Pratite nas

Reagiranja

Nema pomirenja bez sjećanja

Objavljeno

na

Svibanj 1945. godine neosporno je obilježio Hrvatsku povijest. Da je tome tako, svjedoci smo emotivnih, političkih i faktičkih prijepora koji se vode od 1945. do danas, a mogli bi se i produžiti u našu budućnost.

Nema nikakvog prijepora prihvatiti činjenicu da je 8. svibanja dan pobjede nad fašizmom i nacizmom za onaj dio kojeg smo nazivali i još nazivamo zapadnom Europom.

Komemoracija i postavljanje vijenaca npr. ispod slavoluka pobjede u Parizu, izraz je slavlja pobjede nad nacizmom i komemoracija svih Francuzima koji su poginuli u borbi za demokratsku Francusku. Da li bi Macron s istim osjećajima položio vijenac ispod slavoluka pobjede da je Francusku oslobodio Staljin?

Zamjena jednog totalitarnog sustava drugim, poništila bi sav onaj pobjednički žar pobjede nad nacizmom. Takav slučaj dogodio se  u svim istočno Europskim državama.

Nešto u drugačijoj formi i sadržaju  dogodilo se oslobađanje Jugoslavije od nacizma. Temelj oslobođenja od nacizma je Jugoslavenska narodna armija s Titom načelu. To je nepobitna činjenica, kao i da nismo doživjeli niti samostalnu niti demokratsku Hrvatsku koju je doživjela Britanija ili Francuska. Jugoslavenski antifašizam i demokratski Europski ili Američki antifašizam, nažalost nisu bili jedno te isto, a kako vidimo nije ni danas.

Da tome nije tako, odmah se je vidjelo kod oslobađanja Zagreba, kada su se praznile bolnice, stanovi , a radila stratišta diljem samog današnjeg Zagreba, pa sve tragom povlačenja poražene vojske do Bleiburga, a onda nazad po većem dijelu Jugoslavije na Križnom putu u četveroredu.

Nitko još s pouzdanošću ne zna koliko je poraženih vojnika i civila stradalo na tim putovima smrti. Je li to moguće? Je li nam stalo do istine?

U 45 godina koliko je trajao jugoslavenski režim, to je bio apsolutni tabu, a u gotovo trideset godina od prvih demokratskih izbora nije postojalo dovoljno političke volje i suglasja da objektivni povjesničari koliko je to moguće objektivnije istraže . Tuđmanova želja za pomirbom nije pala na plodno tlo.

Jedna od osnova pisanja objektivne povijesti je otvaranje svih arhiva i njihovo stavljanje na raspolaganje profesionalnim povjesničarima. O razlozima ne otvaranja arhiva, možemo samo nagađati, ali posljedice toga su dnevno vidljive, prigodno zapaljive do maksimalne polarizacije.

Ovih dana svjedoci smo necivilizacijskog i nekulturnog nastupa predsjednika i članova  Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH) . Franjo Habulin, u jednom svom nastupu , komemoraciju za žrtve  komunističkih osloboditelja, naziva balom vampira.

Habulin ne osjeća potrebu za formiranjem zajedničkog pregleda povijesti XX stoljeća koja bi omogućila osuđivanje svih zala nacističkog, fašističkog, staljinističkog, kod nas Titovog komunističkog antidemokratskog režima.

U svijesti Habulina, Fumića i drugih ne postoji mjesta za poštivanjem ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine zakona i poštovanja ljudskih prava.

U njihovoj kulturi nema mjesta  uspomenama na mrtve iz prošlosti živim, jer ne može biti pomirbe bez istine i sjećanja.  Oni nemaju potrebe za jedinstvenim stavom protiv svih totalitarnih vladavina bilo koje ideološke pozadine.

Totalitaristički um, doveo ih je do pomračenja uma. Takvi kao oni ne pridonose Europskim civilizacijskim i uljudbenim vrijednostima.

Što njima znači Rezolucija Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima?

U rezoluciji Europski parlament poziva sve komunističke ili post-komunističke stranke da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća.

Da rezimiramo: u Republici Hrvatskoj nisu osigurani preduvjeti za objektivno sagledavanje povijesti XX stoljeća, a poglavito Drugog svjetskog rata, poraća i vremena postojanja Jugoslavije.

Postoje pojedini političari, cijele stranke, udruge koje baštine antifašističku borbu, koje ne prihvaćaju europski model pomirbe i civilizacijske vrijednosti demokratskih sustava.

Aktualni politički vrh Republike Hrvatske nije osudio Habulinov i Fumićev govor, kao i govor Milorada Pupovca koji komemoraciju na Bleiburgu naziva mjestom povijesnog revizionizma.

Mi iz koordinacije udruga nastalih iz Domovinskog rata jasno i nedvosmisleno osuđujemo javni istup predsjednika Saveza antifašističkih boraca Republike Hrvatske Franje Habulina o žrtvama komemoracije na Bleiburgu.

Očekujemo od političkog vrha RH da nedvosmisleno stanu u obranu ljudskog dostojanstva, digniteta žrtve i ostalih vrijednosti demokratskog sustava, te Europskog političkih u kulturnih vrijednosti.

U ime koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata

Trpimir Jurić

 

Prošlost i povijest nisu isto – A poznato je tko piše povijest!

Što vi mislite o ovoj temi?

Reagiranja

U Thompsonovoj pjesmi sve im smeta, a najmanje pozdrav!

Objavljeno

na

Foto: Bljesak.info

U domoljubnoj pjesmi „Bojna Čavoglave“, koju, od početka srpske agresije,  izvodi i pjeva njen autor Marka Perkovića Thompsona najmanje je sporan pozdrav – „Za dom spremni!“

Naime, onima koji progone Hrvate zbog ovog pozdrava iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata  mnogo više smetaju ostali stihovi u toj pjesmi, ali kad ste čuli da je netko od njih rekao da se s njima ne slaže, ili da nisu dobri?

Uhvatili su se pozdrava „Za dom spremni“, kao pijan plota, na isti način kao što progone Hrvate za izmišljenih, tobože,  600 ili 800 tisuća žrtava u Jasenovcu.

Sve s ciljem, da mi njih ne bi pitali (ili pitali što manje) što ste tijekom 1991. u Hrvatskoj radili „bando četnička“? Oni su izmislili da im smeta ovaj pozdrav, više od razorenog Vukovara, Škabrnje, Pakraca, Voćina, Saborskog Knina, Dubrovnika, Zadra, Šibenika, Osijeka, Vinkovaca i niz drugih gradova i mjesta.

Za tisuće srpskih granata koje su pale na vukovarsku ratnu bolnicu još nitko nije odgovarao,  kao ni za 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica, ali za jedan običan pozdrav jeste.

Čak nitko nije odgovarao, niti vikao da treba kazniti one koji, poput pupovaca, kontinuirano štite (čak i u Hrvatskom saboru!) velikosrpski četnički pokret, ali i četničku kokardu.

Pjesma „Bojna Čavoglave“ nastala je u vrijeme srpske agresije i nikome nije smetala sve do današnjih dana. Međutim, progonitelji se boje reći da ih u ovoj pjesmi daleko više od navedenog pozdrava smetaju, da ih bole i žare stihovi poput:  (…) „Puče tomson, kalašnjikov a i zbrojevka, baci bombu, goni bandu preko izvora. Korak naprijed, puška gotovs, i uz pjesmu svi, za dom braćo, za slobodu, borimo se mi. Čujte srpski dragovoljci, bando, četnici, stići će vas naša ruka i u Srbiji. Stići će vas Božja pravda, to već svatko zna, sudit će vam bojovnici iz Čavoglava…“

Dakle, to je „sporno“, to bi oni htjeli zabraniti, poput „Čujte srpski dragovoljci, bando, četnici, stići će vas naša ruka i u Srbiji…“, a ne „Za dom spremni“,  ali nemaju muda to javno reći pa su se uhvatili za pozdrav, i od njega napravili osudu hrvatskog naroda. Čak su s ovim pozdravom „povezali“ i hrvatske branitelje, koji se nisu ni rodili u vrijeme II. svjetskog rata, s ustašama, fašističkim zločinima, raznim jasenovcima i sličnome.

Neshvatljivo je, dakle, da im smeta „Za dom spremni“, ali ne i „čujte srpski dragovoljci, bando četnička“, „goni bandu“, „stići će vas naša ruka i u Srbiji“, „sudit će vam bojovnici“ itd. i tome slično.

A ako bi autor kojim slučajem (što se ne može dogoditi) iz pjesme izbacio pozdrav koji im ne odgovora i umjesto njega zapjevao la, la, la, jel bi onda „pravda“ bila zadovoljena?

Mladen Pavković

 

Thompson: Čitav hrvatski narod u BiH puno mi znači i nekako sam vezan uz njega

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Spomenici u Kninu i Zagrebu – Dva ‘ista’ spomenika, dva ‘ista’ nacionalna obilježavanja!?

Objavljeno

na

U Kninu je svojedobno, 2011., otkriven veličanstveni nacionalni spomenik „Hrvatske pobjede Oluja 95.“. Radovali smo se tom čini kao mala djeca. Međutim, sad će prema svemu sudeći i Zagreb dobiti nacionalni spomenik koji će nositi naziv – „Spomenik Domovini“.

Međutim, na prvi pogled onaj u Kninu i onaj koji će biti otkriven u Zagrebu sliče kao „jaje jajetu“! Netko je očito nekoga kopirao!

Taj, kako već sada ističu, najskuplji hrvatski spomenik, koji se podiže na inicijativu i zaslugom gradonačelnika Milana Bandića, nije jedini koji izaziva prijepore.

Naime, na Bandićevu  inicijativu srušen je jedan od najljepših spomenika Domovinskoga rata- Zid boli. Gradile su ga spontano, s ljubavlju i ponosom, (1993.), opeku po opeku, majke, poput Kate Šoljić, koje su izgubile svoje sinove, kćeri ili najmilije u Domovinskome ratu. Opeke su, kao u dobra stara udbaška vremena, srušene (2005.), u ranim jutarnjim satima, a cigle na silu odvezene u kamionima na Mirogoj, gdje je podignut još jedan Bandićev spomenik žrtvama agresije, autora Dušana Džamonje, koji je suzama natopljene opeke hrvatskih majki, da se ne vide, zakopao u zemlju.

To je prvi spomenik koji „nije bačen“, ali koji se tobože može „pogledati“ pod zemljom!?

Nije smiješno, ali je žalosno.

Osim toga, na spomeniku su uklesana na tisuće imena stradalih u Domovinskome ratu, ali na njemu nigdje ne piše „od čije ruke“ su stradali, nema ni njihovih podataka o rođenju i smrti, a nije  uklesan ni  križ, već samo naziv – „Glas hrvatske žrtve- Zid boli“!?

Na inicijativu prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana na Medvedgradu je sagrađen (1994.) Oltar domovine, autora hrvatskog kipara, akademika Kuzme Kovačića. To je trebalo biti mjesto gdje će se okupljati branitelji i građani, ali i predsjednici država i drugi koji nam dolaze u posjet i tamo odavati poštovanje domovini. Nu, čim je umro (1999.) dr. Franjo Tuđman, „umro“ je i ovaj spomenik! Gradonačelnik Grada Zagreba u nekoliko je navrata uvjeravao da će se to mjesto obnoviti, da će biti kao nekad, ali očito više nikad to ne će biti kako je bilo i zamišljeno.

Glavni razlog što je Oltar domovine „odbačen“ je navodna odbojnost Ivice Račana, Stjepana Mesića i Ive Josipovića naspram Tuđmana, odnosno Domovinskog rata, pa u neku ruku i prema Hrvatima i Hrvatskoj. Ali…zbog čega je od njega ruke dignuo gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić? Sad ga je istina (malo) dao obnoviti, tek toliko da se ne može do kraja prigovarati, ali pitanje i dalje visi u zraku!

Zahvaljujući Bandiću (sve se vrti oko njega) pokraj zagrebačke dvorane Vatroslava Lisinskog podignut je spomenik prvom hrvatskom predsjedniku. Kakav je takav je, dobar je!

Nu, taj je spomenik po riječima gradonačelnika prvo trebao biti postavljen na bivšem Francuskom trgu („daleko od centra grada“) kojem je Bandić udijelio ime – Trg dr. Franje Tuđmana.

Obitelj Tuđman se nikada nije složila s gradonačelnikovim idejama. Gospođa Ankica Tuđman, supruga „Oca Domovine“, nam je pričala da ih Bandić u svezi toga nikada nije ništa pitao, a ni pozvao na bilo kakav razgovor. Sve je to gradonačelnikovo „maslo“, da ne kažemo djelo.

Inicijator spomenika u Kninu, hrvatski dragovoljac i u to vrijeme čelni čovjek jedne od najjačih i najboljih Udruga proisteklih iz Domovinskoga rata UHBL-PTSP Tvrđava Knin Mladen Milošević  rekao je da je sramota što su za spomenik u Zagrebu uzeli njegovu ideju, a i to da se boji da će se otkrivanjem zagrebačkog spomenika „centralno“ obilježavanje Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te VRO Oluja 95, jednostavno preseliti ili „prebaciti“ u glavni grad!

S obzirom da se već nekoliko godina ciljano opstruira najveći hrvatski blagdan, da na obilježavanje u Knin dolazi sve manje ljudi, a poglavito branitelja, „na djelu“ je scenarij izmještanja. Zagreb je ljeti ionako pusti grad, pa će imati jednu nacionalnu manifestaciju više. Bandić, vjerujte, ništa ne radi slučajno – kazao je.

A da su kninski i zagrebački spomenici isti ili dobrano slični itekako je vidljivo iz dostupnih fotografija. Razlikuju se samo po cijeni. Zagrebački je deset puta skuplji!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari