Pratite nas

U potrazi za Istinom

Nekažnjeni muslimanski zločini nad Hrvatima na području Travnika i Zenice

Objavljeno

na

 U studenome 2016. godine, Tužiteljstvo BiH je obustavilo istragu vezano za djela teških ratnih zločina na području Guče Gore (kod Travnika), a za koja su bili osumnjičeni samo dvojica pripadnika “Armije BiH”: Džemo Grabus i Naid Grabus. U donesenom rješenju Tužiteljstva navedeno je kako “nema dovoljno dokaza” da su spomenuta dvojica 8. lipnja 1993. godine na tom području činila ratne zločine. Time je slučaj Guča Gora stavljen ad acta i zaključen.

Na ove zločine nije reagiralo niti Tužiteljstvo ICTY-a u Den Haagu, jer su oni izostavljeni u optužnici protiv Rasima Delića u koju je uvršten samo Travnik (iz kojega su muslimani u vrijeme svoje ofenzive protjerali oko 20.000 Hrvata), a sudilo mu se jedino (po zapovjednoj odgovornosti) za zločin na Bikošima (kraj Guče Gore) gdje su mudžahedini – pripadnici “Armije BiH” strijeljali 36 zarobljenika, pripadnika HVO-a i civila.

Prvotno su od strane ICTY-a za zločine na području Travnika bili optuženi i zapovjednici visokog ranga iz sastava “Armije BiH”, Amir Kubura i Enver Hadžihasanović (zbog “nepoduzimanja potrebnih i razumnih mjera u sprječavanju više zločina i kažnjavanju počinitelja”) koji su zapovijedali snagama u napadima na sela, pri čemu su ubijani i zlostavljani srpski i hrvatski civili, te ubijani hrvatski vojnici nakon što su se predali. Oni su terećeni i za pljačku kao i uništavanje domova i imovine Srba i Hrvata što su ih u više gradova i sela provodili vojnici pod njihovim zapovjedništvom. Snage kojima su bili izravno nadređeni, počinile su brojne zločine, progone, razaranja, paljevine, pljačke i silovanja nad hrvatskim civilima u Travniku, Bugojnu, Kaknju, Varešu, Zenici. Drugostupanjskom su presudom obojica oslobođeni svih točaka optužnice i odgovarali su samo za kršenje Ženevske konvencije i zatvaranje hrvatskih i srpskih civila u logor “Muzička škola” u Zenici.

Ovaj logor (“Muzička škola”) bio je jedan od ukupno 331 zatvoreničkog logora muslimanskih snaga na teritoriju BiH (od čega je njih čak 238 bilo smješteno na području srednje Bosne) i u njemu su mučeni i ubijani zarobljeni civili (prema jednoj verziji i srpski i hrvatski, prema drugoj samo Hrvati), a za ta zlodjela nikad nitko nije kažnjen. Tužiteljstvo BiH dobilo je suglasnost da provede postupak, za te je zločine bilo osumnjičeno 5 osoba, ali nitko nije osuđen. Policija je čak nasilno uklonila i spomen ploču koju su u znak sjećanja na postojanje tog logora i žrtve, postavili (24.3.2017. godine) preživjeli logoraši i rodbina žrtava. Ovaj je slučaj podrobno obradio i iznio u javnost pokojni Esad Hećimović, novinar magazina Dani. (Vidi: https://www.dnevnik.ba/teme/zlocini-u-muzickoj-skoli-zenica-sad-i-nekad)

 Masakri i vandalizam u Krpeljićima, Čuklama, Gučoj Gori, Brajkovićima, Orašcu, Ovnaku, Podovima

Koordinirani napad na području Travnik – Zenica izveli su 8. lipnja 1993. godine 3. korpus “Armije BiH” pod zapovjedništvom Envera Hadžihasanovića, Sedma Muslimanska brigada pod zapovjedništvom Šerifa Patakovića (u čijem je sastavu bio i odred El Mudžahid), 306. Brdska brigada i 17. Krajiški korpus. Dan prije (7. lipnja) u selu Krpeljići (kraj Guče Gore) ubijeno je sedam Hrvata koje je UNPROFOR pokopao u dvorištu samostana Guča Gora.

U sljedećih nekoliko dana zapaljeno je više od 300 stambenih i drugih objekata u selu, a sve je temeljito opljačkano (odvoženo organizirano, kamionima). U sačuvane kuće i zgrade uselili su mudžahedini s obiteljima, a samostan u sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori (koji se prvi put spominje 1425. godine) pretvoren je u sjedište vojnog stožera postrojbi “Armije BiH” koje su djelovale na tom području.

S područja Travnika protjerano je oko 20.000 Hrvata. U nekoliko dana ubijeno je 112 Hrvata (56 pripadnika HVO-a i 56 civila). Istoga dana kad je započela muslimanska ofenziva (8. lipnja) izvršen je pokolj u selu Čukle, gdje je ubijeno  9 civila i 12 zarobljenih vojnika HVO-a. Selo je branilo svega 10-ak hrvatskih vojnika koji su se uspjeli odupirati više od 3 sata neusporedivo nadmoćnijim snagama, toliko da omoguće civilnom stanovništvu bijeg u okolne šume. Bježeći, neki od njih naišli su na svoje susjede muslimane koji su bili u skupinama s mudžahedinima, maskirani bojama i namazani blatom. Oni su hrvatske civile zarobili i više puta ih postrojavali za strijeljanje, a nakon toga su ih tjerali kroz šumu, mučili i ispitivali. Zatim su ubili: Vinka Jankovića, Tomu Stojaka, Dragana Marijanovića, Ivu Lauša, Franju Stojaka, Berta Kozinu, Maru Gazibarić, Ivu Galića i jednog neidentificiranog starijeg civila. Oni su pokopani na više lokacija po selu. Tada su ubijeni ili zarobljeni i branitelji, vojnici HVO-a: Fabijan Lauš, Zlatko Marijanović, Drago Erić, Pero Kozina, Pero Kolenda, neidentificirani mlađi muškarac, Branko Mrkonja, Miroslav Kozina, Anto Stojak, Kazimir Kozina.

U napadu su spaljene 32 kuće, a u njih 11 su uselili muslimani- “Bošnjaci”. Sve je temeljito opljačkano, a preostali hrvatski civili zatočeni su u zaseoku Gornje Čukle, selima Brajkovići, Šušanj i Mehurići (gdje se nalazio mudžahedinski logor). Poslije pokolja u Krpeljićima i Čuklama, slijedili su masakri u Orašcu, Ovnaku, Brajkovićima i Podovima.

Evo samo jednoga iskaza očevidca iz sela Brajkovići koji govori o tomu što se događalo na ovom području u to vrijeme:

TR 024

Svjedok. M.B., žensko, 59 god.

I S K A Z

Selo Brajkovići bilo je zatvoreno. Hrvati nisu mogli da se slobodno kreću prema Travniku i Zenici zbog barikada koje su postavili Muslimani. Ovakvo stanje je bilo mjesec dana prije napada na selo. Napad na selo je bio 08.06.1993. godine. Jozi Šimiću su Muslimani oteli kola stvari na izlazu iz Brajkovića. Kola su odvezena prema Mehuriću. Hranu su dovozili svećenici Franjo Križanac i Pero Karajica iz Zenice. Na Rudnik gdje je bila ambulanta, nitko nije smio da ide.

Pripadnici zeničkog 3. korpusa su istjerali s puškama mještane Brajkovića, Hrvate njih oko 30 iz kuća. Srijedom ujutro 09.06.1993. godine u moju kuću su upala u uniformirana lica, namazani po licu svakakvim bojama, trake zelene, crne su imali vezane preko čela. Neki su imali takve trake ispod vrata. Natjerali su me puškom da izađem iz kuće. Ja sam počela da plačem. Jedan od njih je rekao da će me raniti. Izašla sam iz kuće. Rekao je idi prema crkvi. Kod crkve me je dočekao jedan poznat Musliman iz Konjevića. Ne znam mu ime. Rekao je meni i Ani Šuman da mu damo naušnice, prstenje. Dale smo mu. Uputio nas je u kuću Vlade Barača. U toj kući sam zatekla Anu Milanović, Ivu Gašić– invalid u nogu, Fabijan Josipović, Manda Batinić, Anto Gašić i supruga mu Filka, Stipo Peša iz Čukala, bilo je još ljudi iz Čukala, Ana Papić, Jozo Lovrinović, Anđa Gašić i njen muž Ivo Gašić. U kući Ante Gašića tražili su pare od Ante, udarili ga pištoljem u sljepoočnicu i u čelo. U Kući Vlade Barača bila sam 4-5 sati. Pripadnici zeničkog korpusa su spominjali Ahmiće, pitali nas gdje su vam sada vaši borci, Boban i Kordić. Rekli su mi da pomuzem kravu Mije Matošević. Rekla sam da ne znam i da nikad kravu nisam imala. Dok sam bila u kući zatočena. Ispred kuće su pijani kolo igrali, vrištali, pjevali, harmonika je svirala. Oko 15-16 sati stigli su u Vladinu kuću, komšje FERID GRABUS, KEMO MUJAGIĆ, jedan Musliman sa Han Bile, odveli su nas u kuću Lovre Šimića. U kući Lovre Šimića bilo je iz Čukala devetero: Žabić Dragica i njezinih dvoje djece, blizanci Ivan i Ivana, Janković Ivica zvani „Brico“, Gazibarić Pero, Kata zvana „Trokica“ , Dajušić Anto i supruga mu Luca, Marjanović Danko.

S Podova su bili:

Barač Franjo i Barač Stipo

Matošević Mara

Matošević Slavica

Barač Filka

Barač Ljuba

Barač Luca

Josipović Ljuba

Udovčić  Mara

Matošević  zvani „Began

Iz Brajkovića su bili:

Šuman Marija

Šuman Ana

Batinić Manda

Gašić Ivo

Gašić Anđa

Lovrinić Jozo

Peša Stipo

Josipović Fabijan

Josipović Nikica

Peša Stipu su jedne noći izveli u nepoznatom pravcu. Vratio se sutradan s natečenom glavom, krvave košulje i izbijena 2- 3 zuba. Udarili su me, rekao je. Poslije 15 dana Stipe Peša, Marijanović Danko i Janković Ivica su prebačeni u KPD Zenica, još su u KPD Zenica. Kuća Barbić Luce je zapaljena, u kojoj je Luca izgorjela. Zapaljena je kuća Klarić Ante. Anto je nađen ubijen ispred kuće. Marka Josipovića, 60-tak godina starog su ubili Muslimani na Majdanu, iznad crkve u Brajkovićima. Sahranili su ga M.Š. i N.J.. Ubijen je Stipan Bobaš, star oko 60-65 godina u kući. Stipana su sahranili pred kućom. Alfons Matković je ubijen na površinskom kopu rudnika Bila. Pored njega su bila ubijena dva nepoznata lica. Sve troje je sahranjeno na groblju Ovnak. Sva ova ubojstva su počinili pripadnici Armije BiH iz Zenice. To znam na osnovu amblema kojeg su nosili na ruci (ramenu). U Lovrinoj kući sam bila 2 mjeseca i 10 dana. Noću su dolazili Muslimani, pucali oko kuće. Prolazeći pored kuće govorili su „ ustaše treba poklati“. U kući 10 x 9 m bilo nas je 36. U kući nas je čuvao stražar Musliman, koji nije dozvoljavao ulazak vojnika pripadnika Armije BiH. Dana 16. kolovoza sam (smo) razmijenjeni. Ovaj iskaz dajem dobrovoljno i odgovorno, a njegovu autentičnost svjedočim potpisom svake stranice.

Nova Bila, 12.10.1993. (Izvor: http://miljenko.info/prilozi/Svjedocenja%20o%20zlocinima%20Armije%20BiH%20prema%20Hrvatima.pdf)

Ekshumacije obavljene 9. i 12. srpnja 1995. godine u selu Čukle potvrdile su kako je bila riječ o masakru, pri čemu su pojedinim žrtvama odsijecane glave (Peri Matkoviću, 16-godišnjem Sreći Marijanoviću itd.), što je inače bila uobičajena praksa ekstremista iz redova “Armije BiH” i njihovih suboraca mudžahedina).

U muslimanskoj agresiji na području Travnika ubijeno je 118 civila, a samo u obrani grada poginula su 572 branitelja.

U općini Zenica tijekom sukoba Hrvata i muslimana ubijeno je 156 Hrvata (82 zarobljena vojnika HVO-a i 74 civila od čega i troje djece), a protjerano je oko 14.000 Hrvata.

Sve te zločine počinili su u zajedničkim planiranim operacijama genocida i etničkog čišćenja nad hrvatskim narodom mudžahedini i “legalna vojska” koja je sebe nazivala “Armijom BiH”.

Prema svjedočenju svjedoka-pokajnika, mudžahedina Ali Ahmed Ali Hamada (bivšeg pripadnika odreda El Mudžahid poznatog po imenu Abu Maali) podrijetlom iz Bahreina (što ga je dao pred sudskim vijećem ICTY-a u Den Haagu), oni su najprije samostan htjeli raznijeti TNT-om, ali se od toga odustalo zbog UNPROFOR-a, pa su pristupili pljački i vandalskom oskvrnuću ovog vjerskog objekta.

Pored ostaloga, unutrašnjost crkve i freske mazali su izmetom, a njihov vođa Abu Maali (odnosno, sam Ali Ahmed Ali Hamad) s oltara je uputio svoju poruku: “Allah je najveći. Svjedočim da nema Boga do Allaha. Pristupite molitvi, priđite spasu”.

 Sve je to ostalo zabilježeno na audio-video snimkama koje su potom korištene za prikupljanje donacija u islamskim zemljama kako bi se omogućio nastavak džihada u BiH.

 Abu Maali (Ali Ahmed Ali Hamad) je na spomenutom svjedočenju (u okviru postupka protiv Rasima Delića u Den Haagu) izričito potvrdio kako mudžahedini “nijedan napad nisu izveli bez suradnje sa Armijom BiH”.

Za zločine počinjene na ovom prostoru nitko nikad nije odgovarao . osim Abduladhima Maktoufa – “za nezakonito pritvaranje civila u prvi mudžahedinski kamp Orašac”.

Maktouf je 2006. godine od Suda BiH proglašen krivim kao pomagač u nezakonitom uhićenju i otmici hrvatskih civila što ih je izvršio mudžahedinski odred El Mudžahid na području Travnika i osuđen na 5 godina zatvora zbog ratnog zločina. Nakon što je uložio žalbu Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, ova je institucija promptno djelovala i ukinula dio presude koji se odnosi na kaznu, te mu je novom presudom umjesto prijašnjih 5 dosuđeno 3 godine zatvora. Na ime odštete ovom mudžahedinu, sud u BiH je 2016. godine donio odluku o isplati 71.500 KM (budući da je “u zatvoru proveo 2 godine više od dosuđene kazne”), mada je on potraživao iznos od čak 283.160 KM.

Ovaj međunarodni terorist, islamski fanatik i mudžahedin podrijetlom iz Iraka, bio je jedan od glavnih posrednika u financiranju balkanske mreže islamskih terorista čije su aktivnosti od početka 90-ih godina bile usmjerene na BiH i stvaranje prve islamske države u Europi. Bio je uvezan s vrhom SDA, bavio se pranjem novca za balkansku terorističku mrežu i u tu je svrhu otvorio više poduzeća u BiH (što nije bilo moguće bez veza sa samim političkim vrhom – Alijom Izetbegovićem, njegovim sinom Bakirom, Harisom Silajdžićem, Ejupom Ganićem itd.). Imao je tajne račune u BiH, Kanadi, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj.

Dakle, iza svake priče o nekažnjavanju muslimanskih zločinaca (bilo domaćih ili stranih – mudžahedina) stoji mračna pozadina u koju su upleteni brojni bankari, biznismeni i političari iz zapadne hemisfere.  

I tu najvećim dijelom i leži odgovor na pitanje zašto su ovi zločini ostali nekažnjeni, a muslimani promovirani u najveće i jedine žrtve u ratnom sukobu na području bivše SFRJ i BiH.

Zapad je nama Hrvatima odavno okrenuo leđa. Samo, pitanje je, jesmo li mi to shvatili.

“Meni je rekao čovjek koji je jako bitna figura u svjetskoj politici: Ja sam vaš Bog, ja sam vam dao rat” – izjavio je svojedobno biskup banjalučki, monsinjor Franjo Komarica, moralna vertikala katoličkog svećenstva u BiH. (Vidi: http://hr.n1info.com/Regija/a268472/Biskup-Komarica-Hrvatski-politicari-nisu-svoji-gospodari.html)

Eto, to su riječi jednog “demokrata” koji kroji kartu jugoistočne Europe onako kako to njegovi nalogodavci zahtijevaju – predstavnika međunarodne mafije, jer oni i nisu ništa drugo nego MAFIJA.

Je li došlo vrijeme da se mi Hrvati konačno riješimo nekih svojih iluzija i shvatimo s kime imamo posla!?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

AVNOJ je bio paravan iza koga se krila samovolja zločinačke komunističke partije

Objavljeno

na

Objavio

AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) formiran je 26-27. studenoga 1942. godine u Bihaću (na prvom zasjedanju) kao “Vrhovno zakonodavno tijelo revolucionarne vlasti” buduće “nove Jugoslavije” i on nije bilo ništa drugo nego krinka iza koje se provodila samovolja Tita i njegovih najbližih suradnika (iz CK KPJ i VŠ).

Naime, “delegate” koji su navodno predstavljali “volju naroda” iz svojih je redova birala KPJ – dakle, a sve je bilo u skladu s direktivama “odozgo” i predstavljalo odraz volje partijske vrhuške. Tako su nepismeni ili u najboljem slučaju polupismeni “proleteri” – komunisti koji ionako nisu imali pojma o sadržaju niti značenju odluka koje su se donosile, iste usvajali aklamacijom i potvrđivali pljeskom, budući da je sve unaprijed bilo zacrtano i skrojeno prema međusobnom dogovoru najistaknutijih “drugova” (Tito, Đilas, Ranković, Čolaković, Moša Pijade i drugi), pa je revolucionarima ostalo samo poslušno podizanje ruku i klicanje.

Na tom prvom zasjedanju, od ukupno 71 pozvanog “delegata” što ih je odabrala Partija, pojavilo se njih 54 (drugi su izostali “zbog ratnih okolnosti”. Tih je 54 “proletera”, dakle, “udarilo temelje nove Jugoslavije” – u svakom slučaju “reprezentativan” uzorak s obzirom na broj a i kompetenciju u odlučivanju!

Osim po odlukama vezano za buduće ustrojstvo Jugoslavije i formiranje vlasti, AVNOJ je ostao zabilježen i po nekim zakonima i uredbama koje su bile segregacijske naravi i u konačnici išle na ruku velikosrpskoj struji u redovima KPJ i partizanskom pokretu – što je dobrim dijelom bilo uzrokovano i težnjom da se četnike iz Srbije odobrovolji kako bi prešli u redove NOP-a (no, kako to nije bilo dovoljno, četnicima je u tri navrata od kolovoza 1944. do siječnja 1945. ponuđena kolektivna amnestija, također odlukama AVNOJ-a).

Prije svega, ovo je tijelo 21. studenoga 1944. godine donijelo niz zakona i odluka koje su bitno utjecale na ustroj buduće države i međunacionalne odnose u njoj, pa i onu po kojoj su dekretom svi domaći Nijemci (tzv. folksdojčeri) osim onih koji su mogli dokazati kako su se “s puškom u ruci borili na strani partizana ili aktivno pomagali NOP” bili proglašeni “državljanima njemačkog Reicha”, pa su sukladno tomu izgubili pravo daljnjeg boravka na tlu Jugoslavije. U isto vrijeme, budući da su kolektivno proglašeni “narodnim neprijateljima”, oduzeta im je sva pokretna i nepokretna imovina i protjerani su. S područja Slavonije, Srijema, Banata i Bačke, protjerano je preko 500.000 pripadnika ovog naroda, a u logorima i skupnim i pojedinačnim egzekucijama ubijeno je ili umrlo od gladi, bolesti i posljedica mučenja oko 50.000.

Bilo je to neselektivno etničko čišćenje jedne manjine koja je kolektivno kažnjena, bez ikakvoga utvrđivanja eventualne krivnje pojedinaca koji su sudjelovali u ratu na strani Hitlera ili činili zločine.

U pozadini svega krio se plan “srbiziranja” krajeva što su ih do tada najvećim dijelom naseljavali Nijemci, a njihov progon bio je samo prva faza tog projekta.

Kuće, zemlja i sve pokretne stvari od vrijednosti oduzete su im (samo su rijetki uspjeli odnijeti ponešto od imovine), a potom je nakon svršetka rata slijedilo naseljavanje Srba i Crnogoraca pod krinkom “Agrarne reforme i kolonizacije” i uz geslo “Zemlja seljacima”.

Na temelju “Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji” što ga je kolovoza 1945. donio AVNOJ, Srbi i Crnogorci (kojih je u ukupnoj masi kolonista bilo preko 80%) dobili su u trajno vlasništvo cjelokupnu imovinu protjeranih Nijemaca (kuće, zemlju, stoku i sve drugo) i u krajevima u koje su došli uspostavili svoju vlast. Naime, najveći dio njih bio je iz redova KPJ, uz to sa statusom “prvoborca”, pa im je povlašten položaj u sredinama u koje su stizali unaprijed zajamčen. Pored svih drugih privilegija, ovi su “borci” (od kojih je jedan dobar dio u vrijeme rata bio na četničkoj strani – što je došlo do izražaja i u vrijeme raspada SFRJ) bili primatelji visokih “boračkih” mirovina (koje su se dobivale po skraćenom postupku uz dva svjedoka – što je također vrijedilo mahom za Srbe i Crnogorce) i to je dovodilo do socijalnog raslojavanja i stvaranja jednog privilegiranog, parazitskog sloja koji je bio neka vrsta ideološkog malja u obračunu s političkim neistomišljenicima među koje je spadao najveći dio starosjedilaca.

U projektu “srbizacije” onih krajeva koje je trebalo nasilno učiniti “srpskim” (prije svega se to odnosi na istočni dio Srijema, Bačku i Banat), odlučujuću su ulogu dakle, odigrale odluke AVNOJ-a, a projekt je nastavljen i u desetljećima poslije kad su u korist Srba kao povlaštene nacije i “kičme Jugoslavije” poduzete mjere kojima je omogućena asimilacija nesrpskih naroda i etničkih zajednica, uz nametanje srpskog jezika i pisma, “srbiziranje” školskih programa i odnarođivanje svih drugih.

U velikosrpskim krugovima težnja ka hegemoniji kakvu su Srbi imali u Kraljevini Jugoslaviji dobila je svoga izraza i u politici KPJ i to je bilo izraženo i prije svršetka rata, spomenutim ali i brojnim drugim mjerama u čemu je AVNOJ imao ključnu ulogu.

Da su “tijela revolucionarne vlasti” i velikosrpski fašisti djelovali u sinergiji, dokazuje i sljedeći primjer.

Poznati velikosrpski ideolog i pristaša segregacijske politike prema manjinama, prvi ministar poljoprivrede u poratnoj Jugoslaviji, Vasa Čubrilović (poznat po svome rasističkom “memorandumu” koji je napisao 1937. godine za Stojadinovićevu vladu – “Isterivanje Arnauta”), u isto vrijeme kad AVNOJ donosi odluku o progonu Nijemaca (studenoga 1944. godine) za novu komunističku vlast piše svoj “Elaborat o rešavanju manjinskih problema u Jugoslaviji” u kojemu se predviđaju radikalne i nasilne mjere za suzbijanje i smanjenje broja Albanaca, Mađara i drugih manjina.

(Vidi: stranica posjećena 27.11.2019.)

AVNOJ je osim toga donosio i sve druge bitne odluke, pa i one vezano za unutarnje granice poratne Jugoslavije, pri čemu se planski išlo na ruku Srbima što je jasno vidljivo na primjeru stvaranja “AP Vojvodine” i kasnijem povlačenju njezinih granica.

AVNOJ, kao uostalom i ZAVNOH, ZAVNOBiH i druga podređena mu tijela “revolucionarne vlasti”, dakle, nije bio ništa drugo nego maska iza koje se provodila samovolja tadašnje partijske vrhuške. Kako bi se sve to provelo u djelo i dobilo prividan legalitet i legitimitet “narodne volje”, partijska je mašinerija angažirala masu svojih proletera koji su joj davali bezrezervnu potporu (jer su egzistencijalno ovisili od nje), ali i služili kao moćno sredstvo ideoloških razračunavanja sa svim “neprijateljima sistema”, “kulacima” i “buržoazijom” kao “nositeljima negativnih tendencija”.

Pod egidom borbe za “bolje sutra”, “svijetlu budućnost”, “ravnopravnost naroda i narodnosti” i “bratstvo-jedinstvo”, KPJ je na samome početku stvaranja “nove Jugoslavije” iznevjerila temeljno načelo s kojim se krenulo u rat: nacionalnu ravnopravnost naroda.

I upravo ova nedosljednost i izigravanje volje naroda koji su tvorili socijalističku Jugoslaviju, bila je klica njezina raspada.

Ta država nikad nije bila ni pravedna ni demokratska – dapače, ona je izrodila jedan neljudski, nečovječni, zločinački sustav koji je svojim krvavim tragovima obilježio XX stoljeće.

U svemu tomu, jednu od presudnih uloga imao je AVNOJ.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari