Pratite nas

Ne razmišljam o osveti, vrijedan je sažaljenja’

Objavljeno

na

Krvavi detalji udbaškog atentata: ‘Ispraznio je šaržer u mene! Ne razmišljam o osveti, vrijedan je sažaljenja’

Tog kobnog četvrtka 20. listopada, oko 8 sati, Štedul je kao i svakog jutra, u obližnju šumicu izveo u šetnju svog psa, njemačkog ovčara Pašu. Kad se nakon petnaestak minuta vraćao i stigao ispred svoje kuće, zapazio je automobil kako mu se iz suprotnog pravca polako približava. Vozač je prikočio kada je došao do Štedula, koji je pomislio da je čovjek zalutao, da treba pomoć. Dobrohotno se nagnuo prema otvorenom prozoru automobila. U tom trenutku Lehotzky je potegnuo pištolj s prigušivačem i ispraznio šaržer u svoju žrtvu. Nagazivši na gas, pobjegao je prema uzletištu u Edinburghu, vratio unajmljeni automobil te sjeo u zrakoplov za London.

stedulUdba je 1988. godine odlučila likvidirati jednog od najistaknutijih hrvatskih emigranata, predsjednika Hrvatskog državotvornog pokreta, Nikolu Štedula. Datum egzekucije trebao je biti 16. listopada 1988., deseta obljetnica ubojstva Brune Bušića. Za egzekutora je odabran provjereni udbaški kadar, Vinko Sindičić. U drugom dijelu feljtona o Nikoli Štedulu donosimo detalje dramatičnog atentata, kao i događaja koji su uslijedili. Štedul govori o udbaškim strukturama koje su se ispreplele oko Franje Tuđmana i prinudnoj suradnji s mogućim nalogodavcem atentata na njega – Josipom Perkovićem.

>>> Ispovijest Nikole Štedula: ‘Agent UDBE Vinko Sindičić pucao mi je dva puta u glavu’

Udbin plan je ubojstva Nikole Štedula, čini se, poremetila škotska policija koja je u listopadu 1988. s uzletišta u Glasgowu u Jugoslaviju vratila dvojicu navodnih atentatorovih pomagača. Udbaški atentatori uvijek su djelovali u formacijama od troje ljudi. Iako to nikad nije dokazano, moguće je kako je to razlog što je Sindičić, kodnog udbaškog imena Pitagora, Štedula pokušao ubiti sam, iako mu je navodno glavni organizator javio da odustane kad su ona dvojica vraćeni.

U petak, 14. listopada, iz švicarske Ženeve je u London zrakoplovom doletio stanoviti trgovački putnik Rudolf Lehotzky. Sutradan je vlakom došao u Edinburgh. U nedjelju 16. listopada, unajmljenim je automobilom stigao u maleni škotski gradić Kirkcaldy gdje je od nekoliko mještana tražio da mu pokažu put do ulice u kojoj je živio Nikola Štedul. Štedulova susjeda u ponedjeljak je vidjela sumnjivog nepoznatog muškaraca kako sjedi u automobilu nedaleko od Štedulove kuće i motri ulicu. Idući dan, istog je čovjeka primijetio i jedan susjed. Nitko od njih nije ni sanjao kakvi krvavi događaji će se uskoro odviti.

Dan atentata

Tog kobnog četvrtka 20. listopada, oko 8 sati, Štedul je kao i svakog jutra, u obližnju šumicu izveo u šetnju svog psa, njemačkog ovčara Pašu.  Kad se nakon petnaestak minuta vraćao i stigao ispred svoje kuće, zapazio je automobil kako mu se iz suprotnog pravca polako približava. Vozač je prikočio kada je došao do Štedula, koji je pomislio da je čovjek zalutao, da treba pomoć. Dobrohotno se nagnuo prema otvorenom prozoru automobila. U tom trenutku Lehotzky je potegnuo pištolj s prigušivačem i ispraznio šaržer u svoju žrtvu. Nagazivši na gas, pobjegao je prema uzletištu u Edinburghu, vratio unajmljeni automobil te sjeo u zrakoplov za London.
Štedul je ležao u vlastitoj krvi. Dva metka pogodila su ga u lice, četiri u tijelo. Najopasniji je bio onaj koji je probio bubreg i pluća te povrijedio arteriju i zaustavio se između srca i kralježnice. U tom je trenutku naišla susjeda. Štedul je uspio izgovoriti da je ustrijeljen i ona je pozvala hitnu pomoć. Upućen je na hitnu operaciju. I preživio je.
U trenutcima kada je atentator bježao s mjesta zločina, škotska policija pokušavala je doznati što se dogodilo. Srećom, umirovljeni poštanski službenik iz Kirkcaldyja Eric Martin bit će onaj koji će egzekutora doći glave – zapisao je registraciju sumnjivog automobila dan prije dok je bio parkiran pred njegovom kućom. Inspektor David Fraser odmah je utvrdio da je automobil iznajmljen u rent-a-car agenciji i to stanovitom Rudolfu Lehotzkom, koji je za nekoliko minuta trebao sletjeti u londonsku zračnu luku Heathrow. Hitno je to javio kolegama u Londonu. Policija je dočekala zrakoplov, a Lehotzky je nakon uhićenja burno protestirao.
Tjedan dana kasnije, teško ozlijeđeni Štedul je u kolicima dovezen u policiju na prepoznavanje. Između dvanaestorice prepoznao je lice pod brojem četiri – lice svog napadača, Vinka Sindičića. Sutkinja je upitala udbaškog egzekutora kako se zove i on je rezignirano prošaptao:

Ich heiße Vinko (Zovem se Vinko).

Škotska policija je utvrdila da trgovački putnik Rudolf Lehotzky doista postoji i kako mu je tijekom poslovnog boravka u Zagrebu, s recepcije hotela Esplanade, ukradena putovnica.
Nikola Štedul preživio je atentat, unatoč teškim ranama. Tri tjedna nakon napada ležao je u bolnici. Kasnije se ustanovilo da je veliku ulogu u spašavanju njegova života imao vjerni njemački ovčar Paša, čije je sumanuto lajanje dovoljno odvratilo pažnju Vinku Sindičiću da ne uspije ispaliti nijedan smrtonosni metak. Sindičić je 4. svibnja 1989. osuđen na petnaest godina robije. Danas živi u Italiji.

Štedul i njegov vjerni pas Paša koji mu je vjerojatno spasio život, omevši Sindičića u atentatu

Gospodine Štedul, iako teško ranjeni, nekoliko mjeseci kasnije prisustvovali ste suđenju Sindičiću. Što Vam je posebno ostalo u pamćenju?


– U sudnici sam bio u ulozi glavnog svjedoka. Tužitelj me je zapitao da li bih prepoznao onoga tko je u mene pucao. Odgovorio sam potvrdno. Zatražio je da uperenim prstom pokažem tko je taj, ako ga vidim u sudnici. Kada sam to učinio, Sindičić je samo spustio pogled ispred sebe. Tužitelj me upitao jesam li siguran da je to čovjek koji je u mene pucao. Odgovorio sam da sam potpuno siguran.

Branio ga je jedan od najsposobnijih odvjetnika u Škotskoj, ne znam tko mu ga je izabrao. Odvjetnik je postavio obranu pokušavši dokazati da smo se Sindičić i ja poznavali otprije i da smo bili prijatelji. Prije samog suđenja njegov odvjetnik po zakonu je mene imao pravo ispitivati kako bi se što bolje mogao pripremiti obranu. Među ostalim, nastojao je od mene iznuditi nekakvo priznanje da smo se ja i Sindičić upoznali u Australiji 1978. godine. Objasnio sam mu da nisam bio tamo od 1973., što je bilo lako dokazati jer od tada nisam mogao nigdje iz Britanije putovati zbog toga što mi Australija nije htjela obnoviti putovnicu. Tada su odbacili takvu obranu i isplanirali kako će me za vrijeme suđenja pod svaku cijenu diskreditirati i pred porotom prikazati kao nevjerodostojna svjedoka.

Kada sam ušao u dvoranu, njegov odvjetnik me osornim glasom upitao zašto su se toliki ljudi koji su sjedili u galeriji ustali. A ondje je sjedilo četrdesetak Hrvata iz svih dijelova svijeta. Odgovorio sam mu da ne znam, kako to mora pitati njih. Upitao me nije li to zbog toga što su se ljudi tako ustajali i Paveliću. Dakle, htio me okarakterizirati kao sljednika Pavelićeve ideologije i politike za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Odgovorio sam mu da ne znam jesu li mu se ustajali, ali kako pretpostavljam da jesu jer je bio šef države, a šefovima države se tako ustaje svugdje u svijetu. To ga je zbunilo pa je rekao da misli na vrijeme prije Drugog svjetskog rata, kada je Pavelić bio u emigraciji. Rekao sam mu da je to bilo prije mog vremena jer sam rođen 1937. godine.

Zatim je izvukao moju knjigu „Križar”, roman kojeg smo napisali moja supruga i ja o Bleiburškoj tragediji i borbi ustaške gerile protiv Jugoslavije, i izvlačio neke citate iz konteksta. Želio mi je prikrpati da se zalažem za nasilje. Tada sam od suda zatražio da i ja izvadim citate iz konteksta, što će dokazati da sam se zalagao za miroljubivu politiku. Odvjetnik se bunio, ali sudac ga je odbio uz obrazloženje da je u tom dvoboju on prvi birao oružje i da se sad i meni mora omogućiti da ga upotrijebim. Izvadio sam iz knjige jednak broj rečenica i predočio ih poroti. Sada se odvjetnik bunio da vadim stvari iz konteksta pa sam predložio da cijelu knjigu damo poroti da je pročita. Onda je tek nastala gužva. Sudac je odobrio moj prijedlog, a odvjetnik se zacrvenio jer je shvatio da će porota saznati da on manipulira. Naravno, kako su u romanu opisane bitke križara, u njemu je bilo nasilja. Ali to ne znači da sam ga ja zagovarao, samo sam opisivao povijesne činjenice.

Kada je odvjetniku propala strategija prikazivanja mene kao nasilnika, zaigrao je na posljednju kartu – osporavanje forenzičkih dokaza i drugih svjedoka. No, tih dokaza je bilo mnogo i svi su nedvojbeno potvrđivali da je Sindičić bio taj koji je u mene pucao. Tijekom rasprave se ustanovilo da je to radio kao pripadnik jugoslavenske tajne policije. Sindičić je, naravno, osuđen za ‘pokušaj vrlo pomno planiranog i okrutnog ubojstva’ , kao što je to u završnoj riječi pri čitanju presude pojasnio sudac.

Kako ste reagirali na presudu?

– Za mene to nije značilo neku posebnu zadovoljštinu u odnosu na Sindičića kao osobu, nego sam to smatrao posebno važnim zato što se na sudu otkrilo da je on bio agent Udbe. Za mene je bilo važno da se osudi čin koji je nedvojbeno razotkrio s kakvim se zločinačkim metodama služio jugoslavenski komunistički režim.

Jeste li tijekom suđenja imali vidljive posljedice atentata?

– Itekako. Tada mi je još skoro cijela strana tijela bila drvena, nisam ništa osjećao. To se događalo samo šest mjeseci nakon atentata i teških kirurških zahvata. Kao svjedok na sudu bio je i glavni kirurg, koji je izjavio da sam za dlaku izbjegao smrt. Upitao me kako sam, odgovorio sam kako još uvijek ne osjećam neke dijelove tijela. Rekao mi je da ću se tako osjećati još desetak godina. Nisam mu tada vjerovao, ali bio je u pravu.

Razmišljate li i danas o atentatu? Što bi napravili da Sindičića sretnete na cesti?

– Da, ponekad razmišljam, nije to moguće potpuno baciti u zaborav. Ne bih mu se osvećivao, to mi nije u naravi. Ali moja supruga sigurno bi, hahaha!  Šalu na stranu, smatram da je Sindičić čovjek vrijedan sažaljenja. On se upetljao u takve nečasne radnje iz kojih se više ne može može izvući. U pokušaju da rastereti savjest jerojatno je sam sebe ponekad pokušavao uvjeriti da je to što je radio bilo opravdano. Ali ne možeš prevariti savjest. On živi negdje u Italiji i njime se ne opterećujem.
Nakon što atentat nije uspio, jesu li jugoslavenske službe na druge načine pokušale zaustaviti vaš dolazak u Hrvatsku?

– Udba je 1990. godine saznala da dolazim na Sabor HDP-a u Zagreb. Postoji pismo u kojem Zdravko Mustač piše slovenskoj Udbi kako odobrava svotu od 30.000 maraka da me se dovede do slovenske granice, gdje će me Udba kidnapirati i poslati u nekakav zbirni centar. Ondje bi organizirali moj „bijeg” ili „nestanak” kako bi me se riješili. Ali pogrešno su procijenili. Mislili su da ću doputovati automobilom, a ja sam došao zrakoplovom jer sam bio u velikoj stisci s vremenom u Škotskoj. U to vrijeme imao sam završne ispite na sveučilištu. Nisu me uspjeli oteti, Sabor se održao i na njemu sam potvrđen za predsjednika HDP-a.

Udbaške strukture zasigurno su znale da će doći do velikih promjena i pokušaja osamostaljenja Hrvatske. Jesu li atentat organizirale kako bi zaustavile Vaš dolazak u Hrvatsku i lakše se infiltrirale u institucije vlasti?

– Lako moguće. I srpskoj i hrvatskoj Udbi je bilo jako stalo da ne dođem. Srbi su znali da podržavam albansku politiku za odcjepljenjem pa sam im i zbog toga bio trn u oku. Hrvatska Udba znala je da ću pokušati spriječiti da se infiltriraju na pozicije vlasti.
Božidar Spasić, bivši beogradski udbaš, u svojoj knjizi punoj laži iznosi i nekoliko istina. Tako piše da su me i prije atentata udbaši pokušali prikazati kao bandita koji se bavi falsificiranjem novca. Jednom prilikom su mi poštom poslali krivotvorenih 1000 dolara, vjerujući kako ću biti uhapšen kada ih pokušam promijeniti. Spasić piše da sam to i učinio i da sam završio u zatvoru, što je bedastoća. Nikad nisam bio u zatvoru, niti u Škotskoj, niti igdje drugdje. Bio sam sumnjičav kada sam dobio tih 1000 dolara jer nikad nisam poštom primao gotovinu niti sam radio s gotovinom. Tu su se prevarili. Zbog tih sumnji zamolio sam suprugu da provjeri novčanice koje mi je, navodno, poslao moj prijatelj iz Chicaga. Prvo što je uočila je da novčanice imaju isti serijski broj. Tada sam pozvao specijalne škotske službe koje su kod mene redovito dolazile i predao im novčanicu, zamolivši ih da saznaju tko ju je poslao. Nikad nisam dobio povratnu informaciju.

Spasić piše i kako su pred njim Perković i Mustač otvoreno raspravljali o tome da mene treba likvidirati. Kada se to sve skupa poveže, može se reći da u njegovoj knjizi, u kojoj ima više kukolja nego pšenice, ima i nešto istine.

Nakon povratka ste bili prisiljeni surađivati s Josipom Perkovićem…

– Kada sam se vratio u Hrvatsku, bivši udbaši su se našli u problemu. Nisu mogli Franji Tuđmanu govoriti ništa protiv mene zato što je HDP bila prva organizacija koja je prosvjedovala kada je Tuđman bio u zatvoru početkom 80-ih. On je znao da mi ne osjećamo animozitet prema njemu zato što je bivši partizanski general. Znao je da je HDP zagovarao politiku pomirenja. No, zato su bivši udbaši odabrali drugu strategiju. Nagovorili su Tuđmana da me pošalje Perkoviću da s njim radim na nabavci oružja. To je bilo u ljeto 1991. godine. Nisam se mogao suprotstavljati predsjedniku i praviti mu probleme više nego što ih je već imao, jer je rat već počeo. Prigovorio sam, ipak, i pitao ga zašto baš Perković koji nas je u izbjeglištvu proganjao, zar mi ne može pronaći neko drugo zaduženje? Odgovorio mi je da ćemo o tome kasnije, kada završi rat. Tada sam shvatio da Tuđman nema toliko slobodne ruke kako se ljudima pričinjava.

Naravno, u mojoj ‘suradnji’ s Perkovićem nisam mu se mogao povjeravati, ali sam kod njega morao ići svaki put kad bih išao u inozemstvo u potražnju za oružjem, da mi potpiše da idem na službeni put. Bio sam još u godinama kada nisam mogao za vrijeme ratnih okolnosti prelaziti granicu bez dozvole. To je bilo nezgodno jer me je na taj način mogao lakše pratiti.

Osnivački Sabor HDP-a 1990. godine u Zagrebu, Štedul za govornicom

Kako su udbaši držali Tuđmana u šaci? Je li prvi hrvatski predsjednik mogao nešto znati o vašoj likvidaciji?

– Prije svega, on je u prošlosti bio jedan od njih. I to ne na nekom beznačajnom mjestu. Bio je kadrovik u generalštabu koji je navodno raspoređivao ljude u Ozni, KOS-u… Njegov odnos se tek 60-ih počeo mijenjati, kada je shvatio da je Beograd kroz Jugoslaviju usmjeren na Veliku Srbiju. Tada je počeo pokazivati sklonosti hrvatskim opcijama. Dakle, Tuđman je bio prisiljen igrati udbašku igru, vjerojatno računajući da će on izigrati njih, a ne oni njega. Nažalost, oni su imali daleko jače pozicije. Uostalom, na početku je na najvažnije pozicije imenovao stare komunističke kadrove i udbaše – Boljkovca, Manolića, Perkovića, Mustača, Mesića… Pretpostavljam da to ne bi napravio da mu nije rečeno da drugačije neće ići. Navodno postoji vrpca na kojoj ga je još 1988. zvao Mika Špiljak i obećao mu da će ga podržati, kako nema druge opcije, ali da Tuđman bivše vodeće kadrove i udbaše osigura od progona. Ne može se sasvim odbaciti ni mogućnost da je pristao na neku vrstu suradnje još 1987. kada su mu vratili oduzetu putovnicu…

Ne smatram, niti želim vjerovati, da je Tuđman s njima surađivao na stvarima poput planiranja atentata na mene. Ali neke je stvari i tada mogao naslučivati i zaključivati.

Kasnije su skoro svi iz hrvatske Udbe ostali u novostvorenim hrvatskim obavještajnim službama. Ne može se reći da je tako odlučeno jer su bili stručnjaci. Nisu svi bili niti naročiti stručnjaci. Najveću pak prijetnju predstavljaju oni koji jesu stručnjaci a ne može se procijeniti jesu li iskreno na tvojoj strani. Smatram da je Tuđman u stvaranju obrambene, sigurnosne i upravljačke državne strukture, trebao više voditi računa o ravnoteži između starih kadrova iz jugoslavenski orijentirane komunističke strukture i osvjedočeno pouzdanih ljudi u domovini i emigraciji, koji su uvijek bili na strani hrvatskih državotvornih interesa. Pitanje je, naravno, koliko je on o svemu tomu mogao stvarno odlučivati. Simptomatično je, na primjer, da ni danas njegov sin Miroslav ne govori ništa osobito negativno o Perkoviću. Dakle, ja ne znam koliko je i da li Tuđman unaprijed uopće mogao nešto znati o planiranju moje likvidacije, ali činjenica je da je 80-ih bio slobodan ići po takozvanim „ustaškim domovima” po inozemstvu, vratiti se kući, a da mu se ništa nije dogodilo. Znači moglo se ipak raditi o nekoj užoj sprezi s njima nego se to obično pretpostavlja. No, kad to kažem, ne znači da ga zbog toga osuđujem ili da ga uspoređujem s njima. Uvjeren sam da je on s vremenom izrastao u iskrenog, čvrstog i beskompromisno državotvornog Hrvata. Sve ostalo se može podrazumijevati kao nužna taktika na putu u postizanju strateškog cilja – slobodne i neovisne države Hrvatske.

(Zoran Stupar/dnevno.hr)

>>>Roman Leljak atentat na Nikolu Štedula povezuje sa slovenskom Udbom->>

>>>Dinko Dedić, glavni i odgovorni urednik Hrvatskog Tjednika iz Australije i visoki dužnostnik u organizaciji HDP. Do njega Mladen Schwartz, Pročelnik Odjela za politička pitanja Hrvatskog Državotvornog Pokreta, napisao POLITIČKE TEZE HDP-a, Ludwigsburg, 10 Travnja 1983., Nikola Štedul predsjednik HDP-a i Milan Dorić, Udbin agent koji je prije devet (9) godina zakrvavio svoje ruke ubojstvom istaknutog Hrvata i žarkog rodoljuba Nikole Martinovića (1912-1975)  kamenjar.com

facebook komentari

Kolumne

Višnja Starešina: Raketiranje Banskih dvora i Acini dječaci

Objavljeno

na

Objavio

Još uvijek sam pod dojmom. Dojam ne jenjava otkad sam vidjela tri hrabra muža hrvatska (Ante Gudelj, Jurica Ilić, Jadranko Karlušić) kako ispred respektabilnih institucija hrvatske države (MUP-a, DORH-a i vojne policije) objavljuju da su stigli do faze kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora. Raketiranje se dogodilo 7. listopada 1991. godine. Tko se ne bi divio?

Više od četvrt stoljeća nakon što su zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore, u kojima su tada bili Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, združene hrvatske institucije su stigle do faze – kaznene prijave.

Nakon što sam pogledala što su otkrili u svojoj združenoj kaznenoj istrazi, postala sam ne samo skeptična prema nastavku, već se istinski pitam dokle može ići ignoriranje činjenica i podcjenjivanje zdravog razuma.

Naime, u toj kompleksnoj istrazi, u kojoj su istražitelji detektirali čak i tipove aviona koje za južnoafričku civilnu zrakoplovnu kompaniju danas vozi pilot Davor Lukić, koji je navodno bio jedan od dvojice pilota JNA koji su 7. listopada 1991. bacili bombe na Banske dvore, nedostaju temelji: istinski motivi i cilj napada, naredbodavci i suradnici na terenu.

Ad hoc? Kako da ne…

Raketiranje Banskih dvora svodi se na ad hoc akciju trojice oficira ratnog zrakoplovstva JNA iz zrakoplovne baze u Bihaću: generala Ljubomira Bajića i njegovih oficira Slobodana Jeremića i Đure Miličevića, na odavno raskrinkanog oficira KOS-a Čedu Kneževića, koji je kao Superman postao odgovoran za sve KOS-ove subverzivne operacije u Hrvatskoj.

I na dvojicu pilota JNA, koji su navodno bacili bombe na Banske dvore: Hrvata Davora Lukića i Srbina Ratka Dopuđu. Pritom jedini realno dostupan hrvatskom pravosuđu može biti postati pilot Davor Lukić. A čak i ako je uistinu on bacio bombe na Banske dvore, izvjesno je da ne zna više od onoga što mu je bio zadani cilj: bombardirati.

U toj istrazi nema zapovjednog vrha JNA, već navodno odmetnuti zapovjednik zrakoplovstva JNA u Bihaću koji se navodno na svoju ruku odlučio za napad. Istražitelji znaju kakve avione danas u Južnoj Africi vozi Davor Lukić, ali ne znaju tko je bio hrvatski suradnik kojih ih je navodio iz Banskih dvora.

Manipulacija koja se nazire iza ove istrage tako je slična manipulaciji koju je KOS-ova mreža izvela pred haaškim i beogradskim sudom na likvidaciji ranjenika i ratnih zarobljenika odvedenih iz vukovarske bolnice, prikrivajući tragove planiranog zločina u organizaciji KOS-a i svodeći kaznenu odgovornost na puki hir i odmazdu lokalnih srpskih vlasti i paravojski.

Raketiranje Banskih dvora, dan prije isteka moratorija na osamostaljenje Hrvatske, u trenutku kada se ondje nalaze Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, nije bilo ni hir ni incident. Bila je to operacija najviše razine, koju je JA izvela u ratu protiv Hrvatske.

Nije to bio samo pokušaj eliminacije hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da bi se obezglavila Hrvatska. Bio je to i pokušaj eliminacije nesrpskog civilnog vrha raspadajuće SFRJ. Ma što mi danas mislili, znali ili predmnijevali o djelovanju Stipe Mesića i Ante Markovića, oni su tog dana u Banskim dvorima bili najviši civilni dužnosnici raspadajuće SFRJ.

Mesić je bio predsjednik Predsjedništva i vrhovni zapovjednik te JNA koja ga je bombardirala. Marković je bio predsjednik savezne vlade i šef Veljku Kadijeviću, koji je jedini mogao zapovjediti to bombardiranje. Bio je to najeklatantniji primjer vojnog puča, nakon kojeg je vlast u raspadajućoj SFRJ trebao preuzeti generalštab JNA. Takav se napad nije mogao izvesti bez najizravnije zapovjedne uključenosti Veljka Kadijevića i bez njegova pomoćnika za “bezbednost”, šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića, koji ju je pripremio. U hrvatskoj istrazi nedostaju i Vasiljević i njegov čovjek u hrvatskom vrhu.

Da nije bila riječ o spontanom hiru generala Bajića, pokazuje i to što nakon neuspjelog vojnog udara JNA kreće u odlučujući i otvoreni rat protiv Hrvatske. Jedan od ključnih dokaza o njezinim namjerama je Naređenje br. 35-14533 Aleksandra Vasiljevića o osnivanju zatočeničkih logora za ratne zarobljenike izdano 10. listopada. Iz njega se vidi i ratni plan vrha JNA i odgovornost Vasiljevića i KOS-a za sve što se događalo s hrvatskim ratnim zarobljenicima u logorima JNA u Srbiji, BiH i na okupiranim hrvatskim područjima.

Acini ljudi i dalje rade

I umjesto da na raketiranju Banskih dvora hrvatska istražna tijela grade snažan slučaj protiv vrha JNA, protiv još živog Ace Vasiljevića i još življe njegove mreže (kada su to već dosad propustili učiniti), umjesto da povežu pokušaj vojnog puča s već pripremljenom optužnicom protiv Vasiljevića za zločine u logorima, koja već šest godina leži u ladicama osječkog županijskog državnog odvjetništva, umjesto da mu dodaju evidentnu zapovjednu odgovornost za likvidaciju ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice, i da time nakon haaškog debakla uspostave neku ravnotežu prijetnje, hrvatski istražiteljski muževi kreću u lov na pilota Davora Lukića. U Južnu Afriku. Čine to u trenutku kad Acini momci pred sudovima BiH dovršavaju istrage protiv cijelog zapovjednog vrha HV-a i HVO-a, za završne operacije u BiH 1995. godine.

Pitam se, jesu li zbilja tako nesposobni? Tako činovnički ustrašeni? Ili ipak tako Acini?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Antun Babić: Predlažem Višnju Starešinu za novinara zadnjeg desetljeća

 

Višnja Starešina: U Hrvatskoj su dvije države – jedna hrvatska i druga jugoslavenska čije je temelje udario KOS!

 

Višnja Starešina: Mnogi su sudjelovali u pravosudnom udruženom zločinačkom pothvatu

facebook komentari

Nastavi čitati

Politika

Počeo 15. Sabor HNS-a; Ivan Vrdoljak jedini kandidat za predsjednika

Objavljeno

na

Objavio

Bivši predsjednik Hrvatske narodne stranke – liberalnih demokrata (HNS) Ivan Vrdoljak jedini je kandidat za predsjednika na 15. Saboru te stranke koji je počeo u nedjelju u Zagrebu.

Na početku zasjedanja Sabora, kojemu nazoči više od tisuću delegata iz cijele Hrvatske, HNS-ovi ministri, čelništvo stranke te predstavnici liberalnih stranaka iz Nizozemske, Češke, Makedonije, BiH i Mađarske, himnu je na saksofonu odsvirao kandidat za potpredsjednika stranke Ivan Gulam.

Vrdoljaka je za predsjednika stranke u studenom predložio Središnji odbor. Središnji odbor je tada prihvatio i prijedlog Predsjedništva da se u najuži tim predlože: za potpredsjednicu Marija Puh, za drugog potpredsjednika Ivan Gulam, a za zamjenika predsjednika sadašnji vršitelj dužnosti predsjednika stranke, potpredsjednik Vlade i ministar graditeljstva Predrag Štromar.

Vrdoljak je novinarima prije početka zasjedanja, upitan hoće li mu javnost vjerovati s obzirom da ga mnogi smatraju nevjerodostojnim političarem, rekao da hoće. “Naravno da će vjerovati, jer rezultat u prvih šest mjeseci ne može biti bolji nego što je,” rekao je i upitao tko je u škole uveo informatiku i nove kurikulume.

Naglasio je da djeca danas škole upisuju sa šansom da će dobiti ista a možda i bolja znanja i kompetencije nego u Engleskoj i Irskoj. “Za to se valja baviti politikom”, poručio je Vrdoljak. (Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari