Kolumne
Neovisni mediji na hrvatski način
Izjave ljevice i udruga civilnog društva da je u Hrvatskoj ugrožena neovisnost medija, najobičnija je floskula jer u Hrvatskoj su ugroženi država i društvo tim istim neovisnim medijima.
Svjedoci smo do sada najveće medijske hajke na Vladu od njenog izglasavanja u Saboru 22 siječnja ove godine. Osim što se natječu u kritikama i omalovažavanju vladinog plana reformi, gdje plasiraju izjave propalih ekonomskih analitičara kao što su Kojić i Santini, pokušavaju spinovima , izvlačenjem izjava iz konteksta i igrom pokvarenog telefona napraviti razdor u vladajućoj većini i poremetiti odnose u Vladi.
[ad id=”93788″]
I dok za jedne znamo da su portal koji je antihrvatski ,anarhistički i projugoslavenski nastrojen i kojem nije strano vrijeđanje nacionalnih vrednota i utaja poreza vlasnika, imamo s druge strane jednu novinu koja je od svog osnutka slovila , pa čak u vrijeme socijalizma, kao novina konzervativnih svjetonazora, pa od uspostave demokracije i desno orjentirana ali uvijek profesionalna i izbalansirana između relne lijevice i umjerene desnice. Taj ista tiskovina i njena elektronička verzija, danas je postala medij sklon neoliberalnim stavovima, sklon žutilu i političkom reketu. Najviše isčuđuje to što većinu vlasničke strukture čini tvrtka u vlasništvu katoličke crkve, pogotovo indicije da se radi o dijelu ckve povezane sa mističnom organizacijom Opus Dei. Obzirom na sastav i politički svjetonazor Vlade, očito je da se radi o medijskom reketu u svrhu ostvarivanja neke nezakonite financijske dobiti, a dobro upućeni tvrde da se radi o pritisku na Vladu u otkupu nekretnina u vlasništvu tog medija.
Koliko je medijski reket uobičajen u Hrvatskoj i isključivo služi za spašavanje onih koji su duboko potonuli u poslovni i moralni glib najbolje se očituje u tiskovinama i portalima u vlasništvu posrnulog medijskog magnata Nine Pavića koji na jednom žutom portalu ismijava dolazak predsjednika jedne države čiji su gospodarstvenici jedni od rijetkih koji ulažu i spremni su pojačati svoja ulaganja u Hrvatsku kao da su njihovi euri i dolari kužni, spočitavajući pri tom tom predsjedniku i državi demokratske procese i slobodu medija u njegovoj državi, pokazujući pri tom kako su ti isti novinari dok su bili dio EPH na sva usta hvalili dolazak nekih diktatora u organizaciji našeg bivšeg „suverena“ Stipe Mesića. O snazi i kvaliteti bivšeg tjednika, a u buduće mjesečnika najbolje govori činjenica da ga se vlasnik na silu pokušava riješiti pa ga nudi i političkim strankama sakrivajući pri tom podatak da se radi o rekorderu remitende.
O tiskovinama i portalima u vlasništvu najpoznatijeg hrvatskog ovršitelja mogli bi se romani napisati. Ulaskom Hanžekovića i činjenicu na njegov liberalni politički svjetonazor, osim što je se u dobroj mjeri riješio Pavićevih novinara, u uređivačkoj politici i sadržaju tiskovina i portala ništa se bitno nije promijenilo. Iako je dolaskom nove Vlade i promjenom političkog okruženja, došlo do nekih pomaka ka neovisnom novinarstvu, isto tako odjednom se ta politika naglo promjenila, a sama analiza tih promjena očito je povezana sa poslovnim i osobnim razlozima njihovog vlasnika.
Činjenica da do promjena dolazi nakon političkih pritisaka i namjere rukovodstva HRT da se u naplatu potraživanja vezanih uz naplatu pretplate bavi pravna služba HRT, izmjena i dopuna Ovršnog zakona te izgledan raskid zastupanja i sa gradom Zagrebom, a ne treba smetnuti sa uma da je Milan Bandić član vladajuće većine daju mi naznake razloga promjene uređivačke politike. Na sve to treba dodati i ŽUSKOK-e aktivnosti u kupoprodaji i preuzimanju EPH i bolest samog vlasnika.
Jednostavno nije logično da se u medijima iz grupe EPH pojavljuju tekstovi kojima je prvenstveno cilj destabilizacija Vlade i pokušaj razbijanja saborske većine. Senzacionalistički naslovi o svađi, razdoru u HDZ-u prije izbora rukovodećih struktura stranke na stranačkom saboru HDZ-a, o t “sukobu” Karamarka i Brkića kao i tekstovi o SDP-u kao novom MOST-m partneru te najnoviji biser o realnosti i nužnosti izvanrednih parlamentarnih sa izglednim povratkom Milanovića na vlast nisu samostalni autorski uradak novinara već ciljani tekstovi cura od zadatka, a oni koji čitaju Jutarnji list dobro znaju o kojim novinarkama se radi. Očito da niti su dobili prave informacije iz HDZ niti iz SDP-a jer niti postoje sukobi u HDZ-u niti je Milanoviću do preslagivanja sa MOST-m, niti MOST-u s njima, a da ne govorimo o izvanrednim izborima koji ne odgovaraju nitkome, bar u ovom trenutku.
O TV postajama neovisnim i državnim neki drugi put.
Ante Rašić/Kamenjar.com
Što vi mislite o ovoj temi?
Kolumne
Ivan Miklenić: Politička odluka
Opasan politički voluntarizam
Glasovima 105 zastupnika u Hrvatskom saboru donesena je u petak 15. veljače politička odluka kojom se odbija raspisati referendume na zahtjev građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj« i svih onih više od 400 tisuča birača koji su ih potpisali, te je tako još jednom u Hrvatskoj očitovana prevlast politike ne samo nad više nego reprezentativnim dijelom političkoga naroda, nego i nad zdravim razumom.
Političke odluke koje se suprotstavljaju volji tako velikoga dijela biračkoga tijela uvijek su vrlo kratkovidne te vrlo rijetko mogu ostati bez ozbiljnih posljedica za one koji ih donose.
Također, političke odluke koje se suprotstavljaju zdravu razumu opasan su politički voluntarizam koji je uvijek oblik političkoga nasilja, za koje vrijedi narodna poslovica: Svaka sila za vremena.
Takvom odlukom 105 zastupnika s lijevoga i desnoga političkoga centra još je jednom blokiralo zaokret u hrvatskoj državnoj politici, tj. zaokret u upravljanju državom, premda gotovo svi u Hrvatskoj znaju da dosadašnje usmjerenje ne samo da ne daje dobre rezultate, nego upravo priječi stvarni boljitak, bez obzira na to kojega bila predznaka koalicija na vlasti.
Bez obzira na to što političari samo-reklamerski isticali, gotovo svima u Hrvatskoj veoma je jasno da bi zemlja s takvim resursima i komparativnim prednostima, kad bi bila bolje vođena, nakon dva i pol desetljeća života – evala, a sada umjesto da cvjeta zapravo tek grca.
Najbolji pokazatelj neprimjerena, neodgovorna i nemušta upravljanja Hrvatskom jest činjenica da baš ni jedno jedino područje društvenoga života na državnoj razini još uvijek nije postavljeno na stvarno zdrave, reklo bi se danas održive temelje niti je bez prikrivenih ili očitih interesa pojedinih skupina usmjereno općemu dobru odnosno općemu boljitku.
Neformalna velika koalicija
Naime, sadašnje stanje, koje se može opravdano smatrati više ili manje kaotičnim, upravo je idealno za pojedine interesne skupine kojima je njihov povlašteni položaj važniji od svake ideološko političke matrice.
Upravo političko odbijanje referendumskih inicijativa još je jednom očitovalo ne samo postojanje, nego i djelovanje tzv. neformalne velike koalicije i skrivenih tutora koji njome upravljaju.
Tu činjenicu više ne mogu previdjeti ni prosječni hrvatski birači, a ni oni koji su, često, u silnoj potrebi za boljitkom, do sada romantičarski gledali na pojedine političke stranke više ne će moći upadati u takvu zabludu.
Više je nego opasno kad politika zlorabi bilo koji pravni okvir, a u Hrvatskoj je to i danas višestruko opasno jer u njoj još uvijek žive manire upravljanja iz komunističkoga totalitarnoga sustava u kojem je pravni okvir bio tek privid kad se gledalo s pozicija vlasti, a tvrdi zid odnosno batina za sve pripadnike drugorazrednoga dijela društva.
Pravni okvir za iniciranje i raspisivanje referenduma na poticaj građanskih inicijativa – koliko god načelno bio s jedne strane sramotno restriktivan i jedva dostižan, a s druge strane nedorečen s ugrađenim »rupama u zakonu« za veči prostor manipulacije vlasti – u konkretnom slučaju građanskih inicijativa »Narod odlučuje« i »Istina o Istanbulskoj«, više nego grubo kršen je i izigravan.
Strah vladajućih elita
Prosječni hrvatski građanin nema ama baš ni jednoga jedinoga opravdanoga razloga da bi vjerovao političarima u pošteno prebrojavanje i poštenu, tj. nepristranu provjeru prikupljenih potpisa hrvatskih birača koji su se dobrovoljno i spontano uputili do štandova na kojima su potpisi bili prikupljani, tim više što vlasti nisu dopustile stvarni uvid u tobože nevaljale potpise.
Tzv. službena državna politika (zapravo mentorirana velikokoalicijska politika) i većina medija koji su u službi istih skrivenih ideoloških i političkih tutora usprotivili su se tim referendumima od same najave građanskih inicijativa o prikupljanju potpisa za njihovo raspisivanje, a bilo je mjesta u kojima su vlasti zabranile i onemogućile prikupljanje potpisa. Nitko nikada nije pozvan na odgovornost za to premda je to bilo očito kršenje ljudskih, političkih, ustavnih i zakonskih prava.
To početno jasno političko stajalište sada je u Hrvatskom saboru dobilo i službenu potvrdu i zato je to isključivo politička, voluntaristička i nasilna odluka koja nema veze s hrvatskom stvarnošću u političkom narodu ni s istinom o javno očitovanim mišljenjima svih birača koji su dali svoje potpise, pa bili i – kako se sada sve to izruguje – »nečitki«.
Takvo političko, a može se reći i politikantsko, odlučivanje istodobno očituje strah tzv. vladajućih elita i od referenduma i od probuđenih građana, ali i neizbježnu najavu da takav režim u Hrvatskoj mora ići svomu kraju, a to je i nova najava boljih vremena.
Ivan Miklenić
Glas Koncila
Što vi mislite o ovoj temi?
Kolumne
Josip Jović: Ljubav začinjena perverzijom
Ljubav je vrlo složena kategorija koja uključuje nježnost, diskreciju, poštovanje, suosjećajnost pa i kajanje.
U poželjnoj ljubavi i prijateljstvu između dvaju susjednih država uglavnom nema ništa od toga. Ima ponajviše perverzije.
Tako su se nekako zadnjih dana i mjeseci intenzivirali i nanizali slučajevi sadomazohističkih odnosa između Hrvatske i Srbije, koji izazivaju osjećaje bijesa i poniženja, a nikako neke plemenitije emocije.
Evo, baš na Velentinovo, 14. veljače u državnom Muzeju „Mimara“ održana je prigodna svečanost u čast Dana državnosti i Dana vojske Republike Srbije.
Na skupu su, osim organizatorice i ambasadorice Mire Nikolić i Milorada Pupovca bili i predstavnici predsjednice i Vlade RH, a sponzorirao ga je Grad Zagreb i Atlantic grupa, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija
Hajde de dan državnosti, ali uveličati obilježavanje dana vojske države koja je ne baš tako davno napala zemlju i ostavila krvave tragove iza sebe, države koja je našega ministra obrane proglasila personom non grata, države čiji ministar vanjskih poslova neki dan ponavlja staru tezu o srpskoj vojsci koja je Dalmaciji donijela slobodu, to doista spada u političku perverziju.
Vrijedi apostrofirati ulogu Milana Bandića kao domaćina i sponzora, čime je on zaokružio svoju trilogiju koju je započeo pobratimstvom s glavnim Arkanovim jatakom, nastavio dodjelom Medalje Grada ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme kad je ta država razarala Vukovar da bi sada evo sve zaokružio predstavom u Mimari.
Posebno je zanimljivo kako o ovoj seansi nije bilo ni službenih priopćenja, osim priopćenja srbijanske ambasade, ni medijskih izvješća. Valjda zbog srama.
Ima toga još. Podsjetimo, na domjenku prije pravoslavnog Božića, kad je ono baš Bandić pronašao novčić sreće u razlomljenom hljebu, mitropolitu Porfiriju, koji je tako zanosno pjevao pjesmama o Draži i Momčilu, poklonio se cijeli državni vrh.
Vlada i nadalje plaća vlastite klevetnike u formi jedne tiskovine koja ne propušta priliku nazivati i tu vladu i državu ustaškima, a u skladu s tom navikom u posljednjem broju voditelja HDZ-ova odjela za medije naziva ustaškim revizionistom i ratnim huškačem.
Pretrgali su se svi na vrhu osuditi huliganski napad na vaterpoliste CZ, mada bi jednako prošli i igrači Dinama da su se pojavili na Rivi, ali nije baš bilo reakcija kad je razbijena spomen-ploča braniteljima ponad Dubrovnika, ili kad je jajima poliven Tuđmanov spomenik.
Nakon svega i izjava Mate Radeljića kako je bivša šefica zabranila spominjati velikosrpsku agresiju djeluje vjerodostojnije. Ne znam otkuda sve ovo dolazi, ali sam siguran da nikamo ne vodi, pogotovu ne prema ljubavi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija
