Pratite nas

Kultura

Neće nam trebati ni srpski ni engleski ni njemački da uništimo svoj jezik. Uništit će ga ono ‘bitno je samo da se razumijemo.“

Objavljeno

na

Iz razgovora s čovjekom koji je maturirao u širokobriješkoj gimnaziji 1960-ih godina.

„Nije to nikada bio taj jezik koji je bio služben. Naši profesori nikada nisu govorili tim hibridnim jezikom. Imao sam prijatelje u drugim gradovima Hercegovine koji su bez problema, onako naučeno i prirođeno govorili ‘hiljadu’, ‘treba da objasnim’, ‘sprat’, ‘fabrika’, ‘desiti se’, ‘vjerovatno’….

Mi nismo takve riječi nikada čuli u školi. Kada bismo čitali lektire, Dostojevskog i sve do Krleže uvijek smo dobili napomenu – ‘prevodite knjige na hrvatski jezik’. Tako smo i radili, riječ profesora značila nam je više nego što to učenicima znači danas. Ipak, nije bilo lako oduprijeti se hibridizaciji jezika obzirom na to da su svi dostupni mediji, novine, udžbenici pa ako hoćete i lektire bili pisani tim službenim jezikom.

Kada bismo pisali maturalni rad, on je obavezno išao na lektoriranje kod franjevaca. Tada nije bilo računala pa su oni to pisali na pisaćim strojevima. Ili po službenom jeziku štamparskoj mašini. Onda bi nas kao maturante, svećenik koji bi nam pisao rad pozvao da dođemo i ukazao nam na pogreške. Bila je ispravljena svaka riječ koja nije odgovarala književnom jeziku. Ne službenom nego hrvatskom jeziku.

Svaka takva riječ mi se urezala duboko u sjećanje i nikada nisam zaboravio kako se pravilno izraziti. Bilo je to drugačije vrijeme ali bolje nego danas. Nama je jezik tada više značio nego što znači djeci danas. Osobno, imam mišljenje da uz Internet i literaturu koja je danas dostupna, nikada nije bilo potrebnije raditi na usavršavanju svog govora. Živimo u specifičnoj državi gdje pet ljudi na kavi govori različito. Uglavnom nepravilno. Slušam djecu i njihovo izražavanje, upletene strane jezike i vraćanje onog hibridnog jezika koji nikad nisam volio. Da, danas ta djeca govore srpsko – hrvatski.

Sve više se taj govor udaljava od hrvatskog jezika koji bismo trebali čuvati kao zjenicu oka jer je on neizostavan dio našeg identiteta. Jedan od nositelja identiteta. Možda zvuči pretjerano ali onaj koji ne govori pravilno svoj jezik i ne trudi se usavršiti ga, izgubio je identitet. On se više ne može nazivati imenima koja toliko voli i prisvajati si nadimke koje nije zaslužio. Ako smo mi u doba kada je bilo prezreno sve što nije bilo po volji Bravarovoj mogli sačuvati jezik, onda možete i vi danas bez prijetnji i bez izbacivanja iz škole.

Smiješno mi je kada čujem da danas više profesori matematike, kemije, zemljopisa i sličnih predmeta vode računa o načinu izražavanja učenika nego profesori hrvatskog. Sjetio sam se jedne rečenice profesora koji mi je predavao “srpsko-hrvatski” (u stvarnosti samo hrvatski): Neće nam trebati ni srpski ni engleski ni njemački da uništimo svoj jezik. Uništit će ga ono ‘bitno je samo da se razumijemo.“

Anđela Zovko & Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Ovdje je na zrnu Očenaša zakucalo srce Domovine…

Objavljeno

na

Objavio

Misli jedne mlade djevojke iz hrvatske dijaspore

 
Danas, kao i svake godine 18.11. prisjećamo se žrtve grada Vukovara. Svi mi  danas se sjetimo izraziti naše suosjećanje s patnjom onih koji tu bol nose i svaki drugi dan u godini i to već 26 godina.
 
No na današnji dan svi dišemo istim ponosom i domoljubljem. Svi zajedno osjećamo bol i tugu zbog naših dragih poginulih branitelja, ubijenih i progonjenih stanovnika Vukovara, kćeri i sinova, majki i očeva, baka i djedova, braće i sestara…
 
Srca nam se stežu pri govorima Siniše Glavaševića i svi se sjećamo tog strašnog zločina koji je počinjen nad hrvatskim narodom. Danas se sjećamo. A sutra? Doći će sutrašnji dan i opet će se zaborav koji nam se nameće ušuljati u svakodnevnicu. Pravda i istina opet će čekati godinu dana da je se prisjetimo. Pravit ćemo se da se ništa nije dogodilo.
 
Ne postoje naši dragi i hrabri branitelji, ne postoje žrtve, ne postoje nepronađena zaklana tijela!
 
Dogodio se samo papir i sporazum. A dogodile su se i kuće i slobode i radna mjesta onih koji su za te zločine trebali odgovarati.
 
Zaborav na Vukovar  zaborav je identiteta,  povijesti, branitelja i njihovih obitelji. Vrijeme je da svi uništeni i oskvrnjeni Domovinskim ratom dožive pravdu i utjehu prije nego im nada umine.
 Mi danas nismo svjesni koliko smo sretni što imamo svoju Domovinu. Što možemo slobodno i bez straha reći da smo Hrvati i da volimo naše i poštujemo tuđe.
 Neka današnji dan ostavi malo gorčine i težine da nas podsjeti i da nas bude dovoljno sram što tako bahato životarimo.
 
 Pitamo se ima li smisla, ima li nade.
 
 Ja znam da većina nas koji smo sudjelovali na susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru može posvjedočiti da ima smisla! Sve što su ljudi prošli i proživjeli u tom gradu i naši hrabri branitelji. Ima smisla! Jer mi smo ta Hrvatska za koju su se oni borili, za koju su dali život.
 
Kaže se: naša osveta bit će osmjeh naše djece.
 
Prisjetimo se sada te strašne godine 1991… Sjetimo se kolone stanovnika koji su tako hrabro ostali do kraja u svom gradu. Sjetimo se njihovih suza, njihove patnje i boli.
 
I sada se sjetimo mladeži koja je 30. travnja 2017 sa memorijalnog groblja pješačila u koloni do dvorca Eltz gdje se održalo euharistijsko misno slavlje. To je bila kolona nasmijane, vesele mladeži puna nade i vjere. Cijelim se putem pjevalo, molilo i slavilo Krista! Bio je to susret sa živim Isusom, tajnom Njegove ljubavi i žrtve za nas. Ta mladež je nada Hrvatske koju su sanjali svi koji su iz ljubavi prema domovini žrtvovali svoje živote, da bi mi danas mogli uživati u slobodi.
 
Nama je jasno, da nismo bili u običnom gradu nego u gradu žrtve, u gradu heroja! I zato budimo i mi turbo vod i gradimo tu našu voljenu domovinu.
 
Volimo tu našu grudu! Kopati ćemo po njoj, hraniti se njome i blagoslivljati ju!
 
Krist je naša nada i mi smo vjera živa! Isuse povedi me svojim putem, vrati me mojem domu. Za Hrvatskom mi srce žudi. Evo me Gospodine, mene pošalji.
 
Zapamtite Vukovar! Danas, sutra, zauvijek.
 
 
Magdalena Ivošević
studentica
Frankfurt am Main, 18.11.2017.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

NEK’ VIJORI, ZA NJIH BARJAK SVETI!

Objavljeno

na

Objavio

Od kamena nije srce moje,
pa da bude svaki dan mi isti.
Danas vijem tri najdraže boje,
mog’ naroda, sveti barjak čisti!

Crven’ bijele i boje je plave,
odkad nas je i njega je bilo,
to je barjak ponosa i slave,
pod kojim se pjevalo i mrilo.

Vijem, dižem, do neba ga plava
….da heroji iz raja ga vide,
u njemu je junaštva im slava,
jadni, Jude koji ga se stide.

Da ga vide jer su pod njim pali,
da zalud im nije bilo mrijeti,
svojom žrtvom oni su ga tkali,
nek’ vijori za njih barjak sveti.

Podižem ga za sve one ljude,
što živote ne žališe svoje,
nek’ se vije na ponos nam bude,
a dušmani neka ga se boje.

Tri najljepše boje njega diče,
crvena je, k’o krv što se za njeg’ proli,
bijela, plavoj priljubi se viče,
to je barjak što se srcem voli.

Od davnina to je stijeg hrvata,
bijel’ i crven’ polja, grb mu krase
podižem ga za sve žrtve rata,
a najviše za VUKOVAR, zna se!

Ivan Pajdek / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari