Pratite nas

BiH

‘Nema spasenja izvan Katoličke Crkve’

Objavljeno

na

Dok čitatelji Globusa upijaju Habermasov intervju, zasigurno im se javlja beskrajna ljubav prema titovkama i petokrakama kao utopijsko prisjećanje na vrijeme kada smo živjeli u ljubavi, a ovim prostorima tekli med i mlijeko. Ja se jedino sjećam dugih redova za kavu i jestivo ulje pred dućanima.

Prošli sam tjedan zajedno s protestantskim prijateljima iz Njemačke imao međunarodni kolokvij u Dubrovniku na temu “Religija i društvo“. Prominentni profesori Hans-Peter Grosshans sa sveučilišta iz Münstera, Elisabeth Gräb Schmidt iz Tübingena, Ingolf Dalferth iz Züricha, Jörg Dierken iz Jene sudjelovali su sa svojim doktorandima i studentima na simpoziju. Kao jedini referent koji potječe iz katoličke tradicije održao sam provokativno izlaganje “Extra ecclesiam nulla salus” što bi u prijevodu značilo “Nema spasenja izvan Katoličke Crkve”.
Očekivao sam žestoku kritiku, no moji su protestantski prijatelji prepoznali stanovitu dozu ironije u mome referatu, pa je sve ispalo kao “ugodni razgovor”, zabavno ćaskanje.

Dogma “Nema spasenja izvan Crkve” usvojena je na koncilu u Firenci koji se održavao od 1438. do1445. godine. Godinu dana ranije na Crkvenom saboru u Ferrari došlo je do svečanog ponovnog ujedinjenja katoličke i pravoslavne Crkve nakon usvajanja koncilskoga dokumenta „Laetuntur coeli” (“Neka se raduju nebesa”). Budući da tada još nisu postojali meni dragi luteranski protestanti, razumljivo je da je dogma “Nema spasenja izvan Crkve” shvaćena kao obrana europske kulture i tradicije od najezde otomanskih osvajača.

Znakovito je da je upravo u Firenci, talijanskom gradiću koji je trebao biti poznat po ovoj dogmi za koju se ne može baš reći da je u duhu evanđelja, došlo do procvata europskoga humanizma u njegovom punome sjaju. Najpoznatiji renesansni filozof Marsilio Ficino, inače katolički svećenik, osnovao je 1459. Firentinsku platonsku akademiju sa svrhom da poveže tradicionalni platonički nauk s kršćanstvom u duhu humanizma i na taj način pokaže crkvenim ocima da riječ “katholikos” ima jedno šire značenje. Ficino je kao idejni tvorac Firentiske akademije htio pokazati da postoji drugačiji model tumačenje kršćanstva nego što su to učinili kardinali na Koncilu u Firenci petnaestak godina ranije. Firentinskoj platonskoj akademiji pripadali su najuglednija imena talijanske renesanse. Uz nadarenog filozofa Pica della Mirandolu, članovi Firentiske akademije bili su prominentni umjetnici Sandro Botticeli, Leonardo da Vinci, Michelangelo Buonarotti, Perugino, Luca Signorelli, Benvenuto Cellini, te teoretičar umjetnosti Leon Battista Alberti. Povjesničari europske kulturne baštine danas su uglavnom suglasni da je u Picovu “Govor o ljudskom dostojanstvu” (Oratio de hominis dignitate) sadržana Magna Charta europskoga humanizma na koji će se pozivati svi budući naraštaji u borbi za promicanje i očuvanje temeljnih vrijednosti humanizma. Renesansni filozofi i umjetnici u širem značenju riječi pokazali su da čovjek, kao biće stvoreno na sliku i priliku Božju, upravo u umjetnosti dokazuje svoju veličinu i uzvišenost, manifestira se kao “deus in terra”. Renesansa stvara ideal univerzalnosti po kojemu čovjek teži za cjelovitošću znanja i obrazovanja, za kritičkim vrednovanjem i sustavnim proučavanjem prirode i svijeta u kojemu živimo. Afirmacijom humanosti dolazi ponovno do izražaja kršćanska ideja o slobodi i slobodnoj kreativnosti ljudskoga duha što će uvelike pridonijeti razvoju novovjekovne znanosti.

Kad čovjek u argumentaciji želi biti uvjerljiv, nije loše citirati neku Nietzscheovu gnomsku izreku. Tako sam učinio i ja pri vrednovanju talijanske epohe renesanse. U spisu Antikršćanin Nietzsche s ushićenjem objašnjava fenomen talijanske renesanse kao epohalni trijumf umjetnosti nad kršćanstvom, “prevrednovanje kršćanskih vrijednosti”, nastojanje genija da zavladaju “otmjene vrijednosti” umjetnosti. Riječ je o aristokraciji duha u izvornom značenju riječi. U vremenu renesanse, tvrdi Nietzsche, na stolici svetoga Petra nije “sjedilo” kršćanstvo nego život u svojoj punini. To je navlastito kulminiralo u trenutku kada je za papu izabran Aleksandar VI, čelnik dinastije Borgia, a njegov sin, kardinal Cesare Borgia, prema Nietzscheu kao umjetnički bon vivant zaslužio epitet “nadčovjeka”, “Übermensch”. Poznato je da je čak i slavni Leonardo da Vinci jedno vrijeme bio vojni savjetnik Cesareu Borgiji pri osvajanju talijanskih gradova i obračunu s pristašama papinih protivnika, što je posebno razvidno iz karte grada Imole koju je Leonardo za njega priredio 1502. godine uoči osvajanja grada.

U trenutku kada je na vrhuncu renesanse umjetnost slavodobitno pobijedila nad kršćanstvom, Nietzsche tvrdi da se u liku njemačkoga katoličkoga monaha Martina Luthera javio “najopasniji pesimist” koji je Europi nametnuo sterilnu reformaciju iz čijega se krila rodila jezuitska protureformacija. Luther je ponovno uspostavio Crkvu, obnovio kršćanstvo, iznevjerivši povijesnu misiju renesansne umjetnosti. Citirao sam i čuveni govor Thomasa Manna “Njemačka i Nijemci” koji je održao 1945. u washingtonskoj Kongresnoj knjižnici. Njemački nobelovac, inače liberalni protestant, rekao je u svom govoru da bi radije vrijeme provodio u lovu s papom Leonom X, odnosno u razgovoru o umjetnosti s papom Julijem II, nego u molitvi psalama “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio” s Martinom Lutherom.

Vodu na mlin tezi da nema spasenja izvan Katoličke Crkve tjerali su i brojni kritičari pape Benedikta XVI, od kojih sam poimence spomenuo Kurta Flascha i Jürgena Habermasa. Oni su, naime, tvrdili da profesor Rartzinger svojom kritikom moralnoga relativizma zapravo zagovara staru tezu “Extra ecclesiam nulla salus”. Naravno, ove sam kritike iskoristio u svome referatu da obranim normativnost u etici i argumentiram u prilog moralnom realizmu.

Nakon što sam argumentima uvjerljivo opovrgnuo protestante, moj doktorand Ljubiša Prica i ja otišli smo na plažu i okrenuli dvije slovenke iz pivovarne Laško. Dok smo na dubrovačkom suncu rashlađivali dušu slovenskom pivom, stigla mi je SMS poruka od Anje Šovagović Despot, Karamarkove ministrice iz sjene, sa zamolbom da pročitam njezin intervju u jednom poznatom hrvatskom tjedniku iz arsenala mogula Ninoslava Pavića. Na naslovnici tjednika isticao se primamljiv senzacionalistički naslov “Najveći živući filozof Habermas govori samo za Globus”. Globusov se novinar uspio nekako progurati do Habermasa na prijemu u Budimpešti, fotografirati se s njime i napisati: “Beskrajno uljudan i strpljiv – stara njemačka škola – prvo je odradio sva fotografiranja, potpisivanja knjiga, primanja buketa cvijeća”. Tako je vjerojatno nastao “intervju” – u maniri poznatih novinarskih uradaka iz ocvalog Pavićeva imperija.

Suvišno je spomenuti da smo u ekskluzivnom intervjuu mogli pročitati sve što smo čuli već desetak puta prije desetak godina. Habermas kaže na početku razgovora: “na Korčuli mi je bilo predivno”. Da, bilo je, nijedan dan bez prstaca, nijedna večer bez pršuta, Pošipa i Postupa. Habermas, je, kako piše u nacionalnom tjedniku, opet ponovio svoju ofucanu tezu da je “Jugoslavija bila divan projekt. Uvijek sam bio mišljenja da je trebala ostati zajedno. Genscher je napravio strahovitu pogrešku preranim priznanjem Hrvatske”. Po Habermasu bi za cijeli svijet trebalo vrijediti njegovo načelo “nenametnutoga konsenzusa”, osim za bivšu Jugoslaviju, gdje bi građani protiv svoje volje ipak trebali živjeti u državi za koju su na referendumu rekli da to ne žele. Šteta što epohalni intervju s najvećim živućim filozofom nije objavljen prije moga referata na simpoziju u Dubrovniku. Da je bio objavljen, naslov moga izlaganja bi glasio “Extra Yugoslaviam nulla salus”, što bi u prijevodu glasilo: “Nema nam spasa bez Jugoslavije”. Nekako imam dojam da većina hrvatskih novinara i političara na vlasti još uvijek nisu prihvatili činjenicu da smo Europska unija te da već četvrt stoljeća nema više Jugoslavije. Predsjednikov savjetnik za vanjsku politiku Dejan Jović to javno govori, a Rejting Efendija – kako Josipoviću tepaju moji Hercegovci – to vješto koristi da ostane najpopularniji političar u regiji. Bit će tako sve dok ne krene “kandidatura” iz centrale NATO-a, a na hrvatsku političku scenu kao savjetnik Kolinde Grabar Kitarović ponovno se ne vrati Mate Granić, zvani Očenašek. Dok čitatelji Globusa upijaju Habermasov intervju, zasigurno im se javlja beskrajna ljubav prema titovkama i petokrakama kao utopijsko prisjećanje na vrijeme kada smo živjeli u ljubavi, a ovim prostorima tekli med i mlijeko. Ja se jedino sjećam dugih redova za kavu i jestivo ulje pred dućanima.

Sjećam se također i otvaranja Svjetskoga prvenstva prije četrdeset godina u Zapadnoj Njemačkoj kada su prvu tekmu igrali Brazil i Jugoslavija. Dok smo mi kao klinci na Širokom Brijegu vatreno navijali za Franza Beckenbauera, Gerda Müllera i Paula Breitnera, danas naši klinci na tekmi protiv Brazila navijaju za Luku, Raketu, Kovu, Mandžu, Srnu. Ako smo prije četrdeset godina imali jednu državu na Svjetskom nogometnom prvenstvu za koju nismo navijali, danas imamo na istoj nogometnoj smotri dvije države za koje ćemo sigurno navijati: Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ako ništa drugo, barem je s tog gledišta dobro da je propala Jugoslavija za kojom, eto, i najveći živući filozof ne prestaje žalovati.

Uoči povijesnog obračuna u SDP-u između Milanovića i Linića, Milanović je poručio javnosti da je SDP “stranka dobrih namjera”. Prije četvrt stojeća šef komunističke partije, Ivica Račan, nazvao je HDZ “strankom opakih namjera”. U čemu se razlikuju partije dobrih namjera od stranake opakih namjera? Genijalni karikaturist Stiv Cinik naslikao je briljantnu karikaturu koja dobrano oslikava sadašnje stanje stvari u Hrvatskoj. Milanović i Linić u krvavom obračunu u ringu, Milijan Brkić, zvani Vaso, i Karamarko pozorno gledaju sa strane. Vaso postavlja pitanje: “Šefe, da se umiješamo?”. Karamarko mudro odgovara: “Ne, da nešto ne zajebemo”. Tako će biti još godinu i pol dana.

Jure Zovko/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Biskup Komarica: Zašto se prešućuju i ne procesiraju zločini nad katolicima

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Večernji list

Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko pohodio je u ponedjeljak u Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci, banjolučkog biskupa dr. Franju Komaricu.

U dužem, informativnom i otvorenom razgovoru najviše su se zadržali na aktualnoj situaciji u kojoj žive katolici na području Banjolučke biskupije u oba entiteta, te općenito u BiH. Biskup Komarica je Visokom predstavniku Inzku usmeno i pismeno podastro „ponovljenu molbu za ažuriranje nekih aktualnih problema katoličke populacije“.

Podsjetio je, između ostalog, i na intervencije glede brojnih pitanja Zajednice Udruga prognanih Hrvata sa šireg banjolučkog područja koje su predstavnici Zajednica imali u kancelariji OHR-a u Banjoj Luci sredinom rujna o. g. od koje još uvijek nema obećane im pomoći. Biskup je naveo i više primjera grupa prognanih katolika Hrvata, ne samo s područja njegove biskupije nego i vrhbosanske nadbiskupije, koji su mu se obraćali za materijalnu pomoć u obnavljanju njihovih porušenih kuća i stvaranju radnih mjesta u pokretanju male privrede, prenosi Večernji list

Ponovno je pitao Visokog predstavnika zašto općinske i županijske vlasti uporno ustrajavaju u nepoštivanju pozitivnog Zakona države i u gaženju jednog od temeljnih ljudskih prava, prava na vlastitu bogomolju, župnu crkvu u stoljetnoj župi Drvar? Zašto se uporno prešućuju i ne procesiraju zločini učinjeni nad katoličkim vjerskim službenicima, svećenicima i redovnicama na području njegove biskupije, kao i na stotinama nevino ubijenih i izmasakriranih civila-katolika.

Visoki predstavnik Inzko je pozorno saslušao izlaganje i kritičke primjedbe biskupa Komarice, složivši se da, nažalost, ni domaći političari ni predstavnici međunarodne zajednice ne mare mnogo za obespravljene ljude i ne pružaju prijeko potrebnu pomoć za mnoge prognanike željne održivog povrataka, koji traže pravdu i život dostojan čovjeka i za njih. Izrazio je nadu da će se hrvatski političari konačno više angažirati u pružanju učinkovite pomoći ovdašnjim Hrvatima u duhu preuzetih međudržavnih obveza.

Obećao je biskupu da će njegove molbe ozbiljno razmotriti i potražiti način za pružanje potrebne pomoći brojnim nevoljnicima, koji se obraćaju za pomoć biskupu Komarici i njegovim najbližim suradnicima, a oni im najčešće nemaju čime pomoći, osim da ih saslušaju i pokušaju negdje pronaći barem djelomičnu pomoć i utjehu, javlja TABB.

Biskup Komarica: Katolici u BiH sustavno su izvrgnuti nepravdama i diskriminiranju i to u gotovo svim dijelovima te zemlje u kojima predstavljaju manjinu

 

MLADEN PAVKOVIĆ: Biskup Komarica nema podršku. Zašto?

 

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Trebalo je čak 22 i pol godine da se počne rasvjetljavati nestanak i ubojstvo generala HVO-a

Objavljeno

na

Objavio

Pripadnici Federalne uprave policije uhitili su jučer Hamdiju Abdića Tigra, nekadašnjeg zapovjednika vojne policije Armije BiH u Bihaću i najbližeg suradnika generala Atifa Dudakovića, pod sumnjom da je odgovoran za smaknuće generala Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Vlade Šantića u proljeće 1995.

Trebalo je čak 22 i pol godine da se počne rasvjetljavati nastanak i ubojstvo generala HVO-a koji je bio i jedan od utemeljitelja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne te HDZ-a BiH. Uz Tigra, uhićeni su još pripadnici Armije BiH Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović i Enver Keranović, a istragu vodi županijsko tužiteljstvo u Bihaću.

Uhićeni su osumnjičeni da su između 8. i 9. ožujka 1995. ubili generala Šantića, a u bijegu su Indian Alibegović i Ramiz Ružnić, piše Večernji list

Pogrešan sud i tužiteljstvo

Obitelj Šantić nebrojeno je puta prosvjedovala i upozoravala na zataškavanje ubojstva, koje je od ratnoga zločina makinacijama dospjelo u područje civilnog ubojstva. Iako je riječ o generalu HVO-a kojeg je u ratnim okolnostima otela Vojna policija Armije BiH, zaključeno je da je riječ o civilnom ubojstvu?! Odvjetnik Josip Muselimović, koji zastupa obitelj Šantić, izjavio je da su za ovaj predmet morale biti nadležne državne institucije.

– Nadležno je županijsko tužiteljstvo u Bihaću, a ja mislim da je nadležnost za ovaj slučaj kao ratni zločin moralo imati Tužiteljstvo BiH – rekao je Muselimović. Upitan što obitelj očekuje, Šantić je objasnio da nakon 22 godine i dalje traže pravdu. – Obitelj očekuje pravednu odluku i uvjerena je da su upravo osumnjičene osobe na čelu s Hamdijom Abdićem Tigrom počinitelji tog kaznenog djela te da postoji previše dokaza u tome pravcu – objasnio je Muselimović.

Za vrijeme prošlogodišnjeg prosvjeda supruga pokojnog generala Jagoda Šantić izrazila je sumnju da će dočekati pravdu kazavši kako je čak i sadašnji proces otišao u krivome smjeru. General Šantić posljednji put viđen je živ 8. ožujka 1995. u bihaćkom hotelu Sedra gdje je bio u društvu s tadašnjim zapovjednikom Petog korpusa Armije BiH generalom Atifom Dudakovićem, kojega obitelj također smatra odgovornim za njegov nestanak.

Lažna obećanja obitelji

Ovaj armijski general bio je u sukobu sa zapovjednikom HVO-a, a prethodno mu je polomio zube. Šantić se u više navrata suprotstavio podčinjavanju. No Dudaković dosad nije obuhvaćen istragom. Obitelj se s gorčinom prisjeća kako je bivši bošnjački član Predsjedništva BiH Ejup Ganić uputio sućut samo dva dana nakon generalova nestanka.

Ništa nije otkrilo ni mješovito povjerenstvo BiH i RH koje je provodilo istragu. U međuvremenu obitelj je u više navrata dobivala lažna obećanja, izjave, dojave, prekopavala su se groblja, istraživala željeznička postaja u Bihaću u potrazi za posmrtnim ostacima. Zaštićeni svjedok otkrio je i gdje je mučen general Šantić i zakopano tijelo, no bilo je toliko uništeno da se nije moglo utvrditi pripada li njemu čak ni analizom DNK.

Zoran Krešić / Večernji list

Obitelj Šantić zadovoljna uhićenjima za ubojstvo generala, ne i što to nije okarakterizirano kao ratni zločin

 

Obitelj Šantić: Tragamo za istinom i pravdom već 22 godine

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari