Pratite nas

Kolumne

“(Ne)odigrana utakmica”

Objavljeno

na

Nogomet je gotovo oduvijek bio najvažnija sporedna stvar na svijetu i svojevrsni katalizator za mnoge, danas uglavnom stresom opterećene muškarce – a nerijetko i žene, naime, svaki dan je sve više žena koje prate nogomet, djelomično zbog zgodnih nogometaša, a djelomično i zbog sve veće popularizacije ovog “muškog sporta” među “ljepšim spolom”.

[ad id=”68099″]

Stvaraju se ženski nogometni klubovi, čak i u manjim sredinama, što do sada nije bio slučaj. Nogometne utakmice ponekad izgledaju kao velike i blještave predstave, sa mnoštvom publike koja ih napeto prati. Lokalno ili globalno, svejedno je, nogometne su utakmice definitivno najpopularniji društveni događaji. Stručnjaci bi se mogli dosta pozabaviti tražeći odgovor zašto je to tako. Zašto se na primjer, ne stvara masovna histerija kad su u pitanju sportovi poput pola, hokeja na ledu itd.

Piše: Ivan Crnjac & Kamenjar.com

No, neodigrane i prekinute utakmice su ponekad upečatljivije od najboljih svjetskih derbija. Jedna takva, (u nogometnom smislu neodigrana) , dogodila se u Zagrebu, na današnji dan prije točno četvrt stoljeća. Utakmica je prekinuta. Beogradska Zvezda protiv Dinama na Maksimiru. Mi mlađi slušamo često o toj utakmici, a stariji je, vjerujem dobro pamte. S nekim prkosom i ponosom, tugom, veseljem, a znaju i dan-danas poteći suze radosnice. Počele su Delije već u jutarnjim satima s neredima po Zagrebu, policija, odnosno milicija nije reagirala. Bila je cijelo vrijeme uz njih taj dan, baš kao što je bila i kroz par desetljeća, strogo privržena onoj jačoj i u pravilu nepravednijoj strani. Svjedoci vremena tvrde da se moglo na vrijeme reagirati, uhititi nekolicinu beogradskih divljaka i to bi bilo to. No divljaci nisu uhićeni i neredi su nastavljeni i na Maksimiru. Možda je ipak bolje da nisu uhićeni? Možda, da nije tu počelo, možda bi se još dugo čekalo?

dinamo_zvezda_crve_272942S1

Trganje stolica, psovke, vrijeđanje na nacionalnoj osnovi, povici da je “Zagreb Srbija” i prijetnje smrću tek izabranom hrvatskom predsjedniku Tuđmanu, uz to i mnoge druge gadosti. Da se slučajno zatekao neki stranac u blizini Maksimira, ne bi mu bilo ništa čudno, jer bi mislio da se radi o uobičajenom navijačkom divljanju, no situacija je bila malo drugačija od uobičajene. Zapravo, dosta drugačija. Divljale su Delije, ali kao gosti. No, mogli su se osjećati i domaćinom zbog milicijske zaštite. Boysa nije bilo mnogo na stadionu, jer je prvenstvo ranije odlučeno. Zahvaljujući Dinamovom porazu, utakmica je bila rezultatski nebitna, no u sportu nije uvijek najbitniji rezultat, zar ne? Mnogi s pravom kažu da je tu sve počelo.

Počelo je i te kako. Počelo je urušavanje…

Marginalizirani Boysi probili su ogradu i utrčali na stadion, jer je milicija djelovala blagonaklono prema beogradskoj “braći”. Tadašnji ministar unutarnjih poslova ubrzo se priključio pobunjenicima u “SAO Krajini” , stoga i ne čudi meka reakcija milicajaca. Navijačima su se pridružili i nogometaši Dinama. Nepravda je bila osjetna, a napetost se mogla rezati nožem. I sam Boban je izjavio da bi bilo tko i sa kapljicom nacionalnog ponosa i želje za pravdom u sebi morao reagirati. Boban je, u maniri pravih pobunjenika i povijesnih herojskih ličnosti nasrnuo na milicajca, braneći tako navijača od nemilosrdnog i bezobraznog pendrečenja.

boban_zvonimir_din_272943S0Obišla je slika svijet. Nije kapetan razmišljao o “UEFI” i mogućim sankcijama, bilo mu je dosta, kao i većini na stadionu. Uz Bobana su na terenu ostali i neki drugi. Dražen Ladić, kasnije vratar Hrvatske reprezentacije, ostao je i trener Kuže, a sa tribina ih je podržavao, inače Albanac Kujtim Shala koji nije imao pravo biti na terenu zbog suspenzije. I sam Shala na neki način bio je simbol svega onoga što su Albanci prolazili u Jugoslaviji, a da je igrao možda bi i poginuo. Glavni akteri, ove malo drugačije utakmice bili su mladi Boysi od kojih je velika većina kasnije bila raspoređena po raznim ratištima diljem Hrvatske. Vjerujem da nisu očekivali što ih sve čeka, nakon tog proljetnog maksimirskog dana. Ponavljam, oni koji kažu da je tu sve počelo u pravu su. Počelo je raspadanje jednog umjetnog sustava utemeljenog na raznim mantrama.

Raspadanje tvorevine koja je i prije raspada mnoge Hrvate i protivnike režima poslala u grob. Ugnjetavanje koje je trajalo dugo, gotovo cijelo stoljeće. Bratstvo i jedinstvo odjednom, (doduše to je bio malo duži proces) raspršilo se poput maslačka na vjetru. Počeo se raspadati totalitaristički sustav i krenulo je oslobođenje od “osloboditelja”. Srećom, u toj ne toliko davnoj, ali ipak povijesnoj utakmici pobjedila je Hrvatska, nakon dugih i teških “90 minuta” , nakon mnogih žutih kartona i nepravedno dosuđenih prekršaja, isključenja važnih igrača, dosuđivanja nepostojećih zaleđa i trpljenja nepravednih sudaca. Mnoge godine i mnogi datumi se često ističu, no tog, za neke i kobnog, 13. svibnja 1990. počela je, na neki način i nova era za Hrvate.

Danas, više od svega žalosti činjenica da pojedini mediji pokušavaju umanjiti značaj ovog datuma, navodeći da su Hrvati krivi koliko i Delije, odnosno Srbi, te da je obostrani nacionalizam doveo do događaja na stadionu i potako kraj “bratstva i jedinstva”, tim obrtanjem teza krivnja se ravnomjerno raspoređuje što je i pogrešno i nezdravo za društvo. No bez obzira na sve, današnji datum je tada bio početak smrti crvenog fašizma, čije posljedice još uvijek osjećamo, jer korov kad se proširi, teško ga je istrijebiti.

Danas uglavnom nema aktera ove priče. Boysa, zbog nekih drugih razloga nema na Maksimiru, neki od igrača su umrli ili van javnosti, Boban je u Italiji, radi kao sportski komentator, a u Zagrebu se bavi ugostiteljstvom. Siguran sam, da bi svi opet ponovili isto. Osim Bobana, on bi, obzirom na ondašnju mladost sada puno žešće reagirao i zahvatio dvojicu, možda i trojicu…

Piše: Ivan Crnjac & Kamenjar.com

>>Prisjetite se što se dogodilo u Maksimiru 13.05.1990.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari