Nebeski junaci-Piloti vojnih helikoptera: Do sada smo uspjeli spasiti 3700 života!

Pripadnici eskadrile transportnih helikoptera 93. zrakoplovne baze u Divuljama, koji godišnje obavljaju više stotina medicinskih letova spašavajući na taj način stotine života, ne lete samo kad s neba padaju “blokete” i kad puše orkanski vjetar, kao nedavno, koji ozbiljno ugrožava njihovu sigurnost, ali i sigurnost onih koje oni spašavaju.

U posljednjih 10 godina spasili su 3700 osoba kojima je bila potrebna njihova pomoć, odnosno dopremanje, najčešće u splitski KBC na daljnje liječenje. Od početka ove godine, već su prešli brojku od 130 prevezenih pacijenata.

Dežuramo svaki dan tijekom 365 dana u godini. Zajedno s nama dežura i medicinska ekipa Zavoda za Hitnu medicinu Splitsko-dalmatinske županije i u roku od 15 minuta, od trenutka primanja naređenja da krenemo, spremni smo uzletjeti. Svake godine imamo sve više posla i sve više spašavanja, pa smo, primjerice, u 2013. imali 486 pacijenata, a u 2014. već je bilo više od 500 pacijenata i isto toliko sati leta – kaže satnik Ante Siniša Kozina, pilot helikoptera u 93. zrakoplovnoj bazi.

Letači iz Divulja “pod svojim” drže područje gotovo cijelog Jadrana, iako bi nominalno njihovo područje bilo od Zadra do krajnjeg juga Hrvatske.

Zagrebačke posade helikoptera trebale bi pokrivati područje Kvarnera, dok bismo mi trebali biti zaduženi za srednji i južni Jadran. No, zbog čestih loših meteosituacija na zagrebačkom području, mi praktično držimo pod svojom kontrolom cijeli Jadran. Ljudi kojima spašavamo živote, odnosno koje prevozimo u KBC Split, u bolnicu dolaze u roku tzv. zlatnog sata. Dakle, od trenutka dojave do trenutka kad pacijenta iskrcamo na helidrom KBC-a prođe najviše sat vremena. Naravno, kad nam vremenski uvjeti to ne dopuštaju, kao prije nekoliko dana kad je puhala orkanska bura, helikopteri ne polijeću. Ipak je najvažnija sigurna provedba leta – veli satnik Kozina.
Naravno, najteže je letjeti kad su na nebu “crni oblaci”, kad jako puše, kad pada velika kiša…

Naš je zadatak u KBC “Split” dovesti živu osobu i da bismo to postigli, moramo biti maksimalno skoncentrirani i angažirani u svom poslu. Ne smijemo ni sebe ni pacijente ni medicinsku ekipu izlagati pogibelji, jer onda naš posao ne bi imao smisla. Jest, bilo je smrtnih slučajeva u našim helikopterima, no, vjerujte, puno više je bilo rođenja – ističe Kozina.

Da je u helikopterima svih ovih godina bilo vrlo dramatičnih i neizvjesnih slučajeva, potvrđuju nam i dr. Ozren Krešić, specijalist Hitne medicine, i Goran Karna, medicinski tehničar, zaposlenici Zavoda za Hitnu medicinu SD županije, koji dežuraju zajedno s pripadnicima eskadrile transportnih helikoptera.

Bilo je kritičnih pacijenata, koje smo i oživljavali tijekom leta, no sve smo ih “popravili” i doveli žive u KBC “Split”. Jednostavno, adrenalin koji je u nama tijekom rada u helikopteru i želja da spasimo ljudski život ne daju nam mogućnost da nekog “izgubimo” u transportu. U helikopteru uvijek vlada pozitivno uzbuđenje, pogotovo kada su u pitanju mala djeca i bebe. Sve emocije moramo staviti sa strane, kako bismo zadaću u potpunosti obavili. U helikopteru imamo sve ono što nam je potrebno u medicinskom smislu, ne oskudijevamo ni u čemu, iako, zna biti jako naporno. Ljeti, recimo, tijekom osam sati imamo i po šest-sedam letova. Tek što jednog pacijenta ostavimo na helidromu, odmah polijećemo za neki drugi otok, po nekog drugog pacijenta. Posao je naporan, ali se na kraju radnog dana dobro osjećaš, kad znaš da si nekome pomogao – kaže dr. Krešić.

Nije rijetkost da u helikopteru vlada velika gužva, i po pet pacijenata, najčešće kad je neka prometna nesreća u pitanju, odjednom se obrađuje. A nije rijetkost, dapače, čest je to slučaj, da ovi nebeski junaci dobivaju i zahvale za svoj rad.

Evo, nedavno smo u Veloj Luci dobili priznanje Grada. Tada mi je jedan stariji gospodin, koji je imao moždani udar, došao zahvaliti što smo ga prevezli do bolnice i spasili. Isto je uradila i jedna djevojčica od pet i pol godina, koja je došla s majkom zahvaliti nam što smo joj spasili život. Bolovala je od meningokokne sepse. Čovjek se tada zaista osjeća vrijedan – govori satnik Kozina.

Najopasnije su akcije spašavanje unesrećenih sa srednjodalmatinskih planina.

Jesu, planine su najopasnije, a ne zaostaju za njima puno ni ljetne nevere. Tada se u samo nekoiko trenutaka vrijeme potpuno promijeni, pa helikopterom moramo “bježati” na sigurno. Sva sreća, radimo na odličnim helikopterima, kojima je nedavno napravljen generalni remont i koji su kao novi – napominje Kozina.
Ljeti je i vrućina veliki problem.

Neki helikopteri imaju klimatizacijski sustav, a neki nemaju. U onima gdje nema klime, temperature su ljeti i preko 60 stupnjeva Celzijevih. Čovjek bude u “goloj vodi” samo kad sjedi, a kamoli kad radi. Ali, nema druge, i to se mora izdržati – objašnjava dr. Krešić.

Helikopteri su ruske proizvodnje, a to znači, smiju se naši domaćini, da mogu letjeti i u uvjetima nuklearnog rata, i to brzinom od 250 kilometara na sat, najčešće tek 300 metara iznad tla, iako se mogu vinuti i do 6000 metara. S punim spremnikom goriva mogu letjeti do tri sata.

Od težih slučajeva prisjećam se mlađe ženske osobe iz Metkovića, koja je nekoliko dana imala izrazito visok tlak i trebalo ju je prevesti u Split. Uslijed visokog tlaka doživjela je jak moždani udar. Tijekom leta smo joj nekako uspjeli smanjiti tlak, čak smo je i reanimirali te je živu doveli do bolnice. Bio je slučaj i na Braču, gdje su djeca na nekoj uzvisini igrala nogomet. Kako je lopta otišla iza branke, jedan od dječaka, koji nije bio s Brača i nije znao da je to litica, pohitao je za loptom i skočio za njom. No, tamo gdje je on skočio bila je provalija, pa je pao na morske stijene i cijeli se polomio. Morali smo mu mobilizirati ruke, noge, bilo je jako zahtjevno, ali smo i njega živog doveli u KBC “Split”. Jako opasan slučaj bio je i s dječakom iz Jelse, kojeg je prošle godine ugrizao poskok. U njegovu slučaju su radile minute, život mu je stvarno visio o koncu – kaže dr. Krešić, dodajući kako najviše letova imaju s Hvara, te posljednjih godina i s Korčule.

Medicinski letovi su “muški letovi”. Na njima nema mjesta za “žensku posadu”. Žene se još nisu emancipirale na “medicinskim letovima”.

Nema na ovim letovima ni liječnica ni medicinskih sestara. Ovo je strogo muški posao. Ne zbog toga što to žene ne bi mogle raditi, već zbog toga što je posao fizički zahtjevan. Tu se često puta radi o pacijentima koji imaju po 100-120 kilograma i koje treba u uskom prostoru helikoptera okretati, unijeti… Žene, uz dužno poštovanje, to ne bi mogle – mišljenja je dr. Krešić.

Naši domaćini prisjećaju se i jednog prisilnog slijetanja na stadion NK “Primorac” u Stobreču.

Prvo smo otišli po jednu bakicu na Korčulu koja je imala infarkt, pa potom na Hvar po pacijenta s ozlijeđenom kralježnicom. Nebo je bilo crno, nije se vidio prst pred nosom. Morali smo bježati od nevremena i sve do Stobreča smo letjeli poviše Jadranske magistrale. Kada smo došli do Stobreča, odlučili smo sletjeti na stadion, gdje su nas čekala sanitetska kola – kazuje dr. Krešić.

Njihov posao ne pita za dan ni za sat. Kod njih nema ni “svetka ni petka”. Posao je na prvome mjestu.

Mislim da je to bilo prije dvije godine. Iz Divulja smo po pacijenta krenuli 31. prosinca točno u pola noći, toliko je bilo na satu u helikopteru. Otišli smo po njega po groznom vremenu i jako lošoj vidljivosti i doveli ga u KBC “Split”. Tri dana su me oči boljele od naprezanja. No, to je naš posao, volimo ga, sami smo ga izabrali i moramo biti najbolji u njemu – zaključuje satnik Kozina, uz kojega su u posadi još i poručnik Goran Petrović, stožerni narednik Mate Labrović i narednik Boris Melvan.

[ad id=”68099″]

Što vi mislite o ovoj temi?