezime treba odgovarati onom s osobne iskaznice). Predsjednik RH postala bi ona osoba koja dobije najmanje glasova (pri čemu je JEDAN glas najmanji broj glasova). Ako bi bilo više osoba s jednim glasom, pristupilo bi se sljedećem krugu glasovanja, itd. Moguće je kako bi se izbori pokazali permanentnima i kako nikad ne bi bio izabran Predsjednik RH. Vječno bismo čekali predsjednika kojega nikad nećemo dočekati.

NE PREDSJEDNIKU. ŽIVJELE MRKVICE, ROTKVICE I REPICE!

(Next day. Same time. Same place.) Duboko uvjereni da očekujemo Božić kao sjećanje na rođenje Isusa Krista, ono što zaista očekujemo je Predsjedničić kao proslavu rođenja novog-starog predsjednika ili nove predsjednice RH. Za razliku od Isusa koji se rodio bespomoćan među životinjama u štali i koji je postepeno postajao sve nadmoćniji, kako bi na koncu kao vrhunaravni cinik i ironist pobijedio odbacivanjem moći i prihvaćanjem nemoći, predsjednik će se roditi pod svjetlima velegrada te će stvarajući privid pobjede, slave i sile prikriti stvarnu izvršnu nemoć službe i prijeteće poglede hlapljivih zvijeri iz crnih sjena bez imalo ogiba.

Za ovu nepriliku skladba Los njemačke skupine Rammstein s live albuma Völkerball (2006.). Snimka skladbe je s koncerta održanog 2005. godine u starorimskom amfiteatru Les Arènes de Nîmes u Nîmesu u Francuskoj.

izvor: Blogosfera Večernji list, autor prof. Kristijan Krkač

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Dr. Ante Nazor opovrgnuo Milorada Pupovca i njegov pokušaj relativizacije odgovornosti za ‘Oluju’

Objavljeno

na

Objavio

Saborski zastupnik i predstavnik srpske manjine Milorad Pupovac, održao je medijsku konferenciju 20. rujna na kojoj je između ostaloga ponovio više puta demantiran broj o 250 000 izbjeglih Srba tokom VRO Oluje, te je sarkastično ustvrdio da bi onima ga prozivaju bilo bolje da se bave negiranjem Jasenovca.

Povodom njegove medijske konferencije, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata, dr. Ante Nazor za Narod.hr komentirao je tvrdnje zastupnika Pupovca:

Saborski zastupnik Milorad Pupovac održao je konferenciju za medije vezanu uz zahtjev hrvatskih branitelja da se sazove tematska sjednica o neprocesuiranju ratnih zločina iz Domovinskog rata. Na konferenciji je, između ostaloga, spomenuo „egzodus i stradanje Srba iz Hrvatske, njih više od 250.000“ tijekom Domovinskog rata, odnosno tijekom operacije „Oluja“, te da je za zločine nakon Oluje procesuirano onoliko osoba “koliko se može nabrojati na prst jedne ruke” (tj. jedna?).

Ante Nazor: “Spominjući „egzodus“, zapravo odlazak, 250.000 osoba srpske nacionalnosti tijekom Domovinskog rata, odnosno tijekom „Oluje“, jer je to rečeno u kontekstu osvrta na sudjelovanje na skupu u Bačkoj Palanci, zastupnik u Hrvatskom saboru Milorad Pupovac opet je pokazao nemar prema brojevima, odnosno nekritičko i neznanstveno prihvaćanje teza koje veći dio srpske historiografije i srpskih političara pokušava nametnuti, ne samo kad je riječ o „Oluji“, nego i o Drugom svjetskom ratu. Neznanstvena interpretacija događaja, izmišljanje slučajeva i pretjerivanje u isticanju njihova značaja, prigovaranje drugima, a zanemarivanje vlastitih postupaka, te preuveličavanje broja žrtava na mjestima na kojima je zaista počinjen zločin nad Srbima, značajke su njegovih javnih nastupa, ali i javnih nastupa sadašnjega političkoga vodstva Srbije u kojima se spominje Hrvatska. U svom govoru na konferenciji za medije u Hrvatskom saboru saborski zastupnik Milorad Pupovac nije usporedio Hrvatsku s Hitlerovom Njemačkom, kao što je to učinio predsjednik Srbije, ali je ističući nepostojeću „opasnost od ustašoizacije hrvatskog društva“ svjesno preuveličao marginalne pojave u državi u kojoj se ni Vlada RH ni predsjednica RH ni Hrvatski sabor ne mogu optužiti za tako nešto.

Vodstvo SAO Krajine od 4. siječnja 1991. ne priznaje hrvatsku vlast

Kao argument za tvrdnju o stradanju Srba u Domovinskom ratu naveo je i „traume ljudi srpske nacionalnosti koji su 1991. i 1992. morali potpisivati izjave o lojalnosti“, potpuno zanemarivši kontekst vremena u kojem je, primjerice, odluka od 10. siječnja 1991. da se djelatnicima Ministarstva unutarnjih poslova RH zadržavanje radnog odnosa i isplata plaće uvjetuje potpisivanjem izjave o lojalnosti Republici Hrvatskoj, bila reakcija na odluku vodstva „SAO Krajine“ u Kninu od 4. siječnja 1991. da na tom području prestaju važiti ingerencije MUP-a RH. I tadašnje pobunjeničko, velikosrpski orijentirano vodstvo “SUP-a SAO Krajine”, koje više nije priznavalo hrvatsku vlast, ali je očekivalo plaće od hrvatske države, to je ocijenilo “provokacijom” i “oduzimanjem dostojanstva” njegovim pripadnicima, obrazlaže dr. Ante Nazor.

“U govoru je istaknuta opredjeljenost za demokratski i antifašistički karakter ove zemlje. Demokratski karakter suvremene Hrvatske već 28 godina, između ostaloga, potvrđuje i činjenica da svi legalno izabrani saborski zastupnici imaju pravo javno izreći svoje mišljenje. To je vrijednost koju treba sačuvati i za koju se vrijedi boriti. Naravno, trebala bi postojati i politička odgovornost za izrečeno, posebice kad se neutemeljeno optužuje Hrvatska za prekrštavanje Srba u Domovinskom ratu, kad se javno tvrdi, bez ikakvog dokaza, da su se „masovni zločini nad Srbima u Domovinskom ratu dogodili već u prvoj polovici 1991., a vjerojatno i ranije“, kad se prešućuje skandalozno, metodom isljednika iz totalitarističkih sustava objavljivanje Biltena vlastitoga Vijeća u kojem urednica, bez ikakvoga relevantnog argumenta proziva pojedince za šovinizam…

I Savka Dabčević Kučar događanja u Srbu 27. srpnja pripisala protuhrvatskom karakteru

Glede pozivanja na „antifašistički karakter ove zemlje“, treba primjetiti da antifašizam, kao civilizacijski pojam suprotstavljanja fašizmu, zasigurno nije ono što se obilježava svake godine 27. srpnja u Srbu, to najbolje znaju Hrvati s područja Grahova, Drvara, Boričevca… Uostalom, o „antifašističkom“, a zapravo protuhrvatskom karakteru događanja u Srbu 27. srpnja, očitovala se i sudionica antifašističkog pokreta Savka Dabčević Kučar”,ističe dr. Ante Nazor.

“Takvi govori, u kojima se potpuno ignoriraju znanstveno utemeljeni rezultati novije hrvatske historiografije o Drugom svjetskom ratu i Domovinskom ratu, zapravo su u službi pokušaja prikrivanja činjenica o uzroku i karakteru rata u Hrvatskoj 1991., a potom i u BiH, kao i izbjegavanja odgovora na pitanje tko je odgovoran za vojnu opciju rješavanja problema okupiranih područja u Hrvatskoj. Masovni odlazak Srba iz Hrvatske u Domovinskom ratu, odnosno uoči i tijekom operacije “Oluja”, zaista je tragedija srpskoga naroda u Hrvatskoj, bez obzira na to radi li se o 100.000 – 150.000 ljudi (u Izvješću Vlade RH iz 1998. spominje se broj od oko 130.000) ili preuveličanih 250.000, pa čak i 300.000 ljudi, kako se navodi u nekim srpskim izvorima o “Oluji”.

No, ono što je prešućeno na spomenutoj konferenciji za medije, a što uporno prešućuje i srbijansko vodstvo u Beogradu, jest činjenica da je zbog isključive i bahate srpske, odnosno velikosrpske politike, za “Oluju”, pa tako i za odlazak Srba uoči i tijekom “Oluje”, odgovorno tadašnje srbijansko vodstvo u Beogradu i vodstvo pobunjenih Srba u Kninu. Oni su odbili prihvatiti sve mirovne inicijative Vlade RH i međunarodne zajednice, u kojima okupirano područje RH nije predviđeno kao sastavni dio Srbije ili kao posebna srpska država izvan granica Hrvatske, uključujući i “Plan Z-4” kojim su početkom 1995. najmoćnije svjetske sile ponudile Srbima u Hrvatskoj “državu u državi” na području 11 općina gdje su prema popisu stanovništva iz 1991. imali natpolovičan broj stanovnika. Upravo podatci iz srpskih izvora potvrđuju da je političko i vojno vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj 4. kolovoza 1995. naredilo evakuaciju stanovništva iz okupiranih područja Dalmacije i Like; u 16.45 sati “Vrhovni savjet obrane RSK” donio je odluku o evakuaciji, koju je potpisao Mile Martić, a pola sata kasnije, točnije – u 17.20 sati, ona je ovjerena u Glavnom štabu SVK, kod zapovjednika SVK generala Mile Mrkšića.

Krajem 1991. u Hrvatskoj je već bilo oko 536 000 prognanika, uglavnom Hrvata

Dakako, u spomenutom obraćanju medijima, kao što to učestalo radi i srbijansko vodstvo u Beogradu, prešućeno je koliko je Hrvata prognano u napadima srpskih snaga od 1991. i koliko je Hrvata u srpnju 1995. već četiri godine čekalo povratak svojim, uglavnom razrušenim domovima na okupiranom području Republike Hrvatske, što je vrlo važno za razumijevanje uzroka i posljedica “Oluje”.

Podsjetit ću, krajem 1991. u Hrvatskoj je već bilo oko 536.000 prognanika, uglavnom Hrvata, protjeranih iz svojih domova u napadima srpskih snaga. U 1992. zabilježen je maksimum humanitarne krize u Hrvatskoj, s oko 800.000 prognanika (iz Hrvatske) i izbjeglica (iz BiH i SRJ, odnosno Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore), što je bilo više od 15% ukupnog stanovništva Hrvatske” (“Izvješće Vlade Republike Hrvatske o dosadašnjem tijeku povratka i zbrinjavanju prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba”. S obzirom na dostupne podatke o broju prognanika i izbjeglica u Hrvatskoj na kraju 1992. (1. prosinca 1992. u Hrvatskoj je bilo 663.493 prognanika i izbjeglica: 260.705 prognanika i 402.768 izbjeglica), u broj od 800.000 prognanika i izbjeglica vjerojatno su bile uključene i osobe koje su izbjegle u inozemstvo. Naime, procjenjuje se da je izvan Hrvatske, u inozemstvu, uglavnom u zapadnoeuropskim zemljama, 1991. bilo oko 148.000 izbjeglica iz Hrvatske, a 1992. oko 136.000.

Znakovita je i procjena da je početkom 1994. u “RSK”, odnosno na okupiranom području RH, bilo manje od 8000 Hrvata u odnosu na 219.000 koliko ih je na tim područjima živjelo prije rata (Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Zagreb, 2005., 396). U srpnju 1995., neposredno uoči operacije “Oluja”, na slobodnom teritoriju RH bilo je 384.664 prognanika i izbjeglica (192.828 prognanika i 187.796 izbjeglica) (Pravo na Dom, ur. Slobodan Lang i Branko Pek, 2011.). Njima je povratak svojim domovima onemogućavala tadašnja isključiva politika srpskoga vodstva na okupiranom poručju RH, a omogućila ga je oslobodilačka operacija “Oluja”.

Sve to je prešućeno u govoru na spomenutoj konferenciji za medije, kao što to u sličnim govorima uporno prešućuje i srbijansko vodstvo dok govori o stradanju svoga naroda, jer bi isticanje uzroka rata u Hrvatskoj, te kronologije događaja i razmjera stradanja Hrvata u Domovinskom ratu, razotkrilo neutemeljenost njihovih teza.

Glede procjene mogućega broja Srba koji su Hrvatsku napustili tijekom “Oluje”, iako ta procjena nije najvažnija za razumijevanje događaja, treba uzeti u obzir da je na područjima koja su okupirali Srbi u jesen 1991. (tada okupirano područje bilo je veće od kasnije uspostavljenih područja pod zaštitom UN-a), prema popisu stanovništva iz 1991. od ukupno 549.083 stanovnika živjelo 287.830 (52,4%) Srba, što je nešto manje od polovice (49,5%) od ukupnog broja (581.663) Srba u RH. Istodobno, 293.833 ili 50,5% Srba živjelo je na slobodnom području RH.

Također, treba uzeti u obzir da je, uz protjerano hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo, okupirano područje RH, na kojem su pobunjeni Srbi osnovali “RSK”, nakon 1991. iz egzistencijalnih razloga napustio i znatan broj Srba. Podatci o tome su različiti, navest ću neke iz srpskih izvora i “službenih” jugoslavenskih publikacija, koji navode na zaključak da je podatak o “250.000 Srba izbjeglih u operaciji ‘Oluja’” (dakle, iz UN sektora Sjever i Jug) preuveličan:

– oko 100.000 Srba iselilo se iz “RSK” (okupirano područje RH) do kraja 1992., a iseljavanje se nastavilo;
– prema podacima Glavnog štaba SVK iz lipnja 1993. (koji se s obzirom na ostale ovdje navedene podatke čine preuveličanim), na okupiranim dijelovima Banovine, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije (koji će biti oslobođeni operacijom “Oluja”) živjelo je 268.795 stanovnika;
– krajem 1994. u SR Jugoslaviji (ne računajući ostale države) živjelo je oko 80.000 Srba iz “RSK”, a zbog političkih i ekonomskih prilika na tom području iseljavanje stanovništva nije se smanjilo ni u 1995. (Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.-1995., Zagreb, 2005., 172-173);
– u siječnju 1995. u SR Jugoslaviji registrirano je 252.619 izbjeglica iz Hrvatske: 198.819 iz UNPA zona, odnosno okupiranoga područja RH, i 53.800 s područja pod kontrolom Vlade RH, uključujući i obitelji “starešina” JNA koja se povukla iz Hrvatske (podatke su za potrebe Vlade RH pripremili Slobodan Lang i Branko Čulo);
– sredinom 1996. u SRJ je bilo registrirano 314.689 Srba iz Hrvatske, od toga 229.232 s područja koja su oslobođena operacijom “Oluja”: 93.347 iz Dalmacije (sektor Jug) i 135.885 iz Banovine, Korduna i Like (sektor Sjever).

Dakako, sve navedene brojeve treba uzeti s oprezom, jer se statistički podaci o stanovništvu na okupiranom području RH od 1992. do 1995. razlikuju od izvora do izvora, no sigurno je da su mnogi od 229.232 Srba registriranih u SRJ sredinom 1996. kao osobe s područja koja su oslobođena operacijom “Oluja”, u SRJ došli prije te oslobodilačke operacije.

O točnosti izjave da je za zločine nad Srbima nakon „Oluje“ procesuirano onoliko osoba “koliko se može nabrojati na prst jedne ruke” (tj. jedna?), govore službeni podatci:

Protiv osoba koje su sudjelovale u kriminalnim radnjama tijekom i neposredno nakon “Oluje” hrvatska vlast je do rujna 1999. podnijela 3978 kaznenih prijava; na hrvatskim sudovima je povodom podignutih optužnica doneseno 1949 presuda, a od tog broja 1492 osobe hrvatske nacionalnosti osuđene su na odgovarajuće kazne: od 26 osoba optuženih za ubojstvo, do rujna 1999. pravomoćnom presudom na kazne zatvora u trajanju od jedne do 15 godina osuđeno je 12 osoba, a osuđujuća presuda zbog ubojstva s kaznom zatvora u trajanju od jedne i pol do 20 godina do tada je izrečena za još tri osobe (Bijela knjiga o suradnji RH s Međunarodnim sudom u Haagu, Zagreb, rujan 1999.).

I nakon toga nastavljene su istrage, pa je do sredine 2011. u vezi kaznenih djela počinjenih za vrijeme i neposredno nakon operacije “Oluja”, kad je riječ o žrtvama, ukupno evidentirano 47 osoba; od toga su zbog ubojstva 21 osobe procesuirana 33 počinitelja, a počinitelji ubojstava 26 žrtava nisu otkriveni (podaci Državnoga odvjetništva RH do sredine 2011.).

Spomenuta izjava o broju procesuiranih zločina „koliko se može nabrojati na prst jedne ruke“, sugerira kako se zločini nad Srbima u Hrvatskoj ne istražuju i ne procesuiraju. Stoga treba podsjetiti da je u Hrvatskoj do sada pronađeno 150 masovnih i oko 1200 pojedinačnih grobnica sa žrtvama srpskih zločina u Domovinskom ratu (prema podacima Uprave za zatočene i nestale Ministarstva branitelja RH, do kraja 2017. iz masovnih, pojedinačnih i zajedničkih grobnica ekshumirani su posmrtni ostaci 5131 osobe, od kojih su završno identificirani posmrtni ostaci 4196 osoba ili 81,7%). Tek kad se navedenim brojevima pridoda podatak koliko je do sada procesuiranih počinitelja zločina nad Hrvatima, može se donijeti relevantan zaključak o procesuiranju svih zločina, odnosno o mogućoj selektivnosti istraživanja prema etničkom načelu… Sve ostalo je politikanstvo i svjesno obmanjivanje javnosti, zaključio je dr. Ante Nazor na Narod.hr.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Miro Bulj: Milorade šutio si u Bačkoj Palanci!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Miro Bulj prokomentirao je gostovanje Milorada Pupovca u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u 2” s naglaskom na njegov odgovor na pitanje zašto se nije odredio prema Vučićevom govoru u Baškoj Palanci, na što je odgovorio “Jeste li ikada mene čuli da sam ja rekao da je Hrvatska ustaška država?”

Milorade nismo to čuli od tebe, ali te nismo ni čuli kako reagiraš u Bačkoj Palanci. Nismo te vidjeli ni kako odlaziš s te tzv. komemoracije. Šutio si poslušnički, kao zaliven dok si stajao uz rame svoga vođe, Šešeljevog huškača, četnika Aleksandra Vučića. Šutio si i nisi otišao kad je usporedio Hitlerovu Njemačku s Hrvatskom u kojoj si baš ti Milorade na vlasti zajedno sa HNS-om i HDZ-om.

Šutio si Milorade!

 

Milorade, slažem se s tobom, vrijeme je da se konačno progovori o svemu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari