Pratite nas

Kolumne

Nenad Piskač: Pripovijetke Drage Krpine: Osvježenje neiskvarene ljudskosti

Objavljeno

na

Svitlo i druge pripovijetke

Živimo u doba kad je privatni vlasnik oglasio prodaju zemljišta na kojemu se nalaze arheološki ostatci crkvice iz 11. stoljeća u kojoj je okrunjen kralj Zvonimir. Vlasnik je poštujući zakonske odredbe namjeru prodaje objavio državnim i lokalnim vlastima. One takav slučaj nisu predvidjele u svojim kulturnim politikama.

Kralj Zvonimir, razumljivo, nije se javio na oglas. Nasljednici krunitelja (pape Grgura VII) također. A ni meni mirovina ne dopušta ulazak u vlasništvo nad ostatcima crkve sv. Petra i Mojsija u kojoj se godine 1076. s krunjenjem kralja Zvonimira dogodilo i međunarodno priznanje hrvatskoga kraljevstva.

Tko je dobio veći aplauz, kralj inkluzivizma ili kralj Zvonimir?

Ne treba se čuditi ovome nacionalnome i kulturološkome škandalu prvoga reda, naime, živimo (opet) u vremenima kad se više od sadržaja međunarodnoga priznanja na partijskim kongresima mjeri duljina aplaudiranja velikim i malim vođama. Uguzometar je iz ropotarnice totalitarnih režima izvukao i uveo plenkijat, premda prethodno nije upozorio delegate, demokratski centralizam, klijentelu, goste, inkluzivirane partnere i članstvo, kako će na partijskome kongresu dežurni društvenopolitički radnici mjeriti aplauz, umjesto kvalitetu vlastitih politika i vodstva.

Mjerio se potajice aplauz, umjesto utjecaj ratifikacije rodne ideologije, kilava demografska politika, ili opće „stanje države i nacije“. Kralj inkluzivizma, Plenković – nego tko?, sačuvavši krunu na glavi dobio je sudeći po strančarometru veći aplauz 2018. negoli prava „europska dimenzija“ – kralj Zvonimir 1076. Dobio bi još veći da je na mjerenje aplauza pozvao Pupovca, Vrdoljaka, Mariju Puh i druge, znane i neznane plaćene dvorske lude prema čijim se kriterijima kongres održao.

U tim i takvim okolnostima sveopćega nepopravljivoga pada vrijednosti i vrjednota okrenuh se lopati i krampu, zemljanim radovima. I čitanju. Prvo o radovima: O problemu kanalizacije već sam pisao Otperti listek na Pantofčak vupučen (Otperti listek na Pantofčak vupučen).

Moljah biranim riječima Predsjednicu da posreduje onako kako je posredovala u slučaju srpske nacionalne manjine tijekom Vučićeva posjeta predsjedniku Pupovcu, a sad ju obavještavam da sam „vlastitim snagama uz pomoć Božju“ i još neiseljenoga mi potomstva, bez svečane vrpce u pogon pustio sabirnu jamu s tri preljevne, budući da za mojega života „sustav otpadnih voda“ do mog bregeka nije i ne bu došel. Zbog radova ukliještilo me u desnoj strani leđa. Tako je stvorena idealna situacija za apsolviranje sve veće hrpe nepročitanih knjiga na radnome stolu što mi je proljeće namrlo.

Smireni pripovjedač autobiografskih proplamsaja

Trešnje i kolači. Naslov prve pripovijetke odabrane za početak čitanja knjige Svitlo i druge pripovijetke pokazao se kao pun pogodak i večernji lijek uklještenju. Govori o tijeku, prolaznosti i obnovi života na jedan dojmljiv i nenametljiv način u koji su uključena tri naraštaja (učiteljica, bivši joj učenik i mlada frizerka). Poslije nje čitanje ostalih petnaest otisnutih pripovijedaka autora Drage Krpine postalo je osobnim imperativom. Početni dojam potvrdila mi je i druga pripovijetka Pljenidba u kojoj se radnja vrti oko (i) danas aktualne ovrhe. U Pljenidbi se provlači i motiv relacije sin – otac, kojega autor u više navrata stavlja u podtekst.

Svitlo i druge pripovijetke

Umjesto redovne terapijske šetnje ili gubljenja vremena uz središnji Dnevnik HTV-a, odlučih, dakle, prošetati knjigom od korice do korice (s klapnom). Zbirka pripovijedaka je, naime, čitateljski prohodna, prilazi čitatelju. I otkriva nam smirenoga pripovjedača autobiografskih proplamsaja, čiji tekst ulazi u čitatelja poput osvježavajućega pića u ljetnoj žegi. Sagledane u cjelini, ili pojedinačno, pripovijetke s čitateljem stvaraju bliski, gotovo prijateljski odnos.

Odnos prvoga lica s ocem, učiteljicom, slučajnom frizerkom ili Josegom (siromašnim seljaninom) odiše neiskvarenom ljudskošću. Odnos pak prema rodnome selu, moru ili toponimima djetinjstva i mladosti, odnos je stabla prema vlastitome korijenju.

Svu tu naizgled običnu, a zapravo životnu, danas teško dostižnu i još teže doživljenu ljudsku toplinu i zavičajnu neraskidivost dodatno pojačava odnos prvoga lica prema – životinjama, primjerice, janjcima (svako janje ima svoje ime!), ili kobili (neprežaljenoj) Bebi. Dodamo li tomu i primjerenu dozu lokalnoga govora umetnutoga u sadržaj pripovijedaka, evo autorova okvira u kojemu gradi priču.

Krpina se već u svojoj prvoj proznoj knjizi pokazuje punokrvnim pripovjedačem. Prozaik je kratke forme oslobođen maglovitih pretenzija kakve nam nameće mainstream suvremene književne močvare – državne i lokalne kulturne politike u sprezi s ostatcima „jedinstvenoga jugoslavenskoga kulturnoga prostora“. Iz tog inkubatora Krpina ispao nije.

Dva talenta u jednoj osobi

Autor čitatelja ne šokira. Izbjegava pretjerivanja. Valjda je i zbog toga čitak, a ne samo zbog prepoznatljive rečenice kojoj je dao osobni pečat vjerodostojnosti. Po građu za pripovijetke ne odlazi daleko u književnu baštinu, ili u labirinte proznih uzora, još manje u „suvremene tijekove“. Građu crpi iz proživljenoga. Iz iskustva, sjećanja i osjećaja. Iz iznova proživljenog djetinjstva i mladosti. Iz „priča“ koje je upijao uz ognjište kamene kuće sa slamnatim krovom, ili s puta „slijepoga putnika“ za Pirovac, ne bi li napokon vidio more. Dakle, ne iz virtualnoga, već iz stvarnoga života.

Možemo se složiti s ocjenom akademika Dubravka Jelčića o tome „da je Krpina od onih pisaca koji ne samo da imaju što reći, nego to i znaju i mogu književno izreći.

Možemo žaliti što je Krpina tako dugo potiskivao, zanemarivao i gušio svoj talent“. Misli se, dakako, na književni talent. Onaj drugi, po kojemu je javnosti poznatiji, talent za politiku shvaćenu kao služenje općem hrvatskom dobru, Krpina nije potiskivao i zanemarivao. Moguće je sudar ili suživot ova dva talenta u jednoj osobi u uskoj uzročno-posljedičnoj svezi. Kad jedan buja, drugi trpi. U tome Krpina nije usamljeni slučaj u hrvatskoj književnosti.

Drago Krpina rođen je 1960. u Radošinovcu. Bio je zastupnik Hrvatskoga državnoga sabora u razdoblju od 1990. do 2003. Objavio je dvije zbirke pjesama, Čempresi i druge stvari (2004.) i Predjesenja melankolija (2007.), te tri knjige političke publicistike, Olujne godine (1997.), Uzroci poraza (2000.) i Tiranija kameleona (2007.). Član je Društva hrvatskih književnika.

Svitlo i druge pripovijetke (2018.) izdanje je Ogranka Matice hrvatske u Zadru.

Nenad Piskač / HKV

 

Drago Krpina: ‘Većina HDZ-a u Saboru ovisi o nekoliko bivših i jednom budućem zatvoreniku’

 

 

Drago Krpina: Kalmeta je napisao pismo s tri laži protiv mene, a vrh utemeljitelja zbog njega mi je presudio

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Lovro, Lovro, gdje će ti duša, na usnama Isus, a u srcu – Soros

Objavljeno

na

Objavio

Čudna neka vremena. Kada je izabran za papu, Franjo se pojavio pred masom vjernika i pozdravio ih: Dobra večer!
Kada je prije par godina postao ministar uprave, Lovro Kuščević pozdravio je novinare na presici: Hvaljen Isus!

Papa, koji je Isusov par excellence, nema potrebe kao neki naši političari “izgovarati Ime Gospodnje uzalud”, sasvim mu je bilo dovoljno u “nastupnom govoru” vjernicima zaželjeti dobro, a da ne izgovara Ime Isusovo. Možda zato što nije HDZ-ovac, jer i čestiti Milijan Brkić, također jedan od stožernih HDZ-ovaca, poznat je po tome da je u političkom kontekstu pozdravljao s “Hvaljen Isus i Marija”, piše Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

No, Brkiću potom nije problem bio zagovarati koaliciju s “Pusićkinom djecom” i strankom, HNS-om, čija je šefica prva rekla da je Republika Hrvatska izvršila agresiju na Brkićevu (i moju) Hercegovinu i Bosnu. Stranka koja je, “Hvaljen Isus, Milijane”, zagovarala, među inim, izbacivanje vjeronauka iz škola. I Brkić i Kuščević, recimo to jasno, manipuliraju Isusovim imenom, katoličkom vjerom, u političke svrhe, a čine i grijeh, ako su vjernici, jer stavljati Isusa u politički kontekst ide i u kategoriju kršenja Božje zapovijedi, zabrane “izgovaranja Božjeg imena uzalud”. Jer i jedan i drugi ne služe Isusu, već svojim osobnim i stranačkim interesima, što je legitimno, ali onda, brate mili, pusti Isusa i njegovu Mater na miru i nemoj biti papskiji od pape. Ne manipuliraj svetinjama, drži se Vrdoljaka i Pupovca, a Isusa ostavi na miru.

Referendum

Eto, ministar uprave Lovro Hvaljen Isus Kuščević pustio je u javnu raspravu Zakon o financiranju političkih aktivnosti, izborne promidžbe i referenduma.

Taj zakon, prije svega okrenut protiv naroda i narodnih referenduma, sve je suprotno Isusu, jer je u sebi nasilje nad demokracijom, implicitni oblik represije nad ljudskom slobodom, slobodom javnog izražavanja, a referendum je upravo takav demokratski institut koji građanima omogućuje kontrolu političkih oligarhija i izravno sudjelovanje u ključnim odlukama za državu i društvo. Da, referendumi se mogu zloupotrijebiti, no u slučaju ovog novog zakona radi se u zlouporabi političke moći. Hrvatska, kada su uvjeti održavanje referenduma u pitanju, i do sada je imala najstroži zakon u Europskoj uniji, a Lovro Hvaljen Isus Kuščević ga ide dodatno pooštravati kako bi zaštitio političke kaste od opasnog naroda. Hvaljen Plenković, a ne Hvaljen Isus, to je Kuščevićeva agenda.

Nitko nema ništa protiv da se postave jasna referendumska pravila, ali bit ovog zakona to nije, svrha ovog zakona je referendumske inicijative de facto učiniti nemogućim. Tretirati pak građanske inicijative kada su financije u pitanju kao političke stranke je sumanuto, jer se političke stranke financiraju iz proračuna, dok se građani donacijama sami organiziraju, i to kada političari ne žele provesti promjene koje traže ne samo građani, već koje je i Ustavni sud tražio, a to je promjena izbornog zakona koji, aktualni, pogoduje korupciji, klijentelizmu, sauchizaciji političke scene te daje faraonske ovlasti šefovima stranaka koji postavljaju liste na principu lojalnosti vođi metodom uprknuća. Zato smo tu gdje jesmo. K tome, svaka privatna osoba koja da novac za neku referendumsku inicijativu sada može računati da će joj se policija pojaviti pred vratima, ili da će biti izbačena iz stranke. Zato ne čudi da se SDP i HDZ, Kuščević i Arsen Bauk slažu oko ovog prijedloga zakona.

Ni tvrtke u državnom vlasništvu ne smiju donirati, a privatni poduzetnici ovdje su izreketareni, jer, ako pomognu neki referendum, mogu zaboraviti na eventualne poslove s državom, dok braniti Crkvi donacije, pogotovo kada to radi klerikalac Hvaljen Isus Kuščević, to je totalitarni relikt gdje se vjerske zajednice žele isključiti iz sudjelovanja u društvenim procesima. Što bi tek bilo da Lovro nije Hvaljen Isus ministar. A zapravo nije. Zašto?

Lovro i Soros

Hrvatska od osamostaljenja nema svoje autentično civilno društvo, kada su ljudska prava, građanske i političke slobode u pitanju, već uvezeno, koje se financira izvana od stranih država, vlada i zaklada, među kojima je najizdašnija bila ona Soroseva, i koje sve vrijeme kleveću ovu državu. Sjetite se samo što su sorosevci iz HHO-a radili u procesu protiv Gotovine, koliko su lažnih podataka iznijeli o oslobodilačkoj akciji Oluja.

Mnoge države stoga takav NGO sektor tretiraju, uključujući Državu Izrael, kao parapolitičke, špijunske ekspoziture ili kao ideološke kolonizatore. Taj tzv. nevladin sektor, kako je donio bivši ministar Linić, iz inozemstva na godišnjoj razini dobije tri milijarde kuna. E, sada, Kuščević neće zabraniti njihovo financiranje izvana, ali će zato isto zabraniti referendumskoj inicijativi, i to kada smo konačno dobili autentično hrvatsko (!), a ne uvezeno civilno društvo, u liku udruge “U ime obitelji”, sastavljene od – katoličkog laikata.

Slikovito: Lovro, Lovro, gdje će ti duša, na usnama Isus, a u srcu – Soros. Hvaljen Zoran Pusić i Vesna Teršelič, Lovro čestiti, i pozdravi Dragana Zelića.

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Zabranjuju financiranje referenduma iz inozemstva! Zabranimo i financiranje udruga iz inozemstva!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Ideološke izmišljotine o ‘džamiji u Neumu’ i ‘bosanskom primorju’

Objavljeno

na

Objavio

Nacionalislamisti dobro znaju da gradnju Pelješkog mosta ne mogu zaustaviti, ali njihova fiksacija na Neum i “izlaz na more” i dalje traje. Ono što nisu ostvarili ratom, pokušavaju ostvariti na druge načine

Tek što su krajem srpnja 2018. predstavnici kineskog konzorcija China Road and Bridge Corporation preuzeli gradilište Pelješkoga mosta, bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović izjavio je da je gradnja mosta “flagrantno kršenje suvereniteta” Bosne i Hercegovine zbog čega će on “poduzeti odgovarajuće korake pred međunarodnim institucijama”.

Izetbegović je ustvrdio i kako Republika Hrvatska “ignorira protivljenja bosanskohercegovačkih vlasti, krši odredbe Konvencije UN-a o pravu mora i ugrožava pravo BiH na pristup otvorenome moru”. One koji to osporavaju proglasio je “petom kolonom”.

Iako se ponaša kao da je BiH bošnjačka nacionalna država čiji je on predsjednik ili točnije prijestolonasljednik, Izetbegović je ipak relevantna politička osoba pa njegovu izjavu treba uzeti u obzir. Osim njegove, mediji prenose i izjave političkih marginalaca koji su radikalnim i besmislenim provokacijama pokušali dobiti malo pozornosti i eventualno poneki glas na predstojećim bosanskohercegovačkim izborima.

Posebno su zapaženi istupi odnosno ispadi aspiranta na mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva BiH Željka Komšića. On računa isključivo na bošnjačke glasove, a ima u vidu i neskrivenu mržnju koju njegova biračka baza pokazuje prema Hrvatskoj i Hrvatima, posebno onima koji žive u BiH. Ta mržnja i pokušaj uzurpacije funkcije člana Predsjedništva ruše mostove između Hrvata i Bošnjaka, ali ne mogu srušiti odnosno spriječiti gradnju Pelješkog mosta.

Komšić ispravno rezonira da će bošnjačku podršku za izbor na željenu funkciju, koju je već obnašao u dva mandata, dobiti samo ako svoje potencijalne birače nadmaši u mržnji. Zato početak gradnje Pelješkog mosta ocjenjuje kao “izravni napad na BiH” u kojem “nam pred očima otkidaju komad po komad naše države” te uspoređuje hrvatske dužnosnike u BiH s Antom Pavelićem. Zna on da je za izbor na željenu presudna podrška “međunarodne zajednice” pa naglašava i “direktno podrivanje interesa NATO-a na ovim prostorima”. Eto šeste flote u obranu Demokratske fronte.

Fiksacija na Neum i “izlaz na more” nije od jučer, to je već odavno predstavljeno “vitalnim nacionalnim interesom”, a bilo je i važna točka u bošnjačkim ratnim planovima 1992. odnosno 1993. godine. Neum je do prošloga rata bio mirno turističko mjesto, uznemiravano tek aferama s vikendicama komunističkih funkcionara BiH.

Prema popisu iz 2013., u Neumu živi 4653 stanovnika od kojih je 98% hrvatske nacionalnosti. U jesen 1991. godine, kao i ostala mjesta južne Dalmacije i jugoistočne Hercegovine s hrvatskim stanovništvom, došao je na udar JNA i srpskih dragovoljaca. Nakon ljeta 1992., kada su stabilizirane crte obrane prema Srbima, Neum je postao točka novih prijepora, sada između Hrvata i Muslimana.

Njihovi su se odnosi pogoršali, i to prije svega zbog suprotstavljenih političkih koncepata. Hrvati su pokušavali zaštititi svoj identitet i politički subjektivitet, a Bošnjaci su nastojali dovršiti proces nacionalnog konstituiranja izgradnjom svoje nacionalne države. Ne smiju se zanemariti i islamisti sa svojim planovima. U Sarajevu je u prosincu 1992. održan “Kongres bosanskomuslimanskih intelektualaca” s oko 800 sudionika.

Glavne teme izlaganja ticale su se identiteta Muslimana, budućnosti i obrane. Jedan od izlagača arheolog prof. dr. Enver Imamović, tada vrlo utjecajan unutar muslimansko-bošnjačkih političkih krugova, rekao je: “Može se s pravom reći za sve ono što nosi epitet ‘bosansko’, da se uglavnom odnosi na ovdašnje Muslimane.” To se, naravno, odnosilo i na teritorij, pa i na more. Naime, država Bosna i Hercegovina ima izlaz na more, i to u Hercegovini, u Neumu. Ali to nije bosansko more, pa se onda teško može odnositi “na ovdašnje Muslimane”. Problem je što izlaz na more nema Bosna, nemaju ga Bošnjaci, te je započela potraga za rješenjem.

Drugi bošnjački kongres održan je krajem 1993., u vrijeme pokušaja nacionalnog razgraničavanja unutar BiH, kada se govorilo o Bosansko-muslimanskoj Republici. U sklopu takve politike konstruirana je teza o tzv. bosanskom primorju, koja je iznesena i na tribini “Vijeća bosanskomuslimanskih intelektualaca” 18. prosinca 1993. Nakon tribine, u siječnju 1994., objavljena je i brošura pod nazivom Neum i bosansko primorje, u izdanju Press Centra Armije BiH.

Tamo piše i da oko 300 kilometara jadranske obale od ušća Cetine do Bokokotorskog zaljeva “prirodno i istorijski” pripada Bosni i Hercegovini. Radilo se o tipičnoj ratnopropagandnoj akciji u sklopu koje je konstruirana i legenda o “džamiji u Neumu”. Ona je trebala legitimirati teritorijalne pretenzije, i to po logici preuzetoj od Srba – tamo gdje je džamija, harem ili barem stećak, to je bošnjački etnički prostor, odnosno Bosna (Hercegovina u njihovim projekcijama ne postoji). Međutim, ideološko-politički zahtjev za džamijom u Neumu zadao je ozbiljne brige nacionalnim djelatnicima odnosno “znanstvenicima”. Morali su “dokazati postojanje” nečega što nikada nije postojalo.

Naime, puno ranije, dr. sc. Galib Šljivo u svom magistarskom radu odnosno knjizi “Klek i Sutorina u međunarodnim odnosima 1815. -1878.” objavljenoj 1977. godine napisao da je u prvoj polovini 19. stoljeća na području neumske općine u naseljima Klek i Neum živjelo samo 16 obitelji i sve su bile katoličke vjere. Nije bilo muslimanskog stanovništva niti ijednog objekta koji bi im pripadao.

Ovdje je važno napomenuti da je Šljivo po nacionalnosti Bošnjak, a da je Neum većim dijelom devetnaestog stoljeća bio tek brdsko seoce s nekoliko kuća. Nigdje traga lukama, džamijama i haremima. Šljivo je samo potvrdio već poznate činjenice. Usprkos njima, u novoj političkoj situaciji, bez ikakvih novih dokaza, Hivzija Hasandedić, inače jedan od boljih poznavatelja hercegovačke muslimanske baštine, napisao je 1997. godine da je u Neumu “za turske uprave sagrađena džamija”.

Na to je dodao: “Ne zna se ko ju je i kada sagradio kao ni kakve je dimenzije imala”, i zaključio: “Priča se da je džamija do 1927. godine djelomično bila očuvana i da ju je te godine potres srušio. Kasnije joj je svijet raznio kamen i potpuno dokrajčio, pa se danas ne zna ni gdje je bila.” Začuđujuće neznanstveni i neodrživi zaključci doneseni na temelju ocjena tipa “ne zna se” i “priča se” za inače pedantnog Hasandedića. Još je čudnije to što je “džamija” za koju se ne zna tko ju je i kada sagradio, niti se zna gdje je bila – jer je nikada nije ni bilo, ušla 2005. godine na popis “zaštićenih nacionalnih spomenika BiH”!? Radi se o tipičnom primjeru “izmišljanja tradicije” s očitim nelegitimnim i agresivnim političkim ciljem.

Kako materijalizirati ideološku izmišljotinu pokazao je, u stilu Sai Babe, mostarski muftija Salem Dedović, koji je u kolovozu prošle godine s proslave otvaranja neke druge džamije, negdje na istoku Hercegovine, poručio: “Bosna i Hercegovina je pomorska zemlja. BiH ima pomorski grad Neum i 24 kilometra morske obale. Bosni i Hercegovini ne mogu oduzeti pravo da imamo izlaz na međunarodne vode, da imamo pristup otvorenom moru. Neum je dio BiH. Neum je dio Mostarskog muftijstva. Neum je jedan naš džemat! Tamo postoje Bošnjaci koji imaju svoja imanja, svoje kuće, u njega ljudi dolaze odmarati…” Valjda u vjersko-političkom zanosu, Dedović je “otkrio” i najvećim stručnjacima nepoznate artefakte. Ruševine kuće hrvatske obitelji Glavinić, odnosno ostatke nekadašnjeg austrougarskoga “filanačkog” objekta, proglasio je “ostatcima džamije”.

Nakon toga preostalo je samo prisiliti lokalne vlasti da “vrate” parcelu islamskoj zajednici BiH i prihvate besramnu podvalu kao stvarnost. U suprotnom su “islamofobi”, “fašisti” ili nešto slično. Dedović je zapravo nastavio djelovanje svoga prethodnika Smajkića, a u tome ih je podržao i izaslanik reisu-l-uleme bihaćki muftija Makić koji je sve prethodno potvrdio i zaključio: “To je od velikog značaja za Bošnjake muslimane i tu ne smije biti nikakve dvojbe.” Naravno, ne radi se tu o ona 63 Bošnjaka popisana u Neumu 2013. godine, od kojih su neki, a možda i svi, vjernici, nego o značaju za nacionalislamističke projekcije budućnosti BiH i okruženja, u skladu s Davutogluovom “strategijskom dubinom” i sličnim još dubljim i dubioznijim strategijama.

Ono što nije ostvareno ratom, a to je prije svega ovladavanje dolinom Neretve do Neuma, pokušavalo se, i još uvijek se pokušava, ostvariti na druge načine. U jesen 1992. upravo u vrijeme kada je i započela aktualna priča s Neumom, policija HVO-a zaustavila je u središnjoj Bosni grupu naoružanih arapskih državljana mudžahedina.

Kod njih je pronađena veća količina propagand­nog materijala i nekoliko pisama/letaka u kojima se spominje Neum: “Ovo pismo će skicirati naš projekt ponovnog uspostavljanja muslimanskog suvereniteta na 12 km širokom prostoru kopnenog koridora od Jadranske obale ka unutrašnjosti, inače zatvorene Bosne i Hercegovine.

Ovaj koridor je djelomično okupiran od hrvatskih (rimokatoličkih) snaga…” Taj “okupirani” koridor “sveti ratnici” nisu uspjeli osvojiti vojskom te ga sada pokušavaju zauzeti drugim sredstvima. Most je u svemu tome manje važan i oni dobro znaju da je ta bitka od početka izgubljena. Ispod mosta će se ionako moći nesmetano prolaziti, nešto drugo je važno.

Naime, od “velikog je značaja” da propagandni i svaki drugi materijal može slobodno i ni od koga kontrolirano pristizati iz bliskoistočnih zemalja, baš kao što su kao svojevrsna prethodnica nedavno stizali turski ratni brodovi.

Sva dreka oko gradnje mosta služi tek za kompromitaciju, slabljenje, nametanje osjećaja krivnje, omekšavanje i discipliniranje “agresorske” hrvatske politike koja bi nakon svega morala biti popustljiva barem pri gradnji džamije na moru. Jer, ona je, kao što reče reisov izaslanik, “od velikog značaja za Bošnjake-muslimane i tu ne smije biti nikakve dvojbe”.

Teško je nakon svega ne sjetiti se parole koju je plasirao turski predsjednik i politički skrbnik Bakira Izetbegovića Recep Tayyip Erdogan: “Džamije su naše kasarne, minareti su naši bajuneti a vjernici naša vojska.”

Pokušaj gradnje džamije u Neumu nema nikakve veze s vjerom i vjernicima. Ona je zamišljena kao kasarna, bajuneta, svjetionik i orijentir; simbol “muslimanskog suvereniteta” na tom dijelu Jadrana i potpune bošnjačke dominacije nad Hrvatima u BiH.

Ivo Lučić / GLOBUS

 

Raguž: Bošnjačka Armija RBiH protjerala je 170 000 Hrvata, to je više od udruženog zločinačkog pothvata

 

 

Ivan Vukoja: ‘Bošnjački unitaristi izveli su udar na državu i Dayton’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari