Pratite nas

Kolumne

Nenad Piskač: Praljak je davno prozreo kretene i izdajice

Objavljeno

na

S prijezirom. Odbacujem!

S prijezirom odbacujem vašu presudu.
General Slobodan Praljak, Den Haag, 29. studenoga 2017.

Htjedoh preskočiti ovotjedni tekst. Nekako mi je mučno, tijesno, mračno. Vidim da će domaće i međunarodne protuhrvatske snage obezvrijediti i osobu i čin, da će disciplinirati nedisciplinirane populiste, da će cenzurirati sve i svakoga, da će presudu na kraju inkluzivirati „na ove prostore“. Zato treba „smiriti tenzije“. Ako ih smire u hrvatskim redovima zadržat će dosadašnju „političku stabilnost“ Hrvata „na ovim prostorima“, narušenu Praljkovom bočicom otrova. Prevesti će nas i ovdje i u Bosni i Hercegovini žedne preko vode.

Prema njihovim kriterijima zajednički zločinački pothvat sastoji se u tome što smo si devedesetih uzeli previše slobode. Nama je namijenjena jugoslavenska sloboda pod beogradskom čizmom, a čini se i mudžahedinskom logikom. Politička poruka Praljkove bočice i dragovoljnoga odlaska u smrt visoko nadilazi, naime, posttuđmanovsku politiku „stabilne haaške kolonije“ započete po 3. siječnju godine 2000. Zato treba hitno gasiti vatru, kako u Zagrebu, tako i u Mostaru.

Jedino suđenjem izdajicama mogu se dugoročno „smiriti tenzije“

Evo razmišljanja zbog kojih sam mislio apstinirati, a onda odustao, kad sam se uvjerio u novo peglanje „po glavi stanovnika“. Prvo, kad bi sad netko postavio spomen ploču generalu Slobodan Praljku s natpisom „S prijezirom odbacujem vašu presudu!“ vlast bi je zajedno s oporbom proglasila protudržavnom. Plenković kaže da Hrvatska poštuje presudu, premda mu je prije četiri dana bila neprihvatljiva. Navodno nije zadovoljan samo nekim dijelovima presude. S kojim je dijelovima zadovoljan?

Drugo, je li optuženik u objedinjenom procesu koji premine tijekom izricanja presude preminuo kao presuđeni „ratni zločinac“ ili je preminuo kao nevin čovjek. Čini se da je u ovome trenutku baš ovo pitanje najbolnije za haaški kupleraj i njegovu klijentelu „na ovim prostorima“. Da nije bilo Praljkove bočice, sve bi bilo svršeno u tišini. Zato je izuzetno važno utvrditi točno vrijeme preminuća. Po svemu sudeći General je preminuo u sudnici prije izricanja cjelovite presude, a svakako prije negoli je primio pisani otpravak presude. U tom slučaju preminuo je kao nevin čovjek. Što je bio i jest sve i da je umro poslije izricanja presude u bolnici.

Treba, međutim, i glede prijezira i glede odbacivanja napraviti korak više. I napraviti katalog o tome što sve i koga sve treba vjerodostojno prezreti i vjerodostojno odbaciti. Na temelju toga strateški važnoga kataloga za sadašnjost i budućnost države i nacije, istine i pravde, stvoriti nacionalni konsenzus. A potom razraditi taktiku provedbe s pripadajućim akcijskim planovima. Ako su se mogli smišljati i provoditi akcijski planovi koji su mic po mic, godinicu po godinicu, doveli do presude, onda se valjda pila može okrenuti.

No, prije svega – uhititi izdajice. Tenzije se mogu vjerodostojno smiriti jedino pravednim i brzim suđenjem pred domaćim sudom izdajicama za zajednički zločinački pothvat. Uz ovaj pravni pristup smirivanju tenzija postoji i onaj drugi – demokratski. Prijevremeni izbori. Ako pravni pristup zakaže. Na Hrvatsku je 29. studenoga izvršena međunarodnopravna agresija uz pomoć pete kolone. Ako se na to ne odgovori, onda to znači da je hrvatska država kapitulirala, tj. da je okupirana.

Specifično i originalno izbjegavanje izražavanja žalosti

Stanje je ovakvo: Hrvati u žalosti. Ne daju im dan žalosti. Ni minutice šutnje za generala Praljka. Koja kretenska odlučnost i petokolonaška ustrajnost! Samo u proteklih 14 godina napravio je za istinu, koja oslobađa okova svih vrsta – pa i okova kretena i izdajica, više od državnih ustanova i demokratskih nam legitimiteta. Njegov četrnaestogodišnji rad sabran u knjigama kao plod obrane od konstrukta tužbe, iako je sa stajališta istine vrhunsko opće dobro u Hrvatskoj je službeno oporezovani šund.

Je li posrijedi kretenluk ili izdajluk, sa stajališta protuhrvatskih posljedica potpuno je svejedno. To je glede zaštite nacionalnih interesa i nacionalne sigurnosti – luk i voda. Od rješenja o šundu do osude Hrvata kao jedinih krivaca za „rat na ovim prostorima“ mali je korak za čovječanstvo, ali veliki za hrvatski put u pakao.

S prijezirom, hoću reći, odbacujem rješenje o šundu i minutu šutnje „za sve žrtve“ djelomično popunjene sabornice, koju lažno prikazuju kao minutu šutnje za hrvatskoga branitelja Slobodana Praljka. Kakav bi to državni sabor bio, koji minutom šutnje ispraća autora šunda? Ovako je pak ostao mesić-pusić-josipovićevski dosljedan.

Sabor je u istome sastavu ne tako davno održao minutu šutnje za preminuloga Predraga Matvejevića, koji je u nepostojeći zajednički zločinački pothvat hrvatske agresije na BiH utrpao i tri „talibana“, znamenita hrvatska književnika i dokazana rodoljuba. S prijezirom nju sam već ranije odbacio. Matvejević je u temelju Jugoslavije i haaške presude. Praljak u temelju hrvatske države. Sudeći prema kriteriju minute šutnje Hrvatska živi u Jugoslaviji. Nju s prijezirom odbacujem, bez obzira na rezultate prvoga referenduma. U bilo kom obliku, što je stajalište utemeljeno na Ustavu Republike Hrvatske.

Stabilnost prije i poslije Praljkove bočice

Odavno s prijezirom odbacujem haašku politiku i haaški kupleraj i haaški kolonijalni mentalitet kojima nam oduzimaju dostojanstvo i budućnost. I petokolonaše. S prijezirom odbacujem izdaju i veleizdaju. Judeke i yudeke. I one koje su trebali a nisu dosad locirali, uhitili, transferirali i sudili im za zajednički zločinački pothvat dugoročno suprotiv Hrvatima. „Na ovim prostorima“, dakako, na kojemu se govori „zajedničkim jezikom“. Jugoslavenskim hibridom, kakav ovih dana demonstrira kontradiktorni „glasnogovornik“ haaškoga kupleraja.

S prijezirom odbacujem „poruke smirivanja i ohrabrivanja“ sve dok u zaptu ne vidim autore „tajnoga svjedočenja“, „slučajne države“, „ustaških zmija“, „konglomerata loših politika“, „agresije na BiH“, „brijunskih transkripta“, „topničkih dnevnika“, „prekomjernih granatiranja“, „zajedničkih zločinačkih pothvata“, „suočavanja s prošlošću“, „ovih prostora“ i drugih dosjetaka koje su sve stale u malu bočicu Velikoga Ratnika. Hajka na „znane i neznane“ već je počela, a službena Hrvatska službeno putuje objaviti poruke smirivanja (hrvatskih tenzija) i ohrabrivanja (u političkoj stabilnosti „regiona“). I „zapaliti svijeću“. Kome? Autoru šunda?

Koga će se unatoč kroničnome nedostatku proaktivne politike smirivati i ohrabrivati? Hrvate. U BiH. Ovi u Hrvatskoj već su politički stabilni do neprepoznatljivosti. I poslije haaške bočice Hrvatska dokazuje da je stabilna haaška kolonija. Zašto Hrvate, a ne Bošnjake ili Srbe u BiH? Da ne naruše uspostavljenu stabilnost (jer Bošnjaci i Srbijanci su stabilni, kaj ne?), da ne skrenu s tračnica političke korektnosti u populističke zablude. Da se inkluziviraju u odluke „visokih predstavnika“. Da sve ostane kao i prije Praljkove bočice. A ne može više ništa biti isto, jer je sve s prijezirom odbačeno.

Odricanje od Praljka i Praljkovo odricanje od judeka i yudeka

Praljkovo – s prijezirom odbacujem! – komotno može odmah zamijeniti HOS-ovo – za dom spremni. Ima istu snagu i zahtijeva istu hrabrost. Kakve nema bijeda hrvatskoga višestranačja, ovdje i tamo u BiH. Nijedna stranka ovih dana nije dala službeno priopćenje i izrazila svoje službeno stajalište o presudi i sudištu, otrovu i Praljku, kamoli o kontinuitetu izdaje.

Kalkulanti kalkuliraju. Sluge služe. Glumci glume. Lašci lažu. Razvodnjavaju dimenzije i presude i tragedije. Istrenirali su poze na 3.000 prethodnih sličnih sudbina hrvatskih branitelja, na ustavnom zakonu o suradnji koji se ovdje čita kao zakon o dopuštenoj izdaji, na primanju neprihvatljivih optužnica i slanju hrvatskih branitelja u međunarodni kupleraj.

I u smrti službena se Hrvatska odrekla generala Praljka i njegova „šunda“. Službeno su svi naši destilirani judeki i yudeki stali u sad već povijesnu, epsku, bočicu. A sad, poslije „29. novembra“ i oni znaju – Praljak ih je službeno izbacio sa svojega sprovoda. Tko bi normalan želio sprovod s toliko šunda u tužnoj povorci?! S prijezirom ih je odbacio još prije dvije godine! Ni grob ne želi. Što će mu na njemu vijenci judeka i yudeka?

Kad je trebalo, da se zna, Praljak je bio za dom spreman, a majstori politšunda nisu ni onda, niti kasnije. Ni u Sunji, ni u Bosni, ni u Hercegovini, a niti u Haagu. Svi oni znaju da je rješenje bh čvora i desubjektivizacije Hrvata revizija Daytona, ili uspostava trećega entiteta. Trećega nema. Niti će ga biti. Što o tome kažu hrvatski demokratski legitimiteti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini? Ništa.

Poznata je Praljkova izjava iz doba kad su mu tek pakirali: „Ako ćemo mi završiti u Haagu, jer su oni jaki, a ne zato što su pravedni, prije ili kasnije neka će pokoljenja reći da je netko bio kreten i izdajica, a netko častan čovjek“.

S prijezirom, dakle, odbacujem kretene i izdajice, jer mi se ne da čekati da to učine nova hrvatska pokoljenja. Ako ih bude „na ovim prostorima“. A i termin „ovih prostora“ – otrovni destilat Jugoslavije – također s prijezirom odbacujem.

Politički i pravno, etički i braniteljski. Fuj.

Zato sam, začepivši nos, odustao od apstinencije.

Nenad Piskač / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Politička cenzura uživo ili zašto su ugasili Thompsona?

Objavljeno

na

Objavio

Vlast koja je zanemarila puls naroda i njegove emocije, počela je odbrojavati vrijeme svog odlaska. A pogotovo kada se ide inatiti tom narodu kao što je bio slučaj sa sramotnim isključivanjem mikrofona Thompsonu usred pjesme. Potom su još potjerali nogometaše s pozornice kao da su to neki šmrkavci i tako ih poniziti.

Zaista vrhunac političkog amaterizma i gluposti. Tako se ne “vlada” ljudima, tako se ne ponaša odgovorna uprava, vlast, a pogotovo ne ona koja želi trajati i opstati. Emocije su sila, snaga ljudi, a pogotovo naroda. Tko to ne razumije i ne prepoznaje, plaća mu je u porazu, izbornom ili još drastičnijem. Tako je bilo u prošloj državi, tako je bilo svim vlastima ovoga svijeta i vremena. Tako će biti i ovim filistrima koji misle da mogu napraviti neku nacionalnu koheziju s malo patriotizma, onda red zloćudnog antifašizma, pa malo slatkorječivog manipuliranja. “I svi sretni.”

Ne ide to tako. Ljudi vide, pamte nepravde, nepravde stvaraju emocije, emocije se skupljaju i dođu do kritične točke kada postanu problem nacionalnih razmjera.

Planetarni sjaj nogometaša se ne može preuzeti ako se provede malo vremena u njihovoj blizini ili svlačionici. Svjetlo nije prelazno, ono nastaje unutarnjim procesima. Potrebno je prihvatiti izazov, krenuti u bitku, izložiti se naporima, porazu, da bi se postalo pobjednikom. Tek tada se pali svijetlo u čovjeku. Sve ostalo je kozmetika u cilju prikupljanja političkih bodova. A kada se Luki Modriću, Zlatku Daliću i pobjedničkoj ekipi onako uvali vritnjak na pozornici ti bodovi postaju jalovi.

I zato to ne može na dobro izaći.

Potom još slušati Krešimira Dolenčića koji izjavljuje kako je predstava bila gotova jer je isteklo vrijeme jest vrhunac političke gluposti i slijepila. Dolenčić je takav kakav jest. Problem je u onima koji velikom narodu nametnu patuljke s dirigentskom palicom da im vode slavlje. A Hrvati doista jesu veliki narod kad iz njih mogu narasti ovakvi divovi koji u mjesec dana osvoje svijet, nogometni.

Osim patuljaka koji ne razumiju svijet divova, tu je i priličan broj klimavaca koji misle “da nije trebalo pozivati Thompsona i kvariti narodu veselju”. Uljuđeni malograđanski establišment misli da nam ne treba ono što nas dijeli nego ono što nas ujedinjuje. Dakle ne Thompson, nego Dolenčić.

Ta uljuđena intelektualna scena domaćih palamudaša biranim riječima objašnjava kako može “Lijepa li si”, ali “Čavoglave” ne jer je to fašizam i crnokošuljaštvo. Doduše i u “Lijepa li si” im je sporno spominjanje Herceg Bosne, ali, eto kalkulantski su spremni na taj ustupak.

Međutim, žive ljude nije moguće secirati, a da ostanu živi i da ostanu ljudi, pa tako ni Luku Modrića ili Zlatka Dalića koji su poželjeli Thompsona sa izborom iz cijelog njegovog repertoara. To jednostavno ne ide. Jednako je i s narodom. Ili ga prihvatiti sa svim njegovim pjesmama ili biti siguran da će narod odbaciti one koji nameću svoje pjesme.

Uostalom, ima li i jedan uspješni hrvatski sportaš, koji postiže svjetske rezultate slušajući “Let 3” ili Milu Kekina? Nisam čuo za takvog.

To je zato što te pjesme ne pokreću, što u njima nema života, nema onoga što daju snagu?

Hrvatsku nije moguće secirati pa iz nje nešto uzeti, a nešto zakopati duboko u zemlju. To ne ide. To su mnogi pokušali i propali. Samo glup čovjek misli da je to moguće, da je Hrvatsku moguće odvojiti od Bleiburga, križnih putova, komunističkih zločina. Takva Hrvatska ne postoji, niti će ikada postojati. Svatko tko misli da je to moguće, nije za političke utakmice. Može pokušati na silu, pomoću raznih manipulacija, veza, korupcije, zaigrati neku utakmicu, ali će brzo pasti u svojem neznanju, ne poznavanju pravila igre, ali i zbog prezira ostalih igrača i publike prema sili koja ga je nametnula i postavila u igru.

Emocije i pamćenje naroda je prirodni refleks održanja, uvjet postojanja. One se bude i jačaju kada se nameće zaborav užasa i nepravdi. Užasi i nepravde imaju svoje uzroke i silnice koje su ih provele i ljudi ih pamte kako bi ih slijedeći puta preživjeli. To iskustvo i znanje prenose na svoje mlade naraštaje.

Kada je pisana predaja iskustva narodu oduzeta, onda se to iskustvo prenosi usmenom predajom ili pjesmom. Tako je uvijek bilo pa i te večeri slavlja

Slaba je korist to osuđivati, tome se izrugivati, kako to antife čine iz svojih sigurnih utvrda i s pozicija moći.

Želja nogometaša i simbolika Thompsona jest bila upravo zbog toga. Sjetiti se u trenutku slavlja i pobjede svih onih koji su zaslužni za to, a nema ih više jer su pali od ruke moćnika čiji krvni ili ideološki slijednici i danas vladaju Lijepom našom.

Ali još važnija od te bila je predaja tog nacionalnog iskustva, tog nacionalnog pamćenja na teror, na opasnost mladima. A mladih je te večeri bilo najviše. S onakvim lopovskim isključivanjem razglasa ta je poruka postala još snažnija. Kratka i jasna kao i to stišavanje zvuka. Jer tamo gdje se tišina silom utjeruje, tamo nastaje najjača buka. Logično, zar ne?

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori