Pratite nas

U potrazi za Istinom

NEKAŽNJENI ZLOČINI – KRVAVA JESEN U LOVASU

Objavljeno

na

U listopadu 1991. godine, malo pitoreskno hrvatsko mjesto Lovas (smješteno na krajnjem istoku Hrvatske, na obroncima Fruške Gore, između Sotina i Iloka), pretvoreno je u koncentracijski logor u kojemu su srpski zločinci počinili neke od najtežih i najokrutnijih masovnih zločina tijekom hrvatskog Domovinskog rata.

“Morali smo se primiti za ruke, a zatim šetati minskim poljem” – svjedoči jedna od žrtava, teško ranjeni Ivan Mujić koji je uspio preživjeti dane okupacije svog sela i krvavu “berbu grožđa” u minskom polju kuda su njega i njegove sugrađane natjerali pripadnici srpske paravojske.

U tom hodu smrti ubijen je 21 civil, dok ih je 14 ranjeno. Leševi žrtava pokopani su tek sutradan u zajedničku masovnu grobnicu. Selo je temeljito opljačkano i spaljeno.

Pokolj u Lovasu planirani je zločin koji su počinili “JNA” i srpske paravojne postrojbe sastavljene od domaćih Srba i njihovih pomagača iz Srbije i bio je dijelom sveobuhvatnog velikosrpskog projekta etničkog čišćenja prostora namijenjenih budućoj “Velikoj Srbiji”. Prema izvješćima UN-a, pored postrojbi “JNA”, u tomu su sudjelovali i četnički odredi “Beli orlovi” i “Dušan Silni”.

Jedan od najodgovornijih za sve što se događalo u Lovasu i okolici je krvnik Srijema, oficir “JNA” Dušan Lončar koji je zapovjedio napad na Lovas, a izravni je krivac i za masovni zločin u Tovarniku (75 ubijenih nakon pada ovog mjesta u ruke agresora, 22. rujna 1991. godine).

Napad, okupacija, pokolj i bijele vrpce za Hrvate

Razorena crkva sv, Mihaela u Lovasu, listopad 1991.

Napadi na Lovas započeli su 10. listopada i trajali punih osam dana.

Spomenuti Ivan Mujić opisuje to stanje kao dane u kojima je svakodnevno “gledao smrti u oči”.

U Lovasu je živio sa suprugom i svjedoči kako je od početka rata cijeli taj kraj bio okružen vojskom i četnicima, a kasnije su uslijedila i granatiranja sela, pogotovu katoličke crkve.

Dva dana po proglašenju neovisnosti Republike Hrvatske, započela je okupacija i brutalno iživljavanje nad civilnim stanovništvom. Ujutro, u 7,30 sati, tog 10. listopada, uslijedilo je granatiranje i odmah potom pješački napad koji malobrojni i slabo naoružani branitelji nisu uspjeli odbiti. Tog prvog dana okupacije, agresor je ubio 23 stanovnika – na ulicama, u dvorištima ili u kućama žrtava. Domaći Srbin iz Lovasa, Milan Radojčić bio je zapovjednik “Teritorijalne odbrane” općine Lovas i on i njegova skupina su uz pristanak oficira “JNA” u mjestu uspostavili svoju vlast.

Hrvati su po naredbi srpskih nacista morali nositi bijele vrpce oko rukava i od tada nadalje tretirani kao roblje. Lovas je pretvoren u srpski koncentracijski logor iz kojega nije bilo izlaza.

Katolička crkva sv, Mihaela je zapaljena i srušena, na svakoj hrvatskoj kući je izvješena bijela krpa, 261 je opljačkana u spaljena, dok su srušeni ili oštećeni i svi gospodarski objekti. Mnoge su žene i djevojke silovane, dio je mještana odveden u logore u Srbiji. Mnogi su mučeni – tukli su ih željeznim šipkama, kabelima, palicama, bušili im noge i ruke električnim bušilicama, izlagali elektro-šokovima, vadili su im zube i stavljali sol na rane…Tih tortura nisu pošteđene ni žene.

Krvava “berba grožđa”

Pokop žrtava iz masovne grobnice u Lovasu

Dana 17. listopada, okupatori su izdali proglas da se svi muškarci starosti od 18 do 55 godina imaju javiti u seosku zadrugu. Nakon što se do 16 sati tamo skupilo 60 ljudi, zločinci su ih s puškama u rukama natjerali u  dvorište mehaničarske radione (u krugu zadruge), gdje su prenoćili pod stražom. Popisani su, a potom je nekoliko ljudi odvojeno na stranu i pretučeno.

Najgore je tek slijedilo nakon neprospavane noći, 18. listopada, kad su ponovno nemilice tukli (bokserima, palicama, nogama i rukama) i boli noževima većinu uhićenih i potom ih poveli (kako su rekli, u “berbu grožđa”).

Prema iskazu Ivana Mujića, najveći mučitelji bili su izvjesni Petronije, Kosta, Pljoka, Nikola.

Onako krvave i izmučene, postrojili su ih i potom s uperenim puškama potjerali do minskog polja. Usput su ubili Boška Bođanca koji nije mogao dalje hodati. Prozivali su ih po imenu i prezimenu i natjeravali u minsko polje držeći ih cijelo vrijeme na nišanu.

Skupina od 52 Hrvata silom je upućena na čišćenje minskog polja svojim tijelima. Nisu znali da se oko njih nalaze ubojita eksplozivna sredstva. Krvnici su ih natjerali da se uhvate za ruke, rašire i tako pješice krenu preko minskog polja. S prvim eksplozijama započela je i pucnjava iz oružja po nesretnim ljudima, pri čemu je ubijen 21 čovjek, a ranjeno njih 14. Na tom području nije ranije bilo minskog polja, nego je ono bilo postavljeno specijalno za tu prigodu. Da se na kraju nije našao jedan oficir “JNA” koji je prekinuo ovaj masakr, vjerojatno bi bili svi pobijeni. (Opširnije: isto – )

Epilog

Nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja (1998. godine), iz masovne grobnice na području Lovasa ekshumirano je 68 žrtava i njih još 10 u pojedinačnim grobnicama.

Tijekom Domovinskog rata u Lovasu je ubijeno ukupno 89 osoba, dok se jedna vodi kao nestala.

Srbijansko Tužiteljstvo za ratne zločine 2007. godine je podiglo optužnicu za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva protiv 14 osoba (pripadnika “JNA”, lokalnih teritorijalnih paravlasti općine Lovas u vrijeme rata i četničkog odreda “Dušan Silni”) za ubojstvo 70 civila u Lovasu: Ljuban Devetak, Milan Devčić, Milan Radojčić, Željko Krnjajić, Miodrag Dimitrijević, Darko Perić, Radovan Vlajković, Radisav Josipović, Jovan Dimitrijević, Saša Stojanović, Dragan Bačić, Zoran Kosijer, Petronije Stevanović i Aleksandar Nikolaidis.

Lovas je jedno od rijetkih mjesta na istoku Hrvatske u koje se vratio život

Sudsko vijeće Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu je poslije 4 godine suđenja (26.6.2012.) izreklo osuđujuće presude koje su, međutim, 2014. godine od strane Apelacionog suda poništene, te je naloženo novo suđenje.

Slijede manipulacije s izmjenama sudaca, pa čak i njihovim smjenjivanjem i nepostavljanjem drugih, tako da se postupak namjerno opstruira.

Protiv Milana Devčića i još 9 optuženih (jer u međuvremenu su umrla njih četvorica: Ljuban Devetak, Dragan Bačić, Aleksandar Nikolaidis i Milan Radojčić), pokrenut je novi proces koji je trebao biti završen 2016. godine, ali je neposredno prije završnih riječi postupak počeo ispočetka – zbog postavljanja novog predsjednika Sudskog vijeća!

Tako se bizantska podvala i dalje nastavlja kao i u svim drugim slučajevima gdje Srbija tobože “sudi” vlastitim zločincima za djela masovnih zločina koja su počinili na teritoriju Hrvatske. (Vidi: (https://www.danas.rs/drustvo/sudjenje-za-lovas-pocinje-iz-pocetka/)

Neobjašnjivo je, međutim, da Republika Hrvatska po tom pitanju ne poduzima ništa. Za koju godinu, kad akteri događaja poumiru, bit će kasno za pravdu.

O zločinima u Lovasu te ratne jeseni 1991. godine, snimljen je 2017. godine dokumentarni film “Krvava berba grožđa” (autor Silvije Mirošničenko). U njemu pakao koji su prošli opisuju autentični svjedoci – preživjele žrtve (Ruža Pavlić, Petar Vuleta, Nevenka Peulić).

U prepunoj dvorani Art-kina Metropolis Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, 14. listopada 2017. godine održana je premijera ovog potresnog filma koji je izazvao i suze i ovacije nazočnih.

Narod ne zaboravlja.

Pamti.

I pamtit će svoje žrtve i krv prolivenu za slobodu.

Moliti za njih, sjećati se i čuvati uspomenu.

To mu nitko ne može uzeti.

Ali, nepravda zbog nekažnjenog zločina boli, peče i ostavlja gorak okus u ustima…

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

10. listopada 1991. Pokolj u Lovasu – okupacija, teror, ubijanje i tjeranje Hrvata u minska polja

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (10)

Objavljeno

na

Objavio

Među komunističkim dogmaticima možda su, međutim, i najčešći oni koji tvrde da je komunizam – iako se u praksi pokazao kao monstruozan sustav koji je svagdje gdje se pojavio rezultirao isključivo nasiljem i zatiranjem slobode – ipak u teoriji plemenita i dobra ideja. Takva se ekskulpacija komunizma temelji na postavci da su lenjinizam/ staljinizam/maoizam/polpotizam/ titoizam itd., zapravo predstavljali odstupanje od izvorne komunističke ideje, tj. da oni oni predstavljaju jedan eksces, devijaciju. Pritom se ne daje objašnjenje kako se može raditi o devijaciji, ako imamo na umu činjenicu da je komunizam baš svagdje donio isključivo teror i neslobodu, da je komunistički teror bio sustavan i da se je svagdje javio na samome početku.

Suprotstavljajući se takvim pokušajima obrane komunizma francuski filozof Alain de Benoist s pravom tvrdi da se „ne može dokazati da bi drugačija primjena (komunizma, nap. D. D.) bila bolja – upravo stoga jer se ta primjena ne može demonstrirati“.[1] No, i u djelima samih utemeljitelja komunizma – Marxa i Engelsa – moguće je pronaći legitimaciju kasnijih nasilničkih postupaka komunističkih diktatora. U Manifestu komunističke partije tako piše da „komunizam ukida vječite istine, ukida religiju, ukida moral umjesto da im da nov oblik, on dakle protivrječi cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“. [2] Ovo ukidanje – zacrtano kao cilj komunizma – moguće je postići jedino i isključivo nasiljem. Upravo stoga komunisti „izjavljuju otvoreno da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka“.[3] Dakle, i u samome Manifestu KPJ, temeljnom dokumentu komunističke partije, poziva se na nasilje – na nasilno rušenje dosadašnjega društvenog poretka.

Marx je, između ostaloga, rekao i sljedeće: „S narodima je kao i s pojedincima – o tome nas uči cela istorija. Da bi im se oduzela mogućnost napada, moraju im se oduzeti sredstva obrane. Nije dovoljno uhvatiti za gušu (vrat), već valja i ubiti“.[4] Svoje mišljenje o Hrvatima Marx je zapisao u Neue Rheinische Zeitung 5. studenog 1848.: „’grmljavina topova označava pravac’ u kom treba da dade petama vetra, ne dopušta sumnju da Mađari i Bečani/ Gone tu žgadiju pravo u Dunav,/ I drski taj soj propuštaju kroz šibe,/ Prosjake, gladnice, sveg života site, /Čopor potukača, lola, vagabunda,/ Šljam hrvatski, podle seljačke slugane/ Koje njina zemlja izbljuva i gura/ U sigurnu propast, na put avantura“.[5] Friedrich Engels pak prognozira sljedeće: „Sljedeći svjetski rat ne će učiniti samo da reakcionarne klase i dinastije nestanu s lica zemlje, nego će učiniti da svi reakcionarni narodi nestanu s lica zemlje. I to je napredak“.[6]

Postupci komunističkih diktatora nisu stoga predstavljali nikakvu devijaciju od komunističke ideje već njezinu jasnu provedbu koja podrazumijeva nasilje.[7] Lenjin – definirajući diktaturu proletarijata – piše: „Diktatura proletarijata je uporna borba, krvava i nekrvava, nasilna i mirna, vojna i administrativna, protiv snaga i tradicija starog društva“.[8] Borba „protiv snaga i tradicija starog društva“ isto je što i proturječenje „cjelokupnom dosadašnjem istorijskom razvoju“, a da je riječ o nasilnoj borbi („nasilno rušenje dosadašnjeg društvenog poretka“) stoji i u samome Manifestu komunističke partije. Lenjin je zapravo samo preuzeo i doradio sadržaj iz Manifesta komunističke partije i stoga je boljševički revolucionar i političar Grigorij Zinovjev potpuno u pravu kad kaže, da je Lenjin bio „najznačajniji Marxov učenik. Izvan marksizma nema lenjinizma. – Lenjinizam je teorija i praksa marksizma u dobi imperijalizma, imperijalističkih ratova i svjetske revolucije, koja je započela po diktaturi proletarijata u Rusiji. Nema Lenjina bez Marxa; potpuni marksizam to je danas Marx zajedno s Lenjinom“.[9] Isto je, dakako, i sa staljinizmom koji „nije zastranjivanje nego upravo logična posljedica marksizma“.[10]

Zanimljivo je za spomenuti da je najveći uzor Titu bio Lenjin, čak i nakon raskida sa SSSR-om: „Lenjin mi je bio najveći primjer i ja ga visoko cijenim i danas. Za mene je Lenjin bio veliki čovjek koji je znao stvaralački da primijeni marksizam u revolucionarnoj praksi.[11] (…) Za mene je Lenjin bio veliki čovjek, najveći. On je, oktobarskom revolucijom, pokrenuo novu epohu čovječanstva… I u ranijim fazama historije i u buržoaskim revolucijama bilo je, razumije se, velikih ljudi, velikih državnika. No nikada se ta aktivnost velikih ljudi nije tako široko odrazila kao što je bio slučaj sa Lenjinom i oktobarskom revolucijom“.[12]

Zadnji argument što ga jugoslavensko-komunistička hagiografija često navodi u prilog komunističke Jugoslavije, tvrdnja je da je u Jugoslaviji egzistirao socijalizam s ljudskim licem. Taj su argument, međutim, zdušno potencirali ne samo jugoslavenski teoretičari i praktičari, već i zagovornici Jugoslavije u zapadnim zemljama. Dr. Tomislav Sunić – bivši emigrant i bivši profesor u Sjedinjenim Američkim Državama – tako navodi da je raspad višenacionalne Jugoslavije zadao „ozbiljan udarac teoretičarima multikulturalizma“, jer je Jugoslavija desetljećima bila „akademski model suživota različitih naroda, model u kojem su brojni zapadni intelektualci i političari vidjeli moguću maticu europske sretne budućnosti“.[13] Politolog i diplomat Branko Salaj navodi slično: „Komunistička je Jugoslavija služila tijekom četrdesetak godina, od loma sa Staljinom 1948. g. do urušavanja komunističkog bloka krajem osamdesetih godina, kao tampon između dvaju suprotstavljenih vojnih i ideoloških tabora u Europi. Njena ideologija je nije spriječila da postupno postane ovisna o Zapadu i bude u zapadnim medijima uvelike predstavljana kao uzor multietničkog suživota u regiji, na koju se inače gledalo kao školski primjer etničkih, vjerskih i kulturnih podjela“.[14]

O kakvom je socijalizmu, međutim, u stvarnosti bilo riječ, najbolji su svjedok stotine masovnih grobišta diljem Hrvatske i drugih zemalja koje su činile bivšu Jugoslaviju, kao i postupci jugoslavenskoga totalitarnog režima poslije rata. Primjer koji možda i najbolje opisuje jugoslavenski socijalizam s ljudskim licem činjenica je da su komunisti i partizani tijekom i nakon rata u Hrvatskoj pobili više od šest stotina katoličkih svećenika, redovnika, časnih sestara i bogoslova.[15] Usporedbe radi, u Rumunjskoj – zemlji koja broji nekoliko puta više stanovnika od Hrvatske, i čiji se komunizam smatrao jednim od najokrutnijih u Europi – ubijeno je ukupno oko 125 pravoslavnih, katoličkih i protestantskih kršćana.[16] Ni u kasnijem razdoblju stanje u komunističkoj Jugoslaviji – gdje je navodno postojao socijalizam s ljudskim licem – nije se popravilo. Naprotiv, prema izvješću uglednoga Amnesty Internationala Jugoslavija je sredinom osamdesetih godina imala razmjerno broju stanovnika najveći broj političkih zatvorenika u čitavoj komunističkoj Europi.[17]

Magdalena Najbar Agičić u knjizi Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti analizirala je politiku komunističkih vlasti u Hrvatskoj na polju kulture i znanosti u razdoblju od 1945. do 1960. godine. Autorica je analizirala navedenu problematiku u komparativnoj perspektivi, dopunjujući spoznaje poredbenim prikazom razvoja u nekim drugim zemljama pod komunističkim režimom, prvenstveno u Poljskoj, Čehoslovačkoj, DR Njemačkoj i Mađarskoj. Rezultati istraživanja pokazuju kako su razlike između jugoslavenske komunističke vlasti i drugih komunističkih vlasti srednje i jugoistočne europe daleko manje od očekivanih, koje propovijedaju hagiografi komunističke Jugoslavije.[18] Čak i nakon smrti jugoslavenskog diktatora, godišnje je u Jugoslaviji bilo više od 500 slučajeva sudskog progona političkih neistomišljenika.[19] U vrijeme održavanja prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, dakle nakon pada Berlinskog zida i sloma Ceaucescuova režima, u hrvatskim su zatvorima još uvijek čamili brojni politički zatočenici osuđeni u komunističkoj Jugoslaviji.[20]

No, ovakvi su podatci u biti posve očekivani, s obzirom na to da Jugoslavija nije bila pravna država. Naime, u Jugoslaviji sudci nisu bili vezani samo Ustavom i zakonom, što je načelo kaznenoga procesnog prava u svim demokratskim, pravnim državama svijeta, nego su sukladno načelu tzv. demokratskog centralizma bili dužni „provoditi i načelne zaključke donijete u tijelima KPJ/SKJ“.[21] A i sami zakoni shvaćali su se kao puko sredstvo Partije u obračunu s neistomišljenicima, pa ih je konferencija javnih tužitelja Narodne Republike Hrvatske u ožujku 1949. definirala kao „oružje za izgradnju socijalizma i uništenje eksploatatora i svih drugih neprijatelja“.[22]

Nije stoga istinita tvrdnja određenih jugoslavenskih apologeta kako je samo u prvim godinama nakon rata u Jugoslaviji egzistirao totalitarni režim, a da je kasnija tobožnja politička demokratizacija taj režim eliminirala (nije poznato ubraja li se u tu demokratizaciju i postojanje Gologa otoka, koji je – kako pripovijedaju upućeni[23] – bio gori i od Aushwitza i Jasenovca!). Kako navodi jedan od nesumnjivo najboljih poznavatelja jugoslavenskog sistema, M. Đilas, jugoslavenski režim „nije bio ni u čemu demokratski sistem“,[24] te je svuda – kako ističe Savka Dabčević Kučar – „morala opstojati kontrolna i usmjeriteljska uloga Partije. Tako je izgrađena mreža koja je bila kadra nadzirati društvo u cjelini, u paučinu u koje se morala uhvatiti svaka slobodnija misao!“.[25]

U plodove jugokomunističkoga oslobođenja – od kojega će se Hrvatska još desetljećima oporavljati – valja ubrojiti i višedesetljetni nasilni prekid političkih, kulturnih i gospodarskih veza s Europom i – kako su ga nazivali tadašnji komunistički apartčici, a danas veliki europejci – trulim Zapadom. Iako je Jugoslavija svoj opstanak velikim dijelom zahvaljivala upravo financijskim injekcijama zapadnih zemalja (koje su svoje interese trajno pretpostavljale pravima malih naroda na slobodu i demokraciju), više je nego rječit podatak da se je na vrhuncu Titove moći 80 – 90 % diplomatske aktivnosti Jugoslavije odnosilo na afroazijske zemlje.[26] Predsjednik slovenske vlade Stane Kavčić s ogorčenjem svjedoči da je svaki arapski šeik, crnački vođa ili azijski despot u Beogradu imao bolji prijem nego „uljuđeni Europljanin“.[27] Dakako, takva protueuropska orijentacija jugokomunističkih društveno-političkih radnika nije ih kasnije sprječavala da postanu prvoborci hrvatskoga puta u Europsku uniju te najbolji demokrati. Jer, konačno: dobri su i Beograd i Moskva i Bruxelles; bitno je da se odluke ne donose u Zagrebu…

O utjecaju pak jugokomunističkog sustava na eroziju etike i moralnih vrijednosti u društvu i na političkoj sceni, što danas rezultira time da političkom scenom drmaju beskrupulozni karijeristi kojima nije sveto ništa osim vlastita trbuha, trebala bi se napisati jedna opširna interdisciplinarna studija. U svojoj izvrsnoj knjizi Nedovršena Hrvatska prof. dr. Branimir Lukšić ukratko je tu problematiku sažeo ovim riječima: „Marksistička ideologija je potpuno relativizirala moralne vrijednosti. Za marksizam moral je nadgradnja i on ovisi o ekonomskoj bazi. Za komuniste je moralno sve ono što pomaže partiji doći na vlast i vlast zadržati. Danas, kada u Hrvatskoj ne postoji komunizam kao zakonski obvezatna ideologija, komunistički menalitet potpunog relativiziranja moralnih vrijednosti očituje se i u hrvatskoj politici, pa se politički oportunizam stavlja ispred vjernosti savjesti. Političari odgojeni u ozračju marksističke ideologije ni danas vrlo čestu nemaju etiku odgovornosti koja je zasnovana na vlastitom uvjerenju. Ako su bili uvjereni marksisti a ne samo komunistički karijeristi, što je bio rijedak slučaj u komunizmu u Jugoslaviji, osobito u zadnjih nekoliko desetljeća, pa su se razočarali u svojoj ideologiji, oni su danas većinom cinični karijeristi koji ne vjeruju u načela demokracije. Jer onome tko izgubi ideale koje je usvojio u prvoj polovici svoga života, vrlo je teško steći nove ideale u drugoj polovici života. Za to su potrebni prodoran um i moralna zrelost, kreposti koje, prema svjedočanstvu naše nedavne prošlosti, nisu resile većinu komunista. Ako je pak netko i u komunizmu bio samo karijerist bez moralnih načela, on je i danas to ostao u politici. Takav političar deformiranog mentaliteta i uspavane savjesti danas rado surađuje sa svjetskim moćnicima iz financijske internacionale. Bez ikakvih načela, osim onoga da je u načelu glavno biti na čelu, takvi se danas deklariraju globalistima, jer je to novčano korisno. Nekada lažni komunisti, a danas lažni globalisti, oni su onda i danas ostali isti, oportunisti i karijeristi. Lišen kulture dijaloga, tolerancije i pluralizma, bez vjere u demokratske ideale, ovaj je nakot političara danas pošast hrvatskoga društva. Neki od njih, koji se nalaze na najvišim političkim položajima u državi, pokušavaju provoditi novu titoizaciju, obnavljaju kult Tita, a kriminaliziraju Domovinski rat i njegove branitelje, ne bi li postali vođe nove Jugoslavije, nazvane Zapadni Balkan“.[28]

Činjenica da se komunistički zločini i danas prešućuju (ili, pak, umataju u ruho „antifašizma“[29]), izvršitelji amnestiraju (čekajući da biologija odradi svoj posao), a kritika jugoslavensko-komunističke verzije povijesti Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima izjednačuje sa simpatijama prema fašizmu,[30] uvelike je povezana s činjenicom da pobjeda komunista nije bila moguća bez pomoći zapadnih saveznika – prije svega Velike Britanije.[31] Razotkrivanjem komunističkih zločina i njihovom stvarnom javnom osudom postavilo bi se pitanje što su o tim zločinima znali zapadni saveznici (koji se, podsjetimo se, nisu ustručavali kolaborirati s komunističkim zločincem Staljinom, te mu nakon 1945. dopustiti da instalira komunistički teror u srcu Europe).

Povrh toga, javna je tajna da ključne pozicije u politici, gospodarstvu, kulturi i medijima danas u Hrvatskoj obnašaju osobe koje u bitnome sudjelovale u (geo)političkom, povijesnom, gospodarskom i kulturnom legitimiranju jugoslavenske (pa)tvorevine i jugoslavenskog režima. Stoga nije realno očekivati da bi skoro moglo doći do temeljitijeg obračuna s komunističkim, a još manje s jugoslavenskim naslijeđem, barem ne dok se okolnosti ne promjene i u samim zapadnim zemljama, kojima je Jugoslavija iz geopolitičkih, strateških i gospodarskih razloga itekako odgovarala, a kojima današnji servilni kriptokomunistički kadrovi – kao graditelji jugosfere – mnogo bolje odgovaraju od ljudi s integritetom. A sve do tada vrijedit će poznata izreka državnika „koji je oblikovao svijet u kojem živimo“,[32] Winstona Churchilla, koja je u slučaju ovih prostora primjenjiva i na mirnodopsko razdoblje: „U ratu je istina toliko dragocjena da je uvijek treba pratiti tjelesna garda laži“…[33]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

KRAJ PODLISTKA

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Alain DE BENOIST, Komunizam i nacizam. 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), s predgovorom Ernsta Noltea, Hasanbegović, Zagreb, 2005., 150.
[2] Karl MARX – Friedrich ENGELS, Manifest komunističke partije i drugi programski spisi, Svjetlost, Sarajevo, 1973., 39.
[3] Isto, 54.
[4] K. MARX, Proleterska revolucija/Pouke pariške komune, BIGZ, Beograd, 1973., 37.
[5] Karl MARX, Friedrich ENGELS, Dela, tom. 8., 391.; Mladen IVEZIĆ, Profiterna, I. Dio, Marx i Engels, vlastita naklada, Zagreb, 2003., 166. – 167.
[6] F. ENGELS, „The Magyar Struggle“, Neue Rheinische Zeitung, br. 194., 13. siječnja 1849., http://www.marxists.org/archive/marx/works/1849/01/13.htm, pristup ostvaren 30. ožujka 2010.
[7] O tomu bi li Marx – hipotetski govoreći – podržao boljševičku revoluciju u Rusiji u obliku u kakvom je provedena, dade se raspravljati. No neprijepornom ostaje činjenica da je Marx u svojim radovima podupirao nasilje.
[8] Vladimir ILJIČ LENJIN, Protiv oportunizma i „ljevičarstva“, Svjetlost, Sarajevo, 1975., 21.
[9] Grigorij ZINOVIEV, Le léninisme, Bibliothèque communiste, Paris, 1926. Prema: Hrvoje LASIĆ, „Ruska filozofija u interpretaciji Dominika Barača“, Obnovljeni život, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, br. 1 (61), Zagreb, 2006., 46. – 47.
[10] Ivo BANAC, „Antifašizam nije samostojeća ideja“, http://www.jutarnji.hr/ivo-banac–antifasizam-nije-samostojeca-ideja/242703/, pristup ostvaren 18. ožujka 2010.
[11] Blažo MANDIĆ, Tito izbliza, Vuk Karadžić – Jugoslovenska revija, Beograd, 1981., 321.
[12] Isto, 321. – 322.
[13] Tomislav SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), K. Krešimir, Zagreb, 1998., 145.
[14] Branko SALAJ, „Uloga zapadnih sila u urušavanju Jugoslavije i priznanju Hrvatske (1987. – 1992.). Apetiti i predrasude“, Hrvatska revija, 10./2010., br. 3, Zagreb, 20. kolovoza 2010.,
http://www.matica.hr/HRRevija/ revija2010_3.nsf/AllWebDocs/Apetiti_i_predrasude pristup ostvaren 10. rujna 2010.
[15] Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, prir. Juraj BATELJA, Zagreb, 1999. Usp. Anto BAKOVIĆ, Stradanja crkve u Hrvata u Drugom svjetskom ratu: svećenici – žrtve rata i poraća: radni materijal, vlastita naklada, Zagreb, 1994.
[16] Damir BOROVČAK, Vjera u sjeni politike, 3. knjiga, vlastita naklada, Zagreb, svibanj 2008., 112.
[17] T. SUNIĆ, Fragmenti metapolitike ili (prilozi hrvatskoj političkoj kulturi?), 109.
[18] Magdalena NAJBAR AGIČIĆ, Kultura, znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj od 1945. do 1960. na polju kulture i znanosti, Matica hrvatska, Zagreb, 2013.
[19] Rajko DANILOVIĆ, Upotreba neprijatelja. Politička suđenja u Jugoslaviji 1945 .-1991., Javno preduzeće Zavod za udžbenike, Beograd, 2010., 85.
[20] Tomislav JONJIĆ, „Organised Resistance to the Yugoslav Communist Regime in Croatia in 1945. – 1953.“, Review of Croatian History, Croatian Institute of History, Zagreb, 3./2007, br. 1, 110.
[21] Lujo MARGETIĆ, Ivan BEUC, Dalibor ČEPULO (ur.), Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2006., 222.
[22] Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, „Politički procesi u Hrvatskoj neposredno nakon Drugoga svjetskog rata“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, 81.
[23] Novka Vuksanović je tako bila zatvorena u nekoliko logora, a među njima i u Aushwitzu, ali kaže da je „sve to bio raj“ u odnosu na Goli otok (Barbara MATEJČIĆ, „Zanemareno žensko sjećanje“, Vjesnik, Zagreb, 3. studenoga 2008., 41.). Dr. Nikola Nikolić, mladobosanac koji je još u doba Austro-Ugarske iskušao ćelije i rusko zarobljeništvo, a u dobra Drugoga svjetskog rata nakon internacije u Krapini i zatvora u Zagrebu završio u logoru Jasenovac, u razgovoru sa srpskim književnikom, akademikom Dragoslavom Mihailovićem kazao je sljedeće: „U tome mislim da je Jasenovac, kako bi’ rek’o, bio mnogo lakši negoli Goli. Jer na Golome si im’o i fizički (pritisak) i fizičko iznuravanje, fizički teror, i, plus, glad. Glad i, plus, kako bi’ rek’o, ono prevaspitavanje, nasilno, razumiješ; pranje mozga“ (nav. prema: Dinko JONJIĆ, Goli na Golom otoku. Od imotske gimnazije do Golog otoka, naklada Trpimir, Imotski, 2010., 231.). Đuro Bilić je pak zabilježio svjedočenje svoga skojevskog kolege Ivice Goleba: „Goli mu je drugi logor – prošao je on i kalvariju Jasenovca. Već i ovo malo što je doživio u žici, dostatno mu je da kaže kako je gore nego u Jasenovcu“ (nav. prema ISTI, Goli na Golom otoku, 231.).
[24] M. ĐILAS, Vlast i Pobuna, 269.
[25] Savka DABČEVIĆ KUČAR, ’71: Hrvatski snovi i stvarnost, II., Interpublic, Zagreb, 1997., 864.
[26] P. SIMIĆ, Tito Fenomen Stoljeća, 289.
[27] Tvrtko JAKOVINA, „Hrvatski izlaz u svijet. Hrvatska/Jugoslavija u svjetskoj politici 1945. – 1991.“, u: Hrvatska politika u XX. Stoljeću, 370.
[28] Branimir LUKŠIĆ, Nedovršena Hrvatska, Fram – Ziral d.o.o., Mostar, 2008., 70. – 71.
[29] Pojam „antifašizam“ u Hrvatskoj je, dakako, „sinonim za prikrivanje zločina“ („Kardinal Bozanić: Antifašizam: sinonim za prikrivanje zločina“, http://www.jutarnji.hr/kardinal-bozanic–antifasizam—sinonim-za-prikrivanje-zlocina/232916/, pristup ostvaren 24. kolovoza 2007.) odnosno „paravan koji omogućava zagrobni život komunističkoga mentalnoga sklopa…“ (Branko HEBRANG, Hrvatski list, br. 239, Zadar, 23. travnja 2009., 19). Antifašistima se tako nazivaju isključivo okorjeli staljinisti, boljševici i egzemplarni komunistički zločinci, dok se prešućuju istinski borci protiv fašizma kao što su bili, primjerice, otac Petar Perica, Edit Stein ili Maksimilijan Kolbe. Primjer koji možda i ponajbolje ilustrira jugoslavenski „antifašizam“ činjenica je da su partizani prilikom ulaska („oslobođenja“) u Dubrovnik likvidirali – pored svih ostalih – i osam osoba koje su u dokumentima talijanskih fašista slovile kao opasni i dokazani antifašisti (Hrvoje KAČIĆ, „Partizani pogubili hrvatske antifašiste“, Glas Koncila, 46./2007., br. 15. (1712), Zagreb, 15. travnja 2007., 25.).
[30] Stanje, doduše, nije bitno bolje ni u drugim zemljama koje su osjetile strahote komunizma. Francuski politolog Jean-François Revel s pravom piše: „Iako je čudovište kao politički fenomen mrtvo, kao kulturni fenomen ono je i dalje i te kako živo. Zid je srušen u Berlinu, ali ne u ljudskim glavama. Opisati stvarni komunizam ostaje verbalni delikt…“ (A. DE BENOIST, Komunizam i nacizam, 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. – 1989.), 76.).
[31] Opš. D. DIJANOVIĆ, „Velika Britanija i balkanske integracije: jučer, danas, sutra“, I. dio Politički zatvorenik br. 214, str. 8. – 11., siječanj 2010. – III. dio Politički zatvorenik, br. 216, str. 8. – 12., ožujak 2010.
[32] Tvrtko JAKOVINA, pogovor knjizi Geoffrey BEST, Churchill i rat, Ljevak, Zagreb, 2006., 383.
[33] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, 379.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

‘Vukovarci’ koji se protive mirnom prosvjedu i njihova ‘Baba Vanga’

Objavljeno

na

Objavio

Oni koje rat nije ni okrznuo, nemaju moralno pravo raspravljati o bilo kakvom oprostu, niti o odlučivati o bilo čemu u ime žrtava. Oni koji nemaju ničega zajedničkog s vukovarskom ratnom pričom, nemaju moralno pravo arbitrirati o toj stvari. Oni kojima u ratu nije nitko stradao nemaju osjećaj gubitka i bola, ne mogu se staviti u ulogu žrtve i ne mogu je razumjeti, čak ako to iskreno žele i nastoje. Nitko nema pravo (a pogotovu oni koji nisu osjetili ništa od ratnih strahota) docirati žrtvi ili joj nametati bilo što, pa i svoje stavove o tomu što je pravedno a što nije i određivati kako će se ta žrtva ponašati u danim okolnostima, pogotovu vezano za ratne posljedice, pa i kažnjavanje ili nekažnjavanje ratnih zločinaca.

To je tako. Ili bi barem trebalo biti. Ne po bilo kakvom zakonu, nego s moralnog i ljudskog stanovišta.

Ljudski je da nas uvijek nas naša nesreća više boli nego tuđa. I nepravda koju nam bilo tko učini, više nas pogađa nego one druge (često i mnogo veće) koje se svakodnevno čine ljudima oko nas. Svakomu od nas je njegov križ najteži – to je stara i dobro poznata istina koju ne treba posebno dokazivati.

I to je također ljudski.

No, postoji li kod nas ljudi kao moralnih i etičkih bića, neki minimum solidarnosti s patnjom, bolom i nepravdom što ih trpe ljudi kojima smo okruženi? Sa zgražanjem gledamo na televiziji slike užasa iz Sirije, Afganistana, Iraka, brinemo o žrtvama terorističkih napada, migrantima, potraga za izgubljenom sirijskom djevojčicom traje već danima – i lijepo je da imamo taj osjećaj solidarnosti sa žrtvama, koje god nacije, vjere i boje kože bile.

No, kako se ponašamo u vlastitoj kući? Jesu li mnogi od nas licemjeri i ostaju li njihova srca zatvorena za patnje kroz koje prolaze njihovi sugrađani, braća, pripadnici njihovog naroda koji su doživjeli najteža stradanja u ratu 90-ih godina, pogotovu oni koji su izgubili bliske osobe ili još uvijek tragaju za njihovim kostima?

Iskreno, uvijek sam se kao čovjek grozio onih koji 90-ih godina nisu doživjeli ništa od onoga što je rat nosio sa sobom, ali iz svojih komotnih i konformističkih pozicija (iz razno-raznih, najčešće prizemnih razloga) uzimaju sebi pravo “popovati” ljudima koji su izgubili sve (svoje članove obitelji, zdravlje, kuće, imovinu, sve što se moglo izgubiti i što su imali u razdoblju prije rata). Držim kako je to krajnje nemoralno, nepristojno, pa usudio bih se reći, čak drsko, bezobrazno i perfidno.

Ako već nisi u stanju razumjeti žrtvu i nemaš ljudskog osjećaja solidarnosti s njom, barem šuti i nemoj joj stvarati dodatni teret.

Večernjakova “Baba Vanga” točno zna što će biti 13.10.

Ovih dana, sasvim sam slučajno (na društvenim mrežama) naletio na jedno društvo “Vukovaraca” koji međusobno (preko društvenih mreža) šire tezu kako će se “prosvjedu u Vukovaru odazvati svi osim Vukovaraca”. Kao šlagvort za raspravu poslužio im je tekst Renate Rašović objavljen 26. rujna 2018. na Večernjem hr upravo s tim naslovom.

(Vidi: (https://www.vecernji.hr/premium/prosvjedu-u-vukovaru-odazvat-ce-se-svi-osim-vukovaraca-1272217)

Neke od osoba iz te grupacije su itekako pismene (pojedine pišu i za portale), pa mi nije jasno zašto se same ne oglase po tom pitanju (ako ih toliko “žulja” prosvjed) nego u prvi plan guraju Večernjakovu “Baba Vangu” i kriju se iza nje. Možda zato što u Vukovaru nisu u stanju okupiti više od desetak istomišljenika.

Tko god pročita uradak spomenute autorice, a ima imalo veze s medijima i koliko-toliko poznaje tehnologiju propagande, jasno mu je: riječ je o naručenom članku, pamfletu u kojemu se pod krinkom “brige” za Vukovar i vukovarske žrtve želi omalovažiti i gradonačelnika Penavu i njegovu inicijativu, sve skupa staviti pod sumnju i u konačnici dokazati tezu kako su Vukovarci protiv prosvjeda te se istome neće odazvati, nego je sve “uvezeno” sa strane (s tim što je, dakako, u negativnom kontekstu spomenut tko drugi  nego dežurni krivac za sve Tomislav Josić – po njima, valjda, pored gradonačelnika jedini Vukovarac koji će se odazvati mirnom prosvjedu 13 listopada).

E, pa kad je već tako, pogledajmo na trenutak tko se to “brine” za vukovarske žrtve i komu je toliko stalo do toga da se na jedan perfidan i zaplotnjački način dokaže kako prosvjed nema nikakve veze s Vukovarcima.

Za početak par riječi o “liku i djelu” Večernjakove “Baba Vange” (novinarke Renate Rašović koja u pauzi između svojih trivijalnih opservacija ljubavnih tema za neke od laganih ženskih časopisa, nađe vremena da “ubije” po koju dnevnicu i putem odrađivanja ovakvih pamfleta za svoje nalogodavce).

Koliko sam mogao vidjeti iz njezina predstavljanja (https://m.vecernji.hr/autori/renata-rasovic-1624/profil) jer ju ne znam niti me zanima, rođena u Zagrebu 1970. godine, prve je novinarske korake napravila na Radiju 101, radila je za Pavićev EPH, inače piše tekstove i za Story, Autograf hr, Večernji list (dakle, od Mojzešice preko Nine Pavića do Pilsela i Styria-e). Očito “osebujna” novinarska pojava sa širokim i raznolikim spektrom uradaka različitih vrsta (ali i s prepoznatljivim ideološkim usmjerenjem) kojoj nije nikakav problem po narudžbi sklepati bilo što za bilo kojega poslodavca pod uvjetom da bude plaćeno i da je usmjereno protiv “desničara”.

Odmah na prvu zaključujem kako je riječ o “autentičnoj” Vukovarki koja je ovaj grad vjerojatno gledala bezbroj puta na fotografijama, starim razglednicama, u dokumentarcima, TV reportažama. I ona sebi daje za pravo stavljati se u ulogu arbitra i mudrovati što to Vukovarci “hoće” ili “neće”, što tko od njih “misli” ili “ne misli”, kako se osjećaju, jesu li Penavine namjere iskrene ili ne, kakva je Josićeva uloga svemu i konačno, točno zna čak što će se dogoditi 13. listopada (već 26. rujna “proriče” kako će se prosvjedu odazvati “svi osim Vukovaraca”), na čemu bi joj mogla pozavidjeti i Baba Vanga

Tekst je, dakle, tipičan prizemni, naručeni pamflet iz pera osobe koja o Vukovaru ne zna ništa niti ju je za njegovu sudbinu briga (o ratu i žrtvama da ne govorimo), ali poput mnogih drugih najamnika odrađuje svoju “šihtu” za pristojan honorar koji i jeste glavni motiv za ovakva pisanija.

Sljedbenici “Baba Vange” i njihova zaplotnjačka kampanja

A sad riječ-dvije o “sljedbenicima” Večernjakove “Baba Vange” (alias Renate Rašović) koji njezinu tezu iznesenu u naslovu spomenutog pamfleta nastoje dalje “gurati” preko društvenih mreža s ciljem dokazivanja kako u Vukovaru postoji neko “ekstremno” jezgro okupljeno oko Penave i Josića i pošto-poto forsira prosvjed, iako ga Vukovarci ustvari ne žele.

Stjecajem okolnosti i sasvim slučajno znam neke od tih osoba. I pouzdano znam da nisu rođene niti su živjele u Vukovaru sve dok im se iza 2000. godine nije pružila prilika uvaliti se u državnu službu na dobro plaćena mjesta, dobiti stanove i veće plaće (koje su se isplaćivale na područjima od posebne državne skrbi). To je bila njihova jedina motivacija i isključivi uzrok nagle “zaljubljenosti” u grad na Dunavu koja ih je odjednom obuzela.

I nakon toga, kad su se već uvalili na radna mjesta u državnoj službi (i u stanove), ta su se gospoda lijepo (kako to inače biva i u prirodnom, životinjskom svijetu), počela prilagođavati sredini.

Olakotna okolnost za njihovo napredovanje i dobivanje bolje plaćenih poslova (u toj i takvoj državnoj službi) bila je ta što su se naši Hrvati (rođeni Vukovarci koji su prošli ratnu golgotu) slabo vraćali u grad (što i ne čudi, s obzirom na sve kroz što su tamo prošli), a budući da je poslije mirne reintegracije u Vukovaru ostao popriličan broj Srba, nastupila je neka vrsta “simbioze” između tih došljaka i “krajišnika” (od kojih su mnogi nakon amnestije za oružanu pobunu završili u državnim službama – jer drugih poslova u gradu u to vrijeme i nije bilo), pa su naša (hrvatska) gospoda “dođoši” (kako za doseljenike kažu Vojvođani), stjecajem okolnosti vremenom s njima stupala i u određene kolegijalne (i druge) odnose. Sasvim normalno i prirodno, zar ne? Nitko nikomu ne treba brojati krvna zrnca, niti su naša gospoda došljaci u Vukovar za bilo što krivi, slijed okolnosti je bio takav.

Samo iznosim činjenice koje objašnjavaju mnogo toga.

I nema ta “simbioza” nikakve veze s nacionalnim, vjerskim ili ideološkim opredjeljenjem ili osjećajem – to je bio (i ostao) čisto interesni savez kakav postoji u svim birokracijama na svijetu.

Truli kompromisi i gaženje žrtve Vukovara uzrok su podjela

Hrvati – rođeni Vukovarci, povratnici u Vukovar – u najvećem broju (kako je poznato) su ratni stradalnici, većina njih invalidi nesposobni raditi ili umirovljenici, što znači da su u samome početku ostali izvan tih birokratskih struktura (koje su odlučivale o svemu), a što je pogodovalo daljnjoj “simbiozi” doseljenika (naturaliziranih Vukovaraca) i “krajišnika”.

Slijed okolnosti je nažalost, uskoro pokazao da se mirna reintegracija pretvorila u truli kompromis pri čemu se u Podunavlju i posebice Vukovaru, od 1998. godine nadalje nije smio spomenuti ratni zločin – jer, to “narušava ionako krhke međunacionalne odnose” (kako su govorili “mirotvorci” iz svojih udobnih zagrebačkih ureda i međunarodnih organizacija).

I naši uškopljenici iz vrha vlasti i međunarodni medijatori čija je zadaća bila tobože raditi na “normalizaciji stanja”, jednako su doprinijeli da se istina o ratu i njegovim teškim posljedicama potisne i zanemari, pa na kraju i počne izokretati. Sve to, uz nekažnjavanje ratnih zločinaca od kojih su se mnogi uvukli u policiju, sudstvo i druge državne službe i administraciju, dovelo je do toga da Vukovarci (starosjedioci) koji nisu pristali na takav “suživot” i odustajali su od povratka u svoj grad – a u onima koji su se usprkos svemu tamo vratili i ostali (a nisu pripadali novouspostavljenoj društvenoj “eliti”) javilo se sasvim opravdano nezadovoljstvo.

Oni jednostavno nisu mogli razumjeti da u miru gube grad koji su uz tolike žrtve branili u ratu i za koji su toliko patili.

Vukovar je dobrim dijelom naslijedio “krajinske” kadrove u lokalnim tijelima vlasti i gradskim službama, zahvaljujući odredbama sramotnog Erdutskog sporazuma i drskosti političkih lidera Srba u Podunavlju, pa i dobrog dijela njihovih sljedbenika koji su i dalje Vukovar smatrali “srpskim gradom” – i to čak bez ikakvoga obzira i zadrške javno iznosili.

Svaki Vukovarac (koji ne pripada toj povlaštenoj skupini ili nije u savez s njima) reći će vam kako su od 1998. godine nadalje oni koji su u gradu ostali (ili doselili) za vrijeme njegove okupacije, imali privilegirani položaj.

I to je, nažalost, neoboriva činjenica.

“Krajišnici” su i poslije okupacije “drmali” lokalnim tijelima vlasti, gradskim službama, tržnicom (koja je i danas žila kucavica grada), prvi su bili na redu za zapošljavanje u državnim institucijama, prvi  se dočepali sredstava za pokretanje biznisa (što ih je dodjeljivala hrvatska Vlada za oživljavanje gospodarstva) itd., itd.

Iako su mnogi od njih (poput bivšeg Šešeljevog četničkog vojvode i predsjednika njegove stranke za “SAO Krajinu” Rada Leskovca) i nakon što su dobili pozamašna sredstva za započinjanje vlastitog privatnog posla nastavili veličati “SAO Krajinu” i velikosrpsku ideologiju, to je kod strane gospode zagrebačke na Pantovčaku i Markovom Trgu prolazilo nezapaženo, kao i mnoge druge pojave (stalni četnički incidenti – pogotovu na utakmicama, koncertima, za pravoslavne Božiće, Uskrse, te skrnavljenja spomenika žrtvama iz Domovinskog rata itd., itd.).

U Vukovaru je zgažena i ponižena hrvatska žrtva i žrtva svih drugih branitelja koji su se borili i patili za njegovu slobodu. I to je bio i ostao glavni uzrok nemogućnosti pravog i iskrenog suživota, jer suživota nema bez zdravih temelja i elementarne pravde, BEZ ISTINE.

Oni koji su od Vukovara više uzeli nego su mu dali nemaju pravo određivati kako će se ponašati žrtva

Vukovarska je priča, dakako, mnogo složenija i nije ju moguće ispričati u tri riječi, ali ostaje činjenica da je pometanje problema pod tepih dovelo do toga da je Vukovar ostao podijeljeni grad. On tako funkcionira već 20 godina i to je istina koju mora priznati svatko tko priznaje realnost.

Ovaj prosvjed zakazan za 13. listopada objektivno je uperen i protiv nerada državnih institucija i nepoduzimanja onoga što su odavno morali a nisu odradili u zadnjih 20 i više godina.

I, naravno, ne može se očekivati da će bilo tko zaposlen u policiji, Državnom odvjetništvu, Općinskom sudu ili bilo kojoj drugoj državnoj službi (pogotovu ako zauzima neku značajniju poziciju) bio on Hrvat, Srbin, Mađar, Čeh, Nijemac ili pripadao ma kojem drugom narodu, činiti nešto što bi mu moglo ugroziti poziciju ili radno mjesto, što je s ljudskog stanovišta i razumljivo.

No, postoji još nešto, a to je pitanje međusobne povezanosti i isprepletenosti interesa (jer ni Vukovar nije na to imun, kao i bilo koja druga sredina u Hrvatskoj), jer ponašanje birokracije ima svoje zakonitosti.

Njihova zajednička “crta obrane” je zadržavanje postojećeg stanja, odnosno, pozicija koje zauzimaju. Njih ne zanimaju nikakva pravda, istina, niti progon zločina, nego su isključivo vođeni vlastitim interesima. I to je savršeno jasno i dobro poznato svakom Vukovarcu, koliko god se o ovoj temi šutjelo.

Najkraće rečeno, oni kojima je dobro i koje rat nije okrznuo imaju jedan stav prema stvarnosti, a žrtve koje čekaju na pravdu više od 26 godina drugi.

Ali, krajnje je nemoralno i nije ljudski poslije toliko godina tjerati žrtvu da šuti i podnosi i dalje očitu nepravdu samo zato da ne bi narušavala nečiji konformizam.

I još je nemoralnije kad to čine naturalizirani “Vukovarci” koji su u taj grad došli sasvim slučajno, u potrazi za poslom i stanom i koji ga toliko osjećaju “svojim” da bi iz njega vrlo rado zbrisali onog trenutka kad bi im netko u Osijeku, Zagrebu, Rijeci ili Splitu ponudio slično radno mjesto i kakav-takav stan.

Oni danas uzimaju sebi za pravo arbitrirati ili “gatati” o tomu što će se dogoditi 13. listopada.

Ja nisam Baba Vanga (kao novinarka Rašović) i ne znam što će biti za sedam dana na prosvjedu u Vukovaru, ali u jedno sam posve siguran: Vukovar je u Hrvatskoj i Hrvatska će tog dana biti u Vukovaru s Vukovarcima – onima koji su obranili grad, dali sve za Vukovar i najviše propatili – bilo to komu drago ili ne.

Ne sporim pravo nikomu tko živi u tom gradu da se smatra Vukovarcem, neovisno o tomu je li tamo rođen ili je došao jučer. Daj Bože da se svi u Hrvatskoj osjećamo tako, ali iskreno i bez glume, bez zadnjih i skrivenih namjera.

Ali, neka mi bude dopušteno reći i ovo: Nije niti može biti veći Vukovarac od ratnih stradalnika grada heroja onaj koji je prije deset ili petnaest godina došao u ovaj grad radi posla i stana i koji ništa za njega nije dao – ali uzeo jeste.

Pravi Vukovarci su dali gradu mnogo više nego su od njega dobili ili uzeli i to je saldo koji na kraju priče moramo uzeti u obzir, jer ljubav se mjeri žrtvom i odricanjem, a ne busanjem u prsa i velikim riječima iza kojih ne stoji ništa.

I to je (po meni) temeljna razlika između Vukovaraca i “Vukovaraca”.

Naravno, legitimno je biti i protiv prosvjeda.

Svi oni građani Hrvatske, pa i Vukovarci koji su protiv (a sigurno ima i takvih, ne dvojim), mogu slobodno organizirati svoj “kontra-prosvjed” (zašto ne!?) i javno zatražiti da ratni zločinci ostanu i dalje nekažnjeni, a institucije zadužene za taj dio posla nastave po starom. Sasvim sam siguran da bi imali popriličnu potporu od SDSS-a, dožupana Ćurčića (koji se ni danas “ne može sjetiti” je li bio 20. studenoga 1991. godine na Ovčari ili nije), ministrice Žalac, pa i svojih istomišljenika s lijeve obale Dunava.

Bilo bi to mnogo poštenije, nego rovariti putem društvenih mreža i zaplotnjački minirati pokušaj da se konačno poslije 27 godina čekanja stvari pomaknu s mrtve točke, a žrtve, njihovi potomci i rodbina postignu neku elementarnu pravdu kao zalog bolje budućnosti i zdravijih odnosa u gradu mučeniku i heroju.

Oni koji rane Vukovara ne osjećaju kao svoje, nemaju pravo prigušiti glas žrtve i ušutkati je. Minimum pristojnosti nalaže da se odmaknu – jer to ionako nije njihov problem. Njih rat nije dotaknuo i oni s tom pričom nemaju ništa.

Konačno su se svi mogući “dušebrižnici” – od premijera Plenkovića i pojedinih ministara do lijevo-liberalne i neokomunističke klike, mainstream medija, SDSS-a i ostalih “progresivnih” snaga našli na istoj valnoj duljini. Zdušno rade na politizaciji budućeg prosvjeda, dok u isto vrijeme dižu dreku oko toga kako neki drugi “žele politizirati predstojeći skup”.

Sindrom piromana koji potpale  požar pa prvi jurnu kako bi ga tobože “ugasili” (i to benzinom) i nije neka novost kod nas. Često smo svjedoci toga.

Treba li ponoviti: prosvjedovat će se protiv tromosti državnih institucija i tražiti brže procesuiranje svih ratnih zločina, neovisno koje su nacionalnosti ili vjere, kako žrtve, tako i počinitelji.

Komu to smeta, objektivno se stavlja u poziciju obrane onih koji su vršili ratne zločine.

 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari