Pratite nas

Pregled

Nema ničega, đe ba ono nestalo iliti Čovječe, Šta ovo bi?

Objavljeno

na

Ono što se zbilo krajem prošlog tjedna u Mostaru, lokalna varijanta paljenja Reichstaga, bio je šok. Potpuno iznenađenje za mnoge. Čak i za ljude koji su išli prosvjedovati. Nije ni čudno, stoga, da se i danas pitamo – što se, do vraga, dogodilo? Mostar je pretrpio pravi blitzkrieg, a prosvjedi s nasilnim krajem, oni od petka,  ostali su najupečatljiviji moment, jer smo taj dan na licima mnogih sugrađana mogli iščitati isti onakav izraz kakav ste mogli vidjeti početkom devedesetih – zbunjenost, strah, iščekivanje u neizvjesnosti.

[dropcap]O[/dropcap]naj izraz kakav imaju ljudi kojima se do tada poznati svijet urušava pred očima, i ma koliko da su bili njime nezadovoljni, ipak su u njemu poznavali koordinate življenja.  Čak i loša vlast, čak i vlast u tehničkom mandatu, čak i socijalno neosjetljiva vlast činila se boljim izborom od bezvlašća, anarhije i paleži.

No, kako je stigao, vatromet se i stišao. Subota je bila mamurna, ali mirna. U nedjelju je stigao Milanović. I povukao crtu. Što se, dakle, vidi s te crte?

Istina je da „socijalna revolucija“, a niti spektakularna palež nisu povukli široke mase na ulice. Istina je da je ogromna većina ljudi koja bi po prirodi stvari trebala iskazati nezadovoljstvo postojećim stanjem ostala kod kuća.

Činjenica je  da su mnogi čak radili uobičajene svakodnevne radnje, petak uvečer mnogima je bio dan za izlazak u grad. Pedesetak metara od obračuna s institucijom zvanom Vlada HNŽ-a život je išao svojim tempom. Gorila je zgrada, ali nije se zapalio grad.

Socijalni bunt koji se munjevitom brzinom pretvorio u hajku, te obračunao s određenim javnim institucijama odjeknuo je možda i jače nego li je to zbilja zaslužio po broju okupljenih. Ali, količinom vatre i uništavanja sigurno je zaslužio pažnju zemlje i regije.

Pritom su mnogi mediji  poslovično bili neumjereni u svojoj dramatičnosti, svaki je vidio događaje svojim očima (nekima je pritom trebalo dobro dioptrijsko pomagalo!), ali petak je zbilja djelovao kao dan nakon kojeg ništa više neće biti isto.

Ne događa se, uostalom, svaki dan, da izgori toliko institucija i stranačkih središta. U Mostaru je pogotovo prosvjed bio iznenađujuće snažan, iznenađujuće organiziran i iznenađujuće čudno ili samo iznenađujuće dočekan od strane poluga vlasti.

Protesti

Međutim, ono što je pomalo čudno je činjenica da je vikend, osim pauze zaposlenima, donio i određenu pauzu u neredima. Kao da su subota i nedjelja značili odmor za sve, pa i za „revoluciju“! Nakon petka stigao je time – out za vikend klađenje i ručak u krugu obitelji. A znate, revolucija je proces koji teče, bez obzira na radne i neradne dane. Osim u nas.

Nasilni prosvjedi u petak trebali su, vjerujem, svojom rušilačkom snagom uvjeriti one koji su došli mirno prosvjedovati da treba žešće stupiti u akciju, obezglaviti protivnika i privući uza se masu neodlučnih, oni koji gunđaju sebi u bradu, ali nisu za javnu reakciju. No, ti su odlučili ostati u toplim domovima i tu je zapravo bio krah plana. U gradu od 110.000 stanovnika, njih 109.000 je ostalo po strani. Uspjeh? Hm..teško.

Što se zapravo dogodilo preko vikenda, to ćemo možda tek puno kasnije saznati i posložiti, jasno je da su se sve političke grupacije sabrale i pregrupirale, with a little help from their friends.  Kako u Mostaru, tako i u Federaciji. Policija se doima organiziranija, svako novo okupljanje prolazi mirnije nego prethodno.

I moram primijetiti, polako se prosvjedi gase, ulaze u mirniju fazu. Ako su prosvjedi , pogotovo oni u petak izgledali apokaliptično, po količini vatre i dima, danas je jasno da na ulice ipak nije nigdje izlazilo više od par tisuća ljudi. Pa i u Sarajevu, gradu mnogostruko većem od Mostara.

To što je bilo usmjerene paljevine i razvaljivanja, to možda pojačava dojam snage demonstracija, ali svi koji pamte demonstracije i skupove s početka devedesetih u ovoj regiji znaju da je par tisuća demonstranata relativno zanemariva masa ljudi u odnosu na broj stanovnika bilo kojeg grada gdje su demonstracije bile.

Što je zapravo, ma koliko su se neki mediji trudili pisati o tome da „država gori“ i da je u pitanju „revolucionarno proljeće“ pokazatelj da je istinski socijalni bunt u ovoj zemlji izostao. Ali, što opet ne znači da neće, nakon ovoga što se dogodilo, zaživjeti u budućnosti.

Jer, ma koliko da su prosvjedi bili i politički izmontirani iz početnog sirovog materijala ili izazvani strateškim potpaljivanjem od strane političkih grupa ili pojedinaca, ma koliko nekima bili nejasni pravi ciljevi svega, ono što običan svijet vidi nakon svega je činjenica da vlast nije dovijeka i da se lako zaljulja.

Kad vidite da vam gori zgrada Vlade, kada vidite da u nju upadaju bez otpora, kada čujete priče preko „Radio Mileve“ da neke stranačke vođe ne spavaju ni mirno, ni u svom krevetu, slika vlasti u vašoj glavi se mora barem malo izmijeniti. Shvatite vrlo brzo nebesku istinu da na ovom dunjaluku  nema nedodirljivih. Čak i ako su stalni spinovi u pitanju, mogućnost da ih ljudi ovako shvate je i dalje velika.

Tragovi  demonstracija s nasilnim tokom ostati će još tjednima, prije svega je potresena i pretrešena aktualna politička scena. Novih likova tu nema, samo neki poželješe više. Iz svega su neki umalo gubitnici izašli kao mogući pobjednici, a oni koji su imali priliku, možda ne dobiju drugu. Bosna i Hercegovina i dalje je interesno i etnički ostala razdijeljena. Možda i razjedinjenija nego prije sedam dana.

“Bosansko proljeće” zapravo nije uspjelo. Jedino će kalendar i dalje imati snagu donijeti bilo kakvo proljeće, a granice prosvjeda za sada će ocrtavati etničke ili entitetske granice koje je ocrtao i popis stanovništva.

A što ćemo sa socijalnim buntom? Ono što već godinama ključa u ljudima u čitavoj BiH, napokon je progovorilo, možda ne svuda i u istoj mjeri, ali je bilo i njega. Možda je odmah sve pokvareno munjevitim stranačkim dodirom, usmjerenjem  u spektakularan politički  intoniran blitzkrieg, možda je izostala šira potpora stanovništva, ali on je i dalje tu.  I ako vlasti, koje god i kakve god nešto ne učine uskoro, sve veća masa ljudi ostati će „na izvol’te“ njihovim političkim protivnicima za novu instrumentalizaciju u političke svrhe.

Pogotovo ako, poput naše oligarhije, potpuno zaborave na napredak društva, otvaranje novih radnih mjesta, ako zaborave na bilo kakav plan razvoja i otuđe se opet u vlastitom svijetu koji grade na isisavanju našeg novca iz javnih fondova.

Za sada ih od bilo kakvog šireg bunta spašava kakofonija zahtjeva, nejasni, različiti ili nebulozni ciljevi onih koji su srcem izašli na ulice, i nedostatak iskrene i nove političke snage koja bi mogla ujediniti sve gladne, polugladne i one koji žele više i bolje u Bosni i Hercegovini, ali pritom ispoštovati i tradicijsko, i nacionalno, i vjersko, jer tek kad se to ispoštuje neće svaki pogrešan detalj, poput zapaljene zastave jednih, biti smtenja širem okupljnaju svih i svuda.

Sve dok se ne iskristalizira takva snaga, svi iskreni napori osvještenih pojedinaca su tek prdež u vjetar.  A politički izbor će se svoditi na godinama poznate face i koncepte. A klasna borba gubiti u bespućima političkih zavrzlama kao posljedicom lošeg državnog uređenja i neriješenih nacionalnih odnosa.

Čini se da je prvi val prosvjeda u Bosni i Hercegovini popustio. Hoće li se nastaviti, hoće li biti drugog i tko će ga predvoditi, ne bih znao reći. Hoće li biti Treći, ni to ne bih znao reći. Ali, i njega više spominju  nego što su ga spominjali prije petka.

bljesak.info

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

BUJICA: 13 godina ništa nije učinjeno za hercegovačku šestorku!

Objavljeno

na

Objavio

Zlatko Vitez u Bujici: Znao sam da će se ubiti; političari su Praljka ostavili na cjedilu! 13 godina ništa nije učinjeno za hercegovačku šestorku!

‘Jugoslovenima’ je presuda u redu, isto kao što im je život u ‘Jugosloviji’ bio OK – izjavio je Zlatko Vitez i dodao: – Takvima je važno da imaju svoje skijanje i plaćicu, ne razmišljaju oni o budućnosti hrvatske djece…

Posljednja Bujica u cijelosti je bila posvećena komemoraciji za generala Slobodana Praljka. Gost Z1 bio je Zlatko Vitez, Praljkov veliki prijatelj, prvak hrvatskog glumišta, bivši savjetnik predsjednika Tuđmana za kulturu i nekadašnji ministar kulture. Vitez se s Praljkom zadnji puta čuo dva tjedna prije tragičnog haaškog čina, a po mnogima – upravo je on imao najimpresivniji nastup na komemoraciji u Lisinskom.

Komemoracija na kojoj se okupilo na tisuće Hrvata, prošla je bez incidenta, premda su tzv. novinari nekih portala koji Praljka uporno nazivaju ‘ratnim zločincem’, u Lisinski došli doslovce maskirani, a na ulazu su se lažno predstavljali kako bi dobili akreditaciju.

 “Sve je proteklo u visokom stupnju poštovanja prema djelu Slobodana Praljka, ali ne samo kao vojskovođe,” započeo je Vitez i nastavio: “On je prije svega bio humanist, filozof, završio je Umjetničku akademiju, bio je kazališni i filmski redatelj, a komemoracija je sve to objedinila. To sam se potrudio izreći u nekoliko minuta koje sam dobio, ali s naglaskom na njegovo domoljublje. Imao sam čast raditi s njim predstavu 1984. godine na ‘Polemike’ Antuna Gustava Matoša ‘Dragi moji suvremenici’ koja je bila popraćena rodoljubnim Matoševim stihovima. Predstava je odjeknula izvanredno, usprkos mrzlom Zagrebu koji nije prihvaćao Praljkove ideje… Igrali smo do samog početka izbijanja rata. U sjećanju mi je ostalo gostovanje na Lošinju; na povratku, kada kada je na Velebitu granulo sunce, sva trojica u isti glas, Slobodan Praljak, Božidar Boban i moja malenkost – zapjevali smo iz sveg glasa ‘Vilu Velebita’, nitko to ne može izrežirati…”

 MEKUŠCI, TUĐEM SLUZI SLUGE, TUĐE PRIREPINE – MEŠETARI MOJE DOMOVINE…

 Vitez je bio i na ispraćaju šestorke u Haag, u zagrebačkoj zrakoplovnoj luci.

 “Bio sam potišten, Praljak me je utješio, rekao da se trgnem i predložio da recitiramo odlomke iz proročanske Matoševe ‘More’ koja je napisana 1907. godine, a aktualna je i danas,” prisjetio se Vitez i počeo recitirati u studiju: “K’o babe kukaju, k’o tikve plutaju i novac gutaju, te korizme gladne, zulumćari škuri, mlakonje, mekušci, bezočni panduri, tuđem sluzi sluge, tuđe prirepine, mešetari moje — tvoje domovine!”

 Zlatko Vitez je upravo ove stihove recitirao i u Lisinskom, a briljantna izvedba puštena je u Bujici.

 

Iduće godine navršit će se 50 godina od kada su se Vitez i Praljak upoznali na studiju: “Slobodana se optuživalo da je srušio Stari most u Mostaru, premda više nije bio zapovjednik kada je most srušen. Novi most otvorio je naš poznanik iz studentskih dana Sulejman Kupusović sada veliki musliman, a tada veliki ‘jugosloven’ koji je htio spriječiti studentski štrajk, a u tome ga je osujetio upravo Praljak!”

 Na pitanje voditelja kako to da jedan Varaždinac toliko voli Hercegovce i Hercegovac mu je najbolji prijatelj, Praljak je odgovorio da je on Varaždinec – Domovine sin i da ga ne određuje pripadnost nekom zavičaju ili lokalnom klanu, već pripadnost Hrvatskoj domovini, a jedan od njezinih najljepših krajeva je – Hercegovina!

 DO SAMOG KRAJA UZ GENERALA, ČULI SU SE DVA TJEDNA PRIJE TRAGIČNOG ČINA…

 S generalom se zadnji puta čuo dva tjedna prije tragičnog čina…

 “Javljao se prijateljima, čuli smo se telefonski, to su bili razgovori tipa ‘kako si’ i vezani za zdravlje… Znali smo da smo bili prisluškivani, nismo imali ni vremena ni volje voditi poduže razgovore. Kada god je dolazio u Zagreb, kada su ih puštali na tzv. odmore, onda smo često provodili vrijeme skupa, pogotovo kada je bio zadnji puta 2012. godine na ljeto… Gotovo smo svakodnevno razgovarali i imali smo u planu što ćemo raditi kad se vrati… Nažalost, dragi Slobodan je otputovao na onu drugu obalu s koje se nijedan putnik ne vraća… No, s nama je! Na komemoraciji smo vidjeli ganutljivu reakciju, ne samo njegovih suboraca, nego svih ljudi koji su bili privrženi ideji Franje Tuđmana i stvaranja hrvatske države, ali i očuvanja hercegovačkog korpusa u BiH,” ispričao je Vitez.

Bujanca je zanimalo kako to da njih dvojica Varaždinaca toliko vole Hercegovce, dok mnogi tjeraju urbani rasizam: “Krenuo bih od naše pjesme koju smo naučili pjevati još kao mala djeca – Ja sam Varaždinec, domovine sin! Nisam sin neke uske regije ili pripadnosti zavičajnom društvu, nego domovine, a naša domovina je i Hercegovina. Antuna Branka Šimića, Maka Dizdara i Ivu Andrića smatram hrvatskim piscima. Išao sam u gimnaziju s nekoliko Hercegovaca koji su me upoznali sa svojim zavičajem, a to je jedan od najljepših krajeva naše domovine”. 

 ODGOVOR PROVOKATORU: PRALJAK JE SPAŠAVAO MUSLIMANSKE I SRPSKE OBITELJI, ZNA TO ABDULAH SIDRAN DOBRO!

 Vitez je u Bujici odgovorio i na provokacije bosanskog književnika Abdulaha Sidrana koji je ovih dana ružno govorio o Slobodanu Praljku.

 “O Praljku govoriti, bez da se spominje njegov grandiozan humanizam u ratu, je bespredmetno! I to Sidran jako dobro zna. Zna se koliko je Praljak spašavao i muslimanske obitelji… Pa spavali su mu kod kuće u Čapljini! Kao i srpske obitelji i nikada što se tiče toga nije radio nikakve razlike. Rat je, što veli Držić, poguba ljudske naravi. U ratu se događaju monstruozne stvari koje se u normalnom životu ne bi smjele događati. Praljka optuživati po zapovjednoj odgovornosti nakon svih dobročinstava koje je napravio je besmisleno! To je izmišljeni model da bi se moglo napakirati i hrvatskoj državi i hrvatskim vlastima. U okviru konstrukcije ‘udruženog zločinačkog pothvata’ mora postojati konstrukcija zapovjedne odgovornosti… E, zato imamo državu koja je zakazala! Zato imamo i plaćamo naše bajne diplomate, zato imamo premijere, zato konačno postoji i institucija predsjednika države – da se tome odupru! A što su oni napravili u 13 godina suđenja hercegovačkoj šestorci?! Mesić ne samo da je svjedočio, nego je davao transkripte koji su po svim svjetskim pravilima još dugo trebali biti neotvoreni. Imamo još slučajeva koji su čisto narušavanje prava i integriteta naše hrvatske države,” bio je kategoričan gost Bujice. Priznao je da je za haaške uznike pokušao agitirati, ali svugdje je nailazio na otpor i na zid… 

“To nije problem ‘druge države’ – kako su govorili neki naši političari, gurajući glavu u pijesak, to je pokazala sama presuda u kojoj piše da su Tuđman i Šušak bili dijelom ‘udruženog zločinačkog poduhvat’a, a njihovi vojni i politički zapovjednici su osuđeni na dugogodišnje robije…”

 BOŠNJAKOVIĆU SAM VIDIO NELAGODU U OČIMA DOK JE SLUČAJNO SUSREO PRALJKA…

 Prepričao je kako su se jednom prilikom u Dežmanovoj, u Zagrebu susreli general Praljak i sadašnji i tadašnji ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković: “Sjedili smo zajedno, Praljak mu je bio okrenut leđima kad je naišao. Vidio me i pozdravio, a kada je ugledao Praljka, problijedio je kao smrt! Vidio sam tu nelagodu, taj strah u očima… Ali, ne samo kod njega – tako je kod većine političara. Jednostavno su smatrali da na njih to ne spade! Jer to znači da to mora biti dio dogovorne politike. Oni posao obrane naših ljudi nisu napravili! Post festum ne mogu ništa, da su htjeli mogli su napraviti za vrijeme suđenja, a trajalo je 13 godina! Sada više ne vjerujem da se išta može učiniti.” 

 Državni vrh na komemoraciju nije došao, osim ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, potpredsjednika Hrvatskog sabora Milijana Brkića i izaslanika Predsjednice Ante Deura, dok je potpredsjednik Vlade Damir Krstičević došao na kratko i otišao kada su ga primjetili novinari.

 “Uvijek mogu reći da su imali prečih obaveza, da su poslali svoje izaslanike… Njihova nazočnost na takvom značajnom skupu itekako bi bila dobrodošla, a to bi prihvatio i onaj većinski dio hrvatskog naroda. Ima i ljudi koji se obraćaju putem portala koji smatraju da je presuda u redu, ali ti bi i dan – danas smatrali da bi im život u ‘Jugosloviji’ bio OK. Zovem je namjerno ‘Jugoslovija’ jer se uvijek govorilo ‘Jugosloveni’… Njima je sve u redu, samo da imaju svoje skijanje, dobre honorare i plaćice, dobro organizirane privatne ili državne radne organizacije, a ovo što se događa u višoj politici koja određuje sudbinu njihove djece i unučadi u takvom neprijateljskom okruženju Srbije, BiH i Slovenije, reći će da ih se to ne tiče i da je to stvar drugih,” ogorčeno je rekao Zlatko Vitez.

 TUĐMAN JE ODLIKOVAO IZETBEGOVIĆA, A ON JE BIO SPREMAN POSLATI U SMRT 200 TISUĆA LJUDI KAKO BI IMAO ‘ČISTU’ DRŽAVU! POČETAK ISILA-a JE U BIH!

 “Nije me previše iznenadilo to što se dogodilo u Haagu jer sam znao za Praljkove stavove. On je često puta znao reći da neće živjeti sa stigmom ratnog zločinca, bio je decidiran, bio je čovjek od uvjerenja i karaktera! Nije me iznenadila ni presuda jer sam vidio optužnicu, koja se trebala rušiti na potpuno drugačiji način i to već na prvostupanjskoj presudi! Svijet na određeni način želi da se ova situacija smiri na ovakav način, da nema pobjednika, da nema naših dobročinstava prema BiH, premda smo mi glasovali za tu državu na referendumu i branili je u ratu. No, ovako se ništa neće smiriti, biti će samo još gore… Pa, Tuđman je odlikovao Aliju Izetbegovića! Ako si neprijatelj države, kako može predsjednik te države primiti odličje predsjednika ‘neprijateljske’ države? Hajde mi to objasnite,” bio je kategoričan Vitez i prisjetio se jednog događaja: “Godine ’92. predsjednik Tuđman došao je neraspoložen na moju predstavu. Rekao mi je da je kod njega bio Izetbegović i rekao da situacija nije dobra. Nudio mu je sve, obuku vojnika u našim vojarnama, pomoć u naoružanju, liječničku pomoć i zajedničku vojsku kako bi se oduprli moćnom i snažnijem okupatoru – JNA i četnicima. Izetbegović mu nije znao ni reći podatke koliko ih je izginulo, ali je rekao da će izginuti i 200 tisuća muslimana ako treba, ali da će imati svoju državu, a ne našu – zajedničku… Tuđman je svakog hrvatskog vojnika isplakao, a ovaj bi ih žrtvovao 200 tisuća! Početak ISIL-a bio je u Bosni i Hercegovini! Tko je doveo ‘muhadžedine’, namjerno kažem – ‘muhadžedine’ – Izetbegović!”

 Otkrio je kako je dao domovnice Kemalu Montenu i Indeksima ’95. godine dok je bio ministar kulture. “Pa koja država daje domovnice svojim ‘neprijateljima’,” prokomentirao je.

 Slobodana ću pamtiti po smijehu, bio je drag čovjek, iako je djelovao pomalo zastrašujuće s onom bradom. Bio je spreman svakome pomoći. Kada je bio u Sunji, nazvao ga je jedan Srbin iz Banje Luke jer je čuo kakav je čovjek, pitao ga je da mu izbaci vodu iz radijatora u kući da se ne bi smrznuli. Odmah je poslao vojnika da to napravi, a kada su mu rekli da se ovaj možda nikada neće vratiti, Slobodan je rekao da mu je tako savjest čista,” rekao je Zlatko Vitez u Bujici, a emisiju je zaključio anegdotom iz Haaga: “Praljak je tamo razgovarao i sa Miloševićem. Razgovarali su uglavnom o vinima, a kada su u Hrvatskoj počeli napadi na Tuđmana, Milošević mu je rekao da su ti što ga napadaju budale, jer da nije bilo Tuđmana, nikada Hrvati ne bi dobili svoju državu!”

facebook komentari

Nastavi čitati

Pregled

Davor Ivo Stier: I 2017. postoje pokušaji da se Hrvatsku denuncira kao fašističku…

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga “Hrvatska pod KOS-ovim krilom: Završni račun Haaškoga suda”, autorice novinarke i publicistkinje Višnje Starešine, predstavljana je u ponedjeljak u Zagrebu, u izdanju AvidMedie i Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Autorica u knjizi nastoji, kako i sam naslov kaže, dati završni račun i prikazati rezultate rada Haaškog suda te je knjiga svojevrsni vodič kroz politički motivirane optužnice, montirane procese i nepravedne presude Haaškog suda, istaknuto je na predstavljanju knjige u prepunoj dvorani Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Također, kroz analizu suđenja s kojih je kao novinarka izvještavala, te presuda kao i sjećanja sudionika, publicistkinja Starešina prikazuje Haaški sud kao arenu za djelovanje obavještajnih službi koje su preko njega vodile ‘rat poslije rata’, ocijenjeno je. “To je knjiga o Haaškom sudu i rezultatima toga suda za hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali ona istodobno otvara i dublju dimenziju vezanu za način funkcioniranja bivše Jugoslavije i struktura koje su nastavile djelovati i nakon raspada SFRJ, koje su bile vrlo aktivne i na haaškim procesima i koje očito i dalje imaju jasne političke ciljeve”, rekao je govoreći o knjizi HDZ-ov saborski zastupnik Davor Ivo Stier.

“Svjedoci smo kako i 2017. godine postoje pokušaji da se Hrvatsku denuncira kao fašističku, a Domovinski rat prikaže kao građanski rat. To redovito čine čelnici Republike Srbije, ali su ti glasovi postali javni i vrlo glasni i u Hrvatskoj, pogotovo nakon posljednje presude Haaškog suda. Štoviše, bilo kakvo javno protivljenje takvim kvalifikacijama o ‘fašizaciji Hrvatske’ i ‘građanskog rata’ snažno se medijski osuđuje kao retrogradno, nacionalističko, a u tim se optužbama sve češće koristi i optužba za klerofašizam, omiljena sintagma iz prošlog sustava koja je očito ponovno u trendu”, istaknuo je Stier.

Dodaje kako, gledajući formalno, KOS (Kontraobavještajna služba bivše JNA) više ne postoji, no zato je njegov posljednji šef general Aleksandar Vasiljević, jedan od ključnih protagonista ove knjige koji je, među ostalim, 1991. potpisao odluku o osnivanju logora u Srbiji za ratne zarobljenike te imao jednu od ključnih uloga tijekom suđenja Slobodanu Miloševiću. “U prikazu rada Haaškog suda Starešina ide u srž stvari, izbjegavajući klišee koji su prisutni kako kod onih koji opravdavaju rad suda tako i kod onih koji ga osporavaju. Ako bih u jednoj rečenici morao sažeti smisao ove knjige rekao bih da ona rasvjetljuje što ti klišei zamagljuju.

Autorica tako demantira kliše o učinkovitom sudu koji je podigao optužnice protiv 161 osobe s različitih strana, jer dokazuje kako nisu suđeni, a čak ni procesuirani oni najodgovorniji za rat i ratne zločine u Hrvatskoj i BiH”, zaključio je Stier. Ocijenio je također da nakon posljednje presude šestorici bosansko-hercegovačkih Hrvata “ponovno na vidjelo dolazi i pitanje djelovanja ili nedjelovanja Hrvatske kao države”.

Knjiga, ističe Stier, “pokazuje nedostatak sustava u odnosu Republike Hrvatske prema Haaškom sudu, nedostatak državne politike nakon predsjednika Franje Tuđmana i na razne blokade na koje su naišli oni koji su pokušali vratiti takvu politiku, barem u nekoj formi”.

Rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željko Tanjić naglasio je kako je knjiga napisana iz pera novinarke, publicistkinje te scenaristice i redateljice dokumentarnih filmova, koja je puno više od toga i koja već godinama traga za istinom o događanjima u novijoj hrvatskoj povijesti, posebice u Domovinskom ratu. “U tome je hrabra, neumorna, jasna, argumentirana i rekao bih iznimno oštroumna”, ocijenio je. “Višnji Starešini, koja nije povjesničar po zvanju, ne mogu promaknuti bitni elementi koji omogućavaju pronalazak ključa koji otvara prava vrata razumijevanja naše stvarnosti. … Sve podatke koje znamo i koji su nam dostupni, autorica slaže u mozaik.

Ne radi se tu o nikakvoj teoriji zavjere i jeftinom publicističkom triku, nego o ozbiljnom istraživanju koje pred nas stavlja mnoge očite činjenice koje mnogi nisu htjeli, a i danas ne žele vidjeti ili još gore, koje mnogi žele zataškati i učiniti da ih prekrije prašina””, rekao je Tanjić.

Autorica Višnja Starešina kazala je na predstavljanju kako joj se prilikom pisanja knjige stalno “ukazivala ‘ptica KOS’ koju nikako nije mogla izbjeći”- kada je, među ostalim, pokušavala pronaći odgovore na pitanja “kako je ‘ptica KOS’ upravljala procesima pred Haaškim sudom i koliko je bila presudna, zašto su optužnice pisane kao da ih je pisao vojni tužitelj JNA, ili zašto je posljednja presuda suda izgledala kao da ju je donio vojni sud bivše JNA po boljševičkom pravu kolektivizirane krivnje”.

Naglasila je kako je posljednjih 3000 znakova uvršteno u knjigu nakon posljednje presude Haaškog suda, 29. studenoga, koja je obilježila rad tog suda kao i samoubojstvo generala Praljka prilikom izricanja osuđujuće presude u haškoj sudnici. “Sve se to ne bi moglo dogoditi da su hrvatske institucije funkcionirale kao institucije jedne suvremene države, da ova ‘ptica’ u njih nije ugrađivana od početka i da u njima ne blokira procese do današnjeg dana, te tim procesima gura Hrvatsku u jugoslavenske okvire ili dopušta drugima da je ondje odvuku, pa i preko suđenja za ratne zločine.

Ne ukloni li se ta ‘ptica’ iz sustava i ne počne li hrvatsko državno vodstvo pitanje suđenja za ratne zločine – čija se arena sada seli u BiH – tretirati kao prvorazredno političko i sigurnosno pitanje, neugodna će iznenađenja tek uslijediti”, zaključno je istaknula Višnja Starešina.

O knjizi je govorio i britanski povjesničar Robin Harris, a na predstavljanju je, uz veliko broj predstavnika hrvatskoga javnog života, bio i potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević. (Hina)

Višnja Starešina: Mnogi su sudjelovali u pravosudnom udruženom zločinačkom pothvatu

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari