Pratite nas

Kolumne

Nenad Piskač: Poduprimo referendum o otkazu Istanbulske konvencije!

Objavljeno

na

Jeste li za to da Republika Hrvatska otkaže Istanbulsku konvenciju? Jesmo!

O tome je li opravdan referendum o otkazu Istanbulske konvencije ne treba trošiti previše riječi, već ga treba izravno i nedvosmisleno poduprijeti. Potpuno je jasno da je ratifikacijom IK mimo volje hrvatskoga naroda u Hrvatsku uvedena rodna ideologija. Potpuno je jasno da je HBK zbog rodne ideologije odbacila IK. Potpuno je jasno da je režim dosad neviđenom kampanjom i pritiscima progurao IK. I potpuno je jasno da odnarođeni režim bez referendumskoga pritiska nema namjeru izaći iz Istanbulske konvencije. Zdrava pamet kaže kako referendum mora poslati zahtjev režimu – aktivirajte članak IK kojim se istupa iz Konvencije. Sve što Hrvatski sabor usvoji ili ratificira, u načelu narodni referendum u demokratskom društvu mora moći promijeniti. Ako se režim ogluši o referendum, onda gubi demokratski legitimitet. Stoga si poredak postavlja pitanje, što učiniti da do toga ne dođe.

Naravno, da takav referendum o pitanju na kojemu je iskazano ideološko jedinstvo pozicije i oporbe, režimu – ponajprije njemu i njegovim otvorenim i prikrivenim slugama – ne odgovara. Režim nije nedvosmisleno osudio ni dosadašnje ideologije uz pomoć kojih je u pokornosti držan narod i država. Od završetka Drugoga svjetskoga rata Hrvatsku su za gušu držale velikosrpska i jugokomunistička ideologija. Obrasci su im se izlizali, mitovi potrošili, ideolozi ispuhali, pa su se modernizirale s novom, rodnom ideologijom uz pomoć koje misle gušiti narod i državu i tijekom ovoga stoljeća. Naravno, bez demokratske provjere, ali na trošak „radnika, seljaka i poštene inteligencije“ te doznaka „neprijateljske emigracije“.

Režim priželjkuje ispušni ventil po uzoru na 71′.

Usred ratifikacije Hrvatima je Plenković poručio da ne znaju čitati s razumijevanjem. A odmah poslije ratifikacije Grabar-Kitarovićeva Hrvatima je uz nazočnost Čička poručila da nisu sposobni sami pisati vlastitu povijest, upravo onaj dio obilježen velikosrpskim i jugokomunističkim ideološkim interpretacijama. No, da bi poredak proveo svoje krajnje namjere, zgoljno ponižavanje vlastitoga naroda nije dovoljno. Poredak mora, prema obrascu „hrvatskoga proljeća“, pronaći ispušni ventil. Da bi se ventil odvrtalo i zavrtalo potrebno je pronaći novu Savku, novoga Miku, Dragosavca, Račana, Budišu, Čička… Ta, poznato je, kako Hrvati na svoju štetu lako praštaju i brzo zaboravljaju.

Potpuno je jasno kako je kroz javnu raspru i sučeljavanje argumenata za i protiv pripremljen teren za referendum suprotiv nametanju treće ideologije podmetnute u Istanbulsku konvenciju. Jasno je i to, da skupovi u Zagrebu i Splitu nisu bili nadahnuti ničim drugim negoli odbacivanjem IK. Hrvatsko kulturno vijeće, nakon što je na portalu hkv.hr objavilo niz članaka, komentara i analiza o Istanbulskoj i o rodnoj ideologiji, priopćenjem je poduprlo skupove protiv ratifikacije IK i referendum za njezino odbacivanje. Građanska inicijativa „Istina o Istanbulskoj“ još je 15. ožujka najavila referendum ako IK bude ratificirana, a 10. travnja objavila je i referendumsko pitanje, te nadnevke skupljanja potpisa za referendum (od 13. do 27. svibnja 2018.). Kratko i jasno: Jeste li za to da Republika Hrvatska otkaže Istanbulsku konvenciju. Za ili protiv. Jasno ko’ suza, da smo ZA.

Režim je promptno odgovorio medijskim napadima. Početni napad je potom prepušten „desnici“. „Ljevica“ (pod krilom velikosrpske i jugokomunističke ideologije), poslije ratifikacije otišla je na kratak, ali zaslužen, odmor. Kontranapad, teče ovako: Te, pitanje nije dobro. Te, pitanje će srušiti Ustavni sud. Te, da je riječ o marginalcima okupljenima u GI „Istina o istanbulskoj“. Te, da se izlazak iz IK ne ostvaruje putem referenduma, već aktiviranjem članka 80. Te, da će se navodno aktiviranje članka IK koji govori o izlasku iz IK, navodno dogoditi kad u Hrvatski sabor navodno uđe toliko i toliko onih koji su navodno protiv. Uglavnom, nijednoga argumenta o tome zašto hrvatski narod ne bi u ovome, sazrjelome trenutku sam odlučio o Istanbulskoj.

Inicijativom na inicijativu, referendumom na referendum

Eventualno uspjeli referendum o otkazu IK, ubrzava stvari. Prođe li, on će nedvosmisleno reći odnarođenome režimu da je radio protiv volje hrvatskoga naroda, a onda slijede konzekvence primjerene demokratskom poretku. Što u tom slučaju režim može? Prešutjeti referendum? Praviti se da prikupljanja potpisa i referenduma nije ni bilo? Ostane li pri Istanbuskoj, bit će razvidno da je totalitaran. Ako je još koliko toliko normalan, jedino može pristupiti procesu izlaska iz IK. Protiv referendumski izražene volje, režimu će biti teško raditi, a da pritom ne izgubi i ono malo preostale vjerodostojnosti. Bude li otvoreno radio protiv referendumski izražene volje izgubit će demokratski legitimitet. I bit će „s prijezirom odbačen“, kao izdajnički i kretenski (S. Praljak). Stoga je režimu – preventivno djelovati, da ne dođe u gabulu demokratskoga deficita.

U jeku priprema za referendum protiv IK, 21. travnja građanska inicijativa „Narod odlučuje“, najavila je, međutim, sasvim drukčiju referendumsku temu, premda je bilo logično očekivati da će podržati Hrvatsku protiv Istanbulske, ili barem ostati suzdržana. Tada još bez referendumskoga pitanja, ali s istim nadnevcima prikupljanja potpisa koje je već objavila inicijativa „Hrvatska protiv Istanbulske“! Kao da su nadnevci prikupljanja potpisa bili važniji od sadržaja referenduma. Istoga dana inicijativa „Hrvatska protiv Istanbulske“ uputila je pismo inicijativi „Narod odlučuje“ (vidi Prilog 1, potpisan od Organizacijskoga odbora).

U njemu kažu da im se javilo preko 6.000 volontera za prikupljanje potpisa. Te, da u povodu ratifikacije IK, narod „treba preuzeti stvar u svoje ruke“. Naime: „Skupljanje potpisa za referendum o otkazivanju Istanbulske konvencije nužno treba biti provedeno sada, dok je ta tema još vruća u javnosti… Otkazivanje međunarodnih ugovora na temelju volje naroda izrečene na referendumu je moguće (primjer Brexita). Jasno je da određeni lijevo liberalni mediji unose sumnju u to kako bi obeshrabrili hrvatski narod, no otkazivanje konvencije je neupitno pravno moguće i regulirano je člankom 80 same konvencije“. Osim toga, „Udruge i pojedinci okupljeni u građanskoj inicijativi „Istina o Istanbulskoj“ smatraju da treba mijenjati i izborni zakon“, ali: „Ne vidimo potrebu da se organizira skupljanje potpisa upravo u vrijeme kad će se skupljati potpisi za otkazivanje Istanbulske konvencije“.

I još: „Dapače, mislimo da bi to oslabilo naše snage i povećalo šanse za neuspjeh oba referenduma do kojih nam je svima stalo. Molimo vas stoga da odgodite skupljanje potpisa za referendum o izbornom zakonu za neki drugi termin. U tom ćemo se slučaju svi mi moći pridružiti i zajedno ćemo skupiti puno više potpisa, i za jedan i za drugi referendum“. Zaključno: „Pozivamo vas stoga na zajedništvo!“. Tako misli Hrvatska protiv Istanbulske.

Drugu inicijativu potrebno je ponajprije „temeljito razmotriti“

Koliko sam upoznat, odgovora „Narod odlučuje“ na pismo „Hrvatska protiv Istanbulske“ nema, ali odmah je otvorena borba za volontere. Naime, ča, kaj, što – 23. travnja udruga U ime obitelji upućuje pismo volonterima (i prijateljima). U njemu, među ostalim, stoji: „Temeljito smo razmotrili pravne mogućnosti referendumske inicijative za de-ratifikaciju Konvencije. Pravni stručnjaci koje smo konzultirali ne vide mogućnost da se tim putem izađe iz Konvencije“ (vidi prilog 2, potpisan od Ž. M.). Temeljito, dakle, treba razmotriti gornje dvije rečenice, kao i referendumsko pitanje inicijative „Narod odlučuje“.

S dvije rečenice je u isti nacionalni korpus, nezadovoljan vlašću i oporbom, ubačen virus. Korpus na čijem su jedinstvu radili mnogi. Virus koji umanjuje uspjeh oba referenduma, i onoga koji je do 21. travnja bio neupitan i praktično s potporom Katoličke crkve koja se prethodno izjasnila protiv ratifikacije IK, i onoga koji je tek prije tri dana (28. travnja) ponudio referendumsko pitanje o kojemu, osobno, imam ozbiljne rezerve i „temeljito ga razmatram“. Između ostaloga i zbog toga, jer o temi, za razliku od teme IK, nije provedena nikakva raspra, što je, istina, u tri protekla dana otkad je referendumsko pitanje objavljeno, jednostavno nemoguće provesti. Niti će do nadnevka početka skupljanja potpisa tema izbornoga zakonodavstva proći kroz stručnu i osobito javnu raspravu – što je ključno za uspjeh. Tko nam to poručuje, ne samo da ne znamo čitati, da ne smijemo sami pisati svoju povijest, već i da ne bismo trebali čitati s razumijevanjem referendumsko pitanje?

A o onome što je poznato glede postojećega izbornoga zakonodavstva i o nužnom sadržaju njegove promjene već mjesecima uporno i razložno s politoloških pozicija piše kolega Marko Ljubić, pa i u svojoj knjizi Rasudbe hrvatske državnosti (HKV, Zagreb, 2018.), kolumnist koji se nedvojbeno zalaže za referendumsku promjenu izbornoga zakonodavstva. Ali, ne bilo kakvu promjenu, ili promjenu zbog stvaranja privida promjene (kao 71′.!), već promjenu koja bi doista promijenila političke odnose u korist hrvatskoga naroda i hrvatskih državljana.

Objavom druge referendumske inicijative otvorena je borba, prije svega, za volontere – kako bi se umanjila šansa Hrvatskoj protiv Istanbulske. Stoga se postavlja pitanje odgovornosti za eventualni neuspjeh prvoga, drugoga, ili, možebitno, oba referendumska pitanja. Naime, prema osobnome sondiranju raspoloženja na terenu, poslije najave drugoga referenduma s nedvojbenim odbacivanjem referenduma protiv IK, situacija je zabrinjavajuća, čak i rezignirajuća. Institut referenduma mogao bi u ovoj čudnovatoj državi s oduzetom prošlošću i sadašnjošću, te profućkanom budućnošću, postati ne rješenje, već problem. Ako već nije.

Nenad Piskač/HKV, na blagdan sv. Josipa Radnika A. D. 2018.


Prilog 1.: Pismo Istine o Istanbulskoj od 21. travnja

Poštovani predstavnici inicijative „Narod odlučuje“,

Kao što vjerojatno znate, građanska inicijativa „Istina o Istanbulskoj“ je na tiskovnoj konferenciji 15. ožujka najavila referendum o otkazivanju Istanbulske konvencije, a 10. travnja objavila referendumsko pitanje i datume prikupljanja potpisa: od 13. do 27. svibnja 2018. (priopćenja su na www.istinaoistanbulskoj.info). U nekoliko dana javilo nam se preko 6000 volontera iz cijele Hrvatske, radimo mrežu i pripremamo se za prikupljanje potpisa. Na današnjoj tiskovnoj konferenciji na Trgu bana Jelačića svoju su podršku javno dale i Udruga udovica Domovinskog rata i braniteljske udruge koje su inicirale i pokrenule masovne prosvjede „Hrvatska protiv Istanbulske konvencije“ u Zagrebu i Splitu.

Pišemo vam povodom javljanja mnogih naših podupiratelja i volontera koji su ostali zbunjeni primivši vaš jučerašnji mail o tome da u istom terminu (od 13. do 27. svibnja) najavljujete potpisivanje za referendum o promjeni izbornog zakona. Na današnjem sastanku je grupa od 60-tak volontera koje smo pozvali radi koordinacije zagrebačkog područja (a koji su većinom bili angažirani i u referendumu o braku) izrazila žaljenje zbog toga i u iskrenom sagledavanju što da napravimo jednoglasno apelirala na nas da vam pošaljemo ovaj dopis sa sljedećim obrazloženjem i molbom:

Svi znamo da je Istanbulska konvencija izrazito štetan dokument za hrvatsko društvo. Promiče rodnu ideologiju, oduzima dio suvereniteta Hrvatskoj i traži velika materijalna izdavanja za udruge i pojedince kojima zaštita žena nije prvi cilj. Proteklih mjeseci uspjeli smo upoznati hrvatski narod sa štetnošću te konvencije. Narod je, kao i u drugim kriznim situacijama hrvatske prošlosti, reagirao odlično – jasno je rekao da se protivi ratifikaciji tog dokumenta. Veliki skupovi u Zagrebu i Splitu, na kojima su se ljudi skupili upravo zbog protivljenja Istanbulskoj konvenciji to su potvrdili. Unatoč tome, većina saborskih zastupnika pokazala je da im je važnije mišljenje šefa stranke od mišljenja naroda koji ih je izabrao.

U takvim situacijama narod treba preuzeti stvar u svoje ruke i na referendumu izreći svoje mišljenje. Skupljanje potpisa za referendum o otkazivanju Istanbulske konvencije nužno treba biti provedeno sada, dok je ta tema još vruća u javnosti. Mediji su zadnjih mjeseci bili ispunjeni temom Istanbulske konvencije, svi su saznali što je rodna ideologija, što je GREVIO itd. i zbog toga su se okupili na prosvjedima. Eventualno skupljanje potpisa na jesen vjerojatno bi rezultiralo dvostruko manjim brojem potpisa i Istanbulsku konvenciju po svoj prilici više nikada ne bismo uspjeli otkazati.

Otkazivanje međunarodnih ugovora na temelju volje naroda izrečene na referendumu je moguće (primjer Brexita). Jasno je da određeni lijevo liberalni mediji unose sumnju u to kako bi obeshrabrili hrvatski narod, no otkazivanje konvencije je neupitno pravno moguće i regulirano je člankom 80 same konvencije.

Udruge i pojedinci okupljeni u građanskoj inicijativi „Istina o Istanbulskoj“ smatraju da treba mijenjati i izborni zakon. Spremni smo i svojim prijedlozima doprinijeti da te izmjene budu što učinkovitije. No, izborni zakon nije tema o kojoj je šira hrvatska javnost raspravljala posljednjih mjeseci. Ta je tema jednako bila aktualna prije šest mjeseci kao što će biti i za šest mjeseci. Ne vidimo potrebu da se organizira skupljanje potpisa upravo u vrijeme kad će se skupljati potpisi za otkazivanje Istanbulske konvencije. Dapače, mislimo da bi to oslabilo naše snage i povećalo šanse za neuspjeh oba referenduma do kojih nam je svima stalo. Molimo vas stoga da odgodite skupljanje potpisa za referendum o izbornom zakonu za neki drugi termin. U tom ćemo se slučaju svi mi moći pridružiti i zajedno ćemo skupiti puno više potpisa, i za jedan i za drugi referendum.

Objedinjavanje obje inicijative i skupljanje potpisa u isto vrijeme za oba referenduma nikako ne bi bilo učinkovito zbog sljedećih razloga: prvo, vjerske su se zajednice vrlo jasno očitovale o Istanbulskoj konvenciji jer je to vrijednosno, antropološko pitanje. One se nisu očitovale o prijedlogu promjene izbornog zakona jer to ulazi u političku sferu. Drugi razlog je taj što je stav svih naših podupiratelja glede Istanbulske konvencije vrlo jednostavan i jasno iskristaliziran tijekom više mjeseci kampanje – oni su protiv Istanbulske konvencije i žele njezino otkazivanje. O izbornom zakonu ima jako puno različitih mišljenja koja se nisu imala priliku raspraviti u široj javnosti raspraviti jer za to nismo imali dovoljno vremena ni prilike. Postoje još i sasvim tehnički razlozi koji bi mogli naštetiti objema inicijativama ako bi one išle u isto vrijeme. Npr. ljudi ne bi točno znali što su potpisali a što nisu, neki ne bi ni shvatili da postoje dvije inicijative pa bi potpisali samo jednu i sl. Ukratko, maknuo bi se fokus podjednako s obje teme.

Pozivamo vas stoga na zajedništvo! Pokretači građanske inicijative „Hrvatska protiv Istanbulske konvencije“ koja je organizirala velike skupove u Zagrebu i Splitu, a koja se pridružila referendumskoj inicijativi za otkazivanje Istanbulske konvencije imaju odgovornost da ispune volju ljudi koji su došli na te skupove, a oni su došli radi protivljenja Istanbulskoj konvenciji. Zato predlažemo da se pridružite tom zajedništvu, zajedništvu koje smo imali i na spomenutim skupovima, kako bismo sada učinili sve da Hrvatska otkaže Istanbulsku konvenciju, a nakon toga svi zajedno možemo raditi na promjeni izbornog zakona.

S poštovanjem,

Organizacijski odbor građanske inicijative „Istina o Istanbulskoj“
U Zagrebu 21. travnja 2018.


Prilog 2.: Pismo udruge U ime obitelji od 23. travnja

Dragi prijatelji, dragi volonteri,

Hvala Vam što ste se javili za volontiranje na referendumu za promjenu izbornog sustava. Prikupljanje potpisa započet će u nedjelju, 13.5. i trajati dva tjedna, do 27.5.2018. Trebat ćemo prikupiti 400 000 potpisa.
U ime obitelji je zajedno sa najvećim udrugama civilnog društva, zajednicama, pokretima i brojnim građanima ušla u zajedničku platformu, građansku inicijativu pod nazivom Narod odlučuje.

Posljednjih smo mjesec i pol dana svi zajedno intenzivirali naša nastojanja da spriječimo ratifikaciju Istanbulske konvencije. Organizirali smo dva vrlo uspješna prosvjeda u Zagrebu i Splitu na kojima je sudjelovalo više desetaka tisuća ljudi. Na žalost, većina saborskih zastupnika ipak je podigla ruku za ratifikaciju štetne Konvencije.
Temeljito smo razmotrili pravne mogućnosti referendumske inicijative za de-ratifikaciju Konvencije. Pravni stručnjaci koje smo konzultirali ne vide mogućnost da se tim putem izađe iz Konvencije.

Isto tako, na taj način uzrok koji je doveo do ratifikacije IK, kao i brojnih politika štetnih za obitelj, narod i državu – nije riješen. Loš izborni sustav u Sabor uvodi zastupnike odgovorne šefu svoje stranke, a ne biračima čije vrijednosti i interese trebaju zastupati. Tako je danas problem Istanbulska, sutra će to biti obiteljski zakon ili obrazovna reforma, bez da i spominjemo korupciju ili klijentelizam koji u ljudima stvaraju osjećaj da su nemoćni, da se moraju stalno boriti protiv lošeg sustava. Upravo osjaćaj da “ovdje nemaju budućnost” kao glavni razlog odlaska navodi većina onih koji iseljavaju iz Hrvatske.

Ne želimo stalno trošiti naše vrijeme na borbu protiv loših posljedica politika koje “naše ime” vode ljudi koje mi biramo.

Referendum o promjeni izbornog sustava osigurat će da zastupnici u Sabor ulaze sa liste stranke isključivo na temelju broja preferencijskih glasova birača, da svi hrvatski državljani mogu glasovati i elektronički i dopisno, da se smanji broj zastupnika i izbornih jedinica, te da zastupnici manjina ne mogu odlučivati o Vladi i proračunu.

Sljedeći će Vam se tjedan javiti koordinatori Vašeg mjesta ili dijela grada kako bis mo napravili plan dežurstava na mjestima prikupljanja potpisa.

Radujemo se velikoj promjeni koju ćemo zajedno ostvariti – odlučivanje o Hrvatskoj vratiti u ruke hrvatskog naroda.
Svako dobro,

Željka Markić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pero Kovačević: Sretan ti 27. rođendan Hrvatska vojsko!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Boris Kovacev / CROPIX

Hrvatska vojska odnosno oružane snage Republike Hrvatske 28. svibnja slave svoj 27. rođendan.

Kao aktivni sudionik ustrojavanja obrambenog sustava Republike Hrvatske i stvaranja Hrvatske vojske prisjetit ću nas kako je stvarana Hrvatske vojska.

Sudjelovati u tom procesu mi je bila istinska čast i ponos, biti dio tima pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, ministra Gojka Šuška, generala Janka Bobetka i Zvonimira Červenka i drugih .

Naime, 28. svibnja 1991. godine, na stadionu Zagreba u Kranjčevićevoj ulici u Zagrebu, prvi put u javnosti su predstavljene prve postrojbe Zbora narodne garde. Zbog toga se 28. svibnja obilježava Danom oružanih snaga RH.

Hrvatska vojska, kao i cjelokupni obrambeni sustav stvarani su zapravo iz ničega, u posebno složenim ratnim okolnostima. Tada je istodobno trebalo zaustavljati neprijateljsku agresiju i od samog početka ustrojavati vlastitu oružanu silu pripravnu za borbu protiv svih onih koji su nasrnuli na Hrvatsku. Mnogi su se problemi rješavali u ”hodu”. Ali, drugog izbora nije bilo.

Istodobno s odlučnom obranom i borbom za međunarodno priznanje, postupno su stvarani elementi obrambenog ustroja i sustava. Ova, nimalo laka zadaća se ostvarivala kontinuiranim procesom u kojem se uvjetno može razlikovati nekoliko faza-razdoblja.

U prvoj fazi, obrana se organizirala unutar policijskog sustava i provodila legalnim djelatnim i pričuvnim snagama MUP-a. Postrojbe MUP-a su ujedno i prve obrambene postrojbe Hrvatske. To je bilo i jedino moguće rješenje, dovijajući se takvoj mogućnosti u tadašnjim ustavopravnim okvirima u kojima se nalazila Hrvatska.

U drugoj fazi potpuno je jasno da se samostalnost Hrvatske ne može obraniti bez borbe, što je značilo da Hrvatska mora odlučno i neodložno započeti sa stvaranjem svoje oružane sile i cjelovitog obrambenog sustava.

Pitanje koje je i dalje predstavljalo prepreku, bilo je na koji način sustavu obrane i Hrvatskoj vojsci dati potrebni legalitet- pravnu osnovu. Rješenje je i dalje bilo u okvirima MUP-a i policijskih snaga, i to donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjim poslovima, 17. travnja 1991. godine.

Tim se izmjenama djelatnost unutarnjih poslova proširuje i na provedbu obrambenih zadaća, te se unutar policijskih snaga Odlukom o ustrojstvu Zbora narodne garde, koju je donio predsjednik Republike 20. travnja 1991. godine, ustrojavaju i prve postrojbe Zbora narodne garde.

Te postrojbe ustrojene su kao profesionalne oružane postrojbe s vojnim ustrojstvom za provedbu obrambenih i redarstvenih zadaća. Formalno su ustrojene unutar policijskog sustava, ali pod Zapovjedništvom Zbora narodne garde koje je bilo u sastavu Ministarstva obrane.

Prve brigade Zbora narodne garde službeno su osnovane u razdoblju od 10. do 15. svibnja 1991. godine, a Zapovjedništvo Zbora narodne garde osnovano je 21. travnja 1991. godine.

Postrojbe Zbora narodne garde bile su ustrojene većinom od pripadnika policije za posebne namjene i dragovoljaca, koji su tada postali i prvi profesionalni vojnici Hrvatske vojske. Na taj način postrojbe Zbora narodne garde postale su jezgra i prvi početak Hrvatske vojske.

Prve postrojbe Zbora narodne garde su 28. svibnja 1991. godine u Zagrebu, prvi put predstavljene javnosti. U proljeće 1991. godine započinje i samoorganiziranje hrvatskog naroda i ostalih građana Hrvatske za obranu u dobrovoljačke postrojbe Narodne zaštite, koje su službeno ustrojene Odlukom tadašnjeg Vrhovnog vijeća od 30. lipnja 1991. godine.

Treću fazu u stvaranju i razvoju Hrvatske vojske čini razdoblje usvajanja Zakona o obrani, 26. lipnja 1991. godine. Time su konačno stvorene pravne osnove za ustrojavanje Hrvatske vojske i obrambenog sustava.

U srpnju 1991. godine, radi bolje organizacije obrane, koordinacije snaga koje su u njoj sudjelovale te učinkovitog vođenja i zapovijedanja, osnivaju se Republički, regionalni i općinski krizni štabovi.

Dana 17.kolovoza 1991. predsjednik Republike donosi temeljne dokumente za povezivanje elmenata obrambenog ustroja Hrvatske:

• Plan obrane RH;
• Plan uporabe oružanih snaga RH i
• Plan osvajanja vojarni tzv „JNA“

Agresija na Hrvatsku sve je više eskalirala i prerasla u otvoreni rat protiv Hrvatske svim sredstvima,a Hrvatska vojska stasa u respektabilnu oružanu silu i razvija sve tri grane: Kopnenu vojsku, Hrvatsku ratnu mornaricu i Hrvatsko zrakoplovstvo i protuzračnu obranu.

Četvrta faza u razvoju Hrvatske vojske i obrambenog sustava je intezivna i ubrzana poduka svih njezinih pripadnika i postrojbi za oslobađanje privremeno okupiranih područja i izvođenje oslobodilačkih vojno-redarstvenih akcija: Bljesak, Oluja , Južni potez, Maestral…

Učinkovitost obrambenog sustava na najbolji način potvrđuje vrijeme trajanja oslobodilačkih operacija: ”Bljesak” – 36 sati, ”Oluja”-84 sata. To su ujedno bile i najveće operacije Hrvatske vojske. U operaciji”Oluja” sudjelovalo je 138 500 pripadnika HV, MUP-a i HVO .

Sretan ti 27. rođendan.

 

Pero Kovačević

Promaknuća, odlikovanja i pohvale u prigodi Dana Oružanih snaga RH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dolinom Neretve se brzo prodre do hrvatske jadranske obale

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci. Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hercegbosanski Hrvati!?

Mnogo je vremena, dobre volje i partnerskih riječi utrošeno u beznadni pokušaj oživotvorenja bošnjačko-hrvatskoga partnerstva u Federaciji, ali i u cjelokupnim bošnjačko-hrvatskim odnošajima.

Uzalud su bila sva hrvatska popuštanj premda je i nakon krvavoga bošnjačko-hrvatskoga sukoba u znatnom je dijelu hrvatskoga naroda, ako ne svjesno, onda sigurno podsvjesno tinjala nada u partnerski odnos s bošnjačkom stranom.

Jačanje Erdoganove Turske i promoviranje političkoga neoosmanizma potpirila je nikad ugaslu svijest i osjećaj poturčenjaka o zajedničkoj civilizacijskoj, ali i nacionalnoj pripadnosti turskoj naciji.

Nedavni Erdoganov posjet Sarajevu te njegovo sultansko obraćanje stranačkim pristašama i bošnjačkoj javnosti jasno su potvrdila stajališta Ankare kako u BiH, unatoč ustavnoj odredbi, ne vidi nikakvih Hrvata, nego samo Bošnjake i Srbe.
Taj drski osmanski potez dodatno je potvrdio sumnju to kako je novi Sulejman, poput svojih osmanskih predaka, nedavno u Ankari tijekom službenoga posjeta hrvatske predsjednicu s Porte jednostavno potjerao Kolindu Grabar Kitarović, koja je došla moliti pomoć sultana za poboljšanje statusa hercegbosanskih Hrvata.

Kako bi ubrzao proces osmanizacije bosanskohercegovačkoga prostora, očito je prije spektakularnoga posjeta Sarajevu, u dogovoru s bošnjačkom politikom pojačao migrantski pritisak na tu krhku zemljicu, što je bošnjačkoj strani poslužilo da transferom bliskoistočnih migranata u Mostar promijeni nacionalnu strukturu pučanstva u Hercegovini.Dugoročno bi to, u slučaju masovne podjele azila, bošnjačkoj politici omogućilo da preuzme vlast u Mostaru, a onda i cijeloj Hercegovini.

Kratkoročno migrantski kamp u Mostaru svojevrsna je mirnodopska “vojarna” za sustavno destabiliziranje hrvatskoga juga, jer dolinom Neretve se vrlo brzo može prodrijeti do hrvatske jadranske obale, odnosno područja Europske unije.
Manje je važna ova europska dimenzija problema jer hrvatsko gospodarstvo znatnim dijelom počiva turističkoj industriji, koju svaki radikalniji pokret može dugoročno destabilizirati.

Srpska pak strana u Bosni Hercegovini formalno je zaštićena entitetskom granicom, vlastitim redarstvom te cjelokupnim državnim aparatom Republike Srprske.

Osim vlastitih snaga srpsku državotvorinu u BiH gospodarski i politički snažno podupiru Srbija i Ruska Federacija. Američka pasivnost i posvemašnja nesnalažljivost europskih zemalja pretvorili su područje BiH u poligon za sučeljavanje ruskih i turskih probitaka.

Ravnodušnost američkoga veleoposlanstva u Sarajevu prema odluci Ustavnoga suda da se zbog nejednakopravnosti Hrvata izmijeni izborni zakon, što su ga svojedobno nasilno nametnuli Inzkovi politički predšasnici na tronu visokoga predstavnika te lutanja europskih politika, od one njemačkoga upravitelja Mostara Hansa Koschnicka pa sve britanskoga komandosa Paddyja Ashdowna doveli su na kraju u pitanje i sam utjecaj Zapada na čelu s SAD-om u BiH.
Odgovor na pitanje što je, osim kolektivnoga napuštanja Bosne i Hercegovine ostalo hercegbosanskim Hrvatima znatnim dijelom ne leži u odlukama hrvatskih političara.

Bez obzira na pripremljene varijante političkoga nastupa u izborno i poslijeizborno vrijeme, hrvatska politika bi unatoč potrošenim rokovima na kraju ipak trebala prihvatiti možebitne izmjene izbornoga zakona.

Bošnjačka politička strategija nikad ne će pristati na povratak Daytonskim odredbama izbornoga zakona pa Hrvatima ne preostaje ništa drugo nego da prihvate bošnjački prijedlog izmjena tog zakona.

Bošnjački prijedlog izbornoga zakona nije škodljiv za hrvatske interese i opstanak hrvatskoga naroda pod uvjetom da on bude primjenjiv na teritoriju hrvatske federalne jedinice, koja treba biti jednakopravna Republici Srpskoj i neosmanskoj zemljici, koju priželjkuju Bošnjaci.

Zašto im to, kad već ne će Zapad, ne bi priuštili hecegbosanski Hrvati!?

Tako bi uz samostojnu hrvatsku Herceg-Bosnu, anadolski sulatn dobio komad zemljice u Europi, a ruski car komad državotvorine s koje se može mirno nadzirati istočna obala Jadrana.

Ivan Svićušić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found