Pratite nas

Kolumne

Nenad Piskač: Praljak je davno prozreo kretene i izdajice

Objavljeno

na

S prijezirom. Odbacujem!

S prijezirom odbacujem vašu presudu.
General Slobodan Praljak, Den Haag, 29. studenoga 2017.

Htjedoh preskočiti ovotjedni tekst. Nekako mi je mučno, tijesno, mračno. Vidim da će domaće i međunarodne protuhrvatske snage obezvrijediti i osobu i čin, da će disciplinirati nedisciplinirane populiste, da će cenzurirati sve i svakoga, da će presudu na kraju inkluzivirati „na ove prostore“. Zato treba „smiriti tenzije“. Ako ih smire u hrvatskim redovima zadržat će dosadašnju „političku stabilnost“ Hrvata „na ovim prostorima“, narušenu Praljkovom bočicom otrova. Prevesti će nas i ovdje i u Bosni i Hercegovini žedne preko vode.

Prema njihovim kriterijima zajednički zločinački pothvat sastoji se u tome što smo si devedesetih uzeli previše slobode. Nama je namijenjena jugoslavenska sloboda pod beogradskom čizmom, a čini se i mudžahedinskom logikom. Politička poruka Praljkove bočice i dragovoljnoga odlaska u smrt visoko nadilazi, naime, posttuđmanovsku politiku „stabilne haaške kolonije“ započete po 3. siječnju godine 2000. Zato treba hitno gasiti vatru, kako u Zagrebu, tako i u Mostaru.

Jedino suđenjem izdajicama mogu se dugoročno „smiriti tenzije“

Evo razmišljanja zbog kojih sam mislio apstinirati, a onda odustao, kad sam se uvjerio u novo peglanje „po glavi stanovnika“. Prvo, kad bi sad netko postavio spomen ploču generalu Slobodan Praljku s natpisom „S prijezirom odbacujem vašu presudu!“ vlast bi je zajedno s oporbom proglasila protudržavnom. Plenković kaže da Hrvatska poštuje presudu, premda mu je prije četiri dana bila neprihvatljiva. Navodno nije zadovoljan samo nekim dijelovima presude. S kojim je dijelovima zadovoljan?

Drugo, je li optuženik u objedinjenom procesu koji premine tijekom izricanja presude preminuo kao presuđeni „ratni zločinac“ ili je preminuo kao nevin čovjek. Čini se da je u ovome trenutku baš ovo pitanje najbolnije za haaški kupleraj i njegovu klijentelu „na ovim prostorima“. Da nije bilo Praljkove bočice, sve bi bilo svršeno u tišini. Zato je izuzetno važno utvrditi točno vrijeme preminuća. Po svemu sudeći General je preminuo u sudnici prije izricanja cjelovite presude, a svakako prije negoli je primio pisani otpravak presude. U tom slučaju preminuo je kao nevin čovjek. Što je bio i jest sve i da je umro poslije izricanja presude u bolnici.

Treba, međutim, i glede prijezira i glede odbacivanja napraviti korak više. I napraviti katalog o tome što sve i koga sve treba vjerodostojno prezreti i vjerodostojno odbaciti. Na temelju toga strateški važnoga kataloga za sadašnjost i budućnost države i nacije, istine i pravde, stvoriti nacionalni konsenzus. A potom razraditi taktiku provedbe s pripadajućim akcijskim planovima. Ako su se mogli smišljati i provoditi akcijski planovi koji su mic po mic, godinicu po godinicu, doveli do presude, onda se valjda pila može okrenuti.

No, prije svega – uhititi izdajice. Tenzije se mogu vjerodostojno smiriti jedino pravednim i brzim suđenjem pred domaćim sudom izdajicama za zajednički zločinački pothvat. Uz ovaj pravni pristup smirivanju tenzija postoji i onaj drugi – demokratski. Prijevremeni izbori. Ako pravni pristup zakaže. Na Hrvatsku je 29. studenoga izvršena međunarodnopravna agresija uz pomoć pete kolone. Ako se na to ne odgovori, onda to znači da je hrvatska država kapitulirala, tj. da je okupirana.

Specifično i originalno izbjegavanje izražavanja žalosti

Stanje je ovakvo: Hrvati u žalosti. Ne daju im dan žalosti. Ni minutice šutnje za generala Praljka. Koja kretenska odlučnost i petokolonaška ustrajnost! Samo u proteklih 14 godina napravio je za istinu, koja oslobađa okova svih vrsta – pa i okova kretena i izdajica, više od državnih ustanova i demokratskih nam legitimiteta. Njegov četrnaestogodišnji rad sabran u knjigama kao plod obrane od konstrukta tužbe, iako je sa stajališta istine vrhunsko opće dobro u Hrvatskoj je službeno oporezovani šund.

Je li posrijedi kretenluk ili izdajluk, sa stajališta protuhrvatskih posljedica potpuno je svejedno. To je glede zaštite nacionalnih interesa i nacionalne sigurnosti – luk i voda. Od rješenja o šundu do osude Hrvata kao jedinih krivaca za „rat na ovim prostorima“ mali je korak za čovječanstvo, ali veliki za hrvatski put u pakao.

S prijezirom, hoću reći, odbacujem rješenje o šundu i minutu šutnje „za sve žrtve“ djelomično popunjene sabornice, koju lažno prikazuju kao minutu šutnje za hrvatskoga branitelja Slobodana Praljka. Kakav bi to državni sabor bio, koji minutom šutnje ispraća autora šunda? Ovako je pak ostao mesić-pusić-josipovićevski dosljedan.

Sabor je u istome sastavu ne tako davno održao minutu šutnje za preminuloga Predraga Matvejevića, koji je u nepostojeći zajednički zločinački pothvat hrvatske agresije na BiH utrpao i tri „talibana“, znamenita hrvatska književnika i dokazana rodoljuba. S prijezirom nju sam već ranije odbacio. Matvejević je u temelju Jugoslavije i haaške presude. Praljak u temelju hrvatske države. Sudeći prema kriteriju minute šutnje Hrvatska živi u Jugoslaviji. Nju s prijezirom odbacujem, bez obzira na rezultate prvoga referenduma. U bilo kom obliku, što je stajalište utemeljeno na Ustavu Republike Hrvatske.

Stabilnost prije i poslije Praljkove bočice

Odavno s prijezirom odbacujem haašku politiku i haaški kupleraj i haaški kolonijalni mentalitet kojima nam oduzimaju dostojanstvo i budućnost. I petokolonaše. S prijezirom odbacujem izdaju i veleizdaju. Judeke i yudeke. I one koje su trebali a nisu dosad locirali, uhitili, transferirali i sudili im za zajednički zločinački pothvat dugoročno suprotiv Hrvatima. „Na ovim prostorima“, dakako, na kojemu se govori „zajedničkim jezikom“. Jugoslavenskim hibridom, kakav ovih dana demonstrira kontradiktorni „glasnogovornik“ haaškoga kupleraja.

S prijezirom odbacujem „poruke smirivanja i ohrabrivanja“ sve dok u zaptu ne vidim autore „tajnoga svjedočenja“, „slučajne države“, „ustaških zmija“, „konglomerata loših politika“, „agresije na BiH“, „brijunskih transkripta“, „topničkih dnevnika“, „prekomjernih granatiranja“, „zajedničkih zločinačkih pothvata“, „suočavanja s prošlošću“, „ovih prostora“ i drugih dosjetaka koje su sve stale u malu bočicu Velikoga Ratnika. Hajka na „znane i neznane“ već je počela, a službena Hrvatska službeno putuje objaviti poruke smirivanja (hrvatskih tenzija) i ohrabrivanja (u političkoj stabilnosti „regiona“). I „zapaliti svijeću“. Kome? Autoru šunda?

Koga će se unatoč kroničnome nedostatku proaktivne politike smirivati i ohrabrivati? Hrvate. U BiH. Ovi u Hrvatskoj već su politički stabilni do neprepoznatljivosti. I poslije haaške bočice Hrvatska dokazuje da je stabilna haaška kolonija. Zašto Hrvate, a ne Bošnjake ili Srbe u BiH? Da ne naruše uspostavljenu stabilnost (jer Bošnjaci i Srbijanci su stabilni, kaj ne?), da ne skrenu s tračnica političke korektnosti u populističke zablude. Da se inkluziviraju u odluke „visokih predstavnika“. Da sve ostane kao i prije Praljkove bočice. A ne može više ništa biti isto, jer je sve s prijezirom odbačeno.

Odricanje od Praljka i Praljkovo odricanje od judeka i yudeka

Praljkovo – s prijezirom odbacujem! – komotno može odmah zamijeniti HOS-ovo – za dom spremni. Ima istu snagu i zahtijeva istu hrabrost. Kakve nema bijeda hrvatskoga višestranačja, ovdje i tamo u BiH. Nijedna stranka ovih dana nije dala službeno priopćenje i izrazila svoje službeno stajalište o presudi i sudištu, otrovu i Praljku, kamoli o kontinuitetu izdaje.

Kalkulanti kalkuliraju. Sluge služe. Glumci glume. Lašci lažu. Razvodnjavaju dimenzije i presude i tragedije. Istrenirali su poze na 3.000 prethodnih sličnih sudbina hrvatskih branitelja, na ustavnom zakonu o suradnji koji se ovdje čita kao zakon o dopuštenoj izdaji, na primanju neprihvatljivih optužnica i slanju hrvatskih branitelja u međunarodni kupleraj.

I u smrti službena se Hrvatska odrekla generala Praljka i njegova „šunda“. Službeno su svi naši destilirani judeki i yudeki stali u sad već povijesnu, epsku, bočicu. A sad, poslije „29. novembra“ i oni znaju – Praljak ih je službeno izbacio sa svojega sprovoda. Tko bi normalan želio sprovod s toliko šunda u tužnoj povorci?! S prijezirom ih je odbacio još prije dvije godine! Ni grob ne želi. Što će mu na njemu vijenci judeka i yudeka?

Kad je trebalo, da se zna, Praljak je bio za dom spreman, a majstori politšunda nisu ni onda, niti kasnije. Ni u Sunji, ni u Bosni, ni u Hercegovini, a niti u Haagu. Svi oni znaju da je rješenje bh čvora i desubjektivizacije Hrvata revizija Daytona, ili uspostava trećega entiteta. Trećega nema. Niti će ga biti. Što o tome kažu hrvatski demokratski legitimiteti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini? Ništa.

Poznata je Praljkova izjava iz doba kad su mu tek pakirali: „Ako ćemo mi završiti u Haagu, jer su oni jaki, a ne zato što su pravedni, prije ili kasnije neka će pokoljenja reći da je netko bio kreten i izdajica, a netko častan čovjek“.

S prijezirom, dakle, odbacujem kretene i izdajice, jer mi se ne da čekati da to učine nova hrvatska pokoljenja. Ako ih bude „na ovim prostorima“. A i termin „ovih prostora“ – otrovni destilat Jugoslavije – također s prijezirom odbacujem.

Politički i pravno, etički i braniteljski. Fuj.

Zato sam, začepivši nos, odustao od apstinencije.

Nenad Piskač / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HRVATSKOJ TREBA KINESKI ZID NA ISTOKU

Objavljeno

na

Objavio

Jučer je konačno (na velika zvona) objavljeno potpisivanje ugovora s kineskim konzorcijem (China Road and Bridge Corporation – CRBC) za gradnju Pelješkog mosta, čime će (ako Bog da i sreća junačka) jedan ozbiljan problem biti riješen.

Bakir Izetbegović (nesretni) koji je umislio da je neki čimbenik na ovim prostorima pomalo ‘ropće, nešto blebeće i Komšić, ali po svemu sudeći Hrvatska se izborila za pravo da na svojoj zemlji gradi ono što želi, što me jako, jako raduje.

Zaigralo mi je srce kad sam ugledao onog Kineza za govornicom, ali onako, iskreno, kao da je naš, iz Zagore ili Dalmacije… Držim palčeve i Kinezima i našoj Vladi (ali ne zaboravljam Istanbulsku konvenciju!) i željno čekam kineske brodove i tehniku na našem moru i obali.

Nadajmo se da ćemo za 3-4 godine zaobilaziti Neum i bh carinu i policiju. Red je da i oni malo ohanu (kako bi se reklo u Sarajevu) i okupaju se koji put u „svome“ moru umjesto da nam danonoćno zaviruju u gepeke i njuškaju oko automobila.

Bravo Vlada, bravo Kinezi, jedan vanjsko-politički i prometni problem manje!

No, ostaje još dosta toga neriješeno, prije svega s našim istočnim susjedima Srbima koji su sve agresivniji i kojih se (nažalost), nećemo tako brzo riješiti (kao Kinezi Mongola) – kad kažem Srba, naravno, ne mislim na sve Srbe, nego samo na onih 80-90% koji podržavaju Vučića, Šešelja, Vulina i velikosrpsku ideologiju, ostalima KAPA DOLJE!

Nešto razmišljam – možda je suviše futuristički, ali ipak – pa se pitam:
Zašto ne bi s Kinezima dogovorili u paketu s Pelješkim mostom i gradnju jednog Hrvatskog zida – po uzoru na onaj njihov Veliki koji je svrstan među svjetska čuda?

Naš ne bi morao biti planetarna atrakcija – a bio bi i bitno kraći (barem desetak puta), samo nek posluži svrsi – pa koliko košta, nek košta!

Kinezi su svoj Zid gradili u 3. stoljeću kako bi se zaštitili od upada barbara (nomadskih mongolskih plemena) i u međuvremenu je (na sreću) izgubio svoj strateški značaj i ostao samo turistička atrakcija, jer barbari su se civilizirali, pa kineski seljaci više ne strahuju od njihovih ataka.

Mi Hrvati, nažalost, nismo takve sreće. Naši barbari s istoka preživljavaju sve mijene, stoljeća i civilizacijske promjene i ostaju istog mentalnog sklopa kao da je još uvijek XIII ili XIV stoljeće.

Čak se čini da su sve nasrtljiviji i bezobzirniji iz godine u godinu. I utoliko bi radikalne mjere zaštite od takve opasnosti, po mome sudu, bile potpuno opravdane i nužne!

Naravno, ako bi se odlučili na gradnju Hrvatskog zida, morali bi smo uzeti u obzir da su se vremena od stoljeća trećeg do danas itekako promijenila i osmisliti i nova tehnička rješenja – primjerice, ugradnja električnih vodova niskog napona (a na nekim mjestima možda i visokog) koji bi služili za odvraćanje onih najnasrtljivijih primjeraka spomenutih barbara (poput Šešelja, Vulina, Vučića, Dačića…)

Konačno, to bih prepustio stručnjacima iz spomenutog kineskog konzorcija koji svakako imaju najbolje rješenje, uz toliko iskustva i nakon svih onih građevinskih zahvata što su ih do sada izveli.

I ne bih se nikako složio s onima koji tvrde kako bi troškovi izgradnje takvog suvremenog „Hrvatskog zida“ na istoku bili visoki.

Najviša je ova cijena koju plaćamo danas, komunicirajući s onima s kojima nikakvog suvislog razgovora nema i ne može ga biti.
Da bi čovjek imao normalne odnose sa susjedom, treba prije svega imati normalnog susjeda, zar ne?

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Aleksandar Vulin proglašen personom non grata u Hrvatskoj! MVEP: ‘Nije dobrodošao u RH do daljnjega’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Svi bi srpski političari potpisali Šešeljevu tvrdnju o ‘veštačkoj hrvatskoj naciji’

Objavljeno

na

Objavio

Trešnje se rascvale i bit će ih više nego banana, ako ne bude mraza kao lani. U prošlom je tjednu cvala i nova ljubav između Hrvatske i Srbije, ma upravo obiteljska atmosfera koja je završila obiteljskim nasiljem kao i obično. Koja je uopće bila svrha putovanja hrvatske saborske delegacije u prijateljsku zemlju s kojom nemamo nikakve račune, teško se domisliti. Ako je riječ o gospodarskoj suradnji, ona ionako postoji i trgovci trguju kao što su činili uvijek u povijesti, pa i u ratovima. Tu zakonodavna hrvatska vlast iliti Hrvatski sabor ionako ne može ni pomoći ni odmoći.

Ako je riječ o pravosuđu, ni tu se saborski i skupštinski manekeni nemaju što dogovarati, budući da je prijateljska zemlja velikodušno preuzela na sebe regionalnu jurisdikciju, koja je po prirodi stvari nadređena nacionalnoj, znači i hrvatskoj. Ako je riječ o nestalim hrvatskim ljudima, braniteljima i civilima koji su ubijeni u srpskoj i srbijanskoj agresiji, i tu se nema što reći jer Srbija zadržava za sebe dokumente i bolničke kartone (Vukovar) da ne bi otkrila koliko je Hrvata masakrirala njezina vojska, s pridruženim četnicima iz Srbije i Hrvatske. Ako je riječ o arhivima iz doba Nezavisne Države Hrvatske, ne samo filmovima nego i arhivima Jasenovca primjerice, i oko toga se nije moglo razgovarati jer je i prije posjeta delegacije rečeno da se radi o „zaštićenom kulturnom dobru, važnom za Srbe i Srbiju“, za Hrvatsku nevažnom.

Koga to još štite Srbi i Srbija, nije se teško domisliti, bit će da štite svoju industriju laži jer bi dokumenti progovorili  skrivenim istinama. Ako je bila namjera razgovarati o stanju hrvatske manjine u Vojvodini, ni tu se nije imalo što reći jer je stanje sve lošije, o čemu svjedoči odvažni Tomislav Žigmanov. Ergo, hrvatska saborska delegacija išla je u Beograd na nepotrebni izlet koji je umjesto roštiljem završio novim uvrjedama upućenim i delegaciji, hrvatskom narodu i simbolima hrvatske države, koji su za vladajuću srbijansku garnituru, prevođenu četnikom Vučićem, crvena (crveno-bijelo-plava) krpa od koje im pada mrak na oči.

Predstava s vrijeđanjem (kao u „Kerempuhu“) bila je očito dogovorena između vlasti i psihopata Vojislava Šešelja da malo prestraše i prodrmaju „ustaše“ i usput se osvete za prosvjede protiv Vučićeva dolaska u Hrvatsku. Naivni hrvatski zastupnici (uz Pupovca koji nikada ne će postati zreli Pribićević iz 1928., a on je ionako u Beogradu svaki vikend) opet su jednom u povijesti otišli u Belgrad i beogradsku Skupštinu, ne znajući valjda da se ondje ništa nije promijenilo niti ne će. A delegacija je bila doista oprezno sastavljena: od ljudi koji se uglavnom nisu jako zamjerili Srbima braneći oružjem svoju domovinu od srpske agresije.

Jedan se član delegacije čak preziva Milošević, pa je i to bilo u podsvijesti, premda Domagoj nema veze sa Slobodanom i Hrvat je. Anka Mrak je valjda nevino neutralna. Dobar je potez što u delegaciji nije bio Pernar, jer voditi Pernara u Beograd znači zazivati vraga i sjećanja na dvadeset osmu kada je dr. Ivan Pernar, narodni zastupnik, upucan s dva metka, od kojih je onaj u grudima nosio do kraja života, no ipak je bolje prošao od Stjepana i Pavla Radića, te Basaričeka.

Da će se zbiti atentat na Radića, znalo se danima prije, a beogradski je tisak (štampa) posve otvoreno pozivao na ubojstvo tadanjega vođe hrvatskoga naroda (a ne samo HSS-a). Atentat je dogovoren između kralja Aleksandra Karađorđevića, Slovenca popa Korošeca i ubojice Račića, koji je patološkli mrzio i ubijao Albance i Hrvate. Na sličan je način vjerojatno dogovoren verbalni atentat 2018., a „osiguranju“ naloženo da bude diskretno i neaktivno. Isti mentalni sklop kao i Račić ima zločinac Vojislav Šešelj koji govori što četnički huškač Vučić misli, a svi su oni ispali iz Miloševićeva šinjela.

Raditi distinkcije između srbijanskih političara, obično je licemjerje i defetizam: svi su oni na istim, Šešeljevim pozicijama, Vulin je ministar blagoslovom Vučića, znači dio izvršne vlasti, pa ne prolaze „analize“ da je u slučaju napada na hrvatsku delegaciju riječ samo o cirkusantu koji je više-manje na margini politike. Svi bi oni, da javno otvore dušu, potpisali Šešeljevu tvrdnju o veštačkoj hrvatskoj naciji kao rimokatoličkom zločinačkom projektu. Ne će to izreći u mikrofon, a tako bi rado. A nije ni potrebno, budući da svakim činom u odnosu na Hrvatsku potvrđuju privrženost starom projektu velike Srbije, kojemu su Hrvati smetnja. Budući da se (još) ne usuđuju oružjem krenuti opet na Hrvatsku, zabavljaju se usmeno i pisano, u tišini bruse noževe i čekaju povoljan trenutak. Vjerojatno ih Vulinova izjava da će doći u Hrvatsku kad hoće odnosno po „zapovedi vojnog komandanta“ nije razveselila, jer brbljavac trči pred rudo i otkriva skrivene zamisli. I ne baš previše skrivene.

U svemu: bilo kakvo pružanje ruke Srbiji, iz bilo kakve pobude i na poticaj bilo koje vanjske sile, besmisleni je azohizam i repriza viđenih predstava iz kojih Hrvati izlaze opečenih prstiju. Hrvatska se treba lišiti naivaca i razumjeti da zveckanje oružjem nije tek „zabava za plašenje ustaša“ nego vrlo realna opasnost koja – uz sličnu militarizaciju Bakirovih junoša – može brže nego što bilo tko misli dovesti do ratne katastrofe na jugoistoku Europe, a naša zemlja biti uvučena u novi nametnuti rat. U taj rat – ne daj Bože da ga bude – Hrvatska jednostavno ne može ući s postojećom petom kolonom, s nelustriranima i amnestiranima, jer ako nam je jednom za divno čudo usprkos tako širokoj i dubokoj petoj koloni uspjelo pobijediti, ne znači da će se i opet tako dogoditi.

Situacija je sada na stanovit način lošija: u ono doba tektonskih promjena u SSSR-u i istočnoj Europi, pada komunizma i preokreta na ovim prostorima koji se munjevito događao, ljubitelji jugoslavenske – znači velikosrpske odnosno na svaki način protuhrvatske opcije u Hrvatskoj bili su psihički, da tako kažem, dotučeni i očajni. Svijet im se srušio. Sada postupaju više-manje racionalno, imaju razrađene strategije, shvatili su da ništa nije izgubljeno, u sedlu su, kontroliraju ne samo duboku nego i plitku državu, hrvatsko-srpska kolacija izvrsno funkcionira, imaju medije i sposobni su eliminirati svakoga tko im stane na put.

Naime, nema ama baš nikakve razlike između Vojislava Šešelja i kolumnista srpskih „Novosti“, „Novog lista“, subotnjih komentatora sličnih tiskovina ili portala – istu mržnju prema svima koji ne misle kao oni bljuju neuvijeno i sustavno, a već spomenuti frljićevski „Kerempuh“ otišao je i korak dalje od Šešelja ubijajući tobože teatarski simbolično ugledne naše suvremenike, što je do detalja imitirani stil beogradskih novina 1928. koje su pozivale na ubojstvo Stjepana Radića. Rečeni današnji mediji i njihovi poslenici, te u ustanovama djelujući D. jovići i ne će pucati, oni su samo huškači kao što je bio Vučić u Glini, oni samo uzimaju na zub i daju ideje, rovareći u svim područjima, od borbe protiv „zaostalih Hrvata“ i pretežitog svjetonazora naroda, krivotvorenja povijesti, podmetanja, puštanja balona o razvrgnuću vatikanskih ugovora, kao i pokušaja da se grijesi ustaškoga režima prošire na cijeli hrvatski naroda, da mu se nametne stara hipoteka protiv koje je prvi ili među prvima ustao upravo Franjo Tuđman.

Hrvatska vlast danas vrlo mlako reagira, kao i jučer. Malo se okuražila i zabranila ulazak Vulinu, ali takvih „persona“ ima još mnogo. Kada sam spomenuo abolirane nisam mislio na baš sve abolirane, ali svakako na one koji su činili zločine, a našli se među aboliranima zbog nedjelovanja hrvatskoga pravosuđa. Ilustracija ima mnogo, a jedna se odnosi i na Šešelja koji je sredinom devedesetih na osječkom sudu bio osuđen na četiri i pol godine zatvora, a 1998. – aboliran. A bolnog li pravosuđa. Zatim su abolirani i neabolirani počeli zauzimati i dužnosti u sudstvu i policiji, pa vjerujem Glavašu kada tvrdi da je neki pomoćnik tužitelja ili što već, bio u agresorskim redovima. S hrvatskim pravosuđem dogodilo se isto što i s Hrvatskom u cjelini, jednostavno je izgubilo energiju, što koriste neprijatelji.

Isto je s Hrvatskim saborom koji je nejedinstven u svjetonazorskim i inim nacionalno krucijalnim pitanjima, za razliku od srbijanske skupštine koja unisono i izvan svake sumnje, bez obzira na stranke i kako se zovu, najvulgarnijim riječima napada zastupnicu Jerkov koja traži da se Šešelj makne iz zgrade i politike. Nadam se da ondje ne će biti pucnjave, makar ne masovne, jer im u skupštini nedostaje Hrvata za tako što, a jedini poslanik i predstavnik Hrvata, sjajni književnik Tomislav Žigmanov mora oprezno živjeti. U javljanju za HTV djelovao je odustno, kao progonjeni jelen za kojim trče psi, vukovi i vučići. Svaka mu čast na hrabrosti u obrani sve manje hrvatske manjine u Vojvodini. Ne tako daleko, u Pečuhu, hrvatska manjina ima sve što želi (dok razni protuhrvatski i protumađarski novinari u Zagrebu sotoniziraju Orbana). Imaju Hrvati u Pečuhu i hrvatsko kazalište, što je lijepo.

Vraćam se na različite persone koje nisu dobile status neželjenih u Hrvatskoj. Jadni brbljavi Vulin ne smije preko granice, ali je zato došao Irinej koji ima izjava i gorih od ministra. Zašto Irineju nije zabranjen dolazak u Hrvatsku ne tek sada, nego nakon što je izvan svake sumnje ustvrdio da ne vidi Hrvatsku na zemljovidu (kao svojedobno Lajoš), to jest ako nešto slično postoji onda je zapadno od granice Karlobag-Karlovac- Virovitica. Dalmacija, Lika i Slavonija ne spadaju u Hrvatsku, to je neizravno, ali u stvari vrlo izravno rekao prije godinu ili dvije, tri – u Hrvatskoj su se vlasti malo uznemirile, ali počasnu titulu (persona non grata) patrijarh nije dobio. Valjda mora još malo napredovati, sada je za hrvatske vlasti tek u rangu novaka. Pitanje svih pitanja je što uopće radi srbijanska državna Crkva u Hrvatskoj, ona koja je u strašnom času bila duhovna JNA (citiram povjesničarku Štefan). Danas: po uzoru na pravosudnu regionalnu i globalnu srbijansku jurisdikciju, SPC uzima sebi ista prava.

Ovih dana došla je do mene knjiga o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, oko koje (Crkve) sam imao nekih dvojba, ali sada imam sve manje. Za sada citiram: „Trenutačno u Hrvatskoj djeluje SPC, koja nema niti povijesni razlog niti kanonsku osnovu za postojanje kao nacionalna crkva u Hrvatskoj, jer bi zapravo značilo da je RH srpska kolonija.“ Podsjeća se također da je patrijarh Germogen jedini poglavar neke autokefalne Crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu (to jest u prvim minutama poslijeratnog komunističkoga zločinačkog poretka).

Manja i veća medijska (politička) ubojstva

Vrijeđanja u Beogradu, vrijeđanja u Zagrebu s istih pozicija. Za bljujuće medije u Hrvatskoj nema embarga ni stotinu dana (Vučić), u nas je bljuvanje po Hrvatskoj i „konzervativnim“ Hrvatima danonoćno i bez zadrške. Lijevonasađeni i za Jugoslavijom tugujući osobito su zapjenjeni kada misle da ih je tko iz njihovih redova izdao. Tako sam samo čekao kada će početi napad na nanovo osviještenog Prosperova Novaka, koji se bio devedesetih onesvijestio, a onda je valjda proučavajući povijest hrvatske književnosti koja je i opća povijest, osvijestio da se našao u lošem društvu te ga viđamo i u sve boljoj (u nekim vremenima tamnoj) emisiji „Pola ure kulture“.

E, to je prevršilo mjeru, za Novakom je izdana tjeralica. Za egzekutora je izabran Jurica Pavičić koji glede ljudi s prezimenom Novak ima teškoća: nakon što je sada već pokojnoga Slobodana Novaka nazvao kretenom, sada Prosperova Novaka naziva glupanom, to jest pametnim čovjekom koji svjesno izigrava glupana. Ispod svega je užas koji orjunaši osjećaju kada shvate da su im redovi sve više prorijeđeni, plaču kao djeca.

Drugi je primjer pokušaja medijskog ubojstva slučaj prizemnoga napada na Anu Lederer u sedmodnevnom listu koji se bio pojavio iz duboke države, glumeći na dijelu stranica vojujuće hrvatstvo. Ana koju je trijezna Milanovićeva (Pusićkina) ministrica kulture s mukom eliminirala iz HNK Zagreb, mijenjajući čak i zakon, donoseći novi neslužbeno zvan „lex Lederer“, izložena je u rečenom tjedniku do sada rijetko viđenoj torturi, masakru s motornom pilom i tako očitim lažima o njezinu profesionalnom i još više privatnom životu da će ih na sudu biti lako dokazati. No, šteta je učinjena, a tjednik ima dovoljno novaca da se može igrati ljudskim sudbinama. Konotacije su i šire, Ana Lederer je udovica u ratu ubijenog snimatelja Gordana Lederera, pa se medijska svinjarija uklapa u progon i ruganje udovicama branitelja. I još nešto, vrlo važno: udbaški nasrtaj tempiran je u vrijeme kada se Ana Lederer pojavljuje kao ozbiljna kandidatica za pročelnicu zagrebačkoga Ureda za kulturu, pa ju je duboka država opet uzela na zub.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati