Pratite nas

Kronika

Nekažnjeni zločini

Objavljeno

na

Proteklog tjedna policijski službenici SIPA-e, po naredbi Tužiteljstva BiH u Zenici su lišili slobode Jasmina Čalomera (39.) zbog postojanja osnova sumnje da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva općine Vitez u travnju 1993. godine.

Krizevi-Krizanceva-sela-e1404739503753-702x336

Zločin za koji se sumnjiči  počinjen je 23. travnja 1993. godine u selu Prnjavor, u viteškoj mjesnoj zajednici Počulica, odakle su svi mještani hrvatske nacionalnosti prognani već prvog ratnog dana (16. travnja) u Lašvanskoj dolini. No, znatan broj odraslih osoba, muškaraca i žena, njih tridesetak, zatočeni su u društveni dom u selu Prnjavor, u skučeni prostor, bez osnovnih uvjeta za život, gdje su maltretirani, ponižavani, fizički zlostavljani…, odvođeni na kopanje rovova i prisiljavani na druge fizičke poslove. A 23. travnja kroz zatvorena drvena vrata društvenog doma obijesni osamnaestogodišnjak, Jasmin Čalomer iz Zenice, bez ikakvog povoda i razloga, rafalno je pucao i smrtno pogodio Jozu Vidovića, Franjinog (1945.), Ivu Vidovića, Stipinog (1939.) i Peru Papića, Perinog (1960. U tom divljačkom činu teško su ranjene četiri žene i dvojica muškaraca, a lakše još tri osobe. Na tom području, u to vrijeme, zapovjednik postrojbe Armije BiH bio je Safet Sivro iz viteškog naselja Sivrino Selo.

Vijest o lišavanju slobode Jasmina Čalomera u Vitezu među Hrvatima primljena je s odobravanjem ali se može reći i s velikim iznenađenjem, pa i s ironičnim pitanjem: Zar su zločine činili i pripadnici Armije BiH?. Jer, nakon više od dvadeset godina nakon završetka muslimansko-hrvatskog rata, to je prvi korak Tužiteljstva BiH ka rasvjetljavanju ratnog zločina počinjenog nad Hrvatima u Vitezu,  od strane pripadnika Armije BiH  A zločina je bilo, brojnih, strašnih, masovnih…, o kojima se, uglavnom, u bošnjačkim medijima nije ni pisalo niti govorilo. Jer, sve te zločine nad Hrvatima „poklopio“ je strašan zločin nad Bošnjacima kojega su u Ahmićima 16. travnja, počinili pripadnici HVO-a. Međutim, nijedan zločin ne može i ne smije „pokriti“ drugi zločin niti se smije zanemariti, ignorirati, prešućivati…! Jer, žrtva je žrtva, zločin je zločin, ma tko to bio i ma tko taj zločin počinio!

Vijest o lišavanju slobode Jasmina Čalomera u Vitezu među Hrvatima primljena je s odobravanjem ali se može reći i s velikim iznenađenjem, pa i s ironičnim pitanjem: Zar su zločine činili i pripadnici Armije BiH?. Jer, nakon više od dvadeset godina nakon završetka muslimansko-hrvatskog rata, to je prvi korak Tužiteljstva BiH ka rasvjetljavanju ratnog zločina počinjenog nad Hrvatima u Vitezu, od strane pripadnika Armije BiH A zločina je bilo, brojnih, strašnih, masovnih…, o kojima se, uglavnom, u bošnjačkim medijima nije ni pisalo niti govorilo.

Nakon uhićenja spomenutog Čalomera među Hrvatima Viteza „oživljavaju“ se i ponovo aktualiziraju zločini s pitanjem hoće li pravosudne institucije konačno okrenuti i drugu stranu ratne medalje u Vitezu i pred lice pravde izvesti počinitelje, zapovjednike, naredbodavce (zapovjedna odgovornost) zločina nad Hrvatima u Vitezu koje ćemo, pokušati kronološki,  javnosti pa i pravosuđu, zašto ne,  prezentirati i na njih ukazati. A riječ je samo o zločinima za koje postoje relevantni dokazi, dokumenti, iskazi, video i foto zapisi…!

Dragan Jurčević, Perin (1953.), retardirana osoba, 16. travnja 1993. godine, prvoga dana sukoba, ušao je u dio Viteza zvani Mahala, koji su kontrolirali pripadnici A BiH. Nesretnog Jurčevića su uhitili i ubili ga, a nakon 40 dana njegovo su tijelo predali HVO.

Dragica Prkačin (1934.) i njezin invalidni sin Vlado (1953.), 17. travnja zapaljeni su u drvenoj baraci u kojoj su stanovali. Posmrtni ostaci ovo dvoje nedužnih i nemoćnih ljudi nikada nisu pronađeni. Pronađena je tek željezna konstrukcija izgorjelih invalidskih kolica koje je koristio invalidni Vlado. Zločin se dogodio u Mahali!

Zoran Vidović, Antin (1964.) uhićen je 19. travnja u kući svoje djevojke u Mahali. Uhitio ga je civilni policajac, bio je civil,  odveden je u nepoznato, a njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. Istoga dana u Mahali, gdje je sa suprugom i dvogodišnjim djetetom i stanovao, zaklan je Anđelko Rajić-Mišković, Jozin, rođen 1964. godine

U viteškom naselju Kruščica koje je tijekom cijeloga rata bilo pod nadzorom Armije BiH, u zaseoku Bobaši, zarobljen je civil Vinko Čerkez (1926.) i Ilija Omazić, (1956.), pripadnik HVO-a. Zatočeni su u objekt (logor) „Crna kuća“. Omazić je svirepo ubijen 19. rujna, dok je Čerkez zadnji put viđen živ u logoru 26. rujna. U ovom kazamatu A BiH početkom rata bila su  zatočen 32 hrvatska civila s  područja Mjesne zajednice Kruščica. Svi preživjeli su prošli torture vojnika A BiH, pripadnika VP  čija se imena znaju i otvoreno se govori da će neki od njih uskoro pred lice pravde.

Gradskom području Viteza i naseljima koja su bila pod nadzorom HVO-a 6. lipnja isključena je voda. Izvorište Kruščica i gradski vodovog kontrolirala je A BiH, a već ranije je isključena struja, prekinute telefonske komunikacije. Tako je bilo sve do kraja rata, do potpisa Vašingtonskog sporazuma.

Strašan zločin počinili su pripadnici A BiH 10. lipnja. Naime, tog je dana s obližnjeg položaja A BiH ispaljena minobacačka granata i u viteškom prigradskom naselju Kamenjače zauvijek u igri prekinula osmoro viteških mališana. Još desetoro djece je teže i lakše ranjeno, a zločin je tim veći jer u tom dijelu Viteza nije bilo ni vojske niti bilo kakvih vojnih objekata. A to su pripadnici A BiH znali jer su na tim položajima bili domaći momci.

Pripadnici 7. muslimanske brigade iz sastava 3. korpusa A BiH, 5. rujna upali su u tranše HVO-a na liniji obrane Zabilje-Brdo, zauzeli nekoliko rovova, zarobili 14 pripadnika radnoga voda i odveli ih u nepoznato. Na video snimci koju posjeduje hrvatska strana, a snimka je djelo pripadnika A BiH, vidljivo je da su to učinili pripadnici zloglasne postrojbe EL mudžahid. Vidljivo je, također, da su svi uhićeni odvedeni živi, a tek nakon dva mjeseca, nakon brojnih prosvjeda pred bazom UNPROFOR-a u Biloj i pod pritiskom MCK, njihovi posmrtni ostaci, masakrirana tijela, predana su obiteljima(Vlado Krišto, Branislav Petraš, Tomislav Petraš, Niko Petraš, Ranko Sukara, Duško Ikić, Srećko Mišković, Nikica Jerković, Željko Lovrić, Albert Gabrijel, Jozo Marijanović, Mladen Ikić, Milan Milanović i maloljetni Željko Stojak)  Ni za ovaj zločin još nitko nije odgovarao, iako je rodbina žrtava, na video snimci, među napadačima, prepoznala i neke svoje susjede, tada pripadnike zloglasne postrojbe, EL mudžahid, koji sada žive u susjednom selu Sadovcače i njihova su imena poznata i široj javnosti, a preko medija i nadležnim pravosudnim organima.

Križančevo Selo nadomak Viteza je najveće stratište Hrvata u BiH. Naime, samo u jednom danu, 22. prosinca 1993. ubijena su 64 pripadnika HVO-a i hrvatska civila. U žestokoj borbi tog maglovitog jutra najelitnije postrojbe A BiH iz Zenice, Sarajeva i Tuzle, probile su liniju obrane, u borbama su poginula 34 vojnika i civila mještanina, dok je 30 ranjenih i zarobljenih vojnika odvedeno prema Počulici, naselju koje graniči s općinom Zenica. Njihova masakrirana tijela, nakon upornog posredovanja UNPROFOR-a, Europskih promatrača  i MCK, nakon 39 dana predana su obiteljima. Ni za ovaj strašan zločin, još nitko nije odgovarao niti su pokrenute bilo kakve istražne radnje

Samo 18 dana nakon Križančeva Sela, 9. siječnja, pripadnici Armije BiH u viteškom prigradskom naselju Buhine Kuće počinili su novi strašan zločin. Tog 9. siječnja, 1994. godine, pripadnici elitnih postrojbi iz Zenice, Tuzle i Kalesije, uz direktno zapovijedanje zapovjednika Trećeg korpusa A BiH, generala Mehmeda Alagića,  pod okriljem maglovite noći, ušli su neopaženo iza leđa domobranima I bojne Viteške brigade HVO-a, upale u naselje i među vojnicima i civilnima,  među kojima je bilo djece, žena i staraca, napravili pravi pokolj. Opljačkano je i zapaljeno desetak kuća i gospodarskih objekata, a među 27 žrtava bila su i devetorica pripadnika PPN „Munje“. Njih devetorica bili su te noći  na odmoru, uhićeni su na spavanju, vezani su žicom, mućeni, masakrirani i svirepo ubijeni. Nihova tijela (Mladen Grgić, Rafaelov (22), Ivica Lovrinović, Antin (27), Smiljan Papić, Vlatkov (24), Mario Buligović, Josipov (21), Goran Kafadar, Mijin (21), Anto Božić, Matin (21) Ivan Kreševljak, Zrinin (18), Toni Jazvić, Ivanov (18), Mario Barišić, Markov (19). Nihova tijela, te tijela  još troje ubijenih pronađena su 20. siječnja nakon što je diverzantski vod HVO-a oslobodio dio

naselja Buhine Kuće. Među 12 pronađenih tijela bilo je i tijelo jedne žene, te masakrirano tijelo Novaka Jurića, Milanovog (35), dok je pronađeno tijelo Marka Buhića, Dragutinovog (37) prognanika iz Zenice doslovno presječeno  i pronađen je samo gornji dio tijela.

Tijela još petoro ubijenih pronađena su u jednoj šupi, mjesec dana kasnije, 9. veljače, kada su pripadnici HVO-a oslobodili ovo popaljeno i opljačkano naselje.

U napadu na Buhine kuće, 9. siječnja, teže i lakše je ranjeno još tridesetak vojnika i civila. Po život opasne rane zadobilo je i dvoje djece čiji su roditelji (obitelj Vidović) to jutro ubijeni.

Video snimci zapaljenih kuća i mučni prizori tijela ubijenih vojnika i civila koja leže neposredno uz prometnicu Vitez – Busovača, posredstvom CNN-a i drugih inozemnih TV kuća obišle su cijeli svijet, hrvatska strana posjeduje video i foto snimke žicom vezanih i masakriranih tijela, izjave svjedoka, ali još uvijek ovaj zločin nije predmet razmatranja domaćih sudova, a nije bio ni predmet haškog Tribunala, kao uostalom i drugi brojni zločini počinjeni nad Hrvatima u Vitezu.

A božja, ljudska, pravosudna načela kažu, svakodnevno se mogu čuti: Pravda mora biti ista za sve, zločin je zločin, žrtva je žrtva…! Je li baš tako???

O kakvom se strašnom zločinu počinjenom nad zarobljenim Hrvatima u Križančevu Selu 22. prosinca 1993. radi neka ilustrira izvod iz zapisnika sa identifikacije masakriranih tijela vraćenih obiteljima 39 dana nakon uhićenja i odvođenja. Identifikaciju je vršio ugledni liječnik, dugogodišnji ravnatelj Doma zdravlja u Vitezu, primarijus dr. Franjo Tibold. U izvodu iz zapisnika stoji:

  • Leš br.  1 –  Zdrobljena glava u predjelu vilica, duboka rasjekotina na lijevoj natkoljenici.
  • Leš br.  2 –  Zdrobljena glava, izbijene oči.
  • Leš br.  3 –  Izbijeno lijevo oko, zdrobljena vilica ulijevo.
  • Leš br.  4 –  Zdrobljena glava.
  • Leš br.  5 –  Zdrobljena glava odozgo, lica nema
  • Leš br.  6 –  Zdrobljena glava, pomjerene vilice s lijeve strane udesno, zdrobljena natkoljenica.
  • Leš br.  7 –  Zdrobljeno lice
  • Leš br.  8 –  Zdrobljena glava u potiljku.
  • Leš br.  9.-  Preklan, rez širok 15 centimetara
  • Leš br.10. – Glava zdrobljena, duboka posjekotina ispod lijevog uha.
  • Leš br.11. –  Zdrobljena glava…?

Tu je dr. Tiboldu pozlilo i nije mogao dalje nastaviti identifikaciju. Identifikaciju sa skoro istim opisom završio je drugi liječnik.

Tijekom rata i potpune blokade Lašvanske doline koja je trajala 316 dana u Vitezu su poginula ili su ubijena 653 vojnika i civila. Među 78 ubijenih civila bilo je 21 dijete. Ranjeno je  više od dvije tisuće vojnika i civila, ostalo je 328 udovica, 22 djece bez oba a 431 dijete  bez jednog roditelja.

S područja općine Vitez, dijela pod kontrolom A BiH prognano je 507 hrvatskih obitelji, odnosno 1519 osoba, njihova imovina je opljačkana, a srušeno je ili zapaljeno 530 stambenih objekata, vlasništvo Hrvata. A javnost, bar ona bošnjačka zna samo da su s područja općine Vitez prognani, pljačkani, ubijani Bošnjaci.

Tijekom rata u logorima Armije BiH, u Počulici, Grbavici, Kruščici, Mahali i Sivrinom Selu bilo je,  duže ili krače vrijeme,  zatočeno 195 osoba hrvatske nacionalnosti. Uz maltretiranja, ponižavanja, premlaćivanja, odvođenje na kopanje rovova…, ubijeno je 5, teže ranjeno 6 i lakše još desetak osoba hrvatske nacionalnosti.

vitez.info/kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari