Pratite nas

Kolumne

NEĆE BITI KALIFATA DOK JE SRBA I HRVATA!

Objavljeno

na

O budućnosti Bosne i Hercegovine Hrvati se ne mogu dogovarati s Crnogorcima. Ni sa Slovencima, Makedoncima, Albancima. Još manje s Kinezima i Mongolima. Nego samo s onima koji žive s njima u zajedničkoj državi.

Nakon što su politički predstavnici naroda s kojim dijele konstitutivnost u Federaciji (tzv. Bošnjaka) učinili sve što je bilo u njihovoj moći da obesprave hrvatski narod, izvrše tihu reviziju Daytona i grubo kršeći Ustav vlastite države nametnu mu svoju volju, za dogovor je preostala jedino treća strana – Srbi. Tko god da im je politički predstavnik i kakav god bio njihov stav prema BiH, politička pragmatika i logika stvari upućuje na to da su oni jedini mogući partner s kojim se može i mora razgovarati. Utoliko prije što su SDA i Bakir Izetbegović učinili sve da sruše mostove, bez mnogo nade da se to u skoro vrijeme može ispraviti.

Razgovarati ne znači mijenjati povijest. Svi jako dobro znamo što se u BiH dogodilo i da je velikosrpska politika bila glavni začetnik i zamašnjak rata. I da netko želi, tu činjenicu ne bi mogao potisnuti i izokrenuti. No, Hrvati su doživjeli i krvavu agresiju od onih koji su im u početku bili saveznici – muslimana, pa na kraju od njih čak i optuženi za “etničko čišćenje” i “podjelu BiH”, što je ravno perverziji.

U ovim okolnostima, kad u Predsjedništvu BiH sjedi “predstavnik Hrvata” izabran muslimanskim glasovima i nastavlja smišljenu destrukciju s krajnjim ciljem svođenja hrvatskoga naroda na nacionalnu manjinu, najmanje što se mora i treba, jeste uspostaviti dijalog s trećom stranom – Srbima. I tu nema ničega spornog, jer radi se o situaciji koja je nametnuta okolnostima i odnosima snaga, za što Hrvati nikako ne snose odgovornost.

Stiješnjeni između Srba koji su ratovali za “Veliku Srbiju” i tzv. Bošnjaka čija je namjera od početka bila uspostaviti na cijelom (ili barem znatnom) području BiH svoju islamsku državu uz pomoć islamskih zemalja i njihovih radikalnih terorističkih pokreta, Hrvati nisu imali mnogo prostora za postizanje nekog rješenja koje bi bilo zadovoljavajuće za sve tri strane, unatoč dobroj volji koju su za to imali. I njihova brojnost (Hrvati po popisu iz 1991. godine čine 17% stanovništva BiH) u ovom je slučaju bila jedan od ograničavajućih čimbenika.

Na drugoj strani, muslimani ni danas nisu u stanju shvatiti jednu prostu istinu: Bosna i Hercegovina nije ničija prćija, begluk, pašaluk ili sandžak, a još manje može biti kalifat. U njoj nikad neće zavladati islam i šerijatski zakoni, koliko god se neki zanosili time.

Pa taman oni koji to žele u turskom predsjedniku Erdoganu gledali nekoga tko je “poslan od Boga”, tvrdili da mu je Alija prije nego je preselio na Ahiret ostavio “u amanet” ni manje ni više nego cijelu BiH (u kompletu s “nepostojećim narodima” – Srbima i Hrvatima) i priželjkivali da im taj kalifat skroji “stotinu milijuna Turaka” i turska ratna mornarica koja će “uploviti u Neum”.

Planovi islamiziranja BiH su, nažalost, na djelu i to je stvarnost koja se ne može sakriti. Nije to samo pitanje ekstremizma čiji su odraz terorističke prijetnje, vehabija i muslimanskih boraca podrijetlom iz BiH koji sudjeluju u ratovima na strani islamista i u terorističkim akcijama diljem svijeta, nego i mnogih drugih procesa koji se odvijaju u Federaciji pa i samome Sarajevu – kao što je prodaja nekretnina i zemljišta fizičkim osobama iz islamskih zemalja protivno zakonima države i Ustavu (zbog čega se već godinama javno bune i mnogi muslimanski intelektualci), nego i sve veći upliv tvrde vjerske islamističke struje iz Saudijske Arabije i drugih islamskih zemalja na muslimanski korpus u BiH, kao i sve čvršće vezivanje za Tursku, odnosno, režim RecepaTayyipa Erdoğana koji nastoji ovu veliku zemlju vratiti u vrijeme šerijata, ali na tom planu ostvariti i stanoviti utjecaj na Europu, prije svega preko BiH i tamošnje muslimanske “elite” prevođene Bakirom Izetbegovićem.

Alija Izetbegović cijeli je svoj život proveo radeći na islamskom programu (u vrijeme komunizma konspirativno, a kasnije otvoreno preko SDA i vjerske elite). U “Islamskoj deklaraciji” (što ju je napisao 1969. godine, a objavio 1970., sadržano je sve: od pogleda na (tada) aktualni položaj islama u svijetu, do budućeg uređenja “zemalja u kojima žive muslimani” i to sukladno Kur’anu i hadisu, uz šerijatski zakon kao temeljni postulat organiziranja islamskog društva u kojemu su po tradiciji politička i vjerska vlast objedinjeni u jednoj osobi, uz naglašenu “nespojivost islamskog i ne-islamskog svijeta”, te islamizaciju i pan-islamizaciju kao preduvjete za osvajanje svijeta, što je krajnji cilj islamske religije.

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapski: خلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta). Šef države (halifa ili kalif) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici.

Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

 (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf)

 Da nije riječ o pukoj “utopiji” kako su neki nastojali relativizirati njezin upliv na muslimane u BiH, svjedoči njezino sustavno raspačavanje i renesansa koju doživljava 1989/90. godine, pri čemu je prevedena na mnoge svjetske jezike o postala uporištem SDA i radikalnih vjerskih i političkih autoriteta predvođenih samim Alijom Izetbegovićem.

Ta je koncepcija nakon 90-ih godina XX stoljeća objektivno osnažena statusom žrtve i stvaranjem stereotipa kako su bosansko-hercegovački muslimani bili jedina bezgrešna strana u ratnom sukobu.

Hrvati su od početka krize bili najkonstruktivnija strana u BiH i to se faktografski i činjenično može vrlo lako dokazati.

-Prvi su ustali u njezinu obranu i organizirali oružani otpor agresiji;

-Na referendumu o samostalnosti glasovali su za cjelovitu i samostalnu BiH;

-Jedina su strana koja je prihvatila sve međunarodne mirovne sporazume;

-U zajedničkim vojnim operacijama s muslimanskim snagama stvorili su nužne preduvjete za zaustavljanje rata i potpisivanje sporazuma u Daytonu;

-Ono što traže i za što se bore su: jednakopravnost, suverenost i konstitutivnost, a što im je formalno i zajamčeno, kako Daytonskim sporazumom, tako i Ustavom BiH – ne traže ništa više od toga, ali i ne pristaju na manje.

Dakle, u hrvatskim zahtjevima nema ničega spornog i oni traže samo poštivanje dokumenata koji su usvojeni i potpisani i predstavljaju temelj države.

Bilo kakav, pa i izborni inženjering kojemu je cilj onemogućiti hrvatski narod u ostvarivanju tih legitimnih prava, naići će na odgovor.

U Sarajevu moraju jednom shvatiti da politika majorizacije i supremacije neće proći i da će Hrvati na to odgovoriti.

Za svoju slobodu i opstojnost na prostorima BiH, 8.858 Hrvata je dalo svoje živote, njih preko 140.000 je protjerano, ovaj je narod doživio golema stradanja i masakre od Srba, ali i od muslimana i njihovih saveznika mudžahedina (pogotovu u srednjoj Bosni) – i ti su zločini, nažalost ostali nekažnjeni što je još jedan veliki uteg u hrvatsko-muslimanskim odnosima.

Nakon svega toga, hrvatski narod neće dopustiti nova poniženja, vlastito posvemašnje obespravljenje i svođenje na nacionalnu manjinu i protiv toga će se boriti svim raspoloživim sredstvima.

Onako kako situacija bude nalagala.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto se toliko prenosila vijest o zagrebačkom potresu?

Objavljeno

na

Objavio

Zagreb više neće biti isti, kako ga obnoviti nakon korone i potresa?

Prije dva tjedna pisao sam o tome kako veća tema jede manju temu, aludirajući na koronavirus koji je progutao sve druge medijske sadržaje. Činilo se da ništa drugo više ne može doći u prvi plan. Sva događanja su otkazana, nema mrdanja, schengenski prostor u koji se trsimo ući još jednom se pokazao kao fikcija, jer svatko se zatvorio u svoje granice.

Dok ne završe s koronom, nema mogućnosti da će itko i sa kim zaratiti, teroristi više nemaju mete za napad jer su svi izolirani, migranti kao da su u zemlju propali, nema sportskih događanja, nema festivala, nema izbora, nema skandala – što uopće može biti globalna vijest osim korone, piše Nino Raspudić/VečernjiList

Čak se i Greta izmotava kako misli da ga je imala, a jedna domaća wannabe zvijezda važno obavještava javnost kako je sanjala da se ljubaka s ministrom zdravstva Berošem, eto kakva su vremena došla. A onda je zatreslo Zagreb, najjače od 1880. Iako taj dan još nije bilo potvrđenih žrtava i unatoč tome što magnituda 5,4 nije nešto što bi inače obišlo svijet, vijest je odjeknula globalno.

Javljali su mi se i poznanici iz Italije, Engleske, Amerike. Zašto se toliko prenosila vijest o zagrebačkom potresu? Pa zato što je svima na vrh glave korone i kao da su svi svjetski mediji jedva dočekali da se dogodi nešto što nema veze s njom.

Vjerojatno ima nešto olakšanja u spoznaji da može i gore, a da se to dogodilo nekom drugom. Veći strah jede manji strah, pa je stanovnicima Zagreba, pogotovo onoj petini koja, kako nas je pedantno obavijestio gradonačelnik, ne živi u armiranobetonskim zdanjima, korona, valjda jedinima u svijetu, privremeno pala u drugi plan.

Koja je vjerojatnost da se 140 godina od posljednjeg velikog, “Šenoina” potresa, sljedeći usporediv dogodi usred globalne nevolje, na kraju prvog tjedna u kojem su zatvorene škole, vrtići, fakulteti, kafići i restorani, a počelo se govoriti o ograničavanju kretanja? Mogao se dogoditi i 1903., ili ratnih 1916. i 1942. ili 1977. ili 2016. ili 2024. Ali ne, zatreslo je baš ove nedjelje.

Da te dvije nevolje istodobno staviš u film ili roman, ispalo bi previše, nevjerojatno, a još Aristotel poučava da radnja ne mora biti istinita, ali mora biti uvjerljiva. Ovo nije vjerojatno, ali je istinito. Kći mi kaže da joj je bilo ovako – baš sam nešto sanjala, a onda kao da sam se iz tog sna prebacila u drugi u kojem se sve treslo i padalo.

Pomisao spontano ide na biblijske scenarije – kuga, potres, neki su se sjetili da se nedavno i meteor uz veliki prasak raspao nad Zagrebom pa nam još samo fali najezda skakavaca. Ljudi žude za značenjem, traže neku smislenu priču, makar u njoj bili i gubitnici, jer najgora je besmislena, neshvatljiva patnja. Potres je užasavajuće iskustvo. Jedini pozitivan, u stvarnosti ili fikciji, za koji  znam onaj je periodički u Danteovu Čistilištu. Mjesto u kojem duše okajavaju grijehe Dante zamišlja kao planinu okruženu morem. Zatrese se svaki put kad neka duša do kraja okaje grijehe i ode iz čistilišta u raj. Jeziv je u svakom drugom kontekstu.

Zagreb nakon ovog potresa više neće biti isti. GUP oko kojeg natezanja traju godinama sada je pred novim zadacima. Kako obnoviti i osigurati povijesni centar? Što će biti s bolnicama, starim i otprije nepristupačnim građevinama? Hoće li se konačno seliti u nove, funkcionalnije objekte bliže velikim prometnicama, jednako kao i državne institucije i neki fakulteti? Je li ovo prilika da se stari dio grada otvori za druge sadržaje?

Čim prestane izvanredno stanje oko korone, u Zagrebu će trebati donijeti neke dalekosežne urbanističke, ali i političke odluke. Teško je očekivati da će se stari dimnjaci od cigle, koji su svojim padanjem nanijeli najviše štete, i dalje tretirati kao zaštićeno kulturno dobro. Stanari ne trebaju imati iluzija da će se javnim sredstvima plaćati obnove atraktivnih nekretnina u centru grada, od koji su mnoge već bile stavljene u funkciju turizma.

Ovisno o mogućnostima, morat će ih obnavljati sami ili ih takve ruševne, poluruševne ili načete prodavati investitorima koji će ih moći obnoviti po suvremenim seizmičkim standardima. U općem društvenom potresu, Zagreb je doživio svoj dodatni.

On može značiti nastavak starih negativnih tendencija, ali može biti i šansa da se učini zaokret. Nakon što se smiri stvar s koronom, bilo bi najpoštenije raspisati prijevremene izbore u gradu. I nadati se da će onaj tko ih dobije imati snage, mudrosti i vizije da ovu zagrebačku muku vidi kao poticaj ne samo da grad krpa, već da donese i počne provoditi dalekosežne odluke koje će taj divni grad dići na još višu razinu.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Sterešina: Kako se nositi s virusom koji mijenja svijet

Objavljeno

na

Objavio

Ne treba biti veliki futurist da bi se spoznalo kako svijet nakon globalne epidemije koronavirusa neće biti isti. Danas to znaju i mali futuristi.

Svijet je već danas na prvi pogled drukčiji. Iz svemira se vidi da je korona temeljito pročistila zrak u svojem prvom velikom žarištu epidemije oko kineskog Wuhana.

Najnovije snimke iz prazne Venecije pokazuju Veneciju premreženu kanalima bistrog mora, kakvu današnje generacije zapravo nikada nisu mogle vidjeti, nego samo čitati o njoj i čuditi se što je to toliko magično privlačilo nekadašnju visoku europsku klasu tome gradu koji smo već desetljećima viđali kao grad na mutnoj smeđoj vodi neugodna mirisa. Problem je jedino što danas tu sliku Venecije kakva je nekad davno bila možete gledati samo iz svojeg dnevnog boravka.

Jer, korona ima i svoju crnu stranu. Zatvorila je i nas, a osobito Veneciju, čiji je zdravstveni sustav na rubu kolapsa, susjedna Lombardija potpuno je kolabirala, vojska odvozi žrtve virusa na kremiranje…

Jedan virus paralizirao je gotovo cijeli svijet, stavivši ga u karantenu. Najnaprednija medicina i farmaceutika ostale su nemoćne pred malim virusom, koji slama i ubija ljude, pred kojim kapituliraju zdravstveni sustavi najrazvijenijih zemalja, čiji je daljnji put i dalje nepoznanica.

I Hrvatska je već danas drukčija. Uvjerljiva liječnička ekipa Beroš – Markotić – Capak, koja čini špicu obrane protiv korone, postala je preko noći popularnija, utjecajnija, gledanija od svih političara, influencera i instagramuša zajedno, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Prirodna je posljedica korone vraćanje fokusa s ispraznosti i besmisla prema egzistencijalnim temama.

Ali njihova je zasluga što su svojom kompetencijom i uvjerljivim kriznim nastupom stavili širenje virusa pod nadzor, koliko je to u danim okolnostima moguće, što su primirili naciju, učinili da im se vjeruje.

Plenkovićeva je pak zasluga što je kriznu komunikaciju, ali i organizaciju obrane od epidemije na svim razinama – od nacionalne do lokalne – povjerio struci, izbacivši ili suzivši time prostor za razne političke nadridijagnostičare i njihove improvizacije u službi samopromocije.

U kriznim okolnostima, dobivši novu odgovornost, zdravstveni sustav kao da se vratio u vrijeme najvećih izazova iz ratnih devedesetih. Svojom organiziranošću i kompetencijom budi nadu u neku drukčiju, bolju Hrvatsku, barem na onoj prvoj crti obrane.

Obnavlja se zaboravljeno zajedništvo. I to je u samoj obrani protiv epidemije najvažnije.

No za izgled svijeta nakon korone, kao i za izgled Hrvatske nakon korone presudno će biti ono što se događa iza prve crte obrane.

Kao prvi efekt dogodio se povratak tradicionalnim oblicima življenja i tradicionalnim vrijednostima. Kao glavni organizator obrane protiv globalne epidemije nastupila je i nastupa stara, od globalista prezrena država.

I već se sada može reći da je korona nanijela presudni udarac globalističkim idejama i da u perspektivi vraća državama njihove tradicionalne prerogative, a međudržavne i naddržavne institucije i savezi ponovno će biti stavljeni u službu država, a ne u poziciju upravljača državama. Korona će spontano napraviti okvir za resetiranje EU-a.

Ona će promijeniti ekonomiju globaliziranih profita i vratiti proizvodnju (ne dakako svu) iz Azije u Europu i u Ameriku sa svrhom ostvarenja održivih gospodarskih sustava. Ali korona će i trajno izmijeniti neke djelatnosti koje danas poznajemo. Pitanje je već danas koliko će se poslova zbog korone izmještenih u kućni rad sutra vratiti natrag u urede.

Što će se dogoditi sa školstvom, osobito s visokim školstvom, nakon što se uhoda u e-nastavi? Hoće li se baš sve vratiti na fakultete, u predavaonice? Što će se dogoditi s medijima i komunikacijama? Što s turizmom?

Za početak, države će svojim interventnim mjerama donekle odrediti i okvire propadanja, kao i okvire repozicioniranja svojih gospodarstava. Hrvatska, počevši od ratnih devedesetih, ima vrlo loša iskustva s djelovanjima iza prve crte obrane u kriznim situacijama – u pozadini kriza događale su se velike klijentelističke operacije navezane na izvršnu vlast, koje su rezultirale time da se do danas nismo riješili dogovorne ekonomije u rukama starih elita (ili, ako hoćete, starih parazita).

Zato je, zbog Hrvatske poslije korone, iznimno važno držati oko na operacijama iza prve crte obrane. Uz institucionalni sustav koji generira klijentelizam i dogovornu politiku, mogućnosti nadzora ograničene su na parlamentarnu oporbu.

Njezina budnost (bez obzira na motive) zato je dobrodošla barem jednako toliko koliko je važno podržati Andreja Plenkovića i njegovu Vladu u aktivnim mjerama protiv krize izazvane koronom i jednako toliko koliko je važno da i na drugoj crti obrane, ondje gdje se upravlja novcem i egzistencijom naroda, Plenković mobilizira stručno najkompetentnije, kao što je to učinio na prvoj crti obrane protiv korone.

U ključnoj bitci, u pravome ratu za kontrolu procesa resetiranja aktualnog svjetskog poretka koji je pokrenula globalna epidemija koronavirusa, Hrvatska je samo promatrač. Sada već otvoreni rat za dominaciju u novom poretku vodi se između SAD-a i Kine.

U velikoj prednosti bit će onaj tko uspije pobijediti virus. Ili barem ostaviti takav dojam.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Igor Rudan: Što se to ovdje zapravo zbiva?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari