Pratite nas

Razgovor

Nenad Piskač: Ljubić u Brisanom prostoru: Sustavno onemogućavanje nove nacionalne sinergije (1.)

Objavljeno

na

Pojam javni uspješno je zamijenio komunistički pojam društveni

Angažman Marka Ljubića u hrvatskome medijskome prostoru protresao je „našu svakodnevnu glupu perspektivu“ prvenstveno zbog toga što on stvari, pojave i događaje promatra kroz nacionalne interese i naziva ih pravim imenima.

Vrlo brzo je postao kost u grlu glavne struje i njezinih rukavaca, istodobno i trn u peti široko rasprostrtoj sceni domaćih bipolarnih mediokriteta.

Izravan i nedvosmislen, gotovo je idealan sugovornik. Prenosim „transkript“ (S. Mesić) razgovora s njim. Nije brijunski, niti je prepravljan. Ali je nedvojbeno naš. Kraćenje originala pridonijelo bi, istina, smanjenju opsega, ali ne bi vjerno prenijelo ne samo cjeloviti sadržaj, već i duh i ozračje razgovora.

Stoga ga prenosim u dva nastavka uz opasku, da ćemo nastaviti razgovarati, pa su u budućnosti mogući i novi nastavci. Da su vremena bolja najavio bih i knjigu razgovora… ako već nisam. Premda su teme uglavnom neugodne, želim Vam poštovani čitatelji ugodno čitanje, piše Nenad Piskač / HKV

Potpuna integracija skrivenih interesa iza čitavoga niza medija

Neposredan povod našem razgovoru je iznenađujući početak i brzi završetak Tvoje suradnje s portalom Dnevno. Najavio si da ćeš objasniti o čemu se tu zapravo radilo i zašto si prekinuo suradnju. Evo, prostora za to u Brisanom prostoru.

Ha, s Dnevno sam očito upao o osmišljenu shemu, da ne rečem zamku. Kad nakon deset dana usprkos dogovorima i vrlo preciznom suglasju o tomu da nema diranja u moje tekstove, da nema miješanja u izbor tema, da nema svetih krava, da imam potpunu autorsku slobodu, nakon deset minuta s naslovnice nestane brandirani tekst pod bitnom oznakom Dnevni detektor s naslovnom junakinjom Vesnom Pusić, očito je da se ne radi o banalnoj sitnici. Andrea Latinović, glavna urednica, na moja pitanja što se događa porukom me pokušala uvjeriti, da je INA intervenirala, da je razlog nekakav marketinški ugovor, te da su ona i vlasnici profesionalci!?

Naravno, sve su to bile banalne laži. INA mi je pismeno potvrdila da sa skidanjem mojega teksta nema veze, te da nema nikakav ugovor s Dnevno niti s bilo kim tko s njima ima organske veze. Mogu samo nagađati o pravoj pozadini… Ali, to je najprljavija metoda novinarskog uredovanja koju sam doživio, a koja ostaje na čast profesionalki Latinović i nakladnicima toga portala. Moj slučaj je jedan kotačić u stvaranju realne slike stanja u hrvatskom medijskom prostoru.

Nisam provjeravao, ali govori se kako je aktualna vlasnička struktura toga portala sklona HNS-u, no, ne bih o tome, već o stanju hrvatskoga novinstva, preciznije – o stanju novinstva u „ovoj zemlji“.

Prilično vjerno ga definira ovo moje iskustvo s Dnevno hr. Nažalost, uz tu, samu po sebi vrlo ružnu epizodu, čitav je niz stvari koje su daleko zloćudnije i opasnije, rekao bih razornije u novinarstvu u Hrvatskoj. Na ljude kao što sam ja, Ti, nekolicina drugih kolega u čijim se tekstovima ne vidi autocenzura i strah, pomanjkanje samosvijesti i identiteta, ne može se djelovati posredno ili zaobilazno, pa se primjenjuje nasilje, brutalna cenzura.

A na većinu se utječe podmuklo, razvijajući latentni osjećaj straha, pogotovo egzistencijalnoga, pa ljudi postaju klonovi i igračke, sami si namećući ograničenja. Uz to, novinarstvom kao i cijelim društvenim sustavima, dominira i elementarno neznanje, a to je idealna podloga za autocenzuru i manipulaciju, jer ne možete lako vladati ljudima koji znaju.

Najopasnija je podmukla, a gotovo potpuna integracija skrivenih interesa iza čitavoga niza medija, pogotovo tzv. javnih medija, kao što su HRT i HINA koje bi morale biti vodeći instrument za kreiranje autentičnih medijskih politika, ali i profesionalnih standarda, a rade sasvim suprotno, uz časne iznimke.

U nas je sve „transparentno“, osim interesa. Njih i njihove krajnje ciljeve nije lako otkriti?

Cenzura novinarstvo

Ti podzemni interesi, uvijek bliski politikama i političkim interesima grupacija, razorno utječu na novinarstvo, Interesi Ti podzemni interesi, uvijek bliski politikama i političkim interesima grupacija, razorno utječu na novinarstvo, pogotovo jer te utjecaje i nositelje nitko ne može prokazati, dokazati, niti se vide „krivci“ na površini, ali postoje i vrlo su moćni. A sve što djeluje iz podzemlja i bez jasne osobne odgovornosti načelno je prljavo i ne služi društvu za razvoj nego isključivo za skrivene i destruktivne interese.

Nitko normalan, naime, ne skriva dobre namjere pogotovo jer te utjecaje i nositelje nitko ne može prokazati, dokazati, niti se vide „krivci“ na površini, ali postoje i vrlo su moćni. A sve što djeluje iz podzemlja i bez jasne osobne odgovornosti načelno je prljavo i ne služi društvu za razvoj nego isključivo za skrivene i destruktivne interese.

Nitko normalan, naime, ne skriva dobre namjere. Prilično je teško pri tome razlučiti što je neznanje novinara i medijskih protagonista, što je prljava namjera, što su čitav niz pojava koje u ponekim elementima imaju klasična obilježja specijalnoga rata protiv Hrvatske. Svega toga se jako puno nakupilo u novinarstvu, koje je u većini odavno s pojmom hrvatski na priličnoj udaljenosti. Tu, naravno, postoje oaze, poput portala HKV-a, koje se namjerno u javnom diskursu drže međusobno udaljenima čitavim nizom utjecaja, kako ne bi došlo do neke nove nacionalne sinergije.

Međutim, oaze su same za sebe daleko od onoga potrebnoga kritičnog minimuma zreloga novinarstva, koje postavlja relevantna pitanja i radi racionalan i intelektualno primjeren i argumentirani pritisak na najvažnija zbivanja u državi. Zato imamo problema u svim relevantnim društvenim oblastima, jer se o bitnim stvarima rijetko gdje govori i razgovara. I gotovo nigdje se stvari i pojave ne nazivaju svojim pravim imenima.

Država je zapustila i prepustila medijski prostor vučjim čoporima

Stanje novinstva, međutim, u osnovi posljedica je uloge i položaja medija u Hrvatskoj.

Na tom području vlada institucionalni i formalno-pravni kaos. Čvrsto sam uvjeren kako je namjerno kreiran, kako bi pod izlikom neke vrhunske slobode u novinarstvu, de facto uništio tu slobodu i omogućio ove interese o kojima sam govorio, u nesmetanom djelovanju.

Nije miješanje u medijske slobode, definiranje jasnih i primjerenih društvenih kriterija i standarda, od onih zakonskih koji recimo definiraju djelovanje javnih medija u državnom vlasništvu, do medija s nacionalnom koncesijom. To je dužnost svake dobre države, jer država ne smije prepustiti medijski prostor filozofiji vučjega čopora, gdje vam onda bez ikakvih posljedica deset godina Soros nameće standarde preko Ferala, zatim Pavić i skupine iza njega preko EPH, zatim prosrpski parapolitički i politički centri preko Novosti, zatim tko zna kakvi interesi preko Indexa i sličnih, pri čemu se s golemim financijskim stimulacijama izravno potiču takvi medijski vukovi u funkciji kontinuiteta zatiranja i ono malo pristojnih društvenih standarda, namećući pritom sebe kao kriterij.

Koji im je zajednički nazivnik, svrha postojanja?

Zanimljivo je u Hrvatskoj kako svi ti navodno kaotični mediji, njihovi nakladnici i centri, pa onda i „ugledni novinari“ listom izrazito anacionalni, praktično svi djeluju vrlo sinkronizirano.

Primjerice, Index i Novosti nemaju ništa zajedničko, često se i sukobljavaju, ali posljedice njihovoga djelovanja su izazivanje permanentnoga kaosa u hrvatskom medijskom prostoru i stvaranje klime nesnošljivosti i razdora. Mete udara su uvijek iste – Crkva, branitelji, hrvatske povijesne osobe, suverenisti, suverenistički novinari. Tu slučajnosti nema.

Što s tom strategijom imaju inozemne nakladničke vlasničke strukture? A što pak naš javni servis poput HRT-a i HINA-e?

U tom kaosu vidite da nitko u Hrvatskoj ne zna što se recimo krije ispod imena Styryije, tko stoji iza međunarodnih skupina koje su preuzele Nova TV, RTL, kako je moguće da N1 emitira na hrvatskom državnom i nacionalnom prostoru vijesti na srpskom jeziku, promiče geografski identitet nekakve paradržavne regije, a da o tome baš nitko s pozicija institucionalnoga utjecaja ne reagira.

Baš to područje je u izravnoj nadležnosti države. Sve države svijeta ureduju u tim pitanjima, jer im je to temeljna svrha. Zbog toga su i kreirani mastodontski i posve nefunkcionalni zakonski okviri za upravljanje HRT-om ili HINA-om, kako bi se sačuvao poguban utjecaj na novinarstvo s golemom premoći navodne antifa strukture, koja je krcata izrazito protuhrvatskim nabojem i protusuverenističkim odnosom prema hrvatskoj državnosti. To se hitno mora mijenjati.

Skrivanje potpune neodgovornosti i pozadinskih utjecaja

HRT je ipak ključna rak rana, međutim, nju garniture na vlasti liječe kamilicom. Ipak, legitimno je pitati se, ne samo kao pretplatnik, je li njezina svrha biti polugom vlasti ili sredstvom javnoga servisa.

Gotovo isključivo je instrument, nazvao bih ga antifa mozga u Hrvatskoj. To je integrirani splet interesa koji nema samo obilježje recimo nekolicine protagonista iz aktualne vlasti, primjerice, Darinka Kosora koji je iako politički liliputanac, uvjerljivo najmoćniji pozadinski sudionik događaja na HRT-u preko svoga kompanjona Stipića i uz bezbojnoga aparatčika Kazimira Bačića, te godinama unazad zasađenu hijerarhiju dokazanih urednika u promicanju anacionalizacije Hrvatske i relativizacije baš svih vrjednota na kojima bi ovo društvo moralo počivati. Zato se ništa bitno nije promijenilo kad je nakon Kukuriku vlasti preuzela vlast HDZ s partnerima.

U bitne promjene se ne može ubrojiti određeno olakšanje, rekao bih više očekivanje, kad je Kovačić sa svojim suradnicima došao na čelo HRT-a, jer su imali uz sve njihovo nesnalaženje i nepotpun mandat, pa i nisu mogli bogznašto napraviti.

Stječe se dojam o tome da se iz mandata u mandat neprestano „popravlja“ medijska proteza jednoumnoga sustava, umjesto da se uspostavi, barem u javnom servisu, medijska ravnoteža koja bi jamčila pluralitet mišljenja, bez kojega nema zdrave demokracije.

Plenković je ponovnim izborom Valentićke na čelu HINA-a potvrdio nedavno suglasnost s tim utjecajima, iako je ispod njenoga potpisa toliko degutantnih udara na profesiju i medijske slobode, da je to pristojnim ljudima nepodnošljivo.

HRT nije nikakav javni servis, pri čemu ja volim istaknuti, da je i sam pojam javni servis – jako lažan, prijetvoran i manipulativan. Sam pojam javno u ovome i svim drugim slučajevima zapravo ima sadržaj pojma društveno iz doba komunizma, nastao je kao plod utjecaja neomarskističkih filozofskih ideja koje su evoluirale tijekom dvadesetoga stoljeća i čine središnje polazište današnjih lijevo-liberalnih platformi.

Koji je modus operandi danas „javnoga“, jučer „društvenoga“ medijskoga, posebice, informativnoga prostora?

I jedan i drugi pojam skrivali su potpunu neodgovornost i pozadinske utjecaje! Pri čemu je čak utjecaj u doba komunizma bio jasniji, budući da tada nitko nije imao iluzija da komunistička partija s pripadajućim službama ne upravlja svime.

Danas znamo da takvoga utjecaja ima nepodnošljivo puno, ali nema pokazatelje – kojega i čijega, jer je sve skriveno pod pojam javno. Pojam javno može svatko tumačiti kako god hoće, a to uvijek odgovara onome tko ima stečene pozicije. Stoga se HRT koristi da proizvede javnost prema nečijoj želji i interesu, a onda se ta ista javnost, odnosno tako proizvedene percepcije i stereotipovi, koriste kao opravdanje utjecaja na HRT. I tako u krug.

Treba se podsjetiti kako je HRT nacionalno vlasništvo i jedini ovlašteni upravitelj u ime hrvatskoga naroda je nad njom je – hrvatska država. Amen. Nema tu filozofije. Kad država upravlja, zna se tko je odgovoran za neke stvari, barem po funkcijama. No, kad je javnost upravitelj, tada, primjerice, Plenković ili Obuljen mogu reći – ne mogu ja na to utjecati.

I onda odgovornost ni dragi Bog ne može definirati, kamoli uhvatiti za rep. A to je namjerno pogodovanje vukovima i filozofiji vučjega čopora, koja kao što vidimo ništa dobro ne može donijeti.

Žao mi je Katje Kušec

Možeš li reći tko je i zašto rušio tvoju kandidaturu…

Misliš na kandidaturu HNiP-a za vanjskog člana Odbora za medije?

Da, na to mislim.

HNiP

Ha, iako su to uradili formalno Katja Kušec i Hrvoje Juvančić, potpuno nelegalno i nelegitimno, falsificirajući proces odlučivanja i sami postupak, nisam baš siguran da su oni junačine koje bi se tek tako, bez ozbiljnoga zaleđa, usudile preuzeti na sebe odgovornost za takvu javnu blamažu. To pokazuje čitav niz naknadnih postupaka, krivotvorenje Statuta, praktično divljaštvo u upravljanju udrugom i to potpuno otvoreno, budući da iza takvih postupaka koje razumni ljudi izlažući se kaznenom progonu nikada ne bi učinili u normalnim okolnostima, uvijek se krije neka moć koju onda ljudi pretpostavljaju riziku kojemu se izlažu.

To je način funkcioniranja Hrvoja Juvančića, njegov rukopis, jer je njemu to jedni način opstanka, a s druge strane, iako ju ne opravdavam – jer je to svojim ponašanjem i funkcijom pokrila – žao mi je Katje Kušec. Ona čak i da je htjela, sumnjam da bi uspjela takvoga tipa dozvati pameti, pa mu je postala talac.

Puno toga ukazuje da se radi o ciljanome udaru, koji nije od jučer, na moje javno djelovanje. Slagalica je meni jasna, ali, dakako, nikada za takve stvari nema dokaza. Doduše, svakome tko čita što pišem, prilično je jasno kome bi moglo smetati to što radim.

Učlanio sam se u HNiP na Tvoj poziv i na temelju tvojega angažmana u moj slučaj, kad me prije godinu dana napalo nasred ceste. A sad Ti moram postaviti pitanje, je li riječ o ozbiljnoj alternativi, ili o pričuvnom HND-u, ili nesnalaženju…?

HNiP je zamišljen kao udruga relevantnih hrvatskih novinara i privukao je upravo zbog toga nekolicinu ozbiljnih ljudi.

Jer iako HND okuplja i puno novinara, poštenih ljudi, odavno nije po svome djelovanju i ponašanju rukovodstva hrvatsko udruženje. Jest formalno, ali iza njega se pogotovo pod ovom aktualnom upravom krije izrazito, rekao bih, rigidna totalitarna ideja i obavještajno – specijalnoratovsko oružje protiv Hrvatske.

Zar je potrebno objašnjavati nekome tko je pratio razvoj događaja s legendarnim „atentatom“ na Lekovića, koji je iz Srbije cijelome svijetu poslao tjeralicu protiv opasne i zločeste Hrvatske, jer mu se eto prijeti i nastoji ga se ubiti, izazivajući veliku i ružnu kampanju, a naša nesretna država i MUP nikada nisu objavili istinu o tome? Iako je to prvorazredna obveza i ima status prvorazrednoga javnoga interesa. Pa zaboga, valjda bi svi mi trebali znati jesmo li u opasnosti ili nismo, zar ne?

Nisi mi odgovorio…

HNiP su – Katja Kušec i Hrvoje Juvančić s nekolicinom kolegica i kolega prije svega s HRT-a ali i nekolicinom rashodovanih polunovinara ispod krila HDZ-a pod izrazitom političkim i parapolitičkim utjecajima – pokušavali zapravo prilagoditi aktualnim vjetrovima, nastojeći pogoditi što im se najviše isplati, vrludajući pritom od slučaja do slučaja.

Što znači vrludajući? To da o istome nisu prilazili s istih načelnih polazišta? I zašto je uopće došlo do sukoba?

Za vrijeme ministra Zlatka Hasanbegovića podržavali su malo jaču retoriku, zatim su se navalili centrirati i prilagoditi novim Plenkovićevim vjetrovima, pa i certificiranju novinarske etike koju propisuje Milorad Pupovac u svojim biltenima – tjeralicama, provodeći kampanju protiv navodnoga ekstremizma, u čemu je pogotovo prednjačio Juvančić.

Zato je došlo do sukoba i HNiP, nažalost, trenutno praktično ne postoji, a slijede i kaznene prijave protiv Kušec i Juvančića zbog teških zlouporaba dokumenata uključivo i krivotvorenje Statuta udruge, te osnovanih sumnji za financijske muljaže.

Nadam se da ćemo nakon toga uspjeti reanimirati HNiP, iznijeti ga iz Juvančićeve privatne sobe i s računala, izabrati novo rukovodstvo i jasno definirati program. Program kojega koga ni nakon dvije godine djelovanja udruga uopće nije imala, niti su ga Kušec i Juvančić dopuštali napraviti.

Meni je, iskreno, već nekoliko godina mučno od novina i novinarstva, stalno isti problemi, a rješenja nigdje. Da promijenimo temu, kaj kažeš?

Može, brate mili. Mijenjaj temu.

Nenad Piskač / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Predrag Peđa Mišić: Mi drugu Domovinu nemamo

Objavljeno

na

Objavio

Povodom aktualnih političkih „performansa“ Milorada Pupovca usmjerenih na provociranje javnosti kratko smo razgovarali s Predragom Mišićem, vukovarskim braniteljem i pripadnikom srpske manjine koji zastupa dijametralno suprotna stajališta od Pupovca.

Poštovani gosp. Mišić, ususret izborima za Europski parlament svjedočimo ponovnim političkim „performansima“ Milorada Pupovca koji, kroz plakate i javne nastupe, prolongiraju narativ o srpskoj ugroženosti u Hrvatskoj. Kako to komentirate?

Milorad Pupovac uslijed nedostatka ideje, bezličnosti, po tko zna koji put pokušava u dijelu pripadnika srpske manjine izazvati osjećaj ugroženosti.

Sad je tome došao kraj. Pripadnici mog naroda uvidjeli su da ih godinama koristi kao živi štit, izvlačeći obilato novac iz državnog proračuna. Novac koji uzima iz proračuna koristi isključivo za sebe.

Zašto se u cjelokupna srpska zajednica u Hrvatskoj na javnoj sceni poistovjećuje s jednom osobom, a to je Milorad Pupovac?

Ne bih se složio s vašom konstatacijom. Većina Srba u Hrvatskoj živi životom prosječnog građanina Hrvatske. Jedini razlog zbog kojeg Pupovac ima prednost su mediji koji mu obilato daju prostor. Uz svesrdnu pomoć vladajućih. Dok normalni pripadnici srpske nacionalne manjine žive svoj svakodnevni život. To je činjenica koju potvrđuju zadnji izbori, na kojima je od 145 tisuća Pupovac dobio malo više od 8 tisuća.

Vi ste kao Srbin i pravoslavac branili Vukovar. Zašto se osobe poput Vas ili poput, primjerice, pokojnoga Arsena Dedića, ili ne ističu kao uzor i model za izgradnju hrvatsko-srpskih odnosa, nego oni koji su u vrijeme rata otvoreno rušili hrvatsku ustavnopravni poredak (Stanimirović) ili su difamirali Hrvatsku (Pupovac)?

Ja sam kao hrvatski branitelj učinio ono što je moja dužnost, obveza i čast. Braniti dom, domovinu i grad. Na ostali dio pitanja ne znam odgovor.

Koji su po Vama danas najveći problemi Srba u Hrvatskoj?

Problemi svih građana u Republici Hrvatskoj. Ekonomska situacija i pad moralnih vrijednosti. Nedosljednost i licemjerje. To je i problem srpske nacionalne manjine.

Na listi ste Hrvatskih suverenista na izborima za Europski parlament. Kako Vi dugoročno vidite poziciju Srba u Hrvatskoj?

Graditi suživot u zajedničkoj nam domovini.

Mi drugu domovinu nemamo.

Ako je loše svima, onda nitko nije sretan.

Ako je dobro svima, svi smo sretni u našoj domovini.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Marko Jurič: ‘Ljevica postaje sve agresivnija i opasnija. Mislim da ćemo imati velikih problema’

Objavljeno

na

Objavio

Gospodine Marko. Poznati ste u hrvatskim medijima, ali ipak recite nam nešto o sebi, svome djetinjstvu, odrastanju, odgoju i Vama osobno?

Za ono vrijeme ništa posebno. Tek uobičajeno odrastanje u Zagrebu, u Dubravi koja je tada slovila kao malo divljiji zagrebački kvart. Mnoge stvari, društveni i međuljudski odnosi, pravila, vrijednosti iz tog vremena danas su postali čudni, rijetkost ili s pozicije sveprisutne političke korektnosti nekorektni. Ali bilo je to drugačije vrijeme, nekako prirodnije, a čini mi se i zdravije za odrastanje, odgajanje, sazrijevanje. Danas je prevladavajuća nekakva uniformiranost, nema onih zdravih, konstruktivnih ekstrema zahvaljujući kojima društvo dobiva široku lepezu sivih tonova koji ga onda oplemenjuju i čine bogatijim. Bilo je to vrijeme kada su ljudi sami rješavali svoje probleme, a danas se za svaku sitnicu trči u neku ustanovu, instituciju. To ljude čini pasivnima, da ne kažem neku grublju riječ. Ljudi prestaju biti subjekti, protagonisti zbivanja i postaju objekti, statisti, nijemi promatrači, u najboljem slučaju tiha mrmljajuća gunđala.

Svaki čovjek u životu ima svoje uzore, ljude koji su mu nadahnuće, ljude kojima se divimo i želimo postati kao oni. Zanima me tko je vama bio i jest uzor u novinarstvu?

Bilo je to vrijeme jugoslavenskog novinarstva koje je bilo neslobodno,  partijski kontrolirano. Ipak Vjesnik, Start, Danas imali su niz vrlo kvalitetnih majstora novinarskog zanata. Doduše ambijent u kojem su djelovali nije im dozvoljavao previše kritičnog preispitivanja pogotovo nečega što se smatralo društvenim i ideološkim dogmama. Problem je što je hrvatsko novinarstvo u krvi uništeno ili raseljeno 1945. godine i onda su na te ispražnjene nomenklature zasjeli neki šumski ljudi. Doduše i oni su se vremenom pomalo kultivirali, obrazovali i stekli vještine literarnog tkanja sukladno potrebama novinarskog zanata. Nažalost, kako su svi oni pronikli iz partijskog krila, stasali na ruskim lektirama ‘Kako se kalio čelik’, oni su tako odgojili naraštaje jednako kastriranih novinara koji nisu bili u stanju propitkivati partijske dogme. Tako da se je sve vrtjelo oko toga  koliko se najdalje smije udaljiti od partijske linije bratstva i jedinstva, socijalizma, samoupravljanja, Marxove misli i žestokog obračunavanja sa svakim tko je pokušao isticati neke hrvatske nacionalne interese. Dirati u službene verzije NOB-ea ili nekih mitova o NDH-a ili Jasenovcu bilo je ravno samoubojstvu. Tek krajem osamdesetih se nešto počelo događati, dašak liberalizma i građanske, ne partijske kritike pojavio se u javnom prostoru. Bio je to ujedno i njihov slobodarski domet jer danas kad vidimo kako djeluju neki iz tog vremena, kakve mlade kadrove odgajaju po redakcijama ili studijima izgleda kao da se vraćamo u ta olovna vremena intelektualne kastracije.

U svom dosadašnjem djelovanju kao novinar, imali ste veliki broj intervjua, razgovora na različite teme, o različitim događanjima u hrvatskom društvu. Možete li izdvojiti od svih tih razgovora, intervjua, jedan najdraži i najuspješniji razgovor, ali i jedan, možda najteži razgovor?

Devedesete su bile odlično vrijeme za hrvatsko novinarstvo koje je odjednom ekspandiralo  u golemi prostor potpuno novih sloboda. Bilo je lijepo raditi reportaže ili istraživačko novinarstvo. Mada mi je taj termin pomalo proturječan jer kakvo je to novinarstvo koje nije istraživačko? Prvih godina rata svaki je tjedan donosio neki novi teren, novu bojišnicu, nove ljude, nove priče, snažne emocije, novu reportažu. Pored toga, bilo je zanimljivo putovati po bazama NATO pakta i u vrijeme ratnih operacija intervjuirati visoke časnike, američke, engleske, francuske i kroz njihove priče dobivati potpuniju sliku o nama kao narodu i strani u ratu. Bili su zanimljivi neki političari poput Marie Le  Pena, otac današnje šefice francuske oporbe, šef talijanskih fašista Gianfranco Fini, političarka Doris Pack, ili slovački predsjednik Vladimir Mečijer. Oni mi sad padaju na pamet jer su imali neku važnost u trenutku objavljivanja. Jedan od zanimljivijih događaja je bio moj izvještaj uživo za CNN iz Brnika, ljubljanske zračne luke koja je bila u potpunom okruženju, krajem lipnja 1991. godine. Kolega i ja smo šetali potpuno praznom aerodromskom zgradom u potrazi za hranom i odjednom je zazvonio telefon. Rekao sam kolegi neka se javi, on je nezainteresirano odmahnuo rukom pa sam se ja javio, a kad ono s druge strane CNN, poziv iz Atlante, dvije minute prije početka večernjih vijesti. Američki urednik, na drugoj strani veze, pitao me što se događa, tko sam i onda kad sam mu sve ukratko opisao, pitao me jel bi htio sve to ponoviti uživo u CNN-ovim vijestima. Naravno, pristao sam. Krenula je špica informativne emisije. Prva vijest je bilo nešto o predsjedniku Bushu starijem, a onda me najavio voditelj kao specijalnog izvjestitelja iz okupiranog ljubljanskog aerodroma. Kad sam završio izvještaj. Urednik mi je ostavio broj telefona da mu se svakako ponovo sutra javim gdje god ću biti na tom ratnom prostoru. Ali sutradan smo kod Šentilja naletili na tenkove koji su tukli u smjeru gdje smo se nalazili zbog čega sam se morao bacati po livadi i puzajući tražiti neki zaklon. U tom sam skakanju, puzanju, bacanju izgubio papirić s telefonskim brojem CNN-ovog urednika pa je tako završila moja karijera na CNN-u.

Jeste li vjernik?

Jesam.

Crkva u Hrvata je tijekom povijesti dala i imala niz, dobrih biskupa, pastira, koji su ostavili duboki duhovni trag među Hrvatima, katolicima. Koga biste vi izdvojili kao sobu „ vrlo dobrog pastira“? Kao onog koji zaslužuje da ga citiramo, koji nam i dandanas ima što poručiti?

Kroz povijest. Nije bilo puno narodnih biskupa. Uglavnom je Beč Hrvatima nametao strance kao duhovne pastire. Zanimljivo je kako su neki od tih ljudi vremenom postajali politički Hrvati. Primjerice Juraj Haulik, Slovak. Učinio je puno za hrvatski narod, podigao ga je iz polumraka nepismenosti i neobrazovanosti. Zanimljiva je ta moć apsorpcije koju ima hrvatski narod. Puno je takvih primjera. A iz ovog novijeg doba istaknuo bih Tomislava Ivančića, Zvjezdana Linića. Poznajem dosta isusovaca. Čak su me bili angažirali oko pripreme i pokretanja kampa za mlade ‘Modrave’, što je bila ideja briljantnog patera Luke Rađe, koji je u to vrijeme vodio SKAC u Palmotićevoj. Nažalost, Luka je stradao u teškoj prometnoj nezgodi pa nikad nismo od Modrava napravilo ono što smo on i ja planirali.

Današnje je vrijeme postalo vrijeme kompromisera pa i u kršćanstvu nažalost, čak i u Crkvi kako među svećenicima tako i među ljudima. Mada ima lijepih primjera poput biskupa Vlade Košića. Kao da se nekakav strah uvukao među ljude i u Crkvu, manjka onog pouzdanja u Božju providnost koja prati hrabre tragače za Istinom. Sve manje je onog jasnog, nedvosmislenog kršćanskog stava po načelu ili jesi ili nisi za nešto. Umjesto toga sve se češće i unutar Crkve uvodi nekakva treća opcija, nekakva ‘zlatna sredina’ o kojoj u Bibliji ili nauku Crkve nema ni slova. Cijela je Biblija sukob polova i od čovjeka se očekuje da se odluči opredijeli, a ne da pronalazi način kako sjediti na oba stolca. Čudna su ovo vremena. Vjerojatno vremena kušnje i tu su svećenici na potezu da jasnoćom i primjerom hrabro svjedoče za Istinu.

Nakladnička kuća  „ Benedikta“ tiskala je niz vrlo dobrih knjiga. Ja sam pročitao nekoliko knjiga izdavačke kuće „ Benedikta: Gabriele Kuby „ Svjetska seksualna revolucija – uništenje slobode u ime slobode“, Michael S. Rose „ Zbogom, dobri ljudi – Kako su liberali uvukli opačine u institucije Katoličke crkve“, i knjigu William Cobett „ Povijest protestantske reformacije u Engleskoj i Irskoj“. Sve tri spomenute knjige su vrlo dobre. Otkrivaju istine za koje do sada nismo znali. Vi ste čitali knjigu „ VELIKA LAŽ“ . Što nam možete reći o nakladničkoj kući Benedikta i o vašem čitanju knjige „ VELIKA LAŽ“. Koji su vaši dojmovi?

Knjiga koju smo predstavljali na Kaptolu: ‘Velika laž – Razotkrivanje nacističkih korijena ljevice’ je jedan u nizu zanimljivih naslova koji se zadnjih dvadesetak godina pojavljuju od Huntingtona na ovamo. Koji imaju u sebi elemente razotkrivanja metoda zavjera, skrivenih taktika političkih i obavještajnih planova uspostave novog svjetskog poretka. Ti su planovi vjerojatniji jer je tehnologija uznapredovala i pretvorila svijet u globalno selo koje je postalo poligon za razne političke manipulatore i mešetare. Na djelu je jedna civilizacijska destrukcija koja temeljem tobožnjih najnovijih znanstvenih otkrića i širenja okvira lažnog humanizma nameću današnjoj zapadnoj civilizaciji osjećaj srama za nešto što je prije tridesetak godina bilo normalno, nešto na čemu je počivao onaj naravni društveni poredak koji nam nestaje pred očima. Na žalost upravo su mediji postali glavni zagovornici te ‘Velike laži’. Koji je to demonski paradoks kada novinarska struka umjesto da razotkriva istinu sudjeluje u njenom sakrivanju i izvrtanju. Novinarstvo se bavi manipulacijama, spinovima, političkim marketingom, prikrivenim reklamama, reketarenjem, PR biznisom provučenim kroz sve novinarske forme. To što čitamo u toj knjizi o stanju u SAD-eu, s ove hrvatske pozicije to još uvijek djeluje kao neko nama daleko ludilo. Nažalost radi se o svjetskom procesu koji je i nas zahvatio. Dakle, to što se danas događa u SAD-eu, događati će se kod nas za desetak godina. Osim ako neće, jer i Onaj gore je na potezu. Ne vjerujem da će mirno promatrati kako mu odmetnuta kreacija preuzima kontrolu nad onim što je stvorio.

Poznata je statistička činjenica da Hrvati vrlo malo čitaju. Čak 50% Hrvata kažu da ne čitaju knjige, 42% Hrvata mjesečno pročita jednu knjigu. Po čitanosti knjiga na dnu smo europski zemalja. Gdje vi vidite razlog da Hrvati vrlo malo čitaju?

Hrvati su pomalo inertni i komotni. Puno je jednostavnije na kompjuteru ili tv-u pokupiti ponuđene informacije i zadovoljiti svoju dnevnu potrebu informacija. Novi su mediji daleko agresivniji od knjige i ne traže gotovo nikakav angažman. Knjiga traži, vizualizaciju, čitanje, višesatnu koncentraciju, strpljenje, vrijeme. Hrvati su revoltiran narod zbog niza prevara koje su mu se dogodile zadnjih 20-ak godina pa onako u panici pokušavaju spasiti nešto od onog projekta iz devedesetih. Tko će u takvim okolnostima imati vremena i strpljenja za prionut uz knjigu?

Bili ste moderator, voditelj predstavljanja knjige Dinesh DSouza „ VELIKA LAŽ“ – razotkrivanje nacističkih korijena ljevice“. Knjigu su predstavili: g. Zvonimir Hodak, kolumnist portala Direktno.hr, g. Karolina Vidović Krišto, novinar i povjesničar g. Boris Havel, povjesničar. Kako komentirate predstavljanje knjige i sve ono što su rekli i zaključili predstavljači?

Ljevica postaje sve agresivnija i opasnija. Mislim da ćemo imati velikih problema na tom prostoru. Predstavljači su upravo kroz primjere iz knjige koju su predstavljali to i prikazali. Problem je što su ljudi uspavani medijskim kampanjama, sitnim nomenklaturama i apanažama za osnovnu egzistenciju.  Ljudi su zapravo kupljeni sitnim ustupcima, egzistencijom, sigurnošću, udobnošću, a ne vide da polako gube sebe i da će vrlo brzo sve to doći u pitanje. Dok je ovako malo će se ljudi pokrenuti. Komunisti su u jednom bili u pravu, a to je da za revolucionarne aktivnosti nisu pogodni ljudi koji nešto posjeduju, nego oni koji nemaju što izgubiti. Takve su nazivali proleterima. A u Hrvatskoj još uvijek postoji jedna razina egzistencije i standarda koja anestezira bilo kakve buntovničke ambicije kod ljudi.

U hrvatskom medijskom prostoru ima „ bučnijih“ od manje bučnih. Jačih i slabijih u smislu mogućnosti plasiranja vijesti hrvatskim građanima. Tko je po vašem mišljenju, koji i čiji mediji su bučniji, a čiji manje „ bučni“?

Oni mediji koje država i politički lobiji obilato financiraju imaju zadatak biti bučni. Zato i postoje jer stvarajući buku stvaraju koprenu iza koje se događaju sve te prevarantske igre i manipulacije. Nikad ljudi nisu bili više zavedeni lažima, nego u ovo današnje vrijeme. U komunizmu je postojala prisila i nesloboda govora, ali je ipak većina znala što je istina i tko je neprijatelj. Danas je sve zamuljano i upravo taj mulj stvaraju ti dobro plaćeni mediji, taj tzv. main stream. I u tome bez iznimke sudjeluju svi veliki nacionalni tiskani i elektronski mediji, velika većina portala, bez iznimke svi koji su na rang listama među prvih nekoliko stotina po čitanosti, uz možda jednu ili dvije iznimke. Tu je još golema i vrlo učinkovita mašinerija društvenog samozavaravanja, kreatori iluzija, tzv. nevladine udruge. I među njima, u tome sudjeluju upravo oni koji iz raznih izvora dobivaju goleme svote novca. I to je trenutna hrvatska stvarnost koja polako suptilnim i okultnim metodama programiranja ulazi u prostor ljudskih emocija. I to je vrlo opasno jer su emocije pokretačka energija u čovjeku. Bez njih čovjek postaje biljka.

I za kraj još jedno pitanje. Europa i europski narodi stare populacijski. Neki već Europu zovu „ sijeda Europa“. Hoće li imigranti, koji su pretežno muslimani, kulturološki preoblikovati Europu koja nema svog duhovnog i kulturnog identiteta.?

Ništa novo pod kapom nebeskom. Ovo vrijeme podsjeća na razdoblje s kraja Rimskoga carstva. I tada su bili emigranti koji su dolazili s istoka u bogato carstvo, u potrazi za boljim i laganijim životom.  Proces propadanja rimskog carstva je trajao više od sto godina. Ostale su enklave koje su stvarale neki suživot s tadašnjim emigrantima. Taj je suživot bio takav da su u konačnici tadašnji emigranti prešli na kršćanstvo. U tom je dijelu danas situacija drugačija. Islam je čvrsto etabliran kod ljudi koji ga ispovijedaju i osjeća se nadmoćno u odnosu na druge pa tako i prema kršćanstvu. Tu je sada Bog na potezu.

Razgovarao: Vlč. Vladimir Trkmić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati