Pratite nas

Komentar

Ne slijedite karijeriste koji vas vode u propast!

Objavljeno

na

Svi sveti su. Tisuće i tisuće građana  u tišini s pijetetom posjećuju gradska i seoska groblja paleći svijeće za svoje najmilije. Sa suzom u oku i bolom u srcu prisjećaju se trenutaka života s onima koji su ih svojom smrću napustili. Posebno dirljivo je na grobovima s bijelim križevima u kojima počivaju mlade osobe, a isto tako na grobovima hrvatskih branitelja koji su svoje mlade živote ugradili u temelje Hrvatske države. Nažalost mnogi još uvijek ne znaju gdje su svoj život skončali njihovi najmiliji. Oni su svoje svijeće zapalili pod centralnim križevima s molitvom za najmilije i vapajem za njihov pronalazak i dostojanstven ukop.

Hrvatska, a i mnoga groblja širom svijeta prepuna su tijela onih koji su živote dali za Hrvatsku no i za druge. Pored toga svakako treba spomenuti oko 1700 grobišta na području bivše Jugoslavije za koja se zna no do danas nisu istražena. Prema nekim istraživanjima radi se o oko 500 000 osoba kaje su nestale i ne zna im se točno mjesto stradanja. Jedino istraživanjem bi se mogla utvrditi istina no to na svaki mogući način žele zaustaviti još živući egzekutori i djeca onih koji su u tome sudjelovali ali su u međuvremenu preminuli. Počinitelje nije stigla zaslužena kazna, a pobijeni su nepravedno ostali bez mogućnosti i prava  na dostojanstven ukop koji svatko ljudsko biće zaslužuje.

Posljednja kalvarija hrvatskog naroda dogodila se tijekom Domovinskog rata pri obrani od srbo-komunističke agresije koja je od 1991. – 1995. odnijela 15.007 Hrvata. Od tog broja 13.914 osoba, od kojih 8.257 branitelja i 5.657 civila, pokopani su na grobljima diljem Hrvatske no još uvijek se traga za 1.093 osobe i to 428 branitelja i 665 civila. Pobunu i agresiju na Hrvatsku inicirali su srpski političari u Hrvatskoj na nagovor službene srpske politike te su u sukob uključili ono što je ostalo od više nepostojeće JNA. S obzirom na tadašnji sastav te takozvane JNA može se reći da se radilo o dijelu bivše vojske i velikog broja četnika dragovoljaca ili jednostavno rečeno svih onih koji su iz dna duše mrzili sve što je hrvatsko. Svesrdnu pomoć dobili su Hrvatskoj od jugo-nostalgičara i komunjara koji nažalost i dan danas čine sve kako bi osramotili Hrvatsku.

No ovom broju stradalih u Hrvatskoj svakako treba dodati i broj žrtava druge sukobljene strane, to jest agresora i drugih etničkih skupina na području takozvane Republike Srpske Krajine. Prema trenutno utvrđenim podacima radi se o 7.204 osobe od kojih 6.304 Srba i 900 osoba koje se još uvijek vode kao nestale (5 vojnika i 895 civila).  Od tog broja 6.127 je srpske etničke skupine i to 3.086 vojnike RSK, MUP-a RSK i pripadnika paravojnih formacija, 395 vojnika JNA te 1.782 civila.  Za 864 osoba status nije poznat.  U periodu od 1991. – 1995. bilo je na tom području bilo je i nesrpskih žrtava i to 1.077 osoba od kojih  821 Hrvat, 78 Muslimana/Bošnjaka, 25 Mađara i 153 osobe iz drugih etničkih skupina.

Kada sve te nesretne brojke zbrojite doći ćete do 22.211 ukupno stradalih osoba tijekom Domovinskog rata od 1991. – 1995. godine.  Da gospodo, toliko je koštala agresija potaknuta suludom idejom o stvaranju velike Srbije na teritoriji Republike Hrvatske,  a pod imenom nekakve  Jugoslavije.

Oni koji su izazvali i izvršili agresiju i dalje spominju granicu Kronštat – Karlobag, legalizirali su četništvo i dalje ideološki hrane svoje pomagače u Hrvatskoj, sprječavajući tako pomirenje i normalizaciju odnosa između Hrvatskog naroda i Srpske etničke skupine u Hrvatskoj. Sama ta činjenica govori kako im nije stalo do vlastitih žrtava, a kamoli do tuđih.

Nedavno SNV tiskalo 16. Bilten pod nazivom Ratni zločini nad Srbima u Hrvatskoj 91-95 iz  kojeg  se može polučiti kako posredno optužuje Hrvatsku za počinjenje zločina navedenih u biltenu.  Kao uvijek do sada njima su na pameti jedino žrtve srpske etničke skupine, a druge ni ne spominju kao da i ne postoje. To ne žele spominjati jer su sve te silne žrtve nastale radi agresije na Republiku Hrvatsku koju  su počinili pripadnici Srpskog naroda.  Nije ih briga za masakre počinjene nad Hrvatima u:  Autokampu Grabovac (3), Babića Mostu (3), Baćinu (56), Bizovcu (10), Borovu Selu (12), Brloškoj Dubravi (7), Budačkoj Rijeci (4), Čanku (7), Dabru (7), Dalju (112-135), Erdutu (27), Četekovcu (24), Čorcima (5), Gornjim Jamama (15), Graboštanoma (20), Ivanovom Selu (7), Jasenicama (5), Joševici (21), Karancu (4), Klancu – selo (20), Kostrićima (16), Kozibrodu (10), Kraljevčanima (5), Kukuruzarima (3), Kusonjama 20), Lipovači (12), Lovincu (5), Lušcu (59),  Majuru (20), Nadinu (14), Novom Selu Glinskom (33), Ovčari (264), Pastuši (7), Peckima (4), Petrinji (17), Poljaniku (10), Saborskom (29), Skakavcu (9), Skeli (10), Srugi Banskoj (12), Širokoj Kuli (34),  Škabrnji (84),  Tovarniku (68), Vagancu (9), Voćinu i Humu (47), Volinji (7), Vukovaru, Žuta Lokva (4) i da dalje ne nabrajam. Više o tome možete vidjeti iz Popisa masovnih zločina nad Hrvatima u Domovinskom ratu na web adresi:

https://hr.wikipedia.org/wiki/Popis_masovnih_zlo%C4%8Dina_nad_Hrvatima_u_Domovinskom_ratu

Ovaj popis mjesta i žrtava dao sam isključivo kako bi podsjetio i na druge žrtve o kojima se namjerno šuti.

Znaju li u VSNM-u, SNV-u, Documenti, Senseu ili u nevladinim udrugama koje se tobože bore za ljudska prava za ove masovne zločine? U vrijeme tih događanja nisam vidio nikoga iz srpske etničke skupine i nevladinih udruga koje se bore za ljudska prava kako javno protestira protiv agresije na Republiku Hrvatsku pa tako i zločina koje su počinile četničke horde.  Čini mi  se kako je tim nevladinim udrugama važnija jedna Magnolija od tisuća  ljudskih života pa tako više puta javno protestiraju na mjestu gdje je posječena. Znaju li za te zločine oni koji se s govornice Hrvatskog (Državnog) Sabora javljaju u maniri velikih pravednika. Njih to očito ne zanima.

Svaka, pa čak i jedna jedina nedužna žrtva na bilo čijoj strani je strahota, a kamoli tolike žrtve. Nažalost SNV-u kao i mnogim nevladinim udrugama u Hrvatskoj hrvatske žrtve u ovom suludom ratu nisu važne. I dalje se širi razdor i vrijeđa Hrvatska novcem hrvatskih poreznih obveznika dodijeljenih tim Brutovskim  udrugama. Dovoljno je pogledati časopis Novosti  i svakom imalo pametnom bit će razvidno koja mržnja izvire iz tog časopisa prema svemu što je Hrvatsko.

Od 1918. – 1991. godine, prvo pod kraljem, tijekom i nakon II svjetskog rata pa onda pod totalitarnim komunističkim režimom rukovođenim iz Beograda stradale su tisuće i tisuće nevinih hrvatskih žrtava, a oni koji i dalje provode politiku  razdora i sukoba pitajući se pri tome zašto ih Hrvati ne vole. Zaboravili su silna opraštanja kroz povijest i amnestije koje im je tijekom Domovinskog rata  dala Republika Hrvatska pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Mi Hrvati spremni smo opraštati jer nas tako uči naša vjera, a upravo tu činjenicu koriste vaši političari za svoja nova nedjela. Politika koju i dalje vodite gura vaš narod u propast i bolje je da se otrijeznite i krenete novim, poštenim i časnim putem. Smijenite lidere koji vas upropaštavaju i unose nemir u vaše i naše domove. Njihove karijere ne smiju počivati na našem sukobu, na vašoj i našoj nesreći. Siguran sam da većina Srba ne misli tako jer znam vrlo velik broj časnih i poštenih Srba koji se srame zbog postupaka pojedinih karijerista koji njihovom narodu nameću sramotu.

Najžalosnije je što o svemu ovom šute hrvatske institucije koje bi trebale reagirati. Upitajte se zašto šute HAZU i Hrvatski institut za povijest. Možda bi odgovor na  ovo pitanje trebali potražiti u sramotnoj Odluci vijeća za suočavanje s posljedicama totalitarnih režima.

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Sabor – prazno kazalište u kojem glumci igraju neku svoju igru

Objavljeno

na

Objavio

PIXSELL

U višestoljetnim vremenima stranih gospodara, s izuzetkom starojugoslavenskog i endehazijskog razdoblja, postojao je i djelovao Hrvatski sabor, održavajući i simbolički i praktički ideju hrvatske državnosti.

Narod pamti puno zanimljivih anegdota i događaja vezanih uz Sabor, od onog krvavog križevačkog 1397., kada je kralj Žigmund dao pogubiti bana Lackovića i cjelokupno plemstvo, koji ga htjedoše svrgnuti, preko povijesnog, prvog na narodnom jeziku govora Ivana Kukuljevića Sakcinskog 1843. (do tada se u Saboru, kao i u crkvama, govorilo latinski) pa do „vritnjaka“ iliti udarca nogom u zadnjicu koji je 1885. zloglasnom Karolyu Khuenu Hedervaryju plasirao Josip Grižanić.

U Saboru su se sklapale i raskidale državno-pravne sveze. Krleža je na jednom mjestu primijetio da Hrvati svakih četrdesetak godina sklope neki savez pa se onda protiv njega bune, a Vesna Parun se zapitala: ako nam je domovina majka, zašto se tako često preudaje. Matoš je Sabor puno prije Viteza nazvao kokošinjcem, u kojemu se krčme nacionalni interesi.

Da nije bilo Mira Bulja i Milorada Pupovca, u povijest Sabora bio bi upisan još jedan događaj, ovaj put fizički obračun premijera i jednog zastupnika, s tko zna kakvim ishodom. Možda bismo, ne daj Bože, opet gledali reprizu slučaja Hedervary. Bulj i Pupovac su hrabro uz osobni rizik stali između zaraćenih strana i spriječili bratoubilački rat.

A prispodoba s kokošinjcem nikako ne stoji. Kad bi barem Sabor to bio? Primjerenija je usporedba s praznim kazalištem i pozornicom na kojoj su spušteni zastori, iza kojih glumci igraju neku svoju igru koja ne zanima nikoga osim njih samih.

Tamo se donosi, prepisuje i usklađuje mali milijun zakona. Tamo caruje neodgovornost prvog reda. Dobro plaćeni zastupnici ne osjećaju čak ni prisustvovanje sjednicama kao svoju obvezu. U njihovim nastupima dominira neobrazovanost i duhovitost na razini male djece.

Dok su vladajući uvijek spremni odbiti svaki, pa i najkonstruktivniji prijedlog oporbe, dotle oporba djeluje po principu – što gore to bolje, radujući se svakom neuspjehu bez imalo interesa za opće dobro. Prema biračima zastupnici iskazuju krajnji prijezir, osjećajući kako ih je sam Bog postavio na to uzvišeno mjesto, a ne narod svojim glasovima.

Otuda trgovanje mandatima. Njihov Bog je obično šef stranke koji ih stavlja na listu po principu lojalnosti i dodvorništva i kojega su uvijek i u svemu spremni podržati. Promjena takvog stanja vodi putem radikalnih izmjena izbornog zakona, za što, međutim, nitko osim naroda nije zainteresiran.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Beljak HSS pretvorio u crvenije od svega crvenog

Objavljeno

na

Objavio

Vijest glasi: “Zakopajmo sjekire, evo vam ruka – rekao je predsjednik HSS-a Krešo Beljak na sjednici Glavnog odbora stranke pružajući ruku zastupnici HSS-a Ani-Mariji Petin, nakon čega se ona, kaže nam izvor blizak Beljaku, digla i napustila sjednicu, naravno ne uzvrativši rukovanje.

S njom je sjednicu Glavnog odbora napustilo još nekoliko HSS-ovaca, nakon čega su zatražili ostavku predsjednika HSS-a Beljaka.”

Beljakova ostavka – koja nemoguća i nelogična sintagma! Sadašnji predsjednik HSS-a čisti stranku od svih koji su u njoj nešto značili, koji su je simbolizirali i izražavali njezinu političku, pučku i kršćansku bit.

Stvara stranku kakvu želi, vrlo uspješno, a nitko ostavku ne podnosi zbog uspjeha.

Tradicijski HSS utemeljen na narodskim i narodnim vrijednostima pretvorio je u stranku liberalniju od svih liberalnih i crveniju od svih crvenih. A pri tom se služi milovanjem svojih političkih protivnika biranim riječima od kojih obuzima jeza.

Ali bar u nečemu HSS slijedi Stjepana Radića koji je rekao: “Kad je čovjek na umoru, onda je blizu Boga, a kad je u zatvoru, onda je blizu svome narodu”.

A takva bliskost s narodom živi i danas, u onima koji se bore za narod dobivajući uvjetni zatvor zbog provala u automobile.

Milan Ivkošić / VL

 

Beljak iz HSS-a izbacio Zvonka Pongraca predsjednika HSS-a OBŽ i Regije Slavonija

 

 

 

Pobuna u HSS-u: Dio članova Glavnog odbora HSS-a zatražio ostavku Beljaka

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari