Connect with us

Povijesnice

Nema dvojbe da je Gavrilo Princip bio terorist

Published

on

[quote]Ubojstvom Franje Ferdinanda spriječena je unutarnja reforma Monarhije i bolja budućnost Hrvatske[/quote]

[dropcap]M[/dropcap]nogi se u svijetu pripremaju za obilježavanje 100. godišnjice Prvog svjetskoga rata. Što se priprema u Hrvatskoj te bi li trebalo konačno temeljito kritički, izvan ideoloških stereotipa, osvijetliti uzroke rata na osnovi novih znanstvenih spoznaja i hrvatske perspektive, razgovarali smo sa Stjepanom Matkovićem, znanstvenim savjetnikom na Hrvatskome institutu za povijest.

[ad id=”68099″]

Od prošle godine preko različitih medija možemo podrobnije pratiti kako teku pripreme za obilježavanje početka Prvoga svjetskog rata, navlastito u pojedinim zemljama koje su imale istaknutiju ulogu u ratu na strani Antante ili Središnjih sila. On-line navigacijom vidi se vrlo velika pozornost koja se posvećuje toj temi, a to me kao povjesničara čini jako zadovoljnim.

Tim više što ta tema donosi niz osjetljivih pitanja, koja uz izražavanje pijeteta prema milijunima žrtava, i danas izazivaju polemike kad se otvori pitanje ratne odgovornosti i odnosa između pojedinih naroda. Što se tiče uspavane Hrvatske, i tu se ipak nešto pokrenulo, ali u mnogo skromnijoj mjeri. Više konkretnih obavijesti treba tražiti od nadležnih institucija, ponajprije hrvatske Vlade koja je prošle godine donijela odluku o osnivanju Povjerenstva za koordinaciju obilježavanja 100. godišnjice koju vodi ministrica kulture.

Prvi svjetski ratPo svemu, to je više nekakva prigodničarska parada?

Šteta što Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta nije stalo iza pokretanja jednoga redovitog projekta čiji bi sudionici sustavno istraživali arhivsko gradivo i donijeli nove spoznaje pa bismo prigodom obilježavanja kraja Prvoga svjetskog rata – 2018. – bili svi mnogo upućeniji i o Prvome svjetskom ratu i njegovim posljedicama. Radi potpunije obavijesti, ne treba zaobići i međunarodnu konferenciju koja se priprema u Sarajevu od 19. do 21. lipnja 2014. u organizaciji tamošnjega Instituta za historiju, a koja je već izazvala živu diskusiju i na političkome planu.

Zašto?

Prvotno je bilo zamišljeno da se tamo organizira još jedan skup u suradnji s francuskim partnerom, ali izgleda da je on otpao, tako da će održati jedan kojemu će biti suorganizatori iz Njemačke, Austrije, Mađarske, Slovenije, Hrvatske, Bugarske i Makedonije. Odmah su pali komentari kako je riječ o skupu poraženih! Dodao bih kako je dobro što se skup ne održava na Vidovdan jer bi i to netko tragom sukoba simbola mogao protumačiti kao provokaciju.

Kako ga tumače srpski udžbenici

Zašto se toliko malo povjesničara u nas specijalistički bavi Prvim svjetskim ratom?

Da je ovo pitanje postavljeno prije dvadesetak godina, svi bismo znali odgovor. Pokušajmo biti do kraja jasni. Nije točno da se slabo radilo na temama iz Prvoga svjetskog rata. Zar nije, primjerice, do početka 90-ih temeljito obrađen rad hrvatske emigracije koja je tijekom rata radila u Jugoslavenskome odboru?

Slijedom toga ne poznajemo li dovoljno ratni opus Trumbića, Supila ili Meštrovića? Dakle radilo se o selektivnome izboru pri čemu je jugoslavenska komponenta više Ant Trumbicnego dobro ispitana. Naši su prostori bili na “poraženoj” strani i poveznice s Habsburškom Monarhijom ostale su dugoročno po strani. Središta za vojno-povijesna istraživanja bivše države bila su u Beogradu i njezini su se djelatnici više bavili srpskom vojničkom komponentom.

Ali već dvadeset godina postoji samostalna hrvatska država?

Prihvaćam, više nema prostora za opravdanja da su drugi krivi za naše propuste. Mogu samo odgovoriti da organizacija na pojedinim područjima povijesnih znanosti nije dobro ustrojena. Nema primjerene usklađenosti tako da su neka područja istraživanja ostala zanemarena ili podcijenjena. Drugi je problem vezan uz selekciju istraživača. Nezahvalno je reći, no dio povjesničara nije sposoban za proučavanje tako zahtjevnih tema poput Prvoga svjetskog rata koje zahtijevaju malo šira znanja i sustavnija istraživanja po stranim arhivima.

Nekompetentni ne mogu donijeti kvalitetne rezultate. Drugim riječima, kombinacija nepovoljne baštine i vlastite ograničenosti dovela nas je u situaciju da Hrvatska s velikim mukama traži svoje izlagače za mnoge međunarodne konferencije. Nemojmo se kasnije čuditi što ćemo ostati na repu događaja i izvan komunikacije s drugim historiografijama. Pogledajte samo popise izlagača na važnijim preliminarnim simpozijima o Prvome svjetskom ratu. Uočit ćete da tamo nema sudionika iz Hrvatske. I tu ponavljam da se takav problem može prevladati jedino posve drukčijim upravljanjem povijesnom znanošću.

Zar je baš tako loša situacija?

Nije baš, koliko se povremeno naglašava. Hrvatski povijesni muzej organizirao je 2006. s velikim uspjehom izložbu Dadoh zlato za željezo koja je pokazala bogatstvo zbirki koje čuva taj muzej. U Hrvatskoj reviji objavljena su dva tematska broja posvećena Prvome svjetskom ratu, gdje su do izražaja došle meritorne analize vojnih zbivanja.

Zlato za zeljezoNe mogu zaobići upravo objavljenu knjigu Filipa Hameršaka Tamna strana mjeseca. Hrvatska autobiografija i Prvi svjetski rat, malo remek-djelo interdisciplinarnoga pristupa. Objavljena je i kvalitetna disertacija Ante Bralića o Zadru za vrijeme rata. Znači, pametnih ljudi imamo. Treba ih dobro organizirati i onda će rezultati biti vidljiviji. U protivnome, sve će se svoditi na bljeskove pojedinaca, a oni sami po sebi zbog malobrojnosti ne mogu zadovoljiti potrebe ozbiljno ustrojene historiografije.

Generacije su učile da je Prvi svjetski rat bio imperijalistički i osvajački, jedino je rat Srbije uz podršku hrvatskih, srpski i slovenskih emigranata iz Austro-Ugarske bio pravedan i oslobodilački. Stoji li ta teza i danas?

Udžbenici povijesti donose neku vrstu službenih ocjena. Poznata nam je knjiga Charlesa Jelavicha Južnoslavenski nacionalizmi u kojoj su minuciozno proučeni udžbenici, kojima su se služili Hrvati, Srbi i Slovenci, prije Prvoga svjetskog rata. Oni udžbenici koji su se koristili u Srbiji jasno po svome sadržaju pokazuju teritorijalne pretenzije na račun velikoga dijela tadašnje Austro-Ugarske, uključujući znatne dijelove današnje Hrvatske, i potiču raspoloženja prema ‘oslobađanju’ cijeloga srpskog naroda pod habsburškom vlašću. Prije izbijanja rata taj oblik srpskih aspiracija dobiva novo ruho u formuli otprije poznatoga narodnog jedinstva pa će tako i službeno proklamirani ratni cilj Srbije biti borba za ‘oslobađanje i ujedinjenje srpsko-hrvatsko-slovenačkoga naroda’.

Srbofilija u Saboru

Kako su se u svemu tome ponašali hrvatski političari?

Solidan broj hrvatskih političara uoči Prvoga svjetskog rata, točnije rečeno od 1903. godine nadalje, pokazivao je otvorene simpatije prema suradnji sa Srbijom i njezinim pozivima za zajedničkim akcijama te pristajao uz gledište o narodnome jedinstvu Hrvata i Srba. Iz njihovih redova stvorit će se emigrantski Jugoslavenski odbor, a i u strankama koje su djelovale u ratnome Saboru bit će isto tako istaknuta srbofilija kod mnogih zastupnika. Kraljevina SHS ili stara Jugoslavija nastaje kao jedan od rezultata Prvoga svjetskog rata. Oni koji su pridonijeli njezinu nastanku bili su heroji, a Habsburgovci ili uopće protivnici jugoslavenskoga ujedinjenja bačeni na smetlište povijesti.

Što se događa nakon Drugoga svjetskog rata?

Donekle se mijenjaju gledišta, u skladu s trijumfom komunističke revolucije, službena interpretacija i dalje prevladavajuće jugoslavenske ideologije. Da, Srbija i njezin narod vodili su opravdan rat, ali njezino je državno vodstvo bilo loše. Zato je i međuratna Jugoslavija postala tamnicom naroda koju će tek partija kroz revoluciju popraviti.

Ali o atentatoru se učilo kao heroju?

Upravo tako. Sarajevski su atentatori ostali plemeniti ljudi s časnim namjerama. Još kad su gledateljstvu u memoriju ušli kadrovi iz Bulajićeva filma Sarajevski atentat (1975.) u kojemu je mladi, lijepi, modno dotjerani, kao s pariškoga bulevara pridošli Princip u izvedbi Irfana Mensura izvršio svoju povijesnu zadaću, kako ne povjerovati u ponuđenu priču o tomu tko je bio dobar, a tko loš.

Smatrate li da bi trebalo temeljito kritički osvijetliti značaj Prvoga svjetskog rata temeljem novih spoznaja povijesne znanosti i naravno iz hrvatske perspektive?

U svakome slučaju, bilo bi poželjno i poticajno da istraživači pokušaju doći do potpunijih odgovora na brojna pitanja, odnosno da potvrde ili odbace neka uvriježena prvi svjstajališta. Premda prevladava mišljenje da se previše istraživalo na političkim temama, mišljenja sam da se i na tome području može još mnogo toga napisati. Tako je, primjerice, i dalje otvoren odnos povjesničara prema valorizaciji jugoslavenske ideologije sa svim njezinim varijacijama.

Za neke je ona bila neizbježni alat za izlazak iz Austro-Ugarske i lakše ostvarenje hrvatskih nacionalnih interesa unutar jugoslavenskoga okvira. Za zastupnike takozvanoga hrvatskoga jugoslavenstva bilo je važno izboriti ravnopravnost u formi neke vrste federacije i onda bi do izražaja navodno došle hrvatske prednosti. Za hrvatske jugointegraliste povijesni hod trebao je voditi prema stvaranju jedinstvene jugoslavenske nacije. Drugi pak misle da je Habsburška Monarhija ipak nudila mnoge pogodnosti za razvitak i da su jugoslavenski nacionalisti zapravo civilizacijski unazadili Hrvate, premještajući njihovo okruženje iz srednjoeuropskog u balkanski prostor.

Koliki su bili gubitci hrvatskoga stanovništva izazvani Prvim svjetskim ratom?

Po do sada utvrđenim procjenama na području Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije te prviBosne i Hercegovine bilo je mobilizirano oko milijun ljudi. Od njih je stradalo oko 190.000 vojnika, a demografski gubitci znatno premašuju brojku od 400.000 ljudi. To su u odnosu na tadašnji broj hrvatskoga naroda ogromni gubitci.

Pregled statističkih podataka donijeli su Dinko Čutura i Lovro Galić u Hrvatskoj reviji (br. 3/2004.). Već spomenuta Povjerenstva za obilježavanje 100. godišnjice predviđaju izradu digitalnoga popisa poginulih te obilježavanje mjesta stradanja i grobalja izvan RH. To je sigurno i dug svima onima koji su stradali. Poput drugih zemalja koje stalno obilježavaju svoje ratne žrtve na mjestima sjećanja iz Prvoga svjetskog rata, tako bi i Hrvatska morala podići ili urediti dostojna mjesta za svoje pale vojnike.

Sarajevski atentat

Prvi svjetski rat počeo je nakon atentata na Franju Ferdinanda i njegovu ženu, 28. lipnja 1914. u Sarajevu. Henry Kissinger u svojoj knjizi ‘Diplomacija’ govori o ‘mladome srpskom teroristu’ te da se u rat ušlo zbog ‘običnoga terorističkog čina’?

Povod aktualnome ‘ratu’ povjesničara bila je usporedba Mlade Bosne s islamskim fundamentalistima iz redova Al Kaide. Nisu se samo povjesničari koristili takvom poveznicom, nego su ju i neki utjecajni novinari euroatlantske provenijencije rabili u raspravama o suvremenome terorizmu, kad su se osvrtali na korijene problema koji je povijesni fotokutak 20032013 1 20130315 1936171240na dnevnome redu zapadnih velesila. Naravno, veći je broj srpskih povjesničara odmah reagirao i usprotivio se takvoj komparaciji kako bi prekinuli taj trend.

Uslijedila je njihova akcija da se istakne kako se time pokušava izvršiti revizija Prvoga svjetskog rata. Svojim istupom u javnosti podržao ih je i srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić. Oni smatraju da se zapravo poništavaju rezultati koje je plasirao tijekom 60-ih njemački povjesničar Fritz Fischer po kojemu je isključivi krivac za rat bila carska Njemačka sa svojom konzervativnom elitom jer joj je sukob bio potreban da postane glavni čimbenik Europe i proširi svoj imperij prema Istoku.

U skladu s time, ništa manja odgovornost nije bila ni njezine saveznice Austro-Ugarske. Za njih je Habsburška Monarhija bila okupator dijela srpskih zemalja još prije rata, ponajprije Bosne i Hercegovine koju su nazivali srpskom Burgundijom. U takvu pristupu nema nikakve odgovornosti službene Srbije za sarajevski atentat, pa time ni elemenata od države sponzoriranoga terorizma, a čin Principa i drugova samo je herojski odgovor u formi samožrtvovanja patriota na nametnutu tiraniju tuđinske dinastije i kolonizatora. Mlada Bosna nije, po njima, zastupala ekskluzivno srpski, nego zajednički jugoslavenski nacionalizam na zasadama narodnoga jedinstva Srba i Hrvata. Međutim, takva gledišta iz dominantno srpske perspektive sve se teže prihvaćaju u drugim historiografijama.

Kako dakle definirati ubojstvo prijestolonasljednika Ferdinada?

Terorist je osoba koja se služi nasiljem da bi ostvarila neki politički cilj. U tom smislu nema previše dvojbe prigodom definiranja Principa i suradnika. Zanimljivo je da neki srpski autori govore o ‘tiranoubojstvu’, a da ne shvaćaju da je Franjo Ferdinand bio prijestolonasljednik koji nije vladao, nego je držao položaj glavnoga inspektora vojske i pripremao se da preuzme prijestolje kad umre Franjo Josip koji je u vrijeme atentata već bio vrlo star. I tu treba nešto pridodati što je važno za hrvatski položaj.

Gavrilo Princip srpski teroristU pojedinim povijesnim raspravama isticala se prijestolonasljednikova sklonost prema Hrvatima, dok su neki povjesničari osporavali takve ocjene. Međutim, gotovo je sigurno da bi Franjo Ferdinand pokušao provesti unutarnju reformu Monarhije kojom bi se umanjio mađarski značaj i stvorile zaokruženije nacionalne jedinice. U tom su smislu pojedini hrvatski političari polagali velike nade u dolazak novoga vladara. Nasuprot tomu, srpski su političari strahovali da bi se uklanjanjem hrvatskoga nezadovoljstva promijenili odnosa snaga jer bi Hrvati postali okosnica za okupljanje svih južnoslavenskih naroda u Monarhiji.

Cristopher Clark, profesor novije europske povijesti na Univerzitetu Cambridge, u intervjuu Der Spiegelu izjavio je da Srbija nije uvijek bila žrtva svjetskoga nasilja, nego više puta i sama akter…

Knjiga australskoga povjesničara Clarka The Sleepwalkers: How Europe Went to War in 1914 koja je objavljena 2012., bavi se pitanjem izbijanja rata. Clark smatra da su sve europske velesile i njihovi ratni saveznici odgovorni na svoj način za krize koje su dovele do Prvoga svjetskog rata, odnosno time preispituje uvriježene teze o dominantnoj krivnji Njemačke i Austro-Ugarske. On bezuvjetno zaključuje: sve su strane prihvatile rat iz vlastitih interesa.

Mogu li se bez dobroga razumijevanja Prvoga svjetskog rata razumjeti svi kasniji procesi, napose današnja Europa, zajednica država?

Prvi svjetski rat imao je nesporno važnu ulogu za europsku povijest 20. stoljeća. Riječ je o katastrofi koja je u velikoj mjeri izmijenila koncepciju uređenja Staroga kontinenta. Više od 10 milijuna žrtava strašan su podsjetnik na sve užase koje donose moderni ratovi. Kakve su bile dalekosežne posljedice vidi se po tome da je vrlo brzo svijet ukoračio u novu i još krvaviju katastrofu. Upravo zato vodeći političari Europske unije nastoje izvući pouke i izbjegavati podjele, a da pri tome ostavljaju slobodni prostor za rasprave povjesničarima.

Pilar je spajanje sa Srbijom smatrao nepovoljnim za hrvatsku budućnost

Nedavno je ponovno objavljena knjiga Ive Pilara ‘Svjetski rat i Hrvati’, u kojoj se tvrdi da su Srbi kao nagradu za žrtve i usluge Antanti tražili BiH, Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju. Od toga na različite načine ni danas ne odustaju…

Riječ je o političkoj brošuri koju je Pilar objavio pod pseudonimom dr. Juričić. Njezin puni naslov glasi ‘Svjetski rati i Hrvati. Pokus orientacije hrvatskoga naroda još prije svršetka rata’. U njoj se postavlja pitanje što Hrvatima mogu donijeti pobjede Antante ili Središnjih sila. Pilar je smatrao da bi raspad Austro-Ugarske i spajanje s Kraljevinom Srbijom bio nepovoljan za hrvatsku budućnost. Još je važnija njegova utjecajna knjiga Južnoslavensko pitanje i svjetski rat.

Pregledan prikaz cjelokupnoga problema iz 1918. godine, pisana također pod pseudonimom L. v. Südland, u kojoj se zalagao za održavanje Habsburške Monarhije i osuđivao srpski, ili kako on bilježi svesrpski nacionalizam kao veliku prijetnju srednjoeuropskome poretku. Pri tome je vrlo oštro sudio i o utjecaju Srpske pravoslavne crkve, smatrajući ju stjegonošom srpske nacionalističke misli i zagovornicom sukoba kultura. Drugi predmet njegove kritike odnosio se na savezništvo između carske Rusije i Srbije, u čemu je očitovao tendenciju pravoslavnoga zauzimanja Balkana i osvajanje pristupa Jadranskome moru.

Marko Curać
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari