Pratite nas

Kronika

‘Ne trebam ni srebra ni zlata, samo želim naći sina Darka…’

Objavljeno

na

Imam samo jednu jedinu želju. Samo da mi je napokon pronaći mojeg nestalog sina Darka. Prebolne su sve ove duge godine i nadam se da će se ova agonija završiti – zaključila je na kraju Jozefina Petrovicki.

U svojoj kućici u Končanici kraj Daruvara Jozefina Petrovicki (81) već 27 godina tuguje za nestalim sinom Darkom. Ovog hrabrog hrvatskog policajca Srbi su zarobili 19. kolovoza 1991. godine kraj daruvarske željezničke stanice i odveli u logor Bijela, a potom na Bučje. Do danas Jozefina ne zna gdje joj je i kako skončao najstariji sin, pišu 24sata.hr

– Moj sin je dolazio gotovo svaki dan kući. Govorio bi mi: ‘Mama, ne boj se, neće to biti tako strašno, neće se razbuktati. Mi se nećemo predati’. Vjerovala sam mu, jer kod nas u Končanici nije pala ni jedna granata, bilo je mirno. Zadnji put kad je došao bio je kratko kod kuće. Samo se presvukao, pojeo nešto i otišao u policijsku stanicu u Daruvar. I od tada ga više nisam vidjela – prisjeća se Jozefina.

Svaki spomen na nestalog sina probada joj srce poput mača. Iako je prošlo puno, rane još peku, možda i jače nego u samim počecima. Bol i tuga miješaju se s ogorčenosti, nemoći i zlom slutnjom.

Stotinu ljudi, stotinu priča

– Saznala sam da je nestao odmah sljedeći dan. Došao je jedan kolega i rekao: ‘Zarobili su Darka’. Propala sam u zemlju. To je nešto strašno. Od tog sam stresa dobila šećer. Moja dva sina i kći nastavili su ga intenzivno tražiti, a ja sam se učlanila u udrugu. Bila sam u kontaktu s njima i pokušavala dobiti neki odgovor. Ali koga god sam pitala, svi su drugačije govorili. Svatko je iznosio svoju istinu i u tim situacijama jako je teško naći pravu istinu. Jedan nešto kaže, pa uputi da pitaš drugoga koji navodno više zna. Taj drugi te šalje trećemu, treći četvrtome… I kome vjerovati? Gdje je istina? – pita se Jozefina dok joj glas iz tuge prelazi u ljutnju.

Pogleda sinovu sliku, zagleda se u nju, kao da pokušava naći odgovor na samo jedno pitanje koje joj leži na srcu sve ove godine: “Sine, gdje si?”.

Kao svaka majka, i Jozefina pamti rođenje svojeg prvorođenca. Rodila ga je na Sve svete 1964. godine u 18 sati. Godinu kasnije rodila je drugog sina, pa trećeg, a potom i kćer. Svi su bili jedan drugome do uha, sve je jednako voljela i s njima se ponosila.

– Darko je bio dobar dečko. Bio je najstariji i imao najviše obaveza. Kako smo imali poljoprivredu, obrađivao je zemlju, isprva s konjima, a kasnije s traktorom. Moj suprug nas je ostavio 1980. godine i razveli smo se.

Strepila za život sinova

Ostala sam sama s četvero djece. Darko je završio tokarsku školu i u početku rata priključio se obrani Hrvatske. Bio je policajac. Strepila sam svaki dan, sjedila na prozoru, a nikad neću zaboraviti taj strah kad je bio napad na Pakrac. Tutnjilo je cijelu noć, a ja sam se, skutrena kraj prozora, tresla kao prut i samo razmišljala o oba sina koja su bila tamo – priznaje nam Jozefina.

Kako je nestanak sina preživjela, ni danas nam ne može objasniti. Snagu da ide dalje davali su joj troje djece i nada će se i njezin Darko vratiti.

– Uvijek sam se nadala. Moja kći živi u Prijedoru i kad je do nas došla informacija da su odvedeni u logor na Manjači, obišla je sve logore u Bosni. Nažalost, rekla mi je da Darko nije ni u jednom. Tako da mu se zadnji trag gubi u logoru Bučje – objašnjava Jozefina.

Sjeća se da joj je jedan hrvatski branitelj iz Virovitice, kojeg je susrela baš u Bučju, priznao da je Darka u tom logoru vidio, da je bio s njima u zarobljeništvu, a čak joj je pokazivao i prostorije u kojima su ih držali zatočene.

Zadnji put viđen u Bučju

– Ispričao mi je da zadnje što zna jest da su ih potrpali u kombi i rekli kako ih vode na razmjenu. No s te razmjene nisu se nikad više vratili. I nitko ih više nije vidio.

Sina je sanjala sam dva puta.

– U oba sna vidjela bih ga kako ulazi u kuću i pita me što ima za jesti. I onda iščezne i ja se probudim… I tako živim dan po dan – otirući suze pripovijeda nam Jozefina.

U životu je prošla svašta, no gubitak sina najveće je od svih zala koja su je zadesila.

– Da nađu sina znala bih gdje mu mogu zapaliti svijeću. Znala bih gdje fizički počiva. Barem to. A ovako, zapalim svijeću na groblju kraj križa ili kupim cvijeće, iznesem u vrt stolicu i zapalim mu svijeću. što drugo mogu? Od njegova nestanka prošlo je 27 godina. Ostala su mi samo sjećanja, prolaze dani, a njega nema. Da vam budem iskrena, ne vjerujem ni da ću ga naći. Čak je neki čovjek s rašljama vršljao po Pakracu i rekao da su zakopani na jednome mjestu. Prijavili smo to nadležnima, no odgovorili su da su tamo bili i da su preseljeni. I što da vam više kažem – sliježe ramenima Jozefina dok joj glas postaje oštriji i pun gorčine. Snagu da preživi, priznaje, dala su joj samo djeca.

Javio bi se da je živ

– Ja se čudim što sam i toliko poživjela. Drže me djeca, ta njihova sloga. Zajedno obrađuju 30 jutara zemlje, a ja im skuham, operem robu i uživam u njima. Pa oni su tragali za Darkom, pisali Crvenom križu i po logorima, ali nikad ništa. Nisu oni meni htjeli ni reći pravu istinu, jer čim bi počeli pričati, ja bih zaplakala. Štedjeli su me. Iako, iskreno, mislim da su Darka ubili, jer bi se sigurno javio da je živ – otirući suzu zbori Jozefina.

U životu ima, kaže, samo jednu želju.

– Meni ne treba ni srebra, ni stvari, ni zlata… Nikad nisam imala nikakve želje. Nemam ih ni danas. Ustvari, imam samo jednu jedinu želju. Samo da mi je napokon pronaći mojeg nestalog sina Darka. Prebolne su sve ove duge godine i nadam se da će se ova agonija završiti – zaključila je na kraju Jozefina Petrovicki.

24sata.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Prva privatna tužba protiv Srbije zbog mučenja u logorima

Objavljeno

na

Objavio

Nakon lavine kritika, nezadovoljni radom institucija Vukovarci su sami krenuli po pravdu. Zbog premlaćivanja i logorskih mučenja podnesena je prva privatna tužba protiv Republike Srbije. Podnio ju je bivši zatočenik logora, Vukovarac Dragutin Guzovski. Angažirao je odvjetnika u Srbiji i podnio tužbu njihovom sudu, javlja dnevnik.hr.

Prošlo je 26 godina od izlaska Dragutina Guzovskog iz logora, u njemu je bio 6 i pol mjeseci. U srpnju ove godine podnio je tužbu sudu pravde u Beogradu. „Zbog nezakonitog lišavanja slobode, deportacije i odvođenja u koncentracijski logor, nehumanog i neljudskog ponašanja. I na kraju nepoštivanja ženevske konvencije“ kaže Guzovski.

Još prije desetak godina skupina logoraša pokušala je podnijeti zajedničku tužbu, no ona nikada nije predana pravosudnim institucijama u Srbiji. Predsjednik HDLSKL Danijel Rehak rekao je da svaki put dobiju odbijenicu.

Kroz srpske koncentracijske logore prošlo je više od 30 tisuća ljudi, a u logorima ih je ubijeno 300. Jedan od njih je bio gospodin Guzovski. “Deset tisuća Vukovaraca dotjerano je na Velepromet, u ta tri dana je ubijeno 724 čovjeka za koje nitko nikad nije odgovarao, niti je itko optužen“ kaže Guzovski.

Preživjeli logoraši i danas žive s posljedicama, kao i on sam. “Tri puta sam ranjen u Vukovaru. Prostrijel obje potkoljenice i geler od granate u 5 pršljenu“ objašnjava Guzovski.

Dragutin je 126 dana proveo u samici. Za sve pretrpljene zločine traži odštetu.

No Vukovarci se boje da mnogi neće doživjeti odštetu. “Svakom čovjeku je bitan pakao kojeg je preživio i kako i na koji način da se to riješi“ kaže Rehak koji surađuje s Guzovskim. “Ja i gospodin Rehak smo do sada obišli sve ministre pravosuđa, svi su nam tapkali po ramenima i rekli da će biti sve u redu“ izjavljuje Guzovski.

Ministarstvu pravosuđa poslali smo upit hoće li i na koji način sudjelovati u pomaganju u procesima, no odgovor još nismo dobili. Za više od 300 Hrvata Srbija je zabranila i slobodu kretanja. Dragutin je također na popisu. “Sljedeći korak koji ćemo poduzeti neovisno o tužbi da se pritisne Srbiju da briše i povuče taj spisak“ kaže Guzovski.

Vukovarci su optimistični i nadaju se da neće proći još 27 godina kako bi dobili svoja prava, ističu za dnevnik.hr.

“Pozivam logoraše da mi se obrate kao predsjedniku županijske podružnice HDLSKL-a i pomoći ću im da tužba bude dobro napravljena i uđe u pravnu proceduru. Mogu me zvati na broj telefona 098/207-405″, poručio je Guzovski u razgovoru za Glas Slavonije.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

U spomen na pale hrvatske vojnike u Prvom svjetskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

WW1 Austro Hungarian 3rd Battalion, K.u.K Infantry Regiment No.35 in Bohinjska Bistrica, 1915 (izvor: reddit.com)

Na današnji dan prije točno 100 godina, 11.11.1918. u 11. sati proglašeno je primirije kojim je završio Prvi svjetski rat.

Ova fotografija pokazuje hrvatske vojnike u austro-ugarskoj vojsci na sočanskome bojištu.

Dok se danas cijeli svijet spominje svojih poginulih u Velikom ratu, neka ovaj kratki post bude evokacija uspomene na nekoliko stotina tisuća Hrvata, koje nitko nije prebrojao, koji se kroz dvije Jugoslavije nisu ni spominjali, kao da nikada nisu ni postojali i koje nova hrvatska država poslušnički nastavlja zaboravljati.

Palim hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu Mirogoj, rad Radauš-Turkalj. 1945. natpis mu je skinut, tako da gotovo pola stoljeća nitko nije znao kome je podignut.

Pokoj vječni daruj Gospodine hrvatskim bojovnicima iz Velikoga rata, mir daruj njihovim kostima ispod srpskih, sočanskih i galicijskih proplanaka… a mome hrvatskome narodu prosvjetli duh da je krajnje vrijeme da shvati da je onom narodu koji je prepustio svoju prošlost crnom zaboravu neminovna budućnost iste boje.

Hrvatski domobrani u austrougarskoj vojsci pri gradnji rova u Galiciji (izvor:hr.wikipedia.hr)

Tuđe komemorira, a svoje zaboravlja…

Biramdobro.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari