Pratite nas

Komentar

NEK SE ZNADE DA BUNJEVAC ŽIVI!!!

Objavljeno

na

Ako se borite protiv velikosrpstva onda ste za hrvatske medije prokleti nacionalist, ali kad u toj temi pobjedi velikosrpski koncept onda konstatirate glede krivnje i motivacije za taj fenomen ”da to više nije naročito bitno”.

Pogledajmo sad nakon pune četiri godine upravo manijakalne regionalne politike, tih preko svake mjere pretjeranih intimnih odnosa sa Srbijom, kakav je ceh takve politike. Jer, fakturu nam je naime upravo nedavno poslao srbijanski predsjednik Nikolić donirajući hrvatskoj djeci u Vojvodini knjige na ćirilici. Kad bi predsjednik Josipović i hrvatska ljevica barem znali izvući pravi zaključak iz ove podvale, moglo bi se reći da bi imalo smisla čak i platiti tako visoku cijenu osviješćivanja, no mi po njihovim reakcijama vidimo da oni i dalje ništa ne razumiju. Ljevica na čelu sa Josipovićem jednostavno ne razumije da su četnici-četnici i da će to ostati kako god fini, uglađeni, pristojni i korektni bili Hrvati prema njima. Jer, Josipović je svojim držanjem prema Srbiji svima nama htio poručiti da će baš on pokazati da ako se prema Beogradu ponašate korektno i fer, ako ih uvažavate i pristupite im sa ispruženom rukom pomirenja, da će problemi nestati. U prijevodu, ako nema ustaša, nema ni četnika! Krivo! Ustaše su nastale kao reakcija na četništvo, ali ne vrijedi obratno. Velikosrpska politika je autonomna i autohtona i nezavisna je od vrste kućnog odgoja kojom joj prilazite!

Što bi još trebali doživjeti od Beograda da to Josipović shvati? Jer, prema takvoj politici možete se jedino postaviti tako da se što bolje zaštitite, a ne da otvorite sve moguće bokove kako je radila ova vlast. Činjenica da je srbijanski predsjednik sada ovo sa Bunjevcima napravio, najveći je šamar upravo Josipovićevoj regionalnoj politici koja je baš ovime i skrahirala. Jer je ovim potezom Nikolića kristalno jasno da je skrahirala njegova i regionalna politika Vesne Pusić. Jer, ako nakon svih mogućih napora i uvjeravanja u prvom redu hrvatske publike, da nam je nužna regionalna politika, da je ona sada postavljena na drugim osnovama, da smo mi tu da pomognemo Srbiji, ako nakon svega doživite ovako sirovu podvalu, to uopće niste razumjeli s kim imate posla, da je vaša procjena bila potpuno kriva i da smo uostalom opet na početku.

Jer, ovaj potez dolazi nakon činjenice da nam u istih tih pet Josipovićevih regionalnih godina Srbi nisu: vratili pokradeno, otkrili istinu u tisuću nestalih, čak ni dozvolili da se jedna ploča stavi na sramotne srbijanske logore ovog rata gdje su držali više od 30 tisuća Hrvata. O vukovarskim adama da ne govorim! Dakle, ne samo da Josipovićeva regionalna politika nije donijela ništa po ovim pitanjima, nego se sad ide korak dalje u velikosrpstvu. Što o svemu misli Pupovac, ne znamo, jer on uvijek, ali uvijek, mudro šuti kad se pojave ovakvi incidenti! I pogledajte službene hrvatske političke reakcije pa ih usporedite sa reakcijama istih institucija kod intencije da se uvede ćirilica recimo u Vukovaru.

vojvodina-novi-sad_0_0_468X10000

Premijer Milanović je primjerice rekao da je Nikolićev potez ”možda malo nekorektan”. Sad se sjetite njegove zapjenjenosti glede ćirilice u Vukovaru i usporedite njegovu reakciju na ćirilicu na školskim klupama za hrvatsku djecu i dobiti ćete definiciju – slučajnog premijera!

Kako može biti ”možda malo nekorektno” ipso facto kršenje međudržavnog ugovora o jezicima i pismima manjina?

Tog ugovora se do zadnjeg zareza drži Zagreb, ali kako vidimo ne i Beograd. Nakon tri dana reagiralo je i ministarstvo vanjskih poslova pozvavši srbijansku otpravnicu poslova na razgovor gdje su tražili objašnjenje za taj incident ističući da je na svim pregovorima čvrsto obećano da se ovako nešto neće događati. No, u nizu reakcija na četnički ispad u Vojvodini gdje je tamošnji predsjednik donirao udžbenike na ćirilici tamošnjim Bunjevcima tvrdeći da oni nisu Hrvati, jedna se po bizarnosti ali i zlosutnosti posebno izdvaja.

Naime, neobično je zanimljiva reakcija Novog lista koji uspoređuje Bunjevce i Istrijane. Novi list nas poučava da smo tako svojedobno tvrdili da ne postoje Istrijani, da je IDS potencirao da se na popisu stanovništva građani Istre izjašnjavaju i kao Istrijani i da se ispostavilo da takvih ima 26 tisuća. Slična paralela se vuče sa Bunjevcima pa piše Novi list, ”sad ih tamo ima gotovo 17 tisuća”. I onda ide poanta: “Sasvim je sigurno da su Bunjevci podrijetlom Hrvati i zamislivo je da je srpska politika tijekom stoljeća poticala formiranje bunjevačke nacije, Ali to više nije naročito bitno.

Danas ih je 16 706 stanovnika Srbije, nisu ni Hrvati ni Srbi, već su kako Nikolić kaže – svoji”. Kad čovjek to pročita ne zna od kuda bi krenuo. Kako Novi list priznaje da su Bunjevci podrijetlom Hrvati dobro je da bar imamo polazne osnove za razgovor. Oni su dakle podrijetlom Hrvati, kao takvi su se nastanili u Srbiji i onda su kroz desetljeća planske, osmišljenje i uporne politike, postali Bunjevci. Ne njih 70 tisuća koliko Hrvata tamo živi, nego njih 16 tisuća. Oni to nisu postali Božjom voljom, netko je to potencirao, netko je ulagao energiju i novce, netko se istinski trudio u toj asimilaciji. Tko bi bio taj Marsovac koji im je prišapnuo da je bolje da više ne budu Hrvati? Bez obzira na režime koji su prohujali kroz ta područja, to je uvijek bio – Beograd, što god to značilo. “Zamislivo je da je srpska politika poticala formiranje bunjevačke nacije” piše Novi list, ali oni taj fakat ne čitaju niti kao destruktivni niti kao asimilatorski, niti propituju zašto je Zagreb mirno gledao to nota bene nasilje.

Niti Novi list to nasilje kao nasilje iritira! Kao, asimilirali su ih pa što? I njima je očito kao i Milanoviću ovo ”možda, malo nekorektan potez”? Ali, kad je bilo Hrvata koji su progovarali o velikosrpstvu kad je bilo ljudi koji su upirali prstom u tu asimilaciju ( i ne samo tu!) onda su takve Novi list i slični Novom listu zvali-nacionalistima! Ako se borite protiv velikosrpstva onda ste za hrvatske medije prokleti nacionalist, ali kad u toj temi pobjedi velikosrpski koncept onda konstatirate glede krivnje i motivacije za taj fenomen ”da to više nije naročito bitno. Njih je tu sad 16 706 i to je jedino bitno”. Fantastično! Tako se ne može Krapina obraniti od susjedskih prisezanja, tako se ne može ne napraviti, negoli ni održati niti jedna jedina zemlja na kugli zemaljskoj, pa neće ni Hrvatska.

Jer i ovdje kao i u drugim temama zapravo treba okrenuti pilu naopako. Da je Hrvatska na beogradsku politiku prema Bunjevcima ispravno reagirala, na vrijeme i adekvatno toj svinjariji, da je Hrvatska tim Bunjevcima bila pri ruci svaki put kad bi neki četnik navalio na njih, brojka od 16706 sigurno bi bila manja. Da su hrvatski mediji uključujući i Novi list svaki put kad se dogodila neka svinjarija na tu ili sličnu temu reagirali, pokazalo bi se da se alarmira javnost na ovom pitanju i Nikolićeva politika ne bi mogla tek tako prolaziti. Ali, ako se mi mirimo sa velikosrpskom politikom koja je najzaslužnija za ovaj broj od 16706 Bunjevaca koji nisu Hrvati i ako naši mediji pokazuju stanovita razumijevanje za beogradsku politiku u ovoj temi onda naše rasprave o budućoj decentralizaciji, odnosno regionalizacije zemlje, treba uzeti kao plato iz kojeg će se sutra iznjedriti niz novih malih nacija koje će sve imati samo jedan zajednički nazivnik-da one gase postojanje hrvatske nacije! To je smisao IDS-ovog projekta o Istrijanima, čemu kako vidimo Novi list već plješće, to će sutra biti nastavak talijanske politike koja na brojnim web portalima već mantra o ”Dalmatincima kao posebnoj naciji”, onda će se slična priča vrtiti oko Slavonaca, tu su i Zagorci i biti će kako je Šešelj htio. Hrvatska će biti ono što se vidi sa vrha zagrebačke katedrale!

Hoću reći da krećemo u raspravu o regionalizaciji Hrvatske sa vrlo zlosutnim primjerom iz Vojvodine, reakcije na tamošnje odnarođivanje su ovdje nevjerojatno mlake i pokazuju da će se sutra isto tako gledati na odnarođivanje na drugim područjima gdje žive Hrvati. Zato je IDS-ov projekt Istrijana bio opasan. Zato je opasno kad se Novi list prema tome određuje sa simpatijama.

Stanko Todorović

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Zorica Gregurić: Ratna odšteta se ne može vezati uz odluke haškog suda jer je činjenica da je izvršena agresija na RH

Objavljeno

na

Objavio

U kolovozu 1996. donesen je Sporazum prema kojem su se Hrvatska i Srbija obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo s po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu. To se nije dogodilo i naknada do sada nije isplaćena.

Zorica Gregurić, predsjednica Udruge zagrebački dragovoljci branitelji Vukovara, u razgovoru za Narod.hr ističe kako je u svakom slučaju za to odgovorna Vlada RH.

“U vrijeme kada je imala priliku, obzirom da je potpisan Sporazum, oni ga nisu proveli. To stoji i dalje. Ratna odšteta se ne može vezati na bilo kakve odluke haškog suda jer je činjenica da je Srbija i Crna Gora uz pomoć JNA izvršila agresiju na teritorij RH.”

Gregurić se sjeća napada i razaranja za koja je Hrvatska trebala tražiti odštetu:

“S teritorija Republike Srbije prvi napad na Hrvatsku je Erdut. Što se tiče bombardiranja iz zraka, njih je bilo i ranije, ali prvi zemljani napad s teritorija na teritorij bio je 25. srpnja 1991. godine. Poginula su šestorica Tigrova, pripadnika 1. Gardijske brigade, a 18 ih je ranjeno.

O Vukovaru ne moramo uopće govoriti. Postoje zapisi, video zapisi, svjedočenja, sudske odluke itd. Republika Hrvatska s punim pravom može tražiti odštetu za ratna razaranja od Srbije i od Crne Gore. Ovdje govorim o ratnim razaranjima. Moraju biti uključene i odštete za bespravna i protupravna zatočenja, mučenja pripadnika HV-a i redarstvenih snaga, a jednako tako i civila.”

Nastavlja kako Hrvatska prema međunarodnom pravu može tražiti odštetu.

“Postoje pravni temelji. Međutim ono što nikome u Hrvatskoj nije jasno je to da kada netko treba platiti za razaranja, smrti, sakaćenja, invalidnost, zatočenja… Kako god nazvali takva razaranja i uništavanja, nije jasno zašto nijedna vlast do sada nije potraživala odštetu. Radi se uglavnom o hrvatskim braniteljima, pripadnicima redarstvenih snaga i specijalne policije, jednako kao i o civilima”, kaže Gregurić.

Osvrnula se i na Zakon o braniteljima:

“Kao što je bilo zadnjih dana prilikom izglasavanja Zakona o hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji, glavni napad je bio to da smo veliko opterećenje za proračun, da smo privilegirani… Umjesto da glavni prigovor bude zašto Vlada RH do sada nije potegnula pitanje plaćanja. Ne mora uopće potezati to pitanje. Zašto nije samo proveden Sporazum?”, pita se Zorica Gregurić.

Narod.hr

 

Vesna Balažević i Zorica Gregurić dobrovoljno su otišle u vukovarsku bolnicu 1991. i ostale do kraja

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Nika Pinter: Ako je netko rasturao BiH, rasturala ju je međunarodna zajednica

Objavljeno

na

Objavio

I Nika Pinter, odvjetnica generala Slobodana Praljka, slaže se s kolegama Vesnom Alaburić i Željkom Olujićem da žalbena presuda u slučaju Prlić i ostali ne daje pravnu osnovu za tužbu logoraša iz BiH protiv Hrvatske.

I kolega Nobilo sam je rekao da treba prvo dobro poručiti slučaj. A kad ga prouči, vidjet će da nema osnova za tužbu. U slučaju tužbe rado bih bila u hrvatskom timu koji će pobijati odgovornost Hrvatske jer ja ne vidim kako bi ova presuda mogla biti dokaz na sudu – kaže Pinter.

Što se revizije osuđujuće presude tiče, koju bi mogle podnijeti obrane petorice Hrvata, odvjetnica Vesna Alaburić rekla nam je kako odvjetnički timovi rade na analizi presude, ali da je za reviziju potreban neki novi dokaz, koji bi oni već iskoristili u redovnom postupku da su ga imali. I to je nužan dokaz općeg, šireg značaja, a ne za konkretne događaje jer u tom pogledu novi dokazi ne mogu ništa bitno promijeniti.

Presudu može promijeniti jedan ključni dokaz. I ja mislim da nema puno šanse za reviziju. Taj bi dokaz, recimo, trebao dokazati da nije bilo UZP-a – potvrđuje i odvjetnica Pinter ograđujući se kako je žalbenu presudu počela čitati te će joj za analizu trebati barem mjesec dana. – A knjiga ustavnog suca Mate Arlovića – pitamo je. – Sjajna je! Ali ne nudi ništa novo jer je pisana na temelju dokumenata koje smo koristili kao dokaz.

Novo bi bilo da uspijemo doći do arhive Alije Izetbegovića ili Slobodana Miloševića, do nečega do čega nismo mogli doći u tijeku postupka. Već sam negdje rekla da ću do zadnje kapi krvi, dok god dišem, tvrditi da nije bilo UZP-a, ali ne znam gdje bi se mogao naći dokaz – kaže Pinter.

Sudac Jean Claude Antonetti čudio se što je sud imao na raspolaganju 64 Tuđmanova transkripta pa je rekao kako je, za razliku od “mase dokumenata iz Zagreba”, sa sastanaka Predsjedništva BiH na raspolaganju imao “svega šest najrelevantnijih dokumenata”, piše Večernji list

I ono malo dokumenata što smo uspjeli prikupiti nisu nam htjeli prihvatiti kao dokaze. Kad nam je vijeće odbijalo dokaze, sudac Antonetti vrlo je često imao izdvojeno mišljenje smatrajući da treba unijeti dokaze svih šest obrana jer tek kad se sve pogleda može se stvoriti prava slika.

Svi predmeti u odnosu na Hrvate u BiH počinju tako kao da su Hrvati isključivo napadali civile i radili zločin protiv čovječnosti. Kao da nisu bili u oružanom sukobu i kao da nije bilo Armije BiH, uz odnos snaga 1:7, i kao da se ništa nije dogodilo u srednjoj Bosni – ističe odvjetnica. Prema presudi, UZP se događao baš u vrijeme ofenzive Armije BiH u srednjoj Bosni te se tada pooštrava i retorika dr. Franje Tuđmana, koju onda Haaški sud koristi da bi idejno zaokružilo UZP.

Zato što se segmentarno gledaju predmet i dokumenti te se jedna rečenica izvlači iz konteksta. Usuđujem se reći da si nitko nije dao truda, pa čak ni suci, da pročitaju sve što imaju u spisu, i zbog toga je Slobodan Praljak i učinio to što je učinio – kaže Pinter. Bi li bilo UZP-a, osobito najšireg oblika, bez Tuđmana, pitamo je, s obzirom na to da se u žalbenoj presudi spominje na više od 400 mjesta. – A i optužba i suci kažu kako Tuđman nije bitan. I bez njega imali bi onaj tzv. mali UZP. Ali i kraj Tuđmana nema dokaza. Jer, ako ste stalno napadani, kako možete imati plan etničkog čišćenja!? To nije obranaštvo.

Dokumenti, dokazi i svjedočenja stvorili su u meni nedvojben zaključak da UZP-a nije bilo, da su Hrvati bili napadani od Armije BiH. S druge strane, recite mi gdje ste u hrvatskim novinama vidjeli da se bilo tko pitao za zločine nad Hrvatima. Je li bilo tko postavio pitanje kad će se netko iz Armije BiH ili bošnjačke politike ispričati za zločine nad Hrvatima u BiH.

Kad je neka od organizacija u Hrvatskoj pitala za Uzdol, Grabovicu, Stipića livade, Križančevo Selo, Buhine Kuće… Proziva se hrvatski vrh što se nije ispričao za zločine nad Bošnjacima iako je bilo ne znam koliko isprika. Bivši predsjednik Josipović kaže da je predsjednica trebala ići u Ahmiće, a ne u New York.

Ne može se stalno od Hrvatske tražiti da se ispriča, a ni jednom riječju ne pita se što su Hrvati prolazili u ratu i što je bilo prije Ahmića na području Konjica, koliko je ljudi, civila i zarobljenih vojnika ubijeno. I ništa nije procesuirano. Svaka žrtva zaslužuje da bude imenovana žrtvom i da onaj koji ju je učinio žrtvom bude kažnjen. Ali nikad se neću složiti s tim da bude kažnjen onaj koji nema apsolutne veze s tim zločinom.

Sam tužitelj Kenneth Scott pred izricanje žalbene presude rekao je u istočnom Mostaru da nitko od optuženih nije učinio ni naredio nijedan zločin – obrazlaže Pinter dodajući ono što je i ustavni sudac Arlović ustvrdio u svojoj knjizi, kako ni pregovori o diobi BiH još ne predstavljaju krimen, a sud u Haagu nije imao mandat suditi politikama. Ali kad je Praljak tražio da iznese povijesne činjenice, taj ih kontekst nije zanimao.

Nas odbili, tužitelje prihvatili

Njih je zanimalo samo ono što može osuditi Hrvate, moram to tako reći. Jer, ako nama odbiju UN-ov dokument zbog toga što ima previše stranica, a istovremeno prihvate dokument tužiteljstva s još više stranica, recite mi u čemu je stvar – pita se odvjetnica podsjećajući i na Owen-Stoltenbergov plan koji je predvidio BiH kao uniju dviju republika pa zaključuje: – Ako je netko rasturao BiH, rasturala ju je međunarodna zajednica koja je prva počela s tim planovima. Bošnjaci jesu stradali u BiH, osobito u Srebrenici, ali nisu svete krave na području srednje Bosne i u Hercegovini. Ne mogu biti oni jedina žrtva u tom ratu. I Srbi, i Muslimani i Hrvati su žrtve.

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari