Pratite nas

Gost Kolumne

Nefunkcionalno pravosuđe – hrana komunističkog zloćudnog tumora

Objavljeno

na

Da su ljevičari zloćudni tumor koji sebe hrani užasnim stanjem u hrvatskom pravosuđu (među ostalim disfunkcionalnim vladinim odjelima), koje u proteklih četvrt stoljeća i od odcjepljenja od komunističke Jugoslavije nije napredovalo u svojoj praksi prema dobro funkcionirjućem procesu koji donosi pravodobne i neovisne od političkih utjecaja rezultate, mučno je vidljivo i u Twitter reakciji bivšeg ministra pravosuđa Orsat Miljenića na govor Generala Željka Glasnovića u Hrvatskom saboru u petak, 22. rujna, piše Ina Vukić.

Obraćajući se dubokim i uznemirujućim problemima unutar hrvatskog pravosuđa, koji u suštini predstavlja nastavak istog morala koji je i ugušio normalan život u komunističkoj Jugoslaviji, Glasnović je ukazao na činjenicu da ne postoje nacionalni standardi produktivnosti kojih bi se suci i pravosuđe trebali pridržavati – kako bi pravosudni sustav donio pravdu za sve.

Glasnović je ukazao na neprihvatljivu stvarnost u kojoj neki suci donose odluke samo za dva slučaja godišnje, a drugi za stotinu, a ipak se svi tretiraju jednako ili smatraju jednako produktivnim članovima pravosuđa! Orsat Miljenić – koji je, kao bivši ministar pravosuđa imao savršenu priliku unaprijediti hrvatsko pravosuđe u funkcionalnu jedinicu pravde u Hrvatskoj, ali nije, kritizira Glasnovića te sugerira kako ga treba ušutkati!

Podsjeća li nas Miljenićeva reakcija na komunistički totalitarni režim? Sigurno da!

Hrvatska politička ljevica, odnosno bivši komunisti koji se još uvijek drže te mračne baštine, zapravo nisu zainteresirani za raspravu o onome što je ispravno ili pogrešno za Hrvatsku. Njih zanima raspravljati o vama samima, prijeteći vam – baš kao što se nekad dogođalo u Jugoslaviji. Zainteresirani su da vas ukoravaju kao neko nenormalno ljudsko biće jer promičete pozitivne promjene zbog kojih bi se tlo ispod njohovih nogu treslo i otvorilo. To je ono što čini ljevičare ljevičarima: nezaslužen osjećaj moralne superiornosti nad vama. A ako mogu prenijeti taj osjećaj moralne superiosti na druge kako bi vas ukazali lošim, oni će to i učiniti.

Tužna i uznemirujuća stvarnost unutar hrvatskog pravosuđa, koja poziva na hitne promjene kako bi se uskladilo s funkcionalnom demokracijom, leži u dugotrajnim postupcima i iznimno ogronmom zaostatku u rješavanju sudskih slučajeva. Nerazumljiva kašnjenja u sudskim postupcima (koja mogu trajati više od deset godina!) u stvari krše pravo na pravično suđenje u razumnom roku, a koje je ljudsko pravo zaštićeno člankom 6. Europske konvencije o ljudskim pravima, te je stoga vrlo važno obraćati se na ta pitanja. Činjenica da susrećemo ljude poput Miljenića koji prijeti i kritizira Glasnovića zbog njegovog cilja stvaranja stabilnijeg i učinkovitijeg pravosudnog okruženja, stvar je koja zahtijeva primjenu lustracije usmjerene na osobe poput Miljenića.

Međunarodna svjesnost o neučinkovitom i ponekad nepredvidljivom pravnom sustavu jedan je od najvećih izazova s ​​kojima se suočavaju tvrtke koje žele ulagati u Hrvatsku; i Glasnović je aludirao na tu činjenicu u svom parlamentarnom govoru u Petak 22. rujna. Međutim, Miljenić, zamotan u vlastitom stavu protiv napretka, propustio je u svojoj reakciji toj stvarnosti pružiti bilo koju važnost! No, upravo ta stvarnost koči ulaganja. Rješavanje čak i jednostavnih sudskih slučajeva prečesto i prema demokratskim standardima traje nezamislivo dugo vremena; zaostaci u rješavanju sudskih slučajeva već dugo se broje na nekoliko stotina tisuća slučajeva. Reforme su apsolutna nužnost za povećanje transparentnosti i odgovornosti unutar sudskog sustava. Standardi produktivnosti, koje je u svom govoru spominjao Glasnović, upravo su ti potrebni mehanizmi transparentnosti i odgovornosti – ali ne i u Hrvatskoj! Nije potrebno pitati zašto – svi znaju da se radi o političkoj kaljuži koju treba očistiti.

I dalje dopuštajući političarima i ljudima u društvenoj ili političkoj moći, poput Miljenića, da ignoriraju hrvatske obveze o ljudskim pravima, kao što je to pravo na pravično suđenje u razumnom roku, Hrvatska stječe svoj ugled “talk-festa” i ne donaša potrebne i stvarne društvene promjene upravo zbog sebi nametnutog načina rada neometanja, prenijetih iz pola stoljeća življenja pod komunizmom. Iako se može nadati da će Hrvatska kroz retorička nastojanja uvjeravanja desnice i neovisnih biti uspješna u ostvarivanju značajnih i trajnih promjena, upitno je da će takve inicijative za ljudska prava biti uspješne sve dok se ne riješi temeljno pitanje političke nejednakosti između njezinih demokratskih i ljevičarskih nedemokratskih članova; tj. sve dok se lustracija ne zagrije i počisti prostor za funkcionalno djelovanje demokracije.

Ina Vukić, Sydney, Australija

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Gost Kolumne

Dinko Dedić – BiH država dva naroda i jedne nacionalne manjine?

Objavljeno

na

Objavio

Dovodim u pitanje ideju, koncept i centralni princip jedinstvene Bosne i Hercegovine. To se, začudo, danas ubraja u smrtni grijeh i nitko se ne usudi javno priznati da je BiH u svakom praktičnom smislu postala država dva naroda i jedne nacionalne manjine.

Samo još treba pod patronatom hrvatske državne vlasti osnovati braniteljski pjevački zbor i natjerati ih da pjevaju “To je nama naša borba dala”, partizansku pjesmu s hrvatskim koordinatama, piše Dinko Dedić/ProjektVelebit

S obzirom na događaje koji su se u Daytonu odigrali pod pritiskom vanjskih faktora, situacija oko BiH je uvelike izgledala kao u vrijeme kada su anektirani Srijem i Bačka i pripojeni Srbiji. Jedina razlika je u tome da onda tom činu Hrvati nisu zapljeskali.

Hrvatski razgovori na svim razinama, od Sabora pa na niže, pod koordinatama pod kojima se o Hrvatima u Bosni i Hercegovini smije govoriti, reducirani su do besmisla – ad absurdum.

Taj besmisao se potvrđuje svakodnevno, pa i u službenoj hrvatskoj klasifikaciji hrvatskoga naroda na tom prostoru, koji je izjednačen sa statusom iseljenika, dijaspore, hrvatskoga naroda koji se iselio iz vlastite države.

Pitajte se kako su Francuzi stigli u Quebec ili Englezi u Australiju, na Gibraltar ili na Malvine a onda se pitajte kako su Hrvati stigli u Bosnu i Hercegovinu pa će se nerazum i ridikuloznost ove situacije početi razotkrivati.

Poznajem primjere brojnih kraljeva koji su abdicirali i pobjegli u tuđu državu. Ne poznajem niti jednoga osim Tomislava, koji se, po ovoj logici današnjega odnosa prema BiH i Hrvatima u njoj, okrunio u tuđoj državi.

Tko bi ikada, vođen razumom, na osnovu nekakave političke odluke iz vremena Jugoslavije, podijelio jednu državu na dva odvojena dijela i četvrt stoljeća kasnije, dao nešto novaca da si sagradi most.

Iz ovako naglavačke postavljene “skrbi” za vlastiti narod, i svi pokušaji, osim formacije treće države u sastavu BiH, koju se “od milja” u Bosni naziva entitetom kako bi se zamaglila stvarnost, dovodi do neshvatljivih taktičkih poteza, koji stoje kao šamar zdravom razumu, a jedan od tih je da prva de facto srpska država zapadno od Drine, ostvarena na genocidu koji je u isto vrijeme i osuđen i nagrađen, postaje “prirodni saveznik Hrvata u Bosni i Hercegovini”. Kome na ovim spoznajama ne stane mozak, taj je kolokvijano govoreći prolupao, pa je po istoj logici prolupao i Hrvatski sabor i svi oni koji ne vide ili ne žele vidjeti da su Hrvati u BiH svedeni na razinu nacionalne manjine.

Mi sebi dopuštamo tješiti se dekorativnim površinskim “slobodama” koje za cilj imaju zamagliti nam oči nad stvarnošću, gdje napr. jednogodišnje hodočašće protjeranih iz Posavine u župu sv. Marka na Plehanu, počinje izgledati kao plus u pokušajima normalizacije odnosa Hrvatske s monustruoznom kreacijom nazvanom Republika Srpska?!

Suverenitet “zaokružen” državnim granicama

Hrvatska i sve oko Hrvatske ukazuje na teritorijalno nasilje, a ne samo stvarni status autohtonog hrvatskoga naroda na prostoru Bosne i Hercegovine, stavljen u poziciju iseljeništva.

Kada govorimo o nacionalnim državama onda riječ “zaokruženo” ima višestruko značenje, vezano uz suverenitet i državne granice. Države često nisu geografski zaokružene iz prirodnih razloga, poput Perua kojemu su Ande odredile da bude uzak a dugačak. Neke su razdijeljene na nekoliko otoka, jer je jednostavno nemoguće odstraniti morsku vodu kako bi postaje jedinstvena teritorijalna cjelina. Hrvatska međutim, sa svojim granicama zasnovanima na političkim a ne na prirodnim ili etničkim preprekama, neki kažu kao srp a drugi kao kora kruha kome su pojeli sredinu, i još k tome u kopnenom dijelu podjeljena na dva dijela koji se ne dodiruju, ukazuje baš na ovo pitanje statusa Hrvata u BiH.

Za razliku od Hrvatske kojoj kojoj su pojeli sredinu, i nasuprot nje, imamo Republiku Srpsku čije granice, i nekome tko ne bi znao kako su nastale, moraju asocirati na nasilje.

Politika koju neki definiraju kao nauku o mogućemu, ipak ne smije postati nauka o lažnome. Svjesni realiteta u okružju i onih svjetskih, mi ne možemo glavom u zid ali od te loše opcije ima samo jedna lošija, a ta je da se u ime trenutne geopolitičke situacije, u načelu i zauvijek odreknemo povijesne istine o tome tko smo i gdje smo od pamtivijeka, a baš je politička povijest ta koja daje sve odgovore na pitanja nerazvojivosti hrvatskoga naroda i hrvatskoga prostora,  uključujući i Hrvate i hrvatski prostor u sastavu Bosne i Hercegovine.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Ma ča je ta Amsterdamska koalicija fašistička ili kontra fašista?

Objavljeno

na

Objavio

To se meni ne para da su čista posla, aš  naš pulski gradonačelnik ima veliki strah od nacionalisti, desničari i ustaša. Finta je zaiska od hrvatskega Sabora da pod hitno donese Zakon da hi se sve zapre u pržun.

A prešidente od Sabora nikako da tisti Zakon da na glasanje, pa su se morali udružiti  u tu Amsterdamsku koaliciju, da svi skupa pojdu “, u boj, u boj” kontra nacionalisti i desničari.

Splašija se naš Boro, naš gradonačelnik tistih  hrvatskih desničari, a najviše ima strah od ustaši, ki mu na daju mirno spati, koliki strah ima od njih i koliko mu se “gade”. Zapra bi naš Boro anke tunel Učku , da mi u Republiki Istri moremo svi mirno spati, onput ne bi svi ti ustaše mogli dojti priko Učke u našu antifašističku Istru!

Ma se domislin da ni vajka naš gradonačelnik ima straha od fašisti i nacionalisti. 2010 lita je u Pulu doša veliki pretelj  IDS-a, Gianfranco Fini iz Italije. Neofašista Fini se je odreka Mussolinija, pa je naš Boro moga mirno spati. Pronta je naš gradonačelnik sve da se Finija more vero teplo dočekati u Circolu,  jušto na dan kada je Mussolini prija 90 lit doša u Pulu..

I sada san vero kurijoža kako će naš Boro dalje u toj koaliciji kada se šjora Mrak služi istin pozdravom kako Mussolini? On se brižan toliko muči da se zabrane svi znakovi i pozdravi zamraženih  mu fašista, nacionalista i desničara, a ona pozdravlja rimskim pozdravon.!!! Vero pak to meni ne štima, ne gre jeno s drugin!

Lili Benčik

Bora Amsterdamski

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari