Pratite nas

Kolumne

Nenad Piskač: Pismo Repki u Moskvu i sv. Benediktu u Nebo

Objavljeno

na

Krenuh tipkati molitvu sv. Benediktu, kad me iz Londona prenuo glas ministrice Marije Pejčinović-Burić. Kaj tam dela dok se naši spremaju za tekmu protiv Engleza? …

Kad su naši igrači nacionalne nogometne vrste odigrali traljavu pripremnu utakmicu protiv Brazila uoči Svjetskoga prvenstva izgrdio sam ih u strahu od još jednoga debakla i utapanja repke u našu „društvenopolitičku“ kloaku svakodnevne glupe perspektive u režiji antifašističke „deep state“, koju, održive budućnosti radi, treba pregaziti kao plitki potok. Kad ono Brazil otišao doma, a naši su među četiri najbolje vrste na svijetu ostali u ruskoj areni s velikom prigodom da odigraju i finale. Ako je inkriminirana tekma poslužila za zavaravanje protivnika, onda moram pokorno priznati da sam varku popušio oštro i na prvu. Kako god bilo, loš dan ili taktička varka, na Svjetskome prvenstvu u Rusiji Hrvati briljiraju voljom za pobjedom. Imamo i najboljega igrača dosadašnjega dijela turnira, Luku Modrića. Dalić je uspio iz reprezentacije otjerati poznati hrvatski minimalizam (sjetimo se – npr. one – dok se veliki tuku, mali su pod stolom).

Dosad je dobio pet utakmica, deklasirao Argentinu, izbacio Dansku i Rusiju. Sutra ćemo zajedničkim snagama, „ako Bog da“ (Zlatko Dalić) i Englesku – budući da smo bolji od njih točno toliko koliko su oni lošiji od nas. Sve to unatoč antifašističkom ustanku protiv Hrvatske nogometne reprezentacije, koji u nas traje i ne posustaje. Srećom nije negativno utjecao na Predsjednicu Republike. Ona je na svoj način dala dodatni vjetar u leđa momčadi i izvrsnome, tako skromnome i bogobojaznome izborniku Daliću. Sve u svemu, ne samo zbog onoga članka i nekoliko pridjeva u njemu, već ponajviše zbog pokazane izvrsnosti dečkima sam do daljnjega spreman čistiti kopačke!

Trebaju nam dvije pobjede: Protiv Engleske i domaćih Engleza

Ne znam kako mi je herc izdržao zadnje dvije tekme, tu i tamo kod produžetaka i penala preskače ko stara vekerica na navijanje. Za utakmicu s Rusijom po prvi puta otkako je u mojemu vlasništvu izvukao sam iz ormara speglani dres naše nogometne repke što ga je pokojni brat nosio na rekreacijama po brdovitome Afganistanu. U Kabulu darovala mu ga ondašnja ministrica Kolinda Grabar-Kitarović. Dao mi ga neposredno prije negoli se preselio na bolje mjesto od antifašističke nedođije „deep state“. Više ga ne skidam dok Prvenstvo ne završi, a kad završi dres s popratnom besjedom dočekat će prvoga unuka, da poput guske ne zaboravi prošlost i bez identiteta i ponosa ne okrene se inkluzivističkom geganju u budućnost. Imao sam, dakle, dojam da su naši nogometaši na ruskom veleigralištu izgarali za naše žive i mrtve vitezove i rođene i nerođene unuke. Bude li Hrvatska prva na svijetu, u znak zahvale možda prestanem pušiti, ta ipak bi trebalo dočekati novi naraštaj. U tom slučaju, provjereno, osjetno bih manje pisao. Stoga nisam siguran koliko će možebitna apstinencija trajati, budući da sam i u tom pogledu ovisnik.

Kaj buš, nitko nije savršen. Moguće je blizu savršenstva bio sv. Benedikt (480. – 543.). Njega, zaštitnika Europe, sutra (11. srpnja 2018.) slavi Crkva. Već sam mu se obratio u svezi predstojećega moskovskoga sudara s Englezima. I bez njegove pomoći, premda je lopta i dalje okrugla, znam da tekmu možemo izgubiti jedino tako da pobijedimo sami sebe uz pomoć sudca, a pobijediti možemo jedino „vlastitim snagama uz pomoć Božju“. Što se pak HRT-a izgubljenoga u magli Prve jugoslavenske nogometne lige tiče, koliko god puta gusanski zvao srbijanskoga susjeda, starog lisca Milojka Pantića, a preskočio pozivati susjede izvan „jugosfere“, antifašistički rat protiv Hrvatske uskoro će morati položiti oružje i priznati poraz. Treba se samo ugledati u volju i borbu naših u Rusiji i pomučiti se da klatež različitih boja i oblika završi na politotpadu. Političke mu ekologije i utakmica s otpadom mora se dobiti. To je u Europi sad in. Poput onih odigranih protiv Danske, Rusije, sutra i Engleske…

Tak. Da ne duljim. Očekujem dvije pobjede. Nogometnu u Rusiji protiv Engleske i protiv domaćih Engleza doma. A sv. Benedikt vjerojatno nije igrao nogomet i sigurno nije navijao za ovakvu Europsku uniju. Dobio je, međutim, duhovni boj i postao ocem zapadne civilizacije. Ona danas izumire jer se odrekla Boga i njega, općenito čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju. I Hrvatska se s postojećim poretkom (sve češće pravi se Englezom), mic po mic odriče Boga i kršćanstva, čovjeka i dostojanstva, što nam je posvjedočila ratifikacija rodne ideologije. S interpretativnim kiselim bombončekom. Dok iščekujemo deratifikaciju poretka i istanbulažnjenja, kršćanski je pomoliti se. Zato ću završiti s poznatom molitvom.

Kako pobijediti s ministricom Pejčinović-Burić na desnom krilu?

Krenuh tipkati molitvu sv. Benediktu, kad me iz Londona prenuo glas ministrice Marije Pejčinović-Burić. Kaj tam dela dok se naši spremaju za tekmu protiv Engleza? U Londonu, koji narodnom voljom napušta Europsku uniju, održava se (jučer i danas), da ti pamet stane, „dvodnevni summit ‘EU – zapadni Balkan’ na kojemu se u sklopu Berlinskog procesa razgovara o pitanjima važnima za budućnost regije“. Budućnost regije već je više puta viđena u prošlosti!

U presudnim povijesnim trenutcima, sjetih se opreza radi, u pravilu neki naš političar skokne protivniku pod noge. Recimo, Pribićević i Pavelić stariji – Kralju u Beograd godine 1918. Ima, istina, i obrnutih primjera. Nezadovoljni komunističkim modelom velike Srbije, poslije tzv. oslobođenja 1945., prema britanskim izvorima oko 8.000 zadrtih četnika otišlo je u Veliku Britaniju. I? Kaj i? Čekaju tamo Hrvate, neke nove trumbiće i supile, da slože novi Jugoslavenski odbor, ta, Pašić, pardon Vučić, u Beogradu nestrpljivo čeka novo geganje gusaka sa zapada. U Jugo odboru bilo je mjesta čak i za Nikolu Stojanovića koji je još 1902. usred Zagreba najavio istrjebljenje Hrvata.

Očekivalo se kako će „regija“ u Londonu potpisati Regionalnu inicijativu za utvrđivanje ratnih žrtava (Rekom). Izgleda kako prvoga dana do potpisivanja toga sporazuma nije došlo. Srbija, Crna Gora, Kosovo i Makedonija nisu potpisale sporazum o Recomu. Je li Hrvatska spremna potpisati ovaj projugoslavenski program, kojega forsiraju EU i neki naši profesionalni Englezi iz Hrvatske (V. Teršelić, E. Jakovčić, Ž. Puhovski…). Englezi utoliko što ne razumiju da Jugoslavija više ne postoji. Otkad je nema Hrvati su u nogometu jednom bili treći na svijetu, a sutra moguće i više od toga.

Ne znam kakvu utakmicu i na kojoj poziciji igra Pejčinović-Burićeva, no, poznato je kako je „europska iskustva“ brusila u četničkoj Srbiji Milojka Draškovića i Vuka Pantića. Ta, kako bi bez beogradskoga iskustva postala ministricom vanjskih poslova inkluzivne vlade? U Londonu je izjavila hrvatskim novinarima: „Za nas je važno da se sve zemlje jugoistočne Europe što prije integriraju u europske i euroatlantske integracije jer će se samo na taj način u toj regiji, s kojom je Hrvatska povezana, stvoriti mir, stabilnost i perspektiva“. Ne znam s kim je ona „povezana“ niti me zanima. Zanima me, međutim, iz koje je kristalne kugle izvukla da je „za nas“ (Hrvatsku, pretpostavljam) važno ono što nam uopće nije? Kad i tko je odlučio službeno veličati regionalni europopulizam?

Što se tiče mira, stabilnosti i perspektive u „regiji“, raniji pokušaji završavali su krvavo, kako je i planirano, ali o tome Rekom nema pojma. Mir, stabilnost i perspektivu jamčio je i Londonski sporazum (1915.), i monarhistička velikosrpska diktatura Kraljevine (1. prosinca 1918. – 10. travnja 1941.) i obnovljena zločinačka komunistička Jugoslavija – krinka za veliku Srbiju i logor za Hrvate (od 1945. do hrvatskoga Dana državnosti 30. svibnja 1990.). Slobodno u taj niz uvrstimo i Rekom Europske unije i suvremenih jugoslavenskih pododbora. Naša ministrica, međutim, nije na ključne povijesne istine podsjetila službeni London, EU, pa niti Berlinski proces „kao takav“, a kamoli nazočnu Srbiju s kojom je Hrvatska bila zavezana lancem s „gvozdenom“ kuglom. Bilo je to bratstvo i jedinstvo, tj. ondašnja „perspektiva“. Rekom još nije završena priča u Hrvatskoj, ali bit će otpuhan kad se steknu politički uvjeti.

Plenković – vezni igrač virtualne reprezentacije EU

Da se nešto pretpostavljam jugoslavenski bljutavo kuha u londonskoj kuhinji poznatoj po izuzetno kompliciranom receptu jagoda sa šlagom, jasno je iz vijesti kako će na današnje zasjedanje summita pod britanskim protektoratom doletjeti autor populističke interpretativne izjave i šef inkluzivne vlade, Andrej, ne Kramarić (majstorski gol glavom Rusima!), već Plenković – vezni igrač nepostojeće nogometne reprezentacije Europske unije, najbolji strijelac autogolova sa i bez interpretacije. Nije poznato na kojem će jeziku igrati i hoće li mu jezik odrediti izbornik mu Juncker. No, poznato je da će već sutra skoknuti iz Londona u Moskvu na tekmu na kojoj po tribinama, pa i šire, ne će biti nijedne zastave Europske unije, osim ako je on ne donese i prošverca na tribine. S obzirom na veliki broj gledatelja riječ je o marginalnim skupinama euroskeptičnih populista. Tko zna, moguće usput Putinu ponudi „pristupne pregovore“ i „europski put“ mira, stabilnosti i perspektive.

Spomenuti „Berlinski proces“, na kojega se ubrzo zalijepila jugoslavenska inicijativa Rekom, osmislila je 2014. sada zvijezda u padu, Angela Merkel. U EU njezinu politiku jedino još Plenković i jedna francuska žrtva seksualnoga zlostavljanja u djetinjstvu smatraju perspektivnom. Plenković je, istina, u Bruxellesu zlostavljan guzoštipom, ali ne u djetinjstvu, već kao predsjednik hrvatske vlade, što Rekom nije zabilježio. Ma, htio sam podsjetiti kako su Hrvati svoj „berlinski proces“ odradili na prvom demokratskom referendumu. Unatoč tomu, zbog summita u Londonu, priznajem, malo sam zabrinut za sutrašnji rezultat, zato je sv. Benedikt završio u tekstu.

Turnir „EU – zapadni Balkan“ dosad se igrao u Berlinu (Njemačka), Beču (Austrija), Parizu (Francuska), Trstu (Italija) i sad u Londonu (Velika Britanija). Bojim se da ne završi usvajanjem nekoga novoga tajnoga „Londonskoga sporazuma“ namijenjena za vrlo izgledni raspad, dakako, ne više Austro-Ugarske, već zabludjele Europske unije. Mislim da to Dalić i naši moraju imati na umu uoči sutrašnje tekme s Englezima, kao stanovitu dodatnu motivaciju, došao Plenković ili ne došao s navijačkim rekvizitima europskih okvira. Možda ode u svlačionicu engleske reprezentacije da im u apostolskome pohodu objasni kako je brexit „velika pogreška“?

Benedikt2Poslije prvoga dana summita jasno je da se razgovaralo i o „pitanjima povezanima s nasljeđem iz prošlosti“. Naše navodno ofenzivno desno krilo, bivša savjetnica za europske okvire beogradske vlade, naglasila je kako u zapadnobalkanskoj regiji „treba raditi na pitanjima rješavanja ratnih zločina, suočavanja s istinom o prošlosti, te na pitanju traženja nestalih osoba“. Trebaju li to raditi državne ustanove ili regionalne komisije antifašista i unitarista, jugobolnih inkluzivista i profesionalnih aktivista? Što je ona po tim pitanjima, primjerice, dosad napravila? Nije nam rekla ni koja je godina polazišna. Treba li krenuti od 1918., od 1945., 71′., ili samo od 30. svibnja 1990., kad je bilo jasno da su nas razbenediktinjeni EZ i London, nenaoružane isporučili i nekoliko godina držali u raljama agresije Srbije, Crne Gore i pobunjenih Srba iz Hrvatske, sve dok nije bljesnulo, pa onda i olujno zapuhalo „vlastitim snagama i uz pomoć Božju“ (Franjo, nije svetac, zna se koji).

Molitva svetom Benediktu za zaštitu od Zloga

Ne, nisam zaboravio na obećanu molitvu. Evo je: „Sveti Benedikte, ti si se potpuno predao Bogu i živio si samo za njega. Svojim primjerom, svojom vjerom i svojom ljubavlju prema Bogu potaknuo si tolike plemenite duše da prihvate ideale redovničkog života. Svetošću svoje duše i poučljivošću od Duha Svetoga odupro si se Sotoninoj moći da istrgneš od njegove vlasti duše koje je on htio zauvijek upropastiti. Oče Benedikte, zagovaraj nas kod Boga da privuče k sebi sve duše koje poput tebe žele živjeti u vjernosti Evanđelja. Sveti Benedikte, brani nas od zloga koji hoće da zastranimo s Božjeg puta, puta dobra, ljubavi i istine. Zaštiti nas od neprijateljevih zasjeda, spasi nas od njegovih zamki, učvrsti nas protiv napasti i budi uz nas na našem smrtnom času. Sveti Benedikte, miljeniče Božji, udalji od nas sile zla i nauči nas da u svakom času sačuvamo mir srca. Amen.“

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Tajna veza između mace ustaše i gena kamenih

Objavljeno

na

Objavio

Od sličica kojih se još sjećam iz osnovne škole, dvije se tiču pjesme i pjevanja. Prvi razred. Proslava Dana Republike u našoj maloj seoskoj školi. Naš stari učitelj, pred mirovinom, svirao je harmoniku, a mi smo razdragano pjevali “Pokraj peći maca prela, do nje dobra djeca sjela…” i “Ima jedna kućica draga srcu mom, ta kućica pod lipom dragi je moj dom…”

Razred drugi. Naša nova, mlada učiteljica, pripremajući proslavu Dana Republike, pita što znamo od prigodnih pjesmica. I mi smo rekli: “Pokraj peći maca prela…” “I što još?” “Ima jedna kućica…” Tu mješavinu zaprepaštenja, užasa i straha na njezinu licu i danas pamtim. Tada, dakako, nisam pojma imala da je naša maca iz pjesmice u kontekstu rođendana Titove Jugoslavije bila fašista. Čista ustašica.

Prvašići fašisti

Učiteljica je ipak uspjela spasiti i sebe i nas od skliznuća u kontrarevoluciju. Morali smo žurno nabaviti prigodnu odoru: pionirske kapice s petokrakom zvijezdom na čelu i crvene marame oko vrata. Jer kod našeg starog učitelja mi niti to nismo imali. I morali smo naučiti prigodne pjesmice. Dječju koračnicu: “Tra-ta-rata-rata-ta, mi smo vojska Titova, trata-rata-rata-ta, svaki od nas stupat zna.” I koračnicu za odrasle, rusko-partizansku: “Po šumama i gorama…” I uspjeli smo. Uz Dan Republike smo kao pravi pioniri tako odlučno pjevali “trata-rata-rata-ta, mi smo vojska Titova”, istodobno stupajući visokim strojevim korakom, da nas se niti Sjeverna Koreja ne bi posramila.

Tek prije nekih pet godina, dok sam pripremala dokumentarni film “Neprijatelj naroda“, postala sam svjesna koliko smo onomad, u prvom osnovne, opasno zagazili u fašizam, pjevajući o maci koja prede pokraj peći i o kućici koja je naš dom. U popisima osuđenika za neprijateljsku djelatnost u vrijeme Drugog svjetskog rata našla sam ime našeg starog učitelja. A shvatila sam i da je pjevanje pjesmice “Dom”, one “Ima jedna kućica draga srcu mom..”, bila čista kontrarevolucionarna diverzija. Naime, autor stihova, pjesnik Vinko Kos, nestao je negdje na križnom putu 1945. i do danas ostao izbrisan kao autor stihova. Autor glazbe, naš najpoznatiji skladatelj u 20. stoljeću Jakov Gotovac, nije, doduše, izbrisan, ali je uvijek nosio etiketu sumnjivog elementa i nekoliko mjeseci zatvora zbog nepodobnosti Titovu režimu.

Tu režimsku prestravljenost pjesmom ponovno sam vidjela ovih dana, kada je na Trgu bana Jelačića, na dočeku “vatrenih” doprvaka svijeta, režim isključio mikrofon Marku Perkoviću Thompsonu usred pjesme “Geni kameni”. Samo na prvi pogled nema ničeg spornog u pjesmi “Geni kameni”: slavi identitet, promiče kršćanske vrijednosti kroz gene kamene i vatru u srcu… Naoko motivacijska pjesma. Ali mi niti u maci koja prede pokraj peći nismo vidjeli ništa sporno. No budni inženjeri mišljenja i pjesme, koji održavaju kontinuitet, vještine i znanja iz Titova doba, dobro znaju koje opasnosti iz nje vrebaju. Takve da se sada već bivši Vladin komunikacijski guru javno suglasio s dijagnozom da je to bio – meki ustaški udar.

Junak Luka

Nakon toga, sukladno staroj praksi, treba pronaći ustaše i fašiste. I dok svjetski mediji s divljenjem pišu o Luki Modriću i njegovu trnovitom putu od malog pastira pod Velebitom, ratnog prognanika kojem su pobunjeni Srbi srušili dom i ubili djeda, do najboljeg nogometaša svijeta, hrvatski mu mediji i analitičari zamjeraju na glazbenom ukusu. Zašto Luka slavi pobjedu uz Marka Perkovića Thompsona, koji slavi obitelj, domovinu, Boga, a ne uz “Let 3”, koji se tome izruguju na najprostiji način? Doduše, ne uspijevaju ni kod Thompsona pronaći baš izravne znakove fašizma. Ali zato se uvijek može – staviti maca u kontekst. Tako će jedan televizijski voditelj lucidno ustvrditi da do 2000. godine čak ni u pjesmi “Čavoglave” nije bilo nikakvog fašizma i da se normalno pjevala. A što se promijenilo te godine? Komunisti su ponovno i formalno osvojili vlast.

Luka Modrić je kroz svoju životnu priču učinio tisuću puta više na pozitivnoj globalnoj percepciji hrvatskog rata za slobodu i obranu doma nego sve hrvatske institucije zajedno. Zapravo, nasuprot njima. I tu je problem. Tu se skriva maca ustaša. I dok se svijet divi kako je veliki Luka na zagrebačkom dočeku spontano prigrlio dječaka s Downovim sindromom, hrvatski ga mediji podsjećaju da bi mu se uskoro moglo suditi za krivokletstvo. Bio bi to prvi poznati slučaj suđenja za krivokletstvo u Hrvatskoj.

Istodobno, uopće ih ne zanima što se događa sa slučajem bivšeg šefa bezbednosti u srpskom logoru Manjača, pukovnika KOS-a Dane Lukajića, kojem uskoro istječe istražni zatvor. Dane je ipak njihov Dane. Tako iste strukture jugoslavenske komunističke duboke države, u kontinuitetu već više od sedam desetljeća skrivaju svoje zločine i prave fašiste od svih onih koji su izmakli njihovoj kontroli. Ali ovaj protivnik je nezgodan: “vatreni”, slobodni, na vrhu svijeta i o njima neovisni i probuđeni narod željan pozitivnih promjena. Isključivanjem tona, od pjesme “Geni kameni” napravili su novu himnu otpora. Nije to više maca koja prede.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HRVATSKO DOMOLJUBLJE I PONOS SU NEUNIŠTIVI!

Objavljeno

na

Objavio

DANI SLAVE I PONOSA

Vrlo uspješnim igrama Hrvatska nogometna reprezentacija pobijedila je sve svoje protivnike i plasirala se u finale Svjetskog nogometnog prvenstva.

Na tom putu pobijedila je izuzetno jake nogometne reprezentacije, a sa svakom pobjedom  raslo je njezino samopouzdanje ali i raspoloženje svih navijača prerastajući u neviđeno oduševljenje.  U finalnoj utakmici u potpunosti smo  nadigrali ekipu Francuske i to u svim elementima igre no  zahvaljujući nekim nerazumljivim odlukama sudaca i VAR(anja)  utakmica se pretvorila u naš poraz.

Zlobnici će reći kako je ovo samo traženje opravdanja za poraz no jeli to stvarno tako? Potvrdu mojoj konstataciji možete pronaći u izjavama naj poznatih nogometaša iz UK, a to su:  Gary Lineker, Alan Shearer, Graeme James Souness, Roy Keane kao i drugih poznatih svjetskih nogometaša kao što su Iker Casillas, Luis Suarez i neki drugi. Iz njihovih izjava i napisa u stranom tisku može se zaključiti kako je Hrvatska u ovoj utakmici pokradena.

Niti ovaj poraz nije mogao uništiti ponos kako reprezentativaca tako ni navijača. Kao nikada do sada Hrvatska je slavila svoj uspjeh. Nije bilo važno je li to prvo ili drugo mjesto. Zagreb, kao i svi naši gradovi, gorili su od oduševljenja, a iz svakog kutka mogle su čuti pjesma.

Bila je to noć kakvu se može doživjeti samo jednom u životu. Milioni mladeži disali su kao jedno i sa suzama u očima pjevali su po stoti put „Lijepa li si“. Bilo je baš onako kao što kaže jedna navijačka pjesma – „NEOPISIVO“. Nikada niti jedna reprezentacija neke države nije bila ovako dočekana i neće biti.

NESALOMLJIVI DUH JEDINSTVA I DOMOLJUBLJA

Već one večeri nakon poraza protiv galskih pijetlova bilo je potpuno jasno kako će doček Vatrenih biti veličanstven. Bilo je već tada potpuno jasno kako će mrzitelji svega što je hrvatsko pokušati zaustaviti euforiju na bilo koji način.

Doček na Trgu Josipa bana Jelačića najavljen je oko 14 sati no već od samog jutra pristizale su stotine navijača i zauzimale svoje mjesto bojeći se kako će to kasnije biti nemoguće. Bili su u pravu. Stotine tisuća uputile su se prema tragu koji je već oko 12 sati bio prepun pa su tako potpuno popunjene prilazne ulice. Prizor je bio veličanstven. Što se više približavalo 14 sati euforija je rasla.  Da si iz zraka bacio iglu ne bi mogla pasti na tlo. Vrijeme je prolazilo, 15, 16, 17, 18, 19.sati no Vatrenih još nema. Što se to događa?

Pojavili su se tek oko 21 sat. Plan onih koji su htjeli zaustaviti sreću i ponos nije uspio. Nitko se nije umorio i ojađen napustio trg kao što su to neki planirali. Sve je bilo prepuno i dalje su orile navijačke pjesme.

JE LI MOGUĆE DA SE U ORGANIZIRANJU DOČEKA POGRIJEŠI ZA 5 SATI?

Već u nižim razredima osnovne škole uči se o izračunu brzine kretanja. Vjerujem da se svi sjećate sličnih zadatka u kojima treba izračunati koliko je vremena potrebno da se pređe 27 km ako se pješak kreće brzinom od 5 kilometara na sat.

Oni iz viših razreda osnovne škole izračunu bi pridodali još neko vrijeme koje bi  prošlo u nepredviđenim zaustavljanjima do kojih može doći radi određenog ometanja kretanja.

Možda organizatori nisu taj dan bili u školi pa nisu znali izračunati. Oni će vjerojatno pokušati svaliti krivnju tvrdeći kako je zakazala policija koja nije osigurala trasu kretanja. To je dakao vrlo smiješna isprika. Kako se radi o dočeku slavljenika, a ne o prosvjedu, policija je svoj posao obavila izuzetno profesionalno.

Bilo kakvo udaljavanje građana, naročito ono s primjenom sile, bilo bi potpuno pogrešno.  Svatko je želio izbliza vidjeti ili dodirnuti ruku nekom od svojih ljubimaca. Svaka čast hrvatskoj policiji.

Očito je dakle kako se ovdje radilo o namjernoj „pogrešci“ organizatora koja je trebala umorom i revoltom smanjiti broj osoba te na taj način uništiti ushit nacionalnog identiteta. To se nije dogodilo pa čak i unatoč umoru, gladi, žeđi i kiši. S trga se odlazilo jedino kolima hitne pomoći. Bila je to demonstracija jedinstva mladeži i starijih osoba povezanih iskrenim domoljubljem. To je ono što je plašilo sve one koji Hrvatsku ne vole i nisu ju željeli.

JUGO-KOMUNISTIČKI SILOGIZAM

Kako prvi dio plana nije uspio mrzitelji prelaze na drugi dio plana. Kao i uvijek do sada koristi se obrazac etiketiranja pa se tako priziva ustaštvo.  Da se ne bi  otkrilo kako su protiv dočeka počinju odobravanja dočeka no zamjera se dolazak jednog jedinog čovjeka na pozornicu zajedno s vatrenima. I vrapcima na grani jasno je kako je taj dežurni krivac Marko Perković Thompson kojeg se bestidno povezuje s ustaštvom, fašizmom, nacizmom i  sličnim glupostima.

Cilj negodovanja na Thompsonovo prisustvo  skriven je u Jugo-komunističkom silogizmu kumrovečke škole koji je ništa drugo nego sotonski izričaj. On želi reći slijedeće: Thompson slavi ustaštvo, pozvali su ga reprezentativci, svi na dočeku pjevaju njegove pjesme – dakle svi su ustaše. Da su stvarno tako  razmišljali dokazuju izjave nekih savjetnika koji su ovaj veličanstveni skup nazvali neuspjelim ustaškim državnim udarom.

Sram vas bilo. Niste zaslužili ništa drugo do progona iz Hrvatske. Dok cijeli svijet izražava divljenje našoj reprezentaciji  i hvali naše navijače vi ih blatite na naj sramotniji mogući način. Tu svoju gnjusnu laž ste proširili stranim novinarima kako bi nas osramotili pred svijetom.

Zaboravili ste kako svijet dobro zna kakve ste lažovi i što ste sve spremni učiniti protiv neistomišljenika ili bolje rečeno onih koji vole Hrvatsku. Pojedine strane elite koriste vas samo radi ostvarenja nekih svojih ciljeva no vi ste dovoljno glupi da to ne shvaćate.

TKO JE MARKO PERKOVIĆ THOMPSON?

Marko Perković Thompson je jednostavan obiteljski čovjek, iskreni vjernik, domoljub i pjevač. Kao  domoljub na početku  Domovinskog rata dragovoljno se uključuje u Hrvatsku vojsku i sudjeluje u obrani Domovine. Tijekom Domovinskog rata skladao je pjesmu Čavoglave“ po kojoj postaje vrlo popularan, a ta pjesma postaje simbolom domoljublja i otpora srpsko-četničkoj agresiji. Nakon Domovinskog rata sklada čitav niz pjesama koje postaju vrlo popularne, a naročito kod mlade publike.

Svatko tko i malo poznaje njegove pjesme može vrlo lako zaključiti kako njegov cjelokupan opus počiva na četiri izvorišne točke, a to su Bog, majka Božja, Domovina i obitelj. Sve te četiri izvorišne točke međusobno se isprepliću i prožete su iskrenim domoljubljem. Njegove pjesme govore o povijesti Hrvata i vjekovnim nedaćama kroz koje su prolazili. Iz njih izvire ljubav prema svakom kraju Domovine, hrvatskoj kulturi i tradiciji.

Kako je Marko Perković Thompson postao simbolom domoljublja i hrvatskog nacionalnog identiteta potpuno je jasno kako ga ne vole svi oni koji u Boga i majku Boju ne vjeruju, a Hrvatsku ne mogu  prihvatiti kao svoju domovinu. To što je on postao idol mlađim generacijama koje je okupio oko sebe i naučio ih iskreno voljeti svoju Domovinu „unezverilo“ je njegove mrzitelje pa je tako postao njihov najljući neprijatelj. Spremni su učiniti sve kako bi ga eliminirali jer bi na taj način spriječili rast hrvatskog nacionalnog identiteta, a što čine na različite načine čitavo jedno stoljeće (1918. – 2018.). Za njegovo eliminiranje koriste se dobro uhodanim obrascem etiketiranja proglašavajući ga ustašom te izjednačavajući njegovo  domoljublje s fašizmom ili nacizmom.

 

MI vjernici znamo kako je ljubav neuništiva, a i vi ste to trebali shvatiti nakon što niste uspjeli uništili ovaj velebni skup. Nije zgoreg da vas podsjetim kako je ljubav jedanaesta zapovijed koju donosi Isus tražeći da se međusobno ljubimo kao što je on ljubio nas. Svoju ljubav prema nama pokazao je predajući su u ruke krvnicima kako bi na sebe preuzeo sve naše grijehe. Slijedeći njegov put mi ljubimo čak i svoje neprijatelje i molim Boga da im prosvijetli pamet i izbavi ih od napasti i grijeha. To je razlog zbog kojeg nikoga ne mrzimo pa čak ni vas koji vrijeđate Boga i na svaki način želite uništiti Hrvatsku, crkvu i obitelj te ostvariti svoj sotonski plan.

Upravo ovaj velebni doček pokazuje kako vam to neće uspjeti. Zemlja koja ima tako divnu mladež kakva je hrvatska mora biti ponosna i ne mora strahovati za svoju budućnost.  Zato neka ta mladež i dalje slijedi Isusov put, a Thompson neka ih i dalje uči što je to Domovina i kako se ona ljubi.

PRO CROATIA PARATI!

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari