Pratite nas

Kolumne

Nenad Piskač: Slavistički kongres iskorišten je za velikosrpsku propagandu

Objavljeno

na

Dačić je slavistički kongres sveo pod socijalističku Jugoslaviju

Nenad Piskac344

U Beogradu je održan 16. Međunarodni kongres slavista (20. – 27. kolovoza 2018.). Kongres su organizirali Međunarodni komitet slavista, Savez srpskih slavističkih društava, Međunarodni slavistički centar i Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu. Održan je pod pokroviteljstvom predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Hrvatskoj poznatoga kao četnika u novije vrijeme nametnutoga kao „europskoga Vučića“.

Na kongresu je sudjelovalo oko tisuću znanstvenika iz četrdeset i tri države. Kako pišu srbijanski mediji „Kongres je u značajnoj meri posvećen lingvisti Aleksandru Beliću“.

Jesu li od srpskoga nastali svi jezici u „vasioni“?

Prema dostupnim srbijanskim informacijama može se zaključiti kako je Kongres unatoč dobroj organizaciji, visokom pokroviteljstvu i brojnim sudionicima podbacio budući da nije eksplicitno naglasio kako je u početku svijeta postojao samo srpski jezik iz kojega su nastali svi drugi „varijateti“, više-manje „veštački“. Stoga je ministar vanjskih poslova Srbije, kako bi se izbjeglo daljnje „komplikovanje“ na kraju Kongresa morao intervenirati.

Mali Slobo, ministar Ivica Dačić, naime, uzeo je slavistiku u svoje ruke i rekao okupljenim znanstvenicima: “Situaciju na prostoru Balkana dodatno komplikuje stalni proces fragmentacije srpskog jezika, gde se od zajedničkog i jedinstvenog jezičkog korpusa, političkim i državotvornim razlozima opravdava stvaranje novih jezičkih varijeteta, koji se lingvistički ne razlikuju, ali na političkoj ravni dobijaju osobine drugačijeg, nacionalno-državnog i vrlo često svoj identitet grade poricanjem svog jezičkog originala”.

Dačić je politolog velikosrpske orijentacije, nije jezikoslovac. Sudionici Kongresa su pak znanstvenici, kojima je održao lekciju iz imperijalnoga programa “Srbi svi i svuda” Vuka Stefanovića Karadžića.

Kad vožd Socijalističke partije govori o „fragmentaciji“ srpskoga jezika, on misli na „fragmentaciju“ SFRJ zamišljene kao paravan velike Srbije. I kao što je hrvatski fragmentiran dio srpskoga jezika, tako je i Hrvatska „parče“ Srbije. To je njegova „znanstvenost“. Iz nje proizlazi da Hrvati nemaju svoj identitet, prema tome ni jezik, niti pravo na državu. Sve što u tom pogledu imaju nastalo je od Srba. Hrvatski jezik, međutim, odavno je izgrađen sa svim funkcijama koje standardni jezik mora imati.

Srpski nije engleski, Srbija nije Velika Britanija

Dačić se pred slavistima proslavio i novim spoznajama o tome da SAD u borbi “za nezavisnost od Britanske imperije” nisu “ni jednog trenutka” sporile “svoj engleski jezik, bez pretenzija da postane američki, dovelo je do toga da danas i SAD, Velika Britanija, Kanada Australija i Novi Zeland, ne samo da govore istim jezikom, već i svet i pojave u njemu gledaju istim zajedničkim očima”.

Dačiću, Srbija nije Velika Britanija. Engleski je u navedene države došao na drukčiji način, a hrvatski i srpski su se razvijali neovisno jedan o drugome. Istina, višekratno se nastojalo od dva jezika napraviti jedan. U tome se nije uspjelo, kao što se ni od dva naroda nije uspjelo napraviti jedan, niti od dvije države jednu. Usporedba s engleskim ne funkcionira. Engleski je premješten u druge zemlje. Hrvatski se pak do ulaska u zajednicu sa Srbijom (1918.) razvijao samostalno. Hrvatski, dakle, nije „fragment“ srpskoga jezika.

I u nastavku govora Dačić se proslavio ponavljanjem teza Vuka Stefanovića Karadžića, kojima ne negira samo jezike, već i cijele narode. Kako bi se stekla opća (jugoslavenska) dimenzija srpskoga jezika, Dačić se sa sudionicima Kongresa fotografirao ispod plakata na kojemu na ćirilici piše „Socijalistička Jugoslavija“ što se vidi u foto prilozima službene stranice Ministarstva vanjskih poslova na poveznici na kojoj je objavljen cjeloviti Dačićev govor.

Dačićev je govor zapravo veliki škandal na koji hrvatske ustanove nisu reagirale. On predstavlja i uvrjedu i provokaciju i nastavak srbijanske agresije. Od mjerodavnih hrvatskih ustanova, međutim, dobili smo samo ovu informaciju: „Institutski znanstvenici i članovi Terminološke komisije Međunarodnoga slavističkog komiteta dr. sc. Lana Hudeček, dr. sc. Kristian Lewis i dr. sc. Milica Mihaljević sudjelovali su na zasjedanju Komisije 23. kolovoza 2018. u Beogradu.

Zasjedanje Komisije održano je u sklopu XVI. Međunarodnoga kongresa slavista (20. – 27. kolovoza 2018.). Članovi Terminološke komisije prihvatili su prijedlog znanstvenika iz Instituta da se sljedeći sastanak Terminološke komisije MSK-a održi 9. svibnja 2019. u Zagrebu. Nakon sastanka održat će se znanstveni skup E-rječnici i e-leksikografija (10. i 11. svibnja 2019.)“.

Ideolog lingvounitarizma: Naš jezik Aleksandra Belića

Dačićevo jezikobulažnjenje vodi prema Pravopisnom uputstvu Bože Maksimovića Kundaka iz 1929. i sličnim jugounitarističkim rješenjima kakvih smo se nagutali u posljednjih sto godina srbijanskoga jezičnoga, političkoga, diplomatskoga, pravosudnoga, žandarskoga i svakoga drugoga terora.

Srbijanski žandari su, naime, postajali ministri prosvjete. Aleksandar Belić (1876. – 1960.), kojemu je Kongres „u značajnoj meri posvećen“, nije bio žandar. Ali je bio najznačajniji ideolog lingvounitarizma u „socijalističkoj Jugoslaviji“, pa i „pre“.

U Kraljevini SHS, osobito nakon što je Vidovdanskim ustavom službenim jezikom proglašen nepostojeći „srpsko-hrvatsko-slovenački“, srpski je (i u Hrvatskoj) postao službeni jezik u državnoj upravi, vojsci, školstvu, željeznici, novinskim agencijama… a ćirilica je počela potiskivati latinicu. Sve je to pouzdano i „stručno“ servisirao Aleksandar Belić sa svojim hrvatskim „saradnicima“ i istomišljenicima kroz časopis „Naš jezik“. Kroz njega su hrvatske jezične, posebice leksičke značajke proglašavane provincijalnima, dijalektalnima, nepravilnima i suvišnima.

I u komunističkoj Jugoslaviji (Dačićevoj socijalističkoj) srpski je nametnut u vojsci, upravi i novinskoj agenciji Tanjug. „A onda opet anketa…, nakon nje (opet!) pod Belićevim organizacijsko-stručnim vodstvom i jakom političkom paskom novi dogovor (u Novome Sadu, 1954.), obvezatan dvodijelni naziv jezika (hrvatskopsrpski-srpskohrvatski), potom ‘zajednički’ pravopis (1960.)…“ (ak. Marko Samardžija, „Hrvatski? Da, ali srpski!“, Zagreb, 2006.).

Škola za život bez svijesti o realnim prijetnjama s istoka

Srbija koristi svaku prigodu da se u „punoj meri“ vrati na velikosrpske kolosijeke podmazujući pritom unitarističke osovine Vuka Stefanovića Karadžića, Kundaka monarhističke Jugoslavije, obnoviteljske Komunističke partije Jugoslavije (nije važno je li grah ili pasulj, važno je da ga ima), „naš jezik“ Aleksandra Belića i Srpske akademije „nauka i umetnosti“.

Hrvatske političke i stručne strukture i ustanove prave se da ne vide obnovu velikosrpskih teza koje u konačnici vode u novi rat u državama koje Srbija još nije „oslobodila“ zbog neprihvatljive „fragmentacije“ i uvođenja „varijeteta“.

One se bave fragmentiranjem hrvatskoga društva i države: Politstabilnošču, inkluziviranjem, „školom za život“, krivopisima, e-leksikografijom, eksperimentalnim školstvom, tabletima i svojim (nimalo nacionalnim) najvažnijim strateškim ciljem – ulaskom Srbije u Europsku uniju, odvračajući time pozornost hrvatskoga naroda od realnih i povijesno dokazanih prijetnji s istoka. Pritom im je, što se jezika tiče, jedino važno da „komšije“ razumiju susjede, te da susjedi ne skuže što im pripremaju komšije i njihove sluge u Hrvatskoj.

Nenad Piskač / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari