Pratite nas

Gost Kolumne

Nefunkcionalno pravosuđe – hrana komunističkog zloćudnog tumora

Objavljeno

na

Da su ljevičari zloćudni tumor koji sebe hrani užasnim stanjem u hrvatskom pravosuđu (među ostalim disfunkcionalnim vladinim odjelima), koje u proteklih četvrt stoljeća i od odcjepljenja od komunističke Jugoslavije nije napredovalo u svojoj praksi prema dobro funkcionirjućem procesu koji donosi pravodobne i neovisne od političkih utjecaja rezultate, mučno je vidljivo i u Twitter reakciji bivšeg ministra pravosuđa Orsat Miljenića na govor Generala Željka Glasnovića u Hrvatskom saboru u petak, 22. rujna, piše Ina Vukić.

Obraćajući se dubokim i uznemirujućim problemima unutar hrvatskog pravosuđa, koji u suštini predstavlja nastavak istog morala koji je i ugušio normalan život u komunističkoj Jugoslaviji, Glasnović je ukazao na činjenicu da ne postoje nacionalni standardi produktivnosti kojih bi se suci i pravosuđe trebali pridržavati – kako bi pravosudni sustav donio pravdu za sve.

Glasnović je ukazao na neprihvatljivu stvarnost u kojoj neki suci donose odluke samo za dva slučaja godišnje, a drugi za stotinu, a ipak se svi tretiraju jednako ili smatraju jednako produktivnim članovima pravosuđa! Orsat Miljenić – koji je, kao bivši ministar pravosuđa imao savršenu priliku unaprijediti hrvatsko pravosuđe u funkcionalnu jedinicu pravde u Hrvatskoj, ali nije, kritizira Glasnovića te sugerira kako ga treba ušutkati!

Podsjeća li nas Miljenićeva reakcija na komunistički totalitarni režim? Sigurno da!

Hrvatska politička ljevica, odnosno bivši komunisti koji se još uvijek drže te mračne baštine, zapravo nisu zainteresirani za raspravu o onome što je ispravno ili pogrešno za Hrvatsku. Njih zanima raspravljati o vama samima, prijeteći vam – baš kao što se nekad dogođalo u Jugoslaviji. Zainteresirani su da vas ukoravaju kao neko nenormalno ljudsko biće jer promičete pozitivne promjene zbog kojih bi se tlo ispod njohovih nogu treslo i otvorilo. To je ono što čini ljevičare ljevičarima: nezaslužen osjećaj moralne superiornosti nad vama. A ako mogu prenijeti taj osjećaj moralne superiosti na druge kako bi vas ukazali lošim, oni će to i učiniti.

Tužna i uznemirujuća stvarnost unutar hrvatskog pravosuđa, koja poziva na hitne promjene kako bi se uskladilo s funkcionalnom demokracijom, leži u dugotrajnim postupcima i iznimno ogronmom zaostatku u rješavanju sudskih slučajeva. Nerazumljiva kašnjenja u sudskim postupcima (koja mogu trajati više od deset godina!) u stvari krše pravo na pravično suđenje u razumnom roku, a koje je ljudsko pravo zaštićeno člankom 6. Europske konvencije o ljudskim pravima, te je stoga vrlo važno obraćati se na ta pitanja. Činjenica da susrećemo ljude poput Miljenića koji prijeti i kritizira Glasnovića zbog njegovog cilja stvaranja stabilnijeg i učinkovitijeg pravosudnog okruženja, stvar je koja zahtijeva primjenu lustracije usmjerene na osobe poput Miljenića.

Međunarodna svjesnost o neučinkovitom i ponekad nepredvidljivom pravnom sustavu jedan je od najvećih izazova s ​​kojima se suočavaju tvrtke koje žele ulagati u Hrvatsku; i Glasnović je aludirao na tu činjenicu u svom parlamentarnom govoru u Petak 22. rujna. Međutim, Miljenić, zamotan u vlastitom stavu protiv napretka, propustio je u svojoj reakciji toj stvarnosti pružiti bilo koju važnost! No, upravo ta stvarnost koči ulaganja. Rješavanje čak i jednostavnih sudskih slučajeva prečesto i prema demokratskim standardima traje nezamislivo dugo vremena; zaostaci u rješavanju sudskih slučajeva već dugo se broje na nekoliko stotina tisuća slučajeva. Reforme su apsolutna nužnost za povećanje transparentnosti i odgovornosti unutar sudskog sustava. Standardi produktivnosti, koje je u svom govoru spominjao Glasnović, upravo su ti potrebni mehanizmi transparentnosti i odgovornosti – ali ne i u Hrvatskoj! Nije potrebno pitati zašto – svi znaju da se radi o političkoj kaljuži koju treba očistiti.

I dalje dopuštajući političarima i ljudima u društvenoj ili političkoj moći, poput Miljenića, da ignoriraju hrvatske obveze o ljudskim pravima, kao što je to pravo na pravično suđenje u razumnom roku, Hrvatska stječe svoj ugled “talk-festa” i ne donaša potrebne i stvarne društvene promjene upravo zbog sebi nametnutog načina rada neometanja, prenijetih iz pola stoljeća življenja pod komunizmom. Iako se može nadati da će Hrvatska kroz retorička nastojanja uvjeravanja desnice i neovisnih biti uspješna u ostvarivanju značajnih i trajnih promjena, upitno je da će takve inicijative za ljudska prava biti uspješne sve dok se ne riješi temeljno pitanje političke nejednakosti između njezinih demokratskih i ljevičarskih nedemokratskih članova; tj. sve dok se lustracija ne zagrije i počisti prostor za funkcionalno djelovanje demokracije.

Ina Vukić, Sydney, Australija

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Gost Kolumne

Transrodni monitoring: Za dron spremni!

Objavljeno

na

Objavio

Nacija je u transu – transrodnom. Hipnotizirani učinak razliježe se Hrvatskom. Zastave su spuštene na pola koplja, mediji su postigli zavidan harmonijski učinak jednoumlja, a politika nas je poništila ratifikacijom briselske konvencijske kurtizane, uvodeći nas u stanje nirvanske omaglice.

Tako se to radi u dženderiziranim sustavima. Razum postaje prazno mišljenje lišeno istine i svakoga kriterija, napose onoga ontologijskog i objaviteljskog, po kojemu ljudi bijahu stvoreni kao muškarac i žena. Stvoreni, bez mogućnosti da postanu ono nešto treće, nego da otpočetka budu to što uistinu jesu. Nacionalni identitet više nije prijetnja, barem kad su u pitanju crveno-bijele kockice u kojima možemo slobodno paradirati po trgovima i rivama, iako strah od odmazde zbog domoljublja još uvijek nije u potpunosti poništen. Tu su aktivni pupovački volonteri, manjinski velikosrpski dušebrižnici koji nam redovito plasiraju načertanijske kronike isfinancirane sredstvima iz državnog proračuna. Isti nam nameću besmislenu pra-fobiju, režiranu pretenzijskim kompleksom vječno ugroženih bradonošaca.

I dok mi istražujemo koliko smijemo biti Hrvati u Hrvatskoj, u pozadini nam se lomi daleko važniji identitet bez kojega ovaj nacionalni ne znači gotovo ništa, iako po njemu i kroz njega definiramo i ovaj duhovno-moralni identitet, jer hrvatstvo ne možemo odvojiti od kršćanstva niti kršćanstvo od hrvatstva. Ako se polomi prvo, polomit će se i drugo, i obrnuto. Glave nam se pokušavaju prebrojavati snimkama dronova u aplikacijama koje precizno potvrđuju kako nas je malo, i „dok palme njišu grane“, 50 000 ljudi kupuje sladoled ili čeka tramvaj. Pa dobro, statistika je pokazala da puno toga ližemo i da se damo vozati od nemila do nedraga. Poslužili smo svrsi, a konačni cilj je postignut – dženderijada više ne skriva svoje naume, ona ih provodi! Svi koji se ne slažu s ovom ideološkom formacijom novoga ljudstva, dobivaju stigmu nazadnih, netolerantnih i ekstremnih desničara koje treba ignorirati, a onda ih zakonskim okvirom natjerati na poštivanje prava „drugačijih“ za koje još ne znamo tko su jer su u postajanju, iako se u podlozi definiraju kao ugrožene žene. Tako smo od Adama i Eve, prvih ljudi, muškarca i žene, prošli višemilijunski evolucijski put Hominina, preko majmunoida i homo erectusa do homo sapiensa.

Poubijali smo se zbog Übermenscha, odveli smo u nepostojanje Boga Stvoritelja i porodili univerzalnog čovjeka koji prije toga može biti i kokoš ako se tako osjeća. Kad se svi osjećaji istope, kad čovjek više sebe ne bude uopće osjećao, kad uđe u tamu potpunog poništenja u kojoj neće žudjeti ni da bude transovaj ili transonaj, postat će bezdušni X – nova i konačna vrsta ništavila. Zvuči orwellovski, bensonovski, da će čipirani ludens biti krajnji produkt potisnutog duhovno-moralnog humanoida, ali ako se današnji čovjek ne otrijezni od transa, ako pristane na zabludu džender „nestašnosti“ i s njom uđe u kompromis, onda je smrt čovjeka nepovratni, očekivani kolaps iz kojega više nitko neće moći izaći živ.

Govore nam to države u kojima je pedofilija odobrena mogućnost, odgoj djece usmjeren je prema neutralnosti i eksperimentalnoj praksi bez znanja o posljedicama takvih mentoriranja uz prihvaćanja trans-obilja koja u zastaru šalju antropološku zbilju i navješćuju rat spolova. Ženskost koja poništava muškost i muškost koja poništava ženskost, ubija jednog te istog čovjeka – sebe sama. Perfideus giganteus čini to sasvim legalno, svim dozvoljenim sredstvima stvara ozračje pomutnje i sugerira, odobrava i provodi, nadzire i sankcionira svaku pojavu koja priječi realizaciju vrlog novog svijeta – demokracija ne postoji, ona je u službi dženderskog totalitarizma koji je crnim petkom trinaestim osvanuo i u Hrvatskoj. Ako netko može tolerirati da mu dijete koristi sanitarni čvor s pedofilom i da čita lektiru u kojoj se podrobno opisuje silovanje maloljetnika, ako nema problem s tim da mu politika propisuje odgojna mjerila i nakaradne vrijednosti, ako pri tome misli da je zbog toga napredan i prosvjetljen, neka bude onda dovoljno tolerantan i prema onima koji su „zatucani“! Možda će i oni nadoći, pod svekolikim pritiskom tajnih sila velike moći koje uvijek nađu načina da zarobe većinu svojom ideološkom propagandom.

U svim vremenima. I dok iščekujemo Jaglanda da nam blagoslovi trans-menadžere i preda im monitorinšku štafetu, i dok ošamućeno razabiremo je li imalo uopće smisla upaliti svjetlo u podne na Trgu prije ovoga mraka, odgovor je logičan – nije, jer bijasmo na svjetlu. Ali, sada, kad je nastupilo pomračenje uma, važno je ne kopniti pred belzebubskim podmornicama, jer „otoci žude za naukom njegovim“. Otoci duša koje plutaju u zabludama sodomijskih magova i u tami iščekuju Svjetlo Njegove Riječi. Tvrda besjeda nam treba, ona koju je izgovorio sam Krist uvijek istim farizejskim licima:“Jao vama! Slijepe vođe! Budale i slijepci! Zmije! Leglo gujinje!“, i nije se dao smesti njihovim šarlatanstvom. Izvezimo lađu na pučinu, dosta je bilo katakomba, ploviti se dalje mora i kad se nevrijeme nazire u daljini. Što još reći dok dronovi lete nad našim glavama, osim da se ne bojimo biti Hrvati i kršćani u isto vrijeme. Samo snimajte, mi smo ZA DRON SPREMNI!

Slavica Mustapić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Mate Knezović: Je li Crkva nemoćna pred ‘novopoganim crkvenjacima’?

Objavljeno

na

Objavio

Ovih dana je od vjernika laičkog staleža prema biskupima krenuo niz zahtjeva da se predlagatelji i podržatelji Istanbulske konvencije podvrgnu crkvenoj disciplini. Kod toga se zahtijeva da se članovima Vlade RH, koji su prihvatili Istanbulsku konvenciju (IK), uputili ju u Sabor RH na ratifikaciju, te ju brane u javnosti i institucijama (odluka je bila jednoglasna) uskrati pričest i drugi sakramenti. Neki zahtjevi idu za tim da ih se ekskomunicira. Ovo je bila prilika da se te teme stave na dnevni red u unutacrkvenim raspravama i promišljanjima. Prije nekoliko dana Borna Puškarić, pročelnik Tiskovnog ureda Zagrebačke nadbiskupije, izjavio je da se o uskraćivanju pričesti razmišlja.

Međutim, prijetnji ili najava, te javnih opomena od strane biskupa nema, iako se radi o javnim sablaznima i praktičnom otpadu od vjere. Danas sam pratio iskričavu raspravu između katoličke aktivistice i političarke Viktorije Kaleb, dogradonačelice Petrinje, i njezinog biskupa Vlade Košića. Doduše, rasprava se vodila na facebook stranici Zagrebačke nadbiskupije. Ona je iznijela zahtjev da se takvim političarima uskrati pričest i da ih se ekskomunicira, na što je on odgovorio da on ne će nikoga ekskomunicirati. Očito je da još nije, barem tako misle biskupi, došlo do takve situacije, odnosno da nisu ispunjeni uvjeti ili da su ti uvjeti mrtvo slovo na papiru.  Vjerojatno se smatra da nije vrijeme od takvih “radikalnih” poteza. Možda smatraju da nemaju uporište u Kanonskom pravu, možda da ga i imaju, ali se ne bi htjeli zamjeriti nekome. Ta Crkva je, valjda, inkluzivna, pa ona može, valjda, podnijeti svakakav grijeh i javnu sablazan te otpad od vjere bez sankcija i usput primanje svih sakramenata. Kuda ide takva Crkva nije teško vidjeti. Treba otići u pustoš Zapada, odnosno Njemačku, Francusku, Belgiju…

No da ne donosim unaprijed zaključke, bez nekakve analize Kanskog prava, idemo proći kroz nekoliko kanona (kan.) i paragrafa (§).

Kan. 204 . § 1. Vjernici su oni koji su, krštenjem pritjelovljeni Kristu, učinjeni Božjim narodom i zbog toga su, postavši na svoj način dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, pozvani da, svaki prema svojem položaju, vrše poslanje koje je Bog povjerio Crkvi da ga ispuni u svijetu.

Ovaj § jasno navodi da su vjernici “pritjelovljeni Kristu”, te su “pozvani da, svaki prema svojem položaju, vrše poslanje koje je Bog povjerio Crkvi”. Prema ovoj općoj obavezi svi katolici su dužni postupati. To njihovo postupanje je osobito važno ako su na višem položaju u društvu i državi. Njhova je obaveza tim i veća. Koliko mi je poznato velika većina (ako ne i svi) članovi Vlade bi trebali biti “pritjelovljeni Kristu” i dužni su vršiti svoje poslanje kao članovi Crkve. Stoga je Crkva dužna podsjetiti te i takve članove Vlade i Sabora na njihove obaveze. A podsjeća ih na način da neće nikakve posljedice snositi te ih time, praktično, ohrabruje u rušenju njihove “svećeničke, proročke i kraljevske službe”. Ovim su njihove duše, ali i duše pastira i cijelog naroda, u pogibli.

Kan. 208. Među svim vjernicima, dakako po njihovu preporođenju u Kristu, s obzirom na dostojanstvo i djelovanje vrijedi istinska jednakost kojom svi, svatko prema svojem položaju i službi, sudjeluju u izgradnji Kristova Tijela.

Prema ovom kanonu svi su dužni “prema svojem položaju i službi” sudjelovati u izgradnji Tijela Kristova. Položaj i služba članova Vlade i sabornika je časna. Ona je, gledano s crkvenopravne strane, ne samo svjetovna, nego postoji i obveza prema Crkvi, a to je izgradnja Tijela Kristova. Crkva se mora izgrađivati trajno i dužnost je opća svih njezinih članova. Svima je jasno da Plenković i Vlada, a najave su da će ih slijediti i većina sabornika, djeluju upravo suprotno, odnosno razgrađuju Tijelo Kristovo. Zbog toga ih crkvene vlasti moraju pozvati na odgovornost i upozoriti na posljedice koje će za njih slijediti kao članove Crkve.

Kan. 209. §1. Vjernici su obvezni, i svojim načinom djelovanja, uvijek čuvati zajedništvo s Crkvom.

Time što je neki katolik postao članom Vlade ili Sabora njegove obaveze su i dalje “čuvati zajedništvo s Crkvom”. Ako netko od njih ne čuva to zajedništvo, on ga onda uugrožava te takvo narušavanje zajedništva može dovesti i do potpunog prestanka tog zajedništva.

Kan. 212 – §1. Ono što sveti pastiri, budući da predstavljaju Krista, izjave kao učitelji vjere ili odrede kao upravitelji Crkve, to vjernici, svjesni svoje odgovornosti, treba da slijede s kršćanskom poslušnošću.

Ovaj kanon je vrlo interesantan upravo u pogledu prijepora oko IK. Naime, s jedne strane imamo svete pastire koji “predstavljanju Krista” i koji su oko IK nešto izjavili, te su ih vjernici dužni slijediti “s kršćanskom poslušnošću”.

Poznato je da se HBK do sada službeno očitovao o rodnoj ideologiji već četiri puta i to u svojim porukama od 15. listopada 2014. godine i 30. studenoga 2017., te priopćenjima od 12. rujna 2017. i od 13. listopada 2017. godine.

Osobito je interesantno priopćenje od 12. rujna 2017. koje navodi slijedeće:  biskupi ne podržavaju konvenciju koja uz plemenite nakane obrane od nasilja „implementira” u sadržaj zakonskoga akta terminologiju „rodne ideologije”, za koju je papa Bendikt XVI. svojevremeno govorio da „vrši atentat na oblike obitelji koju čine otac, majka i djeca”. A papa Franjo je na susretu mladih u Poljskoj (12. kolovoza 2016.) rekao kako se radi o „ideološkoj kolonizaciji”. Crkva se zauzima za slobodu pojedinaca i naroda i ne prihvaća nikakvu kolonizaciju koja bi zadirala u antropologiju na kojoj stvaramo i izgrađujemo svoj identitet. Biskupi pozivaju sve odgovorne i javne djelatnike u društvu da ne podlegnu zavodljivim, nejasnim i upitnim ponudama po kojima se ponekad izglasavaju zakoni. Europa, kao i Hrvatska, stoljećima je imala svoju filozofiju, antropologiju i etiku na koju se oslanjala politika i društveno djelovanje.

Dakle, učitelji vjere su izjavili to što su izjavili. Vjernici “svjesni svoje odgovornosti” to  trebaju slijediti s “kršćanskom poslušnošću”. Međutim, neki “vjernici” s velikom nadmenošću i u pohodu protiv svojih pastira i subraće vjernika čine upravo suprotno, dapače, oni su spremni obmanjivati ne samo vjernike, nego i svoje pastire. Tako je najistaknutiji “vjernik”, a protivno stavu hrvatskih biskupa koji su utvrdili da je rodna ideologija atentat “na oblike obitelji koju čine otac, majka i djeca”, te da se radi o “ideološkoj kolonizaciji” ,a što predstavlja atentat i na kršćansku “filozofiju, antropologiju i etiku”. Međutim ,vođa atentatora se jasno usprotivio biskupima i iznio suprotan nauk koji se u bitnom sastoji u tome da je IK (a time i rodna ideologija sadržana u njoj) “duboko kršćanska”. Ako je Plenkovićeva teologija o “duboko kršćanskoj” IK točna, onda je “interpretativna izjava” naših biskupa “duboko nekršćanska”. Time se Plenković i cijela njegova Vlada, sa svim ministrima, odmetnula od “kršćanske poslušnosti” i atentatom napada kršćansku “filozofiju, antropologiju i etiku” kako se ističe u spomenutom piopćenju. Usprkos navedenom “atentatu”, taj isti Plenković se besramno pričestio pred cijelom Katoličkom Crkvom i hrvatskim narodom na najveći katolički blagdan, Uskrs. Tada je atentat izvršen u samoj Prvostolnici na samog Isusa Krista. Atentat je obavljen uz asistenciju svećenika i uz nazočnost nadbiskupa zagrebačkog. Atentat je izazvao sablazan među vjernim hrvatskim katoličkim pukom, među mnogim svećenicima, no najavljeno je da se atentati i dalje mogu mirno vršiti. Hoće li biskupi imati hrabrosti izvršiti svoju dužnost i spriječiti u budućnosti ono što su sami nazvali atentatom?

Kan. 212. § 3. Vjernici imaju pravo, dapače, katkada i dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, svetim pastirima očitovati svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve i to mišljenje, čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima, te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopćiti i drugim vjernicima.

U pogledu IK vjernici su se, u zadnje vrijeme, prihvatili svoje dužnosti pa su se usudili “svetim pastirima očitovati svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve … pri tome čuvaju cjelovitost vjere, ćudoređe i poštivanje prema pastirima”, pa raznim putevima alarmiraju i druge vjernike, odnosno usude se svoje mišljenje “priopćiti i drugim vjernicima”. Uz sva mišljenja koja priopćevaju pastirima osobito se ističu zahtjevi za poduzimanjem sankcija prema Kanonskom pravu protiv “atentatora na obitelj koju čine otac, majka i dijete” (prema Benediktu XVI,) odnosno “ideoloških kolonizatra” (prema papi Franji). Općenito gledano, vjernici su već niz godina postali oni koji u javnosti brane kršćanske vrijednosti. Tako je bilo i kod IK. Nesumnivo je da se danas vodi borba uglavnom izvan domašaja pastira, odnosno pastiri ne ulaze, ili ne mogu ući, u široka polja znanosti, kulture, prava, politike i drugih ljudskih djelatnostima. Zabrinjavajući je trend da kasno ili nikako ne uočavaju važnost tih područja i da i ne traže “očitovanje mišljenja” od prokušanih laika. Tako se na žalost otvara sve veći jaz između svijeta i Crkve, ali i između laika i klerika. Egzaktan je primjer i borba oko IK gdje je vidljivo nerazumijevanje i neuvažavanje mišljenja laika.

Kan. 225 – § 1. Laici, budući da ih, kao i sve vjernike, Bog po krštenju i potvrdi određuje za apostolat, imaju opću obvezu i pravo, bilo pojedinačno bilo povezani u društvu, raditi na tome da svi ljudi na svemu svijetu upoznaju i prihvate božansku poruku spasenja; ta obveza to više obvezuje u onim okolnostima u kojima samo preko njih ljudi mogu čuti evanđelje i upoznati Krista.

  • 2. Ta ih posebna dužnost također obvezuje da, svatko dakako prema svojem položaju, evanđeoskim duhom prožimaju i usavršavaju poredak vremenitih stvari i da tako osobito u obavljanju tih poslova i u vršenju svjetovnih zadaća svjedoče za Krista.

Ova obaveza tiče se svih, a na poseban način predsjednika Vlade RH (koji kaže da je katolik), članova Vlade RH i saborskih zastupnika. Ta to je njihova dužnost prema “položaju”, odnosno viskokoj i časnoj dužnosti narodnih vođa.

Kan. 1184 – § 1. Crkveni sprovod treba da se uskrati, osim ako su prije pokazali neke znakove kajanja:

  1. općepoznatim otpadnicima od vjere, krivovjernicima i raskolnicima;
  2. onima koji su izabrali spaljivanje svoga tijela zbog razloga protivnih kršćanskoj vjeri;
  3. ostalim očitim grešnicima kojima nije moguće dopustiti crkveni sprovod bez javne sablazni vjernika.
  • 2. Ako ima neke dvojbe, neka se traži savjet mjesnog ordinarija, čijeg se suda treba držati.

Jedna od odredbi koja, koliko je meni poznato, se nikada ne primjenjuje. U slučaju nenadane smrti nekog od članova Vlade ili onog saborskog zastupnika koji bi glasovao za IK mora se primjeniti ovaj kanon. To im treba priopćiti.

Kan. 1185 – Onomu kome je uskraćen crkveni sprovod treba da se uskrati i svaka sprovodna misa.

Kan. 1311 – Crkva ima prirođeno i vlastito pravo kažnjavati vjernike prekršitelje kaznenim mjerama.

Gore smo, bez ikakve razumne sumnje, dokazali da su članovi Vlada, a prema najavama i velika većina sabornika, krivovjerci i raskolnici. Stoga Crkva, kao što i kaže ovaj kanon, ima “pravo kažnjavati vjernike prekršitelje kaznenim sankcijama”.

Kan. 1312 – § 1. Kaznene mjere u Crkvi jesu:

  1. popravne kazne ili cenzure koje su nabrojene u kann. 1331-1336;
    1. očajničke kazne o kojima se govori u kan. 1336.

Ovaj paragraf jasan je da Crkva ima snažna kaznene mjere protiv prekršitelja Kanonskog prava. Dakle, Plenkoviću je nadređeni Zagrebački ordinarij i mora ga slušati ili je otpadnik.

.

Kan. 1312. § 3. Osim toga, primjenjuju se kazneni lijekovi i pokore; lijekovi napose da se predusretnu kažnjiva djela, a pokore više da se kazna zamijeni ili poveća.

Ovaj paragraf osobito je aktualan. Naime, prema najavi iz Vlade i Sabora jasno je da je najavljeno usvajanje pravnog akta koji predstavlja “atentat na obitelj koju čine otac, majka i djeca” (prema Benediktu XVI,) odnosno akta koji predstavlja “ideološkog kolonizatra” (prema api Franji). Crkva bi morala djelovati na način da se “predusretnu kažnjiva djela”. Vjerujem da kanonski pravnici dobro znaju postupak koji se primjenjuje da se “predusretnu kažjiva djela”. Otpadništvo je strašno za Crkvu, a upravo otpadništvo je najavljeno dok nema mjera predusretanja i nitko ih ne najavljuje. Dapače, postoje jasne naznake da ih ne će ni biti. Umjesto preventivnog djelovanja Crkva će se jednog dana susresti s teškim posljedicama nepravovremenog djelovanja. Uostalom, takve posljedice su već na djelu.

Kan. 1331 – § 1. Izopćenomu je zabranjeno:

  1. svako služiteljsko sudjelovanje u slavljenju euharistijske žrtve ili u bilo kojim drugim bogoštovnim obredima;
  2. slaviti sakramente ili blagoslovine i primati sakramente;
  3. obavljati bilo koje crkvene službe ili služenja ili zadaće ili vršiti čine upravljanja.

Na žalost ova odredba se ne primjenjuje, iako je sasvim jasno da su neki jednostavno silom Kanonskog prava postali izopćenici. Ovo je veliki propust odgovornih pastira.

Zaključak

Sasvim je jasno da Crkva ne može sve one koji su praktično postali izopćenici i formalno izopćiti, jer je u današnjem vremenu raskolnika i krivovjernika uistinu mnogo. Međutim, nije jasno zašto oni koji cijeli narod vode u tako strašno zlo, koji tvrdokorno ustrajavaju u obmanama i krivovjerju, uživaju ikakvu mogućnost pristupa sakramentima i to javno. Dapače, njihovo tumačenje je u direktnoj suprotnosti s onim što biskupi, pape i Nauk Katoličke Crkve, kažu. K tome obilaze biskupe i potcjenjivački ih obmanjuju, javno iznose interpretativne izjave koje obmanjuju ne samo katolike, nego i cijelo društvo i državu. To čine okorjelo, ustrajno, svjesno, primjenom gnjusnih medijskih kampanja i izdajući o tome cijele brošure. Koliko su Plenković i njegovi suradnici okorjeli u zlu ilustrira i dvojba hoće li dopustiti da pojedini sabornici glasuju po savjesti ili neće. Time zapravo pokazuje da je on gospodar njihovih savjesti. Ova prijetnja je upućena onima koji su najavili glasovanje prema stavu pastira. Pastiri i njih imaju dužnost javno štititi.

Ako li biskupi neće primjeniti pravo prema kojem oni postupaju (Kanonsko pravo), nemaju nikakvo moralno pravo tražiti od bilo koga da postupa po nekom drugom pravu. Ako je Katolička Crkva božanska država, ona je božanska pravna država. Ona je jednostavno dužna postupati po tim božanskim zakonima. Ako netko odbija postupati po tim zakonima, onda je on u sukobu s Bogom te krši i prezire ili zanemaruje Njegove zakone. Stoga je zahtjev naroda Božjeg da se utvrdi jesu li pojedini političari u sukobu s Crkvom i Kanonskim pravom osnovan. Ovaj zahtjev biskupi su dužni razmotriti, utvrditi jesu li ti zahtjevi osnovani i u smislu kaznenih mjera (i kojih kaznenih mjera) i postupiti po Zakoniku Kanonskog prava. Bolje je biti u sukobu s Vladom, koja danas jest,a sutra nije, nego s Bogom.

Prošla su vremena mlakosti. Moramo dobar boj biti, trku završiti i pred Boga doći sa što manje tereta i grijeha. Oni javni, koji djeluju na cijele narode i kulture, osobito su opasni. Pastiri ih mogu suzbiti jer imaju od Boga danu vlast i dužnost da to i čine. Zahtjev naroda Božjeg je potpuno jasan.

U Zagrebu 7. travnja 2018.

Mate Knezović

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati