Pratite nas

Kolumne

Ne želim biti dio mase, želim se svidjeti Bogu, a ne ljudima

Objavljeno

na

Oblačim li vjenčanicu od 10 metara zbog mišljenja drugih, moram li pustiti narodnjake u svatovima samo zato što to vole svatovi? Moram li zaključiti svoj djeci peticu iz vjeronauka kako bi ona došla i iduću nedjelju u crkvu (iako se borimo s najosnovnijim informacijama)? Moram li kimati glavom i govoriti da je nešto loše dobro, jer se bojim za svoje radno mjesto?

Utopiti se u masu i biti kao svi drugi ili biti svoj? Ne moram postupno, nadugo i naširoko objašnjavati da ovo prvo znači imati mnogo prijatelja, pristaša i dobrih veza, a da ovo drugo znači osjetiti što znači biti sam i vidjeti mnogima ne toliko lice koliko leđa koja govore više od sakrivenog lica. Jedan dan te slave, drugi dan te ostavljaju. Plešeš li po njihovim notama ili pak sviraš kako ti kažu – ti si općeprihvaćen. Čak prozvan i nazvan ‘normalnim’, a možda povremeno i ‘cool’. Ako se baš ističeš, onda će te prozvati i ‘predvodnikom nove generacije’ ili ‘stjegonošom novoga vala’. Biti svoj i razmišljati svojom glavom učestalo nosi sa sobom kvalifikacije poput ‘čudak’, ‘osobenjak’, ‘nevješt u komunikaciji s ljudima’.

fra-zeljko barbarić

Veliko pitanje postavljeno čitavom svemiru iz pera svetoga Pavla, velikog apostola i putnika, glasi: ‘Želim li se ja svidjeti Bogu ili ljudima?’ Naši odgovori sijevaju na sve strane. A ovo može biti dobar ispit savjesti. Ovih dana završava škola. I događaju se mnoge obljetnice matura. I godišnjice vjenčanja i nova vjenčanja. Sve prilika do prilike osjetiti i razmišljati o tome – ‘želim li se svidjeti Bogu ili ljudima?’ Oblačim li vjenčanicu od 10 metara zbog mišljenja drugih, moram li pustiti narodnjake u svatovima samo zato što to vole svatovi? Moram li zaključiti svoj djeci peticu iz vjeronauka kako bi ona došla i iduću nedjelju u crkvu (iako se borimo s najosnovnijim informacijama)? Moram li kimati glavom i govoriti da je nešto loše dobro, jer se bojim za svoje radno mjesto? Jer znam, budem li govorio svoje mišljenje – nema mi napretka, nema tu napredovanja. Jer jednostavno, moje mišljenje nije u skladu s ostalim mišljenjima. I onda, zbogom karijero! Zbogom i poslu. Zbogom i ‘prijateljima’. Zbogom i rodbini.

Jedan vikend su Gospodinu vikali: ‘Hosana!’ Nije prošlo ni tjedan dana, već se vikalo na sve strane: ‘Raspni’. To su ljudski glasovi. To su ljudska mišljenja. To su ljudska prijateljstva. Podložna su promjenama i izmjenama, dopunama i prepravcima. Puno toga se u našem društvu događa zato što postoji neki interes. Čak i humanitarna pomoć, humanitarne akcije i donacije ne odlaze na adrese potrebitih prije negoli se to kvalitetno ne izreklamira. Stoga i oni veliki čekovi s velikim brojkama. Nek’ se vidi i nek’ se zna tko je pomogao. Mi ljudi svašta nešto svedemo na sferu interesa. Mogu li ja doživjeti da sam ja u Božjem interesu? Da sam Njemu bitan. Da nisam slučajan.

U kockanju i klađenju postoji ti nekakvi slučajni dobici. Zapravo, u okviru kocke i klađenja mi percipiramo i gledamo sreću kao dobitak, a nesreću, tugu i žalost kao gubitak. Kod kockara je dobitak, zapravo, kad se oni vrate iz kockarnice i kladionice kući, kad ih njihova obitelj napokon dobije natrag iz ralja kocke. Idemo to premjestiti u naš odnos prema Bogu. Bog je sretan kad se ti vratiš u Očev dom, kad ti postane bitno svidjeti se Njemu i kad ta maksima zaživi u tebi, kad to postane tvoj životni princip. U daljini i pozadini odzvanja ona: ‘Ta progonili su tako proroke i prije vas…’ Čudan si ako živiš po Božjim zapovijedima. Budala si ako vjeruješ u Boga i to živiš. Bilo je to oduvijek čudno i budalasto, ne samo danas. Biti svjestan da jedino Bogu polažem račun i tako živjeti. To je oduvijek bila ludost. No, ti nisi nešto što se Bogu slučajno dogodilo i što je On slučajno dobio u ruke. Bogu si bitan. On čeka tvoj povratak i Njemu je dobitak tvoj povratak u Očev dom. A ti. Ti se ne odlučuješ slučajno za Boga niti slučajno staješ nasuprot Bogu. To je svjestan izbor.

fra Željko Barbarić / Bitno.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki proces zbog dva stola na tržnici

Objavljeno

na

Objavio

Bučno najavljivan i praćen proces protiv Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika, zbog toga što je dozvolio udruzi “U ime obitelji” prikupljanje potpisa za referendum na stolovima gradske tržnice, djeluje zaista bizarno.

Što je tu kriminalno? Bit će nemoguće dokazati kako je Bandić od tog posla imao neku materijalnu korist ili da je Grad Zagreb nešto izgubio, pa će optužnica najvjerojatnije biti odbačena. I mladi zastupnik optužbe djelovao je zbunjeno i nesuvislo jer se našao u nezgodnoj situaciji okrivljivanja bez krivnje. Kome je, prema tome, ovaj proces bio potreban?

Milan Banidć nije svetac, to već svatko zna.Osim što je politički prefarban svim mogućim duginim bojama, pa će ponosno staviti bedž s Titovim likom na rever da bi uklonio naziv trga s njegovim imenom, a sve za potrebe političkog trenutka, dugogodišnji čelnik glavnoga grada raspolaže enormnim bogatstvima, a sve to zahvaljujući svojem nesebičnom političkom radu za građane.

Uspio je čak podići i dvorac u Poganoj Vlaki. Našao se čak jednom prilikom u pritvoru zbog daleko ozbiljnije optužbe za korupciju i zloupotrebu položaja, ali to je već stavljeno ad acta, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Zato se ovaj proces zbog štandova ili banaka za potpise može razumjeti kao manevar tužiteljstva da, kad već nisu ulovili Bandića zbog nečeg velikog, barem nečim opravdaju svoju kampanju protiv njega, ili pak kao namjerno prikrivanje onoga što je teže i delikatnije.

Slično je svojedobno Ivo Sanader u suradnji s Državnim odvjetništvom, dok je bio na vlasti, aferom “Indexi” htio uvjeriti javnost i Bruxelles u vlastitu čistoću.

I nije samo Bandić u pitanju. O nesposobnosti ili (lošim) namjerama pravosudnih tijela (odvjetništava i sudova) svjedoči čitav niz drugih pokrenutih ili nepokrenutih slučajeva protiv visokih državnih dužnosnika (Sanader, Vidošević, Kalmeta, Jakovčić…) koji su, umjesto da štite državu, državu organizirali kao pljačkašku instituciju. Svi se ti slučajevi vuku godinama. Ili su optužnice loše sastavljene, ili sudovi zakone pretvaraju u sofističku filozofiju, pa i ako se donese neka presuda, u pomoć priskoči Ustavni sud.

U ovom Bandićevu procesu moguća je još jedna pretpostavka. Ovaj bi proces lako mogao biti i proces protiv Željke Markić i njezine udruge. Ako im se ne može (a možda i može) suditi, može ih se zastrašiti, uzdrmati, obeshrabriti, kompromitirati. Njihove referendumske inicijative ozbiljno drmaju jedan sustav koji je po mjeri vladajuće kaste. Vidimo kakvi se sve napori ulažu kako bi se pronašla kakva pogrješka u prikupljenim potpisima.

A ako je netko trebao sjesti na optuženičku klupu u vezi s referendumom, onda to nije trebao biti Bandić, koji je pomogao akciju jedne civilne udruge, nego onaj riječki gradonačelnik, koji je neustavno zabranio njezino prikupljanje potpisa u svojem gradu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari