Pratite nas

Kolumne

Neka pati kome smeta ljubav za hrvatsku domovinu

Objavljeno

na

Vjerujem da njih boli slika Šime Vrsaljka i hrvatske zastave. Vjerujem da oni pate. Meni je njih žao jer u nedjelju će opet patiti

Počinjući pisati ovu kolumnu samo dva sata nakon što je hrvatska nogometna reprezentacija u veličanstvenoj utakmici porazila Englesku, pogledao sam malo društvene mreže tražeći nadahnuće. Glavni urednik Večernjeg lista Dražen Klarić na svom Facebook profilu objavio je jednu od najveličanstvenijih fotografija koje sam vidio, a u svojoj novinarskoj karijeri stvarno sam ih puno gledao.

Šime Vrsaljko poput malog usnulog djeteta leži na nogometnom travnjaku licem i rukama naslonjen na rub prostrte hrvatske zastave. Žargonom kojim obično komuniciramo na društvenim mrežama ili porukama pomoću raznih aplikacija na mobitelima rekli bismo – to je to, nema više. Ako postoji fotografija koja dokazuje istinitost izreke kako slika ponekad govori više od tisuću riječi, onda je to upravo ova fotografija, piše Ante Gugo / Večernji list

Na njoj se vidi sva ljubav čovjeka prema domovini. Kad znamo kako se taj čovjek prije toga borio na nogometnom travnjaku za reprezentaciju svoje države, onda dojam postaje još jači. Teško je tada ne zapitati se zar je tako teško voljeti domovinu? Zar je teško dati cijelog sebe za boje svoje zemlje? Zašto to mogu nogometaši, a ne mogu političari?

Nema puno filozofije u traženju odgovora na ova pitanja. Hrvatska nogometna reprezentacija nije podijeljena. Političkim rječnikom rečeno, igranje u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva izborila je i u njemu će igrati cijela Hrvatska. To je Hrvatska koja nije podijeljena na domovinsku i iseljenu. Igraju u toj reprezentaciji najbolji koje može dati ta jedna i jedina Hrvatska, bila ona u domovini ili iseljeništvu.

U politici to, nažalost, nije slučaj. Političari u domovini kao da sve više zaboravljaju na onaj dio nacije izvan granica Republike Hrvatske iako se baš tamo nalazi puno veći intelektualni i gospodarski potencijal nego u granicama matične države. U hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji nema povlaštenih.

Kad je Nikola Kalinić želio privilegirani status izbornik Dalić mu se zahvalio na suradnji. Kad bi naši političari tako brzo i beskompromisno donosili odluke, posebno prema onima koji pokazuju kako su im osobni interesi iznad domovine, sigurno bi i prilike u državi bile puno bolje.

Nažalost, Republika Hrvatska od samog nastanka stenje pod sve većim apetitima onih koji uporno traže povlašteni status za sebe, a da istovremeno nisu u stanju učiniti baš puno za svoju domovinu. Ne mislim ovdje samo na političke predstavnike nacionalnih manjina, nego i na druge političare i javne djelatnike koji otvoreno pokazuju kako im Hrvatska nije baš pri srcu.

Kao što je Dalić udaljio Nikolu Kalinića iz reprezentacije jednako beskompromisno od državnog novca treba udaljiti javne djelatnike koji u svom filmskom ili kazališnom radu vrijeđaju državne simbole.

Jednako odlučno treba prestati financirati medije i tiskovine koji ne prestaju vrijeđati i dovoditi u pitanje temeljne nacionalne vrednote. Je li Šime Vrsaljko, mladić koji je nakon 120 minuta nesebičnog truda i igranja u dresu izabrane nacionalne vrste onako nevino naslonio glavu na rub zastave svoje domovine, zaslužio da ga vrijeđa isluženi medijski analitičar kojemu smeta to što hrvatski reprezentativci drže ruku na srcu prilikom intoniranja nacionalne himne.

Ovu priču sam počeo tom lijepom slikom Vrsaljka i naše nacionalne zastave pa je ne želim prljati time što ću previše spominjati Žarka Puhovskog, ali ne mogu, a da se ne zapitam koliko netko mora mrziti sve što je hrvatsko pa da mu smeta ruka na srcu dok se sluša “Lijepa naša”. Kritizirajući takvu gestu Puhovski je rekao kako to potiče nacionalizam. Nešto slično su proteklih dana o pjesmi “Neka pati koga smeta” pisali relativno nepoznati autori.

Tvrde da se u toj pjesmi izražava mržnja. Kako bi na mržnju mogle poticati riječi: “Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta?” Zar ne bi trebalo zapitati se zašto bi nekome smetalo to što je Hrvatska prvak svijeta.

Naravno, dok pišem ovu kolumnu, još nije, ali razumljivo je da bi to moglo smetati jedino Francuzima. Tvrdnja da stihovi popularne pjesme potiču na mržnju nije ništa drugo nego poruka kako nije poželjno da Hrvatska bude prvak svijeta te kako je opravdana patnja ako se to dogodi.

Ukratko, poruka je to mržnje prema Hrvatskoj. Ista stvar je i sa stavom Puhovskog prema držanju ruke na srcu dok se intonira himna. Njemu smeta to buđenje nacionalnog zanosa kojeg je izazvala reprezentacija. Glupo mi je voditi ozbiljnu raspravu o tome zašto bi nekome mogla smetati ruka na srcu naših vatrenih.

Reći ću samo – neka pati koga smeta. Ovih dana cijeli svijet zna gdje se nalazi Hrvatska. Njima, onima kojima smeta ruka na srcu dok svira “Lijepa naša”, njima ustvari smeta što Hrvatska postoji.

Vjerujem da njih boli slika Šime Vrsaljka i hrvatske zastave. Vjerujem da oni pate. Meni je njih žao jer u nedjelju će opet patiti. Ta slika Šime Vrsaljka na hrvatskoj zastavi, ta ljubav kojom ona zrači jača je od ikakve mržnje prema Hrvatskoj koju pojedini novinari i javni djelatnici ne mogu prikriti ovih dana. Oni jednostavno nemaju odgovor na tako nešto. Poraženi su vlastitom mržnjom.

 

Ova slika ide u svijet! Tuđi čovik to nikad neće razumit…

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nenad Piskač: Poražene snage prekomjerno granatiraju temelje hrvatske države

Objavljeno

na

Objavio

Smisao kolona sjećanja nitko se ne usudi reći

Baš kad sam pomislio kako poražene snage u Domovinskome ratu u javnome prostoru ne mogu niže pasti demantirao me, opet i opet, JuL.

Uoči Dana sjećanja na žrtve Vukovara u agresiji Srbije, Crne Gore, JNA i pobunjenih Srba, istaknuo je naslov „Svi znaju da Kolona sjećanja u Vukovaru više nema smisla. Ali se nitko ne usudi reći“ izvučen iz teksta Ivanke Toma. Riječ je o tezi radikalne jugoslavenske desnice u čijoj pozadini četnici oštre noževe i smišljaju nove Ovčare.

Iz teksta je razvidno kako i u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda velikosrpskim i jugokomunističkim snagama smeta komemoriranje hrvatskih žrtava. Treba ih ukinuti onako kako su bile ukinute i u jugoslavijama, da ne smetaju širenju „bratstva i jedinstva“ i službenoj politici Srbije. Dobro smo prošli budući da nije zatraženo ukinuće i škabrnjske kolone sjećanja! A kolone sjećanja u Škabrnji i Vukovaru, ne bez razloga, svake su godine sve duže.

Danima uoči 18. studenoga ove godine poražene snage odvraćale su pozornost javnosti od hrvatskih žrtava srbijanske agresije i u prvi plan gurale potpuno nebitno pitanje, naime, hoće li se stanoviti Pupovac pridružiti vukovarskoj koloni sjećanja ili ne će. Što ima etnobiznis navođen iz Beograda s vukovarskom epopejom? Sa stajališta nacionalne države hrvatskoga naroda – ništa.

Odvraćanje pozornosti s bitnoga na nebitno dio je specijalnoga rata koji se provodi u medijski i ideološki okupiranoj Hrvatskoj. Politiku koju Pupovac zastupa otpuhala je Oluja. A Oluja je za politiku Srbije i njezine sluge u Hrvatskoj, ove godine „zauvek“ definirana u Bačkoj Palanci ne kao osloboditeljska vojna operacija, već kao „pogrom Srba“.

HODAK: Kad Srbi ubijaju onda to nije, a kada bježe to je genocid

U čemu je trajni smisao kolone sjećanja

Zdrava pamet zna kako „veštačko“ održavanje ostataka velikosrpske i jugokomunističke ideologije u Republici Hrvatskoj „više nama smisla, ali se nitko ne usudi reći“. Posebice se tijekom posljednjih osamnaest godina ne usude reći političke elite, kojima po ustavnopravno nepostojećem inkluzivnom pravu hrvatskih gusaka pripada i Pupovac.

Upravo su te i takve elite stvarale i u hrvatskome društvu stvorile atmosferu besmisla, hoteći besmisao pretvoriti u redovno stanje države i nacije prema uzoru na redovno stanje uspostavljeno godine 1918. i 1945. Otrovni tekstić Ivanke Tome i JuL-a samo je izraz režimskih glasnogovornika vjernih poretku dekroatizacije Hrvatske. Smisao je kolona sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje u tome da Hrvati više nikad ne dopuste divljanje, financiranje, promoviranje velikosrpske politike u Hrvatskoj. Zato, naime, da se zločini počinjeni u ime te ideologije i takve politike ne ponove.

Žrtva Vukovara jest temelj hrvatske države stvorene u obrambenome Domovinskom ratu. Nisu temelji hrvatske države procesi od detuđmanizacije do istanbulizacije i marakešizacije. Nije temelj revanšizam ustoličen 3. siječnja 2000. umjesto nacionalne pomirbe. Nisu temelji nametnuti avnoj sa svojim oour-om zavnohom umjesto povijesnih odluka demokratski izabranoga Hrvatskoga (državnoga) sabora i predsjednika Tuđmana.

Nije temelj hrvatske države na temelju postizbornih izdaja modificirano „bratstvo i jedinstvo“ umjesto dosljednoga provođenja Ustava i međunarodnoga prava. Nisu temelji hrvatske države Ivanka Toma, Budimir Lončar i Milorad Pupovac, ali jesu Zorica Gregorić, Jean Michel Nicolier i Predrag Mišić. Nije Bačka Palanka u temeljima Hrvatske, ali jest Škabrnja i Vukovar, njihove žrtve i kolone sjećanja pomoću kojih se i agresor i žrtva mogu suočiti s vlastitom prošlošću.

Toma nije usamljena na poslu sprječavanja suočavanja s prošlošću na temelju istine. Jedino već više puta dokazani idiot zalutao u besmisao može napisati da je izbornik Nogometne reprezentacije Hrvatske idiot zato što je uoči utakmice 18. studenoga rekao da će repka igrati s mislima na Vukovar.

Izgleda kako poraženim snagama smeta i samo spominjanje „besmislenoga“ Vukovara. Da je Dalić rekao kako će igrati s mislima na Beograd ili Bačku Palanku, bio bi u nametnutoj nam glavnoj struji hvaljen i slavljen kao novi „ujedinitelj“, premda bi u tom slučaju bio običan, daljinskim upravljačem upravljan gegajući gusan. Smisao je hrvatskih kolona sjećanja, među ostalim, prokazati besmisao i idiotizam Domovinskim ratom poraženih snaga.

Jugokomunistima i velikosrbima žrtva Vukovara nema smisla

Razgraditelji moderne hrvatske države („plaćeni glumci“, biskup Egidije Živković) više i ne pokušavaju prikriti taktiku meke okupacije kojom onemogućuju razvitak, prosperitet i sigurnost hrvatskoga naroda u njegovoj državi. Njihova mržnja prema bilo kakvoj nacionalnoj državi hrvatskoga naroda ne može uroditi ničim dobrim. Zato se i dave u vlastitoj kloaki, padajući sve do logičkoga, etičkoga i povijesnoga besmisla, ali i dalje danomice smišljajući diverzije na različitim područjima od kulture do politike, utirući put novoj agresiji istih agresora.

Bačkopalanački intoniran tekst Ivanke Tome logičan je nastavak intervjua Darka Hudelista sa četnikom Vukom Draškovićem objavljenim nedavno u Globusu (Poslije europskoga Vučića dobili smo i europskoga Draškovića) i članka Vlade Vurušića u JuL-u, u kojemu je prepisao srbijansku državnu kritiku filma „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“ (Novinar JUL-a obavio je zadatak na FDF-u Gordan Lederer).

Riječ je o uradcima koji u cjelini sagledani pokušavaju idiotski rehabilitirati i iznova nametnuti besmislenu jugoslavensku ideju, kao prethodnicu budućim „prisajedinjenjima“ (kad im vanjske okolnosti dopuste) prema uzoru na okupaciju Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine iz godine 1918., u velikoj mjeri i 1945. i 1991. U tom i jedino u tom ujediniteljsko-balkanskom „konglomeratu loših politika“ vukovarska Kolona sjećanja je besmislena. Nije riječ o virtualnome besmislu, već o realnome strahu od istine od kojega kronično boluju poražene snage u Domovinskome ratu. Strah od istine nije temelj stvarne pomirbe, ali jest lažne.

Glasnović: Ti komunisti nisu mogli sačuvati ni tu šugavu Jugoslaviju, neki sjede ovdje, ti šugavi Jugoslaveni

SNV kao srbijanski paralelni sabor u Hrvatskoj

Članak Ivanke Tome, čiju poveznicu namjerno ne prenosim da dodatno ne zagadim ionako prezagađeni hrvatski javni prostor, izvrsno korespondira s priopćenjem srbijanske udruge u Hrvatskoj – „Srpsko narodno vijeće“.

Njega prenosim u cijelosti samo zato da ne promakne sigurnosnim službama, koje su već ranije ustanovile porast lijevoga i četničkoga ekstremizma: „Obavještavamo vas da će u subotu, 17.11.2018., zastupnik u Hrvatskom saboru i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac, zajedno s predsjednicom udruženja porodica ‘Protiv zaborava’ Maricom Šeatović, odati počast nedužnim vukovarskim žrtvama. Jedan vijenac bit će bačen u Dunav u 12:00, na obali kraj vukovarskog veslačkog kluba, a drugi će potom biti položen na vukovarskom memorijalnom groblju. Nakon toga će zapaliti svijeće za sve poginule i stradale u crkvi Sv. Nikole te dati izjavu za javnost“.

Upravo ste, poštovani čitatelji i službenici, pročitali službeno stajalište Republike Srbije plasirano preko srbijanskoga sabora u Hrvatskoj. U njemu se perfidno izjednačava krivnja agresora i žrtve. I to na pravi velikosrbijansko-memorandumski način – laž je istina, istina je laž. Dan sjećanja nije SNV-ov besmisleni 17. već hrvatski (samo za poražene „besmisleni“) 18. studenoga. Najprije su, priopćenje sugerira, stradali nevini Srbi u Dunavu, a onda (posljedično) i neke druge („besmislene“) žrtve.

Ovakvo priopćenje može poslati samo paralelna vlast u Hrvatskoj, odnosno pokojna SRH s dva politička naroda ili država agresor. S prijezirom odbacujem priopćenje! Ono je na tragu besmislenoga kružnoga tijeka velikosrpske politike, koje sada u sinergiji s hrvatskim guskama priprema politički teren za nova „oslobođenja“ svih „srpskih zemalja“ u koje spadaju trenutno „neoslobođene“ i „neprisajedinjene“ Slavonija i Baranja, Banovina, Dalmacija, Zagora, Dubrovnik…

Pupovac je u Vukovaru pokazao „pijetet“ tako da je vijenac za žrtve ukrasio srbijanskom trobojnicom i tekstom na ćirilici, iako je zastupnik Hrvatskoga sabora a ne beogradske Skupštine. Nismo u 1918., Juge nema, pa je službeni jezik hrvatski s latiničnim pismom. K tomu „pijetet“ je iskazao u pratnji policije (hrvatske, sic!), demonstriravši time da je istodobno i povlaštenik režima i ugroženik hrvatske države.

U najmanju ruku on je tetošen u rangu veleposlanika Republike Srbije u Republici Hrvatskoj, a u praksi kao gubernator iznad Hrvatskoga sabora i vlade. Poslije ovoga performansa Grad Vukovar mogao bi ga mirne duše proglasiti nepoželjnim. Uređena država već bi ga odavno poslala u ropotarnicu povijesti. Neozbiljna ga inkluzivira i privilegira.

Dujmović: Nema kraja podlostima i podvalama kada je o Miloradu Pupovcu riječ

Kad Srbija uči Hrvatsku europskim vrijednostima…

A da ne lažem o kružnom tijeku velikosrbijanske politike dokazuje i izjava srbijanskoga ministra vanjskih poslova, Ivice Dačića, u povodu izložbe otvorene u Hrvatskom saboru na kojoj je izložena slika hrvatskoga branitelja, Jeana Michela Nicoliera, Francuza, prikazanoga u odori s grbom HOS-a unutar kojega piše „Za dom spremni“.

Našega Francuza velikosrpski agresor po okupaciji Vukovara poslije zvjerskoga mučenja hladnokrvno je ubio. Domovinskim ratom dekriminalizirani stari hrvatski pozdrav crvena je krpa hrvatskim smutljivcima različitih boja i predznaka, zato jer iritira agresore i četnike u vrhu Srbije.

Dačić je poručio svojim saveznicima u Hrvatskoj da, k nozi!, odmah osude „zloglasni slogan“, kako u pacificiranoj Hrvatskoj nitko ne bi preostao spreman braniti dom od budućih srbijanskih „oslobođenja“. Ovako „komanduje“: „Ako za dužnosnike u Zagrebu to nije problem, onda je jasno da se ta slika u Saboru našla s odobravanjem vladajuće elite koja se uporno trudi da rehabilitira ustaštvo“. Tako se u djelo provode ciljevi Memoranduma II. Jean je službenoj Srbiji – ustaša, kao i svi nepokoreni Hrvati.

Hrvatskoga branitelja, Jeana, ubijenoga od srbijanskoga agresora zato jer je bio za obranu hrvatskoga doma spreman, isti taj agresor 27 godina kasnije prikazuje kao „ozbiljan izazov za vrijednosti EU“ (Jadranka Joksimović, srbijanska ministrica eurointegracija). To će reći da su prave europske vrijednosti srbijanski masovni zločini počinjeni prije i poslije okupacije Vukovara.

Tako nas bizantinska srbijanska politika velike Srbije uči europskim vrijednostima, skrećući pozornost s pravih, a neosuđenih, srbijanskih vrijednosti: Pokolji „svim raspoloživim sredstvima“, masakriranja, okupacija, protjerivanje, sustavna silovanja, masovne grobnice, etničko čišćenje i genocid u praksi demonstrirani u Škabrnji, Vukovaru, Nadinu, Srebrenici…

Što sve u Hrvatskoj nema smisla?

Nema mjesta u koje je srbijanski agresor tijekom protekloga stoljeća kročio, a da u njemu nije počinio zločin koji ne zastarijeva. No, u jugokomunista i velikosrba uvriježila se teorija i praksa da zločini počinjeni u ime velikosrpske ideologije i politike zastarijevaju i prije negoli su počinjeni – još u fazi njihova planiranja, budući da njihovi zločini spadaju u „antifašizam“, iako, nikako ne mogu antifašizmom opravdati istrjebljenje Židova u Srbiji do rujna 1942., pa zato, skretanja pozornosti radi, pumpaju mit o Jasenovcu.

Nema mjesta koje nije obilježeno srbijanskim zločinom, od Dubrovnika do Iloka, od… Nijedan masovan zločin počinjen u tim razdobljima nije dobio sudbeni epilog i sveopću osudu. Zato su se, među ostalim, opetovali u najnovijoj agresiji. Zabrinjava činjenica što se i poslije nje, iako „imamo Hrvatsku“, srbijanski zločini u nas pospremaju pod tepih, a zločincima se ostavlja slobodan prostor da mogu izbjeći i osudu i kaznu. To je pak zločin nad zločinom, o čemu naša „duboka država“ zna sve detalje na strateškom, taktičkom i operativnom planu.

Srbijanska je šefica vlade, Ana Brnabić, ovih dana u njemačkim medijima zanijekala čak i međunarodnopravno potvrđen srbijanski genocid u Srebrenici (zar i tamošnje godišnje komemoriranje žrtava genocida „nema smisla“?). Ni na jednome tom stratištu iz posljednjih stotinu godina Srbija nije kleknula, položila vijenac, zamolila za oprost, pokajala se i platila odštetu. Takva politika nije pomirba na temelju istine i europskih vrijednosti. A Ivanka Toma i JuL uvjeravaju nas kako vukovarska kolona sjećanja – nema smisla! Nije imala smisla samo u totalitarnim jugoslavijama. U europskim i hrvatskim kontekstima itekako ima smisla.

Ako nešto danas „nema smisla“, onda se to odnosi na jasenovački mit, četnički ustanak u Srbu prikazan kao ZP„ustanak naroda“, pozicioniranje hrvatskih sveučilišta u okvir nepostojećega Zapadnog Balkana (Rektor Damir Boras prisajedinjuje sveučilište Zapadnom Balkanu) i drugi primjeri nove rejugoslavenizacije „u okviru europskih okvira“ (A. Plenković). O tome Toma i kompanija glavne struje ni a ni be. Kao da provode politiku besmislenih Saveza komunista -Pokret za Jugoslaviju i Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu.

Upravljajući u znatnoj mjeri pravcem geganja hrvatskih gusaka s demokratskim legitimitetom i bez njega, jugorežimlije su se skroz primakle tezama, polazištima, ciljevima i politici četnicizirane Srbije koja se ne želi suočiti s prošlošću i kontinuitetom vlastitih besmislenih zločina počinjenih u ime „kralja i otadžbine“, stvaranja nepostojećih „jugoslovena“, širenja „bratstva i jedinstva“ i uspostave granica velike Srbije.

I kontinuirano, uporno, korak po korak Hrvatskoj nameću „mozak i dušu Beograda“, jučer Vladimir Čerina, danas Ivanka Toma i onaj idiot… Bez otpora takvo što moguće je nametati samo u okolnostima dekroatizirane vlasti. Dekroatizirana vlast u Hrvatskoj doista nema smisla, poručuju nam kolone sjećanja na žrtve kontinuiranoga srbijanskoga terora. Bilo je samo pitanje vremena kad će početi granatiranje kolona sjećanja. Teren se pripremao proteklih 18 godina.

Nenad Piskač / HKV

 

Borovo Naselje, Vukovar, Velepromet, Ovčara – danas još više bole nego jučer

 

 

 

Jean Michel Nicolier simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

 

 

Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Javor Novak: Ne možeš vjerovati!

Objavljeno

na

Objavio

Misijski ciljevi HRT-a

Dani su sjećanja na žrtvu Vukovara, osamnaestoga, Vukovara i Škabrnje devetnaestoga i Vukovara dvadesetoga. Pale se svijeće i u najmanjim mjestima, širi se dostojanstvo, pijetet s brojnim svjetlucavim lučima, najčešće crveno svjetlonosnim lampionima (boja ljubavi). Tradiciju se poštuje, slobodu vidi kroz prolivenu krv, poginulu mladost i tolike nestale u hrvatskome Staljingradu na Dunavu. Kroz teško plaćenu onu najvišu cijenu, u životima. Odaje se priznanje najboljima i najhrabrijima među nama teonim najvećim patnjama i žrtvama za agresorskog rata. Pamti se i cijeni žrtva Vukovara. Vrijeme ne mijenja na stvari.

Nakon punih dvadeset i sedam godina, riskirao je u vukovarsku lađu od grada, doći, saborski zastupnik i koalicionist Vlade RH, Milorad Pupovac. I to je načelno dobro, zakašnjelo, ali politički oportuno. Odlučio se on tako iznenada u njemu osvanuti, hrabro i uz policijsku zaštitu, pa barem ove godine odraditi uljudbeni dug, upravo na groblju nastalom poslije fašističke Ovčare, nastalog kamom poživinčenih srbskih koljača. I tako, puf, izronio nam je. Kako se A. Plenković pohvalio tim posjetom, znamo i odakle Pupovcu „samostalna“ ideja. Napokon dogodio se Pupovac, ali ne i narod. „Zeru je okasnio“. Ne možeš vjerovati, kud prije? Sad ziher očekuje da ćemo mi doći svijati kralješnicu i paliti svijeće na grobovima pripadnika njegovoga naroda, a među njima toli zvjerskih agresora…

On bi: ti meni – ja tebi, pa smo u dogovornom ratu, svih zaraćenih strana, u građanskome ratu. „Svi se svima trebamo ispričati“ jer smo bili „žrtve krivih politika“ te „ko nas bre…“, ili uz malo Tereezee: „Prijatelji dragi gdje ste?“ Sad ćemo se kao puni pobjednici, posipavati valjda pepelom sljedećih pedeset godina zbog neželjeno poginulih u obrambenome ratu. Isticati treba napuhanih 380.000 izbjeglih Srba iz Knina (po naređenju njihova „rukovodstva“ i pod prijetnjama svoj-svome), a reći ne ćemo ništa o protjeranim Hrvatima (o njih 400.000) iz tzv. republike srpske. Ili kako kaže macan Dodik (lijep li im je i markantan, naročito kada hoda): „To vam dođe milo za drago“.

Ne možeš vjerovati, dio dva: studeni napokon, ali napokon postaje studeni. Od šesnajstoga! A samome ljetu, došao je kraj, od četrnajstoga. Mi ricordo, poslije predstavljanja knjige hrvatske književnice Nevenke Nekić, trinaestoga, izlazak na Trg bio je zamalo infarktan. Na suncu je bilo preko dvadeset celzijusa! Sredinom studenoga. I sada, u samo šest dana, od dvadeset stupnjeva spali smo na snijeg. Dan je u odnosu na ravnodnevnicu s kraja rujna već kraći za sat i po, što će rijet da je noć duga čak trinaest i po sati, a dan tek malo duži od desat sahata. Divno vrime za poć spavat. Za one koji ne vole mrak: početak je to duboka očaja, koji će se vleči, koji bu se vlekel i sebe i mene sve tamo onamo i ovamo do ožujka te djelomičnog povratka svjetla (tek ravnodnevnica). Kako li je tek lijepo raditi i živjeti cijele dane pod umjetnim svjetlom? Putujemo tako na ovom našem plavom planetu (Bože što mu to radimo?) prvo do najduže noći i zanemarivo „dugog“ dana pred sam Božić. A zatim: koliko noći toliko i svjetla tek ondje: krajem ožujka. U međuvremenu, nude nam se obvezne tzv. jutarnje, bormeš celodnevne megle. Kad pitam, zovući iz Zagreba a suseda iz Trgovišća o vremenu, te: „Imaš kaj sunca?“ Te„Kaj je od vremena pri tebi? Kak je?“ On prvo i samo pošuti, kak da sam ga uvredil. Zmisli se potom, nad svom svojom zagorskom sudbinom, bit će da i pogleda gore, valjda, u nebo, pa mi velii sasvim polahke i malankolične: „Vreme je čajno!“

Arsen Dedić

Ne možeš vjerovati, dio tri: ne moreš virovat e, ali pok. Arsen Dedić gotovo da je bolji… bolji je u remiksima onih tolikih svojih starih stvari, a vječno zelenih, ali sada u suvremenim jazz obradama, koje interpretira šaptačica i gđa Gabi. U onim kompozicijama, koje smo mi danas sijedi, nekada vrlo voljeli slušati dok smo bili školarci. Slušati njegove antologijske, a brojne numereu fahu pop glazbe, a sada je to jazz obrada, modernistička i more bitfamilje radi, postavljena. I lipo je da jest, jer Arsen je, ako ga pomno slušate, veći post mortem, nego ča je bija jedinstven i neponovljiv pjesnik i glazbenik i kant auktor za svog na žalost prošlog, zemaljskoga života. Mogu mu parirat samo najveći pjesnici popularne glazbe (Britvić, Fiamengo…), ali malo tko u (para-patetičnoj) izvedbi, intonaciji i vižljastome, premetnutome i neočekivanu stihu… Samo Arsen, Arsen Dedić kao hrvatski McCartney…

Ne možeš vjerovati, dio četiri, jesam li danas već bio usputno spomenuo Šiljka? Mislim sporednog Šiljka, onakovoga bez kojeg Radio Sljeme, a ni HRT uopšte ne mogu. Fućkaš mlađe voditeljice i voditelje te njihov (egzistencijalni) prostor u redakcijama i eteru. Jer, to su misijski ciljevi kuće. Toliko su tupavo unutra svi sretni. Svi osim onih, koji rade mukotrpno, profesionalno i kvalitetno. On je sine qua-qua… Ali samo za kadrove ispale s Univerziteta političkih nauka, Zagreb ili s Filozofskog univerziteta, Zagreb. Sada već u basni, on želi, čak što više, u legendu. Daa, za života, sada i odmah: Svjestan valjda kako će nestati (baš kao da ga nigda ni niti bilo) dok kažeš keks… u samo dva mjeseca otkako napokon prestane… (ezopovski tupiti). I svi su njegovi radio-sljemenski udomitelji oduševljeni danas… jer šef im je tako rekao da imaju biti. Av-av. Tako, para mi se, sve to izgleda podmazano… Zato toli i traje? No iskreno, ako mene upitate, mislim da to nije tako.

Eto, on je ukorovljeno tu i „buši tamo gdje ni burgija ne će“… Jerbo, to su misijski ciljevi kuće. Za budućnost: prostor rado dajemo priučenim starcima, a ne obrazovanim mladcima. kako Europski. Prostor onima za kojeg je čovjek od kapaciteta, likovnjak od struke, čovjek koji ga je uveo na radio, kazao: „To je moja najveća životna grješka.“ Dobro sad, ne ćemo (opet) i o tome… uživajte radije u usiljenom cerekanju istoga, a u jednom predivnom nasilnome jinglu ilitiga zvonjelici. Ide ta zvučna umotvorina ovako: „Hehhehehe, Dobro, staro, Sljeme“ … i kako mu usiljeno, a jeftino podilaziti.

Samo siroti, koji milicijski prekapaju, prevrću i hrane se tuđim životima i kojima je toplo u toj skliskoj juhi (raznih granulacija i konzistencija)…u tim polu-prerađevinama… uprašnjavim, davnim bezvezarijama izama baš svačije osobne špajzete koji od toga staroga papira pokušavaju reciklirati pa sklepavati svoju iznimno izvornu, originalnu i glasovito regionalno duhovitu emisiju, ti i takvi tupci i tupiva misle da su auto-aktualni i auto-duhoviti. Koja pljesnivoća. Kako zaglupljujuća realizacija. I koji vrli egoizam… (l’egoismo è grande, il più grande. Enorme) prema nadolazećim mladim novinarima, voditeljicama, budućim urednicama i urednicima. Zauzeo i parkirao: V. Š. Koja zona? Ma, do daljnjeg.

Floouššš

Ti budući HRT-ovi urednici, jamačno ne će moći dosegnuti sadašnju kvalitetu informativnoga programa, posebno HTV-a. Zatim, što je još jedan detalj za punu sliku onog dijela Prvog programa Hrvatskoga radija, koji u svim vijestima,u i izvan programa, deset do sto puta dnevno, vrti onu zvonjelicu prije prognoze vremena. Floušš… Jedini sam, jer nitko iz te famozne kuće ovo (ni krivo ni dužno) hidrometeorološko evociranje starinskih vodo-kotlića i svog bogatstva sveg njihovoga zvukovlja, ne shvaća i ne primjećuje. Jedini sam dakle koji je to primijetio. Floouššš. Kojemu je taj zvuk – zvuk kotlića, a nikako ne grmljavine. Svi drugi misle valjda da je riječ o grmljavini u crijevima… ne znam samo zać je kotlić vezan s vrimenon? Valjda voda je i jedno i počesto drugo? Ili to grme kućni odvodi?

Svakako, zvuk je dalek od praska reske grmljavine koliko je udaljen kreator (i ovoga) jingla od samog smisla i potrebna realiteta. Zato: A ča ćeš minjat? Ne triiba. Pa nima niti petnajst godin… kak Prvi od programa, čestim jinglom, uporno evocira tu korisnu stambenu napravu. I njen tekući rad. Nadati se zato, da će ta zvonjelica živjeti još dugo-dugo, „da nam živi živi rad“. Floouššš. Naime, na Prisavlju očito više nema ni ton-majstora, ni snimatelja, ni slobodne režije, ni termina za montažu a niti urednika, ostali su samo šefići, šefovi i glavna ravnalica („nema ljudi, nema ljudi predsjedniče“) nema ljudi, koji bi ovaj divni i milozvučni zalogajčić odkreiralii namontirali da bude slušljiv i egzaktan a ne dvojben i asocirajući. Nadati se da će ovaj inspirirajući zvuk vodo-kolokotati još barem deset kratkih godina. Grmljavina i vodokotlić, pa kaj? Sitnica uostalom. Grmaljavina i klokotanje vode za ispiranje, zakaj, kaj to ni jeno (ofrlje) te isto? Nije li?

Javna HRT još nije dosegla, a niti će tako skoro, standard elementarne odgovornosti spram pretplatnika, a to se zaista čuje i valja brdima i dolovima, gradovima i otocima već desetljeće i po. Pretplatnici traže propitivanje onog divnog HRT-ova pravila: „Mi odlučujemo o programskoj politici“. A što to znači u praksi? Drug Tito davno je rekao: „Mi imamo dobre zakone, samo ih još trebamo promijeniti u praksi.“ Ma čujte, a da to nisu more bit oni njihovi, velebni, a misijski ciljevi, one mahom, a zapuštene kuće? Ili v.d. glavna urednica Sljemena Tanja Barandruga Voju drži po naputku ili morti iz onog poznatoga razloga: on zna kada prešutjeti, kada cenzurirati nešto, kada umanjiti a kada se uvući nekome. Posebno Šiljak zna kada donijeti drugi sadržaj i tako zauzeti medijski prostor da u njega ne bi ušao nov, bistar, političko neželjeni ili lucidan sadržaj, onaj iz stvarne kulture. Da se ne bi čulo što narod misli. A što će g. glavna gđa s tim mojim, nekim suvišnim i zelenim, mladim kadrovima? Oni brzaju. Pa njih svemu tome tek treba naučiti (kako se dodvoravati politici) ako žele raditi na HRT-u ili samo na Radio Sljemenu. A učenje je naporno i onda, opet riskiraš, što ako im izleti? Šiljku nikada ne će. On i u snu zna što ide a što ne ide. I ako ga naglo probudite, on će, kao iz Vukmiričine monodrame (Povijest njegove gluposti) hitro odšušljetati devinim labrnjama: „Ono prvo što sam kazao na ovome svijetu bilo je: Šve žnam!“

O HRT-ovoj politici, naročito o sumnjivim i pomno skrivanim posebnim ugovorima, o tzv. liblinzima HRT-a a koje rukovodstvo postavlja i održava na aparatima, pretplatnici me pitaju: Bo zać? (kazali bi Primorci i Bodulija). No, to je taj kor odabranih grla HRT-a. To je misijsko stupovlje (da ne kažem sve same bandere) kuće. Samo rijetki znaju čime su to povlaštenstvo zaslužili. Tako sigurno vjeruje i „we-de 40“ Sljemena, glavna urednica gđa Tanja Barana može biti i došaptavajući glavno-ravnateljstvujući Bačić. Kakvi dakle dragi slušatelji, dragi gledatelji, mili pretplatnici?? Nije li sve ovo dovoljno? Dovoljno čajno? Ponovio bih.

Neodgovornost pretplatnicima

Do kada će se HRT vaditi na osobnu procjenu, do kada će biti neodgovoran svojim pretplatnicima, do kada će isplaćivati specijalne (vrlo masne) ugovore u koje nemamo baš nikakva uvida? Samo HRT ima pravo na tajni dio poslovanja? Do kada će on (starmalo) imitirati jedan veliki RAI, France Televisions, ARD tj. Das Erste?? I što je posebno sporno: HRT je državni medij, dobiva novac iz proračuna, i od reklama, i iz pretplate. Ova posljednja krupnica pokriva čak 90% HRT-ovih svih troškova! Pa kako onda te i takve glavešine… odakle imaju pravo pretplatnike ignorirati? Kako i odakle imaju pravo trabunjati o svojoj „programskoj neovisnosti“… i zaogrtati se naručenim i plaćenim anketama?

Izvolite napokon drugovi, služiti…, a ne profitirati. Izvolite napokon drugovi prestati skrivati tajne ugovore kao komercijalni hiromanti pa čak i utom, hrvatskom kamenom dobu demokracije: izvolite položiti svoje (spiskane) račune. I nemojte se pozivati na neke strane televizije, one u zapadnim zemljama. Mi smo država u kojoj korupcija cvate, mi nismo zemlja zapadne hemisfere, u kojoj novinari u po ure ruše kompromitirane političare, ne samo korumpirane ministre. Pa u nas ne prolaze, ne mogu politički proćini elementarni referendumi… Evo čujem Plenkovića, otvorio sam tv, hladnjak, paštetu… ispričavam se. Moram na jedno…

Sve što je tajno, nije nam dobrodošlo. Sve što skrivate – izaziva opravdanu sumnju. Sve što isplaćujete šiljcima inima i svima ostalima – jest sumnjivo i upitno. Ili nije? Ili vi to možete opravdati? Ili nas možete uvjeriti da Vi ne plaćate ništa, a da neki voditelji imaju organiziran sponzorski program? Kako lijepo. A što ste vi tada? Privatna ili sponzorska platforma za iskorištavanje, kuhinjska daska za sjeckanje sadržaja po volji kuharice? Tko vam pokriva troškove odašiljača za tih sat vremena? Recite nam, opišite nam taj arangeman, ako imate petlje. Ili, neka mladi odlaze ili „ovdje“ čekaju do svoje četrdesete. Kako bi napokon doživjeli(i) svoj trajni posao.To su ti vaši genijalni ciljevi? Misijski ciljevi kuće?

Zašto skrivate povlaštene ugovore?

Ako je sve u redu, sve dobro, zašto skrivate povlaštene ugovore? Ako su to Vaše zvijezde nepromjenjivoga i vječnoga sjaja, zašto ste zajedno s njima u grmlju? A tako ste daleko od nacionalne radio i tv kuće. Usput budi rečeno,smočeni ste i prepoznati i tom čistom floskulom od pojma: javna kuća. Još jednom bijednom i neuvjerljivom sintagmom… iza koje se krije što? Nepristarnost i objektivnost?? Dajte, najte. Ili su i to misijski ciljevi kuće, kako ih slavite. Pa imate svaki mjesec prosvjede pred Vašim portama, koji Vam ponajbolje i realno oslikavaju Vašu punu nepristranost. Imate konkurentske televizije koje bi imale biti pravi zelembaći prema vaših 100 godina televizije i 200 godina radija… a one vas šiju da to nije istina. Već godinama, pogotovu Nova TV.

I sad, što su to u stvari vaši, kre-kreativni ciljevi kuće? Koje kuće? Kakve kuće? Olinjale, desetkovane, popljačkane?? Mislim oni… kako se već uporno hvalite na svojim giga panoima… to su one mete (vidi bogarati, što bi rekao drug maršal) oni ciljevi koje vi ističete ali, hop, tek na trinaestom i posljednjemu mjestu! Sljedeći su to (nedohvatni?) ciljevi, i još pod kobnim brojem 13…„Prokleto 13!“ – pjeva maestro Špišić, šansonijerski, nenadmašno i trešnjevački. Uh, kako vam se samo to omaklo… A mete, a ciljevi, a dometi su vam, kano ste Cape Canaveral: „Očuvati i jačati povjerenje javnosti prema javnome medijskom servisu.“ Zaista, očuvati povjerenje, jer se ono očuvati niti sačuvati odavno se više ne da. Pa još: „Hrvatska radio-televizija dio je europske kulturne stečevine…“stečevine svakako, ali crvene i jednodimenzionalne… s Europom ili bez nje. Zatim: „Svojim kvalitetnim, vjerodostojnim i raznolikim programom…“ aha vjerodostojno, to u HTV-ovu informativnom programu tako rijetko, vrlo rijetko vidimo. Uostalom, kao i kod vašeg političkoga tutora. Stalno govorećega Plenkovića.Veži konja gdje ti…

HRT zatim „…čuva i promiče europske vrijednosti i temeljna prava, nacionalne i kulturne vrijednosti te pridonosi stvaranju suvremenog hrvatskog društva“. Koliko blagoglagoljivih ispraznica na jednom, neistinitu mjestu! Koje su to europske vrijednosti? One zbog kojih imate učestale prosvjede pod prozorima? Nakon tolikih afera, prekida programa, korupcije i sramote s nogometnim kartama, nakon što svi najbolji informativci bježe s HRT-a?? Je li to vaše stvaranje suvremenog hrvatskog društva? Da lakirate i prešućujete i gurate vanjsku produkciju i ne pratite događaje u hrvatskome društvu, a u koje se, eto ovako, deklarativno zaklinjete. Gdje to lutaju vaše kamere i mikrofoni jer uz branitelje ih nema?

Oh, sve ste rekli, predragi. Odavno. Uzdravlje Vam! Živi bili! I stojte mi dobro! Onima, koji Vas jedini stvarno i realno održavaju na životu vi posvećujete ono zadnje mjesto svoje moćne (i predzahodske) tabele. Ploče svih misijskih i mesijanskih ciljeva zbroj. Ma kako Vam se samo otelo i omaklo, ah ta podsvijest… to tako iskreno priznanje: mi vam pretplatnici dođemo kao – trinaesto prase! Od kojeg, doduše, uglavnom vi i živite… Ma kako li fino, li pošteno i lipo. Ki delikac’jun!

Javor Novak/hkv.hr

Aca nedjeljom u dva, Voja subotom u jedan… kad će Pupi još se ne zna

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari