Pratite nas

Kolumne

Nenad Piskač: Pismo Repki u Moskvu i sv. Benediktu u Nebo

Objavljeno

na

Krenuh tipkati molitvu sv. Benediktu, kad me iz Londona prenuo glas ministrice Marije Pejčinović-Burić. Kaj tam dela dok se naši spremaju za tekmu protiv Engleza? …

Kad su naši igrači nacionalne nogometne vrste odigrali traljavu pripremnu utakmicu protiv Brazila uoči Svjetskoga prvenstva izgrdio sam ih u strahu od još jednoga debakla i utapanja repke u našu „društvenopolitičku“ kloaku svakodnevne glupe perspektive u režiji antifašističke „deep state“, koju, održive budućnosti radi, treba pregaziti kao plitki potok. Kad ono Brazil otišao doma, a naši su među četiri najbolje vrste na svijetu ostali u ruskoj areni s velikom prigodom da odigraju i finale. Ako je inkriminirana tekma poslužila za zavaravanje protivnika, onda moram pokorno priznati da sam varku popušio oštro i na prvu. Kako god bilo, loš dan ili taktička varka, na Svjetskome prvenstvu u Rusiji Hrvati briljiraju voljom za pobjedom. Imamo i najboljega igrača dosadašnjega dijela turnira, Luku Modrića. Dalić je uspio iz reprezentacije otjerati poznati hrvatski minimalizam (sjetimo se – npr. one – dok se veliki tuku, mali su pod stolom).

Dosad je dobio pet utakmica, deklasirao Argentinu, izbacio Dansku i Rusiju. Sutra ćemo zajedničkim snagama, „ako Bog da“ (Zlatko Dalić) i Englesku – budući da smo bolji od njih točno toliko koliko su oni lošiji od nas. Sve to unatoč antifašističkom ustanku protiv Hrvatske nogometne reprezentacije, koji u nas traje i ne posustaje. Srećom nije negativno utjecao na Predsjednicu Republike. Ona je na svoj način dala dodatni vjetar u leđa momčadi i izvrsnome, tako skromnome i bogobojaznome izborniku Daliću. Sve u svemu, ne samo zbog onoga članka i nekoliko pridjeva u njemu, već ponajviše zbog pokazane izvrsnosti dečkima sam do daljnjega spreman čistiti kopačke!

Trebaju nam dvije pobjede: Protiv Engleske i domaćih Engleza

Ne znam kako mi je herc izdržao zadnje dvije tekme, tu i tamo kod produžetaka i penala preskače ko stara vekerica na navijanje. Za utakmicu s Rusijom po prvi puta otkako je u mojemu vlasništvu izvukao sam iz ormara speglani dres naše nogometne repke što ga je pokojni brat nosio na rekreacijama po brdovitome Afganistanu. U Kabulu darovala mu ga ondašnja ministrica Kolinda Grabar-Kitarović. Dao mi ga neposredno prije negoli se preselio na bolje mjesto od antifašističke nedođije „deep state“. Više ga ne skidam dok Prvenstvo ne završi, a kad završi dres s popratnom besjedom dočekat će prvoga unuka, da poput guske ne zaboravi prošlost i bez identiteta i ponosa ne okrene se inkluzivističkom geganju u budućnost. Imao sam, dakle, dojam da su naši nogometaši na ruskom veleigralištu izgarali za naše žive i mrtve vitezove i rođene i nerođene unuke. Bude li Hrvatska prva na svijetu, u znak zahvale možda prestanem pušiti, ta ipak bi trebalo dočekati novi naraštaj. U tom slučaju, provjereno, osjetno bih manje pisao. Stoga nisam siguran koliko će možebitna apstinencija trajati, budući da sam i u tom pogledu ovisnik.

Kaj buš, nitko nije savršen. Moguće je blizu savršenstva bio sv. Benedikt (480. – 543.). Njega, zaštitnika Europe, sutra (11. srpnja 2018.) slavi Crkva. Već sam mu se obratio u svezi predstojećega moskovskoga sudara s Englezima. I bez njegove pomoći, premda je lopta i dalje okrugla, znam da tekmu možemo izgubiti jedino tako da pobijedimo sami sebe uz pomoć sudca, a pobijediti možemo jedino „vlastitim snagama uz pomoć Božju“. Što se pak HRT-a izgubljenoga u magli Prve jugoslavenske nogometne lige tiče, koliko god puta gusanski zvao srbijanskoga susjeda, starog lisca Milojka Pantića, a preskočio pozivati susjede izvan „jugosfere“, antifašistički rat protiv Hrvatske uskoro će morati položiti oružje i priznati poraz. Treba se samo ugledati u volju i borbu naših u Rusiji i pomučiti se da klatež različitih boja i oblika završi na politotpadu. Političke mu ekologije i utakmica s otpadom mora se dobiti. To je u Europi sad in. Poput onih odigranih protiv Danske, Rusije, sutra i Engleske…

Tak. Da ne duljim. Očekujem dvije pobjede. Nogometnu u Rusiji protiv Engleske i protiv domaćih Engleza doma. A sv. Benedikt vjerojatno nije igrao nogomet i sigurno nije navijao za ovakvu Europsku uniju. Dobio je, međutim, duhovni boj i postao ocem zapadne civilizacije. Ona danas izumire jer se odrekla Boga i njega, općenito čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju. I Hrvatska se s postojećim poretkom (sve češće pravi se Englezom), mic po mic odriče Boga i kršćanstva, čovjeka i dostojanstva, što nam je posvjedočila ratifikacija rodne ideologije. S interpretativnim kiselim bombončekom. Dok iščekujemo deratifikaciju poretka i istanbulažnjenja, kršćanski je pomoliti se. Zato ću završiti s poznatom molitvom.

Kako pobijediti s ministricom Pejčinović-Burić na desnom krilu?

Krenuh tipkati molitvu sv. Benediktu, kad me iz Londona prenuo glas ministrice Marije Pejčinović-Burić. Kaj tam dela dok se naši spremaju za tekmu protiv Engleza? U Londonu, koji narodnom voljom napušta Europsku uniju, održava se (jučer i danas), da ti pamet stane, „dvodnevni summit ‘EU – zapadni Balkan’ na kojemu se u sklopu Berlinskog procesa razgovara o pitanjima važnima za budućnost regije“. Budućnost regije već je više puta viđena u prošlosti!

U presudnim povijesnim trenutcima, sjetih se opreza radi, u pravilu neki naš političar skokne protivniku pod noge. Recimo, Pribićević i Pavelić stariji – Kralju u Beograd godine 1918. Ima, istina, i obrnutih primjera. Nezadovoljni komunističkim modelom velike Srbije, poslije tzv. oslobođenja 1945., prema britanskim izvorima oko 8.000 zadrtih četnika otišlo je u Veliku Britaniju. I? Kaj i? Čekaju tamo Hrvate, neke nove trumbiće i supile, da slože novi Jugoslavenski odbor, ta, Pašić, pardon Vučić, u Beogradu nestrpljivo čeka novo geganje gusaka sa zapada. U Jugo odboru bilo je mjesta čak i za Nikolu Stojanovića koji je još 1902. usred Zagreba najavio istrjebljenje Hrvata.

Očekivalo se kako će „regija“ u Londonu potpisati Regionalnu inicijativu za utvrđivanje ratnih žrtava (Rekom). Izgleda kako prvoga dana do potpisivanja toga sporazuma nije došlo. Srbija, Crna Gora, Kosovo i Makedonija nisu potpisale sporazum o Recomu. Je li Hrvatska spremna potpisati ovaj projugoslavenski program, kojega forsiraju EU i neki naši profesionalni Englezi iz Hrvatske (V. Teršelić, E. Jakovčić, Ž. Puhovski…). Englezi utoliko što ne razumiju da Jugoslavija više ne postoji. Otkad je nema Hrvati su u nogometu jednom bili treći na svijetu, a sutra moguće i više od toga.

Ne znam kakvu utakmicu i na kojoj poziciji igra Pejčinović-Burićeva, no, poznato je kako je „europska iskustva“ brusila u četničkoj Srbiji Milojka Draškovića i Vuka Pantića. Ta, kako bi bez beogradskoga iskustva postala ministricom vanjskih poslova inkluzivne vlade? U Londonu je izjavila hrvatskim novinarima: „Za nas je važno da se sve zemlje jugoistočne Europe što prije integriraju u europske i euroatlantske integracije jer će se samo na taj način u toj regiji, s kojom je Hrvatska povezana, stvoriti mir, stabilnost i perspektiva“. Ne znam s kim je ona „povezana“ niti me zanima. Zanima me, međutim, iz koje je kristalne kugle izvukla da je „za nas“ (Hrvatsku, pretpostavljam) važno ono što nam uopće nije? Kad i tko je odlučio službeno veličati regionalni europopulizam?

Što se tiče mira, stabilnosti i perspektive u „regiji“, raniji pokušaji završavali su krvavo, kako je i planirano, ali o tome Rekom nema pojma. Mir, stabilnost i perspektivu jamčio je i Londonski sporazum (1915.), i monarhistička velikosrpska diktatura Kraljevine (1. prosinca 1918. – 10. travnja 1941.) i obnovljena zločinačka komunistička Jugoslavija – krinka za veliku Srbiju i logor za Hrvate (od 1945. do hrvatskoga Dana državnosti 30. svibnja 1990.). Slobodno u taj niz uvrstimo i Rekom Europske unije i suvremenih jugoslavenskih pododbora. Naša ministrica, međutim, nije na ključne povijesne istine podsjetila službeni London, EU, pa niti Berlinski proces „kao takav“, a kamoli nazočnu Srbiju s kojom je Hrvatska bila zavezana lancem s „gvozdenom“ kuglom. Bilo je to bratstvo i jedinstvo, tj. ondašnja „perspektiva“. Rekom još nije završena priča u Hrvatskoj, ali bit će otpuhan kad se steknu politički uvjeti.

Plenković – vezni igrač virtualne reprezentacije EU

Da se nešto pretpostavljam jugoslavenski bljutavo kuha u londonskoj kuhinji poznatoj po izuzetno kompliciranom receptu jagoda sa šlagom, jasno je iz vijesti kako će na današnje zasjedanje summita pod britanskim protektoratom doletjeti autor populističke interpretativne izjave i šef inkluzivne vlade, Andrej, ne Kramarić (majstorski gol glavom Rusima!), već Plenković – vezni igrač nepostojeće nogometne reprezentacije Europske unije, najbolji strijelac autogolova sa i bez interpretacije. Nije poznato na kojem će jeziku igrati i hoće li mu jezik odrediti izbornik mu Juncker. No, poznato je da će već sutra skoknuti iz Londona u Moskvu na tekmu na kojoj po tribinama, pa i šire, ne će biti nijedne zastave Europske unije, osim ako je on ne donese i prošverca na tribine. S obzirom na veliki broj gledatelja riječ je o marginalnim skupinama euroskeptičnih populista. Tko zna, moguće usput Putinu ponudi „pristupne pregovore“ i „europski put“ mira, stabilnosti i perspektive.

Spomenuti „Berlinski proces“, na kojega se ubrzo zalijepila jugoslavenska inicijativa Rekom, osmislila je 2014. sada zvijezda u padu, Angela Merkel. U EU njezinu politiku jedino još Plenković i jedna francuska žrtva seksualnoga zlostavljanja u djetinjstvu smatraju perspektivnom. Plenković je, istina, u Bruxellesu zlostavljan guzoštipom, ali ne u djetinjstvu, već kao predsjednik hrvatske vlade, što Rekom nije zabilježio. Ma, htio sam podsjetiti kako su Hrvati svoj „berlinski proces“ odradili na prvom demokratskom referendumu. Unatoč tomu, zbog summita u Londonu, priznajem, malo sam zabrinut za sutrašnji rezultat, zato je sv. Benedikt završio u tekstu.

Turnir „EU – zapadni Balkan“ dosad se igrao u Berlinu (Njemačka), Beču (Austrija), Parizu (Francuska), Trstu (Italija) i sad u Londonu (Velika Britanija). Bojim se da ne završi usvajanjem nekoga novoga tajnoga „Londonskoga sporazuma“ namijenjena za vrlo izgledni raspad, dakako, ne više Austro-Ugarske, već zabludjele Europske unije. Mislim da to Dalić i naši moraju imati na umu uoči sutrašnje tekme s Englezima, kao stanovitu dodatnu motivaciju, došao Plenković ili ne došao s navijačkim rekvizitima europskih okvira. Možda ode u svlačionicu engleske reprezentacije da im u apostolskome pohodu objasni kako je brexit „velika pogreška“?

Benedikt2Poslije prvoga dana summita jasno je da se razgovaralo i o „pitanjima povezanima s nasljeđem iz prošlosti“. Naše navodno ofenzivno desno krilo, bivša savjetnica za europske okvire beogradske vlade, naglasila je kako u zapadnobalkanskoj regiji „treba raditi na pitanjima rješavanja ratnih zločina, suočavanja s istinom o prošlosti, te na pitanju traženja nestalih osoba“. Trebaju li to raditi državne ustanove ili regionalne komisije antifašista i unitarista, jugobolnih inkluzivista i profesionalnih aktivista? Što je ona po tim pitanjima, primjerice, dosad napravila? Nije nam rekla ni koja je godina polazišna. Treba li krenuti od 1918., od 1945., 71′., ili samo od 30. svibnja 1990., kad je bilo jasno da su nas razbenediktinjeni EZ i London, nenaoružane isporučili i nekoliko godina držali u raljama agresije Srbije, Crne Gore i pobunjenih Srba iz Hrvatske, sve dok nije bljesnulo, pa onda i olujno zapuhalo „vlastitim snagama i uz pomoć Božju“ (Franjo, nije svetac, zna se koji).

Molitva svetom Benediktu za zaštitu od Zloga

Ne, nisam zaboravio na obećanu molitvu. Evo je: „Sveti Benedikte, ti si se potpuno predao Bogu i živio si samo za njega. Svojim primjerom, svojom vjerom i svojom ljubavlju prema Bogu potaknuo si tolike plemenite duše da prihvate ideale redovničkog života. Svetošću svoje duše i poučljivošću od Duha Svetoga odupro si se Sotoninoj moći da istrgneš od njegove vlasti duše koje je on htio zauvijek upropastiti. Oče Benedikte, zagovaraj nas kod Boga da privuče k sebi sve duše koje poput tebe žele živjeti u vjernosti Evanđelja. Sveti Benedikte, brani nas od zloga koji hoće da zastranimo s Božjeg puta, puta dobra, ljubavi i istine. Zaštiti nas od neprijateljevih zasjeda, spasi nas od njegovih zamki, učvrsti nas protiv napasti i budi uz nas na našem smrtnom času. Sveti Benedikte, miljeniče Božji, udalji od nas sile zla i nauči nas da u svakom času sačuvamo mir srca. Amen.“

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Odlazak ‘migrant’ Merkel

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AFP

Poraz za porazom, promašaj za promašajem, iz lutanja u lutanje, nedodirljive i svemoćne kancelarke iz Istočne Njemačke, političkog mentaliteta tog njemačkog dijela, natjerali su je da ponižena i pobijeđena, poražena i potučena do nogu, počne govoriti zbogom politici. Bio je to dugo, od narod očekivani potez, žene kojoj je vlast slatka i ne daje se iz ruku, političarke koja se nikada, i nikako, nije snašla a niti prihvatila vrijednote zapadne demokracije i slobode.

Živjela je i vladala u Zapadnoj, a mislila i radila u Istočnoj Njemačkoj, za prošlost koju nikako nije mogla niti htjela ostaviti i zaboraviti. Istočnjakinja se nikako zbog toga nije snalazila u demokratskom europskom i slobodnom svijetu. Zapravo nije se ni trudila, napose od trenutka kada se, na Honeckorov način razračunavala sa političkim neposlušnicima, i kada je udarila nož u leđa velikom njemačkom i svjetskom državniku Helmutu Kohlu. I ako je samo mali dio istina onoga što pišu portali, na koji način je gurnula Kohla i njegovu obitelj na margine političkog i društvenog života, onda je to posao za neke sudove bilo u Njemačkoj ili u svijetu. Jer takva politika uvrijeda je za svakog političara, i potvrđuje staru izreku da su politika i prostitucija na istoj ravni.

Tom političkom brutalnošću ogolila je svoj totalitarni ego, ostajući vjerna politici Honeckera, uvijek nastojeći Zapadni dio Njemačke politički asimilirati u Istočni. Zbog toga se može kazati da Berlinski zid pada, i past će, tek trajnim odlaskom aktualne njemačke kancelarke, Mutti Merkel.

Na tom putu istočnoziranja ne samo zapadnog dijela Njemačke već i ostatka Europe, ustrajala je cijelo vrijeme kancelariranja dvijema Njemačkama. Silnu moć koju je osvojila, i kojom je vladala, snažno je pokazivala i demonstrirala nad malobrojnijim članicama Europske Unije.

Apsolutizam vladavine Njemačkom, i njegovo širenje na ostatak Europe bio je Merkelin , planski, početak destabiliziranja, i rušenja Europske Unije u onim njenim vrijednotama kakve su joj u okvir ugradili, i ostavili, njeni prethodnici. Merkelina demontaža Europske Unije glavni je razlog današnjeg političkog lutanja te asocijacije, pokazujući se sve nemoćnijom i nepripremljenijom za svaki problem na koji nailazi na putu ujedinjenja. Što je Frau Merkel bila okruženija sa svojim istomišljenicima i poslušnicima, a što je karakteristika vladavine svih autokrata, njemački je narod bio ušutkaniji, Europska Unija razdrmanija, nesigurnija i za mnoge nove članice upitnija.

Na vrhuncu svoje svemoći, poput njenog lidera Honeckera, s kojim je povezuju njeni i njenih roditelja mnogi skrivani mračni putevi, kancelarka udara gotovo razbijački udarac Europskoj Uniji dovodeći u pitanje njen politički opstanak. Naime u vrlo dobro razrađenom planu mirno izguruje Englesku iz europskog članstva, čime postaje najmoćnija žena svijeta.

Izguravanjem Engleske iz europske obitelji uistinu postaje nedodirljiva, svemoćna, te iznad svega bahata i gruba prema malim članicama Unije, napose onima koje su se odvažile u obrani svoga nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta. Kako bi ušutkala i zaustavila tu „istočnu revoluciju” unutar svoga političkog carstva, Mutti Merkel osmišlja i vrlo brzo provodi u praksu i otvoreno poziva u Njemačku milijune migrantskih islamskih ratnika. Planski ne šalje po njih zrakoplove u zemlje iz kojih ih je pozvala. Ne taj humani potez ne uklapa se u njen opasni plan rušenja, osiromašenja i destabiliziranja zemalja koje su se pokušale oduprijeti njenoj deunijarizaciji i deeuropeizaciji tisućljetnog europskog projekta Europske Unije, Ujedinjene Europe.

Po njenom u detalje razrađenom projektu bujica islamskih migranata koje je pozvala, ne pitajući svoj narod za mišljenje o toj opasnosti, imala je zadatak da na putu do dolaska na cilj u Njemačku, poruše, osiromaše, razruše križeve i crkve (Lezbos) jer se protive njihovim vjerskim osjećajima, siluju i ubijaju sve oni koji se usprotive njima i njihovoj Mutti Merkel.

Grčka, Makedonija, Srbija, BiH, Slovenija, Hrvatska, Mađarska, Češka, Slovačka, Italija,

kasnije Poljska, dijelom Francuska i Španjolska preplavljene su milijunskim brojem radikalni islamskih ratnika. Ratna pustoš i razrušenost ostajala je iza njih. Svaki vid obrane žrtvama te Merkeline agresije bio je zabranjen. Europa se našla pred kapitulacijom bez prava na otpor. Gotovo koordinirano u zemljama iz koji su dolazili i u koje su dolazili odvijao se progon i ubijanje kršćana. Koptski kršćani u Egiptu svakim danom, pa i ovim u kojem pokapaju svoje žrtve kršćanofobista, to potvrđuju, i na to Frau Merkel nijemo šuti, što još više povećava sumnju u dobronamjernost njene migrantske politike. Što je zemlja kroz koju su prolazili Merkelini ratnici bila opustošenija, razrušenija od migrantskog cunamija Mutti Merkel ih je raširenijih ruku dočekivala na svom feudu, i time prkosila i Njemcima koji je ušutkala.

Opasnost politike istočno njemačke kancelarke, ubrzo po dolasku na vlast shvatio je i američki predsjednik Trump. Za razliku od njene politike „prvo islamski migranti”, Trumpova državnička odgovornost se temelji na domoljubnom osjećaju i dužnosti „prvo Amerika”. A kolika je razlika između tih političko državničkih vladanja bila je vidljiva u slici kada američki predsjednik ne želi ni da se rukuje, da pruži ruku njemačkoj, i europskoj, vladarici. Bio je to početak političkog kraja nedodirljive i svemoćne Mutti Merkel. Kraja koji ulazi u finish poniženog i zaslužno sramotnog odlaska kancelarke. Može se kazati, svemoćnu kancelarku srušio je američki predsjednik Trump.

Njen odlazak podsjeća i na kraj diktatorske vladavine bivšog joj predsjednika Honeckera. Iza nje ostaje pustoš u zemljama kroz koje je prošla njena migrantska vojska, ostaje razjedinjena Njemačka i po svim šavovima popucana Europska Unija. Ostaje Bosna i Hercegovina sa desetinama tisuća migrantskih ratnika koji pljačkaju, kradu, djeci otimaju mobitele, upadaju u kuće, siluju djevojčice i žene, ubijaju i u svim egzistencijalnim dimenzijama razaraju ratom razrušenu zemlju, i osiromašuju do gladi siromašne beha narode. Ostaje ne „građanska“, kakvu je Merkel želila, već islamska Bosna i Hercegovina.

Ostaje na vrhuncu zamršenosti i neriješenosti migrantska kriza kojom je odlazeća kancelarka posijala sijeme vjerskog rata u Europi, dovodeći milijune islamskih ratnika koji nikada ne će, jer to i ne žele, prihvatiti europski mentalitet života. Po slikama koje ostavlja iza sebe „migrant Merkel“ samu je sebe uputila pred neki Međunarodni sud za mirnodopske zločine, ako ni zbog čega drugog a

ono zbog patnji djece koje migranti nose i vode sa sobom kao ključ otvaranja vrata zemalja kroz koje marširaju. Učinjen je zločin prema tisućama i tisućama nedužne djece, kao i prema svim migrantskim žrtvama na putu do dolaska k Mutti Merkel.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

STALJIN – OD SAVEZNIKA ADOLFA HITLERA DO KRVNIKA TREĆEG REICHA

Objavljeno

na

Objavio

12. studenoga 1922. godine jedan je od onih dana koji su promijenili tijek povijesti.

Na čelno mjesto Komunističke partije SSSR-a dolazi Gruzijac Josif Visarionovič Džugašvili, po zlu poznati diktator koji je kriv za smrt preko 20, a prema nekim izvorima i više od 60 milijuna ljudi (Aleksandar Solženjicin tvrdi kako je ta brojka 62,5 milijuna žrtava).

Zakulisnim igrama i protiv volje samoga Lenjina koji mu je za života bio prilično nesklon, budući komunistički krvnik uspio je nametnuti se kao glavna figura tadašnje KPSS i iz igre izbaciti glavnog takmaca za tu poziciju Lava Trockog.

Vodećeg položaja u tada svemoćnoj Partiji dočepao se unatoč činjenici da u “Oktobarskoj revoluciji” nije ima nikakvu zapaženiju ulogu, dok se u građanskom ratu iskazao kao gubitnik i vrlo loš vojni zapovjednik.

Njegovu je vladavinu obilježila krvava diktatura. Postavio je sustav strahovlade koji je SSSR pretvorio u pokornu masu podanika. No, ta je masa, da paradoks bude veći, svoga diktatora uz sve to slijepo obožavala.

Staljin se zanosio idejom svjetske revolucije koja je trebala cijelu zemljinu kuglu pretvoriti u “komunističko carstvo”, a iza svega krila se njegova bolesna ambicija apsolutnog vladara svijeta. U vrijeme uspona nacizma u Njemačkoj, on sklapa prisne i prijateljske odnose s Hitlerom za kojega je svjestan da mu je jedini ozbiljan takmac. S njime potpisuje dva sporazuma (u kolovozu i rujnu 1939. godine) kojima su saveznici (nacisti i komunisti) utvrdili svoj način suradnje i podijelili Europu.

Tajni protokol o prijateljstvu i nenapadanju od 23. kolovoza 1939. godine poništen je tek 1989., jer Sovjeti nisu priznavali njegovo postojanje iako je potpisan na očigled cijele svjetske javnosti. SSSR ne samo da je pomogao izgradnju izgradnju nacističkog ratnog stroja, nego je Staljin Hitleru na raspolaganje stavio svoje radarske sustave i jednu od svojih najvećih ratnih luka u ljeto 1940. godine tijekom napada nacističke Njemačke na Veliku Britaniju (tzv. bitka za Britaniju).

On je, naime, kalkulirao i čekao da se Hitler najprije obračuna s “trulim imperijalističkim Zapadom”, nakon čega bi ga oslabljenog ratovima napao i porazio, ali nacistički vođa ga je preduhitrio. Računajući s nespremnošću Staljina za rat (pogotovu poslije poraza Sovjeta u sukobu s Finskom), Hitler je već u prosincu 1940. godine potpisao plan “Barbarossa”.

Zanimljivo je i to da sovjetski vođa nije znao za predstojeću invaziju sve dok ona nije započela (22. lipnja 1941.), pa je 1. svibnja (samo 52 dana ranije) Hitlerova časnička svita s njime i njegovim suradnicima u svečanoj loži pratila prvosvibanjsku vojnu paradu na Crvenom trgu u Moskvi.

Tek 12 dana poslije napada njemačkih trupa na SSSR i njihovog munjevitog prodora u dubinu sovjetskog teritorija, Staljin se obratio naciji i pozvao na otpor.
Tako je nacistički saveznik silom prilika postao “antifašist” i krvnik Trećeg Reicha.

Ostale su zabilježene njegove brojne izreke iz kojih je vidljivo o kakvom se profilu patološkog zločinca radilo. Jedna od poznatih je: “Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna – statistika”.
Već krajem 20-ih godina, na početku prve petoljetke najavio je svoj ambiciozni plan riječima: “U deset godina mi moramo dostići Europu ili nas neće biti”.
Od tada nadalje, sve je podredio tomu.

Financirajući preko Kominterne svoje filijale u Europi (među ostalim i KPJ) i zanoseći se snovima o brzoj industrijalizaciji kojom će SSSR pretvoriti u svjetsku velesilu, Staljin i njegova Partija sve su svoje resurse stavili u službu ostvarivanja tog cilja. Budući da je poljoprivreda (ma kako ekstenzivna bila) predstavljala jedinu granu gospodarstva koja je osiguravala kakvu-takvu bazu za razvoj države, seljaštvo je opterećeno neizdrživim nametima i dovedeno u stanje masovnog gladovanja.

Samo početkom 30-ih godina više od 10 milijuna sovjetskih građana umoreno je glađu. U nekim krajevima događale su se užasne stvari – pojavio se čak i kanibalizam. I dok se sve to događa, SSSR je najveći svjetski izvoznik pšenice. Staljin je bio okorjeli antisemit, smišljeno je preseljavao i uništavao čitave etničke zajednice.

Naročito je destruktivno nastupao prema Ukrajincima i donskim Kozacima, ali i prema mnogim drugim narodima. U sibirske gulage otjerao je stotine tisuća ljudi koji su teško robovski radili i masovno umirali izloženi neljudskim uvjetima – hladnoći, gladi i danonoćnom tjelesnom iscrpljivanju.

To je Staljina pored Mao Ze Donga svrstalo u red najvećih zlikovaca u cijeloj ljudskoj povijesti.
Pored masovnog terora, tridesetih godina započinju i čistke u samoj KPSS. Poznati montirani procesi u kojima su žrtve (hvatajući se za slamku u nadi kako će time spasiti svoje obitelji od progona) priznavale vlastitu krivnju čak i kad se radilo o sasvim nemogućim, nesuvislim optužbama, ostali su kao živi podsjetnik kakvim se sve metodama ubijanja ne samo tijela nego i duha mogu izložiti ljudska bića. Kako bi postigla svoje ciljeve, sovjetska je propaganda najprije “animalizirala” one koje se namjeravalo likvidirati, prikazujući ih kao “krvožedne zvijeri”, “krvopije”, “parazite”, a potom su se organizirala javna suđenja na kojima su optuženici priznavali ranije već potpisane optužnice.

Edvard Radzinsky u svojoj knjizi “Staljin” usporedio je komunističkog vođu s Đavlom u paklu koji neprekidno loži vatru i razgorijeva je, ali kontrolira požar, kako on ne bi progutao njega i svijet koji je stvorio.

Komunistički sustav bio je izvan svake sumnje pored nacizma i fašizma najveće zlo ljudske civilizacije, dok po broju žrtava uvjerljivo prednjači. Tijekom XX stoljeća komunistički režimi u svijetu ubili su između 120 i 150 milijuna ljudi.

To što do sada ova ideologija nije doživjela opravdanu osudu u jednom dijelu svijeta (pa i Europe), tamna je mrlja današnje civilizacije u kojoj još uvijek ima onih koji misle kako je svako zlo koje dolazi s tzv. ljevice opravdano.

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

Sporazum Hitlera i Staljina o prijateljstvu, kooperaciji i demarkaciji, 28. rujna 1939. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari