Pratite nas

Kronika

‘Ne trebam ni srebra ni zlata, samo želim naći sina Darka…’

Objavljeno

na

Imam samo jednu jedinu želju. Samo da mi je napokon pronaći mojeg nestalog sina Darka. Prebolne su sve ove duge godine i nadam se da će se ova agonija završiti – zaključila je na kraju Jozefina Petrovicki.

U svojoj kućici u Končanici kraj Daruvara Jozefina Petrovicki (81) već 27 godina tuguje za nestalim sinom Darkom. Ovog hrabrog hrvatskog policajca Srbi su zarobili 19. kolovoza 1991. godine kraj daruvarske željezničke stanice i odveli u logor Bijela, a potom na Bučje. Do danas Jozefina ne zna gdje joj je i kako skončao najstariji sin, pišu 24sata.hr

– Moj sin je dolazio gotovo svaki dan kući. Govorio bi mi: ‘Mama, ne boj se, neće to biti tako strašno, neće se razbuktati. Mi se nećemo predati’. Vjerovala sam mu, jer kod nas u Končanici nije pala ni jedna granata, bilo je mirno. Zadnji put kad je došao bio je kratko kod kuće. Samo se presvukao, pojeo nešto i otišao u policijsku stanicu u Daruvar. I od tada ga više nisam vidjela – prisjeća se Jozefina.

Svaki spomen na nestalog sina probada joj srce poput mača. Iako je prošlo puno, rane još peku, možda i jače nego u samim počecima. Bol i tuga miješaju se s ogorčenosti, nemoći i zlom slutnjom.

Stotinu ljudi, stotinu priča

– Saznala sam da je nestao odmah sljedeći dan. Došao je jedan kolega i rekao: ‘Zarobili su Darka’. Propala sam u zemlju. To je nešto strašno. Od tog sam stresa dobila šećer. Moja dva sina i kći nastavili su ga intenzivno tražiti, a ja sam se učlanila u udrugu. Bila sam u kontaktu s njima i pokušavala dobiti neki odgovor. Ali koga god sam pitala, svi su drugačije govorili. Svatko je iznosio svoju istinu i u tim situacijama jako je teško naći pravu istinu. Jedan nešto kaže, pa uputi da pitaš drugoga koji navodno više zna. Taj drugi te šalje trećemu, treći četvrtome… I kome vjerovati? Gdje je istina? – pita se Jozefina dok joj glas iz tuge prelazi u ljutnju.

Pogleda sinovu sliku, zagleda se u nju, kao da pokušava naći odgovor na samo jedno pitanje koje joj leži na srcu sve ove godine: “Sine, gdje si?”.

Kao svaka majka, i Jozefina pamti rođenje svojeg prvorođenca. Rodila ga je na Sve svete 1964. godine u 18 sati. Godinu kasnije rodila je drugog sina, pa trećeg, a potom i kćer. Svi su bili jedan drugome do uha, sve je jednako voljela i s njima se ponosila.

– Darko je bio dobar dečko. Bio je najstariji i imao najviše obaveza. Kako smo imali poljoprivredu, obrađivao je zemlju, isprva s konjima, a kasnije s traktorom. Moj suprug nas je ostavio 1980. godine i razveli smo se.

Strepila za život sinova

Ostala sam sama s četvero djece. Darko je završio tokarsku školu i u početku rata priključio se obrani Hrvatske. Bio je policajac. Strepila sam svaki dan, sjedila na prozoru, a nikad neću zaboraviti taj strah kad je bio napad na Pakrac. Tutnjilo je cijelu noć, a ja sam se, skutrena kraj prozora, tresla kao prut i samo razmišljala o oba sina koja su bila tamo – priznaje nam Jozefina.

Kako je nestanak sina preživjela, ni danas nam ne može objasniti. Snagu da ide dalje davali su joj troje djece i nada će se i njezin Darko vratiti.

– Uvijek sam se nadala. Moja kći živi u Prijedoru i kad je do nas došla informacija da su odvedeni u logor na Manjači, obišla je sve logore u Bosni. Nažalost, rekla mi je da Darko nije ni u jednom. Tako da mu se zadnji trag gubi u logoru Bučje – objašnjava Jozefina.

Sjeća se da joj je jedan hrvatski branitelj iz Virovitice, kojeg je susrela baš u Bučju, priznao da je Darka u tom logoru vidio, da je bio s njima u zarobljeništvu, a čak joj je pokazivao i prostorije u kojima su ih držali zatočene.

Zadnji put viđen u Bučju

– Ispričao mi je da zadnje što zna jest da su ih potrpali u kombi i rekli kako ih vode na razmjenu. No s te razmjene nisu se nikad više vratili. I nitko ih više nije vidio.

Sina je sanjala sam dva puta.

– U oba sna vidjela bih ga kako ulazi u kuću i pita me što ima za jesti. I onda iščezne i ja se probudim… I tako živim dan po dan – otirući suze pripovijeda nam Jozefina.

U životu je prošla svašta, no gubitak sina najveće je od svih zala koja su je zadesila.

– Da nađu sina znala bih gdje mu mogu zapaliti svijeću. Znala bih gdje fizički počiva. Barem to. A ovako, zapalim svijeću na groblju kraj križa ili kupim cvijeće, iznesem u vrt stolicu i zapalim mu svijeću. što drugo mogu? Od njegova nestanka prošlo je 27 godina. Ostala su mi samo sjećanja, prolaze dani, a njega nema. Da vam budem iskrena, ne vjerujem ni da ću ga naći. Čak je neki čovjek s rašljama vršljao po Pakracu i rekao da su zakopani na jednome mjestu. Prijavili smo to nadležnima, no odgovorili su da su tamo bili i da su preseljeni. I što da vam više kažem – sliježe ramenima Jozefina dok joj glas postaje oštriji i pun gorčine. Snagu da preživi, priznaje, dala su joj samo djeca.

Javio bi se da je živ

– Ja se čudim što sam i toliko poživjela. Drže me djeca, ta njihova sloga. Zajedno obrađuju 30 jutara zemlje, a ja im skuham, operem robu i uživam u njima. Pa oni su tragali za Darkom, pisali Crvenom križu i po logorima, ali nikad ništa. Nisu oni meni htjeli ni reći pravu istinu, jer čim bi počeli pričati, ja bih zaplakala. Štedjeli su me. Iako, iskreno, mislim da su Darka ubili, jer bi se sigurno javio da je živ – otirući suzu zbori Jozefina.

U životu ima, kaže, samo jednu želju.

– Meni ne treba ni srebra, ni stvari, ni zlata… Nikad nisam imala nikakve želje. Nemam ih ni danas. Ustvari, imam samo jednu jedinu želju. Samo da mi je napokon pronaći mojeg nestalog sina Darka. Prebolne su sve ove duge godine i nadam se da će se ova agonija završiti – zaključila je na kraju Jozefina Petrovicki.

24sata.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Gorski kotar: ‘To je vojska’. Samo mladi, između 20 i 30 godina. Niti jedne žene, niti jednog starca

Objavljeno

na

Objavio

Ajvar i Red Bull. Hrana koju migranti kupuju u dućanu u Liču. Za okrepu u Gorskom kotaru, na šumskim pravcima kojima dosad možda nikad nije prošao, oni traže spas s – teglicama i limenkama u ruci. Na putu su za bolju budućnost. No, ono što ostavljaju iza sebe, na tom putu, izgleda grozno. Još lako za potrgane tanjure, prevrnute kuće ili vatre koje pale ljudima usred sobe. Nelagoda i strah proteklih mjeseci postali su svakodnevica u Gorskom kotaru. Tu je problem, piše Večernji List.

Gorani, ni krivi ni dužni, žive pod novim okolnostima. Ogorčeni. Ne znaju što im je činiti. Njihov je kraj postao Divlji zapad. Mirni kraj je novo središte migrantske rute. Proveli smo dan s Goranima, u Mrkoplju, Begovom Razdolju, Delnicama, Crnom Lugu, Fužinama, Liču… Ispričali su nam iz prve ruke što se ondje zaista događa. Pa da vidimo. Penjemo se automobilom šljunčanom cestom u predjelu između Mrzle Vodice i Crnog Luga. Idila, priroda, pogled… Nema nikoga. Put bi trebao biti užitak. Izlet. No, vlada neizvjesnost.

– Tri puta su mi dosad provalili u vikendicu. U strahu sam što ćemo sad tamo zateći – kaže Večernjem vlasnik kuće. Nekoliko trenutaka poslije stojimo na proplanku. Ispred kuće. U okolici oko nas nema nikoga barem pet ili deset kilometara. Ili ima? Gleda li nas tko iz šume? Jesu li migranti tu?

– To je vojska. Samo mladi, između 20 i 30 godina. Niti jedne žene, niti jednog starca. Samo muškarci. Ima ih u grupama i 30-ak – ispričali su nam prije susjedi u Mrzloj Vodici. I to odzvanja u ušima, što ako se sad pojavi 30 ljudi iz šume? Izađe van. Ili što ako su sada u toj kući. Što činiti. Čekamo hoće li tko izaći iz kuće. – Moram kucati na vrata vlastite kuće… – kaže, pa lupne po vratima. Trubili smo i u automobilu. Najavili dolazak. – Vrata sam ostavio otključana jer mi je policija savjetovala da ne zaključavam. Da će mi ionako provaliti opet kroz prozor, pa da je ovako pametnije. Ostavio sam traku preko vrata, a vidim da je skinuta – govori Riječanin, vlasnik vikendice, piše Večernji.

Reporteri Večernjeg su se spustili u obližnji bistro Mrzlica.

Gazdarica Snježana kaže: – Kad migranti uđu u lokal, obično su dvojica. I onda naruče 30 porcija pomfrita. Ili 30 porcija ćevapa. Ili 30 štruca kruha, ili 30 kroasana. Sjećam se, jednom ih je ušlo u lokal 12 ili 13 i naručili su – svaki po pomfrit. Krenula sam da ću pomfrit i ispeći, no već se pojavila policija i pokupila ih – kaže Snježana, piše u reportaži Večernjeg lista.

Uznemireni smo. I ne znamo kako se ponašati kad ih vidimo. Prići imigrantima ili ih zaobići. Da mu se nasmijemo ili ga otjeramo – kaže Miroslav, inače riječki urbanist pa dodaje: – Donedavno, dok migranti nisu krenuli Gorskim kotarom, u našem je mirnom mjestu najveća ugroza bio susjedov pas Laki. On bi lajao bez prestanka. I to je bilo to… Živjeli smo dosad mirno. A sad se bojimo pomaknuti iz mjesta, jer ne znamo što će nas dočekati ako kuću ostavimo praznom.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

In memoriam – Sjećanje na doc. dr. sc. Ivana Bagarića

Objavljeno

na

Objavio

Od kada sam tog kobnog četvrtka 09. svibnja 2019. primila tužnu vijest o iznenadnoj smrti našeg velikog prijatelja i kuma Ivana Bagarića, jedina misao mi je bila da njegov odlazak ne mogu prihvatiti. Sjećam se da sam tu rečenicu nebrojeno puta izgovorila u trenutku kada mi je njegova voljena nećakinja Luca tiho priopćila tužnu vijest: “Umro je stric!”. Napustio nas je sin, suprug, otac, prijatelj, liječnik, političar, general, čovjek velikog srca. Od toga trenutka do danas, moja kći Iva i ja, ispunjene dubokom tugom i boli za našim Ivanom, suosjećajući s njegovom obitelji, ne uspijevamo naći riječi utjehe, ni prostora u srcu prihvatiti tužnu istinu, niti pronalazimo pravog načina kako se u budućnosi nositi s tim nenadoknadivim gubitkom.

Pogled na kalendar otkriva da je 9. dan mjeseca svibnja posvećen proroku Izaiji, najvećem među prorocima, koji otkriva Božji sud i Njegovo spasenje, milosrđe, milost i suosjećanje, obnovu, oproštenje i izlječenje, ali nadasve trpljenje nakon kojeg dolazi iscjeljenje.

dr. Ivan Šarac

Preplavljena emocijama, prisjećam se jeseni davne 1992. godine, kada sam u jednom izbjegličkom centru volontirajući kao mlada liječnica, prvi put srela dva Ivana. Kasnije smo u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu pili kavu, a s njima je bila, tada još mala djevočica Luca, Ivanova voljena nećakinja. Jedan Ivan je bio bučan, gromoglasan, neposredan, otvoren i nadasve šaljiv, a drugi tih, zamozatajan, zagonetan, duboko promišljen i prodoran, ali obojica s istim izrazom ponosa na licu jer “oni su došli u Zagreb pomoći svome narodu”. Rekli su da su tu kratko i imaju vrlo malo vremena jer ih u njihovom rodnom Tomislavgradu čeka njihov narod, prijatelji i kolege koji trebaju dodatnu pomoć I oslonac iz Hrvatske. U to je vrijeme u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini buktio rat, koji je već odnio mnoge mlade živote, a među njima i Bagarićevog brata pok. Željka. Ivan je i tada hrabrio i tješio nas govoreći “Imam ja još jednog brata, Ivana Šarca”, s kojim je od ranog  djetinjstva dijelio dobro i zlo, radost i tugu, ognjište i tanjur, uvijek  ravnopravno, ne razdvajajući se ni u jednom ključnom trenutku života do samoga kraja. Toga dana, u Zagrebu, bez daha s oduševljenjem su prepričavali kako je prošlo već godinu dana od kada su preuzeli odgovornost za osnivanje saniteta Hrvatskog vijeća obrane, a koji je osnovan u suradnji s Glavnim stožerom saniteta Republike Hrvatske. Ta jedinstvena suradnja detaljno je opisana u monografiji “Hrvatski sanitet tijekom-srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku 1990.-1995.” autora prof.dr.sc. Andrije Hebranga, a jedan od koautora je i dr Ivan Bagarić. Knjiga je proglašena najboljom knjigom o Domovinskom ratu, a u njoj autor navodi: “Tadašnji civilno-vojni sanitet bio je nešto posebno…i svijet ga je preuzeo od nas”. Takvu jedinstvenu organizaciju saniteta, “nezabilježenu u povijesti ratovanja”, u kojoj su pripadnici saniteta postigli jedan od “najveličanstvenijih spašavanja ranjenika u povijesti”, kao i ostala iskustva ratnog saniteta, preuzeo je od nas i sam NATO, navodi se u knjizi.

Ivan se često, s puno emocija prisjećao prošlih vremena, prepričavao razne anegdote, evocirao uspomene iz rata, vesele trenutke i teške situacije koje je dijelio sa svojim suborcima i kolegama, uvijek naglašavajući važnost jedinstva pripadnika svih službi ratnog saniteta koji je odradio vrhunski posao. Ivan nikada nije zaboravio dugu kolonu liječnika i mnogih drugih dragih suradnika, mahom dragovoljaca; dr Ivan Šarac, dr Marija Brajko Brnčić, dr Radoslav Jurilj, dr Ante Kvesić, dr Vlado Tabak, kolege koji su došli iz Hrvatske dr Toni Kolak, dr Tugomir Gverić, dr Jadranko Barišić, dr Marko Radoš, dr Goran Vujić, i mnogi drugi koji su se uključili u rad saniteta HVO-a., sudjelujući u organizaciji rada ratnog saniteta, educirajući borce i civile o pružanju medicinske pomoći, i nesebično pomažući sve potrebite, bez obzira na nacionalnost i drugu pripadnost, stavljajući njihov život ispred vlastitoga. Svojim radom dali su neprocjenjivi doprinos i na to smo silno ponosni. Već u to vrijeme dodijeljena su najviša odličja za humanost i etičnost bolnicama, liječnicima, medicinskim tehničarima i mnogim drugima zaslužnima u zaštiti ljudskih života, ljudskog dostojanstva I teritorijalnog suvereniteta. Dr Ivan Bagarić se istaknuo i u humanitarnom radu, kada je s prof.dr. Slobodanom Langom, Antom Damjanovićem i Brankom Čulom pokrenuo humanitarnu pomoć “Bijeli put”. Kasnije su dr Ivan Bagarić i dr Ivan Šarac inicirali izgradnju bolnice u Novoj Bili pod pokroviteljstvom prvog hrvatskog predsjednika dr Franje Tuđmana. U suradnji s prof. Andrijom Hebrangom, akademikom Ivicom Kostovićem, prof. Filipom Čulom, prof. Slobodanom Langom, dr. Jurjem Njavrom i drugima pokrenuli su i osnivanje Medicinskog fakulteta u Mostaru i Kliničke bolnice u Mostaru, i ovaj put, uz značajnu pomoć Republike Hrvatske. Od početka rada tih ustanova, tamo se slijevaju rijeke poznatih stručnjaka, znanstvenika i nastavnika, svi sa zajedničkom idejom, da nastave pridonositi zdravlju ljudi, razvoju medicine i znanosti. S diplomom specijaliste javnoga zdravstva, kao docent na Medicinskom fakultetu u Mostaru, godinama je prenosio svoje veliko znanje i bogato iskustvo mlađim kolegama, imajući stalno na umu svoju osnovnu misiju, zdravlje naroda kao temelj blagostanja cijele zajednice. Do danas, idejno i strategijski, te projekte nije uspio nadmašiti niti jedan drugi projekt u tom kraju i puno šire.

Dr Ivan Bagarić je poznavao mnoge, bio omiljen i otvarao je mnoga vrata. Uvijek među prvima,  od vremena kada smo samo sanjali hrvatski san; od narodnog bunta kada je sa ekipom mladih liječnika koji su tada radili u skučenim prostorima Doma zdravlja Tomislavgrad, dr Ivanom Šarcem i “dušom ekipe” dr Marijom Brajko Brnčić, stao na čelo prosvjednika protiv akceleratora u Duvnu, preko sveopćeg narodnog bunta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, sudjelovanja u osnivanju Hrvatske demokratske zajednice i Prvom općem saboru HDZ-a, kao zastupnik u Parlamentu Bosne i Hercegovine gdje istupa zajedno s dr Ivanom Šarcem i dr Ivom Lučićem zastupajući hrvatske interese, osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne, kao načelnik saniteta Hrvatskog vijeća obrane, kao jedan od inicijatora i organizatora jednog od najvećih humanitarnog konvoja “Bijelog puta”, Bolnice u Novoj Bili, Kliničke bolnice u Mostaru i Medicinskog fakulteta u Mostaru, kao zastupnik u Hrvatskom državnom saboru u dva mandata, s osobitom zaslugom za donošenje Strategije i Zakona o odnosima Republike Hrvatske i Hrvata izvan Republike Hrvatske, pa sve do konačnog povratka u svoj Dom zdravlja u Tomislavgradu gdje je sve započeo.

U svim ključnim trenutcima bio je nepokolebljiv, neumoran, ne zastajkujući pred izazovima. Govorio si: “Ne može se biti pobjednik, a ne biti i patnik”. Imamo tek nekoliko godina na ovoj zemlji,  nakon smrti ne postoji druga šansa za spasenje, a vječnost bez raja je veoma dugo vrijeme”.  Živio je potpuno predan vjeri, obitelji, prijateljima i svome narodu, otovren svakom čovjeku dobre volje, odbacujući nepoštenje, dvoličnost i licemjerje. Njegova pravednost nije bila samo fasada, nego je bio istinit i stvaran, vjerovao, nadao se, živio s potpunim pouzdanjem u Boga, svim svojim srcem, ne samo izvana. Imao je srce, dušu, lice, ne i naličje. Tražio je malo, želio više, težio uvijek, vidio daleko, hodao uspravno, kročio hrabro, radio predano, osjećao duboko, suosjećao svim srcem, davao se neštedimice pomažući druge svakoga dana i svakoga trena. Znao je kako je ovaj život i ovaj svijet prepun izazova, i pomišljao kako je možda mogao biti i malo lakši, ali nikada nije posustao niti posumnjao da u svakome od nas ima neizmjernih mogućnosti i da tek u hodu, zajedno, stječemo nove snage. Poticao je i hrabrio, ne dozvoljavajući ikome da posumnja kako je cilj postavljen isuviše visoko. I zaista, nije ni u čemu  ostao dužan životu.

Od prvih dana našeg prijateljstva do danas, često smo se sretali, družili, razgovarali. Nemjerljiva je bila njegova podrška kada nas je zauvijek napustio, njegov i naš Ivan Šarac, tješio nas je i hrabrio, uveseljavao najljepšim pričama iz njihovog kratkog, ali burnog, sadržajnog i bogatog života, skrivajući koliko mu je istinski ranjeno srce njegovim preranim odlaskom. Govorio je kako je on nastavio svoje duge razgovore s njim. Zvao je često i uvijek započeo istim pitanjem “Kako je Iva”? Bio je užitak slušati ga kako ispunjen ljubavlju i brigom za svoju obitelj priča o svojoj majci Luci, supruzi Veri i svojoj djeci, Željki, Boži, Marijani, Ivani i Petri, a svoju Lucu, Marijana i Zdenku naprosto je obožavao, stajao im uvijek blizu i bio puno više od strica. Zadnjih godina smo neumorno radili na zajedničkim poslovima i projektima iz struke kojoj se u potpunosti posvetio, a nije prošao niti jedan dan da nije zatražio i medicinsku pomoć nekome od svojih zemljaka. Nedavno je nazvao veseleći se jedinstvenom uspjehu svojih mladih duvanjskih glazbenika koji su osvojili državno natjecanje, a među njima je bila i njegova kći Ivana, što ga je ispunjavalo posebnim ponosom, a taj uspjeh je smatrao većim od bilo kojeg svog podviga. I sada odjekuje njegov gromki glas uoči prošlog Božića, kada je u Zagrebu svojim govorom oduševio sve nazočne na predstavljanju knjige o “Bijelom putu”.  Posebno je oduševio svoje kolege iz ratnog saniteta koji su ga ispratili gromoglasnim pljeskom i ovacijama. Te snimke čuvam do danas u mobitelu, a kada ih je vidio, rekao je kratko s osmjehom: “Pa ovo se čak i meni čini dobro!”. Protekloga Uskrsa mi je poručio da trebamo činiti prava djela i budemo svjećnjak među ljudima, zaključujući jednostavno “Mir u našim srcima”.

Otišao je čovjek s kojim smo dijelili najljepše i najsretnije trenutke dugog prijateljstva i ljudskog zajedništva. Bio je čovjek neizmjernoga duha i velikoga srca, koji je svojom ljubavlju, iskrenošću, pomalo djećjom nevinošću i neposrednošću, razoružavao sve oko sebe, plijenio svojim šarmom i neiscrpnom energijom, koji je živeći u stvarnosti svojom snagom nadilazio prostor i vrijeme, jer on je bio taj koji je oblikovao prostor, vrijeme i događaje, a ne oni njega.

Dragi Ivane, teško je živjeti u ovom svijetu bez tebe i tvoga “brata Ivana” i drugih naših “nebeskih vojnika” Željka, Ivana, Zdravka, Slobodana, Radoslava, Jurja, Tome, Andrije i mnogih drugih, bez osjećaja kontrole vremena, jer više ništa ne izgleda toliko vrijedno na ovoj zemlji. Za nas vrijeme kao da postaje sredstvo kojim samo nešto pretačemo u razno i na razne načine, i podsijeća nas na našu prolaznost, izgubljene snove i neprežaljene trenutke.

Dragi Ivane, ostavio si neizbrisiv trag. Vjerujemo da će Bog nagraditi tvoj život, da će ti otvoriti nove puteve za tvoja buduća velika djela. Dragi Ivane, jer si volio čovjeka i jer si slijedio Gospodina našega Isusa Krista, živjeti ćeš vječno. Do novog susreta u Gospodinu, počivaj u miru Božjem. Neka ti je laka Hrvatska zemlja koju si toliko volio.

Prim.dr.sc. Helena Šarac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari