Pratite nas

Kolumne

Nenad Piskač: Zaglupljujuća medijska scena drži nas u informativnoj izolaciji

Objavljeno

na

Preseljeno jednoumlje glavna je medijska struja u Hrvatskoj

Da svijetom pušu novi vjetrovi nije nikakva tajna osim u Hrvatskoj čije političke i medijske glavne struje drže Hrvatsku podalje od svjetskih gibanja.

Tako, primjera radi, već skoro dva desetljeća u dnevnome tisku (osim rubrike „kultura“) nema ni rubrike „vanjska politika“.

U svijetu se događa samo ono što nam prenose stari komunistički novinski kadrovi, vječni „dopisnici“ poput Inoslava Beškera, Mirka Galića, ili Silvija Tomaševića. Mijenjaju se vlasničke strukture medija, ali ovi ostaju. Ostaju jer su iznad medija i vlasničkih struktura.

Hrvati ne samo da nisu u dovoljnoj mjeri informirani o svjetskim gibanjima, oni su i sustavno dezinformirani. Neprestano su pod paljbom agitacije i propagande. Informativno smeće dobiva daleko veći prostor od istinite informacije, koja se tek tu i tamo pripusti u javni prostor.

Neinformirani, a dezinformirani, ne mogu se uhvatiti u koštac s problemima ni na lokalnoj razini, kamoli na nacionalnoj, europskoj ili globalnoj. Niti mogu relevantno komunicirati sa svijetom.

Hrvati, dakle, reagiraju refleksno, budući da drukčije u rezervatu mentalnoga komunizma jednostavno ne ide. A i taj refleks je u mnogočemu zakočen strahovima različitih vrsta, uhljebničkim mrvicama, kalkulantsvom, podrepaštvom i običnim kukavičlukom. Informativna izolacija vodi sve do odustajanja od vitalne formule „odlučimo sami o svojoj sudbini“ (F. Tuđman).

Informativno neojugoslavenstvo

Godine 1991. u Hrvatskoj je izlazilo 7 dnevnih novina, a 2007. ukupno 16. Od 40 radio postaja u 1991. eter je 2007. ojačao na 162 postaje. Mnoge od njih podigao je na noge Sorosev kapital, a mnogi urednici i novinari bili su njegovim stipendistima.

Hrvatski je medijski prostor zahvatila trivijalizacija, banalizacija, tabloidizacija, komercijalizacija, vulgarizacija i nasilje (uz permanentnu regionalizaciju – informativno neojugoslavenstvo). Ove su negativne pojave odlično zamijenile medijsko jednoumlje iz doba komunizma.

Informativna dimenzija medija pala je u drugi, treći i četvrti plan. Čak se i javni informativni servisi u sadržajnom pogledu natječu s komercijalnim standardima.

Ključni mediji su u stranom vlasništvu. Dolazi do izrazite potplaćenosti novinara i drugoga novinskoga osoblja (lektora, redaktora…), te do nevjerojatne privilegiranosti „podobnoga“ kadra.

Tako, primjera radi, gl. urednik prohrvatskoga tjednika radi za plaću manju od 1.000 eura, dok privilegirani kolumnisti u dnevnim novinama, koje državi godinama ne plaćaju porez, primaju mjesečnu plaću i do 10.000 eura, a neki i preko 100.000 kuna!

Istodobno, režim sramotnim mrvicama dotira listove za kulturu, a enormnim iznosima Novosti (moderni Srbobran) koje državi rade o glavi.

Jedno istraživanje iz 2007. provedeno na tematskim člancima četiri vodeće dnevne novine, pokazuje kako među tri najzastupljenije teme spada kriminal. Kultura je na začelju. A vanjska politika – svijet, dakle – uopće ne postoji među 10 tematskih kategorija. Desetak godina kasnije situacija je još gora.

Profesionalni novinski standardi dosegnuli su samo dno. Na dalekovidnicama s nacionalnom koncesijom rade „reporteri“ s oskudnim znanjem hrvatskoga jezika. Mjerodavnim tijelima zaduženima za elektroničke medije šefuju osobe koje se opravdano sumnjiči da su radile za represivni komunistički aparat.

Hrvati su medijski tretirani kao i predsjednik Trump

Doba komunikacije u hrvatskom je medijskom prostoru iskorišteno kao proteza jednoumne medijske scene pomoću koje je ušla u 21. stoljeće s istim ciljevima i zadaćama. Kontrolirati a ne informirati. Odsjeći od svijeta a ne biti dio njega. Učinjen je i korak dalje.

Glavna struja medijske scene iskrivljuje savjest. Izravno utječe na odluke čitatelja/slušatelja/gledatelja. Uvjerava da je crno zapravo bijelo i obrnuto. Ne bistri, ali sluđuje. Nameće, ali ne argumentira. Monolog, a ne dijalog. Pravovjerje, a ne pluralizam mišljenja.

Vodeće političke stranke u proteklih 28 godina nisu uspostavile medijsku ravnotežu. Držim kako to nije slučajno, već namjerno proizvedena situacija. U suprotnom, stranke bi u svoje programe uvele i načelo medijske ravnoteže. Ne postoji jednoumno zdravo društvo.

U tom pogledu kao poticatelj jednoga sasvim novoga, pa i originalnoga, pokreta okrenutoga hrvatskoj budućnosti, primjećujem kako se on nije medijski dogodio ne samo u režimskim medijima, već i onima koji ne slove kao režimski.

Istodobno medijski se prate svi događaji koji Hrvatsku vraćaju u „bolju prošlost“. U svijetu medija, da ne velim u medijskome ratu, prešućivanje je isto što i bjesomučan napad.

Kako je Hrvatska pretežito katolička, postavlja se pitanje – što na tom planu rade katolici i njihova Crkva. Kako to da nemaju katolički dnevni list? Ili snažnu dalekovidnicu? Jesu li tomu krive samo „komunjare“?

Ako je već Katolička Crkva nespremna dočekale velike demokratske promjene 1990., jer je u jugokomunizmu bila pod trajnom prismotrom, kako to da u proteklih 28 godina nije napravila dovoljno na planu vlastitih sredstava društvenoga informiranja?

Pritom mislim i na hijerarhiju i na laike – obje su skupine suodgovorne za jednoumno medijsko stanje, koje ide na ruku ideološkoj manjini, a katoličku većinu već skoro dva desetljeća tretira kao više-manje nepismenu „marginalnu skupinu“.

Onako kako američki mediji glavne struje tijekom kampanje i osobito poslije izborne pobjede tretiraju predsjednika Trumpa zbog njegove politike „Prvo Domovina“.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Svaki naš spomen republika agresija je na Republiku Srpsku i daljnji progon Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Pokazuje se sve više i dublje kako su islamski militanti nepopravljivi proizvodi radikalni muslimanski vjerski i politički lidera. Proizvod kojeg nitko i ništa ne može uklopiti u suvremenu svjetsku civilizaciju, u svjetsku kulturu mira, tolerancije, slobode, demokracije i snošljivosti u razlikama. Muslimanski proizvod islamskih militanata koji je postao daleko veća opasnost za svjetsku budućnost od svakog proizvedenog novog oružja za masovna ubijanja.

To je muslimansko oružje koje danas na svakom djeliću kugle zemaljske eksplodira, ubija i ruši. I zaista taj islamski radikalizam, prepoznatljiv po terorizmu, ubijanjima i rušenjima, po isključivostima i nesnošljivostima, je atomsko hidrogenska bomba za masovno ubijanje svih koji nisu njihovi, koji misle i govore drugačije, koji su druge nacije, te napose za masovno ubijanje onih koji nisu njihove muslimanske vjere, koji ne pripadaju islamu.

Teško je naći primjer toliko snažnog radikalizma i vjerskog islamskog terorističkog fundamentalizma u prošlosti koliko ga danas ima u svijetu. Isključiv i teroristički agresivan nadmašio je i, u ljudskoj povijesti poznati, turski danak u krvi prisilne islamizacije, genocida, konfesiocida, kulturocida, memoricida, i životinjskog zločina prve noći turskih aga s udatim kršćankama.

Možda nigdje u svijetu se ne pokazuju ponovni crni oblaci islamizma kao u bosanskohercegovačkoj zajednici Bošnjaka, Hrvata i Srba. Tu na tom od Osmanlija izmučenom i iskrvavljenom europskom prostoru, na tom turskom spomeniku što ga Turci podigli sebi i ostavili janjičare da ga čuvaju, ponovno slikaju osmanlijsku crnu sliku s namjerom da Bosnu i Hercegovinu uokvire, za početak, u republički a zatim na kraju u islamski okvir.

Bošnjački pjevači majci Turskoj okupljeni u čistom muslimanskom Sarajevu zapjevali su 14.09.2019., za beha nemuslimane, pa dijelom i za Svjetsku zajednicu koja je to kukavički osudila, nacifašističku, fundamentalističko unitarističko centralističku pjesmu pod nazivom “Republika BiH”. Što u prijevodu znači Velika Džamahirija.

Zaigrao se tako Bakir republičkom igrom, i upucao autogol. A na golu je bio nitko drugi već njegov otac koji je i dokinuo atribut republika Bosna i Hercegovina, jer mu to i nije bio cilj, cilj mu je bio Islamska Bosna i Hercegovina po uzoru na Islamsku Republiku Iran. Zato otac nije htio republiku, sin koji se skrivao pod očevim nogama negira babu i hoće „republiku“ Bosnu i Hercegovinu.

Muslimansko bošnjačko lutanje, izdaja jedni drugi, izdaja Bosne i Hercegovine Turskoj, ostavljanje u amanet turskom okupatoru ostatak ostataka, prepoznatljiva je politika ismijavanja samih sebe. Ako nije znao, a nije, otac što hoće, kako bi znao i sin kao politički nasljednik. Hoće li sin da se pokaže pametnijim od otca, ili hoće da mu sapere grijehe veleizdaje, odgovor je, obadvoje.

Nameće se pametnijim od otca, budući da mu leđa čuva politički otac Erdogan, i negira sve ono što mu je ostavio. Naravno osim milijuna dolara pohranjenih u inozemnim bankama, najviše u Turskoj zbog čega je babo i ostavio Bosnu i Hercegovinu u amanet Erdoganu. Pokušava stoga i ono nemoguće, pa hoće vratiti republički atribut kojeg mu je otac izbrisao ispred beha zajednice Bošnjaka, Hrvata i Srba, a Dayton zauvijek pokopao.

Spiranje očevih grijeha veleizdaje vraćanjem naziva republika je zauvijek nemoguć posao. Stoga se u cijeloj ovoj Bakirovoj igri republika čini kako se i on sam pridružuje svome otcu, i kaže, babo u pravu si. Od republike nikad ništa. Tvoja i moja igra s republikom je samo naše sredstvo zadržavanja na vlasti, i izbjegavanje povijesne političke odgovornosti, kako tvoje tako i moje, jer ja čvrsto idem tvojim stopama, jedno mislim drugo potpisujem, jedno govorim drugo radim, papir trpi sve.

To si mi ti pokazao. Tebi je babo uspjelo izbrisati atribut republika jer se vodio građansko vjerski rat, meni ne će nikada uspjeti da ga povratim, pa čak ni u ratu koji ovim zazivam. Druge dvije strane u Bosni i Hercegovini ne žele rat, i s kim da ga vodimo. Možda bi ratom mogao povratiti ono što si ti izdao, ali i to na teritoriju kojeg smo osvojili i okupirali, a to je neki 23% beha prostora. Mogao bih nazvati republikom onaj komadić što su ga tražili Muslimani od tebe, “uzmi Alija pa makar ko avlija”.

Svaki drugi vid Bosne i Hercegovine, napose sa šerijatskim uvođenjem na cijelom njenom području, kakvu si ti htio i ja nastavljam u tom smjeru, nemoguća je misija, pa kada bi je pokušali realizirati i daleko brojniji narod od nas na ovim prostorima.

Ako Srbi nisu uspjeli, kao 4. Vojna sila u Europi srbijanizirati bivšu Jugoslaviju, a znaš babo da nisu, kako onda da mi islamiziramo našu Jugoslaviju u malom. Čak u tom naumu nam ne može, ne smije od Europe i svijeta pomoći ni Iran, ni majčica Turska. Obučavamo mi naše askere, jer svaka je muslimanka rodila najmanje petero djece kako im je zapovjedio bivši, i danas u sjeni, poglavar efendija Cerić, ali i to nam nije dovoljno, jer smo sve više pod lupom Svjetske zajednice, koja nas u stopu prati.

Gotovo godinu dana vlasti nema, i očito da je još dugo neće biti, kao što ni Republike Bosne i Hercegovine neće biti, ma koliko ona bila strateški politički cilj tebe i mene, i cijelog našeg muslimanskog naroda. Vidim babo da sam se zaigrao, kao što sam se igrao u tvom uredu, dok su drugi naši Muslimani ginuli. Ali svijet zna tebe, i opraštao ti tvoju prevrtljivost, pa ću i ja tako nastaviti, jedno ću govoriti, drugo raditi i treće misliti. Jabuka ne pada daleko ispod jabuke, reći će svijet.

Svjestan sam ja bio na Kongresu da ne mogu od bosanskohercegovačke zajednice Bošnjaka, Hrvata i Srba napraviti nikada republiku, ali sam ovim proglasom htio da rušim Daytonski sporazum, jer danas, babo, mi imamo više teritorija negoli su nam u toj američkoj bazi darovali oduzimanjem od Hrvata. U sva naša sela i gradove na federalnom području vratili su se svi naši Muslimani, i tako čvrsto branimo Hrvatima da se oni vrate na svoja ognjišta. Oni se, babo, ne smiju vraćati, i svi ti prostori su danas naši. Zbog toga bi nam odgovarala promjena Daytona, jer nikada Muslimani u svojoj povijesti nisu imali toliko teritorija kao danas.

Zato sam ja i najavio republika Bosna i Hercegovina, da promijenimo Dayton i zaokružimo teritorij koji smo etnički i vjerski očistili od Hrvata. Znam babo da je svaki naš spomen republika agresija na Republiku Srpsku i daljnji progon Hrvata. To nam je i cilj. I tako će i biti sve dok ne prisilimo svijet da promijeni Dayton. Promjenom Daytonskog sporazuma zasigurno dobivamo Islamsku Republiku Bosnu i Hercegovinu na prostoru pod našom kontrolom. I babo to je daleko više od avlije koju je naš muslimanski narod tražio od tebe. Time ću ja ući u muslimansku povijest na ovim europskim prostorima, a ne ti, kako si žarko želio, i zašto si bio spreman žrtvovati i dvjesta pedeset hiljada Muslimana za taj cilj. Na kraju i nisi ih uzalud žrtvovao. Dobit ćemo, umjesto Velike Malu Džamahiriju, na dijelu Bosne i Hercegovine, dovoljno veliku za buduće širenje islama po Europi, i njeno osvajanje. Na tom putu došlo nam je milijune islamskih migranata, spremnih i na najmanju zapovijed na velika teroristička zlodjela. To je naša vojna snaga, i za to ih primamo svaki dan i smještamo u hrvatska sela na granici s Hrvatskom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Poučna priča o narodu bez države

Objavljeno

na

Objavio

Što je cilj turske ofenzive na kurdska naselja na sjeveroistoku Iraka, pita se zabrinuta međunarodna javnost. Ako se pita Recepa Tayyipa Erdogana, to je stvaranje “sigurnosne zone” u koju on namjerava navodno preseliti tri milijuna izbjeglica kako ih ne bi morao usmjeravati prema Europi, te eliminiranje “terorističkih skupina”.

Sve su to, dakako, jeftina i prozirna objašnjenja za zapadnjačke uši. Cilj je naprosto protjerivanje Kurda, koji u samoj Tuskoj ne smiju ni govoriti svojim jezikom niti davati djeci svoja imena. Drugi je cilj oslobađanje zarobljenih boraca Islamske države. I oba se cilja već ostvaruju.

Već je do sada ubijeno na stotine i protjerano na stotine tisuća ljudi. A svijet, taj veliki svijet uvijek zabrinut za ljudska prava i demokraciju, mirno promatra još jedan genocid, koji će, kao i u slučaju genocida nad Armencima, osuditi nakon sto godina.

Pentagon je povukao svoje snage s ovoga prostora i otvorio put Erdoganu da radi što želi i što je davno naumio, ostavljajući tako jedine saveznike i odane prijatelje u ovom dijelu svijeta na milost i nemilost.

U borbi protiv ISIL-a poginulo je jedanaest tisuća Kurda. Sada SAD nudi svoje posredovanje! Rusi kao traže povlačenje stranih trupa (čijih?) iz Sirije, a i jedni i drugi otimaju se za naklonost Turske. Tko šljivi tamo neke Kurde? Pa čak ni Sirija, na čiji je državni teritorij izvršena invazija, ili pak Iran i Irak, ne pokazuju naročito zanimanje. Jer i oni imaju svoje Kurde.

O da, i zemlje Europske unije obustavljaju daljnji izvoz oružja u Tursku, kao da će to imalo utjecati na nastavak agresije. Njemačka je Turskoj već prodala sedamsto tenkova, a njezin je izvoz oružja u ovu zemlju samo u prošloj godini iznosio 230 milijuna eura. Kad se sve smiri, unosna će se trgovina nastaviti.

Zabilježeni su i neki prosvjedi u nekim zapadnoeuropskim gradovima, ali to prosvjeduju uglavnom sami Kurdi, koji su se razmiljeli diljem svijeta.

Kurdi su valjda najobespravljeniji narod na svijetu. Njih oko trideset milijuna podijeljenih u pet država nema svoju državu. Ostali su kratkih rukava i nakon propasti Otomanskog Carstva i nakon Prvog svjetskog rata, kada su se geometrijski crtale granice novih država na Bliskom i na Srednjem istoku.

Svijet se pobrinuo da Židovi dobiju svoju državu na već naseljenom prostoru, ali Kurdi nisu dobili državu na prostoru na kojem oni sami žive, i to stoljećima.

Ima i u Hrvatskoj dosta onih koji iz zlobe, mržnje ili pak naivnosti ponavljaju: ta što će nam država, što nam je ona donijela, za što smo se borili? Evo im odgovora. Narod bez države, a o tome i mi sami imamo prebogato iskustvo, izložen je progonima i uništavanju. Država sama sobom ne donosi sreću, slobodu ni blagostanje, ali je svakako bitan uvjet za sve to, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Kurdi su opet, po tko zna koji put, izigrani i prevareni te ostavljeni na cjedilu

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari