Pratite nas

Intervju

Nenad Bach: Hrvatska danas gubi milijarde jer nema izravne letove za Ameriku

Objavljeno

na

Kompozitor, izvođač, producent i mirovni aktivist, sve je to u jednome Nenad Bach, Zagrepčanin koji je u SAD otišao prije 33 godine.

Putem svoje mreže Croatian World Network okuplja na jednom mjestu sve bitne informacije o Hrvatima u svijetu. No, domaju nije zaboravio, vraća se čak i pet puta godišnje.

Bach ima u Hrvatskoj golem broj prijatelja, veliki utjecaj, i dalje radi puno, ideja mu nikada ne nedostaje. I dalje je vrlo aktivan unatoč dijagnozi zbog koje bi mnogi odustali.

Dijagnosticiran mi je Parkinson prije sedam godina, zato intenzivno igram stolni tenis. Organizirat ću i dobrotvorni meč između Hrvatske i Amerike u New Yorku, bit će to spektakl. U klubu urednika križaljki New York Timesa Willa Shortza gdje dolazim igraju ljudi svih profila, govori se valjda 30 jezika, volimo se igrati s time, no to je i vrlo bitno za reflekse jer lopticu moraš instinktivno pogoditi, nema tu razmišljanja. To je otkriveno nedavno, a zove se neuroplasticitet, prema kojem je moguće preusmjeriti neurone u mozgu. Počeo sam opet svirati i gitaru koju nisam svirao tri godine. Zbog ping ponga sada mogu ponovno nešto i odsvirati – rekao nam je Bach.

Dovoljan je jedan posto Ne staje sve na stolnom tenisu i proučavanju znanosti, ovog ljeta hrvatsko-američki umjetnik otputio se na zanimljivo putovanje koje će prerasti u projekt. – Putovao sam u komadu iz New Yorka u Nashville električnim automobilom Tesla S u jednom danu 1600 km. Nikada nisam bio u Nashvilleu, a i održat ću jedan koncert u središtu tog grada. Uskrsnut ću pjesmu “If I had another life”. Ali glavni je povod bila pomrčina Sunca koju sam vidio samo jednom u Rijeci 60-ih godina. Sada sam je želio vidjeti ponovno kao odrastao čovjek. Zanimljivo je da, kada pokriješ 30 posto Sunca, nema nikakve razlike, nema je ni s 50 posto, ni s 92, ni s 99, tek kad je prekriveno sto posto, što se sada dogodilo. Simbolika je to i društva, naime, jedan posto intelekta dovoljno je da se promijeni sve. Kada se Sunce opet pojavilo, prošao je jedan val iskrica po zemlji što me oduševilo, napravio sam svoj znak mira i tamo mahao rukama kao kakav luđak! Nastojim uvijek biti aktivan, pripremam jednu veliku stvar, ali i novi album koji će se zvati “World Peace in One Hour”. Prisutan sam u zajednici, imam malu kompaniju PhoneCroatia preko koje je moguće nabaviti kartice uz koje je moguće komunicirati diljem svijeta bez trikova, što je prije bilo nezamislivo. Koji put je naporno što sve trebam napraviti u jednom danu, ali ide mi, ne žalim se – rekao je. Amerika se zapustila Je li za njega električni automobil tek pomodnost, tek prijevozno sredstvo ili ipak nešto više? – Apsolutno vjerujem u električne automobile. Moguće da prijelazna faza budu hibridi, no to je sigurna budućnost. Električni je automobil jednostavno nadmoćan ostalima, klizi po cesti. Tesla je niskog težišta, ubrzanje je nevjerojatno, ne moraš biti manijak jer, kada treba, imat ćeš dovoljno momenta motora. Kada ulaziš u promet, ne trebaš ni gledati, toliko si brži – kaže Bach o svojim iskustvima sa za mnoge još novom tehnologijom. Ipak, Tesla se u današnjoj Americi doima kao izuzetak koji potvrđuje pravilo, ne štima sve kao nekada. – Amerika je tanker u punoj brzini, zaokreti su vrlo spori, za njih treba vremena. No, ovaj je izbor pokazao da su ljudi zasićeni političarima, ne vjeruju im više, nema nekadašnjih uvjerenja. Moj je favorit bio Bernie Sanders, on je doista nešto najbolje što se dogodilo Americi u posljednjih 20 godina.

No, izigrala ga je vlastita stranka. Trump nije izabran zato što zna, nego upravo zato što ne zna. Mi smo trebali nekoga tko ne zna da bi se karte posložile ispočetka. Politika je previše pod utjecajem velikog kapitala. Amerika je zapustila samu sebe, a sve najbolje inovacije dolaze iz Amerike, još uvijek postoje i kreativna iskra i poduzetništvo koje dolazi iz Amerike. Do Elona Muska električni je automobil bio obična kutija, a sada je privlačan automobil. Demokracije u svijetu nema jer odlučuju oni koji imaju financijsku moć. Ne znam koji bi sustav bio najbolji za ljude, možda benevolentna diktatura, ali gdje pronaći čovjeka koji će je provoditi na takav način. Demokracija se sporo razvija – govori Bach, koji je sada već daleke 1984. otišao u Ameriku da bi mu djeca odrastala u demokraciji. Je li se razočarao? – Nisam se razočarao, jer Amerika nije jedna riječ niti je jednostavna rečenica. Amerika je puno toga. Amerika melje, brutalna je po mnogim stvarima, ali isto tako i dobrohotna. Ima tamo puno dobrih ljudi. Amerika podržava dobre ideje. Primjerice, ako si na nekom tulumu u Brooklynu i kažeš da u podrumu slažeš raketu kojom će se moći na Mars, troje s tog tuluma ići će s tobom to vidjeti. Jedan će i investirati, a u Europi bi ti se smijali. Možda ta raketa nikada neće letjeti, ali poduzetan duh postoji. Tamo se ljudi usude pomisliti i ono što je nemoguće, tako se i događaju ti napreci. Tako sam je ja doživio, a i sviđa mi način života. Tamo gdje mi živimo lijepo je, čisto i organizirano. Volim svoje dvije domovine, ali volim i cijeli svijet. Ljepotu treba znati prepoznati. U suprotnom, na svijet možeš gledati samo kao “ljudi su pobili stotinu milijuna drugih ljudi” ili “ljudi su sto milijuna puta ubili sebe”.

I vi ovdje imate svijetlih primjera, imate Matu Rimca koji je ovdje svijeća u mraku. Da ne razmišljam tako, možda ne bih imao priliku surađivati s Pavarottijem, Bonom, Springsteenom, a i vidio sam pola svijeta – govori američki Hrvat koji smatra da zapravo nije prevelik problem prepoznati probleme današnje Amerike. Za njega je Amerika ipak zamašnjak svijeta bez obzira na trenutačne probleme, a svijetu predviđa svijetlu budućnost kojoj namjerava pridonijeti svojim novim projektom. – Moj je osjećaj prema svijetu zapravo vrlo optimističan. Spremam jedan projekt koji će se zvati “World Peace in One Hour”, jer doista vjerujem da je moguće postići mir u svijetu u samo jedan sat. U ovom trenutku u svijetu imate 30 i nešto sukoba, a to je rješivo.

Zapadna hemisfera prvi je put bez rata, od 17. travnja 2017. i primirja u Kolumbiji nema rata u zapadnoj hemisferi. Znači, može se, mir je profitabilan. Rat je profitabilan samo za 500 ljudi koji prodaju oružje, za sedam milijardi je mizerija, a mir je profitabilan za svih sedam milijardi. Većinu budžeta koja se potroši na rat treba preusmjeriti na obnovljivu energiju, napraviti bolju svjetsku infrastrukturu, primjerice povezati kontinente tunelima – kaže Bach.

Pri promjenama koje su neminovne trebalo bi se, misli on, početi od početka čovjekove jedinke. – Moguće je promijeniti ljudsku narav jer u čovjekovoj je naravi da se vrlo brzo promijeni. Ljudi zapravo jako vole red, Hrvati jako brzo prihvate red kada dođu u Njemačku, ponašaju se kako se svi ponašaju. Jako se lako može doći od anarhije do reda. To bih uveo u škole, da djeca osjete red u svijetu u kojem žive, da se lakše u tom svijetu snađu. Nije sve lijevo niti je sve desno, nema kompletne homogenosti, postoji neki red. Jer, ljudska je vrsta sjajna, nevjerojatne su stvari koje može napraviti. Po takvim smo stvarima različiti, možemo čak i letjeti, govori pa ističe kvalitete velikih ljudi koje je kroz život upoznao. – Impresionirala me princeza Diana. Takve ljude uče ponašanju, no stvar je u prisutnosti. Isto kao i kad je riječ o Bonu. Kod takvih ljudi nećete doći u situaciju da nešto govorite, a oni tek klimaju glavom da vas se čim prije riješe. Prisutni su u razgovoru, postavljaju pitanja, saslušaju te do kraja. Ne zanima me koliko su ljudi bogati i slavni, nego što su napravili za ljude.

Za one ljude koji tebi ne mogu pomoći. Takva je bila i princeza Diana. Tu se vidi ljudska veličina. Nisam od nje ništa očekivao, no njezina bliskost i znatiželja čine je time što je bila. Doista jednako impresivnim čovjekom smatram i Matu Rimca. On je prekrasan čovjek suosjećajan sa svijetom i okolinom – kaže pa se osvrće na Hrvatsku u kojoj vidi puno neiskorištenih šansi. – Možemo li u Hrvatskoj stvoriti uvjete u kojima se tvrtka otvara putem interneta za manje od pola sata? No, barem smo se pozicionirali u turizmu. A onda mi tu nije jasno da nema direktnih letova za Ameriku, da nema interesa za to. JAT je letio pet do sedam puta tjedno, dva aviona išla su subotom. Samo zbog činjenice da nemamo izravnu vezu s Amerikom u ekonomskom smislu gubimo milijardu dolara godišnje. Riječ je o razmjeni intelektualnih i materijalnih dobara, biznisa, nezamislivo je da nemamo izravnu vezu s najvećim svjetskim tržištem. A ovdje bi moglo biti središte svijeta trgovine, Amerika mora biti prisutnija ovdje, a nije. Hrvati su vrlo poduzetni, posebno kada odu u svijet. Problem je u državnom aparatu, logistici. Nedostaju nam državnici, ljudi koji imaju svjetski horizont i koji će se brinuti i o najslabijem članu društva. Oni koji će znati vidjeti širu sliku, a istodobno znati promijeniti detalj.

Išao bih od slučaja do slučaja i pitao zašto to ne štima, imenom i prezimenom, koji šalter, slučaj po slučaj, jer očito je da ne mogu svi raditi posao koji rade. Pogotovo jer mnogi ne vole to što rade, a nije da nemamo što voljeti jer ovo je prekrasna zemlja. Ne moramo rušiti spomenike Putovao sam do Vinkovaca vlakom da vidim kako to izgleda izvan Zagreba. I vidio sam more neobrađenih površina. No to se može riješiti za mjesec dana. Dajte ljudima da rade i oslobodite ih administracije. Dobro je da je Vlada odbacila porez na nekretnine jer to je povratak u feudalizam. Sloboda je u privatnom vlasništvu, porezom na nekretnine svoju slobodu plaćaš – govori podsjećajući na kvalitete koje je u Hrvatskoj lako pronaći. Ali i ono drugo. – Briljiraju uvijek oni koji su hrabri. A problem je upravo u toj administraciji, imamo elitu kočničara i skretničara, no i lokomotiva napretek. Ipak, dominiraju kočničari i skretničari. Hrvati ne vjeruju u politiku što je i logično s obzirom na to u kakvim smo sve sustavima bili. Ali to onda vodi u pasivnost bez pokušaja da se nešto promijeni. Morali bismo napraviti “reset”. Možemo krenuti lokalno – kako to da Zagreb nema sustav za recikliranje, kako se to moglo dogoditi? – priča dotičući se i recentnih gorućih pitanja u nas. – Moramo postati vlasnici svoje povijesti, ispričajmo je na pravi način. Ne moramo srušiti sve spomenike, ali zadržimo sjećanje na povijest, možemo napraviti i jedan park gdje će oni biti eksponirani, ali što je najbitnije fokusirajmo se na budućnost.

Debata je o tome suvišna, to je trebalo napraviti prije 20 godina. Po meni, nitko tko je živ ne bi smio imati spomenik. A i od onih koji su preminuli to bi imali samo pjesnici i pisci, umjetnici, sportaši, znanstvenici i izuzetni državnici. S druge strane ovdje ljudi žele srušiti sve što je došlo iz bivšeg režima. To opet nije dobro, nije baš da nije ništa valjalo. Izolacija na lijevo ili desno besmislena je jer nitko nije sasvim lijevo ili sasvim desno. Ljevica bi morala izaći ne iz ideologije, nego iz aktivizma, treba poslušati i ljude s kojima se ne slažete. Ovdje se ljude jako voli etiketirati. Možda bi trebalo poslušati što ti ljudi imaju za reći, postati civiliziranijima – kaže Bach i upozorava na još nešto što se mora popraviti. – To je zakon koji se brine o javnom informiranju. Ne možemo nekoga vrijeđati na naslovnici pa za tri dana objavljivati ispriku na 32. stranici. Maksimalna je kazna nekih 50.000 kuna, a to je premalo. Kazne moraju biti drastičnije da se to nitko ni ne usudi jer izravno utječe na investicije. Neće nitko doći u Hrvatsku investirati vlastiti novac ako se u njoj bez problema o njemu pišu neistine. To se doista prati i na to se pazi, jer loša reputacija negdje može koštati negdje drugdje. Zna se daleko više nego što se ovdje misli da se zna, kaže pa sa žaljenjem konstatira: – Riječ “dijaspora” još uvijek znači nešto neugodno. Za nas u iseljeništvu Hrvatska predstavlja blindirana vrata s prorezom za ubacivanje novca. Mi nemamo svoje predstavnike.

Ured za iseljene Hrvate potpuno je neučinkovit. Neorganiziran je i tu nema nikakvog dijaloga. Nismo ostvarili nikakve pogodnosti na uvoz, nego imamo tri poreza kad se želimo vratiti. Ako želiš uvesti strojeve, moraš ugasiti svoju tvrtku u Americi na koju su oni glasili. Očito je da se ne žali povratak dijaspore u Hrvatsku. Postoji kapital u hrvatskim rukama u svijetu, ali previše je prepreka. I administracija je prekomplicirana. Ne treba se zavaravati, nitko ne investira iz ljubavi, to se čini hladne glave – kaže Bach. Poruka za kraj? – Ne zanima me koliko si bogat, slavan, moćan ili koliko je velik tvoj ručni sat. Zanima me koliko ljudi, životinja i biljaka si pomogao, upravo onih od kojih ne možeš imati ikakve koristi – završava.

VečernjiList

 

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Predsjednica: Bilo je otvorenih pokušaja da se spriječi Vučićev posjet Hrvatskoj!

Objavljeno

na

Objavio

Žao mi je što su neki željeli osujetiti posjet predsjednika Srbije Hrvatskoj. Neki su možda bili, pa i razumljivo skeptični, poneseni više emocijama nego razumom, ali, nažalost, kod nekih sam osjetila i zlonamjernost.

Moram reći da je bilo otvorenih pokušaja da se Vučićev posjet spriječi i da ne dođe do bilo kakvih pomaka. U svoj toj kakofoniji izgubili su se oni pozitivni učinci i rezultati posjeta, kaže u velikom intervjuu Globusu predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, kojoj ovih dana počinje četvrta godina mandata na Pantovčaku.

Predsjednica smatra da u srpskom predsjedniku Vučiću ima dobrog sugovornika i da njihov susret znači veliki iskorak u odnosima između Hrvatske i Srbije, koji su godinama bili u dubokoj stagnaciji.

– Posjet predsjednika Vučića dugo smo pripremali, upravo u namjeri da postignemo iskorak. Odgađali smo ga, čekali bolje ozračje, no sve smo više tonuli u spiralu verbalnog rata. Odlučila sam to presjeći. Svjesno sam preuzela politički rizik, ali savjest mi je mirna jer sam to napravila za dobrobit hrvatskog naroda i države, kaže predsjednica.

No priznaje da je bila iznenađena kad je, samo nekoliko dana uoči Vučićeva posjeta, premijer Plenković pokrenuo pitanje ratnih reparacija.

– To je toliko složeno pitanje da se ono ne može staviti na stol preko noći te moram reći da me iznenadio način njegova podizanja u ovom trenutku. Ovaj posjet pripreman je mjesecima, pa ako hoćete i godinama, u koordinaciji s MVEP-om i Vladom. Pitanje ratnih odšteta nikada nije bilo spomenuto.

Predsjednica smatra da su odnosi između nje i Vlade ipak u cjelini dobri te da su tvrdnje o dvije različite vanjske politike običan mit.

– Moj Ured i ja iskreno surađujemo s Vladom i MVEP-om. Dijelimo iste nacionalne interese i iste ciljeve i mislim da su naše vanjskopolitičke inicijative sasvim komplementarne, kaže Kolinda Grabar-Kitarović, no upućuje oštar prigovor Ministarstvu vanjskih i europskih poslova: – Voljela bih da se MVEP drži Ustava i odredbi o sukreiranju vanjske politike. Više ne mogu kriti svoje nezadovoljstvo stanjem u hrvatskoj diplomaciji. Služba vanjskih poslova nije na onoj razini na kojoj bi trebala biti i kakvu od nje očekujem.

Na pitanje razmišlja li o kandidaturi za drugi predsjednički mandat Kolinda Grabar-Kitarović otvoreno kaže: – Vjerujte mi, ne razmišljam o sljedećim izborima i još nisam donijela odluku. Sada želim odraditi ovo što radim, izvršiti dužnost prema svojem narodu i državi, pa makar mi to neki i zamjerili.

Predsjednica Republike govori u intervjuu i o rješavanju krize u Agrokoru te se kritički osvrće na slučaj Vladina izvanrednog povjerenika Ante Ramljaka kojega u javnosti neki prozivaju zbog sukoba interesa; komentira i Vladinu odluku, koja je izazvala određene kontroverzije, da za generalnoga konzula u New Yorku imenuje Borisa Blažekovića; otkriva što misli o onima koji su joj nakon Vučićeva posjeta otvoreno poručili: “Bye, bye, Kolinda!” i zašto ih ne “otpisuje”…

Cijeli intervju možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa

Višnja Starešina: Europejac Vučić treba otvoriti KOS-ove arhive

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Fra Mario Knezović: Moramo biti promjena u svijetu koju očekujemo od drugih

Objavljeno

na

Objavio

Korizma je uvijek osobit duhovni hod prema Uskrsu. Uoči početka te 40-dnevne priprave za najveći kršćanski blagdan, o smislu i značaju korizme razgovarali smo sa svećenikom, medijskim djelatnikom i piscem fra Marijem Knezovićem.

Fra Mario Knezović rođen je 1973. u Posušju. U Franjevački red stupio je 1993. na Humcu. Diplomski i poslijediplomski (doktorski) studij pohađao je na Sveučilištima u Zagrebu i Mostaru. Osim teologije i filozofije uže znanstveno područje studiranja su mu novinarstvo, političke znanosti i komunikologija. U vrijeme studija bio je jedan od osnivača Zavičajnoga kuba hercegovačkih studenata u Zagrebu te je potaknuo izdavanje studentskoga časopisa Moj kamen i bio prvi njegov urednik. Za đakona je zaređen 1999. u Detroitu – Trpy (SAD), godinu đakonata proveo je u New Yorku, a svećeničko ređenje imao je 2000. u Chicagu (SAD). Mladu misu  proslavio je 2000. i potom djelovao u Mostaru: u župi i samostanu Sv. Petra i Pavla te kao vjeroučitelj u Srednjoj medicinskoj školi. Od 2000. do 2004. bio je tajnik Konferencije viših redovničkih poglavara Bosne i Hercegovine, a ravnateljem Informativnoga centra Mir Međugorje i glavnim urednikom Radijske postaje Mir Međugorje postaje 2001. U toj službi ostao je do 2005. Od 2005. do 2013. bio je župni vikar, voditelj Frame i srednjoškolski vjeroučitelj u Posušju, a potom je prihvatio službu župnika u Kočerinu gdje djeluje i danas.

Kao autor i suautor sudjeluje u nekoliko knjiga, produkcijskih i multimedijalnih uradaka. Piše u nekoliko časopisa te surađuje s više medija u domovini i svijetu. Uređuje i vodi neke od emisija Radijske postaje Mir Međugorje, među kojima se posebno ističe Agape. Suradnik je vjerskoga programa Naše TV i Laudato TV, kolumnist Naših ognjišta i Glasnika mira. Urednik je internet portala fratar.net. Povremeno održava seminare, predavanja i duhovne obnove u domovini i svijetu.

Poštovani fra Mario, što je to korizma i koji je njezin značaj u vjerničkom životu?

Korizma je pokušaj naše promjene. Svi želimo i očekujemo promjene u svojoj okolini i svijetu. One se, tako nam se čini, ne događaju. Tako postajemo nestrpljivi i pritisnuti mislima kako je ovaj svijet zao. Svi su loši. No, tu treba poći suprotnim smjerom. Zapravo, mi se moramo mijenjati. Biti promjena u svijetu, koju očekujemo od drugih. Usto, dobro je znati da se ne možemo mi mijenjati svojom voljom. Mi možemo i trebamo dopustiti da nas Bog mijenja. Bog djeluje u molitvi i od nas čini drukčije ljude. Stoga u korizmeno, a i svako drugo vrijeme, ne očekujmo tuđe promjene nego svoje. Albert Schweitzerje to ovako izrazio: „Molitva mijenja ljude – a ljudi mijenjaju svijet.“ Stoga, držim da je korizma duboki ispit savjesti, inventura života, sanacija u nama paloga i vraćanje križu kojeg je Isus iz ljubavi ponio za konkretnoga čovjeka.

Što je, prema Vašem mišljenju, nužno za ozbiljan i odgovoran pristup te hod korizmenim vremenom?

Važno je znati stati u vlastitoj trci. Čovjek se utrkuje sa samim sobom i svojom sjenom. Trčimo za životom, a život prolazi pokraj nas. Važno je čuti pravu riječ u prostoru raznih govora. Jedan pisac zapisa: „Toliko govora – jedna je riječ istinska. Toliko zvukova – koji je onaj pravi? Toliko ulica – jedan je put istinski.“ Za ozbiljan pristup korizmenom vremenu trebamo se najprije pretvoriti u uho. S tekstom – Riječ je tijelom postala – započinje novo u nama. Čuti Boga je početak. Mentalitet svijeta sa svojim nametljivim i bučnim porukama nam sugerira uzeti život u svoje ruke. Kako se onda odreći sebe, sebe prešutjeti, zanemariti svoje želje, figurativno rečeno, ne jesti životnu čokoladu? Vjerojatno se odgovor krije u ključnoj Isusovoj ponudi da uzmemo svoj križ. Preko križa ćemo shvatiti da nije najvažnije očuvati sebe, kušati slasti svijeta, ostvariti svoj ideal. Čovjek ili čovječanstvo danas, kojeg li paradoksa, bježi od križa, a zapravo tako tek osjeća muku križa.

Zasigurno postoji i opasnost kad je riječ o banaliziranju korizme, posta, odricanja…?

Korizmeno vrijeme poziva na pokoru, molitvu, post, obraćenje i djela milosrđa. Nije rijetkost da se osobe u tom liturgijskome vremenu na tjelesnoj razini nečega odriču: pića, kolača, mesa, izlazaka, zabava, konzumiranja medija, kladionice itd. No, iako je to hvale vrijedno, ne smijemo ostati samo na tome. Plod izvanjskoga odricanja trebao bi utirati put našoj nutrini. Nije nam teško složiti se kako se lakše odreći određene poslastice ili drugoga zadovoljstva, nego npr. oprostiti tuđe pogrješke ili priznati vlastitu krivicu i promašaj. Stoga, u najmanju ruku, trebalo bi razmisliti baš o praštanju na koje smo bezuvjetno od Isusa pozvani. Odlučiti kroz četrdeset dana milosnoga vremena oprostiti svima i početi ljubiti čak i svoje neprijatelje je staza kojom bi trebalo kročiti. Svakako, to nije lagan put, ali je jedini kako bi bili istinski svjedoci one ljubavi za koju je Isusu pošao na drvo križa. Jer, ako živimo sputani i okovani osjećajem mržnje prema bilo kome i prema bilo čemu kamen s groba našega života neće biti otkotrljan. A raspeta ljubav, koja je pobijedila mržnju i smrt, ustala je iz groba. Ljubav je uskrsnula!

Korizma je vrijeme u kojem smo pozvani i na djela ljubavi. Što u tom smislu vjernik može učiniti za sebe i druge, osobno ili u vjerničkoj zajednici, kako bi se duhovno obogatio i približio Bogu?

Jedan duhovnik, koji je djelovao kao odgojitelj đaka, nakon određene pogrješke svojih učenika bi kazao: „Mogu se na tebe ljutiti, ali mogu ti oprostiti. Odluči što ću učiniti?“ Đaci su postiđeno saginjali ramenima s molbom da im se oprosti. I tako su u snazi milosrđa i osjećaju voljenosti sazrijevali. Mi svaki dan možemo biti ljuti na sve i svakoga i gotovo se pretvoriti u život po principu one izreke: „Prije podne mrzi sebe, a popodne cijeli svijet.“ Možda i neprimjetno u nama se taloži gorčina, gnjev i srdžba na određene osobe. To nas toliko zaposjedne da i sami sebe iznenadimo kad kažemo: „Ta osoba za mene više ne postoji, tu sobu sam precrtao i neka me zaobilazi u širokome krugu.“ Takve konstatacije zapravo nas čine ništavnim, nas precrtavaju i mi ljubav zaobilazimo u širokome krugu. Prepustiti se ljubavi znači dopustiti Bogu da se u nama i po nama očituje. Ljubav, a to je Bog, onda će naći putove kojima ćemo stići do onih koji nas očekuju „kao ozebli sunca“. Bolesno je stanje srca da netko ide na svetu misu, a mrzi brata svojega. Bolesno je stanje da živimo aktivnim kršćanskim životom, a imamo tolike neprijatelje i osobe koje ne želimo saslušati, pomoći im, utješiti ih. Majka Terezija je govorila kako treba male stvari činiti s velikom ljubavlju. To neka nam bude poticaj djelovanja.

Jedna od korizmenih pobožnosti je put križa. Koliko je taj molitveni sadržaj značajan u korizmenoj pripravi i životu Crkve uopće?

Hod kroz postaje križnoga puta je hod kroz Isusov i vlastiti život. Križni put je realnost života. Muka, bol, odbačenost, i onda proslava i Uskrs. Sv. Pavao u Poslanici Efeženima upućuje slijedeći poziv: „Razmotrite pomno kako živite!“ (Ef 5,15). Ova riječ pomno u sebi sadrži najozbiljniji pogled u vlastiti život, mogli bismo reći, propitivanje života u najdublje potankosti. Same sebe prorešetati! Taj poziv je Pavao uputio okružen brojnom kolonijom ljudi koji su svoje utjehe, svoje ideale i smisao života vidjeli samo u zemaljskome ili, kako Pismo kaže, ludostima ovoga svijeta. I dok uglavnom poznajemo svrhu i bit svakoga hoda kroz postaje križnoga puta, pozvani smo na jedno drugačije hodočašće. Hodočašće u vlastiti život, srce, smislenost svoju. To je naporan, mukotrpan i vrlo težak zadatak. Možda je najduže i najvažnije hodočašće koje možemo poduzeti upravo hodočašće u vlastiti život. Doći do sebe i doći k sebi je poziv na koji Pavao smjera.

Svako bdijenje nad životom, nad samim sobom, nosi potrebu predanosti i poniznosti. Nije rijedak slučaj da se u čovjeku nešto buni dok nas drugi pokušavaju mijenjati, korigirati, savjetovati, popravljati. Dok slušamo tuđe „prodike“ o našoj krivoj životnoj putanji, u nama se pojavi potreba odagnati od sebe takve osobe. Kao da im želimo poručiti da puste naš život na miru i da se zabave sami sobom. U tom kontekstu vidim pobožnost križnoga puta kao idealan light motiv za naš vlastiti hod s Isusom. Put križa je izbor Isusa i njegova puta.

Često se u Crkvi govori o potrebi obraćenja srca. Što se pod tim zapravo podrazumijeva?

Tolike bolesti na svijetu postoje. Mnoge bolesti i Biblija spominje. No, možda nam je promaklo da postoji jedna bolest koje je najgora, a to je bolest srca. Jeremija kaže „Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo“ (Jer 17, 9). Srce je vitalni organ ljubavi, a budući da nam je poznato Isus je donio novu zapovijed ljubavi. Slijedeći to onda nam je jasno da bez srca ne možemo taj zakon izvršavati. Govoreći o srcu Isus je jasan : „Jer iz srca izviru zle misli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, hule“ (Matej 15,19). Dakle, sva zla će se događati dok ne iscijelimo i obratimo srce. Pokojni fra Slavko Barbarić je pisao knjige s naslovima koji pozivaju da svoj odnos prema Bogu činimo srcem: „Molite srcem“, „Slavite misu srce“ itd. Zdravo srce je spremno primi ljubav i dati ljubav. Zdravo srce će pronaći načina da prihvati one koji su drugačiji, koji su posrnuli, koji traže utjehu. Zapravo, tako smatram, bolesno srce ili život bez ljubavi je stanje pakla.

Kako u korizmi ohrabriti i u duhu vjere uputiti one koji osobito trpe noseći težak križ života?

Papa Franjo je govorio kako bi Crkva trebala biti bolnica na otvorenome. Mnogi trpe, ranjeni su, tragedije su pritisnule ljudske sudbine. Mnogi poput onog ranjenoga čovjeka čekaju svoga Samaritanca. Volim Crkvu koja je ponizna, solidarna, usredotočena na potrebne. Nažalost to uvijek nije tako. Moramo i sebe realno i kritički sagledati. Poslani smo u svijet bez štapa i torbe. Danas su mnogi opterećeni raznim štapovima i torbama. U ozračju sigurnosti i bezbrižnosti za materijalno možda ne vidimo potrebne i ucviljene pored sebe. Crkva i vjernici, ja to tako vidim, moraju biti glasnici za obespravljene, izvarane, neisplaćene, kreditima zarobljene, od političara zlouporabljene, na bolesničku postelju prikovane. Isus je ulazio u ljudsku bol, zaustavljao se nad tuđom ranom. Taj Isus i danas prilazi ranjenima i bolesnima. Oni koji s ljubavlju prihvate križ oni, zapravo, prihvaćaju Krista – njega grle. Važno je ljudima reći da bol i patnja nisu kazna, nego šansa dublje spoznaje Boga. Bog nas ljubi, prašta i vodi središnjem cilju – spasenju. I sam je rekao da nam je kroz mnoge nevolje u Božje Kraljevstvo. Ključno je pitanje: Zašto neki žele biti kršćani bez križa? Bijeg od križa je novo pljuvanje po Isusu na putu križa.

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić / nedjelja.ba

facebook komentari

Nastavi čitati