Pratite nas

BiH

Nedorasli narod pred glasačkom kutijom

Objavljeno

na

Marginalija o bazičnoj strukturi bosanskohercegovačkoga društva i o aroganciji lijevo-prosvjetiteljskih komentatora

Među komentarima i analizama ishoda izbora 2014. pojavljuje se, u raznim varijacijama, jedno kritičko promišljanje naročito karakteristično za autore lijeve orijentacije, s izrazito naglašenom antinacionalističkom retorikom (i, može se reći, tradicionalno sklone SDP-u BiH), koje isijava neprikrivenu ljutnju na birače, na „narod“, koji je, eto, ponovo glasao za „vlastite grobare“. Nešto uljuđenija varijanta toga stajališta, pak, govori kako su, da bi se to promijenilo, „potrebna desetljeća rada u obrazovnom sustavu i kulturi, jak lijevi pokret i potpuno sekulariziranje društva koje će odstraniti religijske zajednice iz javnih institucija i s mjesta na kojima se odlučuje o budućnosti zemlje“. Logična konzekvencija prigovora i žalopojki ovoga tipa mogla bi se ovako izraziti: treba promijeniti narod, ovaj koji imamo nije politički dorastao niti je svjestan vlastitih potreba i interesa, a sredstva kojima bi se to postiglo jesu neka vrst pedagoško-ideološkoga inženjeringa na dugu stazu te korjenita promjena karaktera i fizionomije društva.

Ako i zanemarimo prosvjetiteljsku aroganciju kojom je obojen ovaj diskurs i zadržimo se samo na hladnoj analitičkoj prosudbi, nemoguće je ne primijetiti u njemu dva krupna paradoksa koji ga čine sociopolitički i analitički neupotrebljivim.

Kod prvoga paradoksa radi se o logički zatvorenom krugu: da bi se pojavila i postala djelotvornom društveno-politička snaga koja bi bila nosilac ovoga „plemenitog inženjeringa“ kao sredstva za preobrazbu naroda, ona bi morala izrasti iz tog istoga naroda i biti politički inaugurirana njegovim  glasovima, kao autentični izraz njegove volje. Ali, kako to od naroda očekivati kad on, eto, više voli „vlastite grobare“! Druga mogućnost je nametanje, bilo nekom vrstom revolucionarnoga prevrata i uzimanja vlasti od strane samoproglašenog revolucionarno-prosvjetiteljskog subjekta, bilo intervencijom „stranog faktora“. Da je i jedno i drugo iluzorno i nemoguće, odnosno iskustveno i povijesno kompromitirano i neprihvatljivo, valjda bi danas trebalo biti jasno svakome.

ivan lovrenovićDrugi paradoks odvodi nas u malu historijsku reminiscenciju. Od 1945. do prvih višestranačkih izbora 1990. u Jugoslaviji je na djelu bila upravo onakva praksa kakvu zaziva gore citirani autor: „desetljeća rada u obrazovnom sustavu i kulturi, jak lijevi pokret i potpuno sekulariziranje društva koje će odstraniti religijske zajednice iz javnih institucija i s mjesta na kojima se odlučuje o budućnosti zemlje“. Manje-više cijele su tri generacije kroz gotovo pola stoljeća, pedagoški, ideološki, politički, vrednosno formirane u tom lijevom prosvjetiteljsko-emancipatorskom sistemu (nota bene,  nedemokratskom i monističkom, nametnutom revolucionarnim putom). Najmlađi glasači na izborima 1990. rođeni su 1972. godine, u doba punoga procvata tog sistema, te su u obrazovno-civilizacijskom i ideološko-političkom pogledu oblikovani potpuno u njegovim koordinatama. A dobro je poznato kako su pripadnici svih tih generacija u Bosni i Hercegovini (uostalom, i u cijeloj Jugoslaviji) dominantno izabrali, kada su 1990. godine po prvi put nakon svih tih desetljeća dobili priliku da biraju između dojučerašnjih „emancipatora“ (sada nominalno reformiranih komunista) i nacionalista snažno spregnutih s „pripadajućim“ vjerskim zajednicama!

Zbog njihove eklatantnosti, uvijek je svrsishodno podsjetiti na te brojke i procente. Po popisu stanovništva koji je proveden 1991. (nepunu godinu dana nakon izbora) u Bosni i Hercegovini je živjelo 4,377.033 stanovnika, od toga Muslimana 1,898.963 (43,3847 %), Srba 1,365.093 (31,1876 %), Hrvata 759.906 (17,3612 %), te Jugoslavena 242.032 (5,5296 %) i Bosanaca 10.727 (0,2451 %). Za izbore 1990. bilo je upisano 3.033.921 građana s pravom glasa. Izlaznost bila je ogromna: 77,5% za Vijeće građana i 81,6% za Vijeće općina. Trijumf nacionalnih stranaka, muslimanske, srpske i hrvatske (koje do tada nisu imale nikakvu političku ni parlamentarnu tradiciju, niti su imale ikakav suvisao politički, ekonomski, razvojni program) bio je potpun, i pojedinačno i u trojnoj koaliciji. K tomu, vjerno je odražavao brojčanu i procentualnu realnost triju nacionalnih zajednica u Bosni i Hercegovini. Ukupno, SDA je osvojila 35,85 % glasova ili 86 poslanika, SDS 30% glasova ili 72 poslanika, HDZ 18,35% glasova ili 44 poslanika, dok je sedam ostalih parlamentarnih stranaka zajedno osvojilo 15,8% glasova ili 24 poslanika. U Vijeću građana nacionalne stranke zajedno osvojile su 75% mandata, a u Vijeću općina čak 95% mandata.

O uzrocima i razlozima takvoga ishoda izbora 1990. ispisane su hiljade stranica analiza, nalaza i tumačenja, opisa tadašnjega političkog i socijalnog konteksta i klime, i nema potrebe ponavljati ih. No, u svim tim analizama najmanja se pažnja poklanja jednome psihopolitičkom (P. Sloterdijk) momentu, koji je u Bosni i Hercegovini, uza sve druge i drukčije motive glasačkih odluka, često presudan. Riječ je o činjenici koja je notorna, ali koja se rado ignorira, naročito u krugu gorespomenutih tumača koji se uvijek iznova iščuđavaju kako je moguće da „narod glasa za vlastite grobare“. Ta činjenica spada u red onih koje historičari i kulturolozi poznaju pod pojmom procesa dugoga trajanja, a možemo ju nazvati bazičnom strukturom bosanskohercegovačkoga društva, i sastoji se u višestoljetnom, transhistorijskom su-postojanju triju etnoreligijskih zajednica, koje su – što je od ogromne važnosti – u moderno doba, a osobito oštro diferencirano i jasno od rata 1992-95. definitivno oblikovane kao političke nacije.

Taj amalgam – spregnutost političkoga i religijskoga kolektivnog i to u trima paralelnim varijetetima koji dijele isti zemaljsko-državni prostor – historijska je konstanta Bosne i Hercegovine, koja, kako vidimo, svoju psihopolitičku snagu nije nimalo izgubila ni u modernitetu XX stoljeća, pa ni u ideološkoj „retorti“ polustoljetnoga internacionalističkog i ateističkog sistema i režima.

Procesi stanovite integracije društva i kulture na sekularnom modelu i u evropskim formama,  koji su u Bosni i Hercegovini započeli u doba austrougarske uprave na kraju XIX i početkom XX stoljeća, pa se u razdoblju socijalističke Jugoslavije intenzivirano nastavili u drukčijem ideološkom i državno-političkom  okviru, paradoksalno su zaustavljeni i okrenuti u pravcu društvene i kulturne dezintegracije upravo kada se 1990. godine, po prvi put nakon pradavne 1463. godine, pojavila samostalna bosanska država, i to ustrojena demokratski, kao višestranačka parlamentarna demokracija. Kroz krvavi rat 1992-95, koji je vođen pod naglašeno etnoreligijskim izgovorima i parolama, i kroz njegovo političko zamrzavanje Dejtonskim sporazumom kojim je etnički ratio ustavnopolitički i administrativno institucionaliziran i okamenjen, bosanskohercegovačko društvo doživjelo je krajnju kristalizaciju triju nacionalnih kultura, shvaćenih kao ultimativno sredstvo i izraz političkoga identiteta.

A sve se to smješta i u svjetski kontekst početka XXI stoljeća, koji globalno uzevši karakterizira kolaps lijevih ideologija i „crvenoga imperija“ te svojevrsni comeback religijsko-političkoga momenta, i u kojemu kao da se doista ostvaruje nešto od crnih huntingtonovskih predviđanja o sukobu civilizacija: neposustali američki imperijalizam, nemoć i nedostatak političkog identiteta Evropske unije, strašna drama muslimanskoga svijeta, novi zapleti na Istoku (Rusija, Ukrajina…), na pomolu nova verzija hladnoga rata Istoka i Zapada, itd, itsl.

U takvom kontekstu, kada mu se još pribroji uži, regionalni (Srbija, Hrvatska), neminovno se u Bosni i Hercegovini obnavlja i stupa na scenu još jedna historijska psihopolitička konstanta. Na literaran način ingeniozno ju je opisao Ivo Andrić u Travničkoj hronici, na usta mladoga Francuza Defosea, kad govori o bosanskim „vjerama“: „Kako je mogućno da se ova zemlja smiri i sredi i da primi bar onoliko civilizacije koliko njeni najbliži susedi imaju, kad je narod u njoj podvojen kao nigde u Evropi? Če­tiri vere žive na ovom uskom, brdovitom i oskud­nom komadiću zemlje. Svaka od njih je isključiva i strogo odvojena od ostalih. Svi živite pod jednim nebom i od iste zemlje, ali svaka od te četiri grupe ima središte svoga duhovnog života daleko, u tuđem svetu, u Rimu, u Moskvi, u Carigradu, Meki, Jerusalimu ili sam bog zna gde, samo ne onde gde se rađa i umire. I svaka od njih smatra da su njeno dobro i njena korist uslovljeni štetom i nazatkom svake od tri ostale vere, a da njihov napredak može biti samo na njenu štetu. I svaka od njih je od ne­trpeljivosti načinila najveću vrlinu i svaka očekuje spasenje odnekud spolja, i svaka iz protivnog pravca.“

A suvremeni bosanskohercegovački historičar s njemačkom adresom S. Džaja o istome fenomenu piše još 1982. godine ovako: „U bosansko su se tlo (u XVI stoljeću – op. a.) već duboko spustili obronci triju velikih civilizacija Mediterana: zapadnoevropski u formi katolicizma, bizantski u formi pravoslavlja i islamski u formi osmanske države. Ova nam je činjenica do banalnosti poznata, ali ne i sve posljedice koje su proistekle iz tog povijesnog sklopa i na kojima je izgrađen naš današnji zajednički i posebni identitet. Naime, identitet svih nas, koji smo rođeni u ovoj zemlji, vrlo je dijalektičan. Svi smo mi Bosanci, ali je naše bosanstvo više varijabla negoli konstanta, s obzirom na našu civilizacijsku pripadnost. Mislim da uzroke tome fenomenu treba tražiti prije svega u činjenici da su sve tri civilizacije u Bosni unesene izrazito političkim putem i u raz­mjerno brzom tempu (…), i da su Bosanci svih triju varijanata ostali u trajnom višestrukom kontaktu i sponama sa svojim izvanbosanskim duhovnim i političkim središtima.“

Sve ovo govori da je za razumijevanje i tumačenje ponašanja birača u Bosni i Hercegovini, koje se često naziva „iracionalnim“ i „nerazumnim“, nedovoljna prizemna logika i socijalni determinizam („gladni i izvarani, a glasaju za iste“), a da je u produbljenijim analitičkim uvidima potrebno imati na umu psihopolitičke osnove takvoga ponašanja. Prosvjetiteljska i lijevo-građanska arogancija, pak, najslabiji je analitički alat u ovome poslu, jer ona ne operira sa stvarnošću kakva jest i s narodom kakav jest, nego s vlastitim  priželjkivanjima i iluzijama.

Slikovito govoreći, kada se prije izbora na ulicama Sarajeva naslušate žestokih grdnji na adresu Stranke demokratske akcije i Bakira Izetbegovića od građana koji u neku ruku mogu predstavljati relevantan  „uzorak“ (taksisti, trgovci, pijačni prodavači, prolaznici, „majstori raznih zanata“ što vam ulaze u kuću…), a kada se na izborima, vjerojatno i glasovima tih istih građana, SDA i Izetbegović trijumfalno vrate na političku scenu, umjesto da se okomimo na te birače kao „licemjere“ i „nedorasle“, politički „shizofrene“, bilo bi korisnije i tačnije pokušati razumjeti njihov postupak pred glasačkom kutijom kao refleks duboke neizvjesnosti i nesigurnosti, kao izraz potrebe za identifikacijom koja daleko nadilazi konkretne životne okolnosti i prizemnu logiku socijalne svakodnevnice. Sličan obrazac vrijedi i za birače iz drugih nacionalnih zajednica, s tim da svaka od njih ima vlastite specifičnosti, i ne mogu se mehanički izjednačavati.

Postoji, ipak, stanovita razlika između Federacije BiH i Republike Srpske; u potonjoj se birači ne moraju diferencirano „opredjeljivati“ po nacionalnoj osnovi jer su sve stranke i svi kandidati nacionalno jednoznačni i jednako nacionalno „pravovjerni“, pa je tu riječ o čistoj političko-interesnoj borbi i natjecanju. Ovo je, u stvari, razlika u vrsti političkoga života između dvaju entiteta. Republika Srpska je u nacionalnom smislu homogena, praktično jednonacionalna, u administrativnom pogledu ustrojena unitarno i centralistički, i to su okolnosti koje više pogoduju pojavi političkoga pluralizma, nego što je to moguće u višenacionalnoj Federaciji BiH, u kojoj, k tome, još uvijek nije blizu politički produktivno rješenje i smirenje bošnjačko-hrvatske tenzije. (Za neko sasvim drukčije promišljanje ostaje pitanje puno mučnoga cinizma: zar je u postjugoslavenskim društvima za razvoj političkoga pluralizma nužan nasilno etnički očišćen prostor i centralističko administrativno uređenje?)

Piše: Ivan Lovrenović/ivanlovrenovic.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Uhićenja osumnjičenih muslimana – Kazalište u režiji Bakira Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Bakir Izetbegović ne samo da je vrlo loš čovjek i još gori političar, nego dokazuje kako nema ni redateljskog dara, jer ovako naivne predstave pod radnim naslovom: „lov na potencijalne ratne zločince – bošnjake“ teško bi mogle proći kod djece predškolskog uzrasta, kamo li kod odraslih ljudi.

Tobožnje pompozno uhićenje 13-orice bivših pripadnika „Armije B i H“ zbog sumnji počinjenja ratnih zločina u Konjicu, kao i ovo zadnje vezano za „progon“ potencijalnih ubojica generala HVO-a Vlade Šantića (Hamdija Abdić zvani Tigar, Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović i Enver Keranović – svi bivši pripadnici „Armije BiH“ koji su – kako javljaju mediji – već pušteni na slobodu nepunih 24 sata nakon privođenja!), trebali bi valjda amortizirati opravdano ogorčenje Hrvata u B i H sramotnom haškom presudom, pri čemu su muslimanski zločinci i islamske glavosječe ostali netaknuti, neoptuženi i neosuđeni. Naravno i svijetu treba pokazati kako sarajevska vlast njeguje „pravnu državu“, iako je očito na svakom koraku da od nje ni zametka nema.

Prozirna medijska kampanja koja sve to prati po diktatu Sarajeva, još otužnije djeluje promatra li se u kontekstu pojave brojnih dokumenata koji svjedoče o planskom etničkom čišćenju područja Žepča, Jablanice, Konjica i drugih, što ih je vrh „Armije B i H“ planirao i dogovarao međusobno, što potvrđuju njihovi telefonski razgovori i prepiska. Dakle, tamo gdje je očito kako su poznati nalogodavci (Sefer Halilović, Zulfikar Ališpaga Zuka i drugi) ne reagira se, nego se uhićuje one koji su bili obični vojnici i eventualno izvršitelji ponekog zločina.

Bosna i Hercegovina je samostalna i neovisna država (ili bi barem tako trebalo biti) već više od 25 godina, ali u njoj ni „p“ od pravne države. Sudovi pod patronatom Sarajeva (i bošnjačko-muslimanske klike na čelu s Bakirom Izetbegovićem), svojim bošnjacima-muslimanima za ratne zločine sude po Krivičnom zakonu bivše SFRJ (koji je blaži), a Hrvatima po novom, oštrijem (KZ Federacije iz 2003.).

I gdje su tu pravda i pravna država? Kako se u istoj zemlji metodom segregacije mogu usporedo primjenjivati dva zakonodavna instituta od koji jedan pripada nepostojećoj zemlji?

Toga nema nigdje u svijetu!

Sarajevska vladajuća klika predvođena Bakirom Izetbegovićem od B i H nastoji napraviti prvi europski kalifat i sad je dobila vjetar u leđa upravo zahvaljujući mešetarima iz haškog sudišta.

Sva ona lupetanja Alijinog nasljednika o „nepostojećim narodima – Srbima i Hrvatima“, o „fašizmu u Hrvata“, ratne prijetnje koje upućuje susjedima, ali i islamizacija što se u B i H puzajući provodi, sad dobivaju neku vrstu „legitimiteta“ ili se barem tako presuda haškog sudišta herceg-bosanskoj „šestorci“ tumači u Sarajevu.

Ima, doduše i bošnjaka-muslimana koji smatraju da je ta puzajuća islamizacija koja ima za cilj promijeniti mentalitet muslimanskog naroda na području B i H i vratiti ga šerijatskom pravu i džihadu dugoročno opasnija čak i od terorizma i bombaških napada. Jedan od njih poznati je diplomat, novinar (bio dopisnik iz Kaira, Beiruta, Alžira, Sirije, Libije, Jordana, Izraela), publicist, veleposlanik B i H u više islamskih zemalja (Jordan, Irak, Sirija, Libanon) i dobar poznavatelj ove materije Zlatko Dizdarević. On u uvodu jednoga od svojih tekstova s temom islamizacije B i H piše:

 „Novostvoreni ‘duhovni ekstremizam’ na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca“. (Vidi: https://ba.boell.org/bs/2017/01/26/islamizacija-bosne-na-kojoj-adresi-je-opasnost; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.12.2017.)

Kako god bilo, propusti međunarodnih tijela, posebice UN-a – poput ovih vezano za posljednju hašku presudu, objektivno su potpora provođenju agresivne islamizacije ove zemlje, sa svim onim negativnim i štetnim procesima što ih ona sobom donosi.

Od tih silnih „hapšenja“ muslimanskih osumnjičenika za ratne zločine i njihovog „kažnjavanja“, naravno, neće biti ništa, a što se islamskih glavosječa – mudžahedina (koji su, da ne zaboravimo, bili ustrojbenim dijelom „Armije B i H“; primjerice, odred „El Mudžahid“ pripadao je 7. brigadi, 3. korpusu), oni za sarajevskog bega i njegovu kamarilu ne postoje. U svojim krvavim pohodima ubili su stotine Hrvata, a njih 400 tako što su im u svojim opskurnim i barbarskim ritualnim obredima nakon mučenja odsjekli glave.

I to su za vlast u Sarajevu bili „pojedinačni“ zločini i oni „nemaju nikakve veze s regularnim snagama „Armije B i H“ – iako je odred „El Mudžahid“ po nalogu Alije Izetbegovića formirao sam Atif Dudaković i jako se dobro zna kako je ova najzloglasnija zločinačka postrojba sastavljena od „Allahovih mučenika“ bila dijelom te vojske, pa samim time i pod zapovjedništvom spomenutog Dudakovića.

Sramotna kazna od 3 godine zatvora za njega kao ratnog načelnika Glavnog štaba „Armije B i H“, pri čemu mu se niti jedan jedini dokazani zločin prema zapovjednoj odgovornosti nije stavio na teret, najbolji je pokazatelj „pravde“ koja je provođena, kako na haškom, tako i na bosansko-hercegovačkim sudovima.

Slučaj s Konjicem, kao i ovaj s tobožnjim uhićenjem Hamdije Abdića i družine osumnjičenih za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, zasigurno nisu jedini. Bit će toga još – ovakvih fingiranih predstava koje su bacanje prašine u oči i alibi za one predstojeće akcije hapšenja Hrvata – „zločinaca“ koji su prava meta.

Da je u Sarajevu bilo imalo dobre volje, pitanje presuda za ratne zločine odavno bi već bilo riješeno, a ne bi se čekalo do danas. Ako se zauzme stav da su samo druge strane krive, a vlastiti narod bezgrešan, pomaka nema niti ga može biti.

Atmosfera u bošnjačko-muslimanskom političkom vrhu, njihovoj vodećoj stranci SDA i medijima koji su pod kontrolom Sarajeva sve je više nalik na euforiju uoči linča ili lova na vještice.

Bakir nikako da se okane bizantskih smicalica i šićardžijskog, šarlatanskog vođenja politike. To mu je babo Alija ostavio u amanet jer se i sam slično ponašao poučen taktikom svojih idola Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića s kojima je potajno dijelio Bosnu i nastojao stvoriti etnički čistu muslimansku državu na tlu B i H, dok se službeno cinično „zalagao“ za njezinu cjelovitost.

Zar sarajevski beg doista misli da će ove njegove sapunice (režirane lošije nego one turske u kojima se na groteskan način slavi i glorificira lik i djelo njegovog rahmetli babe Alije) bilo tko od Hrvata progutati?

A Europa?

Ona se bori protiv islamskog terorizma u svijetu, a u vlastitoj kući mu širom otvara vrata, hrabri ga i pothranjuje!? Bosna i Hercegovina je na najboljem putu da postane prva europska baza islamskog radikalizma i to upravo uz pomoć Europe!?

Kakvog li paradoksa!

Kako je moguće voditi tako nepromišljenu i u suštini autodestruktivnu politiku?

Moguće je, jer Europsku uniju vodi skupina diletanata koja donosi ad hoc rješenja od danas do sutra po diktatu vodećih zapadno-europskih država i SAD-a i njima je najvažnija supremacija nad ostalim članicama u skladu s trenutačnim interesima, bez ikakve vizije i predstave o budućnosti. Oni su na koncu tu Uniju i stvorili sebe radi i iz razloga osiguravanja svojih strateških i ekonomskih interesa, a nikako vođeni nekim višim ciljevima „pravde“, „demokracije“, „slobode“ i „napretka“, kako se s vremena na vrijeme znaju prigodničarski i razmetljivo hvaliti. Iza svega kriju se sebični interesi „velikih“. Sve drugo su floskule i tlapnje. Igrokaz.

Europa ima kratku pamet i nije joj prvi put da radi protiv vlastitih interesa. Dugoročno, od ovakvih poteza imat će goleme štete, ali to će kao i obično shvatiti tek kad bude kasno.

Kad im glavosječe i bombaši u još većem broju stignu u Berlin, London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles…kad zaredaju novi teriristički napadi i kad njihovi građani više ne budu smjeli nosa promoliti iz svojih stanova i kuća ni u sred dana, tek onda će europskoj gospodi (možda) ponešto od svega biti jasnije.

Kao što je i Angeli Merkel možda poslije svega sinulo u glavu (mada to neće priznati) kako će Njemačku skupo koštati to što je ona osobno i velikodušno pozvala islamske migrante u svoju zemlju po sistemu navali narode.

Svaka škola se plaća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na današnji dan prije 22 godine potpisan Daytonski sporazum

Objavljeno

na

Objavio

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini poznatiji kao Daytonski mirovni sporazum potpisan je na današnji dan 1995. godine u Parizu čime je okončan četverogodišnji rat u BiH.

Prethodno je Daytonski sporazum 21. studenog 1995. godine parafiran u Wright-Patterson bazi kod Daytona, u američkoj državi Ohio.

Ovaj sporazum rezultat je diplomatske inicijative američke vlade koju je otpočeo tadašnji glavni američki posrednik Richard Holbrooke u vrijeme kampanje tadašnjeg predsjednika Billa Clintona.

Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat.

Predsjedatelj Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović izjavio je medijima će nakon izbora 2018. godine u BiH morati doći do političkog dogovora u vezi Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je na današnji dan 1995. godine potpisan u Parizu.

Sporazum je bio kočnica rata, ali kroz sljedećih 22 godine pokazalo se da Daytonski sporazum stvara mnoge probleme. Postao je izvor nesuglasja triju strana. Tumačio se na razne načine. Donio je ustavne i pravne odredbe koje vrijede i danas. U mnogim odredbama postao je kočnica suživota. Daytonski sporazum nije bio stalan, nego ga se mijenjalo tiho i prešutno kroz 22 godina, često na štetu Hrvata.

– Od Daytona je ostao Dayton koliko god je skrnavljen kroz neke faze 2001., 2003. godine… Oko toga mislim da ćemo svi veoma brzo morati sjesti. To će biti jedan politički dogovor koji ćemo uraditi mislim ne do izbora 2018. godine, jer evidentno će to biti jedna drugačija utakmica, nego nakon izbora – kazao je Čović. Uvjeren je da će HDZ BiH biti na vlasti na svim razinama nakon izbora, kada će “oko navedenih stvari precizno zauzeti stav“.

– Naš cilj je osigurati konstitutivnost sva tri naroda i to je minimum da bi država mogla funkcionirati – rekao je Čović nakon sastanka stranačkih delegacija HDZ-a BiH i SNSD-a na Jahorini. Tom prilikom, i predsjednik Republike Srpske i SNSD-a Milorad Dodik komentirao je Daytonski sporazum, koji je za njega “srušen voljom međunarodnog faktora“, smatrajući da su uništene i bazične vrijednosti tog sporazuma.

– Eliminirani su entiteti i konstitutivni narodi u značajnim projektima i odlučivanju, a nametale su se i špekulativne prakse koje su recimo u vezi onoga što govorimo u vezi Izbornog zakona – da jedan narod bira svoje predstavnike i da drugi narod ne može izabrati. Srbima uporno u Federaciji drugi odnosno druge političke stranke biraju predstavnike. Zato ne vidimo da je to doprinos stabilizaciji BiH – smatra Dodik.

Kazao je da je sasvim logično što HDZ BiH, “koji predstavlja političku volju Hrvata u BiH i zagledan u matičnu zemlju Hrvatsku”, podržava ulazak BiH u NATO. SNSD razumije što HDZ promovira tu vrstu integracija isto kao što, navodi Dodik, HDZ vjerojatno razumije da su “Srbi i srpski narod zagledani u politike globalnih regionalnih integracija u vezi onoga što radi Srbija”.

– Dok god vodimo ove politike, NATO integracije nisu naš cilj i nećemo davati naše suglasnosti na razini BiH o tome – poručio je Dodik novinarima.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari