Pratite nas

Povijesnice

Neka hibridni židovi pročitaju knjigu prave Židovke Esther Gitman

Objavljeno

na

[dropcap]U[/dropcap]gledna američka povjesničarka židovskoga podrijetla Esther Gitman u knjizi ‘Kad hrabrost prevlada – Spašavanje i preživljavanje Židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj’, koju je 2012. godinu na hrvatskom jeziku objavila Kršćanska sadašnjost, piše kako ‘holokaust u NDH, makar ga treba smatrati opačinom, ima referentni okvir koji se razlikuje od onoga koji je obilježavao Hitlerov nacionalsocijalistički antisemitizam, te u njemu možemo govoriti o spašavanju Židova’. U svojoj knjizi temeljenoj na brojnim, nesporno vjerodostojnim dokumentima povjesničarka Esther Gitman posebno ističe kako je upravo zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac spasio 58 Židova koji su bili izbačeni iz doma za starije osobe preselivši ih na svoje, nadbiskupsko imanje.

‘Isto je tako pomagao zagrebačkoj Židovskoj općini, Židovima u mješovitim brakovima, židovskoj siročadi, židovskim liječnicima koji su zbog sigurnosti po Paveliću prebačeni u Sarajevo, te desetcima drugih pojedinačnih Židova’, piše Gitman i dodaje kako je unatoč njemačkim prijetnjama u propovijedi 7. srpnja 1943. nadbiskup Stepinac javno poručio: „Ako je Bog dao ovo pravo ljudima (pravo na život i postupak koji je dostojan čovjeka), ni jedna vlast na svijetu ne može im ga oduzeti“. Unatoč poznatoj Sternovoj premisi ‘onaj tko spasi jednog čovjeka spasio je cijeli svijet’, domaći Židovi – politički Hrvati poput Goldsteinovih ne misle tako, pa ‘svoju’ sunarodnjakinju Esther Gitman proglasiše odmah ‘revizionisticom povijesti’ zamalo ne i antisemitkinjom!?

Parafr.: ‘Psi laju ali karavana istine svejedno prolazi’: hrvatski blaženik – Alojzije Stepinac uskoro će biti proglašen i svetim! Međutim ‘pseće lajanje’ nikako da prestane pa žutokljuni hrvatski čifut (jevrej, židov), Alen Budaj, vanjski agent poznatog Centra Simon Wiesenthal u Hrvatskoj smatra da sve bivše zemlje SFRJ, posebno Srbija, moraju uložiti oštar prosvjed zbog namjere Vatikana da Alojzija Stepinca proglasi svetim. Protukatolički huškač Alan Budaj smatra da diplomatski prosvjed treba uložiti Vatikanu, čak i pod cijenu da to dovede do prekida diplomatskih odnosa, javlja beogradski B92. ‘Nadam se da će to učiniti i SPC, jer ova odluka Vatikana potkopava i ekumenske odnose dviju crkava’, rekao je Budaj istaknuvši da bi trebao hitno i najoštrije reagirati i Izrael, kao i mnoge židovske institucije na području bivše SFRJ.

 ‘Proglašenje svetim osobe koja je sudjelovala u kreiranju i provođenju politike fašističke ustaške tvorevine Nezavisne Države Hrvatske (NDH) nije i neće dobiti priznanje pravednika među narodima Yad Vashema nikada’, kazao je taj cionistički provokator, koji je i direktor židovske nevladine organizacije ‘Margelov institut’ iz Zagreba. I tko će mu reći: marš kući, smeće jedno čifutsko, najprije pometi ispred svog praga!? Nedavno je sa svim državničkim počastima pokopan za Židove, valjda, pravednik, bivši predsjednik Ariel Sharon zvan buldožer poznat po zločinu iz Sabre i Shatile: Ariel Sharon utjelovljuje čisto nepatvoreno zlo cionizma. Bio je ratni zločinac, terorist, masovni ubojica, mučitelj. Primjenjiv je i termin –genocidan.

U svom intervjuu koji je svojedobno dao ‘Amosu Ozu’, na hebrejskom, Sharon je otvoreno kazao u stilu pravog naciste:„I danas volontiram odrađujući prljavi posao za Izrael ubijajući onoliko Arapa koliko je potrebno, deportiram ih, proganjam i palim, da bi me svi mrzili. Stavljam tepih ispod nogu Židova iz dijaspore, kako bi mogli doći k nama plakati. Pa čak i ako moram spaliti i koju sinagogu, ne marim. I nemam ništa protiv da mi nakon obavljenog posla sudite i čak osudite na doživotnu kaznu. Objesite me ako želite kao ratnog zločinca… Ono što vaš soj ne razumije je da prljavi posao cionizma još nije završen, daleko od toga“.

https://i0.wp.com/mycatbirdseat.com/wp-content/uploads/2010/09/sabra_and_shatila.jpg?resize=400%2C284

Intervju je objavljen na hebrejskom i u izraelskim novinama „Davar“, 17. prosinca 1982., a kasnije objavljen u knjizi sa Sharonovim citatima.Tada je Sharon bio smijenjen s mjesta ministra obrane radi pritiska zgrožene međunarodne javnosti nad neviđenim masakrom više od dvije tisuće ljudi ali i žena i djece u logorima Sabra i Shatila; GENOCID!? A sad, evo kako Židovi poput pravih mletačkih trgovaca kupuju časnu titulu ‘pravednika među narodima’: turski odvjetnik je nedavno izjavio da je Izrael, kako bi riješio sudski proces protiv izraelske vojske i ‘očistio savjest’ zbog počinjenog zločina, ponudio novčano obeštećenje od šest milijuna dolara nedužnim žrtvama izraelskog napada na tursku flotilu s humanitarnom pomoći koja je plovila za od Izraela blokirani Pojas Gaze. Viši izraelski dužnosnik, koji nije želio biti imenovan, rekao je međutim da Izrael, pošto je lani naznačio da je spreman obeštetiti žrtve bez priznanja krivnje, nije ponovio ponudu.  Napomena: tursko-izraelski odnosi izrazito su se pogoršali 2010. godine kada su izraelski komandosi napali teretni brod ‘Mavi Marmara’ s humanitarnom pomoći provodeći pomorsku blokadu potpuno izoliranog Pojasa Gaze i u sukobima s humanitarnim aktivistima ubili devet nenaoružanih Turaka.

 Za kraj: Uistinu, teško je razumjeti ovog balavog čifutskog Buda(j)laša koji traži pomoć u Beogradu prvom (glavnom) gradu Europe kojem su upravo njemački nacisti 1942. podarili počasnu titulu ‘JUDENFREI’ a bestidno pljuje po hrvatskom blaženiku Alojziju Stepincu koji je spasio brojne Židove – njegove sunarodnjake! S druge strane nije li žalosno što nitko od domaće ‘političke elite’ ne reagira na ovakve sramotne provokacije? Ma, nije to nikakvo čudo jer za njih, deklarirane ateiste, agnostike i dosljedne čuvare Titine baštine, blaženik Alojzije Stepinac je i danas, valjda, po Jakovini Blaževiću osuđeni ratni zločinac a ustašku zmiju po pravednom nam predsjedniku Ivi Josipoviću treba zgaziti makar i mrtva bila; sram vas bilo izdajnici hrvatskog naroda!

Damir Kalafatić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Jean Michel Nicolier – simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Autor: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

Dragutin Berghofer: Gledao sam kako tuku Sinišu Glavaševića i onog Francuza

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi. U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu. U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

Narod.hr

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

26. obljetnica stradanja Borova naselja

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari