Connect with us

Kolumne

Nedjeljna muka ježeva

Objavljeno

on

Hina

Kad čovjek pogriješi, nije mu to lako priznati. Stoga je u takvim prigodama ljudski ne ponašati se poput revnog istražitelja i inzistirati na priznanju greške.

Makar se njezine katkad i dramatične posljedice više ne mogle otkloniti, posve je razumno prihvatiti popravljanje lošeg djela činjenjem dobra, pa i ako izostane pokajanje riječju.

U svakom slučaju, bolje je tako, nego obrnuto – pokajati se riječju, i nastaviti po starom. Evo, i Miroslav Škoro se pokajao riječju, doduše, ne baš na način da bi većina njegovih pristaša to tako mogla shvatiti, ali razboritu promatraču poprilično jasno.

Jer kako drukčije protumačiti nedavnu mu izjavu, danu u kontekstu ocjene rezultata predsjedničkih izbora, kako i narod može pogriješiti? Podsjetimo, Škoro je tada pozvao birače da u drugom izbornom krugu dopišu na listić broj 3 – narod , i zaokruže ga, da bi narod, kojeg je sâm, tada pomalo naivno uvjeren u njegovu nepogrešivost, birao, izabrao Zorana Milanovića.

Na tren se učinilo da će u Škorinu slučaju pravu riječ slijediti i pravo djelo, poglavito nakon pomirljive izjave kako je svejedno ide li u drugi krug izbora za zagrebačkog gradonačelnika Miro, Jelena ili Davor, jer, tko god to bude, svi će stati iza njega kao jedan. Nakon što se u drugi krug ipak plasirao Miro, postalo je jasno da se, obzirom na ogroman zaostatak u prvom krugu, pristojan rezultat u srazu s kandidatom ljevice Tomaševićem može izvući samo rovovskim forsiranjem ideoloških tema.

Naime, o kakvim god izborima se radilo, to je dokazano najučinkovitije mobilizacijsko sredstvo. U izbornoj noći izgledalo je kako ni Škoro oko toga nema dileme. Ipak, u međuvremenu kao da je negdje zapelo, kao da je naglo prikočio i zastao, predomislio se i prešaltao na skroz drugi, sporedan kolosijek.

U ozračju kojeg diktiraju nenaklonjeni mu mediji izabrao je borbu s vjetrenjačama usmjerenu na osobne napade na izravnog suparnika i ljude okupljene oko njega, koji uživaju nepodijeljenu potporu željeznog medijskog oklopa, koji s lakoćom amortizira učinak tih bezazlenih strjelica.

Zbog čega je Škoro tako olako odbacio optimalnu taktiku, jedinu koja mu je pružala ozbiljne šanse, ako već ne maštati o čudu, a onda barem nadati se ozbiljnom rezultatu od kakvih 40-tak posto glasova, i opredijelio se za pristup koji ostavlja tanke mogućnosti da će dohvatiti čak i onih mizernih 30%, koji njegovi fanovi, na službi kao smokvini listovi u lijevo-liberalnim medijima, već proglašavaju ne samo uspjehom nego i pobjedom?

Što li ga je ponukalo na takav obrat na vlastitu štetu? I to sad, kad se pred njim pružila jedinstvena prigoda da se od ružnog pačeta preobrazi u divnog labuda – od protagonista razdora na predsjedničkim izborima do predvodnika šireg, autentičnog okupljanja na desnom političkom polu.

Dizanje bremze nekako se poklopilo sa spoznajom da u toj misiji ne može ostati vjerodostojan zatraži li tek potporu drugih u Zagrebu, a da istodobno ne podrži i te druge, diljem Hrvatske u borbi protiv suparnika na koje blagonaklono gledaju isti mediji koji nemilice favoriziraju Tomaševića. I ne samo što Domovinski pokret u Sisku nije podržao suparnicu ideološki iznimno ostrašćene gradonačelnice Ikić Baniček, poznate, kako po nepronalaženju zajedničkog jezika s tamošnjim biskupom Košićem, tako i lipanjskim ideološkim eskapadama u šumi Brezovici, pa se stječe dojam kao da im je svejedno hoće li to morati trpjeti još 4 godine.

Nego je u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji stao gotovo ruku pod ruku sa SDP-om iza Damira Bajsa, trenutnog župana koji se na parlamentarnim izborima našao, gle čuda, na SDP-ovoj listi. Opor dojam kasnijih izlika kako su nespretno podržali samo njegove poljoprivredne politike može isprati tek jasna i nedvosmislena potpora Bajsovu suparniku, koja upadljivo izostaje. Jer u svijetu politike podržavanje pojedinih politika nije drugo, nego kao kad u nekom drugom, ljepšem svijetu dečko curi kaže kako ima lijepe oči.

U konačnici, držanje DP-a zloslutno podsjeća na sličnu izjavu ljubavi Marije Selak Raspudić, danu zbunjenom Tomislavu Tomaševiću u televizijskoj emisiji uoči parlamentarnih izbora, kako se nada da će surađivati oko njihovih sjajnih zelenih politika. A možda je već kucnuo i taj čas?

No, dok Domovinski pokret u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji tek namiguje kandidatu koji uživa potporu istih medija kao i Tomislav Tomašević, u Šibensko-kninskoj županiji se otišlo i korak dalje. Zajednički kandidat Mosta i Domovinskog pokreta bez zadrške podupire Marka Jelića, koji nakon osvajanja gradonačelničkog mjesta u Kninu sad nastoji zasjesti u fotelju župana. Odluči li se ubuduće kročiti stubu više, uopće nije tako teško naslutiti kome bi se priklonio na državnoj razini. Naime, nakon prvog kruga utrke za župana razlika između Jelića i kandidata HDZ-a Pauka manja je od 200 glasova.

Budući da SDSS tu nije imao kandidata, više je nego znakovito što je na izbornim mjestima u selima naseljenim pretežito srpskim pučanstvom Jelić ne samo uvjerljivo nadmašio kandidata SDP-a, koji inače slovi kao tradicionalni izbor tamošnjih Srba, nego je i ostvario znatnu prednost, veću od 1100 glasova, u odnosu na Pauka, koji zamjetniji broj glasova dobiva tamo gdje ima i nešto Hrvata. Nema razloga ne vjerovati kako ni odabir etničkih Srba u gradovima ne odstupa od te matrice. Stoga je razložno pretpostaviti kako Jelić u tom dijelu biračkog tijela pridobiva preko 2000 glasova više od Pauka. E, sad, može se samo zamišljati kakva bi se kuka i motika digla, kad bi, primjerice, na izborima za vukovarskog gradonačelnika presudili glasovi hrvatskih Srba. Tim više čudi olako prihvaćanje takva scenarija u Šibensko-kninskoj županiji, koja ranih devedesetih nije zapamćena po sađenju cvijeća, nego po tome što je u njoj gnijezdo svilo sâmo srce pobune protiv Hrvatske. No, tamo je sad izgleda moralno dopušteno glasovati kao Srbi i ex-komunisti, samo kako bi se zbacilo HDZ. Eto, s tom misijom skupio se na hrpu čitav komplet vragova u multikoloru iz znamenitog Tuđmanovog govora. Ima ih svih duginih boja pa djeluju kao jedna velika, skladna dugina obitelj. Glava joj, a tko drugi, nego otpadnik od HDZ-a. Na takve prevladavajući mediji imaju fetiš još od vremena Mesića i Manolića, pogotovo ako se pokaju i pokažu znakove pravovjerja. Jelić ih je, među ostalim, pokazao i time što je očistio Knin od Thompsona na Dan domovinske zahvalnosti.

Navodno mu jako smetaju neke njegove pjesme poput „Bojne Čavoglave“, čime je osim simpatija lokalnih Srba, valjda pridobio i glasače Domovinskog pokreta, koji se, pak, ne skanjuju povesti za onima kojima Thompson smeta u „Sude mi“, a i „Sude mi“ u Thompsona. Napokon, kojem to kozmopolitu od formata srce ne bi zatreptalo uz onoga kome je Thompson šovinist? Koliko god ona i ne bila tako nelogična, potporu Domovinskog pokreta Jeliću ni uz najbolju volju nije moguće drukčije protumačiti nego kroz onu – otpadnik se otpadniku raduje. No, neka se današnji otpadnici sjete kako su takve zvijezde rijetko kad zadugo sjale. Češće bi pošle znatno kraćim putem – od otpadnika do otpatka.
Kako Škoro očito ne kani iskoristiti jedinstvenu prigodu profilirati se u središnju figuru nacionalnog okupljanja, figurativno bi se moglo kazati kako se u njegovu slučaju gusjenica nije pretvorila u leptira. Štoviše, obzirom na gromoglasnu šutnju glede zbivanja u Šibensko-kninskoj županiji, čini se da ta metamorfoza ide više u smjeru crva. Još bi prikladnije bilo Škorino ponašanje opisati sindromom škorpiona, koji u poznatoj basni prenosi žabu na suprotnu obalu, u čemu ipak ne uspijeva, jer destruktivna mu narav nadjača nagon za životom. Ubode žabu pa oboje potonu.

U takvim okolnostima, kad na riječima mu svjetonazorski bliži kandidat, koji to iz nekog čudnovatog razloga odbija posvjedočiti djelima, čak i onda kad bi mu bjelodano išla u korist, savjestan i nacionalno odgovoran birač se u drugom krugu izbora za zagrebačkog gradonačelnika susreće s pravom mukom ježevom. Srećom, postoji častan izlaz. Neki bi mogli veliki nacionalni blagdan radije iskoristiti za druga posla, nego razbijati glavu između lika, koji prema tom danu nema razvijen nikakav pozitivan emotivni odnos, jer bliži su mu Annapurna, Kilimanjaro i Aconcagua od Dinare, Velebita i vile Velebita, i s druge strane, lika koji je još prije dvije godine dvojio treba li to uopće biti dan državnosti. Suočen s tim pitanjem, u televizijskom je studiju spustio pogled poput dječarca kojem su netom ispale pikule pa ih traži, da bi se iz krajnje neugodne situacije iskobeljao zaključivši kako to treba pitati narod na referendumu. Za one, koji se ipak odvaže ispuniti građansku dužnost, krajnje bi porazno bilo povesti se za lošim primjerom gorih od sebe, i nagrditi listić kojekakvim djetinjastim črčkarijama. Time bi, prije svega, iskazali nepoštivanje prema Republici Hrvatskoj kao državi, jer nisu oni ovlašteni postavljati pitanja, nego odgovoriti na sukladno pravilima igre postavljeno pitanje. A kad se već nude dva tako sjajna kandidata da ih je teško razlikovati, najmanje pogrešnim se doimlje zaokružiti oba.

Pa kad te jedni budu pitali – Jesi li zaokružio našeg „Zovi, samo zovi, sokola“ Škoru? – mirne duše možeš odgovoriti – Jesam! A kad te drugi budu pitali – Jesi li zaokružio sina osvjedočenog domoljuba i nećaka visokopozicioniranog katoličkog svećenika, Tomaševića? – opet ne ćeš slagati, budeš li kazao – Jesam! Pitaju li, pak, otvoreno – Koga si zaokružio? – oko odgovora ni po’ jada! Prvima kažeš Škoru, drugima Tomaševića – i svi sretni i zadovoljni!

Grgur S.

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari