Pratite nas

Politički rentgen

Nenad Piskač: Riječ na predstavljanju knjige ak. Josipa Pečarića i dr. Josipa Stjepandića Ništa se još promijenilo nije

Objavljeno

na

Knjiga angažiranih pisama slobodnih i odgovornih autora

Pred nama je knjiga koju bismo mogli od milja nazvati Poštanski sandučić. Puna je pisama. Ukoričivši ih njima su autori na svoj način obilježili 25. obljetnicu međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske.

S obzirom na to da sam autor Predgovora podrazumijeva se da mi je sadržaj sandučića poznat. Ne ću, međutim, prepričavati pisma koja su upućena drugima, to prepuštam autorima i adresatima, premda, iskreno, mnoga od ovih pisama rado bih potpisao.

Svako pismo objavljeno u knjizi Ništa se još promijenilo nije priča je za sebe i zahtijeva poseban osvrt. Za takvo što nemamo vremena. Stoga se ograničavam na zajedničke im nazivnike, opća mjesta i kontekste u kojima se knjiga pojavila.

Promatrajući knjigu iz relativno ptičje perspektive uočio sam neke teze. Dio njih, za koje sam siguran da drže vodu, iznosim ovdje kako bih knjigu približio čitateljima.

  1. Poruke knjige prešutjet će medijska glavna struja. Zašto? Zato jer knjiga s jedne strane razotkriva neprestanu ideološki motiviranu hajku, podrivanje i rušenje općega dobra u Hrvatskoj, a s druge strane zato jer knjiga razotkriva neodgovornost struktura od kojih se u svakoj normalnoj državi očekuje da sprječava rastakanje države i nacije. Poruke ove knjige ne će prešutjeti tzv. mali mediji, prvenstveno neovisni portali.
  2. Iako će judosfera prešutjeti poruke knjige, autore će napasti. To se već događa. Jutarnji list je prije dva dana objavio agitpropovski „komentar“ pod naslovom Zašto se HAZU nikad ne odriče članova koji je sramote, kojim od HAZU traži crno-bijelu ideološku diferencijaciju. Takvoga se komentara ne bi posramio Aleksandar Ranković ili Nikola Stojadinović, autor članka Do istrage naše ili vaše.
  3. Kontekst u kojemu knjiga izlazi jest visoka razina ideološke podijeljenosti hrvatskoga društva na bolesnu judosferu i ljekovitu slobodu. Ideološka podjela hrvatskoga društva, započeta po 3. siječnju 2000. nametnuta je bez ikakva otpora. U nametanju su sudjelovale ključne političke stranke, nekad činjenjem, nekad nečinjenjem, bile u oporbi ili u poziciji. Podjela se najbolje vidi u sljedećem: S jedne imamo etablirane plaćene razgraditelje, raspršene prema uzoru na nekadašnje društvenopolitičke radnike. S druge strane na odbačene graditelje, branitelje i osloboditelje, koje razgraditelji neometano etiketiraju kako god hoće, ovisno o etici situacije. Tako su graditelji, branitelji i osloboditelji malo fašisti, malo homofobi, malo nacionalisti, da bi već idući tjedan postali klerofašisti, ustaše ili populisti. Kako bi se razumjela ova treća teza potrebno je uočiti sljedeće: Razgraditelji su uspješno uspostavili judosferu, kao nadomjestak izgubljenoj socijalističkoj republici. U njoj demokratska većina može slobodno pisati pisma, apele, upozorbe i zahtjeve u kojima traže jaču i odgovorniju političku skrb za državu i naciju. Ili se iseliti. I tu u judosferi završava hrvatska sloboda. Međutim, ovdje ne završava odgovornost za slobodu. Akademik Josip Pečarić i dr. Josip Stjepandić prepoznali su važnost odgovornosti u slobodi, odgovornosti za slobodu, riječju – značaj odgovorne slobode. To je njihovo jedino oružje suprotivo judosferi.
  4. Naslov „Ništa se još promijenilo nije“ opasan je za judosferni poredak i njegov dobro podmazani monolit. Stoga, svako raskrinkavanje judosfere jest neprijateljski čin i fašizacija, tu streljanu osobito je iskusio bivši ministar kulture dr. Zlatko Hasanbegović. Sigurno se sad već pitate što je to judosfera. Judosfera je carstvo judeka i yudeka. Vladavina političkih jugoslavena, velikosrba, komunista i eurofila. Njihovo carstvo počiva na jugoslavenskim mitovima o Titu, na velikosrpskim mitovima o vječnoj ugrozi Srba u čiju se svrhu uvećavaju podatci o Jasenovcu i skrivaju podatci o masovnim zločinima Titova režima i velikosrpske agresije, na komunističkim mitovima o nesvrstanosti, bratstvu i jedinstvu, tvornice radnicima, tvrđavi samoupravnoga socijalizma, te na eurofilskim mitovima Saveza za Europu o EU kao spasonosnom lijeku za sve hrvatske probleme. Čimbenici judosfere jedni druge ne napadaju. Njihov je zajednički neprijatelj nacionalna država i demokratska katolička većina. Ako i dođe do međusobnih sukoba ključnih čimbenika judosfere onda je to uglavnom zbog postizborne podjele plijena i rasporeda sinekura. Cilj judosfere jest uspostava socijalističke republike, neometano sisanje proračuna i trajno pozicioniranje Hrvatske u jugosferu. Cilj je dakle protuustavan.

Sad kad smo apsolvirali osnovne četiri teze, prvu o sudbini poruke knjige, drugu o sudbini autora, treću o svrsi i smislu judosfere i četvrtu o opasnom karakteru naslova knjige, možemo se osvrnuti na to kako ak. Pečarić i dr. Stjepandić na domaćem i inozemnom terenu reagiraju na političke i medijske judosferne proizvode.

Oni polaze od neupitne činjenice međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske iz koje proizlazi da su i sami, kao osobe, slobodni i odgovorni državljani. Većina adresa kojima se obraćaju međunarodno priznanje  smatraju činom niskoga intenziteta s kratkoročnim, privremenim, rokom trajanja.

Autori, dakle, ne pišu pisma zato što nemaju pametnijega posla, naprotiv, pišu ih iz odgovorne slobode za stanje, kakvoću i opstanak međunarodno priznate države.

One odgovorne slobode, koja kronično nedostaje hrvatskim političkim i stranačkim elitama, a koje su svojim prijetvornim politikama dovele državu i naciju na rub održivosti. Na začelje EU s kojega u leđa gledamo Rumunjsku i Bugarsku.

Autori su svjesni porasta lijevoga ekstremizma, četništva i propuh populizma na koje upozoravaju i mjerodavne službe. Ovi uljezi djeluju koordinirano podrivajući nacionalnu sigurnost.

Zbog toga autori pisama reagiraju u realnom vremenu, jer sutra je već kasno, naime, judeki i yudeki već idući tjedan serviraju nam novu podvalu, laž, krivotvorinu, provokaciju – dokazujući time da nemaju namjeru stati s unutarnjom agresijom, asimetričnim ratom i inozemnim olajavanjem države i nacije. Istom su se taktikom služili i njihovi ideološki i dijelom biološki pređi tijekom komunističke i monarhističke Jugoslavije.

Autori su neumorni, pa i ovih dana umjesto HAZU akademik Pečarić piše pismo Jutarnjem listu koji bi ga u ime naroda izbacio iz HAZU, a dr. Stjepandić umjesto stranaka vladajuće koalicije sveučilištu u Frankfurtu kako bi upozorio na neetičko ponašanje dr. Ivana Đikića upregnutoga u komunističko-populističku hajku na ministra Pavu Barišića.

U svojemu polazištu autori su tuđmanovci, državotvorno nepokolebljivi. Pišu pisma u zgodno i nezgodno vrijeme. Spremni su se zbog istine i pravde izložiti očnjacima vučjih čopora zaduženih za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu dosad uspostavljenih tekovina judosfere.

Dakle, hrabri su. Kako i ne bi bili kad vide i znaju da judosfera poraženih snaga u Domovinskom ratu vodi u miru u jugosferu, to jest u negaciju međunarodnoga priznanja jedine nam i vječne i u restauraciju hrvatske neslobode.

Njima je jasno ono što još političkim strankama nije, osim časnim izuzetcima, a to je da pomirbe judosfere s nacionalnom državom hrvatskoga naroda nema, niti će je biti. Stoga se autori u pisanju svojih pisama drže elementarne istine: Temelj moderne hrvatske države jest vojna i diplomatska pobjeda u Domovinskom ratu. I nema drugih temelja.

Ako netko drži da ima, kao što nam nameću judeki i yudeki, to su truli temelji povijesno propaloga jugoslavenstva, velikosrpstva i komunizma, a uskoro i propale nekritičke eurofilije.

Autori, nadalje, sustavno mrve mitove i javne nositelje jugoslavenstva, velikosrpstva, komunizma i eurofilstva, koji Hrvatsku i Hrvate mogu smisliti samo u stavu „glavu dolje, ruke na leđa“.

Kako to rade? Ovako: Bombardiraju ih plotunima zdrave pameti, granatiraju ih činjenicama, koordinate su im matematički točne a ciljnici tehnički precizni, ne skrivaju svoje topničke dnevnike već ih javno iznose, ne čekaju oportunistički vremenski odmak, reagiraju brzo, ovdje i sada – puno brže i često puta umjesto mjerodavnih državnih ustanova.

Njihov tempo i argumentacija izluđuju oportuniste, birokrate, uhljebe i skidaju krinke s lica odnarođenih političkih elita. Akademik Pečarić i dr. Stjepandić rade poslove za koje su demokratski legitimiteti izabrani, imenovani i plaćeni. Oni su stoga suvremeni hrvatski branitelji u mirnodopskim okolnostima.

Već duže vrijeme ne napuštaju prvu crtu obrane, u tom pogledu s ovom knjigom nastavljaju niz malobrojne bojne hrvatskih publicista i naslanjaju se na kronotaksu njihovih knjiga, među kojima je i Biskup na prvoj crti, ovdje nazočnoga autora dr. Vlade Košića (Sisačka biskupija, 2013.).

Naši autori preživjeli su i nadživjeli judosferni proces detuđmanizacije. Oba autora spadaju u nepokorene Hrvate. Zato su s pravom za kriterije judosfere neprijatelji naroda i neprijateljska emigracija.

Idemo dalje. Oba autora voze bez ručne kočnice. Razvidno je iz sadržaja pisama, ne mire se s postojećim stanjem neslobode i neodgovornosti, pa i očitih gluposti bez obzira s koje razine dolaze. Njihova su pisma pod punim gasom upućena lijevo, desno, gore, dolje, domaćim i „europskim dimenzijama“ (A. Plenković).

Svojim nastupom oni su ispred duha vremena dekadentnih judeka i zaostalih yudeka, te propuha euroideologije i njezinih domaćih otpravnika poslova. Tuzemnu judosferu i ementaler tzv. europskih dimenzija promatraju iz ptičje perspektive. Zabava je to s kamenom knedlom u grlu.

Pokazuju nam da su trajno cijepljeni protiv stoljetnoga sluganskoga mentaliteta, žablje perspektive hrvatskoga minimalizma i komunističkoga oportuniteta pretočenoga u hrvatsku šutnju. Slušaju bilo svojega naroda, ma gdje bio. Naši autori su tri koraka ispred glavne struje, koju cijepljene protiv jugobolja tek očekuje.

Akademik Pečarić živi u Hrvatskoj, rođen je u Boki kotorskoj. Dr. Stjepandić rođen je u Bosni i Hercegovini, živi u Njemačkoj. Oba su na svojim profesionalnim područjima priznate i ugledne svjetske i europske dimenzije.

Možemo, dakle, reći da su globalno umreženi uspješni Hrvati, a njihovi napori skupljeni u ovoj knjizi plod su sinergije domovinske i iseljene Hrvatske. U tom pogledu to nam može biti i podsjetnik na uspješnu Tuđmanovu političku sintezu, kojom je obnovio hrvatsku državu, a ključan dio njegove sinteze bila je nužnost povezivanja domovinske i iseljene Hrvatske. Nije li to i jedan od putokaza za izlaz iz petnaestogodišnjih judosfernih stranputica i put u zdravo društvo? Naravno da jest.

Iz sadržaja ovdje sabranih pisama razvidno je kako ak. Pečarić i dr. Stjepandić hodaju uspravno, jer su slobodni ljudi i odgovorni Hrvati. Njihova angažirana pisma savjest su hrvatskoga društva.

Njihova je knjiga pak poziv da i mi budemo slobodni i odgovorni, poziv da se uz pomoć odgovorne slobode emancipiramo od nametnutoga stava „glava dolje, ruke na leđa“, poziv da se primaknemo prvoj crti obrane i poziv da budemo dostojni onih temelja moderne hrvatske države koji su pali za dom.

Nenad Piskač

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

HRT-ovo sučeljavanje kao vrhunac verbalnog nasilja, ili ‘kuda idu divlje svinje’?!

Objavljeno

na

S osobitim gađenjem sam se prisilio odgledati još jedno sučeljavanje klasičnog uličnog štemera Zorana Milanovića s jednom damom svjetskih gabarita, državnicom i još uvijek aktualnom predsjednicom Republike Hrvatske.

Zoran Milanović je zapravo u ovom nastupu stavio šlag na tortu brutalne agende koja se već pet godina valja protiv Kolinde Grabar Kitarović iz poznatih centara moći, što me asocira na naslov „kuda idu divlje svinje“?

Milanović se upregao do krajnjih granica dokazati da je Kolinda Grabar Kitarović glupa, nepismena, pokvarena, a da stvar bude još radikalnija optužio ju je verbalno i neverbalno za čisti lopovluk bez ijednog i najmanjeg dokaza. Jer ako je u njenoj blizini sticajem okolnosti jednom bio Ivo Sanader, pa onda u drugom slučaju Milan Bandić i ako su oni optuženi zbog bilo kakvih dokazanih ili nedokazanih suspektnih radnji, to je za Milanovića krunski dokaz da je i ona lopov.

A s istim tim Sanaderom i s istim Milanom Bandićem u sličnom vremenskom kontekstu je i Milanović prisno surađivao i nije bio lopov?

Milanović je ponikao u inkubatoru MVP sa Zrinjevca pod palicom Mate Granića i Ive Sanadera i upravo HDZ-u i njima ima zahvaliti za svoj politički uspon koji po svojim ljudskim osobinama, po marljivosti i poštenju uopće nije zaslužio. U životu nikada nije ništa radio osim konzultantskih poslova nakon katastrofalnog premijerskog mandata, a te poslove danas taji pravdajući se klauzulama o tajnosti? Kakvi su to tajni poslovi o kojima se u Hrvatskoj ne smije ništa znati od čovjeka koji bi sutra trebao biti predsjednik države?

Dok je Kolinda Grabar Kitarović zahvaljujući svom znanju, stupnju obrazovanja i otvorenim ambicijama, apsolutno javno i transparentno stavljajući svoju biografiju na stol ostvarila međunarodnu karijeru napustivši Hrvatsku prije vremena otkrivanja Sanaderove hobotnice što je krunski dokaz da u tim suspekcijama nije sudjelovala, Milanović je upravo u toj balkanskoj krčmi gradio svoje politike i to uvijek u pravilu na konfrontaciji lopova s poštenima, ustaša s antifašistima, te na jasno izraženim i namjerno poticanim svjetonazorskim razlikama, a danas glumata velikog „zajedničara“?

Sve te eskapade „zajedničara“ tijekom hrvanja u blatu mirno su promatrali voditelji ovog sramotnog talk showa dopuštajući agresivcu neograničeno prekoračenje vremena bez makar i jednog upozorenja kojim bi u samom začetku prekinuli to verbalno nasilje.

Milanović je u pravilu uvijek kada nije imao valjanih argumenata svoje političke protivnike pretvarao u lopove, pa tako ispada da su svi lopovi osim njega, da su svi glupi osim njega, da su svi politički nepismeni osim njega u maniri razornog makijavelizma i autokratske diktature. Sve Milanovićeve loše ljudske osobine koje bi mogli nabrajati u nedogled Milanović je obranaški pretvorio u lavinu seksističkih frazetina bez ikakvog smisla.
Glede optuženih aktera za pronevjeru novca u VSOA-i svakom normalnom čovjeku s ispodprosječnom inteligencijom je kristalno jasno da okrivljenici u tom slučaju ne smiju i ne mogu otići u zasluženu mirovinu, jer je vjerojatno nisu pošteno zaslužili i da moraju biti pod suspenzijom dok se pravosudni slučaj ne okonča.

Dakle ne možeš imati generalsku mirovinu, činove i odličja kada postoji osnovana sumnja da si počinio teško kazneno djelo za koje ćeš biti vjerojatno pravomoćno osuđen. Generalskom mirovinom Milanovićev kamerad Kotromanović je nepravomoćno osuđene obavještajce zapravo nagradio za možebitni lopovluk i teško kršenje dužnosti u zaštiti nacionalne sigurnosti. I umjesto da Milanović optuži njih, on nevjerojatnim spinom i hrabrošću optužuje predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović da je baš ona ta opasnost za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske?

To je ništa drugo nego tihi državni udar, to je javno blaćenje i rušenje institucije predsjednice Republike Hrvatske i ako Milanović ima dokaze za te tvrdnje pod hitno bi trebalo tražiti sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost!
Nakon možebitne pravomoćne presude vinovnicima VSOA-e slijedi jedino moguće, a to je nečastan otpust, što znači gubitak činova i gubitak generalske mirovine uz vraćanje opljačkanog novca! Milanović dokazuje ne dokazivo i sve to garnira nizom verbalnih uvrjeda na granici seksizma, a voditelji zatvaraju oči kao da žele još više krvi u tom prljavom ringu.

Čini se da se „horda divljih svinja“ osobito uznemirila kada je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović najavila da će nakon predsjedničkih izbora poslati Ured za nacionalnu sigurnost radi kontrole indikativnih suspekcija kojih dokazano ima što se očituje u curenju povjerljivih dokumenata u medije. Apsolutno je protuzakonit bilo kakav kontakt djelatnika obavještajnog sustava s medijima koji se koriste tajnim informacijama radi klasičnog medijskog reketa u obračunu s pojedincima i političkim grupacijama. Predsjednica je izgleda dotakla osinje gnijezdo i to je jedan važan razlog što je kod Milanovića došlo do erupcije bijesa?

Milanović je radikalno još jednom najavio što nas zapravo čeka ako Hrvatska bude imala tu nesreću da on preuzme Pantovčak. Čekaju nas novi razdori, nove podjele, novi pakao u kojem smo se pekli četiri godine za vrijeme njegove vladavine. Svi MI ćemo biti lopovi, ustaše, klerofašisti, crnomantijaši, branitelji koji smrde, a samo će ONI biti pošteni. Čuvajmo se onih ljudi koji za sebe tvrde da su pošteni i najpošteniji, kao i onih koji se bubaju u prsa tvrdeći da su baš oni najveći domoljubi.
Milanovićev suludi pokušaj da evidentno marljivu i poštenu predsjednicu Republike Hrvatske, protiv koje se nitko osim njega nije usudio otvarati pitanja njene korupcije i lopovluka, jer nema ni jednog makar i najmanjeg dokaza ni indicije za njene grijehe toga tipa, zapravo nam govori što nam se to normalno sprema od velikog poštenjaka s karakterom Zorana Milanovića? „Kuda idu divlje svinje“?

Hrvatska će 05.01.2020. dobiti ono što od Boga zaslužujemo, a svi oni koji prešutno toleriraju zlo koje nam nudi Zoran Milanović ostat će usamljeni na političkoj margini i odgovorni ako nas Bog zbog njihove šutnje kazni Milanovićevim paklom!

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Kako je vrijedna i ambiciozna odlikašica iz Rijeke došla do Pantovčaka?

Objavljeno

na

KOLINDA GRABAR KITAROVIĆ – biografija

Samo četiri mjeseca prije rođenja Kolinde Grabar, tadašnja tinejdžerska planetarno popularna pop senzacija Zdenka Vučković  izdala je jednu od svojih najuspješnijih hit singlica. Da nije bilo te pjesme  Kolinda Grabar Kitarović danas bi se zvala Ksenija. Majka Dubravka čim zatrudnjela odlučila je: ako bude dječak zvat će se Arsen, a ako bude djevojčica biti će Ksenija.

Međutim, kad je 29. travnja 1968. žensko dijete konačno  stiglo na svijet, njen otac Branko pod prozorom svoje supruge Dubravke razdragano je pjevao Zdenkinu “Kolindu”, inače prepjev velikog hita Kanađanke Lucille Starr.

Ispalo je da je u odabiru imena pobijedio raspjevani otac Branko.

Iz ove crtice iz životopisa Kolinde Grabar Kitarović može se bez sumnje zaključiti da je rasla i bila odgajana u jednoj raspjevanoj obitelji. Ono što primimo majčinim mlijekom ili genima roditelja u velikoj mjeri nas određuje kroz cijeli život, pa i danas Kolinda Grabar Kitarović voli zapjevati što joj mnogi zlonamjernici spočitavaju kao „smrtni grijeh“.

Kolinda Grabar Kitarović rodila se 29. travnja 1968. Majka Dubravka joj je odabrala ime Ksenija. Ipak, dobila je ime po pjesmi ‘Kolinda’, prepjevu hita Kanađanke Lucille Starr. Tu je pjesmu njezin otac Branko svojoj ženi  pjevao pod prozorom kad se rodila.

Zanimljiva je i priča  o prvoj i jedinoj četvorki koju je Kolinda dobila na polugodištu 7. razreda osnovne škole , i to iz tjelesnog odgoja. Kako smo čuli od njene majke Dubravke, Kolinda je 7. razred svakako silno željela završiti sa svim peticama, pa je do kraja godine uporno trčala oko školskog igrališta kako bi popravila ocjenu iz tjelesnog odgoja. I uspjela je!

Pune 33 godine kasnije Kolinda je ponovno uporno i neumorno “trčala” prema svom najvećem cilju u životu, prema Pantovčaku, podjednako uporno, ambiciozno s velikom vjerom u sebe.

Tijekom prve kampanje proputovala je Hrvatskom  preko 50 tisuća kilometara , a sve zbog toga kako bi popravila “loše ocjene” koje su se zrcalile u službenim anketama. Aktualni predsjednik Ivo Josipović kojega je naumila pobijediti na tim predsjedničkim izborima imao je ogromnu prednost u svim ispitivanjima javnog mnijenja  i njena pobjeda se činila kao pravo Božje čudo!  Mainstream mediji udarali su nemilice po Kolindi Grabar Kitarović, izmišljale su se kojekakve Barbike, bili smo zapljusnuti lažnim vijestima i svom silinom brutalnosti koje su graničile s profanim seksizmom.

Međutim, Kolinda je mesareva kći, djevojka sa sela, bila je bliža hrvatskim ljudima od profesora Josipovića, kao što je i danas bliža svom narodu od Zorana Milanovića! Ankete ništa ne znače, na terenu je hrvatska stvarnost dijametralno drugačija.

Kolinda Grabar Kitarović doista potječe iz obitelji koja nema značajniji politički pedigre. Iako joj je pradjed Viktor bio jedan od osnivača ogranka HSS-a, nitko u bližoj obitelji porijeklom iz sela Lubarska, osim, dakle, profesora Juretića, nikad se nije bavio politikom.

Grabari su tradicionalno bili vrijedni mesari.

Bila je, objasnila je majka, jedina djevojčica u selu, a kad se nije igrala s dječacima, vježbala je matematiku

Otac Branko u prizemlju kuće do kraja 80-ih imao je mesnicu, a u susjednom selu Lopača obitelj je imala ranč na kojemu su uzgajali i brinuli se o kravama. Bila je, kako doznajemo, jedina djevojčica u svom selu, a kad se nije igrala s dječacima, vježbala je matematiku, pa je ubrzo krenula i na natjecanja.

Po tadašnjem  Šuvarovom  sustavu Kolinda se trebala upisati u srednju trgovačku školu u Rijeci, što je ambiciozno odbila. Na vlastiti zahtjev upisala je riječku gimnaziju tražeći za sebe široko obrazovanje što su tadašnje gimnazije nudile svojim školskim programima.

Krajem trećeg razreda saznala je za program studentske razmjene, te se ovaj put se sama angažirala. Prijavila se, sama je pronašla obitelj kod koje će živjeti, izvadila vizu za SAD i dobila stipendiju. Mjesto: srednja škola u Los Alamosu.

Bilo je to 1983. godine.

– Nisam to željela propustiti. Strahovala sam kako će me ta obitelj prihvatiti. Mislila sam da će kao republikanci imati predrasude prema djevojci iz Jugoslavije. Ali prihvatili su me kao svoju – rekla je jednom prilikom Kolinda o svojem iskustvu u Los Alamosu. S tom obitelji i danas je u kontaktu, oni su zbog nje čak dolazili u Hrvatsku  na ljetovanje.

Tijekom kampanje za svoj prvi mandat Kolinda je otkrila kako joj stipendija koju je dobila za Los Alamos High nije bila dovoljna za pokrivanje elementarnih  troškova. Mjesecima je zarađivala peglanjem i čišćenjem za nadnicu od 20 dolara. Većinu odjeće u New Mexicu kupovala je u trgovinama rabljenom robom.!

Iz Amerike je Kolinda u Hrvatsku uz srednjoškolsku diplomu donijela i dobro znanje engleskog i španjolskog jezika. Upisala je Filozofski fakultet, engleski i španjolski jezik i književnost.

Fakultet je završila s prosječnom ocjenom  4,5, i ostala je u Zagrebu tražeći posao s punom sviješću da hrvatska metropola nudi najveće mogućnosti. Za vrijeme studija živjela je u studentskom domu, ali kad je skupila dovoljno honorara od prevođenja i predavanja u privatnim školama za strane jezike, Kolinda se odselila u unajmljeni stan. Kad je prevela knjigu Željka Loparića “Optuženik Heidegger” dobila je svoju prvu i pravu priliku. Upoznala je tadašnjeg ministra znanosti i tehnologije Antu Čovića, a nakon što je Čovića zamijenio Jure Radić koji  je zaposlio Kolindu Grabar preko studentskog servisa.

– U to je doba ministarstvu nedostajalo kvalitetnog kadra. Jure Radić zatražio je od Miomira Žužula, u to vrijeme redovnog profesora na FFZG-u, da mu pošalje nekoliko talentiranih djevojaka. Žužul mu je preporučio pet ili šest djevojaka, među njima i Kolindu Grabar.

– Prvi mi je posao u MZOŠ-u bio tajnički, no isti sam dan morala preuzeti poslove pomoćnice ministra koja je otišla na porodiljni dopust. Tada sam imala još šest ispita do kraja, a sjećam se, da mi je prva plaća iznosila 95 tadašnjih maraka- svjedoči Kolinda.

U to je vrijeme upoznala i svog budućeg supruga Jakova Kitarovića, koji je bio student FER-a. Jakov ju je između ostalog privukao i svojim stavovima o ravnopravnosti spolova.

Sa suprugom Jakovom

– Podredio je karijeru mojoj, i s djecom provodio dane i noći, tvrdila je Kolinda.

Kolinda i Jakov u brak su stupili 1996. godine i danas imaju dvoje djece – Katarinu i Luku.

Karijeru je, dakle, KGK započela kao stručna referentica.

U  Ministarstvo vanjskih poslova uskoro je stigla i Kolinda Grabar.

Kolindu je u MVP ustvari doveo Ivo Sanader. Cijenio ju je, prepričava se, najviše zbog marljivosti i poslušnosti.

Ubrzo je postala načelnica Odjela za Sjevernu Ameriku. Kolinda je odlično govorila jezike i bila je elokventna, a to su dvije bitne vještine u diplomaciji bez kojih se ne može. U to vrijeme, predsjednik Tuđman je u više navrata tvrdio da je tek stvorenoj i priznatoj hrvatskoj državi potrebna nova, snažna diplomacija s naglaskom da mladim ambicioznim i školovanim kandidatima koji govore jezike treba davati što više šansi.

Sanaderova kandidatkinja za ministricu  vanjskih poslova bila je potajno Bianca Matković, s kojom je Sanader razvio vrlo blizak odnos. Od te je namjere Sanader je odustao zbog straha od reakcije javnosti, a Kolinda je bila tek sljedeći najbolji izbor.

Bila je mlada, stručna, marljiva i dobro je kotirala u javnosti, a njihov odnos je uvijek bio normalan i korektan.

– Osim toga Sanader je znao je da će ako postavi Kolindu za ministricu to ustvari značiti: ministar, to sam ja, što se potpuno slaže sa Sanaderovim autokratskim načinov vladanja. S druge strane, Bianca Matković je bila ta koja je operativno vodila ministarstvo, pa Kolinda nije imala mnogo manevarskog prostora – kako doznajemo od našeg izvora.

S američkom državnom tajnicom Condoleezzeom Rice

I koliko god su se politički protivnici jučer i danas trudili i trude se spočitavati joj da je bila Sanaderova miljenica i dio njegove koruptivne Vlade, Kolinda je uvijek govorila da se od njega maknula na vrijeme. Cijelo svoje prvo sučeljavanje Zoran Milanović je potrošio dokazujući da je Kolinda Grabar Kitarović dio koruptivne hobotnice Ive Sanadera i to, naravno bez ijednog validnog dokaza. Kolinda Grabar Kitarović nije nikada ni spomenuta u bilo kakvoj koruptivnoj aferi, a kamoli da bi se protiv nje podigao optužni prijedlog.

Iako i danas Kolinda Grabar Kitarović govori kako nikad neće javno govoriti o njihovom prljavom rublju, svjedoci nas uvjeravaju kako ju je Sanader ustvari iz svog tima potjerao. Iako je to tada izgledalo grubo protjerivanje , danas se ispostavlja da joj je učinio uslugu.

O tome je nedavno svjedočio i bivši predsjednik Mesić na RTL TV, koji je u jednom razgovoru pitao Sanadera, što ćemo sad s Kolindom. Sanader je odgovorio: „Poslat ćemo je tamo odakle je i došla, u SAD-e“! Bilo je to 2008. godine, prije bilo kakvog otvaranja Sanaderove koruptivne „utrobe.“

O tom “najtežem političkom trenutku u svom životu” i o evidentnom razočarenju  Kolinda Grabar Kitarović i nadalje šuti, ne koristi te argumente u svoju obranu i ne želi od sebe stvarati žrtvu kako to čine neki njeni bivši savjetnici. Jednostavno, poštovati odluke svog poslodavca ili prvog šefa dio je diplomatske uljudbe, a sve drugo moglo bi biti kontraproduktivno.

Nikada nisam iznosila prljavo rublje u javnost. Nadam se da ćemo se jednog dana Sanader i ja sresti i razjasniti odnose. Uvijek u životu želim stvari istjerati na čistac pa tako i u ovom slučaju – objašnjava kratko Kolinda Grabar Kitarović

Danas ispada , da je Ivo Sanader potjeravši je od sebe u SAD na mjesto veleposlanice, a što je spremno blagoslovio Stjepan Mesić Sanaderov prijatelj,  udaljivši je od tadašnjeg HDZ-a, Sanader Kolindi dao vjetar u leđa i čiste ruke za prvu predsjedničku utrku.

U NATO-u je od srpnja 2011. obnašala dužnost pomoćnice za javnu diplomaciju glavnog tajnika Rasmussena

Nakon što je Kolinda Grabar Kitarović smijenjena s mjesta ministrice u MVPU po želji Sanadera i Mesića i nakon što je praktički protjerana iz Hrvatske na mjesto veleposlanice u SAD-u, njeno političko uništavanje nije završilo. Sve je kulminiralo kada je navodno koristila službeno vozilo veleposlanstva u privatne svrhe, a osobito nakon što je u zatvoru posjetila Zvonka Bušića, hrvatskog uznika i velikog borca protiv Titove Jugoslavije. Predosjećala je da će joj Sanader, Mesić a kasnije i Jadranka Kosor doći glave i prijavila se samostalno na natječaj za posao u NATO savezu! I ponovo je pobijedila i uspjela zahvaljujući svojoj upornosti i daru prepoznavanja ugroza koje su prijetile njenoj cijelo životnoj karijeri.

U NATO-u je od srpnja 2011. obnašala dužnost pomoćnice za javnu diplomaciju glavnog tajnika Andersa Fogha Rasmussena.

Kolinda Grabar Kitarović kao veleposlanica u SAD-u sudjelovala je na vojnoj vježbi u bazi Nacionalne garde

Međutim, od 2012. se spekuliralo o njenoj kandidaturi za predsjednicu RH. Tomislav Karamarko s njom je često komunicirao, često i preko “kurira” Olega Butkovića, člana Predsjedništva HDZ-a, ali i njenog bliskog prijatelja. Kolinda nije odmah pristala, što zbog mandata u NATO-u, što zbog nemilih događanja u HDZ-u i strašnih napada na Tomislava Karamarka predsjednika stranke. Ipak, donesena je odluka i vodeći ljudi HDZ-a su odlučili da je Kolinda Grabar Kitarović jedina kandidatkinje koja može pobijediti predsjednika Ivu Josipovića.

Naš izvor je tvrdio kako Kolinda od prvog dana kada je krenula u svoju prvu kandidaturu nije imala plan B. Nije imala plan B ni danas, jer jedini je plan pobjeda na ovim predsjedničkim izborima i osvajanje svog drugog mandata. Jedino misao o pobjedi dominira njenim mentalnim sklopom i uz čvrstu vjeru u sebe, u Hrvatski i u svoj narod ta pobjeda će se i dogoditi. Protivnici Kolinde Grabar Kitarović, a ovaj puta ih je bilo more i s lijeve i s desne strane, zapravo su radili isto što su radili i u vrijeme njene prve kampanje i to nas ne treba uopće začuditi.

Za čuđenje je samo to što neki koji se nazivaju domoljubima  još uvijek ne vide propast Hrvatske, ako na Pantovčak dođe notorni Zoran Milanović!

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari