Pratite nas

Komentar

Nedamo da nas tuđin izrabljuje i pljačka, nego zahtijevamo da to radi netko iz našeg naroda!

Objavljeno

na

leptir

Pitanje na koje često nailazim, a dolazi iz usta hrvatskih nezadovoljnika, glasi: “Kad će političari početi odgovarati za svoje postupke?”

[ad id=”93788″]

Da su političari iznimka u hrvatskom društvu, u kojemu su udbini ubojice odgovarali za svoje postupke, ratni i poratni profiteri za svoje, pljačkaši hrvatske imovine za svoje i svi drugi organizatori i počinitelji djela, koja su mladu državu sa svim izgledima na sjajnu budućnost, doveli na prosjački štap, mogli bi se pozabaviti specifičnim i neobičnim odnosom Hrvata i ljudi koje između sebe biraju u vodstvo svoje države.
Međutim, pitanje odgovornosti političara se utapa u opću karakteristiku odnosa u Hrvatskoj i zato pitanje ispada postavljeno na krivim premisama i trebalo bi glasiti: “Dokle će se političarima (i svim drugim odgovornim ljudima), dozvoljavati neodgovorno ponašanje?”

Hrvati imaju jednu neobičnu sposobnost izuzimati sebe iz odgovornosti za događaje, za koje po samom smislu demokracije, tj. vlasti naroda, oni snose glavnu odgovornost. Ako su pitanja krivo postavljena krivi će biti i odgovori.

Dok su se druge države, nikle iz slične situacije kao Hrvatska, kroz proteklih 20-25 godina uspjele transformirati iz totalitarističkog sustava u demokratski, Hrvatska, iako je formalno doživjela identičnu transformaciju, mentalno je ostala zarobljena u prošlosti, kad narodu nije moguće bilo utjecati na ponašanje vladajućih struktura, niti mu je dozvoljeno bilo na bilo koji način vršiti aktivni pritisak na te strukture. Jedini oblik nezadovoljstva, koji se je mogao ispoljiti bez posjedica, bilo je tiho gunđanje. Gunđanje je općenito prolazilo bez posljedica i po onoga koji gunđa i po onoga protiv kojega se gunđa i do te granice je moglo biti torerirano. Kad bi to gunđanje počimalo izgledati da će polučiti rezultate, bilo je zaustavljeno.

Onda su nastale dvije fantastične fundamentalne promjene koje su morale polučiti fantastičnim rezlutatima. Ostvarenja je nacionalna i socijana emancipacija Hrvatske. Konačno smo se riješili tuđinske vlasti i postali gospodarima svoje sudbine, ne samo u toliko što našom sudbinom neće odlučivati neki tuđi ljudi s tuđim interesima u prioritetu, nego ćemo sami odlučivati svojom sudbinom, birajući na vlast ljude po svom izboru – Vlast naroda, iz naroda i za narod.

Transformacija je ostvarena formalno ali ne i sadržajno. I državna samostalnost i demokratsko uređenje u njoj, stvar su svijesti a ne zakona, jer zakoni bez svijesti postoje da ih se krši a ne da ih se pridržava. Narod koji je spreman trpiti nepravdu, neće imati pravnu državu.

Hrvatski apolitični narod dobrih ratnika i slabih čuvara krvavo zarađenoga, podsjeća na ljude koji teško rade a onda sve tako teško zarađeno rastepu bez da od toga imaju koristi. Sve to nekako izgleda paradokslano, kao da su Hrvati otišli u rat za samostalnost pod parolom: “Nedamo da nas tuđin izrabljuje i pljačka, nego zahtijevamo da to radi netko iz našeg naroda!”

Kao odgovor na krivo postavljeno pitanje o tome što nam se događa, najčešće čujemo pozive da okrenemo leđa prošlosti i koncentriramo se na budućnost. Kakvu budućnost može imati netko tko nije povukao pouku iz prošlosti? Kako je moguće napraviti promjene ako nisi uspostavio tko se i što se treba mijenjati?
Hrvatska sposobnost ograditi se od odgovornosti za način na koji se ponaša vlada, rezultira u promjenama vlade i promijenilo ih se tucet u posljednjih 20 godina. I što se do danas promijenilo? Ništa! Hrvati moraju mijenjati sebe, pa će onda imati vlast u skladu s maximom da svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje.

Vladajuća struktura je do sada uglavnom birana iz redova onih koji su vladali u prošloj državi. Obezvlašten je narod koji je i prije bio bez vlasti. Tako vladaju oni koji znadu vladati a robuju oni koji su i prije robovali. Velike promjene su postigle da sve ostane kao i prije ili po još jednom općeprihvaćenom principu – Čim se više stvari mijenjaju, tim više ostaju iste.

Dinko Dedić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. donio dvije važne odluke

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski sabor je 25. lipnja 1991. donio dvije važne odluke – Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske te Ustavnu odluku o suverenosti i samostalosti Republike Hrvatske.

Prije početka same sjednice Ivica Račan (SKH-SDP) predložio je amandman Vladimiru Šeksu, tada predsjedniku Ustavne komisije, a u kojemu je tražio da se Hrvatska proglasi suverenom i samostalnom državom te da se pokrene postupak razdruživanja, ali i da se istovremeno pokrene postupak udruživanja u novi savez jugoslavenskih republika.

Vladimir Šeks amandman je odbio uz obrazloženje da nakon 70 godina Hrvatska definitivno izlazi iz Jugoslavije i da narod ne namjerava sada ponovno ulaziti u novu.

Nakon toga, zastupnici SDP-a demonstrativno napuštaju Sabor, a i onaj dio koji je ostao glasovao je većinski protiv nezavisnosti Republike Hrvatske.

Kada su odluke napokon usvojene, tadašnji predsjednik Sabora Žarko Domljan uskliknuo je: “Rođena je država Hrvatska! Neka joj je dug i sretan život!”

Iz govora predsjednika Tuđmana:

“Mi ne možemo više podržavati život u zajedničkoj državi, u kojoj postoji neprekidna, pritajena i javna agresija, patološka mržnja i zloća prema svemu izvornome hrvatskom. U državnoj zajednici, u kojoj smo suočeni s uzastopnim prijetnjama upotrebe sile, kako one zajedničke, tako i ilegalne u obliku buntovništva i terorizma. Proglašujući samostalnost Hrvatske, mi činimo isto ono što i svi narodi svijeta na putu postizanja svoje neovisnosti i to iz istih, prirodnih i vrhonaravnih razloga.”

“S neskrivenim zadovoljstvom i ponosom obznanjujemo svim republikama i saveznim tijelima SFRJ, objavljujemo cijelom svijetu suverenu volju hrvatskog naroda i svih građana Republike da se današnjim danom Republika Hrvatska proglašuje samostalnom i suverenom državom, te pozivamo sve vlade i parlamente svih država da prihvate i priznaju čin slobodne odluke hrvatskoga naroda, čin slobode kojim još jedan narod hoće postati punopravnim članom međunarodne zajednice slobodnog svijeta.”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Jan Ivanjek: Tvrtka Procor nas je kupovinom brazilskih Miragea spasila od dulje aktualizacije ove komične ponude

Objavljeno

na

Objavio

Stanoviti je trgovac oružjem pustio u medije priču kako je spreman HRZ-u isporučiti 12 borbenih aviona Mirage 2000 iz Brazila za svega 76 milijuna dolara.

U tu bi brojku ušao set alata i opreme, pričuvni dijelovi, obuka 5 pilota s po 35 sati naleta, a možda i obuka zemaljskog osoblja. Cijela eskadrila za cijenu manju od jednog Gripena.

Ali dublji uvid u ovu ponudu smjesta ruši ne toliko kulisu, koliko prozirnu papirnatu vrećicu obmane čija svrha teško da je išta više od aktualiziranja spomenutog trgovca u medijima.

Prvo, avioni koji se nude su prodani. Krajem svibnja, prije nepunih mjesec dana, Brazil je objavio kako je 9 od 12 aviona prodano francuskoj tvrtki Procor.

Cijena plaćena za tih 9 aviona? 452,000 dolara! Ni blizu 76 milijuna koliko naš trgovac traži. Inače, Brazil nikad nije svih 12 nudio na prodaju, već prvo 8, pa potom 11 .

To što se nudilo sada već tuđe vlasništvo nije jedini problem. Avioni su gotovo potpuno potrošili dodatnih 1,000 sati resursa koliko im je produljeno u Francuskoj prije isporuke prije gotovo 15 godina, a nisu ni u letnom stanju. A tvrdnja da se prvi remontirani primjerci mogu isporučiti već za 3-4 mjeseca nema nikakve temelje u stvarnosti.

Kada je iste te avione Brazil kupio 2005., Francuskoj je trebalo više od godine da ih počne isporučivati, a remontom im se životni vijek tada produljio za samo 1,000 sati.

Obuka od 35 sati po pilotu je krajnje nedovoljna, a čak i da se avionima mogu produljiti resursi, apsolutno nikakav sustav prihvata i eksploatacije potpuno nepoznatog borbenog aviona ne može se uspostaviti za par mjeseci.

„Brazilci“ su najstarija varijanta Miragea 2000, ali u ponudi je i modernizacija za dodatnih 140 milijuna dolara, navodno na najnoviji standard, što je 2000-5 Mk.2.

No i to je mutna priča: Indija svoje Mirage 2000 upravo modernizira na ovaj standard, po cijeni od 43 milijuna dolara po avionu, pa nema računice kako bi Hrvatska isto platila samo 11 milijuna po avionu.

Srećom, tvrtka Procor nas je kupovinom brazilskih Miragea spasila od dulje aktualizacije ove komične ponude, koja treba što prije biti zaboravljena. Čak se i MORH izjasnio da nije baš sve kako taj trgovac oružjem kaže, što je diplomatski rečeno da cijeli spin nema nikakve veze s istinom.

No ovo je dobar podsjetnik da Hrvatska mora što prije odvojiti svotu u rangu milijarde eura za sigurnu nabavu lovaca, jer novca neosporno ima kad ga se bez štete po proračun može trpati u Uljanik.

A ozbiljni iznosi će nas osloboditi i eventualnih budućih lešinarskih pokušaja uvaljivanja krame, jer idući bi put mogli slušati bajke o nepostojećim F-16 Block 50 iz pustinje AMARG-a, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari