Pratite nas

Gost Kolumne

Nefunkcionalno pravosuđe – hrana komunističkog zloćudnog tumora

Objavljeno

na

Da su ljevičari zloćudni tumor koji sebe hrani užasnim stanjem u hrvatskom pravosuđu (među ostalim disfunkcionalnim vladinim odjelima), koje u proteklih četvrt stoljeća i od odcjepljenja od komunističke Jugoslavije nije napredovalo u svojoj praksi prema dobro funkcionirjućem procesu koji donosi pravodobne i neovisne od političkih utjecaja rezultate, mučno je vidljivo i u Twitter reakciji bivšeg ministra pravosuđa Orsat Miljenića na govor Generala Željka Glasnovića u Hrvatskom saboru u petak, 22. rujna, piše Ina Vukić.

Obraćajući se dubokim i uznemirujućim problemima unutar hrvatskog pravosuđa, koji u suštini predstavlja nastavak istog morala koji je i ugušio normalan život u komunističkoj Jugoslaviji, Glasnović je ukazao na činjenicu da ne postoje nacionalni standardi produktivnosti kojih bi se suci i pravosuđe trebali pridržavati – kako bi pravosudni sustav donio pravdu za sve.

Glasnović je ukazao na neprihvatljivu stvarnost u kojoj neki suci donose odluke samo za dva slučaja godišnje, a drugi za stotinu, a ipak se svi tretiraju jednako ili smatraju jednako produktivnim članovima pravosuđa! Orsat Miljenić – koji je, kao bivši ministar pravosuđa imao savršenu priliku unaprijediti hrvatsko pravosuđe u funkcionalnu jedinicu pravde u Hrvatskoj, ali nije, kritizira Glasnovića te sugerira kako ga treba ušutkati!

Podsjeća li nas Miljenićeva reakcija na komunistički totalitarni režim? Sigurno da!

Hrvatska politička ljevica, odnosno bivši komunisti koji se još uvijek drže te mračne baštine, zapravo nisu zainteresirani za raspravu o onome što je ispravno ili pogrešno za Hrvatsku. Njih zanima raspravljati o vama samima, prijeteći vam – baš kao što se nekad dogođalo u Jugoslaviji. Zainteresirani su da vas ukoravaju kao neko nenormalno ljudsko biće jer promičete pozitivne promjene zbog kojih bi se tlo ispod njohovih nogu treslo i otvorilo. To je ono što čini ljevičare ljevičarima: nezaslužen osjećaj moralne superiornosti nad vama. A ako mogu prenijeti taj osjećaj moralne superiosti na druge kako bi vas ukazali lošim, oni će to i učiniti.

Tužna i uznemirujuća stvarnost unutar hrvatskog pravosuđa, koja poziva na hitne promjene kako bi se uskladilo s funkcionalnom demokracijom, leži u dugotrajnim postupcima i iznimno ogronmom zaostatku u rješavanju sudskih slučajeva. Nerazumljiva kašnjenja u sudskim postupcima (koja mogu trajati više od deset godina!) u stvari krše pravo na pravično suđenje u razumnom roku, a koje je ljudsko pravo zaštićeno člankom 6. Europske konvencije o ljudskim pravima, te je stoga vrlo važno obraćati se na ta pitanja. Činjenica da susrećemo ljude poput Miljenića koji prijeti i kritizira Glasnovića zbog njegovog cilja stvaranja stabilnijeg i učinkovitijeg pravosudnog okruženja, stvar je koja zahtijeva primjenu lustracije usmjerene na osobe poput Miljenića.

Međunarodna svjesnost o neučinkovitom i ponekad nepredvidljivom pravnom sustavu jedan je od najvećih izazova s ​​kojima se suočavaju tvrtke koje žele ulagati u Hrvatsku; i Glasnović je aludirao na tu činjenicu u svom parlamentarnom govoru u Petak 22. rujna. Međutim, Miljenić, zamotan u vlastitom stavu protiv napretka, propustio je u svojoj reakciji toj stvarnosti pružiti bilo koju važnost! No, upravo ta stvarnost koči ulaganja. Rješavanje čak i jednostavnih sudskih slučajeva prečesto i prema demokratskim standardima traje nezamislivo dugo vremena; zaostaci u rješavanju sudskih slučajeva već dugo se broje na nekoliko stotina tisuća slučajeva. Reforme su apsolutna nužnost za povećanje transparentnosti i odgovornosti unutar sudskog sustava. Standardi produktivnosti, koje je u svom govoru spominjao Glasnović, upravo su ti potrebni mehanizmi transparentnosti i odgovornosti – ali ne i u Hrvatskoj! Nije potrebno pitati zašto – svi znaju da se radi o političkoj kaljuži koju treba očistiti.

I dalje dopuštajući političarima i ljudima u društvenoj ili političkoj moći, poput Miljenića, da ignoriraju hrvatske obveze o ljudskim pravima, kao što je to pravo na pravično suđenje u razumnom roku, Hrvatska stječe svoj ugled “talk-festa” i ne donaša potrebne i stvarne društvene promjene upravo zbog sebi nametnutog načina rada neometanja, prenijetih iz pola stoljeća življenja pod komunizmom. Iako se može nadati da će Hrvatska kroz retorička nastojanja uvjeravanja desnice i neovisnih biti uspješna u ostvarivanju značajnih i trajnih promjena, upitno je da će takve inicijative za ljudska prava biti uspješne sve dok se ne riješi temeljno pitanje političke nejednakosti između njezinih demokratskih i ljevičarskih nedemokratskih članova; tj. sve dok se lustracija ne zagrije i počisti prostor za funkcionalno djelovanje demokracije.

Ina Vukić, Sydney, Australija

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Obrana narodnoga i vjerskoga identiteta

Objavljeno

na

Objavio

Sve dok lokalna vjersko-nacionalna politika Islamske zajednice i SDA, inspirirana ideologijom političkoga islama te determinirana sveopćom platformom i osmišljenom strategijom centara političke moći, vodi ideološko-vjerski rat protiv autohtonoga hrvatsko-katoličkog puka, gradu Jajcu će se oduzeti gotovo svaka mogućnost većega prosperiteta i napretka.

Bošnjački narod je patologiziran činjenicom da nije imao povijesnih čimbenika na osnovu kojih bi stvarao svoju nacionalnu svijest. Jednostavno, gradeći vlastiti vjerski korpus u procesu provođenja islamizacije od XV stoljeća nadalje, muslimani se nisu više mogli identificirati sa nekadašnjom vjerskom, a samim time, i narodnom pripadnošću. S druge strane, oni se nisu mogli u potpunosti identificirati niti sa osmanlijskim osvajačem, jer je to bio tuđinac koji je govorio drugim jezikom i imao sasvim druge običaje i drugu kulturu. Iako je, dakle, u periodu od gotovo četiri stoljeća taj novi (muslimanski) korpus apsorbirao jedan dio osmanske tradicije, njegovo slavensko biće je i dalje činilo (i čini) stup njegova društvenoga bića. Znači, glavna nova odrednica toga dijela slavenskoga naroda je bio islam kao religija. Svaki drugi narodni i vjerski kontinuitet sa srednjovjekovnom bosanskom državom, zapravo, prestaje, a javlja se narodno nedefinirana ali religiozno determinirana zajednica vjernika.

Dakle, islam nije bio (niti jeste) nositelj nacionalnosti. Islam je je nadnacionalna kategorija, sa svim elementima moralne univerzalnosti (kao i sve druge svjetske religije). Stoga, ne postoje turski, arapski ili dr. muslimani, već postoje samo muslimani kao pripadnici vjerskih zajednica.

S druge strane, hrvatsko-katolički puk je itekako imao kontinuitet svoje vjerske i narodne autohtonosti. Srednjovjekovna bosanska država je bila kršćanska država, jer njena povezanost sa Svetom Stolicom nije nikada prestala. Bosanski kraljevi, pogotovu oni koji su se deklarirali kršćanima, te i većina drugih vladara koji su bili dio katoličke ekumene, pripadali su europskom civilizacijskom i kulturološkom krugu. Dakle, iako demografski devastirani, u vrlo teškim egzistencijalnim uvjetima, izloženi ogromnim porezima (npr. posebnim za kršćane u odnosu na pravoslavne, a pogotovu muslimane) i nametima, hrvatsko-katolički narod je uspio opstati. Njegova povijesnost ukorijenjena u bosanskoj srednjovjekovnoj državnosti itekako je uvjetovala opstanak narodne, te kasnije buđenje nacionalne svijesti.

Od esencijalnog je značaja, dakle, za cjelokupnu državnost Bosne krunjenje papinskom krunom posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U to vrijeme je to značilo u ondašnjoj Europi potpuno internacionalno priznanje državne suverenosti Bosne. Danas možemo taj pravni čin usporediti npr. sa primitkom jedne države u Ujedinjene narode. Stoga, itekako nas treba čuditi (a, možda i ne, s obzirom od koga dolazi!) ignoriranje ovakvoga povijesnog događaja gdje se, zapravo, internacionalno priznanje bosanske suverenosti svodi na diletantsko i jeftinu analizu „bitke za vjeru pradjedova”.

Isto tako, „začuđuje ujakova zaboravnost ili neinformiranost” da su, prigodom obilježavanja obljetnice kraljeva krunjenja, predstavnici Medžlisa IZ u Jajcu bili zvanično pozvani kako bi ZAJEDNO obilježiti ovaj povijesni događaj naše nam zajedničke domovine, ali se nitko od njih nije odazvao. Naravski, „našemu ujaku” to uopće nije bitno, pa nas i naše susjede svojim ekspertnim i talentiranim insinuacijama „borbe za vjeru pradjedova” trpa zajedno u isti koš.

Na taj način, nadasve, pučkoškolski se pokušava poistovjetiti „napadač i branitelj”. Možda se „naš ujak” nada da mu je to uspjelo?

Crkva Svete Marije u kojoj je priznata suverenost jednoj državi nije samo jedna obična crkva, nego je, iznad svega, neupitni dokaz tj. mjesto na kojemu je (de facto i de jure) utemeljena i internacionalno potvrđena državna i katolička opstojnost Bosne, a ne neko obično mjesto dokazivanja “vlastite veličine u prošlosti”. S druge, pak, strane Crkva Svete Marije je bila i crkva oprosta, što znači da su u Jajce u marijanske dane hodočastili katolici s posebnim vjerskim potrebama (što je za ono vrijeme apsolutno normalno).

Danas Hrvatima-katolicima u BiH nije uopće potrebno nikakvo dokazivanje „vlastite veličine”, to je naš kralj Stjepan Tomašević dokazao papinskom krunom već prije šest stoljeća. Crkvu Svete Marije Hrvati-kršćani ne žele „prisvojiti sebi”, jer je nisu nikome s namjerom (ili u neznanju) dragovoljno dali ili poklonili. Katolicima je ova crkva, koju su predci jajačkih kršćana sagradili, nasilno otuđena. Oni ne mogu prisvajati nešto što nisu nikomu oduzeli ili od nekoga, bez njegova pristanka, stekli. Prisvajati može samo netko, komu nešto niti po ovozemaljskoj pravdi, niti po Božjim zakonima ne pripada. To je, „ujače” PRISVAJANJE!

Možete li politički analitičar „borbe za vjeru pradjedova” navesti bar jedan primjer, gdje su kršćani (pogotovu katolici u BiH) bilo kada u svojoj povijesti, nasilno prisvojili neku džamiju, a njenu munaru pretvorili u zvonik?

U obrnutom slučaju danas postoji tzv. europski fenomen pretvaranja crkava u džamije. Ali, uz apsolutno dopušten pravno-legalni posao, iako ne treba zaboraviti riječi francuskoga književnika Emilea Ciorana: „Francuzi se neće probuditi, dok Notre Dame ne postane džamija”!

Je li itko od Hrvata-katolika u Jajcu neizazvan (planirano ili iz čista mira), po oslobođenju od srpskoga okupatora, dolazio na lokaciju Crkve Svete Marije i provokativno tražio „pravo vlasništva” nad nacionalnim spomenikom uz upriličenje bilo kakve scensko-dekorativne molitve?

Je li krajnje cinično da najviši predstavnici IZ BiH bez čistih namjera i čistoga obraza (iako su se njihovi vjernici i narod bez ijednog ispaljenog metka vratili u Jajce) javno pokazuju (ne uskladivši dušu sa Allahovim principima) da nisu svoji gospodari, nego tuđe sluge i da provokativno moleći u Crkvi Svete Marije ostvaruju samo svoje kratkoročne interese i analogne interese svoje partije?

Rade li takvi vjerski službenici na provođenju konkretno planirane aktivnosti političkoga uništenja hrvatsko-katoličkoga naroda jajačkoga kraja ili ( itekako namjerno, možda, ipak, naivno?) vjeruje jajački egzilant da je ovdje u pitanju samo “borba za vjeru pradjedova”?

Što su trebali učiniti Hrvati-katolici? Jesu li trebali čekati da im se netko smiluje? Jesu li trebali na sve moguće provokacije i graditeljske uzurpacije od strane Medžlisa IZ jednostavno slijegati ramenima ili, pak, čekati da netko od “super ujaka” podigne glas u ime svojih vjernika? Jesu li se Hrvati-katolici povodom najnovijih “islamiziranja javnih površina” trebali žurno obratiti npr. zaštitniku hrvatskih nacionalnih interesa u državnom vrhu gosp. Sejdi Komšiću?

Naravski, „naš ujak” je „znanstveno“ ustvrdio da „nije trebalo dugo čekati na odgovor druge strane”. Jer, da da je „druga strana” čekala na nekoga poput „ujaka” ili gosp. Komšića, onda bi odista čekala Godoa. Došao je naš kardinal (vjerojatno bez „ujakovoga” znanja i odobrenja!) uz nazočnost „nekih fratara”, koji itekako istinski žive sa svojim pukom, te poslao jasnu poruku cijelom svijetu. Egzilant je, vjerojatno, mišljenja da je naš kardinal trebao (bilo mu je, nekako, usput) svratiti i do Medžlisa IZ, te ponizno zatražiti jednu novu Ahdnamu?

Samo jedna osobna i jednostrana patološka interpretacija, „poštovanoga ujaka”, služenja mise zadušnice za kršćanina Stjepana Tomaševića, dade mu za pravo, ustvrditi kako se u navedenom rekvijemu ne radi o „pobožnom sjećanju” i molitvi za dušu jednoga deklariranog katoličkog vjernika, nego o „političkim i vjerskim aspiracijama na krunidbenu Crkvu Svete Marije “.

A, zašto Hrvati katolici imaju (po mišljenju „stručnoga analitičara”) posebice „aspiracije na krunidbenu Crkvu Svete Marije”? Zašto treba imati želju za nečim što je povijesna činjenica? Povijesni izvori uz materijalne dokaze ne mogu se ni od koga „aspirirati”! Povijesni dokazi postoje ili ne postoje!!!

Hrvati jajačke općine su učinili ogromne napore da institucionalno zajedno sa našim susjedima Bošnjacima unaprijede kvalitetu života. Nažalost, višestruke opstrukcije SDA u suradnji sa Islamskom zajednicom u formiranju nove lokalne vlasti, pogotovu posljednje devetomjesečno neprihvaćanje izbornih rezultata iz 2016. god., jasno pokazuje kako i koliko je „teško” spoznati i prihvatiti da u ovome gradu i u ovoj zemlji žive i drugi NARODI.

Sve dok lokalna vjersko-nacionalna politika SDA i Islamske zajednice, inspirirana ideologijom političkoga islama te determinirana sveopćom platformom i osmišljenom strategijom centara političke moći, vodi ideološko-vjerski rat protiv autohtonoga hrvatsko-katoličkog puka, gradu Jajcu će se oduzeti gotovo svaka mogućnost većega prosperiteta i napretka.

Ipak, sve se još može, koliko-toliko, popraviti. Grad Jajce sigurno neće (više) tonuti u “začarane krugove prošlosti”, neće više trunuti u “kulturnoj zapuštenosti i socijalnoj i ekonomskoj besperspektivnosti”, niti se srozavati na “razinu mjesne zajednice i kasabe”. Grad Jajce, a i BiH, neće više “masovno” napuštati njegovi/njeni građani, AKO se, “uvaženi naš ujak” i njemu slični aktivno angažiraju i dadu konkretna rješenja za bolje sutra ovoga grada, ove općine ali i cijele BiH. Neka dođu i neka pomognu jadnomu i obespravljenomu narodu, ovome napaćenom kršćanskom puku, a naravski i našim “komšijama”!

Evo, ne zadugo su lokalni općinski izbori. Eto prigode obračunati se sa „suludim i dugoročno pogubnim politikama”, te ne biti (više) žigosanim „izdajnikom tako osmišljenih politika i vjerskih ideologija”. Političko i moralno prosvjetiteljstvo „našega ujaka” (vjerojatno) će stanovnici jajačke općine znati prepoznati te mu dati potrebnu legitimaciju kako bi inicirao novi „sistem vladavine”, (jer, „netko mora vladati”), koji se ne temelji na „nacionalno-vjerskim iluzijama i zabludama”. U tom slučaju ne gine „ujaku egzilantu”, jednom „normalnom i časnom čovjeku” titula počasnoga građanina uz obligatorni spomenik u Gradskom vrtu.

Autor teksta mag. Zdravko Duvnjak

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Hrvatski apostoli i Jude

Objavljeno

na

Objavio

Vjerojatno se više ne  sjećamo datuma, ali se nadam da pamtimo događaje iz novije hrvatske povijesti kojima smo bili svjedoci. Dubina zapisa i značaj tih događaja  nisu svima isti. Oni ovise o izravnoj ili neizravnoj uključenosti, emotivnom stavu spram tim činjenicama i društvenom vrjednovanju te povijesne zbilje.

Prvi oružani sukob u Domovinskom ratu zbio se 1. ožujka 1991. u borbi za Pakrac. To je bilo prvo vatreno krštenje novostvorene hrvatske policije. Osim dijela milicajaca koji su milicijsku uniformu zamijenili  odorom hrvatskog redarstvenika, najveći broj pripadnika hrvatskog redarstva popunjen je  dragovoljcima iz kompletnog hrvatskog naroda. Ovdje bih posebno istakao one koji su došli iz BiH i dijaspore. Zašto ih izdvajam? Odluka o stvaranju neovisne i međunarodno priznate Hrvatske time je dobila svehrvatski konsenzus stariji i snažniji  od rezultata Referenduma o hrvatskoj samostalnosti. Oni koji su željeli Hrvatsku znali su – sada ili nikad više.

Pokušajmo osvijestiti što je značio taj čin pristupanja u MUP RH s već navedenim zadaćama čiji je ishod  toliko bio nepredvidiv. Mislite li da su protivnici hrvatske neovisnosti, oni u Hrvatskoj ali i  izvan nje, zaboravili načine razrješenja s neistomišljenicima? Stare metode, podgrijane strastima osvete za svaki pokušaj samostalnosti Hrvatske, tad su se i usavršile.

Međunarodni politički interesi u ovom dijelu Europe, njihovi planovi i utjecaji na događanja u nastajanju svih Jugoslavija, poglavito od strane službenog Londona, Pariza i Washingtona te New Yorka (UN), nisu bili ništa manji od onog iz 1945. ili 1971.

S druge strane, udbaško kosovska kamarila duboko je infiltrirana u sam politički, sudbeni, zakonodavni i obrambeni sustav. Žilavost tih službi očituje se i dan danas. Prije ćemo pronaći zadnju minu u nekom od silnih minskih polja zaostalih iz Domovinskog rata, nego li zadnjeg uljeza u nekom od državnih ureda ili u gospodarstvu.

Usprkos svemu tome ti dragovoljci, kao apostoli, slijedili su Tuđmanovu ideju neovisne i međunarodno priznate Hrvatske.  Nije postojao niti jedan racionalan razlog  biti dragovoljac, prvi redarstvenik. Postojala je samo motiv i vjera da je vrijedan svake žrtve uključujući žrtvu svog života.

Zbog svega toga, dragovoljce ili kako sam ih nazvao apostole, izdvajam od svih ostalih sudionika Domovinskog rata. Samo oni koji ne vrjednuju Domovinski rat kao  najznačajniji događaj u suvremenoj hrvatskoj povijesti neće prepoznati kolosalnu ulogu dragovoljaca.

Oni su nukleus hrvatske policije i preteča Hrvatske vojske kakvu smo poslije toga upoznali i kakvu imamo danas. U socijalnom, vrijednosnom, političkom i mnogim drugim aspektima, to je bila najhomogenija skupina Hrvatskih oružanih snaga.

Njihova apostolska uloga  poništena je onog trenutka kada su  znakom jednakosti (praksom ne i zakonom) stavljeni u skupinu branitelja. Da su se stvari odvijale drugačijim tijekom s dramatično lošim ishodom, onda bi se u njih upiralo prstom. Njihova bi glava „išla na panj“. Unaprijed sam spreman  prihvatiti sve kritike kako potpirujem podjele branitelja. Ne želim stati u obranu relativizacije dragovoljaca kao: “svi smo mi isti“. E pa nismo!

U početku sve je to bio dio jednog političkog, Tuđmanovog, projekta. Stoga  stoji onaj naziv kojeg su koristili srpski mediji, četnici i JA  za policajce i pripadnike ZNG-a, „Tuđmanovci“.  Ništa u tom nazivu nema pogrdno niti netočno. Apostoli  nikada nisu zatajili njegovo ime i njegovu ideju. Stoga su u srpskim logorima imali poseban tretman, onakav kakav doliči pronositeljima ideje samostalne Hrvatske.

Gdje su danas ti  apostoli? Mnogi su poginuli, drugi izranjavani i oboljeli, umirovljeni. Kao da za apostolski posao postoji dobna granica ili je apostolski posao gotov?

Dobro, pospremili smo u ropotarnicu povijesti te apostole. Gdje su suvremenici? Od njih se ne traži borba na život i smrt, već odanost, rad, poštenje i odmak od  komunističke prakse kao što su nepotizam, korupcija, fingirani rad birokratskog aparata, izmišljena radna mjesta i politička podobnost. Potrebna je promjena paradigme.

Je li lakše bilo ostvariti pobjedu u Domovinskom ratu ili promijeniti komunistički mentalitet?

Već se polako nazire tko je izdao Tuđmanovu ideju neovisne, samostalne, srednjoeuropske, uljuđene Hrvatske temeljene na kršćanskim vrijednostima, narodnjaštvu, radićevštini i starčevićanstvu. Naravno da pritom ne mislim na one koji nikad nisu prihvatili Tuđmanov projekt ili bilo kakav alternativni koji bi rezultirao samostalnošću i otadžbinu sveo u granice domovine.

Mislim i ciljam na Jude.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari