Pratite nas

Reagiranja

Neistina o Diani Budisavljević u režiji Republike Srbije i hrvatskih institucija

Objavljeno

na

Priča o Diani Budisavljević još je jedan dokaz kako se ideologijom, iskrivljavanjem činjenica i nametanjem lažnog kolektivnog sjećanja krivotvori povijest. Cilj je uvijek isti – izokrenuti istinu i žrtvu prikazati kao zločinački narod.

Karmela Devčić za Jutarnji list 4. srpnja 2019. napisala je članak o filmu posvećenom Diani Budisavljavić prenoseći kako je riječ o navodno „istinitoj priči”. U samom članku, međutim, autorica kao da pobija vlastiti naslov o „istinitoj priči”. Evo nekoliko citata:

„Diane Budisavljević nitko se nije sjećao, jedino što je redateljica imala jest njezin dnevnik. Doduše, bila su tu djeca, danas ljudi već zašli u godine starosti. (…) Razgovarali su, kaže, s više od stotinu ljudi. No, Diane se nitko nije sjećao, umrla je 1978., a pokojni su i svi njezini suradnici. Djeca koju su spasili bila su u to doba premala i previše traumatizirana da bi je pamtila. Pamtila ju je Vera Velebit, kći Vladimira Becića, jer je u školu išla s kćerima Diane Budisavljević. No, malo se toga i ona sjećala. (…) Svima preporučam pročitati taj dnevnik. Ne može se nabaviti kao knjiga, ali postoji na internetu…” https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-tv/dnevnik-diane-budisavljevic-istinita-prica-o-pothvatu-zene-koja-je-spasila-vise-od-deset-tisuca-djece/9075521/

Autorica članka jasno navodi kako relevantnih svjedoka nema, te kako je dnevnik jedini izvor, a originalni dnevnik nikome nije dostupan. Tu nastaje problem. Svoj je dnevnik Diana Budisavljević pisala na njemačkom jeziku. 2002. objavljen je pregledni rad „Dnevnik Diane Budisavljević 1941. – 1945.” na hrcak.srce.hr . Ovdje treba istaknuti kako to nije izvorni tekst dnevnika pisanog na njemačkom, nego (nečiji) prijevod na hrvatski. Ipak, kao autorica je navedena pokojna Diana Budisavljević iako je riječ o prijevodu objavljenom 24 godine nakon njezine smrti.

Daljnjim istraživanjem može se doznati kako je dnevnik je s njemačkog na hrvatski prevela njezina unuka Silvija Szabo, koji je objavljen 2003. u nakladi Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac i Hrvatskog državnog arhiva. Na policama knjižara ove knjige više nema.

Pitanja koja se nameću: Zašto njezin dnevnik nije objavljen u bivšoj Jugoslaviji, između 1945. i 1990.? Zašto se tek u suvremenoj hrvatskoj državi počelo javno govoriti o Diani Budisavljević i o njezinome dnevniku? I drugo, koja su jamstva da je Dnevnik, odnosno njegov objavljeni prijevod autentičan? Široj javnosti nije dostupan original na njemačkom. Ne postoji javno propitivanje autentičnosti ni dnevnika ni njegova prijevoda, i nije javno dostupna stručna analiza koja bi potvrdila autentičnost dnevnika i ispravnost prijevoda.

Za razliku od Budisavljevićevog dnevnika, Dnevnik Anne Frank je dostupan u svome izvornom obliku, te u raznim prijevodima. Istražena je i njegova autentičnost. Još 1978., u sklopu sudske parnice o autentičnosti dnevnika, obavljena je i forenzička istraga od strane njemačkog Saveznog Odjela za Kriminal i dokazano je kako i papir i tinta sežu iz vremena nastajanja, prije 1950.

Film o Diani Budisavljević koji se sada predstavlja i o kojem ovako površno piše Karmela Devčić za Jutarnji list 4. srpnja 2019., snimljen je u koprodukciji Hrvatske i Republike Srbije, i Republike Slovenije.

Međutim, nije to prvi film kojoj su institucije Republike Srbije bile (ko)producenti. 2018. godine Radiotelevizija Republike Srbije i tamošnje „Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja” snimili su film „Dijanina deca” i emitiran je, među ostalim, na Radioteleviziji Republike Srbije.

Iako bi, sudeći po njegovu naslovu, ovaj film trebao govoriti prije svega o humanitarnom djelovanju Diane Budisavljević, velika je pozornost posvećena vrjednovanju tadašnje hrvatske države.

Nekoliko je netočnih i krivotvorenih povijesnih podataka zbog kojih se film može promatrati kao propagandni film u svrhu falsificiranja povijesti. Među ostalim, u tom se filmu ističe kako je u NDH navodno „zaklano 750.000 nevinih i razoružanih Srba”. Taj monstruozni propagandni navod pobijen je ne samo raznim znanstvenim istraživanjima o ratnom stradanju, nego i pukim uvidom u popise stanovništva.

S obzirom na to da je film „Dijanina deca” snimljen u koprodukciji institucija Republike Srbije, može se zaključiti kako tamošnja službena politika zauzima političke i u širom kontekstu društvene stavove temeljene, među ostalim, i na u filmu navedenim povijesnim falsifikatima i monstruoznim ideološkim propagandama. Kako onda vjerovati ovom sada predstavljenom filmu kojem su u koprodukciji ponovno institucije Republike Srbije? Kako vjerovati ovom filmu za koji i Jutarnji list priznaje da nema autentičnih svjedočanstava i koji je temeljen na neistraženom dnevniku Diane Budisavljević?

Hoćemo li vjerovati „koprodukcijama” ili vlastitim očima?

Za kraj, evo i poveznice na naš članak koji je 25. svibnja 2019. među ostalim objavio i portal kamenjar.comhttps://kamenjar.com/sjecanje-na-dianu-budisavljevic-ideologija-i-nametnuto-kolektivno-sjecanje-protiv-povijesne-znanosti/

GI Ivo Pilar

GI Milan Šufflay

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Majkama uvijek moramo biti zahvalni

Objavljeno

na

Vrijeme neumitno teče. Stigla je još jedna obljetnica rođenja najponosnije Majke u Hrvata Kate Šoljić (Vukšić Donji kod Brčkog, 23. 2. 1922.-Zagreb, 8.7.2006.). I ovog puta moramo se zapitati: kako je danas majkama koje su u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata čekale svoje junake a koje su im umjesto žive dopremali u mrtvačkim sanducima i rekli – njihova će imena biti zapisana zlatnim slovima?

A gdje su danas te majke koje su poput Kate Šoljić dale sve za Lijepu našu ili bolje rečeno Lijepu njihovu? Neke pod zemljom, a neke svakodnevno s krunicom u ruci kraj grobova ili kraj kreveta teško bolesnih sinova, supruga i kćeri za koje su rekli da će biti Junaci hrvatskog Domovinskoga rata.

Ne, mi nikada ne smijemo zaboraviti žrtvu ne samo Kate Šoljić, koja ni do smrti na žalost nije saznala za sudbinu svoje braće nakon II. svjetskoga rata, kad su Broz i njegovi pomozbog junaci već tada gazili Hrvate, mi se neprestano trebamo sjećati svih hrvatskih majki, i odati im iznimnu zahvalnost za njihove najmilije, bez kojih bi većina, osobito oporbenih političara i politikanata mogla samo da se „slika“.

Obitelj Šoljić je simbol stradanja u Domovinskome ratu. Njih nisu progonili samo srpski i ini okupatori, već, i onaj koji je imao najljepši trg usred Zagreba. Taj zločinac po imenu Josip Broz Tito počeo je pokolj nad Hrvatima, a neslavno ga je završio balkanski krvnik Slobodan Milošević.

Dobro se sjećamo da je najponosnija Majka u Hrvata često govorila da im nikada neće zaboraviti zla koja su počinili, ali da im ne može ni oprostiti jer se nikada nisu pokajali.
Katu Šoljić, ali i sve ostale majke u Hrvata nikada ne smijemo zaboraviti.

Mladen Pavković

23. veljače 1922. Kata Šoljić – Znaš li sine tko je Šoljić Kata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Reagiranje g. Zvonimira Ilijića na odluku Antonija Nuića

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani članovi Časnog suda, kolege, primio sam s puno zakašnjenja vaš dokument u kojem me upoznajete da je aktualni predsjednik DHFR uputio prijavu Časnom sudu protiv mene i odmahpredložio i kaznu: isključenje, pa se, prema uputstvu, očitujem o predmetu.

Jedan sam od najstarijih i najdugovječnijih članova Društva koje je nastalo cijepanjem Društva hrvatskih filmskih radnika, pa je, na taj način i slijednik društva u kojemu sam član od 1978. godine.

Imam gotovo sedamdese godina i najlakše od svega bi mi bilo sve zaboraviti i maknuti se, šutke, kao što je to u Hrvatskoj, najčešće i običaj.

Ali, eto, nekako nisam napravljen od takvog materijala.

Sve zašto me predsjednik Nuić, iz svoje pozicije moći optužuje je da sam slijedio prava i OBVEZE koje članovima DHFR nalaže Statut ove udruge kao i Zakon o udrugama.

A tamo piše da je svaki član odgovoran za ono što se u udruzi događai da je pravo i obveza brinuti se za dobrobit udruge te da se, ako ne uspije dobiti odgovore na svoje sumnje u regularnost rada udruge,od onih koji udrugu vode, trebao bratiti nadležnim državnim institucijama .

I ja samupravo to učinio.

Nakon što je u više navrata nekolicina članova (među njima i ja) postavljala pitanjana Skupštinama, uputio sam moja pitanja pismenim putom (mailom) i tražio odgovor od vodstva Društva, upozoravajući da ću, ako ne dobijem odgovor, posegnuti za sredstvima na koja me upućuje Statut i zakon RH.

Kako odgovore na navedena pitanja nisam dobio, uputuo sam Kaznenu prijavu ZBOG SUMNJE u način rada ljudi koji su Društvo vodili a koji su, po (ne samo) mom mišljenju, na taj način, ugrožavali ne samo rad, nego potencijalno doveli u opasnost i samu opstojnost DHFR.

Također me se tereti i određenimt ekstovima ,koji su prenašani kroz medije, a koje sam potpisao kao predsjednik određeneu druge (što jasno i piše u inkriminiranim tekstovima).

Ne smatram da sam postupio suprotno pravima članova DFRH koja im daje Statut i zakoni RH i s indignacijom odbacujem opskurnu optužbu da sam nanio štetu ugledu DHFR.

Osobe koje smatraju da je njihov ugled ugrožen, pozivam da pokrenu osobne tužbe, a ne da se sakrivaju iza moći koju im (trenutno) daje njihova pozicija.

Ako Časni sud postupi prema napucima predsjednika Nuićai time izravno suprotno Statutu i Zakonu o udrugama, poduzet ću pravne radnje koje mi stoje na raspolaganju.

kolegijalni pozdrav,

Zvonimir Ilijić, redatelj

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari