Pratite nas

Intervju

Nenad Bach: Hrvatska danas gubi milijarde jer nema izravne letove za Ameriku

Objavljeno

na

Kompozitor, izvođač, producent i mirovni aktivist, sve je to u jednome Nenad Bach, Zagrepčanin koji je u SAD otišao prije 33 godine.

Putem svoje mreže Croatian World Network okuplja na jednom mjestu sve bitne informacije o Hrvatima u svijetu. No, domaju nije zaboravio, vraća se čak i pet puta godišnje.

Bach ima u Hrvatskoj golem broj prijatelja, veliki utjecaj, i dalje radi puno, ideja mu nikada ne nedostaje. I dalje je vrlo aktivan unatoč dijagnozi zbog koje bi mnogi odustali.

Dijagnosticiran mi je Parkinson prije sedam godina, zato intenzivno igram stolni tenis. Organizirat ću i dobrotvorni meč između Hrvatske i Amerike u New Yorku, bit će to spektakl. U klubu urednika križaljki New York Timesa Willa Shortza gdje dolazim igraju ljudi svih profila, govori se valjda 30 jezika, volimo se igrati s time, no to je i vrlo bitno za reflekse jer lopticu moraš instinktivno pogoditi, nema tu razmišljanja. To je otkriveno nedavno, a zove se neuroplasticitet, prema kojem je moguće preusmjeriti neurone u mozgu. Počeo sam opet svirati i gitaru koju nisam svirao tri godine. Zbog ping ponga sada mogu ponovno nešto i odsvirati – rekao nam je Bach.

Dovoljan je jedan posto Ne staje sve na stolnom tenisu i proučavanju znanosti, ovog ljeta hrvatsko-američki umjetnik otputio se na zanimljivo putovanje koje će prerasti u projekt. – Putovao sam u komadu iz New Yorka u Nashville električnim automobilom Tesla S u jednom danu 1600 km. Nikada nisam bio u Nashvilleu, a i održat ću jedan koncert u središtu tog grada. Uskrsnut ću pjesmu “If I had another life”. Ali glavni je povod bila pomrčina Sunca koju sam vidio samo jednom u Rijeci 60-ih godina. Sada sam je želio vidjeti ponovno kao odrastao čovjek. Zanimljivo je da, kada pokriješ 30 posto Sunca, nema nikakve razlike, nema je ni s 50 posto, ni s 92, ni s 99, tek kad je prekriveno sto posto, što se sada dogodilo. Simbolika je to i društva, naime, jedan posto intelekta dovoljno je da se promijeni sve. Kada se Sunce opet pojavilo, prošao je jedan val iskrica po zemlji što me oduševilo, napravio sam svoj znak mira i tamo mahao rukama kao kakav luđak! Nastojim uvijek biti aktivan, pripremam jednu veliku stvar, ali i novi album koji će se zvati “World Peace in One Hour”. Prisutan sam u zajednici, imam malu kompaniju PhoneCroatia preko koje je moguće nabaviti kartice uz koje je moguće komunicirati diljem svijeta bez trikova, što je prije bilo nezamislivo. Koji put je naporno što sve trebam napraviti u jednom danu, ali ide mi, ne žalim se – rekao je. Amerika se zapustila Je li za njega električni automobil tek pomodnost, tek prijevozno sredstvo ili ipak nešto više? – Apsolutno vjerujem u električne automobile. Moguće da prijelazna faza budu hibridi, no to je sigurna budućnost. Električni je automobil jednostavno nadmoćan ostalima, klizi po cesti. Tesla je niskog težišta, ubrzanje je nevjerojatno, ne moraš biti manijak jer, kada treba, imat ćeš dovoljno momenta motora. Kada ulaziš u promet, ne trebaš ni gledati, toliko si brži – kaže Bach o svojim iskustvima sa za mnoge još novom tehnologijom. Ipak, Tesla se u današnjoj Americi doima kao izuzetak koji potvrđuje pravilo, ne štima sve kao nekada. – Amerika je tanker u punoj brzini, zaokreti su vrlo spori, za njih treba vremena. No, ovaj je izbor pokazao da su ljudi zasićeni političarima, ne vjeruju im više, nema nekadašnjih uvjerenja. Moj je favorit bio Bernie Sanders, on je doista nešto najbolje što se dogodilo Americi u posljednjih 20 godina.

No, izigrala ga je vlastita stranka. Trump nije izabran zato što zna, nego upravo zato što ne zna. Mi smo trebali nekoga tko ne zna da bi se karte posložile ispočetka. Politika je previše pod utjecajem velikog kapitala. Amerika je zapustila samu sebe, a sve najbolje inovacije dolaze iz Amerike, još uvijek postoje i kreativna iskra i poduzetništvo koje dolazi iz Amerike. Do Elona Muska električni je automobil bio obična kutija, a sada je privlačan automobil. Demokracije u svijetu nema jer odlučuju oni koji imaju financijsku moć. Ne znam koji bi sustav bio najbolji za ljude, možda benevolentna diktatura, ali gdje pronaći čovjeka koji će je provoditi na takav način. Demokracija se sporo razvija – govori Bach, koji je sada već daleke 1984. otišao u Ameriku da bi mu djeca odrastala u demokraciji. Je li se razočarao? – Nisam se razočarao, jer Amerika nije jedna riječ niti je jednostavna rečenica. Amerika je puno toga. Amerika melje, brutalna je po mnogim stvarima, ali isto tako i dobrohotna. Ima tamo puno dobrih ljudi. Amerika podržava dobre ideje. Primjerice, ako si na nekom tulumu u Brooklynu i kažeš da u podrumu slažeš raketu kojom će se moći na Mars, troje s tog tuluma ići će s tobom to vidjeti. Jedan će i investirati, a u Europi bi ti se smijali. Možda ta raketa nikada neće letjeti, ali poduzetan duh postoji. Tamo se ljudi usude pomisliti i ono što je nemoguće, tako se i događaju ti napreci. Tako sam je ja doživio, a i sviđa mi način života. Tamo gdje mi živimo lijepo je, čisto i organizirano. Volim svoje dvije domovine, ali volim i cijeli svijet. Ljepotu treba znati prepoznati. U suprotnom, na svijet možeš gledati samo kao “ljudi su pobili stotinu milijuna drugih ljudi” ili “ljudi su sto milijuna puta ubili sebe”.

I vi ovdje imate svijetlih primjera, imate Matu Rimca koji je ovdje svijeća u mraku. Da ne razmišljam tako, možda ne bih imao priliku surađivati s Pavarottijem, Bonom, Springsteenom, a i vidio sam pola svijeta – govori američki Hrvat koji smatra da zapravo nije prevelik problem prepoznati probleme današnje Amerike. Za njega je Amerika ipak zamašnjak svijeta bez obzira na trenutačne probleme, a svijetu predviđa svijetlu budućnost kojoj namjerava pridonijeti svojim novim projektom. – Moj je osjećaj prema svijetu zapravo vrlo optimističan. Spremam jedan projekt koji će se zvati “World Peace in One Hour”, jer doista vjerujem da je moguće postići mir u svijetu u samo jedan sat. U ovom trenutku u svijetu imate 30 i nešto sukoba, a to je rješivo.

Zapadna hemisfera prvi je put bez rata, od 17. travnja 2017. i primirja u Kolumbiji nema rata u zapadnoj hemisferi. Znači, može se, mir je profitabilan. Rat je profitabilan samo za 500 ljudi koji prodaju oružje, za sedam milijardi je mizerija, a mir je profitabilan za svih sedam milijardi. Većinu budžeta koja se potroši na rat treba preusmjeriti na obnovljivu energiju, napraviti bolju svjetsku infrastrukturu, primjerice povezati kontinente tunelima – kaže Bach.

Pri promjenama koje su neminovne trebalo bi se, misli on, početi od početka čovjekove jedinke. – Moguće je promijeniti ljudsku narav jer u čovjekovoj je naravi da se vrlo brzo promijeni. Ljudi zapravo jako vole red, Hrvati jako brzo prihvate red kada dođu u Njemačku, ponašaju se kako se svi ponašaju. Jako se lako može doći od anarhije do reda. To bih uveo u škole, da djeca osjete red u svijetu u kojem žive, da se lakše u tom svijetu snađu. Nije sve lijevo niti je sve desno, nema kompletne homogenosti, postoji neki red. Jer, ljudska je vrsta sjajna, nevjerojatne su stvari koje može napraviti. Po takvim smo stvarima različiti, možemo čak i letjeti, govori pa ističe kvalitete velikih ljudi koje je kroz život upoznao. – Impresionirala me princeza Diana. Takve ljude uče ponašanju, no stvar je u prisutnosti. Isto kao i kad je riječ o Bonu. Kod takvih ljudi nećete doći u situaciju da nešto govorite, a oni tek klimaju glavom da vas se čim prije riješe. Prisutni su u razgovoru, postavljaju pitanja, saslušaju te do kraja. Ne zanima me koliko su ljudi bogati i slavni, nego što su napravili za ljude.

Za one ljude koji tebi ne mogu pomoći. Takva je bila i princeza Diana. Tu se vidi ljudska veličina. Nisam od nje ništa očekivao, no njezina bliskost i znatiželja čine je time što je bila. Doista jednako impresivnim čovjekom smatram i Matu Rimca. On je prekrasan čovjek suosjećajan sa svijetom i okolinom – kaže pa se osvrće na Hrvatsku u kojoj vidi puno neiskorištenih šansi. – Možemo li u Hrvatskoj stvoriti uvjete u kojima se tvrtka otvara putem interneta za manje od pola sata? No, barem smo se pozicionirali u turizmu. A onda mi tu nije jasno da nema direktnih letova za Ameriku, da nema interesa za to. JAT je letio pet do sedam puta tjedno, dva aviona išla su subotom. Samo zbog činjenice da nemamo izravnu vezu s Amerikom u ekonomskom smislu gubimo milijardu dolara godišnje. Riječ je o razmjeni intelektualnih i materijalnih dobara, biznisa, nezamislivo je da nemamo izravnu vezu s najvećim svjetskim tržištem. A ovdje bi moglo biti središte svijeta trgovine, Amerika mora biti prisutnija ovdje, a nije. Hrvati su vrlo poduzetni, posebno kada odu u svijet. Problem je u državnom aparatu, logistici. Nedostaju nam državnici, ljudi koji imaju svjetski horizont i koji će se brinuti i o najslabijem članu društva. Oni koji će znati vidjeti širu sliku, a istodobno znati promijeniti detalj.

Išao bih od slučaja do slučaja i pitao zašto to ne štima, imenom i prezimenom, koji šalter, slučaj po slučaj, jer očito je da ne mogu svi raditi posao koji rade. Pogotovo jer mnogi ne vole to što rade, a nije da nemamo što voljeti jer ovo je prekrasna zemlja. Ne moramo rušiti spomenike Putovao sam do Vinkovaca vlakom da vidim kako to izgleda izvan Zagreba. I vidio sam more neobrađenih površina. No to se može riješiti za mjesec dana. Dajte ljudima da rade i oslobodite ih administracije. Dobro je da je Vlada odbacila porez na nekretnine jer to je povratak u feudalizam. Sloboda je u privatnom vlasništvu, porezom na nekretnine svoju slobodu plaćaš – govori podsjećajući na kvalitete koje je u Hrvatskoj lako pronaći. Ali i ono drugo. – Briljiraju uvijek oni koji su hrabri. A problem je upravo u toj administraciji, imamo elitu kočničara i skretničara, no i lokomotiva napretek. Ipak, dominiraju kočničari i skretničari. Hrvati ne vjeruju u politiku što je i logično s obzirom na to u kakvim smo sve sustavima bili. Ali to onda vodi u pasivnost bez pokušaja da se nešto promijeni. Morali bismo napraviti “reset”. Možemo krenuti lokalno – kako to da Zagreb nema sustav za recikliranje, kako se to moglo dogoditi? – priča dotičući se i recentnih gorućih pitanja u nas. – Moramo postati vlasnici svoje povijesti, ispričajmo je na pravi način. Ne moramo srušiti sve spomenike, ali zadržimo sjećanje na povijest, možemo napraviti i jedan park gdje će oni biti eksponirani, ali što je najbitnije fokusirajmo se na budućnost.

Debata je o tome suvišna, to je trebalo napraviti prije 20 godina. Po meni, nitko tko je živ ne bi smio imati spomenik. A i od onih koji su preminuli to bi imali samo pjesnici i pisci, umjetnici, sportaši, znanstvenici i izuzetni državnici. S druge strane ovdje ljudi žele srušiti sve što je došlo iz bivšeg režima. To opet nije dobro, nije baš da nije ništa valjalo. Izolacija na lijevo ili desno besmislena je jer nitko nije sasvim lijevo ili sasvim desno. Ljevica bi morala izaći ne iz ideologije, nego iz aktivizma, treba poslušati i ljude s kojima se ne slažete. Ovdje se ljude jako voli etiketirati. Možda bi trebalo poslušati što ti ljudi imaju za reći, postati civiliziranijima – kaže Bach i upozorava na još nešto što se mora popraviti. – To je zakon koji se brine o javnom informiranju. Ne možemo nekoga vrijeđati na naslovnici pa za tri dana objavljivati ispriku na 32. stranici. Maksimalna je kazna nekih 50.000 kuna, a to je premalo. Kazne moraju biti drastičnije da se to nitko ni ne usudi jer izravno utječe na investicije. Neće nitko doći u Hrvatsku investirati vlastiti novac ako se u njoj bez problema o njemu pišu neistine. To se doista prati i na to se pazi, jer loša reputacija negdje može koštati negdje drugdje. Zna se daleko više nego što se ovdje misli da se zna, kaže pa sa žaljenjem konstatira: – Riječ “dijaspora” još uvijek znači nešto neugodno. Za nas u iseljeništvu Hrvatska predstavlja blindirana vrata s prorezom za ubacivanje novca. Mi nemamo svoje predstavnike.

Ured za iseljene Hrvate potpuno je neučinkovit. Neorganiziran je i tu nema nikakvog dijaloga. Nismo ostvarili nikakve pogodnosti na uvoz, nego imamo tri poreza kad se želimo vratiti. Ako želiš uvesti strojeve, moraš ugasiti svoju tvrtku u Americi na koju su oni glasili. Očito je da se ne žali povratak dijaspore u Hrvatsku. Postoji kapital u hrvatskim rukama u svijetu, ali previše je prepreka. I administracija je prekomplicirana. Ne treba se zavaravati, nitko ne investira iz ljubavi, to se čini hladne glave – kaže Bach. Poruka za kraj? – Ne zanima me koliko si bogat, slavan, moćan ili koliko je velik tvoj ručni sat. Zanima me koliko ljudi, životinja i biljaka si pomogao, upravo onih od kojih ne možeš imati ikakve koristi – završava.

VečernjiList

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju s gospodinom Miroslavom Ćurićem

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Ćurić

Danas razgovaramo s gospodinom Miroslavom Ćurićem, ravnateljem Srednje ekonomske škole Livno, inače članom Udruge Hrvatska zvona.Negdje tamo početkom svibnja u istom kontekstu, dakle kao članicu Hrvatskih zvona, intervjuirali smo Vašu kćer Martinu. Kako to da ste se oboje uključili u rad Hrvatskih zvona? Tko je koga nagovarao, ona Vas ili Vi nju?

Iako često bude obrnuto, moram priznati da je njeno uključivanje u Udrugu Hrvatska     zvona, njeno oduševljenje ljudima koje je upoznala u Zagrebu, uvelike utjecalo na mene.

Unatoč tome što sam društveno vrlo angažiran gotovo 30 godina kroz sport, kulturu i obrazovanje, odolijevao sam iskušenjima političkog djelovanja pa tako nikada nisam bio član neke stranke. Dugogodišnji sam sportski djelatnik, bivši nogometaš (neki kažu da čak nisam bio ni loš), trenutni predsjednik KUD-a „Kamešnica“ iz mog Podhuma, dugogodišnji dopredsjednik Ogranka Matice hrvatske u Livnu, prvi predsjednik skupštine Asocijacije ravnatelja srednjih škola u BiH, član predsjedništva Udruge ravnatelja srednjih škola u BiH koje rade po hrvatskom nastavnom planu i programu, sudionik reformskih procesa u BiH od 2000. do 2010. godine. Sve ovo,  uz redovite obveze na radnom mjestu, iziskivalo je puno truda, volje i odricanja pa stoga o političkom angažmanu nisam ni razmišljao.

Njezine motive za aktiviranje unutar Hrvatskih zvona imali smo priliku čitati, koji su Vaši? Što je bilo prijelomno u odluci oko ovog Vašeg angažmana?

Ono što je prvenstveno utjecalo na moje aktiviranje u Udruzi Hrvatska zvona je brojno članstvo mladih ljudi koji se ne boje izazova, koji žele promjene, a spremni su ih svjedočiti osobnim primjerom. Čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje su načela koja promoviraju Hrvatska zvona, a ja ih pokušavam svakodnevno živjeti.

Uvažavanje drugog i drugačijeg, poštivanje svakog pojedinca, neopterećenost mladih ljudi, njihova energija, obrazovni i poduzetnički potencijali također su utjecali na moje uključivanje u Hrvatska zvona.

Ravnatelj ste jedne srednje škole u Livnu. Radite s mladima i sigurno primjećujete što ih najviše muči u njihovom sazrijevanju, zbog čega imaju najviše upitnika iznad glave… Možete li s nama to podijeliti?

Ovih dana navršava se punih 25 godina od mog dolaska na mjesto ravnatelja Srednje ekonomske škole u Livnu i gotovo 30 godina rada u odgoju i obrazovanju. Svoj radni vijek, ali i društveni angažman proveo sam s mladim ljudima. Kroz ovo vrijeme kroz Srednju ekonomsku školu prošlo je oko 4000 učenika, među kojima danas, hvala Bogu,  imamo doktora znanosti, inženjera, svećenika, liječnika, profesora, … ali i puno vrijednih i dobrih djelatnika. Iako mi stariji često imamo primjedbe na njihovo ponašanje i često iskazujemo svoje nepovjerenje u njih i njihove potencijale, uvjeren sam da su mladi ljudi najbolji dio našega društva.

S obzirom na Vaš radni staž i životnu zrelost, sigurno ste bili i još uvijek ste svjedoci promjenama u gradu u kojem živite? Što biste izdvojili kao pozitivne promjene, a što kao one koje su se negativno odrazile na život zajednice kojoj pripadate?

Kada se osvrnem na proteklih tridesetak godina, kao dragovoljac Domovinskog rata i kao ratni zapovjednik na dijelu livanjske bojišnice, ne mogu ne prisjetiti se tih teških, krvavih, ali i ponosnih dana. Tu odlučnost, ponos i jedinstvo, daj Bože da ponovno ostvarimo. Istinski livanjski branitelji, znani i neznani momci s prvih crta bojišnice, nažalost su zaboravljeni, bolesni, razočarani, nezaposleni i prepušteni sami sebi.

Na njihova radna mjesta došli su neki drugi, nečiji rođaci, prijatelji, stranački istomišljenici i kolege pa čak i ratni dezerteri. Branitelji su poput svojih očeva morali kruha tražiti po europskim, najčešće njemačkim bauštelama. Da bi se krug zatvorio, istim putem moraju i djeca branitelja – nakon završavanja fakulteta, nedobivanja čak ni pripravničkog staža, odlaze i oni. Posljedice su katastrofalna demografska situacija, sve praznije škole, tjeskoba i beznađe.

Na svu sreću, ima i pozitivnih primjera u vidu poduzetničkih projekata mladih gospodarstvenika iz Hrvatske i dijaspore, koji su prepoznali ljudske i tehnološke potencijale, ali i nužnost opstanka mladih ljudi na ovim prostorima.

Vjerujem da će takvih inicijativa biti sve više.

Koji bi bio Vaš savjet jednoj mladoj osobi koja realno i racionalno promišlja o društvu u kojem živimo i koja je svjedok negativnih društvenih pojava, nepotizmu i korupciji koji nas okružuju?

Teško je u ovome trenutku nešto sugerirati, kao ljudi moramo vjerovati da će se nešto promijeniti na bolje. Iskreno vjerujem da su upravo mladi nositelji tih pozitivnih promjena. Otići, znači predati se bez borbe. Otići, znači zauvijek napustiti pradjedovska ognjišta na koja su se vraćali naši očevi, jer su ih na njima čekale obitelji. Tko će nas čekati kada odemo?!

Samo je jedno sigurno, najljepše i najbolje mjesto za život je rodni kraj. Da bi nam bilo bolje svi se moramo više potruditi. I žrtvovati.

Što biste htjeli postići svojim angažmanom kroz Udrugu Hrvatska zvona?

Volio bih kada bi prostor HBŽ – a postao mjesto dobrog življenja za sve, prostor gdje će mladi ostvariti svoje potencijale, prostor zadovoljnih i sretnih obitelji i radosnog dječjeg smijeha.

Ostati ili otići, vječna je dilema koju imaju mladi ljudi iz naših krajeva. Imali su je i branitelji početkom agresije na naše prostore. Svoja razmišljanja, nadanja  i osjećaje opisao sam u jednoj pjesmi nastaloj u Domovinskom ratu.

Hladno proljetno jutro puno magle

Pogled mi traži Kupreška vrata.

Svuda vidim samo krš i goli kamen

Bože, kako je pusta ova zemlja Hrvata.

Pogledam na drugu stranu,

dinarski prsten čuva naše polje

pitoma sela poljem razasuta,

kao da čekaju i tiho mole.

I opet se pitam, po tisuću puta,

zašto smo ovdje, kad bi nam

drugdje bilo puno bolje,

i dok razum traži

neko opravdanje, srce tuče jače

mimo moje volje.

 

(Cincar , proljeće ’92.)

Hrvatska zvona

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Damir Kajin o situaciji u Istri, Uljaniku, Jakovčiću…

Objavljeno

na

Objavio

Donosimo nastavak intervjua sa Damirom Kajinom o situaciji u Istri, Uljaniku, Jakovčiću te svim problemima koji opterećuju ovaj Hrvatski poluotok

Što se zbiva s Uljanikom?

Katastrofa. Danas je 16.08. i radnici bi trebali dobiti plaću. Međutim, ako Vlada u Uljanik ne unese 300- 350 mil. €, te ako novom vlasniku ne bude jamčila za 200 mil. € kojeg bi ovaj trebao unijeti u Uljanik, sustav koji je stvaran 170 godina nećemo više prepoznavati. 350 mil. € je cca 2.5 mlrd. kn. Ili to vam je 5 000 stanova od 50 mč prosječne cijene od 1 400 € po kvadratu. Ili to vam je najmanje 5 000 prodanih gazdinstava u Slavoniji koje ljudi nude za manje od 50 000 €, a stvarala su ih 3, 4 generacije.

Ali prije 7 mjeseci kada je Vlada izdala jamstvo od 96 mil. € Jakovčić, Miletić i  Flego tvrdili su da će s tim novcem Uljanik stati na noge!

Ja sam govorio da neće. Oni ne znaju da su živi. Danas Uljanik ima problem isplata plaća, a imat će opet za mjesec, pa dva mjeseca, itd. Ono što je najgore, mediji pod utjecajem IDS-a, a u suvlasništvu Končara, tvrde da će Končar “uskočiti”. Istina je da se Končar obratio Vladi da mu HBOR izda 16 mil. € kredita. Znači, bez Vlade nema isplate ni ove plaće.

Priča se da je platforma Apolo izrađena u Uljaniku smanjila državna jamstva za 100 mil. €.

Točno, ali od platforme Apolo Uljanik je u minusu za dobrih 15 mil. €. Po svakom brodu imate gubitak od 15 i više mil. €. O tome sam više puta govorio u Saboru.

 Pa kako da se tome stane na kraj jer ispada da bi se time moglo zaustaviti iseljavanje iz Hrvatske.

Vjerojatno ne bi, ali bi 350 mil. € usmjerenih u populacijsku politiku prepolovilo iseljavanje. Istina, bez tog novca će masovnije i Istrijani napuštati Istru.

 Koliko je do sada Vlada uložila u Uljanik?

Cca 4.4 mlrd. kn. S ovih 2.5 mlrd. kn to će biti blizu 7 mlrd.kn.  Uljanik je usput usisao i 500 mil. kn iz 3.maja, a o jamstvima neću.

Pa kako tome stati na kraj? Što je geneza problema?

Pretvorba Uljanika i Uljanik plovidbe. Ja sam galamio u Saboru da Uljanik nije spreman za pretvorbu, da privatizaciji valja reći ne, da privatizacija gdje bi radnici bili vlasnici je najobičnija obmana. Da Uljanik u trenutku privatizacije ima 100 mil. € gubitaka, da po brodu gube 15 mil. €, itd.

 Miletić govori da je Istra uspješna jer se IDS ne miješa u rad uprava.

Ako to tvrdi onda je izgubljen u prostoru i vremenu. Istra je bila uspješna onda kada se umješavala u rad istarskih tvrtki koje bi zapale u probleme. Počev od Pivovare, Cimosa, Istarske banke, TPS-a, pa i samog Uljanika. Ja sam supotpisivao otpis potraživanja Županije i Grada Pule u iznosu od 65 mil. kn. Pa ja sam tamo 2007. hodočastio do Sanadera da Tankerska i Uljanik uđu u Viktor Lenac i to se pokazalo dobrim. Sjećam se kao danas kada me je predsjednik uprave Uljanika tražio da govorim s Milanovićem i Linićem za 120-140 mil. € jamstava Uljaniku i znam kako su tekli ti razgovori. Ali to redovito čini i Miletić. S tom razlikom da ja sebe nikada nisam politički prodavao- „Vi pomognite meni, pa ću ja vama držati kvorum“. Pa 13.09. u Puli će se održati sjednica Vlade, a glavna tema bit će Uljanik.

 Što je biti kraha pulske brodogradnje?

Privatizacija. Ono što je vrijedilo je Uljanik plovidba brodarsko poduzeće koje je 1986. osnovao Uljanik da u godinama smanjenih narudžbi za istog grade brodove. Genijalna odluka. Međutim, Plovidbu , ono najdohodovnije što je bilo u Uljaniku preuzeli su direktori, a Uljanik prepustili radnicima. S druge strane uz 48% koliko drže radnici 52% Uljanika drže Croatia osiguranje, mirovinski fondovi… i po problemima Uljanika isti u njega nisu uložili niti kune. Zašto onda Vlada koja sve daje ne nacionalizira Uljanik kao u slučaju Agrokora?

 Zanimljivo da se Jakovčić na vrijeme, iako Todorićev savjetnik povukao iz Agrokora, a sada napušta Končara.

Treba imati osjećaj za tajming. To je bit opstojnosti. Ako želimo da Uljanik preživi treba raditi sve suprotno od onoga što Jakovčić predlaže. Sada spominje preseljenje Uljanika 40-50 km istočnije. Pa Uljanik nije u stanju u svom trošku preseliti jednu kancelariju s prvog na drugi kat, a kamoli izmjestiti proizvodnje. A i tko bi ga prihvatio? To je gašenje proizvodnje, a potom slijede špekulacije sa zemljištem.

Zar to ne vide Puljani?

Ne.  Oni koji su zaposlenici gradskih vlasti njima je dobro, a oni drugi ne idu na izbore, pa bi netko zaključio da ih za Uljanik nije briga. Oni treći su napustili Pulu i danas su u Italiji, Njemačkoj, Irskoj…

 Što je rješenje za Uljanik?

Ono što i za Agrokor. Nacionalizacija. Pa vlasnici bi to objeručke prihvatili. Konačno, Debeljak je nudio za ulazak u Uljanik 100 mil. €, ali prihvaćena je ponuda od 25 mil. €. Pred 6 mjeseci nešto se moglo učiniti, a danas je puno teže.

 Što je s otpuštanjima 1 300 radnika, Lencem, 3.majom koji su danas dio Uljanika?

Točno, doma će 1 300 radnika. Stvarno puno više. 3.maju majka Uljanik mora vratiti 500 mil. kn i nude ga jednom talijanskom brodogradilištu. Viktor Lenac prodaju-prodali su Palumbo grupi iz Napolija čiji su vlasnici bili 5 god. u talijanskom kućnom zatvoru. NO Uljanika se raspao i situacija je složena.

 Pa i Končar je bio u zatvoru!?

Davno je to bilo. Problem su lokalna vlast i uprava Uljanika. Da se razumijemo, možda najmanji problem je ova zadnja uprava.

 Da li stoji teza da u državni proračun Županija Istarska više unosi no što iz njega dobiva?

Ta teza je stajala do 2017. Već 2017. Istra je više novaca povukla iz državnog proračuna no što je unijela, a 2018. to će biti drastično više. To govori da stagniramo. Istra nisu samo fešte i tartufi. Samo turizam i TDR. Istra su i Uljanik i sirotinja koja iseljava, nepotizam i kontrola medija i namješteni sudski procesi. Točno, u Istri se bolje živi nego drugdje u HR, ali da nemamo turizma bili bi kao Bosna Srebrna.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Kajin o Jakovčiću: Istra je danas ‘špilja razbojnička’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari