Pratite nas

Kronika

Nekažnjeni zločini tzv Armije BiH: Doljani, Stipića livade 28. srpnja 1993.

Objavljeno

na

Muslimanska takozvana Armija BiH je 28. srpnja 1993. tijekom upada u Doljane likvidirala, ponajviše koristeći hladno oružje, 17 Hrvata u Doljanima, a zatim i 22 osobe na Stipića livadi. Tada je zaklano ili ustrijeljeno 39 civila i vojnika u jednome od najtežih zločina počinjenih nad Hrvatima u BiH. Osim što je podignuta jedna optužnica pred Županijskim sudom u Mostaru, koja je odbačena, nitko nije odgovarao za taj stravični zločin.

Hrvatski narod uvijek će se sjećati muka svojih sunarodnjaka u jablaničkom logoru Muzej i stravičnog zločina koji su počinili pripadnici Armije BiH nad žiteljima Doljana, a u tijeku ratnog sukoba između HVO-a i muslimanskih oružanih snaga od 1992. do 1994. godine. U općini Jablanica je bilo 11.800 stanovnika na popisu stanovništva iz 1948. godine, a od toga je bilo 57,1 posto Muslimana-Bošnjaka, 34,8 posto Hrvata i 7,0 posto Srba. Kada se ti podaci usporede s onima iz 1991. godine, onda se uočava da su Muslimani-Bošnjaci postali dominantan faktor, a da su se Hrvati i Srbi iseljavali. Tada je općina brojila 12.664 stanovnika, a od toga je 71,7 posto Muslimana-Bošnjaka, 18,1 posto Hrvata i 4 posto Srba.

Od napetosti do sukoba

Na prvim demokratskim izborima 1990. godine većinu glasova su dobili SDA i HDZ BiH. Kao vodeća politička snaga SDA odmah provodi diskriminaciju prema nemuslimanskom stanovništvu. Srbi su isključeni iz svih institucija vlasti, a bolje nisu prošli ni Hrvati pa zbog toga dolazi do nesuglasica i napetosti. Sa srpskom agresijom Hrvati se organiziraju u HVO i brane svoje domove. Krajem 1992. godine postrojbe Armije BiH posežu za nasiljem, presreću konvoje humanitarne pomoći koji idu “Putem spasa”, pljačkaju kamione, a ljude maltretiraju. Ekstremisti na kontrolnom punktu u selu Ostrožac ubili su jednoga vojnika HVO-a, a jednoga ranili. Nepoznata eksplozivna naprava eksplodirala je 12. prosinca 1992. godine uz vanjski zid katoličke župne crkve u Jablanici, a od toga su popucala stakla triju prozora i manje su oštećeni oluci i fasada crkve.

Od tada napetosti između Armije BiH i HVO-a prerastaju u otvoreni ratni sukob. U gradu je nesnosan život za Hrvate, oni gladuju, gube radna mjesta, otimaju im stanove, pljačkaju ih i stalno ponižavaju. HVO se povlači u hrvatska sela, a stanovništvo bježi. U ratnom sukobu između HVO-a i Armije BiH bilo je 69 ratnih žrtava Hrvata, a od toga su bila 54 zarobljena i ubijena vojnika HVO-a, četvero djece i 11 odraslih civila.

Najteži zločin u jablaničkoj općini nad Hrvatima počinili su vojnici Armije BiH u selu Doljanima 28. srpnja 1993. godine. Doljani su po popisu stanovništva 1981. godine imali 1049 stanovnika, a od toga je bio 731 Hrvat ili 69,68 posto, Muslimana-Bošnjaka je bilo 316 ili 30,12 posto, a osim njih u selu je bio jedan Srbin i jedan “ostali”. Doljani su udaljeni 12 kilometara od Jablanice, a u njima je sjedište župe sv. Ilije proroka, koja pripada vrhbosanskoj nadbiskupiji i nju opslužuju bosanski franjevci

Ujutro su Doljane opkolili pripadnici 44. brdske brigade IV. korpusa Armije BiH, pripadnici MUP-a općine Jablanica i naoružana skupina Muslimana-Bošnjaka iz sela Jelačića. Oko 10 sati spomenute združene oružane snage, predvođene Behremom Bećirom Bećom, Ismetom Eglenovićem, zvanim Pegla, Amirom Halihodžićem s nadimkom Prpa, Jusufom Kevrićem i drugima, počele su oružani napad na hrvatsko stanovništvo i njihovu imovinu. U selu su bile nejake snage HVO-a, koje su činili mještani, koji nisu bili profesionalni vojnici, već domobrani koji su branili svoje živote, obitelji i domove.

U tome selu toga dana ubijeno je i masakrirano 39 civila i vojnika  HVO-a, točnije domobrana. U logor Muzej odvedeno je 185 mještana, među kojima je bilo 37-ero djece i 10 trudnica.Pred užasnom spoznajom da vojnici Armije BiH ubijaju sve Hrvate, ljudi su bježali na sve strane.
Bježao je i župnik fra Vlado Koštroman u automobilu, koji je pogođen sa šest metaka, jedan je okrznuo župnika, a drugi je ranio jednu osobu na stražnjem sjedalu.

Zločin u Doljanima otkriven je 1. kolovoza 1993. godine kada su selo oslobodile postrojbe HVO-a. Očevici su zatekli 17 masakriranih vojnika, na kojima su se vojnici Armije BiH iživljavali, većina lubanja bila je razmrskana, tupim predmetom, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka tijela su bila nagorjela. Osim toga leševi su bili minirani kako bi nastradali oni koji ih budu kupili. Među leševima civila jednoj ženi je rasparan trbuh, jedan muškarac je zaklan, a drugome napola odsječena glava.

Logor u jablaničkome muzeju

U logoru Muzej u Jablanici bilo je zatočeno 69-ero djece, broj zatočenih civila bio je 623, osam je Hrvata umrlo, dvije žene su silovane. Anica Jurina Šitum (1913.) u logoru Muzej je umrla od gladi, jer su joj čuvari sustavno uskraćivali hranu.

Među osumnjičenima za zločin u Doljanima su general Arif Pašalić, Enes Kovačević, Senad Džino, Edin Bešić, Ekrem Kevrić, Emin Zebić, Ahmet Salihamidžić Cicko i Džemal Ovnović. Osumnjičen je i Behrem Bećir zvani Beća, koji je bio nastavnik tjelesnog odgoja, a predvodio je akciju na Doljane. Posebna odgovornost za zločin u Doljanima leži na dr. Safetu Ćibi, ratnom predsjedniku općina Konjic, Jablanica i Rama/Prozor. Nakon masakra u selu Doljanima i tolikih žrtava, on je zajedno s komandantom 44. brdske brigade Armije BiH Enesom Kovačevićem čestitao sudionicima akcije na “uspjehu”. Čestitka je 28. srpnja navečer izrečena na dnevniku lokalne CVT Jablanica. U čestitci se pohvaljuju svi sudionici akcije “oslobađanja” Doljana.

Iz knjige Zločin s pečatom Ivica Milivončić

Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Granate na Hrvate’ – grafiti su najmanji problem Hrvata koji žive u granicama Srbije

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što su se početkom ovog (rujna) mjeseca u Novom Sadu pojavili antihrvatski grafiti („Ubi Hrvata da šiptar nema brata“ i drugi) isto se to ponovilo ovih dana u Beogradu i to u Osnovnoj školi „Filip Kljajić“, gdje su na vanjskim zidovima tog zdanja na više mjesta ispisane ćirilične poruke čiji je smisao nedvojben ( “Granate na Hrvate”, “Vukovar”, “Knin”, „Četnici“, “Ratko Mladić”, “Ja sam četnik” uz neizbježna četiri ocila – znamenje pod kojim se išlo u rat za „Veliku Srbiju“, klalo, žarilo, palilo, rušilo, pljačkalo i silovalo 90-ih godina po Hrvatskoj i BiH).

I odmah treba reći jednu istinu o kojoj se šuti: takvi marginalni događaji kao što je šaranje po zidovima i javnim površinama – kakve god poruke to nosilo – najmanji su problem s kojim se sreću Hrvati iz Srijema, Banata, Bačke i Srbije; i ne samo Hrvati, nego svi drugi građani koji nisu Srbi, pa i onaj dio normalnih Srba – demokrata i humanista koji ne pristaje uz politiku ekstremizma, opciju koja prevladava kod naših istočnih susjeda.

Hrvati su na prostorima o kojima je riječ nepoželjni od 1918. godine i od tada ih se nastoji suzbiti na sve raspoložive načine: od asimilacije preko pritiska državnog aparata do planskog odnarođivanja i razbijanja (uz pomoć nametanja subetničkih odrednica u zamjenu za njihovo narodno ime – „bunjevac“, „šokac“), pa do otvorenih progona onda kad to uvjeti i međunarodne okolnosti dopuštaju (kao što je bilo u razdoblju od 1991. do 1999. godine). I sve se to događalo (a događa i dalje) u sklopu dugoročne strategije velikosrpskih ideologa.

Pogledamo li službene statističke podatke, vrlo je lako uočiti kako je hrvatski narod na svojim domicilnim područjima (dakle, tamo gdje predstavlja autohtono, starosjedilačko pučanstvo – prije svega u Srijemu i Bačkoj pa potom i Banatu) sveden na ostatke ostataka sa sasvim izvjesnom perspektivom potpunog nestajanja.

Krenemo li od 1948. godine, vidimo da je broj Hrvata u Srbiji tada iznosio 169.894 (2,6% udjela u ukupnom stanovništvu)

Taj je broj 1953. godine pao na 162.158 (2,3% udjela u ukupnom stanovništvu); godine 1961. on je iznosio 196.411 (2,6% udjela u ukupnom stanovništvu); 1971. godine 184.913 (2.2% udjela u ukupnom stanovništvu); 1981. godine 149.368 (1,6% udjela u ukupnom stanovništvu); 1991. godine 105.406 (1,1% udjela u ukupnom stanovništvu); 2011. godine 57.900 (0,81% udjela u ukupnom stanovništvu).

Kako je vidljivo, u odnosu na 1961. godinu, broj Hrvata u Srbiji smanjen je za preko 300%.

Isti se proces odvija i u Vojvodini gdje je 1961. godine živio 145.341 pripadnik hrvatskog naroda, taj je broj 1991. godine bio 74.226, a 2011. godine 47.033.

Dakle, opet smanjenje od preko 300%.

Danas Hrvata u Srijemu, Bačkoj i Banatu (Vojvodini) sasvim sigurno nema više od 40.000 i taj trend rapidnog smanjenja ove populacije nije ni malo ohrabrujući.

Iz Srbije koja „nije učestvovala u ratu“, 90-ih godina prošlog stoljeća protjerano je ili pobjeglo od terora države i njezinih ekstremnih pokreta i skupina oko 50.000 Hrvata, najviše iz Vojvodine (oko 40.000).

Uvijek treba naglašavati činjenicu da su oni u svemu bili lojalni građani koji ni jednoga trenutka nisu digli ruku na državu u kojoj su živjeli, pa čak ni onda kad ih je ona progonila, zatvarala, mobilizirala u rat, palila im i otimala domove, premlaćivala ih, odvodila ih iz kuća i ubijala, kršila im temeljna ljudska i nacionalna prava – ili slala četnike i druge ekstremne skupine da taj prljavi posao obave u njezino ime i za njezin račun.

Jedini „otpor“ koji je ovaj narod pružio, bio je odlazak sa svojih stoljetnih ognjišta – u tišini, bez pompe i galame i bez ijednoga razbijenog prozora, iako su kroz cijelo to vrijeme nosili biljeg „ustaša“. Uzalud su bili vapaji naših svećenika i biskupa. Srijem je najvećim dijelom etnički očišćen, hrvatsko je pitanje u Banatu odavno riješeno, a taj se proces privodi kraju i u Bačkoj u kojoj se još uvijek Hrvati nekako drže u enklavama oko Sombora i Subotice.

Hrvate u Srbiji i Vojvodini i danas tuku, uništavaju im i pale imovinu, a svaka (pa i nehotično) pogrešno izgovorena, napisana riječ ili gesta dovodi ih u poziciju da su na udaru „patriota“ koji od 1991. godine u Srbiji vedre i oblače. To što se u ove krajeve nakrcalo na desetke tisuća „krajišnika“ (iz Hrvatske i BiH) među kojima i tisuće zločinaca i ubojica koji su tamo pronašli spas od sudskih progona u zemljama gdje su nedjela počinili, još je jedna otegotna okolnost za sve koji nisu Srbi, a posebice Hrvate koji su prema svim istraživanjima najomraženiji narod među Srbima.

Hrvati u Srbiji i Vojvodini su osuđeni su na šutnju – na nestajanje u šutnji. I kako bi biološki opstali u večini slučajeva su primorani odreći se sebe i svoga nacionalnog identiteta.

Kad se njih premlaćuje, ne diže se halabuka, nema tamošnjih premijera, ministara, predsjednika koji osuđuju incidente. Srbi imaju posve drugačiju strategiju: oni svoj prljavi veš kriju i provode ono na čemu rade već više od stotinu godina.

Naši Hrvati koji imaju nesreću živjeti tamo, nemaju svoga „Pupovca“ koji će svaki čas „trljati nos“ vlastima, on nemaju zajamčena mjesta u Narodnoj skupštini.

Jedino pravo koje imaju jeste: odreći se sebe – ili odseliti.

Treće mogućnosti nema.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

27. rujna presuda za zločin u Uzdolu bivšem zapovjedniku tzv. ABiH Enveru Buzi

Objavljeno

na

Objavio

Sud Bosne i Hercegovine u petak, 27. rujna izreći će prvostupanjsku presudu Enveru Buzi, bivšem zapovjedniku Samostalnog bataljuna Prozor Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) koji se tereti za zločin protiv civilnog stanovništva počinjen u Uzdolu kod Prozora, javio je BIRN.

Buzi je na teret stavljeno kako je propustio poduzeti mjere da počinitelji zločina u Uzdolu budu kažnjeni. Prema optužnici, pripadnici ovog bataljuna su 14. rujna 1993. napali selo Uzdol, i u zaseocima Križ, Zelenike i Raiči ubili 27 civila hrvatske nacionalnosti.

Ipak, ostaje gorka činjenica kako nalogodavci ovoga zločina nikada nisu izvedeni pred sud, iako je sasvim jasno kako je netko pomno planirao masakr nad hrvatskim stanovništvom na Uzdolu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari