Pratite nas

Kolumne

NEĆE BITI KALIFATA DOK JE SRBA I HRVATA!

Objavljeno

na

O budućnosti Bosne i Hercegovine Hrvati se ne mogu dogovarati s Crnogorcima. Ni sa Slovencima, Makedoncima, Albancima. Još manje s Kinezima i Mongolima. Nego samo s onima koji žive s njima u zajedničkoj državi.

Nakon što su politički predstavnici naroda s kojim dijele konstitutivnost u Federaciji (tzv. Bošnjaka) učinili sve što je bilo u njihovoj moći da obesprave hrvatski narod, izvrše tihu reviziju Daytona i grubo kršeći Ustav vlastite države nametnu mu svoju volju, za dogovor je preostala jedino treća strana – Srbi. Tko god da im je politički predstavnik i kakav god bio njihov stav prema BiH, politička pragmatika i logika stvari upućuje na to da su oni jedini mogući partner s kojim se može i mora razgovarati. Utoliko prije što su SDA i Bakir Izetbegović učinili sve da sruše mostove, bez mnogo nade da se to u skoro vrijeme može ispraviti.

Razgovarati ne znači mijenjati povijest. Svi jako dobro znamo što se u BiH dogodilo i da je velikosrpska politika bila glavni začetnik i zamašnjak rata. I da netko želi, tu činjenicu ne bi mogao potisnuti i izokrenuti. No, Hrvati su doživjeli i krvavu agresiju od onih koji su im u početku bili saveznici – muslimana, pa na kraju od njih čak i optuženi za “etničko čišćenje” i “podjelu BiH”, što je ravno perverziji.

U ovim okolnostima, kad u Predsjedništvu BiH sjedi “predstavnik Hrvata” izabran muslimanskim glasovima i nastavlja smišljenu destrukciju s krajnjim ciljem svođenja hrvatskoga naroda na nacionalnu manjinu, najmanje što se mora i treba, jeste uspostaviti dijalog s trećom stranom – Srbima. I tu nema ničega spornog, jer radi se o situaciji koja je nametnuta okolnostima i odnosima snaga, za što Hrvati nikako ne snose odgovornost.

Stiješnjeni između Srba koji su ratovali za “Veliku Srbiju” i tzv. Bošnjaka čija je namjera od početka bila uspostaviti na cijelom (ili barem znatnom) području BiH svoju islamsku državu uz pomoć islamskih zemalja i njihovih radikalnih terorističkih pokreta, Hrvati nisu imali mnogo prostora za postizanje nekog rješenja koje bi bilo zadovoljavajuće za sve tri strane, unatoč dobroj volji koju su za to imali. I njihova brojnost (Hrvati po popisu iz 1991. godine čine 17% stanovništva BiH) u ovom je slučaju bila jedan od ograničavajućih čimbenika.

Na drugoj strani, muslimani ni danas nisu u stanju shvatiti jednu prostu istinu: Bosna i Hercegovina nije ničija prćija, begluk, pašaluk ili sandžak, a još manje može biti kalifat. U njoj nikad neće zavladati islam i šerijatski zakoni, koliko god se neki zanosili time.

Pa taman oni koji to žele u turskom predsjedniku Erdoganu gledali nekoga tko je “poslan od Boga”, tvrdili da mu je Alija prije nego je preselio na Ahiret ostavio “u amanet” ni manje ni više nego cijelu BiH (u kompletu s “nepostojećim narodima” – Srbima i Hrvatima) i priželjkivali da im taj kalifat skroji “stotinu milijuna Turaka” i turska ratna mornarica koja će “uploviti u Neum”.

Planovi islamiziranja BiH su, nažalost, na djelu i to je stvarnost koja se ne može sakriti. Nije to samo pitanje ekstremizma čiji su odraz terorističke prijetnje, vehabija i muslimanskih boraca podrijetlom iz BiH koji sudjeluju u ratovima na strani islamista i u terorističkim akcijama diljem svijeta, nego i mnogih drugih procesa koji se odvijaju u Federaciji pa i samome Sarajevu – kao što je prodaja nekretnina i zemljišta fizičkim osobama iz islamskih zemalja protivno zakonima države i Ustavu (zbog čega se već godinama javno bune i mnogi muslimanski intelektualci), nego i sve veći upliv tvrde vjerske islamističke struje iz Saudijske Arabije i drugih islamskih zemalja na muslimanski korpus u BiH, kao i sve čvršće vezivanje za Tursku, odnosno, režim RecepaTayyipa Erdoğana koji nastoji ovu veliku zemlju vratiti u vrijeme šerijata, ali na tom planu ostvariti i stanoviti utjecaj na Europu, prije svega preko BiH i tamošnje muslimanske “elite” prevođene Bakirom Izetbegovićem.

Alija Izetbegović cijeli je svoj život proveo radeći na islamskom programu (u vrijeme komunizma konspirativno, a kasnije otvoreno preko SDA i vjerske elite). U “Islamskoj deklaraciji” (što ju je napisao 1969. godine, a objavio 1970., sadržano je sve: od pogleda na (tada) aktualni položaj islama u svijetu, do budućeg uređenja “zemalja u kojima žive muslimani” i to sukladno Kur’anu i hadisu, uz šerijatski zakon kao temeljni postulat organiziranja islamskog društva u kojemu su po tradiciji politička i vjerska vlast objedinjeni u jednoj osobi, uz naglašenu “nespojivost islamskog i ne-islamskog svijeta”, te islamizaciju i pan-islamizaciju kao preduvjete za osvajanje svijeta, što je krajnji cilj islamske religije.

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapski: خلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta). Šef države (halifa ili kalif) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici.

Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

 (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf)

 Da nije riječ o pukoj “utopiji” kako su neki nastojali relativizirati njezin upliv na muslimane u BiH, svjedoči njezino sustavno raspačavanje i renesansa koju doživljava 1989/90. godine, pri čemu je prevedena na mnoge svjetske jezike o postala uporištem SDA i radikalnih vjerskih i političkih autoriteta predvođenih samim Alijom Izetbegovićem.

Ta je koncepcija nakon 90-ih godina XX stoljeća objektivno osnažena statusom žrtve i stvaranjem stereotipa kako su bosansko-hercegovački muslimani bili jedina bezgrešna strana u ratnom sukobu.

Hrvati su od početka krize bili najkonstruktivnija strana u BiH i to se faktografski i činjenično može vrlo lako dokazati.

-Prvi su ustali u njezinu obranu i organizirali oružani otpor agresiji;

-Na referendumu o samostalnosti glasovali su za cjelovitu i samostalnu BiH;

-Jedina su strana koja je prihvatila sve međunarodne mirovne sporazume;

-U zajedničkim vojnim operacijama s muslimanskim snagama stvorili su nužne preduvjete za zaustavljanje rata i potpisivanje sporazuma u Daytonu;

-Ono što traže i za što se bore su: jednakopravnost, suverenost i konstitutivnost, a što im je formalno i zajamčeno, kako Daytonskim sporazumom, tako i Ustavom BiH – ne traže ništa više od toga, ali i ne pristaju na manje.

Dakle, u hrvatskim zahtjevima nema ničega spornog i oni traže samo poštivanje dokumenata koji su usvojeni i potpisani i predstavljaju temelj države.

Bilo kakav, pa i izborni inženjering kojemu je cilj onemogućiti hrvatski narod u ostvarivanju tih legitimnih prava, naići će na odgovor.

U Sarajevu moraju jednom shvatiti da politika majorizacije i supremacije neće proći i da će Hrvati na to odgovoriti.

Za svoju slobodu i opstojnost na prostorima BiH, 8.858 Hrvata je dalo svoje živote, njih preko 140.000 je protjerano, ovaj je narod doživio golema stradanja i masakre od Srba, ali i od muslimana i njihovih saveznika mudžahedina (pogotovu u srednjoj Bosni) – i ti su zločini, nažalost ostali nekažnjeni što je još jedan veliki uteg u hrvatsko-muslimanskim odnosima.

Nakon svega toga, hrvatski narod neće dopustiti nova poniženja, vlastito posvemašnje obespravljenje i svođenje na nacionalnu manjinu i protiv toga će se boriti svim raspoloživim sredstvima.

Onako kako situacija bude nalagala.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari