Pratite nas

Intervju

Nenad Bach: Hrvatska danas gubi milijarde jer nema izravne letove za Ameriku

Objavljeno

na

Kompozitor, izvođač, producent i mirovni aktivist, sve je to u jednome Nenad Bach, Zagrepčanin koji je u SAD otišao prije 33 godine.

Putem svoje mreže Croatian World Network okuplja na jednom mjestu sve bitne informacije o Hrvatima u svijetu. No, domaju nije zaboravio, vraća se čak i pet puta godišnje.

Bach ima u Hrvatskoj golem broj prijatelja, veliki utjecaj, i dalje radi puno, ideja mu nikada ne nedostaje. I dalje je vrlo aktivan unatoč dijagnozi zbog koje bi mnogi odustali.

Dijagnosticiran mi je Parkinson prije sedam godina, zato intenzivno igram stolni tenis. Organizirat ću i dobrotvorni meč između Hrvatske i Amerike u New Yorku, bit će to spektakl. U klubu urednika križaljki New York Timesa Willa Shortza gdje dolazim igraju ljudi svih profila, govori se valjda 30 jezika, volimo se igrati s time, no to je i vrlo bitno za reflekse jer lopticu moraš instinktivno pogoditi, nema tu razmišljanja. To je otkriveno nedavno, a zove se neuroplasticitet, prema kojem je moguće preusmjeriti neurone u mozgu. Počeo sam opet svirati i gitaru koju nisam svirao tri godine. Zbog ping ponga sada mogu ponovno nešto i odsvirati – rekao nam je Bach.

Dovoljan je jedan posto Ne staje sve na stolnom tenisu i proučavanju znanosti, ovog ljeta hrvatsko-američki umjetnik otputio se na zanimljivo putovanje koje će prerasti u projekt. – Putovao sam u komadu iz New Yorka u Nashville električnim automobilom Tesla S u jednom danu 1600 km. Nikada nisam bio u Nashvilleu, a i održat ću jedan koncert u središtu tog grada. Uskrsnut ću pjesmu “If I had another life”. Ali glavni je povod bila pomrčina Sunca koju sam vidio samo jednom u Rijeci 60-ih godina. Sada sam je želio vidjeti ponovno kao odrastao čovjek. Zanimljivo je da, kada pokriješ 30 posto Sunca, nema nikakve razlike, nema je ni s 50 posto, ni s 92, ni s 99, tek kad je prekriveno sto posto, što se sada dogodilo. Simbolika je to i društva, naime, jedan posto intelekta dovoljno je da se promijeni sve. Kada se Sunce opet pojavilo, prošao je jedan val iskrica po zemlji što me oduševilo, napravio sam svoj znak mira i tamo mahao rukama kao kakav luđak! Nastojim uvijek biti aktivan, pripremam jednu veliku stvar, ali i novi album koji će se zvati “World Peace in One Hour”. Prisutan sam u zajednici, imam malu kompaniju PhoneCroatia preko koje je moguće nabaviti kartice uz koje je moguće komunicirati diljem svijeta bez trikova, što je prije bilo nezamislivo. Koji put je naporno što sve trebam napraviti u jednom danu, ali ide mi, ne žalim se – rekao je. Amerika se zapustila Je li za njega električni automobil tek pomodnost, tek prijevozno sredstvo ili ipak nešto više? – Apsolutno vjerujem u električne automobile. Moguće da prijelazna faza budu hibridi, no to je sigurna budućnost. Električni je automobil jednostavno nadmoćan ostalima, klizi po cesti. Tesla je niskog težišta, ubrzanje je nevjerojatno, ne moraš biti manijak jer, kada treba, imat ćeš dovoljno momenta motora. Kada ulaziš u promet, ne trebaš ni gledati, toliko si brži – kaže Bach o svojim iskustvima sa za mnoge još novom tehnologijom. Ipak, Tesla se u današnjoj Americi doima kao izuzetak koji potvrđuje pravilo, ne štima sve kao nekada. – Amerika je tanker u punoj brzini, zaokreti su vrlo spori, za njih treba vremena. No, ovaj je izbor pokazao da su ljudi zasićeni političarima, ne vjeruju im više, nema nekadašnjih uvjerenja. Moj je favorit bio Bernie Sanders, on je doista nešto najbolje što se dogodilo Americi u posljednjih 20 godina.

No, izigrala ga je vlastita stranka. Trump nije izabran zato što zna, nego upravo zato što ne zna. Mi smo trebali nekoga tko ne zna da bi se karte posložile ispočetka. Politika je previše pod utjecajem velikog kapitala. Amerika je zapustila samu sebe, a sve najbolje inovacije dolaze iz Amerike, još uvijek postoje i kreativna iskra i poduzetništvo koje dolazi iz Amerike. Do Elona Muska električni je automobil bio obična kutija, a sada je privlačan automobil. Demokracije u svijetu nema jer odlučuju oni koji imaju financijsku moć. Ne znam koji bi sustav bio najbolji za ljude, možda benevolentna diktatura, ali gdje pronaći čovjeka koji će je provoditi na takav način. Demokracija se sporo razvija – govori Bach, koji je sada već daleke 1984. otišao u Ameriku da bi mu djeca odrastala u demokraciji. Je li se razočarao? – Nisam se razočarao, jer Amerika nije jedna riječ niti je jednostavna rečenica. Amerika je puno toga. Amerika melje, brutalna je po mnogim stvarima, ali isto tako i dobrohotna. Ima tamo puno dobrih ljudi. Amerika podržava dobre ideje. Primjerice, ako si na nekom tulumu u Brooklynu i kažeš da u podrumu slažeš raketu kojom će se moći na Mars, troje s tog tuluma ići će s tobom to vidjeti. Jedan će i investirati, a u Europi bi ti se smijali. Možda ta raketa nikada neće letjeti, ali poduzetan duh postoji. Tamo se ljudi usude pomisliti i ono što je nemoguće, tako se i događaju ti napreci. Tako sam je ja doživio, a i sviđa mi način života. Tamo gdje mi živimo lijepo je, čisto i organizirano. Volim svoje dvije domovine, ali volim i cijeli svijet. Ljepotu treba znati prepoznati. U suprotnom, na svijet možeš gledati samo kao “ljudi su pobili stotinu milijuna drugih ljudi” ili “ljudi su sto milijuna puta ubili sebe”.

I vi ovdje imate svijetlih primjera, imate Matu Rimca koji je ovdje svijeća u mraku. Da ne razmišljam tako, možda ne bih imao priliku surađivati s Pavarottijem, Bonom, Springsteenom, a i vidio sam pola svijeta – govori američki Hrvat koji smatra da zapravo nije prevelik problem prepoznati probleme današnje Amerike. Za njega je Amerika ipak zamašnjak svijeta bez obzira na trenutačne probleme, a svijetu predviđa svijetlu budućnost kojoj namjerava pridonijeti svojim novim projektom. – Moj je osjećaj prema svijetu zapravo vrlo optimističan. Spremam jedan projekt koji će se zvati “World Peace in One Hour”, jer doista vjerujem da je moguće postići mir u svijetu u samo jedan sat. U ovom trenutku u svijetu imate 30 i nešto sukoba, a to je rješivo.

Zapadna hemisfera prvi je put bez rata, od 17. travnja 2017. i primirja u Kolumbiji nema rata u zapadnoj hemisferi. Znači, može se, mir je profitabilan. Rat je profitabilan samo za 500 ljudi koji prodaju oružje, za sedam milijardi je mizerija, a mir je profitabilan za svih sedam milijardi. Većinu budžeta koja se potroši na rat treba preusmjeriti na obnovljivu energiju, napraviti bolju svjetsku infrastrukturu, primjerice povezati kontinente tunelima – kaže Bach.

Pri promjenama koje su neminovne trebalo bi se, misli on, početi od početka čovjekove jedinke. – Moguće je promijeniti ljudsku narav jer u čovjekovoj je naravi da se vrlo brzo promijeni. Ljudi zapravo jako vole red, Hrvati jako brzo prihvate red kada dođu u Njemačku, ponašaju se kako se svi ponašaju. Jako se lako može doći od anarhije do reda. To bih uveo u škole, da djeca osjete red u svijetu u kojem žive, da se lakše u tom svijetu snađu. Nije sve lijevo niti je sve desno, nema kompletne homogenosti, postoji neki red. Jer, ljudska je vrsta sjajna, nevjerojatne su stvari koje može napraviti. Po takvim smo stvarima različiti, možemo čak i letjeti, govori pa ističe kvalitete velikih ljudi koje je kroz život upoznao. – Impresionirala me princeza Diana. Takve ljude uče ponašanju, no stvar je u prisutnosti. Isto kao i kad je riječ o Bonu. Kod takvih ljudi nećete doći u situaciju da nešto govorite, a oni tek klimaju glavom da vas se čim prije riješe. Prisutni su u razgovoru, postavljaju pitanja, saslušaju te do kraja. Ne zanima me koliko su ljudi bogati i slavni, nego što su napravili za ljude.

Za one ljude koji tebi ne mogu pomoći. Takva je bila i princeza Diana. Tu se vidi ljudska veličina. Nisam od nje ništa očekivao, no njezina bliskost i znatiželja čine je time što je bila. Doista jednako impresivnim čovjekom smatram i Matu Rimca. On je prekrasan čovjek suosjećajan sa svijetom i okolinom – kaže pa se osvrće na Hrvatsku u kojoj vidi puno neiskorištenih šansi. – Možemo li u Hrvatskoj stvoriti uvjete u kojima se tvrtka otvara putem interneta za manje od pola sata? No, barem smo se pozicionirali u turizmu. A onda mi tu nije jasno da nema direktnih letova za Ameriku, da nema interesa za to. JAT je letio pet do sedam puta tjedno, dva aviona išla su subotom. Samo zbog činjenice da nemamo izravnu vezu s Amerikom u ekonomskom smislu gubimo milijardu dolara godišnje. Riječ je o razmjeni intelektualnih i materijalnih dobara, biznisa, nezamislivo je da nemamo izravnu vezu s najvećim svjetskim tržištem. A ovdje bi moglo biti središte svijeta trgovine, Amerika mora biti prisutnija ovdje, a nije. Hrvati su vrlo poduzetni, posebno kada odu u svijet. Problem je u državnom aparatu, logistici. Nedostaju nam državnici, ljudi koji imaju svjetski horizont i koji će se brinuti i o najslabijem članu društva. Oni koji će znati vidjeti širu sliku, a istodobno znati promijeniti detalj.

Išao bih od slučaja do slučaja i pitao zašto to ne štima, imenom i prezimenom, koji šalter, slučaj po slučaj, jer očito je da ne mogu svi raditi posao koji rade. Pogotovo jer mnogi ne vole to što rade, a nije da nemamo što voljeti jer ovo je prekrasna zemlja. Ne moramo rušiti spomenike Putovao sam do Vinkovaca vlakom da vidim kako to izgleda izvan Zagreba. I vidio sam more neobrađenih površina. No to se može riješiti za mjesec dana. Dajte ljudima da rade i oslobodite ih administracije. Dobro je da je Vlada odbacila porez na nekretnine jer to je povratak u feudalizam. Sloboda je u privatnom vlasništvu, porezom na nekretnine svoju slobodu plaćaš – govori podsjećajući na kvalitete koje je u Hrvatskoj lako pronaći. Ali i ono drugo. – Briljiraju uvijek oni koji su hrabri. A problem je upravo u toj administraciji, imamo elitu kočničara i skretničara, no i lokomotiva napretek. Ipak, dominiraju kočničari i skretničari. Hrvati ne vjeruju u politiku što je i logično s obzirom na to u kakvim smo sve sustavima bili. Ali to onda vodi u pasivnost bez pokušaja da se nešto promijeni. Morali bismo napraviti “reset”. Možemo krenuti lokalno – kako to da Zagreb nema sustav za recikliranje, kako se to moglo dogoditi? – priča dotičući se i recentnih gorućih pitanja u nas. – Moramo postati vlasnici svoje povijesti, ispričajmo je na pravi način. Ne moramo srušiti sve spomenike, ali zadržimo sjećanje na povijest, možemo napraviti i jedan park gdje će oni biti eksponirani, ali što je najbitnije fokusirajmo se na budućnost.

Debata je o tome suvišna, to je trebalo napraviti prije 20 godina. Po meni, nitko tko je živ ne bi smio imati spomenik. A i od onih koji su preminuli to bi imali samo pjesnici i pisci, umjetnici, sportaši, znanstvenici i izuzetni državnici. S druge strane ovdje ljudi žele srušiti sve što je došlo iz bivšeg režima. To opet nije dobro, nije baš da nije ništa valjalo. Izolacija na lijevo ili desno besmislena je jer nitko nije sasvim lijevo ili sasvim desno. Ljevica bi morala izaći ne iz ideologije, nego iz aktivizma, treba poslušati i ljude s kojima se ne slažete. Ovdje se ljude jako voli etiketirati. Možda bi trebalo poslušati što ti ljudi imaju za reći, postati civiliziranijima – kaže Bach i upozorava na još nešto što se mora popraviti. – To je zakon koji se brine o javnom informiranju. Ne možemo nekoga vrijeđati na naslovnici pa za tri dana objavljivati ispriku na 32. stranici. Maksimalna je kazna nekih 50.000 kuna, a to je premalo. Kazne moraju biti drastičnije da se to nitko ni ne usudi jer izravno utječe na investicije. Neće nitko doći u Hrvatsku investirati vlastiti novac ako se u njoj bez problema o njemu pišu neistine. To se doista prati i na to se pazi, jer loša reputacija negdje može koštati negdje drugdje. Zna se daleko više nego što se ovdje misli da se zna, kaže pa sa žaljenjem konstatira: – Riječ “dijaspora” još uvijek znači nešto neugodno. Za nas u iseljeništvu Hrvatska predstavlja blindirana vrata s prorezom za ubacivanje novca. Mi nemamo svoje predstavnike.

Ured za iseljene Hrvate potpuno je neučinkovit. Neorganiziran je i tu nema nikakvog dijaloga. Nismo ostvarili nikakve pogodnosti na uvoz, nego imamo tri poreza kad se želimo vratiti. Ako želiš uvesti strojeve, moraš ugasiti svoju tvrtku u Americi na koju su oni glasili. Očito je da se ne žali povratak dijaspore u Hrvatsku. Postoji kapital u hrvatskim rukama u svijetu, ali previše je prepreka. I administracija je prekomplicirana. Ne treba se zavaravati, nitko ne investira iz ljubavi, to se čini hladne glave – kaže Bach. Poruka za kraj? – Ne zanima me koliko si bogat, slavan, moćan ili koliko je velik tvoj ručni sat. Zanima me koliko ljudi, životinja i biljaka si pomogao, upravo onih od kojih ne možeš imati ikakve koristi – završava.

VečernjiList

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Miletić: Ratni zrakoplovi neće nadlijetati Istru

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik Istarskog demokratskog sabora (IDS) Boris Miletić potvrdio je u razgovoru za Hinu kako ratni zrakoplovi ipak neće nadlijetati Istru nakon nedavne najave kako se bivši vojni aerodrom kraj Pule namjerava ponovno aktivirati u vojne svrhe.

Reagirali ste na najavu kako se bivši bojni aerodrom kraj Pule namjerava ponovno aktivirati u vojne svrhe. U kojoj je to fazi te ima li šanse zaustaviti taj proces?

Uspjeli smo riješiti taj problem nakon sastanka koji smo župan Flego i ja održali s potpredsjednikom Vlade i ministrom obrane Krstičevićem na kojem nam je jasno i decidirano rečeno da se vojni borbeni zrakoplovi neće vratiti u Pulu. Militarizacija Pule i Istre nije opcija i mi ćemo se boriti protiv toga na sve moguće načine. U skladu sa Strategijom o nacionalnoj sigurnosti Ministarstvo će ipak zadržati određene objekte na tom području kako bi vojska bila prisutna u čitavoj zemlji.

IDS će pokrenuti inicijativu vraćanja stope PDV-a u ugostiteljstvu i turizmu sa sadašnjih 25 posto na nekadašnjih 13 posto. Koja je procedura i mislite li da ćete uspjeti u tome?

Kao čovjek koji je i sam radio u turizmu te i sam dolazi iz turističkog grada, ministar Gari Cappelli trebao bi razumjeti važnost smanjenja PDV-a za konkurentnost hrvatskog ugostiteljstva i turizma. Svima je jasno da je odlukom iz 2016.godine, kada je Vlada vratila PDV u ugostiteljstvu s 13 na 25 posto, učinjena velika pogreška.

Dovoljno je reći da se smanjila konkurentnost turističkih destinacija u Hrvatskoj  u odnosu na zemlje u okruženju i da su velike hotelijerske grupacije odustale od najavljenih investicija i zapošljavanja.

Upravo zahvaljujući IDS-u, PDV je 2012. smanjen na 10 posto, čime su se “otvorila vrata rekordnim turističkim sezonama u posljednjim godinama. Ubijati mjeru koja je donijela takve rezultate bilo je posve suludo. Sada tražimo da se ta pogreška ispravi i da država stimulira razvoj turizma kao najvažnije gospodarske grane u Hrvatskoj.

Kako komentirate poražavajući podatak da u Istri postoji nedostatak radne snage u turizmu i ugostiteljstvu, kao što su kvalitetni kuhari i konobari te recepcionari?

To je problem koji treba rješavati s dvije strane odnosno s jedne strane poslodavci trebaju voditi računa o poboljšanju uvjeta rada sezonskih radnika, a s druge država treba ulagati u edukaciju turističkih djelatnika. To je još jedan hrvatski apsurd – imamo previše nezaposlenih, a govorimo o nedostatku radne snage. To znači da u sustavu nešto ozbiljno ne štima.  Činjenica je da hrvatski obrazovni sustav uopće nije usklađen s tržištem rada i to se vidi u svim sektorima. To je dio šireg problema koji uključuje potpuni izostanak obrazovne i razvojne strategije. Rekao bih da je to svojevrsni hrvatski sindrom.

Kako komentirate odnose između oporbenih stranaka odnosno u kakvim ste odnosima s predsjednikom SDP-a Davorom Bernardićem nakon posljednjeg istupa za njegova posjeta Istri ? 

Rekao bih da je odnos između oporbenih stranaka korektan premda je posljednje istupe predsjednika SDP-a teško razumjeti. Pretpostavljam da je riječ o nesnalaženju, ali on time izravno šteti svojim biračima i oporbi. Hrvatskoj danas treba jaka i ujedinjena oporba koja može obraniti Hrvatsku od konzervativnih jurišnika.

Zašto Bernardić razbija oporbu, ne  znam, no iskreno se nadam da u pozadini svega nije plan o stvaranju velike koalicije HDZ-a i SDP-a. Bez jake oporbe nema kvalitetne demokracije. Zato želim da SDP što prije izađe iz krize u koju je upao i da se zajedno borimo za zaštitu ljudskih i građanskih prava te europskih vrijednosti.

Kakva je budućnost platforme koja se temelji na lijevim liberalnim vrijednostima zajedno s GLAS-om i strankom Pametno?

IDS s tim strankama dijeli isti svjetonazor i kao što se pokazalo, zajedno uspijevamo na dnevni red staviti teme koje definiraju Hrvatsku kao civiliziranu državu, poput Istanbulske konvencije. Ta naša neslužbena grupacija već sada osvaja šest posto na izborima i sve više stranaka iskazuje interes da nam se priključi. Nastavljamo dalje, radimo na konkretnim mjerama i zakonskim rješenjima koje Hrvatsku čine boljim, perspektivnijim i ugodnijim mjestom za život. Još uvijek nismo razgovarali o izlasku na nadolazeće izbore, jer je to odluka koju moraju donijeti stranačka tijela svih triju stranaka.

Kako komentirate posljednji ispad Vojislava Šešelja prilikom boravka hrvatskog izaslanstva u Beogradu?

Ispad Vojislava Šešelja je ispod svake ljudske i moralne razine te je takvim redikulima cilj privući pažnju vulgarnim provokacijama. Teško mi je procijeniti je li odluka da se prekine posjet bila ispravna, no činjenica je da se dužnosnici Srbije nisu odmah ispričali i osudili ponašanje ovog srpskog zastupnika. U takvim okolnostima Hrvatska mora naći načina da se zaštiti.

Koja je po vama sudbina pulskog brodogradilišta Uljanik, nakon što je ovih dana otkazano pet od ukupno 17 brodova koliko ih je u Uljanikovoj knjizi narudžbi ?

Uljanik je bio i ostao jedna od ključnih poluga razvoja Istre, Kvarnera, ali i cijele Hrvatske te tako mora ostati i dalje. Nadam se da će Uljanik s novom upravom znati  iskoristiti ovu situaciju i iskoračiti u budućnost. Na današnjem tržištu nije lako biti konkurentan, ali komparativna prednost Uljanika su njegovi radnici i njihovo znanje. Uljanik ima više od 160 godina akumuliranog znanja koje treba kapitalizirati i kojim može još jednom pokazati svoju snagu”.

Kako mislite da će Danko Končar uspjeti u roku od dvije godine restrukturirati pulsko brodogradilište kada u pet godina, kako je i sam rekao, nije uspio restrukturirati Brodotrogir ?

To je pitanje za Končara. U ovom trenutku važno je da svatko radi svoj dio posla. Lokalna i regionalna samouprava učinile su apsolutno sve što je bilo u njihovoj moći da pomognu Uljaniku i brodogradnji. Prema strateškom partneru, Končaru ili bilo kome drugom, imamo samo jedan zahtjev – da sačuva brodogradnju i radna mjesta! Za nas tu nema alternative.

I konačno, ima li šanse da se napuštena državna imovina u Istri napokon stavi u funkciju gospodarstva ?

Potencijal neiskorištene državne imovine je ogroman, no ako pogledate prijedlog novog Zakona o državnoj imovini jasno je da se tu ništa značajno neće dogoditi. Na žalost, državne strukture jednostavno nisu zainteresirane za rješavanje tih pitanja.

Primjerice, po pitanju Muzila, iz odgovora na naše zastupničko pitanje koji smo nedavno dobili od Ministarstva državne imovine, proizlazi da su za projekt stavljanja u funkciju područja Muzil nadležna čak četiri ministarstva, Državna geodetska uprava, Županijsko državno odvjetništvo i tako dalje. Po našoj slobodnoj procjeni temeljenoj na dosadašnjem iskustvu, a imajući u vidu razinu učinkovitosti i brzinu rada te međusobnu usklađenosti državnih tijela, možemo očekivati da ćemo na konkretne pomake čekati recimo pet, šest ili možda čak i do deset godina! To je iracionalno, smiješno i apsurdno, ali to je hrvatska stvarnost. Država će svaki puta radije udariti po džepu građana nego staviti u funkciju imovinu koja sada predstavlja mrtvi kapital, ili još gore, trošak, i njome puniti državnu blagajnu.

Razgovarao: Daniele Sponza

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Pavković: Monodrama po Hodakovim tekstovima bit će hit nad hitovima

Objavljeno

na

Rado čitane kolumne Zvonimira Hodaka oživjet će i na kazališnoj sceni. Neki su već na samom startu pokušali „minirati“ ovu, kako se najavljuje urnebesnu i zabavnu predstavu o hrvatskoj političkoj patologiji, ali, po riječima Dražena Stjepandića, koji je i osmislio cijeli projekt, to im zasad nije pošlo za rukom. A ni neće!

Predstava nosi naziv „Žikina dinastija u lijevoj našoj“, a u u zagrebačkoj Maloj sceni, Medveščak 2, izvest će je glumac Šiško Horvat Majcan, i to 18., 19. i 20 travnja. Nakon toga slijede gostovanja diljem Hrvatske, a prvo će biti u Gospiću.

Bio je to povod za razgovor s mladim glumcem Šiško Horvat Majcanom, koji nam je otkrio još neke detalje vezane uz ovu, već sada možemo reći, – hit predstavu.

  • Gospodine Šiško, vjerujemo da ste s oduševljenjem prihvatili igrati u „Žikinoj dinastiji u lijevoj našoj“, odnosno što vas je privuklo ovoj monodrami?

Prije svega hvala na interesu za ovu predstavu. Kolumne Zvonimira Hodaka čitam već godinama i na poziv Dražena Stjepandića sam se odazvao bez zadrške. Moram priznati da sam se u početku dosta preispitivao, razgovarao s obitelji i prijateljima i nailazio na različita mišljenja o tome trebam li ja to raditi ili ne. Svi ti razgovori i sati mozganja su me uvukli u taj rad. Shvatio sam da je došlo vrijeme za rizik, umjetnički rizik. Volim jednostavnost a najjednostavniji odgovor mi je dala moja životna suputnica Iva: ‘Kaj razmišljaš, ionak nemaš kaj za izgubit.’

  • Vi ste i sami postavili ovu predstavu. Što to znači: da je „nitko“ nije želio režirati, ili?

Nakon prvih par razgovora Dražen Stjepandić i ja shvatili smo da je to zapravo punk jer je jednostavno iskreno i zabavno, i krenuli smo na avanturu u ‘čizmama slobode’. Nema straha pa nema cenzure ni zadrške. Baš onako kako kazalište i treba biti. Nažalost kazalište danas spava samo i impotentno.  Punkera među redateljima nema.

  • Što gledatelji mogu očekivati u 70 minuta koliko traje?

Bolje im je da ništa ne očekuju jer će se svakako iznenaditi. Pretjerujem ali ovakvih predstava nema. Tu su  stvarne osobe iz našeg javnog života koje ponekad odlutaju u fikciju. Svi likovi i njihovi stavovi i razmišljanja su izvrnuti ruglu. Količina gluposti i laži koju ljudi mogu izgovoriti u javnom prostoru je golema. Hodak to primjećuje i stvara sjajne satirične momente. Za mene je to čista zabava ali znam da će mnogi biti revoltirani.

  • Je li vam to prvo takvo iskustvo?

Da, a moguće i posljednje.

  • Kakva je bila suradnja s autorom kolumni, po kojoj je rađena predstava, Zvonimirom Hodakom, a kakva sa Draženom Stjepandićem, koji je idejni autor predstave?

S gospodinom Hodakom, proveo sam dva sata u ugodnom razgovoru. Kad je shvatio da sam spreman na rizik dao mi je  otvorene ruke i poželio sreću. Nadam se da ga neću razočarati. S Draženom se često družim, on mi je velika podrška i bez njega nikad ne bi uspio ovo napraviti. On je napravio prvi izbor tekstova, nakon toga smo kreirali lik i stvorili situaciju za publiku i mene. On je pravi punker.

  • Je li vas smetalo što je jedan glumac prije vas prvo pristao, a zatim bez objašnjenja odustao od ovog projekta?

Ne, nimalo. Znao sam to od početka. Ljudi imaju različite razloge  i  životne situacije. Ne znam o čemu se radilo u tom trenutku niti me to zanima.

  • Ima li tu i „opasnih“ političkih scena?

A danas je sve ‘opasno’ što znači da se svi boje nekog vraga. Ja se bojim štete koju nam laž i glupost u javnom prostoru stvaraju već godinama. Šarlatani u politici i sijači zla i mržnje u medijima. Da možda je opasno obračunavati s tim ‘sektorima’ ali što je kazalište bez rizika, nula!  Zato cijenim Hodaka, on piše bez straha.

  • Jeste li možebitno u svojoj umjetničkoj karijeri igrali nešto slično?

Ovako eksplicitno ne, ali završni ispit iz lutkarstva je bio svojevrsna diverzija.

  • A, gdje ste sve dosad nastupali, malo nam se pohvalite?

Nastupao sam stvarno posvuda, obzirom da sam freelancer  radio sam svakakvih  projekata. I ne samo kao glumac.  U  Maloj sceni igram u odličnoj obiteljskoj predstavi ‘Muka malog vuka’, to je jedna od rijetkih predstava koju je baš gušt igrati. Prije osam godina napravili smo sjajnu predstavu ‘Dašenjka ili priča o štenetu’ i izveli  je 500 puta, i danas uživam igrajući je. To su predstave zbog kojih živim kazalište. Surađujem i s Festivalom Tolerancije, bio sam inspicijent na dječjoj operi Brundibar, to su projekti za pamćenje.

  • Želite li još nešto reći, dopuniti?

Pozvao bih publiku ,sve,  bez obzira što mislili i kojoj ‘struji’ pripadali.

Preživjeti od umjetnosti – to je najveći art danas.

Razgovarao: Mladen PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati