Pratite nas

Kolumne

Nenad Piskač: Poduprimo referendum o otkazu Istanbulske konvencije!

Objavljeno

na

Jeste li za to da Republika Hrvatska otkaže Istanbulsku konvenciju? Jesmo!

O tome je li opravdan referendum o otkazu Istanbulske konvencije ne treba trošiti previše riječi, već ga treba izravno i nedvosmisleno poduprijeti. Potpuno je jasno da je ratifikacijom IK mimo volje hrvatskoga naroda u Hrvatsku uvedena rodna ideologija. Potpuno je jasno da je HBK zbog rodne ideologije odbacila IK. Potpuno je jasno da je režim dosad neviđenom kampanjom i pritiscima progurao IK. I potpuno je jasno da odnarođeni režim bez referendumskoga pritiska nema namjeru izaći iz Istanbulske konvencije. Zdrava pamet kaže kako referendum mora poslati zahtjev režimu – aktivirajte članak IK kojim se istupa iz Konvencije. Sve što Hrvatski sabor usvoji ili ratificira, u načelu narodni referendum u demokratskom društvu mora moći promijeniti. Ako se režim ogluši o referendum, onda gubi demokratski legitimitet. Stoga si poredak postavlja pitanje, što učiniti da do toga ne dođe.

Naravno, da takav referendum o pitanju na kojemu je iskazano ideološko jedinstvo pozicije i oporbe, režimu – ponajprije njemu i njegovim otvorenim i prikrivenim slugama – ne odgovara. Režim nije nedvosmisleno osudio ni dosadašnje ideologije uz pomoć kojih je u pokornosti držan narod i država. Od završetka Drugoga svjetskoga rata Hrvatsku su za gušu držale velikosrpska i jugokomunistička ideologija. Obrasci su im se izlizali, mitovi potrošili, ideolozi ispuhali, pa su se modernizirale s novom, rodnom ideologijom uz pomoć koje misle gušiti narod i državu i tijekom ovoga stoljeća. Naravno, bez demokratske provjere, ali na trošak „radnika, seljaka i poštene inteligencije“ te doznaka „neprijateljske emigracije“.

Režim priželjkuje ispušni ventil po uzoru na 71′.

Usred ratifikacije Hrvatima je Plenković poručio da ne znaju čitati s razumijevanjem. A odmah poslije ratifikacije Grabar-Kitarovićeva Hrvatima je uz nazočnost Čička poručila da nisu sposobni sami pisati vlastitu povijest, upravo onaj dio obilježen velikosrpskim i jugokomunističkim ideološkim interpretacijama. No, da bi poredak proveo svoje krajnje namjere, zgoljno ponižavanje vlastitoga naroda nije dovoljno. Poredak mora, prema obrascu „hrvatskoga proljeća“, pronaći ispušni ventil. Da bi se ventil odvrtalo i zavrtalo potrebno je pronaći novu Savku, novoga Miku, Dragosavca, Račana, Budišu, Čička… Ta, poznato je, kako Hrvati na svoju štetu lako praštaju i brzo zaboravljaju.

Potpuno je jasno kako je kroz javnu raspru i sučeljavanje argumenata za i protiv pripremljen teren za referendum suprotiv nametanju treće ideologije podmetnute u Istanbulsku konvenciju. Jasno je i to, da skupovi u Zagrebu i Splitu nisu bili nadahnuti ničim drugim negoli odbacivanjem IK. Hrvatsko kulturno vijeće, nakon što je na portalu hkv.hr objavilo niz članaka, komentara i analiza o Istanbulskoj i o rodnoj ideologiji, priopćenjem je poduprlo skupove protiv ratifikacije IK i referendum za njezino odbacivanje. Građanska inicijativa „Istina o Istanbulskoj“ još je 15. ožujka najavila referendum ako IK bude ratificirana, a 10. travnja objavila je i referendumsko pitanje, te nadnevke skupljanja potpisa za referendum (od 13. do 27. svibnja 2018.). Kratko i jasno: Jeste li za to da Republika Hrvatska otkaže Istanbulsku konvenciju. Za ili protiv. Jasno ko’ suza, da smo ZA.

Režim je promptno odgovorio medijskim napadima. Početni napad je potom prepušten „desnici“. „Ljevica“ (pod krilom velikosrpske i jugokomunističke ideologije), poslije ratifikacije otišla je na kratak, ali zaslužen, odmor. Kontranapad, teče ovako: Te, pitanje nije dobro. Te, pitanje će srušiti Ustavni sud. Te, da je riječ o marginalcima okupljenima u GI „Istina o istanbulskoj“. Te, da se izlazak iz IK ne ostvaruje putem referenduma, već aktiviranjem članka 80. Te, da će se navodno aktiviranje članka IK koji govori o izlasku iz IK, navodno dogoditi kad u Hrvatski sabor navodno uđe toliko i toliko onih koji su navodno protiv. Uglavnom, nijednoga argumenta o tome zašto hrvatski narod ne bi u ovome, sazrjelome trenutku sam odlučio o Istanbulskoj.

Inicijativom na inicijativu, referendumom na referendum

Eventualno uspjeli referendum o otkazu IK, ubrzava stvari. Prođe li, on će nedvosmisleno reći odnarođenome režimu da je radio protiv volje hrvatskoga naroda, a onda slijede konzekvence primjerene demokratskom poretku. Što u tom slučaju režim može? Prešutjeti referendum? Praviti se da prikupljanja potpisa i referenduma nije ni bilo? Ostane li pri Istanbuskoj, bit će razvidno da je totalitaran. Ako je još koliko toliko normalan, jedino može pristupiti procesu izlaska iz IK. Protiv referendumski izražene volje, režimu će biti teško raditi, a da pritom ne izgubi i ono malo preostale vjerodostojnosti. Bude li otvoreno radio protiv referendumski izražene volje izgubit će demokratski legitimitet. I bit će „s prijezirom odbačen“, kao izdajnički i kretenski (S. Praljak). Stoga je režimu – preventivno djelovati, da ne dođe u gabulu demokratskoga deficita.

U jeku priprema za referendum protiv IK, 21. travnja građanska inicijativa „Narod odlučuje“, najavila je, međutim, sasvim drukčiju referendumsku temu, premda je bilo logično očekivati da će podržati Hrvatsku protiv Istanbulske, ili barem ostati suzdržana. Tada još bez referendumskoga pitanja, ali s istim nadnevcima prikupljanja potpisa koje je već objavila inicijativa „Hrvatska protiv Istanbulske“! Kao da su nadnevci prikupljanja potpisa bili važniji od sadržaja referenduma. Istoga dana inicijativa „Hrvatska protiv Istanbulske“ uputila je pismo inicijativi „Narod odlučuje“ (vidi Prilog 1, potpisan od Organizacijskoga odbora).

U njemu kažu da im se javilo preko 6.000 volontera za prikupljanje potpisa. Te, da u povodu ratifikacije IK, narod „treba preuzeti stvar u svoje ruke“. Naime: „Skupljanje potpisa za referendum o otkazivanju Istanbulske konvencije nužno treba biti provedeno sada, dok je ta tema još vruća u javnosti… Otkazivanje međunarodnih ugovora na temelju volje naroda izrečene na referendumu je moguće (primjer Brexita). Jasno je da određeni lijevo liberalni mediji unose sumnju u to kako bi obeshrabrili hrvatski narod, no otkazivanje konvencije je neupitno pravno moguće i regulirano je člankom 80 same konvencije“. Osim toga, „Udruge i pojedinci okupljeni u građanskoj inicijativi „Istina o Istanbulskoj“ smatraju da treba mijenjati i izborni zakon“, ali: „Ne vidimo potrebu da se organizira skupljanje potpisa upravo u vrijeme kad će se skupljati potpisi za otkazivanje Istanbulske konvencije“.

I još: „Dapače, mislimo da bi to oslabilo naše snage i povećalo šanse za neuspjeh oba referenduma do kojih nam je svima stalo. Molimo vas stoga da odgodite skupljanje potpisa za referendum o izbornom zakonu za neki drugi termin. U tom ćemo se slučaju svi mi moći pridružiti i zajedno ćemo skupiti puno više potpisa, i za jedan i za drugi referendum“. Zaključno: „Pozivamo vas stoga na zajedništvo!“. Tako misli Hrvatska protiv Istanbulske.

Drugu inicijativu potrebno je ponajprije „temeljito razmotriti“

Koliko sam upoznat, odgovora „Narod odlučuje“ na pismo „Hrvatska protiv Istanbulske“ nema, ali odmah je otvorena borba za volontere. Naime, ča, kaj, što – 23. travnja udruga U ime obitelji upućuje pismo volonterima (i prijateljima). U njemu, među ostalim, stoji: „Temeljito smo razmotrili pravne mogućnosti referendumske inicijative za de-ratifikaciju Konvencije. Pravni stručnjaci koje smo konzultirali ne vide mogućnost da se tim putem izađe iz Konvencije“ (vidi prilog 2, potpisan od Ž. M.). Temeljito, dakle, treba razmotriti gornje dvije rečenice, kao i referendumsko pitanje inicijative „Narod odlučuje“.

S dvije rečenice je u isti nacionalni korpus, nezadovoljan vlašću i oporbom, ubačen virus. Korpus na čijem su jedinstvu radili mnogi. Virus koji umanjuje uspjeh oba referenduma, i onoga koji je do 21. travnja bio neupitan i praktično s potporom Katoličke crkve koja se prethodno izjasnila protiv ratifikacije IK, i onoga koji je tek prije tri dana (28. travnja) ponudio referendumsko pitanje o kojemu, osobno, imam ozbiljne rezerve i „temeljito ga razmatram“. Između ostaloga i zbog toga, jer o temi, za razliku od teme IK, nije provedena nikakva raspra, što je, istina, u tri protekla dana otkad je referendumsko pitanje objavljeno, jednostavno nemoguće provesti. Niti će do nadnevka početka skupljanja potpisa tema izbornoga zakonodavstva proći kroz stručnu i osobito javnu raspravu – što je ključno za uspjeh. Tko nam to poručuje, ne samo da ne znamo čitati, da ne smijemo sami pisati svoju povijest, već i da ne bismo trebali čitati s razumijevanjem referendumsko pitanje?

A o onome što je poznato glede postojećega izbornoga zakonodavstva i o nužnom sadržaju njegove promjene već mjesecima uporno i razložno s politoloških pozicija piše kolega Marko Ljubić, pa i u svojoj knjizi Rasudbe hrvatske državnosti (HKV, Zagreb, 2018.), kolumnist koji se nedvojbeno zalaže za referendumsku promjenu izbornoga zakonodavstva. Ali, ne bilo kakvu promjenu, ili promjenu zbog stvaranja privida promjene (kao 71′.!), već promjenu koja bi doista promijenila političke odnose u korist hrvatskoga naroda i hrvatskih državljana.

Objavom druge referendumske inicijative otvorena je borba, prije svega, za volontere – kako bi se umanjila šansa Hrvatskoj protiv Istanbulske. Stoga se postavlja pitanje odgovornosti za eventualni neuspjeh prvoga, drugoga, ili, možebitno, oba referendumska pitanja. Naime, prema osobnome sondiranju raspoloženja na terenu, poslije najave drugoga referenduma s nedvojbenim odbacivanjem referenduma protiv IK, situacija je zabrinjavajuća, čak i rezignirajuća. Institut referenduma mogao bi u ovoj čudnovatoj državi s oduzetom prošlošću i sadašnjošću, te profućkanom budućnošću, postati ne rješenje, već problem. Ako već nije.

Nenad Piskač/HKV, na blagdan sv. Josipa Radnika A. D. 2018.


Prilog 1.: Pismo Istine o Istanbulskoj od 21. travnja

Poštovani predstavnici inicijative „Narod odlučuje“,

Kao što vjerojatno znate, građanska inicijativa „Istina o Istanbulskoj“ je na tiskovnoj konferenciji 15. ožujka najavila referendum o otkazivanju Istanbulske konvencije, a 10. travnja objavila referendumsko pitanje i datume prikupljanja potpisa: od 13. do 27. svibnja 2018. (priopćenja su na www.istinaoistanbulskoj.info). U nekoliko dana javilo nam se preko 6000 volontera iz cijele Hrvatske, radimo mrežu i pripremamo se za prikupljanje potpisa. Na današnjoj tiskovnoj konferenciji na Trgu bana Jelačića svoju su podršku javno dale i Udruga udovica Domovinskog rata i braniteljske udruge koje su inicirale i pokrenule masovne prosvjede „Hrvatska protiv Istanbulske konvencije“ u Zagrebu i Splitu.

Pišemo vam povodom javljanja mnogih naših podupiratelja i volontera koji su ostali zbunjeni primivši vaš jučerašnji mail o tome da u istom terminu (od 13. do 27. svibnja) najavljujete potpisivanje za referendum o promjeni izbornog zakona. Na današnjem sastanku je grupa od 60-tak volontera koje smo pozvali radi koordinacije zagrebačkog područja (a koji su većinom bili angažirani i u referendumu o braku) izrazila žaljenje zbog toga i u iskrenom sagledavanju što da napravimo jednoglasno apelirala na nas da vam pošaljemo ovaj dopis sa sljedećim obrazloženjem i molbom:

Svi znamo da je Istanbulska konvencija izrazito štetan dokument za hrvatsko društvo. Promiče rodnu ideologiju, oduzima dio suvereniteta Hrvatskoj i traži velika materijalna izdavanja za udruge i pojedince kojima zaštita žena nije prvi cilj. Proteklih mjeseci uspjeli smo upoznati hrvatski narod sa štetnošću te konvencije. Narod je, kao i u drugim kriznim situacijama hrvatske prošlosti, reagirao odlično – jasno je rekao da se protivi ratifikaciji tog dokumenta. Veliki skupovi u Zagrebu i Splitu, na kojima su se ljudi skupili upravo zbog protivljenja Istanbulskoj konvenciji to su potvrdili. Unatoč tome, većina saborskih zastupnika pokazala je da im je važnije mišljenje šefa stranke od mišljenja naroda koji ih je izabrao.

U takvim situacijama narod treba preuzeti stvar u svoje ruke i na referendumu izreći svoje mišljenje. Skupljanje potpisa za referendum o otkazivanju Istanbulske konvencije nužno treba biti provedeno sada, dok je ta tema još vruća u javnosti. Mediji su zadnjih mjeseci bili ispunjeni temom Istanbulske konvencije, svi su saznali što je rodna ideologija, što je GREVIO itd. i zbog toga su se okupili na prosvjedima. Eventualno skupljanje potpisa na jesen vjerojatno bi rezultiralo dvostruko manjim brojem potpisa i Istanbulsku konvenciju po svoj prilici više nikada ne bismo uspjeli otkazati.

Otkazivanje međunarodnih ugovora na temelju volje naroda izrečene na referendumu je moguće (primjer Brexita). Jasno je da određeni lijevo liberalni mediji unose sumnju u to kako bi obeshrabrili hrvatski narod, no otkazivanje konvencije je neupitno pravno moguće i regulirano je člankom 80 same konvencije.

Udruge i pojedinci okupljeni u građanskoj inicijativi „Istina o Istanbulskoj“ smatraju da treba mijenjati i izborni zakon. Spremni smo i svojim prijedlozima doprinijeti da te izmjene budu što učinkovitije. No, izborni zakon nije tema o kojoj je šira hrvatska javnost raspravljala posljednjih mjeseci. Ta je tema jednako bila aktualna prije šest mjeseci kao što će biti i za šest mjeseci. Ne vidimo potrebu da se organizira skupljanje potpisa upravo u vrijeme kad će se skupljati potpisi za otkazivanje Istanbulske konvencije. Dapače, mislimo da bi to oslabilo naše snage i povećalo šanse za neuspjeh oba referenduma do kojih nam je svima stalo. Molimo vas stoga da odgodite skupljanje potpisa za referendum o izbornom zakonu za neki drugi termin. U tom ćemo se slučaju svi mi moći pridružiti i zajedno ćemo skupiti puno više potpisa, i za jedan i za drugi referendum.

Objedinjavanje obje inicijative i skupljanje potpisa u isto vrijeme za oba referenduma nikako ne bi bilo učinkovito zbog sljedećih razloga: prvo, vjerske su se zajednice vrlo jasno očitovale o Istanbulskoj konvenciji jer je to vrijednosno, antropološko pitanje. One se nisu očitovale o prijedlogu promjene izbornog zakona jer to ulazi u političku sferu. Drugi razlog je taj što je stav svih naših podupiratelja glede Istanbulske konvencije vrlo jednostavan i jasno iskristaliziran tijekom više mjeseci kampanje – oni su protiv Istanbulske konvencije i žele njezino otkazivanje. O izbornom zakonu ima jako puno različitih mišljenja koja se nisu imala priliku raspraviti u široj javnosti raspraviti jer za to nismo imali dovoljno vremena ni prilike. Postoje još i sasvim tehnički razlozi koji bi mogli naštetiti objema inicijativama ako bi one išle u isto vrijeme. Npr. ljudi ne bi točno znali što su potpisali a što nisu, neki ne bi ni shvatili da postoje dvije inicijative pa bi potpisali samo jednu i sl. Ukratko, maknuo bi se fokus podjednako s obje teme.

Pozivamo vas stoga na zajedništvo! Pokretači građanske inicijative „Hrvatska protiv Istanbulske konvencije“ koja je organizirala velike skupove u Zagrebu i Splitu, a koja se pridružila referendumskoj inicijativi za otkazivanje Istanbulske konvencije imaju odgovornost da ispune volju ljudi koji su došli na te skupove, a oni su došli radi protivljenja Istanbulskoj konvenciji. Zato predlažemo da se pridružite tom zajedništvu, zajedništvu koje smo imali i na spomenutim skupovima, kako bismo sada učinili sve da Hrvatska otkaže Istanbulsku konvenciju, a nakon toga svi zajedno možemo raditi na promjeni izbornog zakona.

S poštovanjem,

Organizacijski odbor građanske inicijative „Istina o Istanbulskoj“
U Zagrebu 21. travnja 2018.


Prilog 2.: Pismo udruge U ime obitelji od 23. travnja

Dragi prijatelji, dragi volonteri,

Hvala Vam što ste se javili za volontiranje na referendumu za promjenu izbornog sustava. Prikupljanje potpisa započet će u nedjelju, 13.5. i trajati dva tjedna, do 27.5.2018. Trebat ćemo prikupiti 400 000 potpisa.
U ime obitelji je zajedno sa najvećim udrugama civilnog društva, zajednicama, pokretima i brojnim građanima ušla u zajedničku platformu, građansku inicijativu pod nazivom Narod odlučuje.

Posljednjih smo mjesec i pol dana svi zajedno intenzivirali naša nastojanja da spriječimo ratifikaciju Istanbulske konvencije. Organizirali smo dva vrlo uspješna prosvjeda u Zagrebu i Splitu na kojima je sudjelovalo više desetaka tisuća ljudi. Na žalost, većina saborskih zastupnika ipak je podigla ruku za ratifikaciju štetne Konvencije.
Temeljito smo razmotrili pravne mogućnosti referendumske inicijative za de-ratifikaciju Konvencije. Pravni stručnjaci koje smo konzultirali ne vide mogućnost da se tim putem izađe iz Konvencije.

Isto tako, na taj način uzrok koji je doveo do ratifikacije IK, kao i brojnih politika štetnih za obitelj, narod i državu – nije riješen. Loš izborni sustav u Sabor uvodi zastupnike odgovorne šefu svoje stranke, a ne biračima čije vrijednosti i interese trebaju zastupati. Tako je danas problem Istanbulska, sutra će to biti obiteljski zakon ili obrazovna reforma, bez da i spominjemo korupciju ili klijentelizam koji u ljudima stvaraju osjećaj da su nemoćni, da se moraju stalno boriti protiv lošeg sustava. Upravo osjaćaj da “ovdje nemaju budućnost” kao glavni razlog odlaska navodi većina onih koji iseljavaju iz Hrvatske.

Ne želimo stalno trošiti naše vrijeme na borbu protiv loših posljedica politika koje “naše ime” vode ljudi koje mi biramo.

Referendum o promjeni izbornog sustava osigurat će da zastupnici u Sabor ulaze sa liste stranke isključivo na temelju broja preferencijskih glasova birača, da svi hrvatski državljani mogu glasovati i elektronički i dopisno, da se smanji broj zastupnika i izbornih jedinica, te da zastupnici manjina ne mogu odlučivati o Vladi i proračunu.

Sljedeći će Vam se tjedan javiti koordinatori Vašeg mjesta ili dijela grada kako bis mo napravili plan dežurstava na mjestima prikupljanja potpisa.

Radujemo se velikoj promjeni koju ćemo zajedno ostvariti – odlučivanje o Hrvatskoj vratiti u ruke hrvatskog naroda.
Svako dobro,

Željka Markić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari