Pratite nas

Pregled

Nenad Piskač: Nema promjene na bolje bez internacionalizacije istine

Objavljeno

na

Nenad Piskač

Kad ne će državna vlast, netko mora poslati istinu u svijet

Izgleda da je sinulo i Hrvatima. Nema promjene na bolje bez internacionalizacije istine. Na to me razmišljanje natjeralo izdanje Macelj 1945. na engleskomu. Čim sam prije nekoga vremena čuo za prevoditeljski pothvat istoimene udruge, odmah sam kliknuo – to je to. Naime, kaj. Poznato je da se o teroru i masovnim zločinima protiv Hrvata do 1990. nije smjelo govoriti, kamoli pisati.

I to je stanje trajalo desetljećima. Dovoljno dugo da se uvriježi praksa kako je najbolje o svemu šutjeti. Što je zločin masovniji, to šutnja mora biti jača i dugotrajnija, kako bi takvo stanje postalo normalnom pojavom. Riječ je o preodgoju za laž.

Poslije devedesete godine nešto se počelo mucati, micati i pomalo iskapati, ali su udari s lijeva i desna uspjeli u naumu da se nastavi sa zločinačkom praksom prešućivanja zločina nad Hrvatima. Poredak je takav da mu odgovara hrvatska šutnja, jer ne želi skidati ideološku pozlatu sa svojih pređa, idejnih i bioloških otaca odgovornih i za masovne zločine i za zločin nametanja šutnje i za zločin ideološkoga preodgoja za laž. Pa, kad ne ide doma, ići će vani.

Francek je 1992. popušio udbašku foru

ddMonografija o Maclju 1945. na engleskome jeziku dopunjeno je izdanje. U nju su uvršteni i događaji koji su se zbili u razdoblju od 2015. do 2018., a koji se odnose na najveće stratište odnosno ubijalište u organizaciji jugoslavenskih komunista u Hrvatskoj.

Kao što je poznato, u tom razdoblju Predsjednica Republike potiho je, bezbučno, samozatajno, bez medija i župnika posjetila spomen-kosturnicu žrtava uz crkvu Muke Kristove u Maclju. Poslije tih posjeta u javnost su poslane više manje njonjave izjave, u smislu da je Macelj još i danas u nekoj mjeri zaštićeno „Titovo lovište“, a ne najveće stratište Hrvata u Hrvatskoj.

Za izlazak monografije najzaslužniji su pokojni Stjepan Brajdić i nedavno preminuli dr. Stjepan Bačić. Oba su prihvaćala ideje Damira Borovčaka o tomu da se o Maclju mora djelovati na nakladničkome planu i na internacionalizaciji. Borovčak je od veljače 1991. povratnik iz Kanade.

Ratni je tajnik HDZ-a za iseljeništvo, potom pomoćnik ministra iseljeništva u mandatu ministra dr. Zdravka Sančevića. Već u to doba vidjelo se da bi Ministarstvo moglo uspostaviti učinkovitu suradnju s iseljeništvom, pa i na planu promicanja istine o Hrvatima i Hrvatskoj.

Ministarstvo je, međutim, naprasno ukinuto. Uz floskulu da strane službe javljaju kako se preko Ministarstva u Hrvatsku vraćaju „ustaše“, udbaška struja u HDZ-u uspjela je u rujnu 1992. ukinuti početnu ideju i samo Ministarstvo. Francek je popušio foru.

Dvadeset i šest godina poslije toga zahvaljujući marljivoj udruzi i odgovornom iseljeništvu, bit će uskoro predana „uknjižena“ istina o Maclju na engleskome jeziku predsjedniku i prvoj dami SAD. U udruzi Macelj 1945. računaju kako će prva dama SAD-a imati osobitoga sluha za temu budući da je Slovenka, a njezina Slovenija je najveće grobište Hrvata poslije završetka Drugoga svjetskoga rata. Koliko sam upoznat, monografija odlazi u svijet, u najveće svjetske biblioteke, ali i u Vatikan, kancelarki Angeli Merkel, na više adresa u smušeni Bruxelles, napokon i britanskoj kraljici i njezinim lordovima…

Imamo državu, ali nefunkcionalnu

Prilika je ovo da se podsjetimo kako je godine 2000. ista ona struja koja je ukinula Ministarstvo iseljeništva, ovaj put pod okriljem šestojanuarske šestorka na čelu s Račanom (i Mesićem kao predsjednikom države), ukinula HIKZ (Hrvatski informativno-kulturni zavod, engleski – CICI) i Croatia Weekly (1998. -2000.), tjednik kojem je nakladnik bio HIKZ, financiran iz državnog proračuna, no koji je pripremala i uređivala provjerena i autonomna novinarska ekipa. Od te godine do danas promidžba istine o Hrvatima i njihovoj državi zapuštena je do boli. Nije ni čudo da opet, kao i početkom devedesetih, sve ovisi o pojedincima doma i vani.

Ukinuće Croatia Weekly obrazloženo je time da će „šestorka“ napraviti nešto bolje od njega. Istaknuo se na tom poslu HSLS-ov Mislav Kukoč, ondašnji pomoćnik u MVP-u zadužen za takvu vrstu poslova. Naravno, ukinuće nije nadomješteno ni boljim, niti lošijim rješenjem. Ničim.

Od svega skupa na planu redovnog informiranja na nacionalnoj razini ostao je samo „Glas Hrvatske – The Voice of Croatia“ kao kratka informativna emisija na Hrvatskomu radiju odnosno kao mrežna stranica u sklopu HRT-a. No sadržaji koje ta informativna emisija odnosno stranica nudi uglavnom su agencijske vijesti i kraći video-klipovi o najvažnijim aktualnostima iz političkoga i društvenog života, s jakom notom promicanja onoga što čine državni dužnosnici i druga važna tijela. Pritom kroz mrežu uredničkog kriterija „relevantnosti“ teško da može prodrijeti išta što se događa na širemu spektru. Izbor priloga zapravo je suženi izbor onoga što možemo čuti u informativnim emisijama HRT-a.

Osim toga, taj i takav medij praktički zaobilazi brojna područja borbe za istinu o Hrvatskoj i hrvatskom narodu, da ne kažemo: o svemu što je politički „nepodobno“ ili „nekorektno“, i ne upušta se u dublje ili temeljitije raščlambe ili raskrinkavanja neistina, poluistina, manipulacija, stereotipa i mitova koji dominiraju stranim medijima kada se bave prijepornim točkama naše prošlosti.

Drugim riječima, ni taj medij nije oboružan instrumentima za demantiranje i demaskiranje svekolikih koji hrvatstvo prikazuju u duhu i obzoru zloglasne sintagme „Magnum crimen“ (Veliki zločin), skovane g. 1948. od Komunističke partije u njezinu obračunu s Katoličkom crkvom kao kralježnicom nepokorenoga nacionalnog identiteta i otpora fizičkoj i ideološkoj represiji i totalitarizmu.

Istina je da imamo državu, vladu i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, ali nemamo sustav promidžbe koji bi odgovarao na izazove vremena i na sve agresivnije srbijanske, pa i velikobošnjačke podvale na tragu starih velikosrpskih i jugokomunističkih protuhrvatskih mitova.

Hrvatskom vlada duh jugoslavenstva i četništva

Koliko je novostvorena hrvatska država skupa sa svojim dobro plaćenim službama i institucijama nesposobna i Ledererdiletantska u organiziranju sustavne kampanje na planu promicanja objektivne istine u stranim javnostima, usuprot svakovrsnim lažima i tendencioznim, negativnim tumačenjima činjenica, poglavito na temu Domovinskoga rata i nešto bliže ili dalje prošlosti, to je teško i zamisliti, a kamoli opisati.

Trenutak je da sve zainteresirane i angažirane netko sazove, recimo Predsjednica, na javni okrugli stol ili konferenciju o toj temi. Tada bi se vidjelo i čulo gdje smo, što sve ne valja i što se može i mora učiniti.

Zanimljivo je pak to da tzv. hrvatska vlada nije nikada priredila tematsku sjednicu o toj temi, a ni o mnogim drugim temama. Sva rješenja, preustroje, gašenja ili inovacije događaju se „iza kulisa“ odnosno podalje od očiju javnosti, koja nije ni upoznata s onim što se (ne) radi pa utoliko nije ni osposobljena za nadgledanje toga važnog područja od osobitog javnog interesa – kako prema inozemstvu, tako i na „unutarnjem“ planu.

Kao i udruga Macelj 1945. tako se i braniteljska ekipa oko Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer već zapitala – kako hrvatske filmove s engleskim prijevodom poslati u svijet, budući da je očito da se FDF Gordan Lederer u hrvatskome političkome i medijskome prostoru tretira kao neželjeno „trinaesto prase“.

Očito će se i FDF trebati povezati s istovrsnim projektima u inozemstvu i s našim iseljeništvom, s Hrvatskim svjetskim kongresom te s iseljeničkim društvima, misijama, institucijama… Poslije projekcija na Festivalu vlada neki čudan muk s neizgovorenim pitanjem koje bolno visi u zraku: Zar je moguće da će zločini nad Hrvatima počinjeni tijekom agresije Srbije, Crne Gore, JNA i pobunjenih Srba ostati nekažnjeni kao i oni poslije završetka Drugoga svjetskoga rata. I narodu polako sviće o čemu se zapravo radi.

Pogotovo kad poveže činjenicu da je predsjednik Srbije i prije početka napao Festival, HTV zbog njegove promidžbe i redatelje, te da se poslije Vučićeva (četnikova!) napada u medijima glavne struje Festival domoljubnoga filma zaobilazi nadaleko i naširoko.

Vučić je utjecajan u Hrvatskoj više negoli se to čini! Toliko da se nerijetko stječe dojam kako nad hrvatskim ne samo medijskim, nego i ukupnim kulturnim, intelektualnim i znanstvenim područjem vlada neusporedivo više duh jugoslavenstva ili četništva negoli duh autentičnoga hrvatstva i istinoljubivosti.

Nemoguće je očekivati da će na planu suočavanja s prošlošću, unatoč i vukovarskome prosvjedu, doći do ikakvoga osjetnijeg pomaka, budući da službena Hrvatska uopće više ne ističe nedvojbenu činjenicu da je bila žrtvom agresije, ali ističe kako je njezin strateški interes ulazak agresorske Srbije u EU.

Kao da svjesno, ciljano i s namjerom provodi ciljeve Memoranduma II. U tom je pogledu onda i logično da službena Hrvatska ne radi ništa glede naplate ratne odštete, da prepušta srbijanskome pravosuđu procesuiranje ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj i tako dalje – sve do službenih poziva četnicima da posjete Hrvatsku i sve do zatajivanja na planu međunarodne promidžbe kad je riječ o tim temama i odnosima.

Tko je komu gazda?

Internacionalizacija istine o nama samima i onome što nam se događalo nema alternative. Makar se morali oslanjati na volontere umjesto na službe vanjskih poslova. No, još je i dobro.

Naime, volonteri i entuzijasti mogli bi potpasti pod resor unutarnjih poslova s pripadajućom aparaturom. Pa bi umjesto ilegalnih masovnih prelazaka granice pendrekom po bubregu mogli dobiti ne provoditelji invazije na Europu, već oni koji „neodgovorno“ šire istinu, osobito onu o hrvatskim žrtvama u posljednjih stotinu godina.

Neodgovorna vlast i režim u cjelini kao da ne razumiju da im je hrvatski narod gazda, a da su oni njegovi službenici. Mnogo bolje poretku odgovara stanje u kojemu su oni gazde hrvatskome narodu, pa onda i istine o njemu. Jedino čega se hrvatskoga ne odriču, jesu proračuni.

U svakom slučaju, dobro osmišljena promidžba istine o nama može se u ovome trenutku osloniti jedino na hrvatsko iseljeništvo, ili barem neke njegove segmente i entuzijaste. To je jedan od razloga zašto je baš te i takve režim izbacio iz političkoga i gospodarskoga života.

Režimu s izraženim jugokompleksom bolji je promotor istine u svijetu bio titoistički veleposlanik Ivo Goldstein, bračni novinarsko-veleposlanički par Paro i brojni drugi „istaknuti“ pojedinci i društvenopolitički radnici, koji u zbroju čine jednu od ključnih poluga odnarođena ili barem prema narodu ravnodušna režima.

Umjesto uhićenja četnika Božinović promiče Marakeški sporazum

Da je promidžba istine o stradanju Hrvata u posljednjoj velikosrpskoj agresiji funkcionirala, primjerice, ne bi se mogao dogoditi službeni posjet Zagrebu, stanovitoga „Palme“, četnika, a na službeni poziv gradonačelnika Bandića.

Ovako pak, računa se da se sad već mogu neometano brati plodovi Memoranduma II, podloge sveukupne srbijanske politike kojom istinu opetovano pretvaraju u opjevanu im laž. S „Palmom“ Bandić se izvrsno uklopio u proslavu stote obljetnice „prisajedinjenja“.

Dolazak četnika u službeni posjet Zagrebu, neosuđenoga agresora, nije samo informativno-propagandno, nego i sigurnosno pitanje.

Ministar unutarnjih poslova Božinović, međutim, nije uhitio „Palmu“, već je ovih dana održao na HTV-u predavanje o razlikama između izbjeglica i migranata. I nekritički navijao za Marakeški sporazum, (kao što je inkluzivna vlada ove godine nekritički navijala za Istanbulsku konvenciju), ne problematizirajući ni jednu problematičnu stavku iz toga „kompakta“. Pritom nam nije objasnio u kojoj mjeri pozivi četnicima i poticanje invazije na Europu pridonose hrvatskoj nacionalnoj sigurnosti.

Tako bi se uskoro i nacionalna sigurnost, po uzoru na sudbinu promidžbe istine, mogla pretočiti iz područja opće države u područje entuzijazma i volontera. Njih smo početkom devedesetih nazivali dragovoljcima. Čini se da i danas na njima Hrvatska opstaje, ako opstaje.

Nenad Piskač / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Traži se muškarac s fotografija: On je išarao spomenik Franji Tuđmanu u Zagrebu?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: PUZ

Zagrebačka policija objavila je danas fotografije nepoznatog muškarca kojeg se sumnjiči da je ispisao komunistički simbol srpa i čekića na nedavno postavljenom spomeniku prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu.

Prema policijskom priopćenju, muškarac čiji identitet još nije utvrđen u subotu, 5. siječnja, pet minuta prije ponoći počinio je kazneno djelo ‘oštećenje tuđe stvari’, na način da je crnim sprejem iscrtao grafit na spomeniku.

– Na fotografiji je muškarac kojeg potražujemo, a za kojeg se pretpostavlja da raspolaže saznanjima o navedenom kaznenom djelu. Radi se o muškarcu starosti 25 do 30 godina, visine oko 175-185 centimetara, srednje tjelesne građe, svjetlije smeđe kose srednje dužine svezane u rep i svjetlije puti – priopćila je policija.

Podsjetimo, spomenik Tuđmanu oštećen je na način da je na njemu iscrtan komunistički simbol srpa i čekića, a policija je neko vrijeme čak i čuvala spomenik od moguće dodatne destrukcije.

Molimo građane da, ukoliko imaju korisne informacije o osobi s fotografija, o tome obavijeste najbližu policijsku postaju, pozivom na broj 192 ili e-mailom na adresu [email protected] Molimo građane da, ukoliko imaju korisne informacije o osobi s fotografija, o tome obavijeste najbližu policijsku postaju, pozivom na broj 192 ili e-mailom na adresu [email protected], zamolili su iz Policijske uprave zagrebačke.

 

Zagreb: Na spomeniku Franji Tuđmanu nacrtali srp i čekić

 

 

 

Mladen Pavković: Hoće li biti sankcija? Srpske Novosti objavile stravičan crtež Franje Tuđmana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Lockheed Martin u pismu poslanom 3. prosinca 2018.: Veselimo se vašem ulasku u obitelj F-16

Objavljeno

na

Objavio

U vladi i MORH-u, pak kažu da je oko posla razmijenjeno više od tisuću mailova, tako da izdvajanje tek dva, o upozorenjima SAD-a, ne daju pravu sliku.

Sve do samog kraja 2018. posao između Hrvatske i izraela o kupovini esakdrile njihovih borbenih zrakoplova F-16 Barak nije bio propao.

Takav stav i Izraelaca, američke administracije, a posebno proizvođača zrakoplova, američke kompanije “Lockheed Martin”, hrvatska je vlada i Ministarsvo obrane dobivala još u prosincu prošle godine, piše Večernji list

Naprotiv, zadnja komunikacija između Lockheed Martina i ministra obrane RH, Damira Krstičevića, od 3. prosinca 2018. govori o tome da američki proizvođač i dalje podupire hrvatsko-izraelski dogovor, te poziva na “fleksibilnost”.

Nema nagovještaja da će posao propasti, nego da se vode tripartitni razgovori SAD-a Izraela i Hrvatske o, očito kompromisnom rješenju koje moglo proći unutar radara politike SAD-a kada su u pitanju odobrenja(TPT) za transfere naoružanja i i izvoz zrakoplova koji su američki proizvod. Između Božića i Nove godine, ipak, u medije stiže vijest da je posao ipak propao.

U vladi i MORH-u, pak kažu da je oko posla razmijenjeno više od tisuću mailova, tako da izdvajanje tek dva, o upozorenjima SAD-a, ne daju pravu sliku.

Pogovoru što Vlada RH u to vrijeme šalje delegacije na dodatne konzultacije i provjere u SAD i Izrael. Još u rujnu 2017., što je potpuna novost, State Department službeno odobrava izraelsko-hrvatski deal i prilaže specifikaciju zrakoplova – koja sadrži glavne izraelske modifikacije, dakle dozvoljava se nabavka Baraka, a ne golog američkog F-16!

 

Krstičević: Američka strana nijednim službenim dokumentom nije zabranila prodaju izraelskih zrakoplova Hrvatskoj

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari