Pratite nas

Kolumne

Nenad Piskač: Praljak je davno prozreo kretene i izdajice

Objavljeno

na

S prijezirom. Odbacujem!

S prijezirom odbacujem vašu presudu.
General Slobodan Praljak, Den Haag, 29. studenoga 2017.

Htjedoh preskočiti ovotjedni tekst. Nekako mi je mučno, tijesno, mračno. Vidim da će domaće i međunarodne protuhrvatske snage obezvrijediti i osobu i čin, da će disciplinirati nedisciplinirane populiste, da će cenzurirati sve i svakoga, da će presudu na kraju inkluzivirati „na ove prostore“. Zato treba „smiriti tenzije“. Ako ih smire u hrvatskim redovima zadržat će dosadašnju „političku stabilnost“ Hrvata „na ovim prostorima“, narušenu Praljkovom bočicom otrova. Prevesti će nas i ovdje i u Bosni i Hercegovini žedne preko vode.

Prema njihovim kriterijima zajednički zločinački pothvat sastoji se u tome što smo si devedesetih uzeli previše slobode. Nama je namijenjena jugoslavenska sloboda pod beogradskom čizmom, a čini se i mudžahedinskom logikom. Politička poruka Praljkove bočice i dragovoljnoga odlaska u smrt visoko nadilazi, naime, posttuđmanovsku politiku „stabilne haaške kolonije“ započete po 3. siječnju godine 2000. Zato treba hitno gasiti vatru, kako u Zagrebu, tako i u Mostaru.

Jedino suđenjem izdajicama mogu se dugoročno „smiriti tenzije“

Evo razmišljanja zbog kojih sam mislio apstinirati, a onda odustao, kad sam se uvjerio u novo peglanje „po glavi stanovnika“. Prvo, kad bi sad netko postavio spomen ploču generalu Slobodan Praljku s natpisom „S prijezirom odbacujem vašu presudu!“ vlast bi je zajedno s oporbom proglasila protudržavnom. Plenković kaže da Hrvatska poštuje presudu, premda mu je prije četiri dana bila neprihvatljiva. Navodno nije zadovoljan samo nekim dijelovima presude. S kojim je dijelovima zadovoljan?

Drugo, je li optuženik u objedinjenom procesu koji premine tijekom izricanja presude preminuo kao presuđeni „ratni zločinac“ ili je preminuo kao nevin čovjek. Čini se da je u ovome trenutku baš ovo pitanje najbolnije za haaški kupleraj i njegovu klijentelu „na ovim prostorima“. Da nije bilo Praljkove bočice, sve bi bilo svršeno u tišini. Zato je izuzetno važno utvrditi točno vrijeme preminuća. Po svemu sudeći General je preminuo u sudnici prije izricanja cjelovite presude, a svakako prije negoli je primio pisani otpravak presude. U tom slučaju preminuo je kao nevin čovjek. Što je bio i jest sve i da je umro poslije izricanja presude u bolnici.

Treba, međutim, i glede prijezira i glede odbacivanja napraviti korak više. I napraviti katalog o tome što sve i koga sve treba vjerodostojno prezreti i vjerodostojno odbaciti. Na temelju toga strateški važnoga kataloga za sadašnjost i budućnost države i nacije, istine i pravde, stvoriti nacionalni konsenzus. A potom razraditi taktiku provedbe s pripadajućim akcijskim planovima. Ako su se mogli smišljati i provoditi akcijski planovi koji su mic po mic, godinicu po godinicu, doveli do presude, onda se valjda pila može okrenuti.

No, prije svega – uhititi izdajice. Tenzije se mogu vjerodostojno smiriti jedino pravednim i brzim suđenjem pred domaćim sudom izdajicama za zajednički zločinački pothvat. Uz ovaj pravni pristup smirivanju tenzija postoji i onaj drugi – demokratski. Prijevremeni izbori. Ako pravni pristup zakaže. Na Hrvatsku je 29. studenoga izvršena međunarodnopravna agresija uz pomoć pete kolone. Ako se na to ne odgovori, onda to znači da je hrvatska država kapitulirala, tj. da je okupirana.

Specifično i originalno izbjegavanje izražavanja žalosti

Stanje je ovakvo: Hrvati u žalosti. Ne daju im dan žalosti. Ni minutice šutnje za generala Praljka. Koja kretenska odlučnost i petokolonaška ustrajnost! Samo u proteklih 14 godina napravio je za istinu, koja oslobađa okova svih vrsta – pa i okova kretena i izdajica, više od državnih ustanova i demokratskih nam legitimiteta. Njegov četrnaestogodišnji rad sabran u knjigama kao plod obrane od konstrukta tužbe, iako je sa stajališta istine vrhunsko opće dobro u Hrvatskoj je službeno oporezovani šund.

Je li posrijedi kretenluk ili izdajluk, sa stajališta protuhrvatskih posljedica potpuno je svejedno. To je glede zaštite nacionalnih interesa i nacionalne sigurnosti – luk i voda. Od rješenja o šundu do osude Hrvata kao jedinih krivaca za „rat na ovim prostorima“ mali je korak za čovječanstvo, ali veliki za hrvatski put u pakao.

S prijezirom, hoću reći, odbacujem rješenje o šundu i minutu šutnje „za sve žrtve“ djelomično popunjene sabornice, koju lažno prikazuju kao minutu šutnje za hrvatskoga branitelja Slobodana Praljka. Kakav bi to državni sabor bio, koji minutom šutnje ispraća autora šunda? Ovako je pak ostao mesić-pusić-josipovićevski dosljedan.

Sabor je u istome sastavu ne tako davno održao minutu šutnje za preminuloga Predraga Matvejevića, koji je u nepostojeći zajednički zločinački pothvat hrvatske agresije na BiH utrpao i tri „talibana“, znamenita hrvatska književnika i dokazana rodoljuba. S prijezirom nju sam već ranije odbacio. Matvejević je u temelju Jugoslavije i haaške presude. Praljak u temelju hrvatske države. Sudeći prema kriteriju minute šutnje Hrvatska živi u Jugoslaviji. Nju s prijezirom odbacujem, bez obzira na rezultate prvoga referenduma. U bilo kom obliku, što je stajalište utemeljeno na Ustavu Republike Hrvatske.

Stabilnost prije i poslije Praljkove bočice

Odavno s prijezirom odbacujem haašku politiku i haaški kupleraj i haaški kolonijalni mentalitet kojima nam oduzimaju dostojanstvo i budućnost. I petokolonaše. S prijezirom odbacujem izdaju i veleizdaju. Judeke i yudeke. I one koje su trebali a nisu dosad locirali, uhitili, transferirali i sudili im za zajednički zločinački pothvat dugoročno suprotiv Hrvatima. „Na ovim prostorima“, dakako, na kojemu se govori „zajedničkim jezikom“. Jugoslavenskim hibridom, kakav ovih dana demonstrira kontradiktorni „glasnogovornik“ haaškoga kupleraja.

S prijezirom odbacujem „poruke smirivanja i ohrabrivanja“ sve dok u zaptu ne vidim autore „tajnoga svjedočenja“, „slučajne države“, „ustaških zmija“, „konglomerata loših politika“, „agresije na BiH“, „brijunskih transkripta“, „topničkih dnevnika“, „prekomjernih granatiranja“, „zajedničkih zločinačkih pothvata“, „suočavanja s prošlošću“, „ovih prostora“ i drugih dosjetaka koje su sve stale u malu bočicu Velikoga Ratnika. Hajka na „znane i neznane“ već je počela, a službena Hrvatska službeno putuje objaviti poruke smirivanja (hrvatskih tenzija) i ohrabrivanja (u političkoj stabilnosti „regiona“). I „zapaliti svijeću“. Kome? Autoru šunda?

Koga će se unatoč kroničnome nedostatku proaktivne politike smirivati i ohrabrivati? Hrvate. U BiH. Ovi u Hrvatskoj već su politički stabilni do neprepoznatljivosti. I poslije haaške bočice Hrvatska dokazuje da je stabilna haaška kolonija. Zašto Hrvate, a ne Bošnjake ili Srbe u BiH? Da ne naruše uspostavljenu stabilnost (jer Bošnjaci i Srbijanci su stabilni, kaj ne?), da ne skrenu s tračnica političke korektnosti u populističke zablude. Da se inkluziviraju u odluke „visokih predstavnika“. Da sve ostane kao i prije Praljkove bočice. A ne može više ništa biti isto, jer je sve s prijezirom odbačeno.

Odricanje od Praljka i Praljkovo odricanje od judeka i yudeka

Praljkovo – s prijezirom odbacujem! – komotno može odmah zamijeniti HOS-ovo – za dom spremni. Ima istu snagu i zahtijeva istu hrabrost. Kakve nema bijeda hrvatskoga višestranačja, ovdje i tamo u BiH. Nijedna stranka ovih dana nije dala službeno priopćenje i izrazila svoje službeno stajalište o presudi i sudištu, otrovu i Praljku, kamoli o kontinuitetu izdaje.

Kalkulanti kalkuliraju. Sluge služe. Glumci glume. Lašci lažu. Razvodnjavaju dimenzije i presude i tragedije. Istrenirali su poze na 3.000 prethodnih sličnih sudbina hrvatskih branitelja, na ustavnom zakonu o suradnji koji se ovdje čita kao zakon o dopuštenoj izdaji, na primanju neprihvatljivih optužnica i slanju hrvatskih branitelja u međunarodni kupleraj.

I u smrti službena se Hrvatska odrekla generala Praljka i njegova „šunda“. Službeno su svi naši destilirani judeki i yudeki stali u sad već povijesnu, epsku, bočicu. A sad, poslije „29. novembra“ i oni znaju – Praljak ih je službeno izbacio sa svojega sprovoda. Tko bi normalan želio sprovod s toliko šunda u tužnoj povorci?! S prijezirom ih je odbacio još prije dvije godine! Ni grob ne želi. Što će mu na njemu vijenci judeka i yudeka?

Kad je trebalo, da se zna, Praljak je bio za dom spreman, a majstori politšunda nisu ni onda, niti kasnije. Ni u Sunji, ni u Bosni, ni u Hercegovini, a niti u Haagu. Svi oni znaju da je rješenje bh čvora i desubjektivizacije Hrvata revizija Daytona, ili uspostava trećega entiteta. Trećega nema. Niti će ga biti. Što o tome kažu hrvatski demokratski legitimiteti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini? Ništa.

Poznata je Praljkova izjava iz doba kad su mu tek pakirali: „Ako ćemo mi završiti u Haagu, jer su oni jaki, a ne zato što su pravedni, prije ili kasnije neka će pokoljenja reći da je netko bio kreten i izdajica, a netko častan čovjek“.

S prijezirom, dakle, odbacujem kretene i izdajice, jer mi se ne da čekati da to učine nova hrvatska pokoljenja. Ako ih bude „na ovim prostorima“. A i termin „ovih prostora“ – otrovni destilat Jugoslavije – također s prijezirom odbacujem.

Politički i pravno, etički i braniteljski. Fuj.

Zato sam, začepivši nos, odustao od apstinencije.

Nenad Piskač / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Sve se zna još od Biblije

Objavljeno

na

Objavio

Njonjologija je relativno mlada znanost. Razvila se početkom pedesetih godina prošlog stoljeća u okviru socijalne psihologije i istraživanja konformizma.

Otac njonjologije je poljski psiholog Solomon Asch, kojeg je zanimalo kako to da ljudi pored zdravih očiju radije slijede mišljenje, stavove i ponašanja većine, iako su pogrešna. Dakle, koji je izvor konformizma, kako egzaktno dokazati da većini ljudi drugi nosi glavu?

Asch je napravio eksperiment. Protokol je bio sljedeći: uzeo je osam ljudi, od kojih su sedmorica bila njegovi suradnici, a tek je jedan bio stvarni subjekt eksperimenta i nije znao za ‘trik’ kojem je svrha bila banalna, kao, bukvalno, matematički zadatak djeteta iz prvog osnovne – napraviti vizualno razlikovanje linija.

Tako je na jednoj karti nacrtao tri linije različite duljine, na drugoj pak karti samo jednu liniju koja je po duljini odgovarala samo prvoj liniji s prve kartice. Ispitanici su trebali vizualno uočiti i reći koja linija s druge kartice odgovara duljini jedne od tri linije na prvoj kartici. piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Aschovi suradnici namjerno su govorili krivo, dok je subjekt istraživanja, koji je predzadnji govorio, ponovio njihov netočni odgovor iako je jasno vidio da odgovor nije točan, ali se priklonio mišljenju većine, pored zdravih očiju. Tijekom daljnjih eksperimenata Asch je utvrdio da je čak 76 posto testiranih sklono prikloniti se mišljenju većine, unatoč tome što u stvarnosti vide sasvim drugo, i to rade bez ikakve prisile.

Konformizam, kada je ljudsko ponašanje u grupi u pitanju, jest najčešće ponašanje, prikloniti se većini bilo da su u pitanju mišljenja, ideje, moda, ili bilo što drugo.

Budući da Asch ovoj grani socijalne psihologije nije dao ime, nazvat ću je njonjologija, u smislu da konformizam jednako pristaje da neka osoba jako visoko kotira i funkcionira u grupi, čoporu, bez obzira što su joj na čelu osobe sasvim oprečnih političkih vizija i strategija, bilo da se radi o Ivi, Jadranki, Tomislavu ili Andreju, Njonjo će uvijek imati stav koji je u skladu s većinom, bez obzira što ima zdrave oči, uši i sasvim dostatnu sposobnost rasuđivanja da bi donio osobni stav.

Preteča njonjologije kao egzaktne znanosti i istraživanja koje je napravio Solomon Asch nalazi se u pučkoj predaji i mudrosti koja kaže: U čoporu smrdi, ali je toplo. Korijene pak njonjologije nalazimo još u Bibliji kod proroka Jeremije (5, 21) koji veli: ‘Čujte, dakle, ovo, narode ludi i nerazumni: oči imaju, a ne vide, uši imaju, a ne čuju.’

Njonjologija objašnjava čudne i nelogične fenomene, ne samo u kontekstu društvenog ponašanja ljudi, već i u znanosti. Bez njonjologije ne bismo mogli razumjeti niti pomodarstvo, u ovom slučaju znanstveno. Premda je Rimbaud, iako pjesnik, prije nastanka njonjologije kao dijela socijalne psihologije, primijetio da od svih imperativa na Zapadu je ostao samo jedan: biti bezuvjetno moderan.

To je potvrdila ovogodišnja Nobelova nagrada za ekonomiju. Trenutno je u modi ekologija i klimatske promjene. Nobela su dobila stoga dva ekološka ekonomista William Nordhaus s Yalea i Paul Romer sa Stanforda, inače, gle vraga, bivši glavni analitičar Svjetske banke.

Oni su razvili studije o odnosu ekonomije i klimatskih promjena. Gdje je problem? Jednostavno, oni su dio ekipe čiji su učitelji stvorili i doveli do ovakvoga stanja. Romerov prethodnik sa Stanforda, Paul Ehrlich u knjizi “The Population Bomb” tvorac je neomaltuzijanske teorije koja kaže da će zemlja ekološki i svekoliko kolabirati ukoliko se ne počnu provoditi mjere depopulacije, smanjivanje rađanja, i krene se prema tzv. održivom razvoju.

Inače, Ehrlich se javno dao sterilizirati da bi pokazao svojim primjerom kojim putem ići. I što se dogodilo? Kako je počeo snažan demografski pad na Zapadu na temelju teorija škole kojoj pripadaju i naši novi zeleni nobelovci, došlo je do ekonomskog pada.

Događa se premještanje industrije u zemlje s niskom cijenom radne snage (Azija) bez ikakvih ekoloških standarda. U Pekingu smog možete rezati nožem. Paralelno s tim, budući da je cijena robe pala, na Zapadu se događa hiperkonzumerizam i paralelno gušenje u smeću. I eto vam katastrofe za naš planet.

Zaključak, škola koja je odgovorna za klimatske promjene, preko dva istaknuta predstavnika, dobiva “ekološkog” Nobela!?

U Hrvatskoj njonjologija egzaktno može utvrditi propadanje ove zemlje. To je aktualni izborni zakon. On je skrojen po mjeri Njonja. Naime, kada je Bruna Esih polemizirala sa Plenkovićem u Saboru, ovaj joj je odgovorio da je nikada ne bi stavio na listu da ju je bolje poznavao. Dakle, da biste ušli u Sabor morate biti podrepaš šefa stranke, iliti Njonjo.

Zato su Njonje tako žestoko protiv referenduma o novom izbornom zakonu, jer većini koju, kako je Asch istražio, čine konformisti, Njonje. Ostalo su marginalci, kako je izvrsno detektirao Plenković.

Zato za novi izborni zakon koji će dokinuti njonjizaciju Hrvatske predlažem jednostavno ime: ‘Lex Njonjo.’

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Slobodno tržište? Priča za malu djecu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijačić: Povjesničari moraju stati u zaštitu svoga dostojanstva

Objavljeno

na

Objavio

Nema kraja srpskim lažima na račun Hrvatske. Prije samo nekoliko dana, čelnik Srba u RH Milorad Pupovac, u Sisku je sudjelovao na komemoraciji tzv. dječjim žrtvama navodnoga ustaškoga logora. Rekao je da je to bio, po broju žrtava, najveći i najzloglasniji dječji logor u NDH, da je kroz njega prošlo oko 7000 djece, a svako treće ili četvrto dijete u tome je logoru umrlo i ondje pokopano. Pupovac je u nastavku istaknuo da su okupljeni došli odati počast toj djeci, ali i zahvalnost ljudima iz Siska, Zagreba, cijele Hrvatske, aktivistima Crvenoga križa, a prije svega humanitarki Dijani Budisavljević, koji su spašavali djecu logoraše od sigurne smrti.

Povijest je odavno utvrdila da je to što Pupovac priča običan povijesni falsifikat i kleveta Hrvatske i hrvatskoga naroda. Vlasti NDH poslije poznate Bitke na Kozari pokupile su ostavljenu djecu po šumama i pustopoljinama Bosne budući da su ustanici protiv NDH doživjeli težak poraz i mnogi stradali. Lani je dr. Nikica Pavić s Hrvatskoga instituta za povijest objavio i znanstveni rad o tome u kojemu dokumentirano navodi kako ne postoje dokazi o tome da je Prihvatilište za djecu u Sisku bilo logor o kakvome sada Pupovac priča i da su u tome Prihvatilištu djeca zapravo spašavana. Djeca ostavljena u šumi, teško bolesna i izgladnjela spašavana su nakon izravne direktive poglavnika Ante Pavelića da se angažiraju sve moguće zdravstvene i humanitarne službe.

Dijana Budisavljević, koju Pupovac ističe u pozitivnome kontekstu, surađivala je s vlastima NDH bez kojih ne bi mogla ništa, a po tvrdnjama dr. Barića, njezina je uloga u cijeloj priči predimenzionirana. I vlasti NDH dale su joj zahvalnicu za taj rad. Dakle djeca su liječena, hranjena i udomljavana. Mnogi spašavatelji te djece i sami su se razboljeli od zaraznih bolesti tijekom skrbi, a jedna je časna sestra i preminula. Jasno je, mnoga su djeca uslijed svega što su preživjela bila neizlječiva i velik broj ih je umro, oko 25 posto od broja pristigle. Neki su umrli tijekom liječenja i u zagrebačkim bolnicama, ali su svejedno uvršteni, što su nedavno utvrdili istraživači Vukić i Leljak, na jasenovački popis žrtava na kojemu su i danas kao poruga stvarnoj povijesti koju nitko ne uklanja.

Ne postoji dokaz da je ijedno dijete ubijeno

Dakle priča se može postaviti i ovako: NDH je mogla ostaviti djecu po šumama i bespućima i sva bi pomrla te ju možda, u tome slučaju, danas nitko ne bi prozivao ni okrivljavao za stradanje te djece. Ali budući da stvarna slika NDH nije ono što uporno podvaljuju jugoslavenska historiografija i Milorad Pupovac, NDH je spasila 75 posto djece. Postoje mnogi dokazi o očajničkoj skrbi da se djeca spase, a ne postoji ni jedan dokaz da je i jedno dijete ubijeno. Svejedno, u očima Milorada Pupovca nema olakotne okolnosti, za njega je to bio dječji ustaški logor.

Koliko god bilo sablasno da jedan u povijesnome smislu neobrazovani dužnosnik arbitrira, to je od njega zapravo i očekivano jer on čitavu svoju političku karijeru vulgarno laže i vrijeđa. Pogledajte samo koliko je puta lagao u posljednjih desetak dana. Najprije je s konferencije za novinare poslao u javnost grubu laž da su Srbi 90-ih na trgovima morali potpisivati izjave o lojalnosti. Nitko ne zna za takve pojave niti ih on može dokazati. Ali ni premijer ni predsjednica nisu reagirali na te gnusne laži protiv RH, ravne onim njegovima iz 90-ih da je prekršteno 11 tisuća pravoslavne djece.

Izmišljeni atentat

Par dana poslije izmislio je atentat na sebe na zagrebačkome Dolcu, a kad se ispostavilo da je čovjek na njega bacio krišku limuna jer mu se svojedobno nabacivao ženi, niti se Pupovac zastidio, niti su oni koji su dramatično stali uz njega pljujući po vlastitome narodu, predvođeni dakako Plenkovićem, rekli ni a. Nakon toga, događa se ova predstava u Sisku. Ove godine, koliko se može razabrati iz novinskih izvješća, Pupovac se čak nije usudio ni reći da su vlasti NDH u “dječjem logoru” u Sisku ubijale djecu, tek je spomenuo da je ondje svako četvrti dijete umrlo i pokopano. Da je čestit i savjestan čovjek, mogli bismo ga pitati: Pa što onda ne zahvališ Paveliću i vlastima na činjenici što su spasili tri četvrtine djece?

Naravno, suludo je takvo logički postavljeno pitanje uputiti nekome tko je beznadno zarobljen u velikosrpskoj političkoj ideji. Ono, pak, što zaprepašćuje jest činjenica da je Plenkovićeva Vlada poslala izaslanicu na tu velikosrpsku provokaciju. Bila je to ministrica Nada Murganić, i inače već prepoznata kao Plenkovićeva podrepašica. U ime Plenkovića ona je bila pokroviteljica prljave laži. Teško da itko može niže pasti. U ime predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića bio je potpredsjednik Furio Radin.

Izdaja hrvatskih interesa

Ne moraju, naravno, Plenković, Murganić, Jandroković, Radin ni drugi poznavati povijest, ali moraju znati tko to zna. Ako su hrvatski istraživači i povjesničari utvrdili stvarne činjenice, onda je pitanje zašto se oni ne priklanjaju znanstvenicima i zašto pristaju na velikosrpsku historiografiju te da Pupovac tumači sve što se događalo. Jedini je odgovor da su oni pristali na izdaju hrvatskih interesa.

Konačno, zar nije vrijeme da reagiraju i hrvatski povjesničari. Ovih je dana jedan potpuno primitivni političar, čelnik HNS-a Ivan Vrdoljak, zastupao tezu da se eliminira povijest iz srednjih strukovnih škola, a da se profesori povijesti prekvalificiraju. Isto je govorila i ministrica Blaženka Divjak, što je doprinijelo sumraku pameti u ovoj državi jer pretpostavljaju da je hrvatska mladost toliko glupa da ju ništa ne treba zanimati nego uska struka od koje će živjeti.

Dakle Vrdoljak i Divjak eliminirali bi povijest, a ono malo što bi od nje ostalo, tumačio bi cijeloj naciji Milorad Pupovac. Povjesničari, kad već ne će korumpirani anacionalni političari, moraju ustati u zaštitu svoga dostojanstva, svoje struke i napokon, svoje domovine. Ne ustanu li, dogodine će Plenković biti pokrovitelj na proslavi četničkoga ustanka u Srbu.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari