Pratite nas

Kultura

NEGLEDLJIVA PAPAZJANIJA – DEBAKL “SVINJARA”

Objavljeno

na

‘Kupio sam ulaznicu da vidim kako će na film reagirati publika, ali u dvorani nije bilo nikoga, osim mog kolege filmskog kritičara’

Tako nešto ne pamtim da sam doživio. Već je uobičajeno da u rano poslijepodne u domaćim multipleksima naletite u dvoranu sa samo dva-tri posjetitelja, no da ćete to doživjeti u elitnom terminu subotom uvečer (točnije, u 19.45) u još elitnijem CineStar Kaptol Boutique Cinema, to je bilo teško za pretpostaviti, piše Nenad Polimac/JutarnjiList

Pritom, kad sam ušao u dvoranu, učinilo mi se da sam jedini gledatelj, no poslije sam u zadnjim redovima u polumraku zapazio još jednu osobu. Poslije se ispostavilo da je to moj kolega, filmski kritičar Josip Grozdanić.

Prosjek gledanosti

Koji je to film koji je privukao samo dvojicu filmskih kritičara? “Svinjari” Ivana Livakovića, koji je prije desetak dana imao svečanu premijeru u toj istoj dvorani i bio ispraćen ovacijama. Namjerno na nju nisam otišao, jer ne volim gledati filmove okružen ljudima koji su sudjelovali u njegovoj izradi, radije sam izdvojio 38 kuna i kupio ulaznicu da vidim kako će na njega reagirati “obična publika”, no od nje ni traga. Ispao sam bedast, jer sam zanemario poznatu činjenicu da ta “obična publika” jako dobro zna što treba gledati a što ne. Drugi tjedan pogledao sam rezultate “Svinjara” na web stranici www.boxoffice.hr i ustanovio da je film u tjedan dana skupio 246 gledatelja i to u osam dvorana diljem Hrvatske: budući da je ponegdje imao i dvije projekcije dnevno, ispada da ga je u prosjeku gledalo dvoje do troje ljudi po dvorani, a možda ni toliko jer se takve brojke – pogotovo kad je domaći film u pitanju – lako lažiraju.

Previše novca

Tako je neslavno završila odiseja filma koji je prije osam godina, kada je kao projekt od Hrvatskog audiovizualnog centra dobio dva milijuna i 800 tisuća kuna financijske potpore, izazvao mali skandal, jer se smatralo da je to previše novca za debitanta ne bog zna kakve reputacije, s tek nekolicinom uvrnutih studentskih kratkih radova u svojoj filmografiji.

Livaković je ubrzo potom u produkciji Akademije dramske umjetnosti snimio “no budget” ezoteriju “Bitchville” od 72 minute, i formalno prestao biti debitant, bar kad je cjelovečernji igrani film u pitanju, no “Svinjari” nikako da stignu do kina. Je li problem bio u neiskustvu glavnog producenta ili u neumjerenim prohtjevima mladog redatelja kojem nisu bila dovoljna sredstva s kojima su njegovi kolege napravili i neusporedivo kompliciranija ostvarenja? Tko bi ga znao. “Svinjari” su se napokon pojavili u Puli prije dvije godine, nisu provocirali toliko koliko se očekivalo, ipak se film najavljivalo kao žestoku grotesku u kojoj je Hrvatska predstavljena kao kupleraj reality showova, “cajki”, skorojevića i svakojakih gubitnika, zbiva se tu svašta – od ubijanja novorođenčadi (dakako, fiktivnih), klanja svinja i homoseksualnog silovanja (opet fiktivnog) – međutim, većina mojih znanaca izlazila je s projekcije izmoždena, a oni mudriji pobjegli su iz kina nakon petnaestak minuta ili u najboljem slučaju pola sata. Ja sam ostao do kraja i s odmakom od dvije godine ponovno pogledao film: došao do istog zaključka – to je naprosto negledljiva papazjanija.

Velika pouka

Problem je u tome što i grotesku treba znati napraviti. Vjerojatno niste gledali mađarski film “Taxidermia”, svojedobno prikazan na Zagreb film festivalu, u kojem ima svakojakih gadosti, ali je to virtuozno režirano. “Svinjari” su naprosto diletantski film, vizualno ružan, prenatrpan i zamoran, čiji autor ne može napraviti ništa suvislo što traje više od dvadeset i nešto minuta: to je i tajna (relativnog) uspjeha njegove TV serije “Nemoj nikom reći”, koja je već u drugoj sezoni, a epizode su joj vrlo, vrlo kratke.

“Svinjari” su velika pouka našem HAVC-u. Nitko ne može sa sigurnošću predvidjeti hoće li se odobreni projekt prometnuti u kino hit ili bar u ostvarenje koje respektiraju kritičari i strani festivali, no u Livakovićevom slučaju sve je ukazivalo na debakl koji se i dogodio. Film je, istina, pozvan na beogradski FEST, međutim, tamo je više služio kao opomena: “Evo što se snima u Hrvatskoj!” To nam zbilja nije trebalo, zaključio je Nenad Polimac/JutarnjiList

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Predstavljena knjiga Bože Vukušića “Čuvari bleiburške uspomene”

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga publicista Bože Vukušića “Čuvari bleiburške uspomene – Počasni bleiburški vod 1952.-2017.” predstavljena je u srijedu navečer u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu u Zagrebu.

O knjizi su govorili urednica Božena Mihaljević, recenzenti Miroslav Akmadža i slovenski publicist Igor Omerza te negdašnji sudac Ustavnog suda Vice Vukojević, svećenik Tomislav Markić i autor knjige Božo Vukušić.

Urednica knjige Božena Mihaljević istaknula je kako je Počasni bleiburški vod (PBV) civilna udruga nastala u tragičnim okolnostima nakon završetka Drugoga svjetskog rata, a cilj joj je bio obilježavanje jedne od najvećih tragedija hrvatskoga naroda.

“Počasni bleiburški vod osnovali su prije 65 godina preživjeli sudionici bleiburške tragedije 1945.”, podsjetila je Mihaljević te dodala kako je vod potekao iz izbjegličkoga kampa u Klagenfurtu, a cilj mu je bio odati dostojnu počast svim nedužnim žrtvama komunističkog pokolja.

Mihaljević je istaknula da je Udba “likvidirala neke članove Počasnoga bleiburškog voda, neke je pokušala likvidirati te se redovito bavila podmetanjima i unošenjem razdora među članovima”.

Recenzent Akmadža ocijenio je kako je knjiga skup kronološki poredanih činjenica zasnovanih na izvornim dokumentim bez zalaženja u ideološke analize, a recenzent Igor Omerza podsjetio je da je slovenski političar Janez Zemljarič htio uništiti Počasni bleiburški vod.

“Vi Hrvati imali ste najjaču političku emigraciju i zato je naša slovenska Udba uživala veliki ugled u Beogradu”, rekao je Omerza i dodao kako treba učiniti sve da se više nikada ne pojavi takva zločinačka organizacija.

“Hrvatski narod je 1945. bio izručen zlu komunističkoga totalitarizma, a Hrvati su, nakon predaje, zbog izdaje izručeni i poslanu u smrt na križne putove”, rekao je Markić. Istaknuo je kako je Crkva uvijek čuvala sjećanje na nevine hrvatske žrtve.

“U srži kršćanske vjere je memorija”, rekao je Markić i dodao kako su “komunisti protjerivali sjećanje iz javne uporabe”.

Vukojević je istaknuo da je PBV jedna mala i jedina hrvatska politička organizacija u inozemstvu koja je inkorporirana u hrvatski državni sustav.

Knjiga “Čuvari bleiburške uspomene – Počasni bleiburški vod 1952.-2017.” (379 str.) podijeljena je u 17 poglavlja – Bleiburška tragedija i Križni put, Život u izbjeglištvu, Osnivanje PBV-a, Operativna obrada, Hrvatsko kulturno društvo Bleiburg, Ususret uspostavi hrvatske države, Bleiburg i Križni put u javnoj raspravi u domovini, Odbor za obilježavanje 50. obljetnice, Doba neokomunističke koalicije, Uloga Kluba hrvatskih povratnika, Obnoviteljski sabor PBV-a, 60. obljetnica bleiburške tragedije, Spomen-kapela, Previranja u PBV-u, Bitka na više frontova, Neokomunisti ukidaju pokroviteljstvo te Obnova pokroviteljstva.

Božo Vukušić (1962.) je glavni tajnik PBV-a te autor više knjiga, među kojima je i “Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva”. (Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na Jaklićkoj planini snimani kadrovi filma o ”Duvandžijama”

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ramski vjesnik

Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale teški život duvandžija i borbu za preživljavanje stanovništa.

Na Jaklićkoj planini i Makljenu u Rami, proteklog su vikenda snimani kadrovi dokumentarnog filma o duhanskim putovima koji su vodili iz Hercegovine prema Bosni i obrnuto, kada se iz Bosne išlo u Hercegovinu po duhan.

Već ranije, snimani su dijelovi filma u Grudama tijekom sadnje duhana, zatim misa za ”Duvandžije” na Blidinju, obavljeno je niz razgovora sa još uvijek živućim  Duvandžijama.

U subotu su snimljene zanimljive scene na Blidinju.  Scene koje su snimane na Jaklićkoj planini na poseban način su dočaravale taj teški život i borbu za preživljavanje. U tim scenama  širem gledateljstvu bit će vidljive ne samo teškoće duvandžijskog puta, nego i života stanovništva Rame i drugih mjesta kuda su se kretale duvandžijske družine na svojoj ruti.

U Jaklićkoj planini snimane su scene u autohtonoj obiteljskoj kući Tadića i njezinu okruženju.  Ta ambijentalnost dat će sigurno posebnost igranim scenama ovog dokumentarnog filma.

Projekt snimanja filma o Duvandžijama ideja je Ivice Perića Maradone iz Ždrimaca, Uskoplje. Perić je dobio zanimljiv nadimak Maradona ne zato što svojim izgledom podsjeća na njega, nego zato što je baratao nogometnom loptom kao Maradona. Nažalost, u ratu je ranjen u nogu te se morao oprostiti od nogometa.

Za Ramski vjesnik Perić je o svojoj produkciji za film kazao: ”Ideja za film je došla od mojih djedova i oca, jer su i oni išli u Hercegovinu po duhan kako bi ga dalje preprodavali i tako zarađivali za život. Zanimljivo je da su do sada uglavnom snimani filmovi o švercu duhanom u Hercegovini. Ovo je prvi slučaj da je Bosna vezana za taj duhan. Ljudi su odavde iz Bosne išli u Hercegovinu i vraćali se sa duhanom. Zamolio sam Josipa Mlakića da napiše scenarij i projekt je dobro podržan od Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i HAVC-a iz Republike Hrvatske.

Ljudi su ovdje preživljavali od šverca duhanom, a mlađi to ne znaju. U filmu ćemo vidjeti kroz koja su sve područja ljudi prolazili i što su sve doživljavali. Započeli smo snimanje u Grudama gdje se najviše duhana i sadilo te smo obavili niz razgovora sa živućim švercerima duhana iz Hercegovine, ali i iz Bosne.

Snimali smo upravo taj put kuda se nosilo duhan. Najviše materijala za film dobili smo upravo od samih sudionika šverca duhanom i pokušavamo praviti rekonstrukciju njihova putovanja i svega što su na tim putovima proživjeli.” Scenarij za film je napravio naš poznati književnik i scenarista Josip Mlakić, također iz Uskoplja.

O svom radu na scenariju Mlakić je za Ramski vjesnik rekao: ”Što se tiče ove teme dosta sam je istraživao. Ali to nije trebalo puno istraživati jer mit o švercu duhanom živi u svim ovim krajevima, od Hercegovine, pa preko Rame i sve do Srednje Bosne odakle su ljudi odlazili u Hercegovinu po duhan i krijumčarili ga, jer je to jedno vrijeme bio jedini način opstanka za pojedine ljude. U tim istraživanjima naišao sam na dosta zanimljivih podataka. Jedan od takvih je da je tog hercegovačkog duhana koji se švercao bio ljubitelj i Staljin.

Nedavno sam čuo i da je ministar vanjskih poslova Rusije Lavrov ljubitelj hercegovačkog duhana”. Za pripremu scenarija Mlakić je istraživao povijest sadnje duhana na ovim prostorima, dolazak duhana u Europu i ove krajeve u 17. stoljeću kada se pojavio. Zanimljivo je da je u tim prvim danima pojave duhana u nekim europskim zemljama bila propisana smrtna kazna za uživanje u njemu.   ”Do sada je snimljeno sve od samog početak, od sadnje, branja i sušenja duhana i razgovaralo se sa jako puno sudionika tih događanja.

To su mahom ljudi u kasnoj životnoj dobi i čini mi se da smo se za ovaj film odlučili u posljednji čas. Sniman je također i dio razgovora u Uskoplju s ljudima koji su se time bavili. Završne scene su ovdje, jer su putovi išli preko Vrana, Draševa, Raduše i Vranice, a odatle dalje”, kazao je Josip Mlakić o dosadašnjem snimanju filma. Projekt snimanja filma duhanskih putova dobio je podršku iz Fonda za kinematografiju iz Sarajeva i dio sredstava stigao je iz Hrvatskog audio-vizualnog centra.

Na taj način financijska konstrukcija za ovaj film je zatvorena. Snimatelj filma je većim dijelom Mirko Pivčević, poznati hrvatski snimatelj koji radi sa Kristijanom Milićem, Arsenom Oremovićem i nizom drugih hrvatskih i svjetskih redatelja. Određene scene je snimao i Zdenko Jurilj koji je do sada snimio cijeli niz dokumentarnih filmova među kojima se izdvaja Bijeli put. Ovaj film je nedavno premijerno prikazan. Tu je i njegov film Dom koji je na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu dobio specijalno  priznanje žirija. Statisti za film su uglavnom iz Uskoplja.

Drugi dio ekipe je iz producentske kuće Kadar iz Širokog Brijega gdje će se film, najvjerojatnije i montirati sa kompletnom postprodukcijom. Budući da je riječ tek o snimanju još se ne može govoriti o tome gdje će biti i kada prikazan ovaj film. Ovo snimanje na Jaklićkoj planini još jednom je pokazalo da ovakve lokacije u Rami mogu ponuditi originalnu scenografiju bez bilo kakvih kulisa. Dodajmo ovome da je na Draševu snimljen jedan od najvećih filmskih kadrova u duljini od pet kilometara koji je napravi Veljko Bulajić u filmu ”Neretva”.

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari