Pratite nas

U potrazi za Istinom

NEKAŽNJENI ZLOČINI – KRVAVA JESEN U LOVASU

Objavljeno

na

U listopadu 1991. godine, malo pitoreskno hrvatsko mjesto Lovas (smješteno na krajnjem istoku Hrvatske, na obroncima Fruške Gore, između Sotina i Iloka), pretvoreno je u koncentracijski logor u kojemu su srpski zločinci počinili neke od najtežih i najokrutnijih masovnih zločina tijekom hrvatskog Domovinskog rata.

“Morali smo se primiti za ruke, a zatim šetati minskim poljem” – svjedoči jedna od žrtava, teško ranjeni Ivan Mujić koji je uspio preživjeti dane okupacije svog sela i krvavu “berbu grožđa” u minskom polju kuda su njega i njegove sugrađane natjerali pripadnici srpske paravojske.

U tom hodu smrti ubijen je 21 civil, dok ih je 14 ranjeno. Leševi žrtava pokopani su tek sutradan u zajedničku masovnu grobnicu. Selo je temeljito opljačkano i spaljeno.

Pokolj u Lovasu planirani je zločin koji su počinili “JNA” i srpske paravojne postrojbe sastavljene od domaćih Srba i njihovih pomagača iz Srbije i bio je dijelom sveobuhvatnog velikosrpskog projekta etničkog čišćenja prostora namijenjenih budućoj “Velikoj Srbiji”. Prema izvješćima UN-a, pored postrojbi “JNA”, u tomu su sudjelovali i četnički odredi “Beli orlovi” i “Dušan Silni”.

Jedan od najodgovornijih za sve što se događalo u Lovasu i okolici je krvnik Srijema, oficir “JNA” Dušan Lončar koji je zapovjedio napad na Lovas, a izravni je krivac i za masovni zločin u Tovarniku (75 ubijenih nakon pada ovog mjesta u ruke agresora, 22. rujna 1991. godine).

Napad, okupacija, pokolj i bijele vrpce za Hrvate

Razorena crkva sv, Mihaela u Lovasu, listopad 1991.

Napadi na Lovas započeli su 10. listopada i trajali punih osam dana.

Spomenuti Ivan Mujić opisuje to stanje kao dane u kojima je svakodnevno “gledao smrti u oči”.

U Lovasu je živio sa suprugom i svjedoči kako je od početka rata cijeli taj kraj bio okružen vojskom i četnicima, a kasnije su uslijedila i granatiranja sela, pogotovu katoličke crkve.

Dva dana po proglašenju neovisnosti Republike Hrvatske, započela je okupacija i brutalno iživljavanje nad civilnim stanovništvom. Ujutro, u 7,30 sati, tog 10. listopada, uslijedilo je granatiranje i odmah potom pješački napad koji malobrojni i slabo naoružani branitelji nisu uspjeli odbiti. Tog prvog dana okupacije, agresor je ubio 23 stanovnika – na ulicama, u dvorištima ili u kućama žrtava. Domaći Srbin iz Lovasa, Milan Radojčić bio je zapovjednik “Teritorijalne odbrane” općine Lovas i on i njegova skupina su uz pristanak oficira “JNA” u mjestu uspostavili svoju vlast.

Hrvati su po naredbi srpskih nacista morali nositi bijele vrpce oko rukava i od tada nadalje tretirani kao roblje. Lovas je pretvoren u srpski koncentracijski logor iz kojega nije bilo izlaza.

Katolička crkva sv, Mihaela je zapaljena i srušena, na svakoj hrvatskoj kući je izvješena bijela krpa, 261 je opljačkana u spaljena, dok su srušeni ili oštećeni i svi gospodarski objekti. Mnoge su žene i djevojke silovane, dio je mještana odveden u logore u Srbiji. Mnogi su mučeni – tukli su ih željeznim šipkama, kabelima, palicama, bušili im noge i ruke električnim bušilicama, izlagali elektro-šokovima, vadili su im zube i stavljali sol na rane…Tih tortura nisu pošteđene ni žene.

Krvava “berba grožđa”

Pokop žrtava iz masovne grobnice u Lovasu

Dana 17. listopada, okupatori su izdali proglas da se svi muškarci starosti od 18 do 55 godina imaju javiti u seosku zadrugu. Nakon što se do 16 sati tamo skupilo 60 ljudi, zločinci su ih s puškama u rukama natjerali u  dvorište mehaničarske radione (u krugu zadruge), gdje su prenoćili pod stražom. Popisani su, a potom je nekoliko ljudi odvojeno na stranu i pretučeno.

Najgore je tek slijedilo nakon neprospavane noći, 18. listopada, kad su ponovno nemilice tukli (bokserima, palicama, nogama i rukama) i boli noževima većinu uhićenih i potom ih poveli (kako su rekli, u “berbu grožđa”).

Prema iskazu Ivana Mujića, najveći mučitelji bili su izvjesni Petronije, Kosta, Pljoka, Nikola.

Onako krvave i izmučene, postrojili su ih i potom s uperenim puškama potjerali do minskog polja. Usput su ubili Boška Bođanca koji nije mogao dalje hodati. Prozivali su ih po imenu i prezimenu i natjeravali u minsko polje držeći ih cijelo vrijeme na nišanu.

Skupina od 52 Hrvata silom je upućena na čišćenje minskog polja svojim tijelima. Nisu znali da se oko njih nalaze ubojita eksplozivna sredstva. Krvnici su ih natjerali da se uhvate za ruke, rašire i tako pješice krenu preko minskog polja. S prvim eksplozijama započela je i pucnjava iz oružja po nesretnim ljudima, pri čemu je ubijen 21 čovjek, a ranjeno njih 14. Na tom području nije ranije bilo minskog polja, nego je ono bilo postavljeno specijalno za tu prigodu. Da se na kraju nije našao jedan oficir “JNA” koji je prekinuo ovaj masakr, vjerojatno bi bili svi pobijeni. (Opširnije: isto – )

Epilog

Nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja (1998. godine), iz masovne grobnice na području Lovasa ekshumirano je 68 žrtava i njih još 10 u pojedinačnim grobnicama.

Tijekom Domovinskog rata u Lovasu je ubijeno ukupno 89 osoba, dok se jedna vodi kao nestala.

Srbijansko Tužiteljstvo za ratne zločine 2007. godine je podiglo optužnicu za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva protiv 14 osoba (pripadnika “JNA”, lokalnih teritorijalnih paravlasti općine Lovas u vrijeme rata i četničkog odreda “Dušan Silni”) za ubojstvo 70 civila u Lovasu: Ljuban Devetak, Milan Devčić, Milan Radojčić, Željko Krnjajić, Miodrag Dimitrijević, Darko Perić, Radovan Vlajković, Radisav Josipović, Jovan Dimitrijević, Saša Stojanović, Dragan Bačić, Zoran Kosijer, Petronije Stevanović i Aleksandar Nikolaidis.

Lovas je jedno od rijetkih mjesta na istoku Hrvatske u koje se vratio život

Sudsko vijeće Odjela za ratne zločine Višeg suda u Beogradu je poslije 4 godine suđenja (26.6.2012.) izreklo osuđujuće presude koje su, međutim, 2014. godine od strane Apelacionog suda poništene, te je naloženo novo suđenje.

Slijede manipulacije s izmjenama sudaca, pa čak i njihovim smjenjivanjem i nepostavljanjem drugih, tako da se postupak namjerno opstruira.

Protiv Milana Devčića i još 9 optuženih (jer u međuvremenu su umrla njih četvorica: Ljuban Devetak, Dragan Bačić, Aleksandar Nikolaidis i Milan Radojčić), pokrenut je novi proces koji je trebao biti završen 2016. godine, ali je neposredno prije završnih riječi postupak počeo ispočetka – zbog postavljanja novog predsjednika Sudskog vijeća!

Tako se bizantska podvala i dalje nastavlja kao i u svim drugim slučajevima gdje Srbija tobože “sudi” vlastitim zločincima za djela masovnih zločina koja su počinili na teritoriju Hrvatske. (Vidi: (https://www.danas.rs/drustvo/sudjenje-za-lovas-pocinje-iz-pocetka/)

Neobjašnjivo je, međutim, da Republika Hrvatska po tom pitanju ne poduzima ništa. Za koju godinu, kad akteri događaja poumiru, bit će kasno za pravdu.

O zločinima u Lovasu te ratne jeseni 1991. godine, snimljen je 2017. godine dokumentarni film “Krvava berba grožđa” (autor Silvije Mirošničenko). U njemu pakao koji su prošli opisuju autentični svjedoci – preživjele žrtve (Ruža Pavlić, Petar Vuleta, Nevenka Peulić).

U prepunoj dvorani Art-kina Metropolis Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, 14. listopada 2017. godine održana je premijera ovog potresnog filma koji je izazvao i suze i ovacije nazočnih.

Narod ne zaboravlja.

Pamti.

I pamtit će svoje žrtve i krv prolivenu za slobodu.

Moliti za njih, sjećati se i čuvati uspomenu.

To mu nitko ne može uzeti.

Ali, nepravda zbog nekažnjenog zločina boli, peče i ostavlja gorak okus u ustima…

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

10. listopada 1991. Pokolj u Lovasu – okupacija, teror, ubijanje i tjeranje Hrvata u minska polja

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Kako je hrvatski blaženik i uskoro svetac spašavao Židove

Objavljeno

na

Objavio

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, hrvatski blaženik i uskoro svetac, spašavao je Židove skrivajući ih od ustaša u Bolnici sestara milosrdnica. Činio je to u dogovoru sa Židovskom općinom Zagreb, a te dosad neotkrivene podatke prije ovogodišnjeg Stepinčeva Večernjem listu ustupio je zagrebački poduzetnik židovskog podrijetla Marko Danon.

– Nadbiskup Stepinac imao je dogovor s predsjednikom Židovske općine dr. Hugom Khonom i nadrabinom Miroslavom Šalomom Freibergerom da Židove koje Židovska općina pošalje u bolnicu i jamči da će im platiti liječenje, bolnica odmah prima na liječenje. To je išlo zacijelo tako brzo da bi, na primjer, oni danas poslali dopis, a čovjek bi već sutra bio primljen u bolnicu. To je funkcioniralo do svibnja 1943. kad je u Zagreb došao Himmler a s njime i SS jedinice, koje su uhitile mnogo Židova u Zagrebu, između ostalih i predsjednika općine dr. Khona i nadrabina Freibergera, i odvezli ih u Auschwitz.

Praktički je poslije toga Židovska općina vegetirala s jednim ili dva čovjeka koji su ostali i više nije mogla plaćati troškove za liječenje u bolnici, pa je zacijelo od toga svibnja 1943. do kraja rata za Židove koji su se skrivali u bolnici troškove podmirivala Zagrebačka nadbiskupija.

Oni su, u svakom slučaju, još dvije godine bili u bolnici – objašnjava Danon, napominjući da se Židovi u to vrijeme nisu mogli liječiti u državnim bolnicama, nego isključivo u Bolnici sestara milosrdnica kojom je upravljala Katolička crkva i koja je imala svoju autonomiju pa NDH na nju nije imala utjecaja.

– Da nije bilo Bolnice sestara milosrdnica, Židovi u Zagrebu, nažalost, bez obzira na to u kojem su statusu bili, arijevaca ili iz mješovitih brakova ili su pak prešli na katoličku vjeru, ne bi mogli biti liječeni u drugim bolnicama jer su bile pod upravom NDH. Mogli su se liječiti isključivo u Bolnici sestara milosrdnica i skrivati se ondje – kaže Danon, dodajući da su sestre milosrdnice prije rata tu bolnicu osuvremenile tako da je bila najbolja i najopremljenija bolnica u Kraljevini Jugoslaviji. Od kvalitete kadrova nadalje, od kirurgije, oftalmologije i drugih odjela, piše Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Otac djevojke koja je navodno nasilno ‘žigosana’ slovom U bio je kandidat SDP-a za Županijsku skupštinu

Objavljeno

na

Objavio

Otac djevojke jedne zadarske škole požalio se medijima kako joj kćer kolege učenici zlostavljaju zbog pripadnosti albanskoj nacionalnoj manjini. To zlostavljanje doživjelo je svoj vrhunac kada su joj, po riječima oca užarenim upaljačem utisnuli slovo ‘U’ na ruci zbog čega se oglasilo ministarstvo znanosti i obrazovanja te ministrica Divjak, dječje pravobraniteljice i posebice zastupnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru Milorad Pupovac koji je tražio stroge sankcije zbog čina mržnja i ksenofobije.

Ipak, obrat u slučaju dogodio se u petak kada je otkriveno kako je djevojka, pripadnica albanske nacionalne manjine na Facebooku objavljivala fotografije u majici s ustaškim znakovljem, a njena poznanica je komentirala kako je u istoj majici često viđena u gradu Zadru.

Poznanica je medije kazala kako joj kolege nisu mogli nasilno utisnuti upaljačem slovo “U” iz prve, odnosno da je djevojka sudjelovala dobrovoljno u tome, što je potvrdio i ravnatelj zadarske škole.

“Dječak joj slovo ‘U’ nije mogao napraviti u jednome potezu, bez da se ona trznula… pa tamo je bilo 20 učenika…”, kazala je poznanica.

Ravnatelj škole Jozo Dragić, na inzistiranje da objasni zašto odmah u srijedu nije policiji prijavio događaj, istaknuo je da su djeca poslana sa sata tjelesnog k njemu u ured, jer je profesorica primijetila slovo “U” na ruci djevojke te da su ga preklinjali da ništa ne poduzme, da su oni prijatelji.

“Snosim tu krivicu, ako je to tako, da sam trebao odmah prijaviti, ali ja sam stvarno sve učinio po Protokolu o nenasilju u školi. Nisam ni izjavio da je to bezazlena dječja igra, to su sama djeca meni izjavila, tim riječima, neposredno nakon događaja i molili me da ne zovem ni liječnika ni policiju”, objasnio je ravnatelj Dragić te na upit očekuje li sankcije, odgovorio: “Izgleda da očekujem, na žalost.”

Otac djevojke Adem Shala – izaslanik na SDP-ovoj Konvenciji i kandidat na izborima

Dodatnu pozornost cijelom slučaju, a kojeg je zgrozio i premijera Andreja Plenkovića, privlači činjenica kako je otac djevojke Adem Shala 2018. godine bio kandidat za Županijski odbor Županijske organizacije SDP-a u Zadru.

Nadalje, Adem Shala je 2017. godine bio i kandidat SDP-a za člana Županijske skupštine Zadarske Županije, a 2016. godine bio je izabran za jednog od 26 delegata koji su predstavljali SDP-ovu zadarsku Gradsku organizaciju na Konvenciji stranke u Zagrebu, piše narod.hr.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari