Pratite nas

U potrazi za Istinom

Nekažnjeni muslimanski zločini nad Hrvatima na području Travnika i Zenice

Objavljeno

na

 U studenome 2016. godine, Tužiteljstvo BiH je obustavilo istragu vezano za djela teških ratnih zločina na području Guče Gore (kod Travnika), a za koja su bili osumnjičeni samo dvojica pripadnika “Armije BiH”: Džemo Grabus i Naid Grabus. U donesenom rješenju Tužiteljstva navedeno je kako “nema dovoljno dokaza” da su spomenuta dvojica 8. lipnja 1993. godine na tom području činila ratne zločine. Time je slučaj Guča Gora stavljen ad acta i zaključen.

Na ove zločine nije reagiralo niti Tužiteljstvo ICTY-a u Den Haagu, jer su oni izostavljeni u optužnici protiv Rasima Delića u koju je uvršten samo Travnik (iz kojega su muslimani u vrijeme svoje ofenzive protjerali oko 20.000 Hrvata), a sudilo mu se jedino (po zapovjednoj odgovornosti) za zločin na Bikošima (kraj Guče Gore) gdje su mudžahedini – pripadnici “Armije BiH” strijeljali 36 zarobljenika, pripadnika HVO-a i civila.

Prvotno su od strane ICTY-a za zločine na području Travnika bili optuženi i zapovjednici visokog ranga iz sastava “Armije BiH”, Amir Kubura i Enver Hadžihasanović (zbog “nepoduzimanja potrebnih i razumnih mjera u sprječavanju više zločina i kažnjavanju počinitelja”) koji su zapovijedali snagama u napadima na sela, pri čemu su ubijani i zlostavljani srpski i hrvatski civili, te ubijani hrvatski vojnici nakon što su se predali. Oni su terećeni i za pljačku kao i uništavanje domova i imovine Srba i Hrvata što su ih u više gradova i sela provodili vojnici pod njihovim zapovjedništvom. Snage kojima su bili izravno nadređeni, počinile su brojne zločine, progone, razaranja, paljevine, pljačke i silovanja nad hrvatskim civilima u Travniku, Bugojnu, Kaknju, Varešu, Zenici. Drugostupanjskom su presudom obojica oslobođeni svih točaka optužnice i odgovarali su samo za kršenje Ženevske konvencije i zatvaranje hrvatskih i srpskih civila u logor “Muzička škola” u Zenici.

Ovaj logor (“Muzička škola”) bio je jedan od ukupno 331 zatvoreničkog logora muslimanskih snaga na teritoriju BiH (od čega je njih čak 238 bilo smješteno na području srednje Bosne) i u njemu su mučeni i ubijani zarobljeni civili (prema jednoj verziji i srpski i hrvatski, prema drugoj samo Hrvati), a za ta zlodjela nikad nitko nije kažnjen. Tužiteljstvo BiH dobilo je suglasnost da provede postupak, za te je zločine bilo osumnjičeno 5 osoba, ali nitko nije osuđen. Policija je čak nasilno uklonila i spomen ploču koju su u znak sjećanja na postojanje tog logora i žrtve, postavili (24.3.2017. godine) preživjeli logoraši i rodbina žrtava. Ovaj je slučaj podrobno obradio i iznio u javnost pokojni Esad Hećimović, novinar magazina Dani. (Vidi: https://www.dnevnik.ba/teme/zlocini-u-muzickoj-skoli-zenica-sad-i-nekad)

 Masakri i vandalizam u Krpeljićima, Čuklama, Gučoj Gori, Brajkovićima, Orašcu, Ovnaku, Podovima

Koordinirani napad na području Travnik – Zenica izveli su 8. lipnja 1993. godine 3. korpus “Armije BiH” pod zapovjedništvom Envera Hadžihasanovića, Sedma Muslimanska brigada pod zapovjedništvom Šerifa Patakovića (u čijem je sastavu bio i odred El Mudžahid), 306. Brdska brigada i 17. Krajiški korpus. Dan prije (7. lipnja) u selu Krpeljići (kraj Guče Gore) ubijeno je sedam Hrvata koje je UNPROFOR pokopao u dvorištu samostana Guča Gora.

U sljedećih nekoliko dana zapaljeno je više od 300 stambenih i drugih objekata u selu, a sve je temeljito opljačkano (odvoženo organizirano, kamionima). U sačuvane kuće i zgrade uselili su mudžahedini s obiteljima, a samostan u sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori (koji se prvi put spominje 1425. godine) pretvoren je u sjedište vojnog stožera postrojbi “Armije BiH” koje su djelovale na tom području.

S područja Travnika protjerano je oko 20.000 Hrvata. U nekoliko dana ubijeno je 112 Hrvata (56 pripadnika HVO-a i 56 civila). Istoga dana kad je započela muslimanska ofenziva (8. lipnja) izvršen je pokolj u selu Čukle, gdje je ubijeno  9 civila i 12 zarobljenih vojnika HVO-a. Selo je branilo svega 10-ak hrvatskih vojnika koji su se uspjeli odupirati više od 3 sata neusporedivo nadmoćnijim snagama, toliko da omoguće civilnom stanovništvu bijeg u okolne šume. Bježeći, neki od njih naišli su na svoje susjede muslimane koji su bili u skupinama s mudžahedinima, maskirani bojama i namazani blatom. Oni su hrvatske civile zarobili i više puta ih postrojavali za strijeljanje, a nakon toga su ih tjerali kroz šumu, mučili i ispitivali. Zatim su ubili: Vinka Jankovića, Tomu Stojaka, Dragana Marijanovića, Ivu Lauša, Franju Stojaka, Berta Kozinu, Maru Gazibarić, Ivu Galića i jednog neidentificiranog starijeg civila. Oni su pokopani na više lokacija po selu. Tada su ubijeni ili zarobljeni i branitelji, vojnici HVO-a: Fabijan Lauš, Zlatko Marijanović, Drago Erić, Pero Kozina, Pero Kolenda, neidentificirani mlađi muškarac, Branko Mrkonja, Miroslav Kozina, Anto Stojak, Kazimir Kozina.

U napadu su spaljene 32 kuće, a u njih 11 su uselili muslimani- “Bošnjaci”. Sve je temeljito opljačkano, a preostali hrvatski civili zatočeni su u zaseoku Gornje Čukle, selima Brajkovići, Šušanj i Mehurići (gdje se nalazio mudžahedinski logor). Poslije pokolja u Krpeljićima i Čuklama, slijedili su masakri u Orašcu, Ovnaku, Brajkovićima i Podovima.

Evo samo jednoga iskaza očevidca iz sela Brajkovići koji govori o tomu što se događalo na ovom području u to vrijeme:

TR 024

Svjedok. M.B., žensko, 59 god.

I S K A Z

Selo Brajkovići bilo je zatvoreno. Hrvati nisu mogli da se slobodno kreću prema Travniku i Zenici zbog barikada koje su postavili Muslimani. Ovakvo stanje je bilo mjesec dana prije napada na selo. Napad na selo je bio 08.06.1993. godine. Jozi Šimiću su Muslimani oteli kola stvari na izlazu iz Brajkovića. Kola su odvezena prema Mehuriću. Hranu su dovozili svećenici Franjo Križanac i Pero Karajica iz Zenice. Na Rudnik gdje je bila ambulanta, nitko nije smio da ide.

Pripadnici zeničkog 3. korpusa su istjerali s puškama mještane Brajkovića, Hrvate njih oko 30 iz kuća. Srijedom ujutro 09.06.1993. godine u moju kuću su upala u uniformirana lica, namazani po licu svakakvim bojama, trake zelene, crne su imali vezane preko čela. Neki su imali takve trake ispod vrata. Natjerali su me puškom da izađem iz kuće. Ja sam počela da plačem. Jedan od njih je rekao da će me raniti. Izašla sam iz kuće. Rekao je idi prema crkvi. Kod crkve me je dočekao jedan poznat Musliman iz Konjevića. Ne znam mu ime. Rekao je meni i Ani Šuman da mu damo naušnice, prstenje. Dale smo mu. Uputio nas je u kuću Vlade Barača. U toj kući sam zatekla Anu Milanović, Ivu Gašić– invalid u nogu, Fabijan Josipović, Manda Batinić, Anto Gašić i supruga mu Filka, Stipo Peša iz Čukala, bilo je još ljudi iz Čukala, Ana Papić, Jozo Lovrinović, Anđa Gašić i njen muž Ivo Gašić. U kući Ante Gašića tražili su pare od Ante, udarili ga pištoljem u sljepoočnicu i u čelo. U Kući Vlade Barača bila sam 4-5 sati. Pripadnici zeničkog korpusa su spominjali Ahmiće, pitali nas gdje su vam sada vaši borci, Boban i Kordić. Rekli su mi da pomuzem kravu Mije Matošević. Rekla sam da ne znam i da nikad kravu nisam imala. Dok sam bila u kući zatočena. Ispred kuće su pijani kolo igrali, vrištali, pjevali, harmonika je svirala. Oko 15-16 sati stigli su u Vladinu kuću, komšje FERID GRABUS, KEMO MUJAGIĆ, jedan Musliman sa Han Bile, odveli su nas u kuću Lovre Šimića. U kući Lovre Šimića bilo je iz Čukala devetero: Žabić Dragica i njezinih dvoje djece, blizanci Ivan i Ivana, Janković Ivica zvani „Brico“, Gazibarić Pero, Kata zvana „Trokica“ , Dajušić Anto i supruga mu Luca, Marjanović Danko.

S Podova su bili:

Barač Franjo i Barač Stipo

Matošević Mara

Matošević Slavica

Barač Filka

Barač Ljuba

Barač Luca

Josipović Ljuba

Udovčić  Mara

Matošević  zvani „Began

Iz Brajkovića su bili:

Šuman Marija

Šuman Ana

Batinić Manda

Gašić Ivo

Gašić Anđa

Lovrinić Jozo

Peša Stipo

Josipović Fabijan

Josipović Nikica

Peša Stipu su jedne noći izveli u nepoznatom pravcu. Vratio se sutradan s natečenom glavom, krvave košulje i izbijena 2- 3 zuba. Udarili su me, rekao je. Poslije 15 dana Stipe Peša, Marijanović Danko i Janković Ivica su prebačeni u KPD Zenica, još su u KPD Zenica. Kuća Barbić Luce je zapaljena, u kojoj je Luca izgorjela. Zapaljena je kuća Klarić Ante. Anto je nađen ubijen ispred kuće. Marka Josipovića, 60-tak godina starog su ubili Muslimani na Majdanu, iznad crkve u Brajkovićima. Sahranili su ga M.Š. i N.J.. Ubijen je Stipan Bobaš, star oko 60-65 godina u kući. Stipana su sahranili pred kućom. Alfons Matković je ubijen na površinskom kopu rudnika Bila. Pored njega su bila ubijena dva nepoznata lica. Sve troje je sahranjeno na groblju Ovnak. Sva ova ubojstva su počinili pripadnici Armije BiH iz Zenice. To znam na osnovu amblema kojeg su nosili na ruci (ramenu). U Lovrinoj kući sam bila 2 mjeseca i 10 dana. Noću su dolazili Muslimani, pucali oko kuće. Prolazeći pored kuće govorili su „ ustaše treba poklati“. U kući 10 x 9 m bilo nas je 36. U kući nas je čuvao stražar Musliman, koji nije dozvoljavao ulazak vojnika pripadnika Armije BiH. Dana 16. kolovoza sam (smo) razmijenjeni. Ovaj iskaz dajem dobrovoljno i odgovorno, a njegovu autentičnost svjedočim potpisom svake stranice.

Nova Bila, 12.10.1993. (Izvor: http://miljenko.info/prilozi/Svjedocenja%20o%20zlocinima%20Armije%20BiH%20prema%20Hrvatima.pdf)

Ekshumacije obavljene 9. i 12. srpnja 1995. godine u selu Čukle potvrdile su kako je bila riječ o masakru, pri čemu su pojedinim žrtvama odsijecane glave (Peri Matkoviću, 16-godišnjem Sreći Marijanoviću itd.), što je inače bila uobičajena praksa ekstremista iz redova “Armije BiH” i njihovih suboraca mudžahedina).

U muslimanskoj agresiji na području Travnika ubijeno je 118 civila, a samo u obrani grada poginula su 572 branitelja.

U općini Zenica tijekom sukoba Hrvata i muslimana ubijeno je 156 Hrvata (82 zarobljena vojnika HVO-a i 74 civila od čega i troje djece), a protjerano je oko 14.000 Hrvata.

Sve te zločine počinili su u zajedničkim planiranim operacijama genocida i etničkog čišćenja nad hrvatskim narodom mudžahedini i “legalna vojska” koja je sebe nazivala “Armijom BiH”.

Prema svjedočenju svjedoka-pokajnika, mudžahedina Ali Ahmed Ali Hamada (bivšeg pripadnika odreda El Mudžahid poznatog po imenu Abu Maali) podrijetlom iz Bahreina (što ga je dao pred sudskim vijećem ICTY-a u Den Haagu), oni su najprije samostan htjeli raznijeti TNT-om, ali se od toga odustalo zbog UNPROFOR-a, pa su pristupili pljački i vandalskom oskvrnuću ovog vjerskog objekta.

Pored ostaloga, unutrašnjost crkve i freske mazali su izmetom, a njihov vođa Abu Maali (odnosno, sam Ali Ahmed Ali Hamad) s oltara je uputio svoju poruku: “Allah je najveći. Svjedočim da nema Boga do Allaha. Pristupite molitvi, priđite spasu”.

 Sve je to ostalo zabilježeno na audio-video snimkama koje su potom korištene za prikupljanje donacija u islamskim zemljama kako bi se omogućio nastavak džihada u BiH.

 Abu Maali (Ali Ahmed Ali Hamad) je na spomenutom svjedočenju (u okviru postupka protiv Rasima Delića u Den Haagu) izričito potvrdio kako mudžahedini “nijedan napad nisu izveli bez suradnje sa Armijom BiH”.

Za zločine počinjene na ovom prostoru nitko nikad nije odgovarao . osim Abduladhima Maktoufa – “za nezakonito pritvaranje civila u prvi mudžahedinski kamp Orašac”.

Maktouf je 2006. godine od Suda BiH proglašen krivim kao pomagač u nezakonitom uhićenju i otmici hrvatskih civila što ih je izvršio mudžahedinski odred El Mudžahid na području Travnika i osuđen na 5 godina zatvora zbog ratnog zločina. Nakon što je uložio žalbu Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, ova je institucija promptno djelovala i ukinula dio presude koji se odnosi na kaznu, te mu je novom presudom umjesto prijašnjih 5 dosuđeno 3 godine zatvora. Na ime odštete ovom mudžahedinu, sud u BiH je 2016. godine donio odluku o isplati 71.500 KM (budući da je “u zatvoru proveo 2 godine više od dosuđene kazne”), mada je on potraživao iznos od čak 283.160 KM.

Ovaj međunarodni terorist, islamski fanatik i mudžahedin podrijetlom iz Iraka, bio je jedan od glavnih posrednika u financiranju balkanske mreže islamskih terorista čije su aktivnosti od početka 90-ih godina bile usmjerene na BiH i stvaranje prve islamske države u Europi. Bio je uvezan s vrhom SDA, bavio se pranjem novca za balkansku terorističku mrežu i u tu je svrhu otvorio više poduzeća u BiH (što nije bilo moguće bez veza sa samim političkim vrhom – Alijom Izetbegovićem, njegovim sinom Bakirom, Harisom Silajdžićem, Ejupom Ganićem itd.). Imao je tajne račune u BiH, Kanadi, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj.

Dakle, iza svake priče o nekažnjavanju muslimanskih zločinaca (bilo domaćih ili stranih – mudžahedina) stoji mračna pozadina u koju su upleteni brojni bankari, biznismeni i političari iz zapadne hemisfere.  

I tu najvećim dijelom i leži odgovor na pitanje zašto su ovi zločini ostali nekažnjeni, a muslimani promovirani u najveće i jedine žrtve u ratnom sukobu na području bivše SFRJ i BiH.

Zapad je nama Hrvatima odavno okrenuo leđa. Samo, pitanje je, jesmo li mi to shvatili.

“Meni je rekao čovjek koji je jako bitna figura u svjetskoj politici: Ja sam vaš Bog, ja sam vam dao rat” – izjavio je svojedobno biskup banjalučki, monsinjor Franjo Komarica, moralna vertikala katoličkog svećenstva u BiH. (Vidi: http://hr.n1info.com/Regija/a268472/Biskup-Komarica-Hrvatski-politicari-nisu-svoji-gospodari.html)

Eto, to su riječi jednog “demokrata” koji kroji kartu jugoistočne Europe onako kako to njegovi nalogodavci zahtijevaju – predstavnika međunarodne mafije, jer oni i nisu ništa drugo nego MAFIJA.

Je li došlo vrijeme da se mi Hrvati konačno riješimo nekih svojih iluzija i shvatimo s kime imamo posla!?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Lepa Bukva – U noći 4./5. lipnja 1945. ubijen je 21 svećenik, redovnik i bogoslov

Objavljeno

na

Objavio

Kao zastupnik u Hrvatskom Saboru, dr. Stjepan Bačić je 2004. iznio cijeli slučaj Državnom odvjetništvu i Mladenu Bajiću, koje nije provelo istragu. Jedanaest godina kasnije, DORH je ponovo odbio zahtjev Brune Esih za provođenjem istrage, no ovaj je put državni odvjetnik Dinko Cvitan ipak dao šturo izvješće.

Dana 22. listopada 2005. dogodio se Maclju najveći ukop u povijesti, ne samo u hrvatskom narodu, nego i u svjetskim razmjerima. Naime, do sada nije zabilježen prizor ukopa posmrtnih ostataka 1163 osoba (spremljenih u 398 limenih lijesova) na istome mjestu, istoga dana i u isto vrijeme. Nad grobnicom je postavljen veliki spomen-križ.

Svi javni mediji u Hrvatskoj namjerno su prešutjeli ili čak posve ignorirali ovaj maceljski svečani pokop poslijeratnih žrtava komunizma, a to dovoljno govori o ideologiji čiji se zadah još osjeća u hrvatskom javnom prostoru.

Lepa Bukva je mjesto i lokacija na gori Macelj. Na tom mjestu su u noći 4./5. lipnja 1945. ubijeni 21 svećenik, redovnik i bogoslov. Oni su dovedeni iz zarobljeničkog logora u Krapini, a te noći ubijeno je bez suda na toj lokaciji još 60 zarobljenika.

Kao zastupnik u Hrvatskom Saboru, dr. Stjepan Bačić je 2004. iznio cijeli slučaj Državnom odvjetništvu, koje je odbilo provesti istragu. Jedanaest godina kasnije, DORH je ponovo odbio zahtjev Brune Esih za provođenjem istrage, no ovaj je put državni odvjetnik Dinko Cvitan dao šturo izvješće

Gostujući svojevremeno u Bujici na Z1 televiziji, predsjednik Udruge „Macelj 1945.“ dr. Stjepan Bačić (umro 2018. godine), inače bivši saborski zastupnik HDZ-a, kritički je progovorio o neprocesuiranju komunističkih poslijeratnih zločina Titovih partizana: “Kada sam bio zastupnik 2004. godine, u Saboru sam tadašnjem Glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću postavio pitanje zašto se ne procesuiraju zločini za koje imamo dokaze i svjedoke.

MUP je tada imao evidentiranih preko 900 lokacija sa hrvatskim žrtvama. Bajić mi je samo odgovorio da je sve ‘u postupku’.”

Godine 1991. pri Saboru Republike Hrvatske je utemeljena saborska Komisija za istraživanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća. Ova komisija je 1992. otvorila u maceljskoj šumi 23 jame iz kojih je ekshumirano 1163 žrtava zločina.

Više od 130 jama u kojima leže ubijeni Hrvati, žrtve partizanskih zločina, još uvijek nije istraženo.

O tom poslijeratnom zločinu svjedoči i knjiga Damira Borovčaka „U spomen žrtvama Macelj 1945.“ (izdana 2015.) čije je dijelove prenio hkv.hr

“U jednoj su iskopanoj jami pronađena i dva kostura koja su pripadala djeci u dobi od 7 i 15 godina, bila su vezana žicom (vjerojatno su bili braća). To je dokaz da su te nevine ljude bez ikakve krivice i suđenja, kao i malu nedužnu djecu, hotimice pobili, kako bi se na taj način tome zločinu zauvijek zametnuo svaki trag.”

Svjedok Mladen Šafranko – Svećenike je ubio partizan Stjepan Hršak!

Svjedok Mladen Šafranko (partizanskog imena Marijan) govori o ubijanju svećenika: “… svećenike je metkom u potiljak ubio komandant vojne OZNA-e u Krapini, Stjepan Hršak, domaći čovjek, po zanimanju krojač, a po činu partizanski poručnik, rođen u Petrovskom kod Krapine 13. prosinca 1919., od oca Franje i majke Julijane.”

“Kada su došli do jame, prvo je ubio najstarijega među njima, dr. Josipa Gunčevića, koji je inače bio ravnatelj i vjeroučitelj Gimnazije u Slavonskom Brodu, star 50 godina, vrlo cijenjen među pučanstvom i učenicima kao uzoran svećenik i ravnatelj. Nakon njega počeo je po redu ubijati ostale pucajući im također u glavu.”

“Ukrcali su ih zajedno s pratiocima među kojima je bio Mladen Šafranko. On je imao zadatak da ih tijekom vožnje pojedinačno veže žicom koju je, po njegovu kazivanju, imao u kamionu već izrezanu i pripremljenu. Na moj upit zašto ih je vezao pojedinačno, odgovorio je da ih je na taj način kod jame lakše pojedinačno ubijati.”

“Po pričanju Šafranka, u kamionu su franjevcima skinuli habite, a kasnije su partizanska djeca iz Đurmanca nosila od njih sašivene kaputiće. Osim toga kamiona, još je jedan kamion sa 60 utovarenih hrvatskih časnika istodobno krenuo put Lepe Bukve. Istovarili su ih kod stare lugarske kuće Freudenreich u Lepoj Bukvi, a tamo ih je čekao komandant vojne OZNA-e Stjepan Hršak. Njega je u Lepu Bukvu motorom Zindapp dovezao vojni isljednik u Krapini Ivan Đurkin, koji se također priključio koloni.”

“Hrvatske časnike koji su po dvojica bili vezani, ubijali su njihovi pratioci šumarskim sjekiricama udarcima po sljepoočnicama, tako da su odmah mrtvi padali u jamu. U toj jami ubijen je i moj školski kolega Stjepan Barušić, kojega je u Krapini preslušavao Ivica Fizir.”

“Mladen Šafranko također nam je pričao o dobrovoljcima za pratnju i ubijanje zarobljenika kojih je bilo oko 60. Dobrovoljce su odabrali komandanti vojne i civilne OZNA-e Stjepan Hršak i Lepold Horvat”.

“U Maclju je najveće skupno stratište svećenstva u Republici Hrvatskoj. Stradali su svećenici i duhovni pripravnici iz 4 biskupije: Vrhbosanske, Đakovačke, Zagrebačke i Krčke, te iz dvije franjevačke provincije – Bosne Srebrne i Hercegovačke. To je u stvari zemljopisni prikaz egzodusa i stradanja naroda s prostora gdje su živjeli Hrvati.”

17 Macelj svecenici Tito

Photo: hkv.hr

“Putem prema jami ti su mučenici odbacivali krunice, medaljice i komadiće kordi da bi na taj način označili svoj posljednji put prije smaknuća…. Danas se kao relikvije pobijene braće čuvaju u franjevačkom samostanu u Krapini.”

Predsjednik države Stjepan Mesić posjećuje Stjepana Hršaka

“Dana 25. svibnja 2009. pripadnici Hrvatskog domoljubnog pokreta organizirali su prosvjed na Tuškancu 61 u Zagrebu, ispred vile bivšeg partizanskog komandanta Stjepana Hršaka, zbog ubojstava svećenika i bogoslova 1945. u Maceljskoj šumi.

Tadašnji predsjednik Stjepan Mesić posjetio je 17. srpnja 2009. Stjepana Hršaka, člana Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), kako bi se iz prve ruke informirao o skupu koji su pred njegovom kućom u Zagrebu u svibnju organizirali članovi Hrvatskog domoljubnog pokreta, izvijestio je Ured predsjednika. Tada je Stjepan Hršak izvijestio predsjednika Mesića o prosvjednome skupu ispred svoje kuće, i pošto je dobio potporu SABA RH te mnogih građana, najavio je da će svoja prava i zaštitu potražiti na sudu ako i dalje bude izložen klevetama i prijetnjama.”

“Cijeli pravosudni i vladajući sustav organizirano je štitio partizanske ratne zločince i poslijeratne udbaške zločince, tako je i danas. Posjeta tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića Stjepanu Hršaku to potvrđuje i bila je jasna poruka da će se istraga obustaviti. Konačno, na savjest urednicima i izvjestiteljima svih hrvatskih medija prepuštamo da istraže zašto u 20 godina slobode nitko nikada u Republici Hrvatskoj nije osuđen ni za jedan komunistički zločin, čak ni moralno.”

Partizan i OZNA-aš Stjepan Hršak bio je umiješan i u prvo ubojstvo katoličkog svećenika u Hrvatskom Zagorju velečasnog Matije Žigrovića:

Monstruozno ubojstvo vlč. Matije Žigrovića

Ubijeni svećenici iz Hrvatskog Zagorja – Zagorje ih pamti:

18 Macelj Hrvatsko zagorje

Photo: hkv.hr

Da se u Hrvatskoj dogodila lustracija i da su ljudi koji su bili aktivni sudionici zločinačkog komunističkog sustava odstranjeni iz javnog života, mi bismo danas posve ležerno pričali o svim ovim temama. Zločinci bi bili procesuirani, a žrtve dostojanstveno pokopane. Međutim, to se nije dogodilo. U institucijama i dalje rade ljudi povezani s bivšim režimom i zato nema nikakvih rezultata.

Bez istine nikada nećemo biti slobodni ljudi.

Niti slobodan narod.

 

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Sjećanje na Dianu Budisavljević – ideologija i nametnuto kolektivno sjećanje protiv povijesne znanosti

Objavljeno

na

Objavio

Svjedocima smo procesa u kojem se putem medija, kulture i politike nastoji nametnuti određeno kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević, i to nauštrb faktografije, istine i povijesne znanosti. Kako bismo se kao pojedinci i kao društvo mogli oduprijeti tim manipulacijama za početak je potrebno sagledati kronologiju događaja u tom procesu koji još traje,štoviše, koji je u svom punom jeku.

Diana (Obexer) Budisavljević rođena je 1891. u Innsbrucku (Republika Austrija). 1917. udaje se za Julija Budisavljevića s kojim 1919. dolazi u Zagreb. Umrla je 1978. u Innsbrucku.

  1. – 1945. organizirala je i pružala pomoću ratu stradaloj djeci, prije svega kozaračkoj djeci i, kako se navodi u Dnevniku, djeci pravoslavnih majki. Ovo njezino humanitarno djelovanje  nazvano je „Akcija DB”.

U razdoblju od 1945. do 2003. u javnosti se ne spominje, (uglavnom) ne postoji kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević.

Stvaranje kolektivnog sjećanja  kronologija i nekoliko primjera

– 2002. objavljen je pregledni rad Danijele Marjanić „Biografija Diane Budisavljević” (na njemačkom) na hrcak.srce.hr .

– 2002. objavljen je pregledni rad „Dnevnik Diane Budisavljević 1941. – 1945.” na hrcak.srce.hr . Ovdje treba istaknuti kako to nije izvorni tekst dnevnika pisanog na njemačkom, nego (nečiji) prijevod na hrvatski. Ipak, kao autorica je navedena pokojna Diana Budisavljević iako je riječ o prijevodu objavljenom 24 godine nakon njezine smrti.

– 2002. objavljen je pregledni rad „Auszug aus dem Tagebuch: Aktion Diana Budisavljević” (Izvod iz Dnevnika. Akcija D. B.) na hrcak.srce.hr

– 2003. godine objavljena je knjiga „Dnevnik Diane Budisavljević”

– 2011. L. Filipović na tportal.hr objavljuje: „ZABORAVLJENA IAKO JE SPASILA 12.000 DJECE; Za našeg Schindlera nema mjesta u udžbenicima povijesti”

– 1. ožujka 2017. austrijski autor Wilhelm Kuehs objavljuje biografski roman „Dianas liste” koji je ubrzano objavljen u srpskom izdanju kao „Dijanina lista”

– 28. lipnja 2017. Jutarnji list objavljuje: „’AKCIJA D.B.’ Europski fond podržao film o ženi koja je spasila 10.000 djece u ustaškom režimu”; iz teksta: „film Akcija D.B. (radnog naslova Dianina lista) redateljice Dane Budisavljević u koprodukciji Hrvatske, Slovenije i Srbije s iznosom od 160.000 eura, kako je izvijestio HAVC.”

– 15. srpnja 2017. Boris Orešić u Globusu piše članak o Diani Budisavljević: „DAMA IZ VISOKOG DRUŠTVA Čudesna priča o zaboravljenoj heroini iz Zagreba”

– 6. listopada 2017. u Sisku je imenovan Park Diane Budisavljević

– 15. svibnja 2018. u Domu Vojske Republike Srbije u Beogradu otvorena izložba “Dijanina deca” posvećena Diani Budisavljević (prenose hrvatski mediji net.hrdanas.hr: „ZAŠTO ZA OVU ŽENU NITKO NIJE ČUO? Srbija ju koristi za propagandu, a Hrvatska ignorira Dianu koja je spašavala djecu iz logora”)

– 23. svibnja 2018. premijerno je prikazan dokumentarni film RTS-a o Diani Budisavljević „Dijanina deca”

–  u studenom 2018. beogradski Odbor za podizanje spomenika donosi odluku o podizanju spomenika Diani Budisavljević do kraja 2019. („Apsurdno je da Beograd diže spomenik heroini, ali ne prihvaća njezina svjedočanstva da je Stepinac pomagao u spašavanju tisuća srpskih mališana”, Davor Ivanković, Večernji list, 25. studenog 2018.)

Dnevnik Diane Budisavljević

– Dnevnik je pisan od listopada 1941. – listopada 1945., uz jedan kratki upis iz veljače 1947.

– 1993. prvi prijedlog da se Dnevnik objavi (iz predgovora)

– Dnevnik je s njemačkog na hrvatski prevela unuka D. B., Silvija Szabo, objavljen je 2003. u nakladi Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac i Hrvatskog državnog arhiva.

Pitanja koja se nameću: Zašto njezin dnevnik nije objavljen u bivšoj Jugoslaviji, između 1945. I 1990.? Zašto se tek u suvremenoj hrvatskoj državi počelo javno govoriti o Dijani Budisavljević i o njezinome dnevniku? I drugo, koja su jamstva da je Dnevnik, odnosno njegov objavljeni prijevod autentičan?

Usporedba: „Dnevnik Diane Budisavljević” i Dnevnik Anne Frank

  1. Dostupnost originalnog dnevnika

– Originalni dnevnik Diane Budisavljević nije dostupan široj javnosti, nema ga na internetu.

– Originalni dnevnik Anne Frank javno je dostupan, i na internetu.

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

  1. Objava Dnevnika:

– Dnevnik Diane Budisavljević nastao je 1941. – 1945.,

prvi put je kao članak objavljen 2002., 2003. prvi put je objavljena knjiga. Knjiga nije dostupna u knjižarama.

– Dnevnik Anne Frank nastao je 1942. – 1944.,

prvi put je u dijelovima objavljen u nizozemskim novinama „Het Patrool”, kao knjiga je prvi put objavljen 1947., nakon čega su uslijedila mnoga izdanja. Dostupna su u knjižarama.

  1. Autentičnost:

– Dnevnik Diane Budisavljević preveden je od njezine unuke i objavljen 2003. kao knjiga. Međutim, široj javnosti nije dostupan original na njemačkom. Ne postoji javno propitivanje autentičnosti ni dnevnika ni njegova prijevoda, i nije javno dostupna stručna analiza koja bi potvrdila autentičnost dnevnika i ispravnost prijevoda.

– Dnevnik Anne Frank javno je dostupan u svome izvornom obliku, te u raznim prijevodima.

Istražena je njegova autentičnost. Uz to je 1978., u sklopu sudske parnice o autentičnosti dnevnika, obavljena i forenzička istraga od strane njemačkog Saveznog Odjela za Kriminal i dokazano je kako i papir i tinta sežu iz vremena nastajanja, prije 1950.

Film RTS-a: „Dijanina deca”

Film „Dijanina deca” iz 2018. snimljen je u koprodukciji Radiotelevizije Republike Srbije i tamošnjeg „Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja” i emitiran je, među ostalim, na  Radioteleviziji Republike Srbije.

Iako bi, sudeći po njegovu naslovu, ovaj film trebao govoriti prije svega o humanitarnom djelovanju Diane Budisavljević, velika je pozornost posvećena vrjednovanju tadašnje hrvatske države.

Nekoliko je netočnih i krivotvorenih povijesnih podataka zbog kojih se film može promatrati kao propagandni film u svrhu falsificiranja povijesti.

Evo nekoliko primjera – kadrovi iz filma uz engleski prijevod (titlovi):

Kao što vidimo, navodi se kako su za vrijeme NDH Hrvatskoj pripadali teritoriji koji danas nisu sastavni dio hrvatske države. Uz Bosnu i Hercegovinu navodi se i Srijem. Riječ je o potpuno netočnoj informaciji. Sastavni dio hrvatskog teritorija današnje hrvatske države je i Srijem (Vukovarsko-srijemska županija).

Pogledajte ovaj primjer:

Ovdje nije samo riječ o netočnoj informaciji nego i o grubom falsificiranju povijesti u svrhu širenja ideologije. Navedeni podatak da je u NDH navodno „zaklano 750.000 nevinih i razoružanih Srba” pobijen je ne samo raznim znanstvenim istraživanjima o ratnom stradanju, nego i pukim uvidom u popise stanovništva.

(doc. dr. sc. Prof. Vlatka Vukelić, „Djelovanje sisačkog ‘Sokolskog društva’ od 1929. do 1941”;
doc. dr. sc. Stjepan Šterc, članak o popisu stanovništva;
https://www.bib.irb.hr/570290
https://narod.hr/hrvatska/stjepan-sterc-o-bleiburgu-i-kriznim-putevima-popis-stanovnistva-1948-pokazuje-gubitke-od-639-000-osoba ).

Ideologija

S obzirom na to da je film „Dijanina deca” snimljen u koprodukciji Radiotelevizije Republike Srbije i tamošnjeg „Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja”, te da je emitiran u programu javne televizije Republike Srbije RTS, može se zaključiti kako tamošnja službena politika zauzima (vanjsko)političke i u širom kontekstu društvene stavove temeljene, među ostalim, i na u filmu navedenim povijesnim falsifikatima i ideološkim propagandama.

S obzirom na tu spoznaju problematičan nije samo spomenuti film, nego i 2017. najavljeni film naslova „Akcija DB” koji se uskoro treba premijerno emitirati u Hrvatskoj, a koji je snimljen u koprodukciji Hrvatske i Republike Srbije, i Republike Slovenije.

Povijesna znanost

U Sisku je u prosincu 2018. održan znanstveni skup „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“ na kojem su izneseni mnogi rezultati znanstvenog istraživanja koja potvrđuju veliku,čak i presudnu ulogu blaženog kardinala Alojzija Stepinca u zbrinjavanju i pomoći kozaračke i ostale djece stradale u ratu. Tu je činjenicu, prema zasad neprovjerenom prijevodu njezina dnevnika, potvrdila i sama Diana Budisavljević.

Međutim, iz ideoloških i propagandnih razloga ova se istina umanjuje, nerijetko i prešućuje. Imamo li u vidu kako Srpska pravoslavna crkva, koja kroz povijest, pa tako i danas, uvelike utječe na politički, društveni i kulturni život Republike Srbije, propagandno djeluje protiv beatifikacije blaženog kardinala Alojzija Stepinca, za očekivati je da će se na svim relevantnim razinama politike, društva i kulture Republike Srbije takvo djelovanje i nastaviti.

Znanstvena istraživanja predstavljena u Sisku koncem 2018. godine također su potvrdila kako u Sisku za vrijeme II Svjetskog rata nije bilo koncentracijskog logora, a kamoli logora za djecu.

Netočna informacija o postojanju logora u Sisku iz ideoloških je razloga do te mjere propagandno proširena da su je čak i vijećnici Grada Siska 2017., predlažući imenovanje Parka Diane Budisavljević, u prijedlogu eksplicite naveli: „…humanitarki koja je predvodila spašavanje srpske djece iz sisačkog logora 1942. i 1943. godine”.http://www.sisak.info/park-diane-budisavljevic-ulica-stjepana-grgca-trg-120-brigade-i-perivoj-tee-bencic-rimay/

Upravo su iz tog razloga mnogi vijećnici glasovali ‘suzdržano’, i upravo je iz tog razloga jedna vijećnica glasovala ‘protiv’ prijedloga. Nisu bili protiv imenovanja trga imenom ove humanitarke, već su bili upoznati s povijesnom činjenicom o nepostojanju logora u Sisku. Glasovali su ‘suzdržano’ i ‘protiv’ jer je obrazloženje bilo temeljeno na povijesnoj, ideološkoj i propagandnoj laži:

„Imenovanje nekoga parka po toj humanitarci nije ni najmanje sporno te je i poželjno, pogotovo u Sisku, međutim akt kojim je objašnjeno imenovanje donosi ključnu neistinu. U njemu je navedeno kako je u Sisku tijekom Drugoga svjetskoga rata postojao »koncentracijski logor za djecu«, što je apsolutna laž.” https://www.glas-koncila.hr/povjesnicarka-dr-vlatka-vukelic-razotkriva-laz-o-djecjem-koncentracijskom-logoru-u-sisku-generacije-koje-dolaze-trazit-ce-pocinitelje-zlocina-nad-svojima/

Zaključak

Iz svega navedenoga razvidno je kako kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević do 2003. gotovo nije postojalo.

Također se može zaključiti kako su lik i djelo Diane Budisavljević od početka 21. stoljeća počeli postajati dijelom kolektivnog sjećanja, ali uglavnom na temelju selektivnih i nedovoljno provjerenih informacija, te ideologiziranom propagandom.

Velika je oskudica relevantnih, znanstvenih, povijesnih istraživanja što otvara vrata ideologiziranju ove teme i širenju nepotpunih, iskrivljenih, propagandnih, pa i netočnih povijesnih podataka.

Sve dok se ne objavi znanstvena ekspertiza o autentičnosti dnevnika Diane Budisavljević i dok se ne naprave znanstvena istraživanja o njezinom djelovanju, sva tumačenja njezinog rada i djelovanja treba promatrati u duhu prosrpske i protuhrvatske propagande.

Građanska inicijativa Ivo Pilar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari