Pratite nas

Kolumne

NEĆE BITI KALIFATA DOK JE SRBA I HRVATA!

Objavljeno

na

O budućnosti Bosne i Hercegovine Hrvati se ne mogu dogovarati s Crnogorcima. Ni sa Slovencima, Makedoncima, Albancima. Još manje s Kinezima i Mongolima. Nego samo s onima koji žive s njima u zajedničkoj državi.

Nakon što su politički predstavnici naroda s kojim dijele konstitutivnost u Federaciji (tzv. Bošnjaka) učinili sve što je bilo u njihovoj moći da obesprave hrvatski narod, izvrše tihu reviziju Daytona i grubo kršeći Ustav vlastite države nametnu mu svoju volju, za dogovor je preostala jedino treća strana – Srbi. Tko god da im je politički predstavnik i kakav god bio njihov stav prema BiH, politička pragmatika i logika stvari upućuje na to da su oni jedini mogući partner s kojim se može i mora razgovarati. Utoliko prije što su SDA i Bakir Izetbegović učinili sve da sruše mostove, bez mnogo nade da se to u skoro vrijeme može ispraviti.

Razgovarati ne znači mijenjati povijest. Svi jako dobro znamo što se u BiH dogodilo i da je velikosrpska politika bila glavni začetnik i zamašnjak rata. I da netko želi, tu činjenicu ne bi mogao potisnuti i izokrenuti. No, Hrvati su doživjeli i krvavu agresiju od onih koji su im u početku bili saveznici – muslimana, pa na kraju od njih čak i optuženi za “etničko čišćenje” i “podjelu BiH”, što je ravno perverziji.

U ovim okolnostima, kad u Predsjedništvu BiH sjedi “predstavnik Hrvata” izabran muslimanskim glasovima i nastavlja smišljenu destrukciju s krajnjim ciljem svođenja hrvatskoga naroda na nacionalnu manjinu, najmanje što se mora i treba, jeste uspostaviti dijalog s trećom stranom – Srbima. I tu nema ničega spornog, jer radi se o situaciji koja je nametnuta okolnostima i odnosima snaga, za što Hrvati nikako ne snose odgovornost.

Stiješnjeni između Srba koji su ratovali za “Veliku Srbiju” i tzv. Bošnjaka čija je namjera od početka bila uspostaviti na cijelom (ili barem znatnom) području BiH svoju islamsku državu uz pomoć islamskih zemalja i njihovih radikalnih terorističkih pokreta, Hrvati nisu imali mnogo prostora za postizanje nekog rješenja koje bi bilo zadovoljavajuće za sve tri strane, unatoč dobroj volji koju su za to imali. I njihova brojnost (Hrvati po popisu iz 1991. godine čine 17% stanovništva BiH) u ovom je slučaju bila jedan od ograničavajućih čimbenika.

Na drugoj strani, muslimani ni danas nisu u stanju shvatiti jednu prostu istinu: Bosna i Hercegovina nije ničija prćija, begluk, pašaluk ili sandžak, a još manje može biti kalifat. U njoj nikad neće zavladati islam i šerijatski zakoni, koliko god se neki zanosili time.

Pa taman oni koji to žele u turskom predsjedniku Erdoganu gledali nekoga tko je “poslan od Boga”, tvrdili da mu je Alija prije nego je preselio na Ahiret ostavio “u amanet” ni manje ni više nego cijelu BiH (u kompletu s “nepostojećim narodima” – Srbima i Hrvatima) i priželjkivali da im taj kalifat skroji “stotinu milijuna Turaka” i turska ratna mornarica koja će “uploviti u Neum”.

Planovi islamiziranja BiH su, nažalost, na djelu i to je stvarnost koja se ne može sakriti. Nije to samo pitanje ekstremizma čiji su odraz terorističke prijetnje, vehabija i muslimanskih boraca podrijetlom iz BiH koji sudjeluju u ratovima na strani islamista i u terorističkim akcijama diljem svijeta, nego i mnogih drugih procesa koji se odvijaju u Federaciji pa i samome Sarajevu – kao što je prodaja nekretnina i zemljišta fizičkim osobama iz islamskih zemalja protivno zakonima države i Ustavu (zbog čega se već godinama javno bune i mnogi muslimanski intelektualci), nego i sve veći upliv tvrde vjerske islamističke struje iz Saudijske Arabije i drugih islamskih zemalja na muslimanski korpus u BiH, kao i sve čvršće vezivanje za Tursku, odnosno, režim RecepaTayyipa Erdoğana koji nastoji ovu veliku zemlju vratiti u vrijeme šerijata, ali na tom planu ostvariti i stanoviti utjecaj na Europu, prije svega preko BiH i tamošnje muslimanske “elite” prevođene Bakirom Izetbegovićem.

Alija Izetbegović cijeli je svoj život proveo radeći na islamskom programu (u vrijeme komunizma konspirativno, a kasnije otvoreno preko SDA i vjerske elite). U “Islamskoj deklaraciji” (što ju je napisao 1969. godine, a objavio 1970., sadržano je sve: od pogleda na (tada) aktualni položaj islama u svijetu, do budućeg uređenja “zemalja u kojima žive muslimani” i to sukladno Kur’anu i hadisu, uz šerijatski zakon kao temeljni postulat organiziranja islamskog društva u kojemu su po tradiciji politička i vjerska vlast objedinjeni u jednoj osobi, uz naglašenu “nespojivost islamskog i ne-islamskog svijeta”, te islamizaciju i pan-islamizaciju kao preduvjete za osvajanje svijeta, što je krajnji cilj islamske religije.

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapski: خلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta). Šef države (halifa ili kalif) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici.

Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

 (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf)

 Da nije riječ o pukoj “utopiji” kako su neki nastojali relativizirati njezin upliv na muslimane u BiH, svjedoči njezino sustavno raspačavanje i renesansa koju doživljava 1989/90. godine, pri čemu je prevedena na mnoge svjetske jezike o postala uporištem SDA i radikalnih vjerskih i političkih autoriteta predvođenih samim Alijom Izetbegovićem.

Ta je koncepcija nakon 90-ih godina XX stoljeća objektivno osnažena statusom žrtve i stvaranjem stereotipa kako su bosansko-hercegovački muslimani bili jedina bezgrešna strana u ratnom sukobu.

Hrvati su od početka krize bili najkonstruktivnija strana u BiH i to se faktografski i činjenično može vrlo lako dokazati.

-Prvi su ustali u njezinu obranu i organizirali oružani otpor agresiji;

-Na referendumu o samostalnosti glasovali su za cjelovitu i samostalnu BiH;

-Jedina su strana koja je prihvatila sve međunarodne mirovne sporazume;

-U zajedničkim vojnim operacijama s muslimanskim snagama stvorili su nužne preduvjete za zaustavljanje rata i potpisivanje sporazuma u Daytonu;

-Ono što traže i za što se bore su: jednakopravnost, suverenost i konstitutivnost, a što im je formalno i zajamčeno, kako Daytonskim sporazumom, tako i Ustavom BiH – ne traže ništa više od toga, ali i ne pristaju na manje.

Dakle, u hrvatskim zahtjevima nema ničega spornog i oni traže samo poštivanje dokumenata koji su usvojeni i potpisani i predstavljaju temelj države.

Bilo kakav, pa i izborni inženjering kojemu je cilj onemogućiti hrvatski narod u ostvarivanju tih legitimnih prava, naići će na odgovor.

U Sarajevu moraju jednom shvatiti da politika majorizacije i supremacije neće proći i da će Hrvati na to odgovoriti.

Za svoju slobodu i opstojnost na prostorima BiH, 8.858 Hrvata je dalo svoje živote, njih preko 140.000 je protjerano, ovaj je narod doživio golema stradanja i masakre od Srba, ali i od muslimana i njihovih saveznika mudžahedina (pogotovu u srednjoj Bosni) – i ti su zločini, nažalost ostali nekažnjeni što je još jedan veliki uteg u hrvatsko-muslimanskim odnosima.

Nakon svega toga, hrvatski narod neće dopustiti nova poniženja, vlastito posvemašnje obespravljenje i svođenje na nacionalnu manjinu i protiv toga će se boriti svim raspoloživim sredstvima.

Onako kako situacija bude nalagala.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Da je Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više

Objavljeno

na

Objavio

“Da mi je 100 godina manje, poveo bih revoluciju”, reče, valjda u šali, živahni Josip Manolić u ne posve šaljivom intervjuu za Glas Istre. A cilj te revolucije bio bi, gle iznenađenja, samoupravni socijalizam kao najviši i najplemenitiji upravljački oblik, tako da su obožavatelji, iščekujući štogod originalnije, možebitno ostali malko razočarani. No, ne kaže se badava kako starog psa nije moguće naučiti novim trikovima. Mada, zašto bi i učio nove trikove, kad stari još uvijek pale. Pale k’o od šale!

No, zamislimo na tren da je Josipu Manoliću doista 100 godina manje. Uspijemo li u tome, ne će nam biti teško u vlasnici utrobe, nositeljice Manolićeva fetusa, vidjeti naprednu i samosvjesnu ženu. Kao takvoj, tko zna kakve bi joj se sve misli mogle rojiti glavom? Kakva su vremena, mogla bi se, recimo, zapitati čemu provesti najbolje godine života vodeći brigu o tamo nekom malom “fačuku”. Ma, ionako će se, kad odraste, po svoj prilici zaputiti put Irske, a za nju ne će htjeti ni čuti. U sjećanje bi moguće dozvala i priče starijih žena u selu kako je bio jednom jedan joj rođak, koji je u poraću onoga rata mnoge majke iz susjednoga kraja, na stotine njih, unesrećio. Tad bi ju preplavio osjećaj tjeskobe praćen neizbježnim pitanjem – a ne bi li i on bio takav?… Bio bi? Ne bi bio?… Bio bi? Ne bi bio?… Neizdrživo egzistencijalno kolebanje naposljetku bi prekinula prosvjetljujuća misao – ah, a što i da dugo poživi, pa da u poznoj dobi dobije slušni aparat od HZZO-a, koji malo radi, a malo ne radi… Nakon čega bi uslijedio jednodušni zaključak – ne isplati se! Na krilima čiste logike, emancipirana bi žena suvereno iskoristila svoja samoupravljačka prava i od državne službe zatražila uslugu pobačaja. Liječnik bi samo obavio ono za što je plaćen – smrskao, skašio, usisao još jednog izručenog mu osuđenika,… kao da ga nikad nije ni bilo.

Iako se to isprva možda ne vidi, ova kratka priča krije u sebi dvije ironije. Prvo, službenik, izvršitelj pobačaja, naziva se liječnikom, unatoč tome što “liječi” život od njega samog. A što, donekle, podsjeća na situaciju kad bi se nekoj državnoj službi nadjenulo ime – Odjeljenje za zaštitu naroda – a da joj zadaća bude štititi narod od njega samog. Još žešća ironija odražava se u tome što bi jedna žena, koristeći svoja samoupravljačka prava, već u začetku uništila jednog potencijalnog revolucionara samoupravnog socijalističkog usmjerenja, dokinula sve njegove želje, maštanja i snove, i spriječila ga u nakani da svijet učini boljim mjestom za život.

I dok kontroverze o tajnovitom, stvarnom identitetu njegova vrhovnog šefa povremeno golicaju maštu javnosti, začudo takvih nema kad je u pitanju on sâm, Josip Manolić, bez obzira što se nesumnjivo radi o osobi s ponajviše ruskih crta lica u tom starom revolucionarnom jatu. Negdje u ono doba, kad su dva Staljinova izaslanika Titu u Drvaru predavala znanje kako se dolazi na vlast unatoč izrazito manjinskoj potpori naroda – prenosili su mu, kako bi se danas reklo, “know-how” – mlađahni Manolić je poslan na trening u majčicu Rusiju. Ta, kako bi inače obnašao dužnost načelnika Ozne za bjelovarsko područje u tim delikatnim vremenima? Tko zna, možda je mladi Podravac Joža, sanjar boljega svijeta, ostao zgranut brutalnošću i beskompromisnošću vještina i metoda kojima su ga instruktori poučavali, pa je u njemu proradila tankoćutna podravska dušica. I iznijela prijedlog kako bi zarobljenike možda bilo svrsishodnije pokušati obratiti na komunističku stranu kako bi spoznali vrijednost te uzvišene ideje. A od toga bi moskovskim profesionalcima, cijepljenim od svake sentimentalnosti, morali izbiti plikovi. Pa ne bi imali druge, nego mislećeg đaka već prokušanom metodom poslati na hlađenje. A gdje ćeš boljeg mjesta za to od Sibira! Ne samo da se ohladiš, nego i da se smrzneš. A ako ovo naklapanje, hipoteza, što li već, drži vodu, onda se na polazište nije vratio Joža, nego možda neki Serjoža,… a ipak kao Joža.

Bio to Joža ili Serjoža, i površnom će se promatraču vrijednima zapažanja učiniti imena Manolićevih unuka, kako onog rođenog još sedamdesetih (Kolja-Ivan), tako i rođenih početkom ovog stoljeća (Ivan-Kolja i Odesa), ne baš tipična za ovu sredinu. Kolja-Ivan je već punio medijske stupce, eto, igrom slučaja baš one crne kronike, ne pucajući, doduše, po šumama i gorama, nego, navodno, po glasovitom narodnjačkom klubu. I nije pucao na hrvatske vojnike, nego, navodno, na hrvatske policajce, koji bi ga tu i tamo prijavili za neko djelo iz repertoara karakterističnog za kriminalni milje. Još karakterističnije za pripadnike tog miljea, te prijave nisu dobile ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog.

Ne će to biti slučaj, sad je već posve izvjesno, ni s deliktima koji se stavljaju na teret njegovom djedu Josipu, a riječ je o nimalo bezazlenim djelima. I kad se za to pružila zadnja šansa, dok je njegov suborac i imenjak Boljkovac pod stare dane bio izložen kraćem pravosudnom procesiranju, Manolić je, tada još mlad kao rosa, tek zakoračivši u devedesete, s vidnim olakšanjem dočekao Milanovićevu izbornu pobjedu, pritom ga očinski zagrlivši. Otada si napokon može dati oduška u medijima.

U mnoštvu probranih delicija, kao skuhanih u Klasić-Jakovininoj kuhinji raskuhane povijesti, izdvaja se Manolićeva tvrdnja kako su i zapadni saveznici imali svoje Bleiburge – Dresden i Hiroshimu! E sad, što se tu radilo o strateškim ratnim operacijama na protivničkom teritoriju, ma koliko njihove posljedice s humanitarne točke gledišta bile grozne, a u poratnim događajima objedinjenim pod imenom Bleiburg o planiranoj, surovoj likvidaciji razoružanih, zarobljenih vojnika, dijelom i civila (što Manolića prilično žulja pa, kako bi amnestirao ubojice, odgovornost za njihovu smrt pripisuje neprijatelju), Manolića odveć ne zamara. Našavši se u Jeremijinoj dobi, opravdat će sve to grunfovskom akrobacijom – Tito je bio dosljedan jer se borio protiv onih koji su imali oružje koje im je oduzeto. Hm.. imali ga, a oduzeto im?!!!… I onda se Titova armija borila protiv neprijatelja do zuba naoružanog oduzetim mu oružjem… Ne podsjeća li ta priča na devedesete i Hrvatskoj od strane iste vojske dosljedno oduzeto oružje Teritorijalne obrane?

Tijek Manolićevih misli dostiže vrhunac u zaključku kojim sažima smisao čitavog obraćanja. Ako nije tako (tj. ako ne vrijedi formula: Bleiburg = Dresden = Hiroshima) – “…Ispast će po toj logici da smo mi bili jedini krvoloci koji su se brutalno obračunavali s neprijateljem”. Za utjehu, a i poradi istine, niste bili jedini. Iz posve objektivnih razloga gledali ste u leđa samo svom nenadmašnom učitelju. Jer nadmašiti ga ni teoretski niste mogli budući vam je pomanjkalo materijala, razoružanih ljudi. Ali da ste se pokazali najboljim učenicima, to jeste. Doduše, znali ste pokazati i znakove ljudsk.., ovaj, slabosti. U tom smislu, Jožina obrana samo što ne potjera suze na oči – “Sjećam se jednog razreda iz bjelovarske srednje škole, iz zadnjeg razreda gimnazije. Svi su odvedeni na Bleiburg, no već u ljeto ’45. vraćeni su u Bjelovar. Nikome od tih školaraca koji su bili civili na Bleiburgu ništa se nije dogodilo… Ovo je dokaz da je oko Bleiburga ipak postojala jedna razumna politika i pristup selekciji po kojoj se jedne kažnjavalo, a druge koji su to zaslužili nagrađivalo životom.” Dakle, (smrtna) kazna je bila pravilo – default, kako se to danas običava reći – a život nagrada koju je trebalo zaslužiti.

Ova argumentacija našla bi analogiju u slučaju kad bi se neki ubojica branio pred dupkom punom sudnicom kako su svi nazočni zapravo živi svjedoci da nije kriv, budući nikoga od njih nije ubio. I sad mu, umjesto da mu budu zahvalni na tomu što ih je nagradio životom, još i sude. Sramota!

Koliko god bila mala, znatno je veća vjerojatnost da Manoliću jednoga dana bude 100 godina više nego 100 godina manje. No, tih bi 100 godina on prije proveo kao konzervativac, nego kao revolucionar, nastojeći da sve ono uistinu bitno ostane isto. Dežurni cinici bi tada zacijelo uočili i da je na sceni svojevrsna mrtva utrka – tko će prije sići s povijesne pozornice – Manolić ili UDBA? Iako je dotična “gospođica” mlađa i još uvijek se jako dobro drži, nikad se ne zna. Jer ovo su krajnje bizarna vremena. U kojima partizanski glumci glume u ustaškom filmu. I zbog toga im je, barem sudeći po izjavama, vidno neugodno. No, Vrdoljakov “General” je ipak samo film, i kao takav iznimka u filmskome svijetu. U zbilji je stvar posve obrnuta. U partizanskom “filmu” igraju ustaški glumci, nemilice rušeći hrvatsku vlast kad god i gdje god stignu, nastavljajući tako tisućljetnu tradiciju začetu još svrgnućem kralja Zvonimira. I zbog toga im uopće nije neugodno. Pa se onda čude što im je tako kako im je. A kakvi su, još im je i dobro. Štoviše, kad bi im bilo bolje, ne bi bilo pravedno, a još bi manje bilo zasluženo.

Kao možda jedini “realan” izlaz iz ove čemerne situacije nameće se sljedeća fantazija – da je barem Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više! Mada i ona počiva na prilično staklenim godinama, jer ako im se čitavo tisućljeće pokazalo nedostatnim da bilo što nauče, pitanje je bi li Hrvatima i stoljeće više išta značilo. Pa im se sada, bez veće neizvjesnosti, smiješi još jedno Manolićevo stoljeće. S njim ili bez njega, sasvim svejedno!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari