Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Nemoguća je misija za predsjednika izvlačenje Hrvatske iz zatočeništva prošlosti

Objavljeno

na

Premda se do trenutka pisanja ovoga teksta ni jedan jedini kandidat nije decidirano očitovao da želi u utrku za funkciju predsjednika Republike Hrvatske, kandidati, koje su stvorili mediji pa ih se može nazvati medijski kandidati, te svrstavanje za njih ili protiv njih i dalje zauzimaju prevelik dio medijskoga prostora. Umjetno je medijski stvorena situacija kao da su predsjednički izbori službeno raspisani i da su počeli teči rokovi za službeno kandidiranje, a pitanja svakodnevnoga realnoga života, pogotovo strateška pitanja, bitna za budučnost Hrvatske, hrvatskoga naroda i hrvatskoga društva i dalje su u drugom planu.

Upravo takvo stanje javnosti i javnoga mnijenja idealno je za sve one koji vuku poteze iza scene, koji se koriste svojom moći bez obzira na to što njihova moć nema ni legitimnost ni legalnost. I to je jedna od trajno aktualnih tema, sudbinski važnih kako za državu i pojedine društvene segmente tako i za veoma brojne hrvatske građane, a kreatori javnoga mnijenja nikako da je otvore. Tek sporadično, i kad je to na strani onih koje glavna struja javnoga mnijenja ne preferira, otvara se pitanje ponašanja tzv. lokalnih šerifa, a nipošto se ne dira u, de jure, ilegalnu golemu moć javnosti nepoznatih pojedinaca i manjih skupina, u normalnom demokratskom društvu nezamislivo je da bi moć nad gotovo čitavom zemljom mogao imati itko drugi osim legalno i legitimno izabranih nositelja državnih vlasti.

Mafijaški model

U starim demokracijama poznata je moć i iznimno bogatih ljudi, velikih korporacija, osobito velikih medijskih nakladnika, koji samom svojom djelatnošću mogu donekle utjecati na znatan dio ljudi ili društva. U tim demokracijama pretpostavlja se i velika moć stanovitih tajnih društava i njihovih članova, no ta moć ne može biti funkcionalna izvan državnih i društvenih institucija, što znači da je i ta moć ovisna o rezultatima pluralnih i demokratskih izbora.

Za razliku od tih starih demokracija hrvatsko društvo suočava se s moćima koje funkcioniraju ponajprije izvaninstitucionalno, gotovo po mafijaškom modelu. Moć bez legitimnosti i legalnosti u Hrvatskoj nimalo ne ovisi o ishodu izbora, jer birači ne mogu izabrati ni osobe ni političke stranke koje bi se iskreno željele uhvatiti u koštac s tim nelegalnim i nelegitimnim moćima i njihovim utjecajima. Iskustvo svih parlamentarnih izbora nakon 2000. godine potvrđuje da ni jedni rezultati izbora nisu donijeli ni minimum nužnih promjena u Hrvatskoj, a to potvrđuje, kako sada stoje stvari, da izbori i ne mogu biti početak nužnih promjena ni u kojem bitnom segmentu državne politike ni stvarne promjene u hrvatskom društvu.

Oslobađanje hrvatske politike, državne moći i hrvatskoga društva može početi jedino promjenom izbornoga zakonodavstva, a upravo to ne žele gotovo sve, osobito najvažnije političke stranke koje su od 2000. godine participirale u vladajućim koalicijama. Ne će biti u Hrvatskoj stvarnoga unutarnjega oslobađanja od nelegitimnih i nelegalnih moći sve dok ne pobijedi zakonitost i demokracija, tj. striktno poštovanje duha i slova zakona na svim razinama od predsjednika države do posljednjega građanina, i dok ne pobijedi demokratsko osvajanje upravljačkih pozicija u političkim strankama po načelu jedan član jedan glas u biranju između više kandidata.

Javni utjecaj

U tom realnom hrvatskom kontekstu iznenađujuće djeluje mišljenje diplomata i publicista, koji se afirmirao još u komunističkom režimu, koji pišući o bivšem šefu SDP-a kao kandidatu za predsjednika u Večernjem listu od subote 15. lipnja doslovno navodi: »Njegova prednost (misli se na bivšega šefa SDP-a, op. a.) može biti baš u tome da uvjeri hrvatske birače da može izvesti zemlju iz prošlosti, gdje se godinama guši, i da je u stanju vratiti povjerenje u institucije, što dramatično blokira i državu i državljane.« Istina je da onaj tko pobijedi na predsjedničkim izborima ima u hrvatskom državnom poretku apsolutno najveći legitimitet i bilo bi normalno da zbog toga ima i najveći autoritet, pa i najveći dio kolača državne moći, no u ustavnim promjenama nakon 2000. godine predsjednik Republike Hrvatske lišen je gotovo svake moći.

Osim proceduralnih ovlasti te osim vrlo dvojbenoga, zapravo formalističkoga, participiranja u hrvatskoj vanjskoj politici i zapovijedanju vojskom i obavještajnim službama hrvatski predsjednik ima na raspolaganju samo riječ koja može postati javni utjecaj samo ako mu je naklonjena glavna struja javnoga mnijenja. Više je nego očito da predsjednik Republike Hrvatske ne može ni paralizirati ni ukloniti nelegitimnu i nelegalnu moć u hrvatskoj državi niti može stvarno legalnim autoritetom utjecati na rad državnih institucija počevši od državnoga odvjetništva, sudstva do svih razina izvršne vlasti. Nemoguća je misija za predsjednika i izvlačenje Hrvatske iz zatočeništva prošlosti (što bi moglo i trebalo značiti i iz ralja komunističkih ostataka i mentaliteta) i vraćanje povjerenja u institucije. Ne bi li osobi koja uživa najviši stupanj legitimiteta u državi trebalo omogučiti i više državne moči?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dijanović: Visokoprofitno Pupovčevo poduzeće provodi posao Beograda

Objavljeno

na

Objavio

Sve što se u Hrvatskoj događa posljednjih mjeseci, u pripovijesti u kojoj je glavni lik Milorad Pupovac, čelnik srpske manjine u Hrvatskoj, predstavlja daljnje prolongiranje i perpetuiranje kulture ugroženoga Srbina koji je jedan od ključnih čimbenika velikosrpske ideologije još od 19. stoljeća. O tome psihopatološkom političkom fenomenu već smo pisali na stranicama Hrvatskoga tjednika pa ćemo tek ukratko podsjetiti kako kult ugroženoga Srbina sažeto opisuje dr. sc. Mato Artuković: „Srbin bez grijeha prema bilo kome i uz to od svakoga ugrožen – to je najdublje uvjerenje iza kojega su se utaborili srpski ideolozi. To je polazna točka svakoga suobraćanja s drugima, a osobito s onima s kojima govore najsličnijim jezikom, s Hrvatima. No sličan je stav i prema Albancima, Grcima, Mađarima, Rumunjima. Srpski ideolozi vlastitu stvar znaju obrazložiti samo negiranjem i optuživanjem drugoga. Nikada, niti na jednom mjestu nismo našli na priznanje da bi nositelji službene vlasti ili predstavnici Srba općenito u ime srpske ideje učinili bilo kome, bilo kada bilo kakvu nepravdu.“

Opisanu metodologiju imamo i danas na djelu. Ne samo da Pupovac redovito nema potrebu priznati loše postupke svojih sunarodnjaka nego, u dogovoru s Beogradom, kamo redovito ide po političke instrukcije i savjete, od devedesetih (laži o prekrštavanju srpske djece) do danas sudjeluje u kreiranju kulta ugroženoga Srbina na način da baš sve što se može iskoristiti koristi za stvaranje slike o ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Događaj u kojemu nema baš nikakvih elemenata za stvaranje bilo kakva incidenta, Pupovac i kompanija u stanju su uzdignuti u prvorazredno političko pitanje koje implicira narativ o srpskoj ugroženosti. Klasičan smo primjer imali ovih dana u slučaju Matka Škalamere gdje je čovjek ni kriv ni dužan završio u istražnom zatvoru, a na temelju kaznene prijave Pupovčeva Srpskoga narodnog vijeća.

Patologija laži

Kult ugroženoga Srbina temelji se na velikosrpskoj patologiji kaži. Obmanjivati, preuveličavati i patološki lagati velikosrbima je kao reći „dobar dan“. „Otac srpske nacije“ Dobrica Ćosić bio je u tom pogledu vrlo jasan: „Lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“ (D. Ćosić, Deobe I, Prosveta, Beograd, 1966., str. 102. – 103.)

Nedavno je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović prigodom proslave vojno-redarstvene akcije Oluja izjavila kako je u vrijeme rata htjela uzeti pušku i otići na bojište. Srpski su mediji prenijeli kako je Predsjednica eksplicite izjavila da je htjela uzeti pušku u ruke i ubijati Srbe. Iako su Srbi Hrvatima najavili istrjebljenje (Nikola Stojanović, 1902.) i 1991. pjevali kako će ih klati (Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!) velikosrpski patolozi stalno ističu kako je mržnja prema Srbima kvintesencija hrvatskoga nacionalnog bića. Tenk pred Marakanom za srpske je komentatore i nazovi-intelektualce nešto posve normalno (oni prosto ne vide što je u tome sporno), ali odgovor na provokaciju u vidu traktora pred Maksimirom izraz je hrvatskih genocidnih nagnuća.

Domaći antifašisti i srpski četnici na istom zadatku

Oni koji barem i površno prate srpske medije, znaju da ne postoji niti jedan jedini dan, a da se u elektroničkim medijima s nacionalnom frekvencijom ne demoniziraju Hrvati, Albanci, Bošnjaci i drugi Srbima susjedni narodi. Prednjači u tome televizijski voditelj i velikosrpski primitivac Predrag Sarapa, ali za njim ništa ne zaostaje niti Milomir Marić. U isto vrijeme dok Hrvate prozivaju da su opsjednuti sa Srbima, ovi i drugi voditelji i novinari ne mogu gotovo pa niti jedan sat bez toga da komentiraju što se događa u Hrvatskoj. Kad se u Novome Sadu pojave grafiti s porukom „Ubi Hrvata, da Šiptar nema brata“ to se u srpskim medijima apsolutno ignorira.

Da je u Hrvatskoj osvanula slična poruka, domaći bi se mediji pretrgnuli od dokazivanja kako je to dokaz nove fašizacije i ustašizacije Hrvatske. Ne postoji baš nikakva razlika između domaćih antifašista i srpskih četnika kad govorimo o odnosu prema današnjoj Hrvatskoj. I jedni i drugi dokazuju kako je današnja Hrvatska leglo fašizma. Kad Pupovac izjavljuje da je Hrvatska reinkarnacija NDH i čimbenik nestabilnosti, on pritom ne tvrdi ništa što ne bismo mogli čuti i od mnogih domaćih antifašista.

Perverzna inverzija

Mi danas u Hrvatskoj imamo jednu perverznu inverziju: onaj dio srpske manjine koji je do pred 21 godinu (mirna reintegracija završena je u siječnju 1998.) držao okupiranom jednu trećinu Hrvatske (SDSS je osnovao ratni zločinac Goran Hadžić), što je ostvareno monstruoznim zločinima po receptu „šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate“, danas je uzdignut na poziciju žrtve, a Hrvati koji su bili žrtve agresije se kao i u vrijeme kasnih osamdesetih proglašavaju ustašama i onima koji teroriziraju nedužne Srbe.

U nametanju takve slike ključna je uloga medija koji s jedne strane uvijek umanjuju ili prešućuju incidente domaćih Srba (kad je iguman manastira Krka pijan gazio hrvatski grb i prijetio, to nije izazvalo 10 posto medijske pozornosti kakvu bi izazvalo da je slično napravio neki fratar), a do besvijesti potenciraju srpsku ugroženost u Hrvatskoj.

Primjerice, nakon nedavnoga incidenta u Uzdolju web izdanje Večernjega lista objavilo je članak pod naslovom Uhićeni napadači na srpske civile u kafiću u Uzdolju. Nakon što pročita ovaj naslov, koji podrazumijeva da je u Hrvatskoj ratno stanje pa imamo civile i vojnike, razuman čovjek ostane bez teksta i može posegnuti jedino za sarkazmom pa je i pisac ovih redaka na svome Facebook profilu sarkastično komentirao: „Čestitam (pretpostavljam mladome) novinaru Frani Šariću što je odradio prvu ratnu reportažu, neovisno o tomu što je za sada bio izvan prve crte bojišta pa je vidio samo civile napadnute od ustaških jedinica. Željno očekujemo ekskluzivnu pripovijest iz prve crte, dojmove vojnika, zapovjednika itd. Robert Valdec, spavaš li mirno pred naletom konkurencije?“

Urednici su nakon pogrdnih komentara čitatelja shvatili kakav su idiotski naslov članka stavili (bolji naslov ne bi smislila niti velikosrpska ratna propaganda devedesetih koja je konstantno jamrala o ugroženim srpskim civilima i nejači) pa je na kraju ipak promijenjen.

Što se točno dogodilo u Uzdolju, pokazat će istraga, no ako zanemarimo velikosrpske bajke o napadu na srpstvo i još fantastičnije teorije da iza napadača stoji Udba (dio desnice u Hrvatskoj trebao bi shvatiti da je petljanje Udbe u baš svaki događaj šarlataniziranje čitave stvari i ignoriranje stvarnosti u kojoj se ljudi bez ikakve Udbe mlate iz niza razloga) čini se kako se radi o klasičnom navijačkom obračunu. Navijači se međusobno mlate i kad su iste nacionalisti, a što tek onda očekivati kad su u pitanju navijači Zvezde, sljedbenici poznatoga humanista Željka Ražnatovića Arkana.

Provokacije koje pozivaju na nasilje

Bilo kakvo nasilje, naravno, za svaku je osudu, no nasilju ponajviše doprinose oni koji polariziraju društvo svojim lažima o srpskoj ugroženosti i koji vrijeđaju današnju Republiku Hrvatsku. Kako to da u ljeto 2019. više govorimo o međuetničkim napetostima i incidentima nego u ljeto 2009. kad je rat bio mnogo bliži? Kako to da u Hrvatskoj problemi postoje samo s jednom manjinom? Nije li to u korelaciji s pojačanom drugomemorandumskom propagandom o ustašizaciji Hrvatske (kojoj se iz lukrativnih razloga pridružuju domaći antifašisti koji nemaju razlog postojanja ako u Hrvatskoj nema fašizma) u okviru koje je srpstvo ponovno ugroženo?

Nije li upravo Pupovčeva izjava da je Hrvatska reinkarnacija NDH i da bi mogla završiti kao NDH provokacija koja poziva na nemire? Želi li možda Pupovac da neki dragovoljac Domovinskoga rata s PTSP-om, u situaciji kad mu ovaj prijeti novim Bleiburgom i zlurado priziva kraj države koju je stvarao, zaista napravi neki incident koji će uključivati fizičko nasilje? Pupovčevo visokoprofitno poduzeće Ugroženi d. o. o. to bi najviše htjelo jer bi onda dobilo opravdanje svojih laži o fašizaciji Hrvatske i ugrožavanju srpstva.I zato treba biti pametan i ne reagirati na Pupovčeve provokacije nikako drugačije nego njihovim raskrinkavanjem. One nisu ništa drugo nego dio politike službenog Beograda i njegove propagande. Dio srpske manjine u Hrvatskoj ponovno se dade iskorištavati kao beogradska moneta za potkusurivanje.

Vide to instrumentaliziranje hrvatskih Srba čak i pojedini domaći antifašisti. Nedavno je tako prilično neopaženo prošao jedan detalj iz razgovora Žarka Puhovskog za Tportal (26. kolovoza). Taj dio razgovora prenosimo u cijelosti:

„Puhovski ističe kako je za Hrvatsku daleko poraznija epizoda s početka 2018., kad je Vučić bio u Hrvatskoj. Tada je na prijmu u Lisinskom zapravo priznao kako Beograd preko Pupovca ima utjecaj na hrvatski parlamentarni sustav. Vučić je tada s govornice rekao: ‘Htio sam bezbroj puta pitati Milorada Pupovca, a nisam to učinio, jedno pitanje: Mislite li da smo mi u Srbiji bili oduševljeni Zakonom o braniteljima? Pa što, Milorade, nisi glasao protiv? Dođe mi 15 puta da ga pitam, a nisam ga pozvao nijednom. Znam da mu je teže nego meni.’ ‘To njegovo priznanje da ima mogućnost intervencije u hrvatski parlamentarni sustav, e to se meni čini jako ozbiljna stvar. Ove priče iz 1991. izgledaju mi drugorazrednima prema ovom. I nitko nije reagirao na to, ni Pupovac koji je sjedio tamo i gledao u pod. Dakle veći je problem to što Vučić kaže da može upravljati Hrvatskom. To je puno veći problem’, napominje Puhovski.“

Iako je Puhovski nekoliko dana kasnije u jednoj drugoj prigodi peglao Pupovčev javni ugled, zanimljivo je kako izjava kojom je svenazočni analitičar Milorada Suznog de facto proglasio agentom Beograda i Vučića prošla gotovo pa nezapaženo. U Srbiji je danas predsjednik države bivši sljedbenik četnika Vojislava Šešelja Aleksandar Vučić, a drugi najmoćniji čovjek u vladi, ministar vanjskih poslova, je mali Sloba Ivica Dačić. Prema interpretaciji Žarka Puhovskog, sljedbenici Šešelja i Miloševića mogu „upravljati Hrvatskom“. Je li možda upravo ta činjenica razlog zašto se Hrvatska dudekovski odnosi prema današnjoj Srbiji, a Pupovac može biti čimbenik koji doslovce odlučuje o smjeru hrvatske politike?

Srbija je država koja se guši u smradu vlastitih frustracija, mržnje i laži

Srbija je danas država u kojoj ne samo da su na vlasti bivši ratni huškači i sljedbenici zločinaca nego i država u kojoj se javno iz dana u dan sije mržnje prema drugim narodima. Srbija je država u kojoj su ratni zločinci ugledni gosti vojnih parada i političkih emisija. Srbija je država koja negira ikakvu krivnju za „ratove devedesetih“ (za sve su Beogradu krivi drugi) i koja opravdava monstruozne zločine koji su učinjeni u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Srbija je država koja se ponovno naoružava (u novoj strategiji nacionalne sigurnosti Hrvatsku proglašava sigurnosnom prijetnjom) a čiji predsjednik poručuje da će pomoći Srbima u Hrvatskoj („pomaganje“ Srbima u Hrvatskoj dovelo je do svih ratnih krvoprolića devedesetih). Srbija je i država u kojoj se svakodnevno, unatoč službeno proklamiranoj politici europskih integracija, promiče mržnja prema Europi i Zapadu („bolje da te Turčin muči, nego da te Latin uči“). Srbija je država koja se guši u smradu vlastitih frustracija, mržnje i laži. Da nema problem s Kosovom, nema nikakve dvojbe da bi usmjerenost Beograda na destabilizaciju Hrvatske bila još snažnija.

Kako na sve ovo odgovara službeni Zagreb? Tako da u svakoj prilici ističe kako je za ulazak Srbije u Europsku uniju. Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman nedavno je na Bledskom forumu izjavio da Hrvatska i Slovenija podupiru proširenje EU-a na tzv. Zapadni Balkan, a jedan od prioriteta hrvatskoga predsjedanja Unijom bit će ulazak „Zapadnog Balkana“ u EU.

Ulazak Srbije u EU konstantno se papagajski ističe kao gotovo strateški, sankrosanktni cilj hrvatske politike. Međutim, je li itko ikada pitao hrvatske građane što misle o tomu? I je li ikada itko od vrlih hrvatskih političara naveo ijedan suvisao i održivi argument zašto bi Hrvatska trebala podupirati Srbiju da uđe u EU?

Kao argument ulaska Srbije u EU redovito se ističe demokratizacija Srbije i susljedno stvaranje povoljnijega geopolitičkog i sigurnosnoga okruženja za Hrvatsku. Međutim, Srbija je jako, jako daleko od ispunjavanja minimalnih uvjeta za ulazak u EU, a dosadašnji put prema EU nije rezultirao bilo kakvom demokratizacijom, štoviše u srpskim se medijima sve više izražava mržnja prema okolnim narodima koju potiče službena politika koja kontrolira gotovo sve mainstream medije (zanimljivo, o toj se mržnji konsenzualno šuti u svim vodećim hrvatskim medijima koji, očito, želje uljepšavati situaciju u komšiluku kako bi se mogla opravdavati jugofilna politika). Ulazak u Srbije u EU u sljedećih dvadeset godina ne može biti posljedica ispunjenih kriterija i uvjeta, nego isključivo geopolitički potez Bruxellesa i Washingtona kako bi se oslabio ruski i kineski utjecaj u Srbiji i na Balkanu.

Ulaskom Srbije u EU Hrvatska ne samo da ne će dobiti povoljnije okruženje nego će time dodatno ojačati pozicija Beograda, a oslabjeti utjecaj Zagreba. Srbija ima daleko agresivniju i prodorniju diplomaciju od Hrvatske tako da bi ulaskom Srbije u EU, prestankom monitoringa, bahato i agresivno ponašanje Beograda postalo još snažnije i intenzivnije. Već danas Srbija ima zajedničke sjednice Vlade s Mađarskom (iako bi bilo prirodno da Zagreb ima takvu vrstu odnosa s Budimpeštom), a Pariz je nedavno jasno označio Srbiju kao svoga igrača na ovim prostorima. Kineska ulaganja u Srbiju nisu mala, a Rusija i Bjelorusija nedavno su Beograd počastile s ukupno 10 remontiranih MiG-ova 29. Sve su to uspjesi srpske diplomacije koja je uspjela i s time da nekoliko država povuče priznanje Kosova.

Ulaskom Srbije u EU, s diplomacijom kakvu Hrvatska ima, stanje se može samo pogoršati na hrvatsku štetu. U situaciji dok Srbija proklamiranom politikom „neutralnosti“ iskorištava sve što može dobiti i od EU i od Rusije i Kine, Hrvatska ne iskorištava diplomatske instrumente koji su joj na raspolaganju kako bi se prema zapadnim državama nametnula kao čimbenik stabilnosti i tako dobila određene benefite u okviru novoga hladnog rata SAD-a i Rusije, ali i pogoršavanja odnosa SAD-a i Turske.

Je li normalno…

Je li normalno da poljski političari ne znaju za srpsku mržnju prema katoličanstvu i Vatikanu i da uz simpatije prema Hrvatskoj imaju možda i veće simpatije za Srbiju? Tko je za to kriv? Kao i za odnose s Mađarskom, kriva je hrvatska diplomacija. Je li u situaciji kad Rusija naoružava Srbiju, normalno da Hrvatska nije u stanju izlobirati veće vojne donacije SAD-a? Je li normalno da jedan mandat ne će biti dovoljan ni da se potpiše ugovor o kupovini borbenih zrakoplova, a kamoli da govorimo o realizaciji ugovora?

Je li normalno da Hrvatska u Washingtonu nema niti jedan lobistički ured koji bi se bavio rješavanjem hrvatskog položaja u BiH nasuprot 15-ak bošnjačkih ureda? Je li normalno da u situaciji rusko-turskog i tursko-srpskoga zbližavanja Hrvatska ne radi ništa na tomu da Hrvate u BiH prikaže kao jedinoga pouzdanog čimbenika na koji se Washington i Bruxelles mogu osloniti u toj državi? U situaciji dok se u Srbiji sije mržnja prema Europi i najavljuje ulazak Srbije u Euroazijsku uniju (što je s nespojivo članstvom u EU) nije li upravo patološka i perverzna politika hrvatskih bruxelleskih adlatusa da pristaju na geopolitičku ulogu Hrvatske kao lokomotive „Zapadnoga Balkana“ prema EU?

Umjesto da gleda kako da u situaciji nadmetanja Washingtona i Moskve i percipiranja Srba kao „malih Rusa“ dobije što veće benefite od Washingtona kao tampon zona prema „malim Rusima“ (to se zove geopolitika o kojoj hrvatski političari nemaju pojma), Hrvatska se bavi europeiziranjem Srbije. Iste one Srbije koja nikada ne će platiti ratnu odštetu niti priznati krivnju za rat. U isto vrijeme dok se opsesivno orijentira na „Zapadni Balkan“, Hrvatska uopće ne jača svoju srednjoeuropsku poziciju i posve ignorira prednosti koje bi nam mogla dati Inicijativa triju mora. Politička je perverzija da Srbija ime bolje odnose s nekim srednjoeuropskim državama nego Hrvatska. Međutim, to je posljedica opsesije Regijom. Dok se Hrvatska bavi Regijom, srpska diplomacija jača veze i kontakte na području koje bi prirodno trebalo biti područjem hrvatskoga geopolitičkog i kulturološkoga interesa.

Dao nam Bog stotine tisuća Srba kao što je Predrag Mišić

Zaključno treba istaknuti da problem Hrvatske nisu Milorad Pupovac niti njegove drske provokacije. Pupovčevo je ponašanje tek simptom. Simptom neozbiljnosti hrvatske države i jada hrvatske politike. U vrijeme Tuđmana takve provokacije nisu bile moguće jer je Hrvatska, unatoč svim nedostatcima, ipak bila ozbiljna država. Pupovca su političarom od nacionalnoga kalibra, kao i svojedobno Pribićevića, učinili hrvatski političari. Oni su ti koji su krivi da čelnik jedne manjine može odlučivati o smjerovima hrvatske politike i drsko vrijeđati žrtvu hrvatskih branitelja koji zasigurno nisu izginuli da bi jedan beogradski agent danas Hrvatima prijetio novim Bleiburgom.

Problem Hrvatske nisu ni Srbi. Svaki normalni i razumni Hrvat nema baš ništa protiv niti jednoga lojalnog Srbina. Problem su velikosrbi koji bi i danas dijelove Hrvatske (a danas su posebno osjetljiva područja Podunavlja koje graniči sa Srbijom i Banovine koja se naslanja na tzv. Republiku Srpsku) voljeli vidjeti u sastavu „Velike Srbije“. Domaći ljevičari i antifašisti koji Hrvate prozivaju za mržnju prema Srbima, svjesno ili nesvjesno jačaju velikosrpsku politiku jer hrvatsko protivljenje ne Srbima, nego velikosrbima nazivaju mržnjom prema Srbima. Proglašavanjem otpora velikosrpstvu mržnjom prema Srbima domaći ljevičari i antifašisti i sami se pretvaraju u agente Beograda i petu kolonu, svjesno ili nesvjesno.

Lojalni Srbi, koji poštuju Hrvatsku kao svoju državu (a najmanje 10.000 ih je s puškom u ruci branilo hrvatsku državu), danas nisu u prilici doći do riječi od Pupovca, Stanimirovića i njihove beogradske agenture. Kad je to vukovarski branitelj i heroj (svi koji su branili Vukovar istinski su heroji) Predrag Mišić bio pozvan na nacionalnu dalekovidnicu da progovori o položaju Srba u Hrvatskoj? Kako to da hrvatski nacionalisti, koje se proziva za srbofobiju, ne mrze i Mišića iako je ovaj Srbin? Kako to, kako to? Tako što hrvatski nacionalisti (izuzev mizernoga broja ekstremista kakvi postoje u svim narodima) ne mrze niti Srbe niti ikoji drugi narod, nego se protive velikosrbima i svim onima koji Hrvatskoj rade o glavi. Pa, zar bi ijedan hrvatski nacionalist dvojio o tomu bi li svoj glas dao spomenutom Mišiću ili etničkim Hrvatima koji bulazne o ustaškim zmijama i fašizaciji Hrvatske? Dao nam Bog stotine tisuća Srba kao što je Predrag Mišić. A onim Srbima koji i danas sanjaju Veliku Srbiju i djeluju kao agenti Beograda, kao i njihovim hrvatskim svjesnim ili nesvjesnim jugofilnim saveznicima, najveća je kazna ta što žive u samostalnoj i neovisnoj hrvatskoj državi, koja, protivno njihovim željama, ne će propasti i nije propali projekt. Svojom politikom i beogradski agenti i autošovinisti zapravo jačaju hrvatsku koheziju.

Rađa se nova Rijeka

Rijeka je grad koji se često percipira kao bastion neojugoslavenstva u Hrvatskoj. Parafrazirajući Antu Trumbića, moglo bi se reći da Hrvatsku nije dobro promišljati iz Rijeke. Vlast se u Rijeci nije promijenila od 1945. Međutim, Rijeka je i grad u kojemu je sve više mladih ljudi izrazito desno orijentirano. Neki od tih mladaca pri tom zauzimaju stavove koji su dijametralno suprotni pozicijama njihovih roditelja. Nedavni prosvjed u znak potpore Matku Škalameri održan u Rijeci najava je te nove Rijeke i ujedno poraz svih agenata i mrzitelja, kao i sve petokolonaške medijske kanalizacije. Svaka akcija izaziva reakciju, a to je nešto s čime agenti i mrzitelji, očito, nisu računali.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Je li Milan Bandić jači od Milana Bandića

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što se već neko vrijeme špekuliralo oko toga hoće li se Milan Bandić kandidirati za predsjednika države, to se ovog tjedna dogodilo, ali na pomalo neočekivan način.

Milan Bandić objavio je kandidaturu za predsjednika, ali ne gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, već filmski redatelj, koji se od rođenja 1976. godine pa do ovog ljeta zvao Dario Juričan, a onda je službeno promijenio ime i prezime u “Milan Bandić”, što mu je potvrdilo i Ministarstvo uprave.

Novi Milan Bandić je ove srijede na konferenciji za tisak objavio kandidaturu za predsjedničke izbore i predstavio svoj politički program. Bit programa je rebrendiranje Hrvatske kao zemlje korupcije i zalaganje za korupciju na svim nivoima.

Iza brda se valja vrlo zanimljiva priča koja može ozbiljno utjecati na tijek i ton kampanje, i koja ne mora nužno ostati na razini prvoloptaške provokacije. Imamo u tom smislu dva zanimljiva primjera iz susjedstva.

Na predsjedničkim izborima u Srbiji prije dvije godine Ljubiša Preletačević Beli, čelnik stranke “Sarmu probo nisi”, lik kojeg je uprizoravao student i aktivist Luka Maksimović, osvojio je treće mjesto s 9.44% glasova. Pod sloganom “Samo jako” Beli je obećavao brda i doline, nudio biračima triput više svega što ostali kandidati obećaju, parodirajući uobičajeni isprazni politički diskurs.

Lažna megalomanska obećanja, spektakularna ukazanja u bijelom odijelu na bijelom konju, video klipovi u kojima gol do pasa spašava djecu od utapanja u potoku i slična sredstva zabavljala su naciju i na koncu dovela Belog do rezultata o kojem su neki “ozbiljni” kandidati mogli samo sanjati.

Ni performans s promjenom imena nije niša novo. Još 2007. godine tri su slovenska umjetnika, redatelj Emil Horvatin i slikari Žiga Križ i Davide Grassi službeno promijenili imena u Janez Janša. Pa su se tako na slovenskoj javnoj sceni uz tadašnjeg premijera Janeza Janšu odjednom počela muvati još trojica s istim imenom, piše Nino Raspudić / Večernji list

U Hrvatskoj sada dobivamo kombinaciju te dvije akcije. Promjenu imena u Milan Bandić, a potom i kandidaturu novog Milana Bandića na predsjedničkim izborima. Izgleda vrlo obećavajuće, ali pomalo zabrinjava što nakon izvrsnog početnog koncepta kasnija izvedba nije na istoj razini. Naime, čini se kako novi Milan Bandić pretjeruje najavljujući kao glavne točke svog programa osnivanje Ministarstva korupcije čije bi sjedište bilo na Pantovčaku, transformiranje USKOK-a u odjel za propagiranje korupcije te proglašenje čitave Hrvatske Isključivim koruptivnim pojasom (ISKOP).

Radi se o tzv. “telefoniranju” koje pomalo podcjenjuje sposobnost publike da shvati osnovnu poruku. U takvim stvarima ne treba biti predoslovan, već je bolje igrati suptilnije, laganije, na granici ozbiljnog i parodijskog za što je najbolji primjer Hašekova boemska partija iz 1911.: “Stranka umjerenog napretka u granicama zakona”.

Koristiti se, dakle, finom ironijom, laganim i elegantnim potezima floreta a ne lupanjem balvanom jer se time otupljuje genijalnost osnovne zamisli. Da novi Milan Bandić ima potencijala vide se u nekima od slogana poput “Korupcija svima, a ne samo njima”, što bi se dalo razraditi u čitavu jednu novu socijalnu filozofiju te posebno u efektnom sloganu za motiviranje birača: “Što god vam ponude, ja nudim duplo”.

Umjesto doslovnog “telefoniranja” Milanu Bandiću dovoljno bi bilo da bude Milan Bandić, uz minimalno dodatno naglašavanje milanbandićizma, koje ne smije prijeći u prenaglašavanje, jer time se gubi učinak. Kad bi išao tim putem mogao bi uskoro nadmašiti starog Milana Bandića pa bi se za novog Milana Bandića na kraju kampanje moglo reći sljedeće: Milan Bandić je toliko Milan Bandić da je više Milan Bandić od Milana Bandića. Zato Milan Bandić više nije Milan Bandić, nego je Milan Bandić Milan Bandić. Ako novi Milan Bandić ostane i dalje u politici, možda će za današnju djecu i onu koja će se tek roditi on biti pravi Milan Bandić, a tek će iz priča starijih možda saznati da je prije njega bio i jedan drugi važan koji se zvao Milan Bandić.

Primjerice, za moju generaciju je pravi Ronaldo bio tzv. debeli Ronaldo, najopasniji igrač s loptom u nogama ikada viđen. No poslije se pojavio ovaj zgodni Ronaldo. Poklonicima pravog Ronalda u početku je djelovalo skandalozno da žgoljavi balavac s prstenom pečatnjakom i neukusnim pramenovima nosi na dresu veliko ime. Ali ga je kasnije opravdao i prihvaćam da je mlađima od 20 godina on prva pomisao kad se kaže “Ronaldo”. Tako će možda za trideset godina mladima prva asocijacija kad se kaže Milan Bandić biti redatelj Milan Bandić.

No što možemo očekivati na izborima sada kad je u igri i Milan Bandić? Neki kažu da će konačno moći mirne duše glasovati za Milana Bandića. No, ako se stari Milan Bandić ne kandidira hoće li neki okorjeli glasači glasovati za Milana Bandića misleći da glasuju za Milana Bandića? Hoće li se pojaviti i drugi dvojnici?

Državni zavod za statistiku kaže kako u Hrvatskoj po zadnjem popisu iz 2011. živi 21 Zoran Milanović, dakle, ostalih 20 još se stigne kandidirati i ponuditi svoje programe. Jedna je i jedna Kolinda Grabar-Kitarović, ali ime “Kolinda” osim aktualne Predsjednice nosi još 26 dama u državi, pa bi eventualna kandidatura nekih od Kolinda mogla stvoriti izvjesnu konfuziju, prije svega kod starijih birača.

Moguće je i da neki od već najavljenih kandidata prije početka službene kampanje odluče promijeniti ime ne bi li poboljšali očajne izborne izglede, pa bi tako možda bilo korisno da Vlaho Orepić promijeni ime u Donald Trump ili Dalija Orešković u Margaret Thatcher.

Nominalna razina, za razliku od stvarne, je podložna poigravanju. Što je ime? Shakespeare kaže “ime nije ništa; ono što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom”. Ta misao nadahnula je Umberta Eca za naslov njegovog slavnog romana. Osim što bi ruža mirisala i pod drugim imenom, treba imati u vidi i da ime ruže prebačeno na neku drugu stvar ne bi tog novog nositelja imena automatski učinilo mirišljavim.

Ako novi Milan Bandić postane predsjednik, kako će surađivati s gradonačelnikom glavnog grada Milanom Bandićem? A ako kojim slučajem i premijer Plenković promijeni ime u Milan Bandić (zašto ne bi, ta on širom otvara vrata u hrvatskom zakonodavstvu da netko tko ima mušku kombinaciju kromosoma može biti žena, i obrnuto, pa ako, po volji, žena može biti muškarac i muškarac žena, zašto onda i Andrej Plenković, barem nominalno, ne bi mogao biti Milan Bandić), onda bi u nekim stvarima morali surađivati Milan Bandić, Milan Bandić i Milan Bandić.

Najjednostavnije je tu transformaciju odraditi pri vjenčanjima tako da svaki mladoženja koji se zove Milan, kada pitaju mladence koje prezime će uzeti, može reći: Bandić. To treba zakonski omogućiti. Pošto su sve fluidniji i “rodovi” i imena, mogu se i neke žene preimenovati u Milan Bandić, primjerice Milanka Opačić. Štoviše, svi oni koje je Milan Bandić nazvao žetončićima, trebali bi kao uvjet prelaska u klub Stranke rada i solidarnosti promijeniti ime u Milan Bandić. To bi bilo najpoštenije. Predsjednički kandidat Milan Bandić u svom je obraćanju javnosti rekao kako se zalaže za to da svatko u Hrvatskoj ima priliku da se zove Milan Bandić.

No što ako se i stari Milan Bandić kandidira na predsjedničkim izborima? Za kojega glasati? Pogotovo ako se u drugom krugu nađu Milan Bandić i Milan Bandić? Zašto je došlo do ovoga udvostručenja Milana Bandića? Kriv je vjerojatno sam Milan Bandić koji je od sebe napravio toliko jak brend da su bile potrebne dvije javne osobe da iznesu to ime.

Državno izborno povjerenstvo je na upit može li netko uzeti ime poznatog političara i s njim sudjelovati na predsjedničkim izborima, odgovorilo da može, dakle, sve je čisto i kampanja Milana Bandića može započeti.

Nema nazad, Milan Bandić mora pokazati ozbiljnost, uravnotežiti poruke, prikupiti potpise, ući u borbu i dati sve od sebe da uđe u drugi krug. Ako bi ovo, kao što neki zli jezici sugeriraju, bila samo gerilska kampanja za dokumentarni film “Kumek” kojeg je Milan Bandić snimio o Milanu Bandiću, i ako se nakon promocija filma odrekne imena Milan Bandić i ponovo se nazove Dario Juričan, javnost će imati puno pravo osjećati prevarenom.

Dakle, Milane Bandiću, ostani Milan Bandić do kraja, ovaj projekt je potencijalno veći i važniji od svakog dokumentarnog filma kojeg možeš snimiti, ovdje se pomiču granice umjetnosti i života, i potencijalno spašava jedna unaprijed otužna kampanja.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Raspudić: SDP i srodne stranke su ekstremna ljevica koje nisu u stanju 2019. godine osuditi zločine komunističkog režima

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari