Pratite nas

Kolumne

Nenad Piskač: Slavistički kongres iskorišten je za velikosrpsku propagandu

Objavljeno

na

Dačić je slavistički kongres sveo pod socijalističku Jugoslaviju

Nenad Piskac344

U Beogradu je održan 16. Međunarodni kongres slavista (20. – 27. kolovoza 2018.). Kongres su organizirali Međunarodni komitet slavista, Savez srpskih slavističkih društava, Međunarodni slavistički centar i Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu. Održan je pod pokroviteljstvom predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Hrvatskoj poznatoga kao četnika u novije vrijeme nametnutoga kao „europskoga Vučića“.

Na kongresu je sudjelovalo oko tisuću znanstvenika iz četrdeset i tri države. Kako pišu srbijanski mediji „Kongres je u značajnoj meri posvećen lingvisti Aleksandru Beliću“.

Jesu li od srpskoga nastali svi jezici u „vasioni“?

Prema dostupnim srbijanskim informacijama može se zaključiti kako je Kongres unatoč dobroj organizaciji, visokom pokroviteljstvu i brojnim sudionicima podbacio budući da nije eksplicitno naglasio kako je u početku svijeta postojao samo srpski jezik iz kojega su nastali svi drugi „varijateti“, više-manje „veštački“. Stoga je ministar vanjskih poslova Srbije, kako bi se izbjeglo daljnje „komplikovanje“ na kraju Kongresa morao intervenirati.

Mali Slobo, ministar Ivica Dačić, naime, uzeo je slavistiku u svoje ruke i rekao okupljenim znanstvenicima: “Situaciju na prostoru Balkana dodatno komplikuje stalni proces fragmentacije srpskog jezika, gde se od zajedničkog i jedinstvenog jezičkog korpusa, političkim i državotvornim razlozima opravdava stvaranje novih jezičkih varijeteta, koji se lingvistički ne razlikuju, ali na političkoj ravni dobijaju osobine drugačijeg, nacionalno-državnog i vrlo često svoj identitet grade poricanjem svog jezičkog originala”.

Dačić je politolog velikosrpske orijentacije, nije jezikoslovac. Sudionici Kongresa su pak znanstvenici, kojima je održao lekciju iz imperijalnoga programa “Srbi svi i svuda” Vuka Stefanovića Karadžića.

Kad vožd Socijalističke partije govori o „fragmentaciji“ srpskoga jezika, on misli na „fragmentaciju“ SFRJ zamišljene kao paravan velike Srbije. I kao što je hrvatski fragmentiran dio srpskoga jezika, tako je i Hrvatska „parče“ Srbije. To je njegova „znanstvenost“. Iz nje proizlazi da Hrvati nemaju svoj identitet, prema tome ni jezik, niti pravo na državu. Sve što u tom pogledu imaju nastalo je od Srba. Hrvatski jezik, međutim, odavno je izgrađen sa svim funkcijama koje standardni jezik mora imati.

Srpski nije engleski, Srbija nije Velika Britanija

Dačić se pred slavistima proslavio i novim spoznajama o tome da SAD u borbi “za nezavisnost od Britanske imperije” nisu “ni jednog trenutka” sporile “svoj engleski jezik, bez pretenzija da postane američki, dovelo je do toga da danas i SAD, Velika Britanija, Kanada Australija i Novi Zeland, ne samo da govore istim jezikom, već i svet i pojave u njemu gledaju istim zajedničkim očima”.

Dačiću, Srbija nije Velika Britanija. Engleski je u navedene države došao na drukčiji način, a hrvatski i srpski su se razvijali neovisno jedan o drugome. Istina, višekratno se nastojalo od dva jezika napraviti jedan. U tome se nije uspjelo, kao što se ni od dva naroda nije uspjelo napraviti jedan, niti od dvije države jednu. Usporedba s engleskim ne funkcionira. Engleski je premješten u druge zemlje. Hrvatski se pak do ulaska u zajednicu sa Srbijom (1918.) razvijao samostalno. Hrvatski, dakle, nije „fragment“ srpskoga jezika.

I u nastavku govora Dačić se proslavio ponavljanjem teza Vuka Stefanovića Karadžića, kojima ne negira samo jezike, već i cijele narode. Kako bi se stekla opća (jugoslavenska) dimenzija srpskoga jezika, Dačić se sa sudionicima Kongresa fotografirao ispod plakata na kojemu na ćirilici piše „Socijalistička Jugoslavija“ što se vidi u foto prilozima službene stranice Ministarstva vanjskih poslova na poveznici na kojoj je objavljen cjeloviti Dačićev govor.

Dačićev je govor zapravo veliki škandal na koji hrvatske ustanove nisu reagirale. On predstavlja i uvrjedu i provokaciju i nastavak srbijanske agresije. Od mjerodavnih hrvatskih ustanova, međutim, dobili smo samo ovu informaciju: „Institutski znanstvenici i članovi Terminološke komisije Međunarodnoga slavističkog komiteta dr. sc. Lana Hudeček, dr. sc. Kristian Lewis i dr. sc. Milica Mihaljević sudjelovali su na zasjedanju Komisije 23. kolovoza 2018. u Beogradu.

Zasjedanje Komisije održano je u sklopu XVI. Međunarodnoga kongresa slavista (20. – 27. kolovoza 2018.). Članovi Terminološke komisije prihvatili su prijedlog znanstvenika iz Instituta da se sljedeći sastanak Terminološke komisije MSK-a održi 9. svibnja 2019. u Zagrebu. Nakon sastanka održat će se znanstveni skup E-rječnici i e-leksikografija (10. i 11. svibnja 2019.)“.

Ideolog lingvounitarizma: Naš jezik Aleksandra Belića

Dačićevo jezikobulažnjenje vodi prema Pravopisnom uputstvu Bože Maksimovića Kundaka iz 1929. i sličnim jugounitarističkim rješenjima kakvih smo se nagutali u posljednjih sto godina srbijanskoga jezičnoga, političkoga, diplomatskoga, pravosudnoga, žandarskoga i svakoga drugoga terora.

Srbijanski žandari su, naime, postajali ministri prosvjete. Aleksandar Belić (1876. – 1960.), kojemu je Kongres „u značajnoj meri posvećen“, nije bio žandar. Ali je bio najznačajniji ideolog lingvounitarizma u „socijalističkoj Jugoslaviji“, pa i „pre“.

U Kraljevini SHS, osobito nakon što je Vidovdanskim ustavom službenim jezikom proglašen nepostojeći „srpsko-hrvatsko-slovenački“, srpski je (i u Hrvatskoj) postao službeni jezik u državnoj upravi, vojsci, školstvu, željeznici, novinskim agencijama… a ćirilica je počela potiskivati latinicu. Sve je to pouzdano i „stručno“ servisirao Aleksandar Belić sa svojim hrvatskim „saradnicima“ i istomišljenicima kroz časopis „Naš jezik“. Kroz njega su hrvatske jezične, posebice leksičke značajke proglašavane provincijalnima, dijalektalnima, nepravilnima i suvišnima.

I u komunističkoj Jugoslaviji (Dačićevoj socijalističkoj) srpski je nametnut u vojsci, upravi i novinskoj agenciji Tanjug. „A onda opet anketa…, nakon nje (opet!) pod Belićevim organizacijsko-stručnim vodstvom i jakom političkom paskom novi dogovor (u Novome Sadu, 1954.), obvezatan dvodijelni naziv jezika (hrvatskopsrpski-srpskohrvatski), potom ‘zajednički’ pravopis (1960.)…“ (ak. Marko Samardžija, „Hrvatski? Da, ali srpski!“, Zagreb, 2006.).

Škola za život bez svijesti o realnim prijetnjama s istoka

Srbija koristi svaku prigodu da se u „punoj meri“ vrati na velikosrpske kolosijeke podmazujući pritom unitarističke osovine Vuka Stefanovića Karadžića, Kundaka monarhističke Jugoslavije, obnoviteljske Komunističke partije Jugoslavije (nije važno je li grah ili pasulj, važno je da ga ima), „naš jezik“ Aleksandra Belića i Srpske akademije „nauka i umetnosti“.

Hrvatske političke i stručne strukture i ustanove prave se da ne vide obnovu velikosrpskih teza koje u konačnici vode u novi rat u državama koje Srbija još nije „oslobodila“ zbog neprihvatljive „fragmentacije“ i uvođenja „varijeteta“.

One se bave fragmentiranjem hrvatskoga društva i države: Politstabilnošču, inkluziviranjem, „školom za život“, krivopisima, e-leksikografijom, eksperimentalnim školstvom, tabletima i svojim (nimalo nacionalnim) najvažnijim strateškim ciljem – ulaskom Srbije u Europsku uniju, odvračajući time pozornost hrvatskoga naroda od realnih i povijesno dokazanih prijetnji s istoka. Pritom im je, što se jezika tiče, jedino važno da „komšije“ razumiju susjede, te da susjedi ne skuže što im pripremaju komšije i njihove sluge u Hrvatskoj.

Nenad Piskač / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Diktatorica Veljača i dr. Bandić

Objavljeno

na

Objavio

Kako bi samo blagotvorna, pravična i općekorisna bila presuda na doživotni zatvor Radovanu Karadžiću da se dogodila 1996.! Pa čak i 1998. ili 1999. Ni 2001. ne bi bila za baciti.

Ovako, 2019., gotovo četvrt stoljeća nakon zlodjela za koja mu se sudilo, unatoč maksimalnog kazni ostaje gorak dojam zakašnjele pravde. Istina, bolje ikad nego nikad, ali “na vrijeme” je neusporedivo bolje nego “ikad”, jer prespora pravda, barem ovozemaljska, nikada nije potpuna.

Presuđen je starac koji je u međuvremenu nesmetano mogao raditi na vlastitoj mitizaciji, a razvoj događaja u zadnje 24 godine nakon rata nepovratan je i u mnogome nepopravljiv.

Svijet je 1995., u godini okončanja rata, bio potpuno drugačiji od današnjeg. Oni koji su tada bili starci više nisu živi, tadašnji zreli su današnji starci, a nekadašnji mladići i djevojke su sada sredovječni ljudi. O tome da su se u međuvremenu rodile i odrasle čitave nove generacije je izlišno i govoriti.

Drugačije se živi, posluje, komunicira, zabavlja. Karadžić je trebao biti osuđen u vrijeme kada još nije bilo mobitela, Interneta, društvenih mreža, šoping centara, komercijalnih televizija.
 Primjerice, tko je tada mogao zamisliti da će se mreža povezanih kompjutera šačice informatičkih frikova toliko razviti da će prožeti naše živote i umnogome određivati njihov ritam?

Tko je u vrijeme Santa Barbare i Rose Salvaje mogao pomisliti da će 2019. jedna glumica iz sapunica preko te mreže pozvati ljude na neki prosvjed na temu kojom se nikada ranije nije bavila, a već sutra će je primati premijer, predsjednica, ulizivati joj se i dopuštati joj da kroji zakone i određuje članove radnih skupina?

Čovjeku iz 1995. bi to bilo neshvatljivo bulažnjenje, nešto nepronično, kao da čita drevno, zakučasto, hermetično proročanstvo. Ili, tko je 1995. mogao pomisliti da će Milan Bandić jednoga dana postati počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu?

No, krenimo redom. U ožujku 2019. godine, dioba vlasti u Hrvatskoj izgleda ovako: vlast se dijeli na zakonodavnu, sudsku, izvršnu i Jelenu Veljaču.

Uza sav respekt prema takvom aktivizmu i uz pretpostavku da Veljača s najboljom namjerom koristi svoju popularnost, društvene mreže, sunčan dan i revolt javnosti oko emotivno nabijene teme kao što je nasilje u obitelji, zabrinjavajuće je da osoba koja po tom pitanju nema nikakvih kvalifikacija niti prethodnog aktivističkog rada par dana nakon, ne osobito masovnog, Facebook-okupljanja biva primljena od strane premijera kao relevantna sugovornica o socijalnim politikama, resorna ministrica joj podnosi raport, a kao kruna svega glumica imenuje ljude u radne skupine, piše Nino Raspudić / Večernji list

Nakon tog farsičnog Facebook-državnog udara i pokoravanja Vlade, Veljača je pozvala na red Predsjednicu jer se nije nacrtala na prosvjedu: “Čini mi se da bi njena, barem simbolička podrška bila potrebna. Nije se pojavila, apsolutno mi je žao. Pozvali smo sve političare i u tom smislu sam jako razočarana. Ja sam se nadala da će ona kao žena doći podržati inicijativu” – izjavila je.

Što to znači “kao žena”? Jesu li muškarci a priori skloniji podržati nasilje? Je li to rodno stereotipno? Nadalje, koje su granice diktata samoproglašenih menadžera tuđe patnje? Podržava li automatski nasilje u obitelji onaj tko smatra kako se ne može na temelju instant uskakanja u temu o kojoj nemaš nikakve kvalifikacije i legitimiteta, pretendirati na vođenje socijalne i obiteljske politike države?

Izborna je godina i kriteriji su davno spušteni, pa je dan nakon primljene packe Veljaču i suradnice primila Predsjednica. Veljača joj je velikodušno oprostila što nije bila na prosvjedu, a sirota Predsjednica se pravdala kako nije mogla statirati u publici zbog privatnih obveza.

Mediji su kao najrelevantnije s tog sastanka prenijeli da su predsjednica i Veljača na sastanak stigle s istim frizurama, te pod naslovom “Modni dvoboj na Pantovčaku” kako je predsjedničina savjetnica imala istu bluzu kao ugledna gošća.

Možete li zamisliti Franju Tuđmana, ili čak Zorana Milanovića, kako prima nekog padobranca u državnu temu i podnosi mu raporte, par dana nakon što je dotični preko Facebooka pozvao na skup?

Događaju se nenormalne stvari. Što je sljedeće nakon instant Facebook-upravljanja resorom socijalne skrbi i obitelji? Hoće li kakva instagramuša preko noći izvaninstitucionalno preuzeti reformu školstva? Neki viđeniji tviteraš preuzeti uzde zdravstvene i mirovinske reforme? Forumski mudrijaš preuzeti vojsku? Bloger na temelju lajkova doći na čelo Nadbiskupije? Pobjednik reality showa automatski zasjesti na čelo Ustavnog suda?

Bizarno je da je na Veljačinom prosvjedu bio, dakle i prosvjedovao, valjda protiv samoga sebe, i premijer Plenković. Ako je i on tamo, protiv koga se bune? Tko je adresat prosvjeda? Tražile su se i neke stvari koje postoje već trideset godina, poput sos-telefona, kako je lijepo objasnila veteranka te borbe Neva Tolle, a gotovo svi drugi zahtjevi su ionako već u postupku.

Nekoliko desetljeća rada i borbe oko tih tema starim aktivisticama nije omogućilo pristup stolu vladajućih i medijsku pozornost koju je dobila Jelena Veljača nakon jedne objave na Facebooku. Na prvi pogled se čini kako je dobro što je tako javnost dodatno senzibilizirana za temu nasilja u obitelji, ali problem kod ovakve instant pozornosti je u mehanizmu “kako došlo tako i otišlo”.

Važne društvene teme koje se sve više prebacuju na tlo zvjezdane prašine vrlo brzo mogu prestati biti “in”, sutra ih može zamijeniti nešto drugo. Kratkoročni učinak je neupitan, ali devalvira li ovakav način tu problematiku dugoročno, srozava li institucije koje se time bave?

Među čudesima ovoga tjedna ističe se i fotografija s tribine svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji na kojoj ministra financija Zdravka Marića na ramenima na nosi poduzetnik koji se u zadnjim medijskim špekulacijama povezuje s ministricom Žalac. Mene je zadnji na ramenima nosio tata prije četrdeset godina, a gotovo sam vršnjak s ministrom. Što je sljedeće? Je li ga netko od tajkuna zadnjih godina nakon poslovnih ručkova podizao preko ramena da podrigne? Hoćemo li vidjeti i takve fotke?

Šlag na kraju ovog tjedna prepunog bizarnosti je pokretanje postupka za dodjelu počasnog doktorata zagrebačkog sveučilišta gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću. Zanimljivo bi bilo ispitati kako je uopće nastao taj običaj da se nekoga zaslužnog časti doktoratom? Izrada doktorata je vrlo opasna stvar. Tko je to prošao zna o čemu govorim, doktorat usiše čovjeka i pojede mu barem tri-četiri godine života. Ulaziš u područje samo donekle definirano temom, par godina istražuješ, iščitavaš, literatura se širi u beskonačno jer jedna knjiga usmjerava na pet drugih.

Godinama, danju i noću samo ti je to u glavi. Nekoliko puta padaš pod teretom, čini ti se da nikada nećeš ugledati kraj. Svakom tko ima namjeru raditi ozbiljan doktorat, savjetujem da to čini ili prije nego što dobije djecu ili kad potomstvo dovoljno odraste. Barem u mojoj struci, humanistici, paradoksalno, najmanji problem je doktorsku radnju fizički napisati, to je vrh ledene sante ispod kojeg je planina rada i istraživanja. Često se javi i postdoktorski sindrom, na kojeg su me upozoravali stariji, a što sam i sam iskusio, a to je da se nakon dovršenja i obrane doktorata, razboliš.

E sad, nekome tko prođe sve to nije lako gledati kako se počasnim doktoratom olako čašćava. Ako je Bandić imao zasluge za neke segmente Sveučilišta, a za Muzičku akademiju i rješenje njenog prostora definitivno jeste, što mu priznaje i nekadašnji takmac iz drugog kruga predsjedničkih izbora Ivo Josipović, mogu mu se odužiti na neki drugi način.

Temelji problem u slučaju “dr. Bandića” je što je on još na funkciji gradonačelnika grada u kojem sveučilište djeluje, što je dijelom i sukob interesa. Dakle, bilo bi pristojno, barem sačekati da siđe s vlasti, a potom, ako ga prosuđuju zaslužnim za rad Sveučilišta, vidjeti koji je najprimjereniji način da ga se odlikuje. Dodijeliti počasni doktorat osobi koja se nikada nije trudila zračiti akademskim habitusom je kontraproduktivno, pa na koncu, namjeru koja je možda i dobra pretvara u sprdnju. Je li Bandić svjestan da će ga, ako se to dogodi, svi zvati “Doktore”?

To je kao ishoditi da mu se dadne potvrda da je visok dva metra, pa time nije baš pravi dvometraš, nego “počasni”. Nije poznato žudi li on uopće za tim. Ljudi na vlasti ili na drugoj poziciji moći znaju imati čudne prohtjeve. Nekim ljudima koji su se naglo uspeli na društvenoj ljestvici kroz bogatstvo i moć vremenom to prestaje biti dovoljno pa se cilja i na simbolički status.

Počinju furati umjetnine, pa rodoslovlja, pa dvorci, pa plemićke titule, pa akademske titule, makar i počasne. Što je sljedeće? Ostale su još samo beatifikacije i kanonizacije. Možda bi pokušali pribaviti i to, ali je nezgodan osnovni preduvjet, koji se sastoji u tome da si umro. A takvi, kao što je poznato, uglavnom ne misle da su prolazni, da će ikada otići.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Hasanbegović: Molim vas višednevnu stanku kako bismo se konzultirali s Jelenom Veljačom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentari