Pratite nas

Kolumne

Damir Pešorda: Novo prekrajanje granica u jugoistočnoj Europi

Objavljeno

na

Hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini važnije je za Hrvatsko nego što je to itko u hrvatskoj politici spreman priznati. Gubitkom hrvatske komponente u BiH cijela Hrvatska južno od Splita gubi dubinu i postaje područje koje bismo u nekim novim svjetskim ili lokalnim sukobima lako mogli izgubiti.

U Bosni se i Hercegovini sve više približavaju izbori, a pozicija Hrvata u toj državi daleko je od dobre. Muslimansko-bošnjačka politika majorizacije i unitarizacije u punom su zamahu. Likovi poput Komšića, koji se po potrebi predstavljaju kao Hrvati, zazivaju čak i dokidanje konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH. Međunarodna zajednica samo papagajski ponavlja mantru o jedinstvu ”Bosne” i nedopustivosti nacionalizma, hrvatskog i srpskog jer muslimansko-bošnjački nacionalizam valjda ne postoji za međunarodnu zajednicu. Hrvatska vlada po običaju pokazuje nezainteresiranost za stanje svog naroda u susjednoj zemlji, dok srpske vlasti, također po običaju, kreću u još jednu zapadnobalkansku inicijativu poboljšavanja vlastite prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Prekrajanje granica

Posljednjih dana mediji, potaknuti porukama koje odašilju Aleksandar Vučić i Hashim Thaçi, nagađaju mogući dogovor o korekciji granice između Srbije i Kosova, pri čemu bi Srbima pripao kosovski teritorij sa srpskom većinom na sjeveru Kosova, a Kosovu Preševska dolina na jugu Srbije naseljena pretežno Albancima. Po prvi put ni reakcije međunarodnih centara moći nisu tako oštro i izričito negativne kao što su nekada bilo, ukratko: prekrajanje granica, izgleda, postaje legitimna opcija. Još kada je Rusija Ukrajini uzela Krim i potpomogla faktično odcjepljenje dviju oblasti na istoku zemlje, bilo je razvidno da je otvoren jedan proces s dalekosežnim posljedicama za međunarodne odnose u budućnosti. S druge strane treba biti pošten i priznati da su Rusi alibi za svoje posezanje za ukrajinskim teritorijem pronašli u intervenciji Zapada na Kosovu.

Hrvatska je relativno mala zemlja na geostrateški važnom prostoru, stoga teško može utjecati na političke procese u svijetu, ali mora prepoznavati trendove i u okviru tih širih procesa iznalaziti način borbe za sebe i svoje državne interese. Međutim, Hrvatska ima vodstvo koje se diči tim da je spremno sve podrediti europskim interesima iliti ”europskim vrijednostima”, oličenim u Angeli Merkel, Emmanuelu Macronu, Jean-Claudeu Junckeru i sličnim tipovima. Takvom vodstvu ne pada ni na pamet da dolazi do velikih promjena na globalnoj razini, da ideologija globalizma dobiva sve snažnijeg protivnika u svojevrsnom trumpizmu, orbanizmu ili, točnije rečeno, novom suverenizmu, kojega lijevi mediji prezrivo nazivaju ”populizmom”. Umjesto toga da brinu o Hrvatskoj, hrvatski mediji i hrvatska politička elita lupaju po Orbanu, Putinu i Trumpu braneći do posljednjeg Hrvata njemačke, francuske, Sorosove i tko zna čije sve interese.

‘Bosna je podijeljena’

I u ovom konkretnom slučaju oko mogućeg prekrajanja granica na jugoistoku Europe Hrvatska zauzima tuđi stav ne vodeći nikakva računa o svojim interesima. Korektno je načelno biti za nepromjenjivost granica, međutim glupo je dopustiti da nas eventualna sutrašnja promjena mišljenja međunarodne zajednice o tom pitanju zatekne nespremne, pa da svi u nekom novo dijeljenju karata nešto ušićare, a samo mi ostanemo kratkih rukava. Tako je uz dreku sa svih strana da Tuđman ”dijeli Bosnu” Bosna podijeljena, samo što Hrvati nisu dobili svoj dio. To su tvrdoglave činjenice unatoč i do danas podgrijavanoj priči kako je Tuđman s Miloševićem ”dijelio Bosnu”.

Eventualna korekcija granica između Kosova i Srbije opcija je koju vrijedi uzeti u obzir upravo zbog činjenice da ona u neku ruku konvenira i Srbima i Albancima. Srbija bi tako uspjela dobiti barem dio Kosova gdje su Srbi u većini, vjerojatno i neki poseban eksteritorijalni status srpskih manastira na Kosovu te otvorila mogućnost da na osnovu toga presedana eventualno priključi Srbiji Republiku Srpsku u BiH. Albanci bi po tom istom obrasci mogli polagati pravo na dijelove Makedonije i Crne Gore, a dobili bi područje na jugu Srbije nastanjeno Albancima. Čak bi i Bošnjaci po tom istom načelu mogli posegnuti za Sandžakom. Samo bi Hrvati u BiH bili definitivni gubitnici jer bi ih Bošnjaci još snažnije pritisnuli u slučaju da iz sastava BiH istupi Republika Srpska.

Sudbina hrvatskoga naroda

Sve to u ovom trenutno izgleda kao puko fantaziranje, nešto nemoguće, međutim sjetimo se što se još potkraj osamdesetih činilo nemogućim! Tuđman je jedini među tadašnjim istaknutim Hrvatima prepoznao mogućnosti i opasnosti koje nosi budućnost te je, zahvaljujući tomu, uspio stvoriti samostalnu Hrvatsku. Na žalost, među recentnim hrvatskim političarima nekog novog Tuđmana nema ni na vidiku. Hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini važnije je za Hrvatsko nego što je to itko u hrvatskoj politici spreman priznati. Gubitkom hrvatske komponente u Bih cijela Hrvatska južno od Splita gubi dubinu i postaje područje koje bismo u nekim novim svjetskim ili lokalnim sukobima lako mogli izgubiti. Zato bi Hrvatska budno trebala pratiti što se događa i pripremati se kako da zaštiti svoje interese u slučaju da dođe do presedana i granice se na jugoistoku Europe uistinu počnu korigirati.

Prije više od osam godina napisao sam Članak Široki na uskom putu u kojem sam neke poznate Hrvate hercegovačkog podrijetla pozvao da se zauzmu za svoj zavičaj. Javio mi se tada Zvonko Bušić jer sam i njega spominjao u članku. Tako smo se upoznali i s vremenom sprijateljili. On je u to vrijeme okupljao ljude, planirao učiniti nešto da Hrvatsku izvuče iz pogubnog zagrljaja globalizma i sanaderizma. U njegovim pokušajima sam ga podržavao, ali nisam pred njima skrivao skepticizam glede krajnjeg ishoda. Zvonko se temeljito razočarao u većinu aktera tadašnjega deklarativno domoljubnog dijela političke scene, što je vjerojatno utjecalo i na njegovu odluku da ode onako kao što je otišao. Upravo dok ovo pišem godišnjica je njegove smrti. Otkako ga nema često razmišljam o jednoj njegovoj pomalo opsesivnoj ideji – da predstoji veliki svjetski sukob i konačni obračun ”sile krvi” i ”sile novca”. Aktualna svjetska zbivanja kao da mu daju za pravo: na jednoj strani transnacionalni krugovi globalne moći, uosobljeni u tipovima poput Sorosa, a s druge strane sve izraženiji otpor afektivnih zajednica utemeljenih na nacionalnom i kulturnom identitetu. Time gdje će se naći i kako će se snaći Hrvatska u tom eventualnom sukobu na svoj način govori i ovaj članak.

Mir Božji, Zvonko, bio vazda s tobom. I da znaš –  pomalo ti zavidim jer ti sada znaš odgovore na pitanja koja i mene muče. Pa i odgovor na pitanje o sudbini hrvatskoga naroda, pitanje o kojemu smo toliko puta dugo i žustro raspravljali..

Damir Pešorda /Hrvatski tjednik

Željko Komšić: Oduzeo bih Hrvatima konstitutivnost, ali nažalost Bošnjaci ne mogu sami mijenjati ustav

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Opet ujedinitelji i osloboditelji

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Krleža, neopravdano prisvajan od jugoslavenske ljevice i isto tako neopravdano odbacivan od hrvatskih nacionalista, u svojim “Zapisima sa Tržića” 1977. piše kao su svi oni (hrvatski intelektualci – op.a.) bili 1914. pristaše jugoslavenskog integralizma, ali je on, kako sam kaže, brzo prozreo podvalu ideologije narodnog jedinstva s Pobjednicima, Soluncima, Kajmakčalancima, Ujediniteljima i Osloboditeljima, koja će “našem narodu donijeti patnje i poniženja”.

Jugomasonska, jugoslavenstvujušća, karijeristička, koalicionistička omladina (Tresić, Anđelinović, Vojnović, Meštrović, Bartulović, Andrić, Korolija…) zaigrala je dinarsko kolo rojalističkog unitarizma. “Mlada Jugoslavija” pojavila se kao udarno, borbeno, ekstremno, šestojanuarsko udruženje i kao idejni nasljednik akrivističke Orjune s radikalnim programom kraljevske diktature.

Zašto ovdje Krleža? Pa zato što iste te mlade Jugoslavene (zamijenite im samo imena) s istim tim idejama i istim nasljedstvom na zaprepašćujući način, svemu usprkos, susrećemo i dandanas na stranicama naših novina, na malim ekranima i na katedrama. U likovima koje najuvjerljivije simbolizira Milorad Pupovac prepoznajemo te davne ujediniteljske, solunaške, pobjedničke ideje i poruke, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

Upravo je ovih dana u sklopu obilježavanja stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata, koji je započeo puno slavljenim okrutnim ubojstvom prijestolonasljednika Ferdinanda, njegove žene i nerođenog djeteta, u čestitci Aleksandru Vučiću Pupovac egzaltirano napisao:

“Povodom 100. godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata, u kojemu je srpska vojska… uz ogromne žrtve izvojevala jednu od najvećih pobjeda toga rata, čestitam vam tu veliku pobjedu… Pobjeda je stvorila pretpostavke za slobodu kako srpskom narodu tako i važne pretpostavke za slobodu svih naroda s kojima su Srbi živjeli i žive… S osjećajem ponosa pridružujem se njezinom obilježavanju i vjerujemo da je prilika da se sjetimo svega onoga što je ta pobjeda donijela, što je nakon nje stvoreno i što nam može značiti u budućnosti.”

Umjesto zgražanja nad bezumljem i kaosom u kojemu se nije znalo tko protiv koga ratuje, u kojemu je stradalo dvadeset milijuna ljudi, u kojemu je srpska “pobjednička” vojska stjerana u Solun, Pupovac čestita pobjedu Vučiću kao da je bila jučer i kao da je Vučić bio general vojske.

Ali tu se zapravo i ne kriju recentne poruke. Ta srpska pobjeda, prema Pupovcu, nije donijela, kao što kaže Krleža i kao što svjedoči povijest, patnju i poniženje, dodajmo i izlazak iz zapadnoeuropskog kulturnog kruga, nego slobodu ne samo Srbima, nego i drugim narodima s kojima Srbi žive (naravno i Hrvatima).

Donijela je, fakat, Jugoslaviju, i to unitarnu ili proširenu Srbiju, što će, nada se Milorad, imati značaj i u budućnosti. Nije valjda! Ne bi Pupovac bio važan ni zanimljiv kad ne bio bio koalicijski partner vladajuće pučke stranke.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

 

U spomen na pale hrvatske vojnike u Prvom svjetskom ratu

 

 

Pupovac čestitao Vučiću na ‘Pobedi u prvom svetskom ratu’!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kremaljsko-bruseljski zagrljaj

Objavljeno

na

Objavio

Gledam i slušam, i ne mogu vjerovati! Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić svečano se u moskovskomu Kremlju obraća domaćinu: „Poštovani prezident Vladimir Vladimirović Putin, pozdravljajući i čestitajući Den narodnoga jedinstva, spasibo – na Ordenu družbe i prijateljstva na blago naša dva prijateljska goroda, goroda Moskve i goroda Zagreba…“ itd.

Dobro, reći ćete. I mi smo gledali i slušali. Ali nikako ne shvaćamo što to diže tvoju nevjericu kao prepelicu iz parloga? Možda ti ide na živce Bandićeva slava? Ne možeš vjerovati da se nekadanji ministrant kod fra Blage Brkića u Ružićima, potonji „stručno-politički radnik za ONO i DSZ“ Općinskoga komiteta SKH na zagrebačkoj Peščenici i na posljetku najdugovječniji gradonačelnik Grada Zagreba – ukratko, da se Milan Bandić vinuo na sam vrh slavenskoga svijeta! I da je toga i takva Milana Bandića prvi čovjek slavenskoga svijeta, Vladimir Vladimirovič Putin, okitio Redom prijateljstva! To tebi ne ide u glavu, pa iz tebe cvile samo zavist ili zloba.

Ni govora! Čudni su puti Gospodnji. Pred svakim od tih putova ja samo sklapam ruke. Vaša sumnjičenja ne poričemo ni ja ni moja krjepost. Poriču ih – u ovo „postčinjenično doba“ – sirote činjenice. Milan mi Bandić osobno nije učinio nikakvo zlo. Osobno se gotovo i ne znamo. Iste smo Crkve vjernici. Kakvi? Ja ne „zagledam u bubrege“. Nije mi Bandić ni ideološki protivnik. On od raspada komunizma nema nikakve ideologije. Ni u svjetonazornom smislu nije mi Bandić trn u oku. On me u tom pogledu uglavnom nasmijava. Sve u svemu, pojedinac imenom Milan Bandić ne zavrjeđuje moju javnu pozornost.

Pa zašto onda progovaram o njegovim najnovijim zgodama i nezgodama? Nisam li nakanio izvrgnuti ruglu hrvatskoga uglednika samo stoga što mi se taj uglednik ne sviđa?

Bandićeve zgode i nezgode mene zanimaju samo toliko koliko grade ili razgrađuju hrvatsku zajednicu. Što jest – jest: volim se podrugnuti. Ali nije mi ovaj put do toga. Da mi je do smijeha, moje bi potrebe posve zadovoljilo rusko televizijsko izvješće o Putinovoj dodjeli Reda prijateljstva Milanu Bandiću i hrvatsko medijsko „prigovaranje“ o prijateljstvu Milana Bandića s Arkanovim pobratimom Draganom Markovićem Palmom. Mogao bih se srditi na Bandića. Kako nije znao koga je – i u moje ime – pozvao u goste?! Mogao bih prezreti vođe braniteljskih udruga, jer Bandiću lukrativno povjerovaše i oprostiše. Kako to? Pa obje strane znaju da obje strane lažu, ali znaju i da jedna drugoj trebaju, a to je znanje dostatno da obje laži, dok Bandić pokajnički „guta žabe“, blistaju kao istine. No tu se samo od sebe nameće pitanje: Tko je u toj priči više ukaljao ideale Domovinskoga rata, Bandić ili braniteljski vođe?

Moja se neznatnost, slušajući Bandića u Kremlju, s drugih razloga zaprepastila. Nisam mogao vjerovati da čovjek pri zdravu razumu na takvu mjestu i u takvu povodu može izgovoriti onakvu hrvatsko-rusku leksičko-sintaktičku „zmešariju“ kakvu je, improvizirajući, složio i izložio zagrebački gradonačelnik. Bilo je tu svašta. Mene se najdublje dojmilo podvostručenje: „Orden družbe i prijateljstva“. Ruska je naime „družba“ hrvatsko „prijateljstvo“. I mislio sam: Bože, Bože! Kako je to moguće?! Pa ne mora zagrebački gradonačelnik znati ruski. Ne mora znati ni engleski. U Moskvi je mogao govoriti – hrvatski! Rusi bi ga razumjeli, bilo s prevoditeljem ili bez prevoditelja. Uostalom, mogao je naučiti napamet tih nekoliko rečenica zahvale na ruskomu.

Kako u „Mjesecu hrvatske knjige“ govorimo o učvršćivanju i razvijanju hrvatskoga nacionalnog identiteta, nekako sam se tako reći prirodno, slušajući zagrebačkog gradonačelnika u Kremlju, sjetio Jurja Križanića. Križanić je u XVII. stoljeću na osnovama govora svoga ozaljskog zavičaja pokušao svim Slavenima stvoriti zajednički jezik. I od toga sjećanja prožela me je grozna nelagoda. Je li moguće da se sveslavenstvo povukodlači?

Vi se smijete? Ali nije smiješno. Pustimo sad Bandićevo i Palmino zagrebačko-jagodinsko jugoslavenstvo. Od njih ni ja ne očekujem nikakvo „Gramatično izkazanje“. Ali razumno je bojati se Berlina i Bruselja. Odande bi, bude li škuda, moglo poteći mnoštvo čuda. Jedno je ove godine, usred „Mjeseca hrvatske knjige“, najavio rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras pod lukrativno naprjednim imenom: „Zajednica sveučilišta Jugoistočne Europe i Zapadnoga Balkana“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari