Pratite nas

Kolumne

Nenad Piskač: Na srpskoj plaketi Beljak je zahvalio jugoslavenskom prisegom

Objavljeno

na

U bespućima bratstva i jedinstva Beljak nije usamljen

Duboko vjerujem u bratstvo i jedinstvo hrvatskoga i srpskoga naroda izjavio je predsjednik Hrvatske seljačke stranke, Krešo Beljak, na ateističkome „božićnome“ prijemu jednonacionalne udruge civilnoga društva (SNV), koja ga je za stanoviti „doprinos“ počastila plaketom „Svetozar Pribićević“.

I Pribićević je vjerovao u bratstvo i jedinstvo, pa se pred kraj života pokajao. Beljak je i saborski zastupnik. Dobro je što se i saborski zastupnici sve više otkrivaju kao politički jugoslaveni. Oni su politički apatridi, nemaju političku domovinu, rade u korist i u ime imaginarne, nju sanjaju i rade na njezinoj uspostavi.

U nacionalnoj državi im je nepodnošljivo, tijesno, skučeno, stoga u njoj rade nered, zbunjuju, obmanjuju i zavode. Bilo bi optimalno kad bi se kandidati i stranke prije izbora odredili jesu li sljedbenici protuhrvatske jugoslavenske ideologije monarhističke i komunističke Jugoslavije. Tko bi im unatoč tomu priznanju dao glas, kopao bi sam sebi grob.

Od Sanaderova (HDZ) pohoda Pupovcu (SDSS) i znamenitoga „Hristos se rodi“ (2004.) do Beljakove (HSS) jugoslavenske prisege prošlo je 14 godina. Tijekom njih politički je kontinuitet zadržao jedino Pupovac (i Bandić!, na nešto nižoj politrazini). Njemu je od 2004. svaki dan „božićni domjenak“, praznik bratstva i jedinstva.

Potvrdio je da nije riječ o „božićnom domjenku“ SNV-a, već o političkome skupu kazavši: „Nužno je i da učinimo sve što je u našoj moći da odnose između Hrvatske i Srbije, ali i BiH i drugih naših susjeda izvedemo iz razdoblja loših odluka. Jer one, to se jasno vidi, nikome ne koriste, a svima štete“.

Loša je odluka, primjerice, odustajanje Hrvatske od plaćanja ratne odštete država agresora, ali ovaj nije na to mislio.

Beljak je odmah skopčao, kao da uključuje autoradio prijamnik, kako „razdoblje loših odluka“ treba nadomjestiti novom etapom bratstva i jedinstva, koje unatoč srbijanskoj agresiji svima koristi i nikome ne šteti. Za provedbu politike jugoslavenskoga bratstva i jedinstva preporuka mu je plaketa Svetozara Pribićevića, prvog ministra beogradske milicije države bratstva i jedinstva, odgovornoga za teror nad nesrpskim narodima, osobito nad Hrvatima.

Mit o bratstvu i jedinstvu preminuo je 1928. zajedno s Radićem

Beljak se pred svima postizborno ipak (jugoslavenski) odredio, ali netko je nešto o njemu i njegovom credu („duboko vjerujem…“) morao znati u samoj stranci i prije njegova javnoga temeljnoga političkog očitovanja.

Što je mislilo i radilo članstvo Radićeve stranke kad je dopustilo da joj na čelo dođe osoba koja zagovara radikalnu jugoslavensku ideju i fundamentalističku vjeru u „bratstvo i jedinstvo“? I je li uopće išta mislilo kad je prethodnoga predsjednika smjenjivalo ponajviše zato što je koalirao s HDZ-om pod vodstvom Tomislava Karamarka.

Jesu li, dakle, u HSS-ovu članstvu u većini predstavnici jugoslavenske ideje? Koliko još takvih stranaka hranimo, a da ni ne znamo da su za Jugu spremniji negoli ustaše svojedobno za nezavisnu Hrvatsku?

Svoju „zakletvu“ bratstvu i jedinstvu Beljak je izrekao pred političkim predstavnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, njezinim etnobiznismenima, državnom crkvom Republike Srbije, predsjednikom Vlade Republike Hrvatske i četvero njezinih ministara, te izaslanicima Predsjednice Republike i Hrvatskoga (državnog) sabora.

Svečanoj prisezi, istini za volju, nedostajali su „europski Vučić“ iz Beograda, Milorad Dodik iz Banje Luke i Željko Komšić iz Sarajeva, pa da Beljakovo „duboko vjerovanje“ dobije uz prvog pendreka bratstva i jedinstva i zlatni orden s petokrakom i kokardom za „doprinos“ premošćenja mita o bratstvu i jedinstvu u 21. stoljeće.

Bude li Beljak pozvan na domjenak, primjera radi, mađarske nacionalne manjine, hoće li na njemu izjaviti kako duboko vjeruje u bratstvo i jedinstvo hrvatskoga i mađarskoga naroda? Ne će! Taj tip bratstva i jedinstva nije baština jugokomunista i velikosrba.

Sada i jedni i drugi detektiraju politički teren i na njemu bilježe na koga se u sadašnjim okolnostima i budućem željkovanom trenutku mogu osloniti, kad, naime, „dođe vreme“ za „ćeranje“, „oslobođenje“ i „prisajedinjenje“ okupiranih područja velike Srbije u Hrvatskoj. I to „svim raspoloživim sredstvima“ kako je na derneku SNV-a, blagoslovljen Plenkovićevom hrvatskom šutnjom već ranije izjavio „poslanik“ Beograda.

Bratstvo i jedinstvo hrvatskoga i srpskoga naroda riknulo je i prije negoli se Titov agitprop dosjetio oživljavanja Karađorđevićevog mita. Još u monarhističkoj Jugoslaviji. I to baš kad je jedan od bratskih naroda u ime velikosrpskoga jedinstva pobio u Beogradu vodstvo Hrvatske seljačke stranke (1928.). Beljak je zaostali politički atavizam kakav se može afirmirati samo u Hrvatskoj bez političkoga sadržaja. Zaboravio je prošlost i okrenuo se budućnosti.

On je suvremeni sljedbenik srpskoga kralja koji je želio stvoriti „jugoslavene“, ali i Komunističke partije Jugoslavije, koja je doskočicu „bratstvo i jedinstvo“ uzdigla na oltar državne politike kao neupitnu dogmu totalitarnoga jugokomunističkoga režima. Pa, kako je onda Beljak mogao u demokratskoj državi hrvatskoga naroda postati predsjednikom HSS-a i saborskim zastupnikom Hrvatskoga (državnoga) sabora, pitanje je za milijun dolara s računa duboke države.

Plenković je hrabro podigao obrvu!

Gdje se bratstvo i jedinstvo hrvatskoga i srpskoga naroda može ostvariti, ako li ne u nekoj novoj Jugoslaviji u bilo kom obliku? Nigdje. Svaki od dvaju naroda ima svoju nacionalnu državu u kojoj jest narodom. Hrvatima je dovoljna njihova nacionalna država. Jugokomunistima i velikosrbima, ma gdje bili, nije dovoljna samostalna srbijanska država, još manje hrvatska.

Oni hoće „zajedničku“. To nastojanje sa stajališta hrvatskoga Ustava je protuustavna djelatnost s kojom se po službenoj dužnosti moraju baviti državne službe zadužene za nacionalnu sigurnost i ustavni poredak. Beljak je, dakle, istodobno samodeklarirani sigurnosni problem hrvatske države i narodni heroj jugoslavenske koja neprestano nestaje i nastaje.

Zbog zalaganja za zajedničku državu bratstva i jedinstva hrvatskoga i srpskoga naroda, komunisti i velikosrbi na prvim demokratskim izborima izgubili su vlast u Hrvatskoj i bratstvo-jedinstveni poredak, kojega već 18 godina s novim snagama pokušavaju vratiti u preddemokratske dane, godine i desetljeća jugoslavenskoga ponosa i slave.

Na nekim budućim izborima stvar će se opetovati. Do njih je dug put, ali sigurno će doći. Hrvatima je, očito, potrebno poduže vrijeme da prepoznaju političare i stranke (poražene snage na prvim izborima i u Domovinskome ratu), koje čekaju pogodan povijesni trenutak za uspostavu hrvatsko-srpskoga bratstva i jedinstva u jedinstvenoj državi pod Draskovic Karadordevic„vaspitnom palicom“ Beograda.

Beljak, naime, nije usamljeni ljubitelj bratstva i jedinstva, 1. prosinca 2018. obilježenoga kao stoljeće srbijanskoga terora. Nekoliko dana ranije u Zagrebu je kao uvertira „božićnom domjenku“ četnik Vuk Drašković zagovarao istu jugoslavensku sintezu kad je promovirao svoj roman o kralju Aleksandru Karađorđeviću, ujedinitelju bratstva i jedinstva hrvatskoga i srpskoga naroda, izumitelju nepostojećih „jugoslavena“, a pod čijim je totalitarnim režimom u Beogradu ubijeno Radićevo vodstvo i HSS-a i hrvatskoga naroda.

Budući da je Beljakova „zakletva“ godine 2019. položena u nazočnosti Predsjednika Vlade Republike Hrvatske, pravovjerni mediji odmah su primijetili kako je Plenković, hvaleći ga za hrabar čin, u trenutku narečene prisege – podigao obrvu. Što bi navodno trebalo sugerirati da se on ne slaže s bratstvom i jedinstvom hrvatskoga i srpskoga naroda. Dizanje obrve je samo govor tijela, ne i čin državnika.

Kako Beljak nije član inkluzivne vladajuće većine, što je potpuno neshvatljivo, pače i nepravedno prema njemu, Plenković mu nije čestitao na primljenome srpskome priznanju i jugoslavenskoj prisezi. Ali nije ni napustio „dernek“ (S. Mesić) i dao izjavu primjerenu predsjedniku vlade nacionalne države hrvatskoga naroda s nedvosmislenim otklonom od bratstva i jedinstva u bilo kom obliku, onako kako i piše u Ustavu hrvatske države.

Zato i kažem, Pupovcu je u Hrvatskoj danas svaki dan božićni domjenak i praznik bratstva i jedinstva hrvatskoga i srpskoga naroda. Lomeći kruh ne mora tražiti novčiće. Oni mu cure iz hrvatskih proračuna 365 dana u godini. Što je to negoli već viđeno bratstvo i jedinstvo na djelu?!

Nenad Piskač / HKV

 

Hrvatski branitelji Beljaku: Odbijamo vraćanje u bilo što nalik državi i politici koju smo pobijedili u Domovinskom ratu

 

 

 

Krešo Beljak: I dalje vjerujem u bratstvo i jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Dah i zadah beogradskog proljeća

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu se već mjesecima, uz velike nerede i sukobe na ulicama, “žuti prsluci” bune protiv liberalne Macronove politike, u Bruxellesu svako malo demonstriraju antiglobalisti, a u Njemačkoj protivnici nekontroliranih imigracija.

Svugdje u Europi jačaju desni pokreti, seizmografi bilježe krupne tektonske promjene, pripadnici establišmenta galame protiv populizma u strahu da bi ti populistički vjetrovi mogli i njih pomesti.

I u našem susjedstvu se odvijaju zanimljivi događaji. U Srbiji se traži odlazak Aleksandra Vučića, u Crnoj Gori Mila Đukanovića, što može biti i povezano, u Tirani promjena aktualne vlasti. Različiti su motivi i sudionici prosvjeda, zajednička im je samo izvanjska slika.

Praško proljeće 1968. nagovijestilo je slom sovjetskog bloka, a hrvatsko proljeće 71. slom Jugoslavije, a i jedan i drugi lom dogodit će se dva desetljeća kasnije.

Danas je definitivno najzanimljivije beogradsko proljeće, gdje već tri mjeseca traju prosvjedi upereni protiv aktualnog predsjednika, koji glumi stabilnost i hrabrost, ispod čega vire nervoza i strah. U jednom je trenutku bio zatočen u zgradi Predsjedništva, podsjetivši na nesretnu sudbinu rumunjskog diktatora Ceausescua.

I nitko ne zna što se iza brda valja i na što će sve to izići. Uvijek to počne zahtjevima za većim slobodama te protiv nasilja i korupcije. Zapreteno opće nezadovoljstvo zapali jedna mala iskra, u ovom slučaju napad na oporbenog političara Borka Stefanovića.

Najprije progovore pjesnici revolucije, koji polako nestaju sa scene, a onda na koncu vrhnje poberu oni politički ambiciozni.

Nema više glumaca, braće Trifunović, sada je uzde u svoje ruke preuzeo Boško Obradović. On još ne govori o svom političkom programu, ali se zna kako je sklon Rusiji i nesklon NATO-u i EU-u, protivi se odvajanju Kosova, Vučića naziva izdajnikom i čak ustašom.

U svemu tome ne treba isključiti ni utjecaj izvana. Tako je nekako bilo i s “arapskim proljećem”, nesumnjivo iniciranom od stranih obavještajnih službi, koje su kao htjele više demokracije i ljudskih prava. Legalne su vlasti svrgnute, a pojavilo se muslimansko bratstvo pa onda još građanski ratovi, islamski kalifati te emigrantski val prema Europi.

Hrvatska je mirna. Ni izigrani inicijatori referenduma nisu pozivali na demonstracije. Tek prosvjed protiv nasilja u obitelji, koji je u potrazi za slavom i opterećena vlastitim bračnim nevoljama povela glumica Jelena Veljača, vrativši se iz Beograda i donijevši sa sobom dah beogradskog proljeća. To je gruda koja bi se mogla zakotrljati.

Samo nije jasno je li to bio prosvjed protiv nasilja, protiv obitelji ili protiv države. Lukavi Andrej i sam se pridružio prosvjedu protiv samoga sebe, otupivši tako ionako slabašni glumičin glasić.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari