Kolumne
Neovisni mediji na hrvatski način
Izjave ljevice i udruga civilnog društva da je u Hrvatskoj ugrožena neovisnost medija, najobičnija je floskula jer u Hrvatskoj su ugroženi država i društvo tim istim neovisnim medijima.
Svjedoci smo do sada najveće medijske hajke na Vladu od njenog izglasavanja u Saboru 22 siječnja ove godine. Osim što se natječu u kritikama i omalovažavanju vladinog plana reformi, gdje plasiraju izjave propalih ekonomskih analitičara kao što su Kojić i Santini, pokušavaju spinovima , izvlačenjem izjava iz konteksta i igrom pokvarenog telefona napraviti razdor u vladajućoj većini i poremetiti odnose u Vladi.
[ad id=”93788″]
I dok za jedne znamo da su portal koji je antihrvatski ,anarhistički i projugoslavenski nastrojen i kojem nije strano vrijeđanje nacionalnih vrednota i utaja poreza vlasnika, imamo s druge strane jednu novinu koja je od svog osnutka slovila , pa čak u vrijeme socijalizma, kao novina konzervativnih svjetonazora, pa od uspostave demokracije i desno orjentirana ali uvijek profesionalna i izbalansirana između relne lijevice i umjerene desnice. Taj ista tiskovina i njena elektronička verzija, danas je postala medij sklon neoliberalnim stavovima, sklon žutilu i političkom reketu. Najviše isčuđuje to što većinu vlasničke strukture čini tvrtka u vlasništvu katoličke crkve, pogotovo indicije da se radi o dijelu ckve povezane sa mističnom organizacijom Opus Dei. Obzirom na sastav i politički svjetonazor Vlade, očito je da se radi o medijskom reketu u svrhu ostvarivanja neke nezakonite financijske dobiti, a dobro upućeni tvrde da se radi o pritisku na Vladu u otkupu nekretnina u vlasništvu tog medija.
Koliko je medijski reket uobičajen u Hrvatskoj i isključivo služi za spašavanje onih koji su duboko potonuli u poslovni i moralni glib najbolje se očituje u tiskovinama i portalima u vlasništvu posrnulog medijskog magnata Nine Pavića koji na jednom žutom portalu ismijava dolazak predsjednika jedne države čiji su gospodarstvenici jedni od rijetkih koji ulažu i spremni su pojačati svoja ulaganja u Hrvatsku kao da su njihovi euri i dolari kužni, spočitavajući pri tom tom predsjedniku i državi demokratske procese i slobodu medija u njegovoj državi, pokazujući pri tom kako su ti isti novinari dok su bili dio EPH na sva usta hvalili dolazak nekih diktatora u organizaciji našeg bivšeg „suverena“ Stipe Mesića. O snazi i kvaliteti bivšeg tjednika, a u buduće mjesečnika najbolje govori činjenica da ga se vlasnik na silu pokušava riješiti pa ga nudi i političkim strankama sakrivajući pri tom podatak da se radi o rekorderu remitende.
O tiskovinama i portalima u vlasništvu najpoznatijeg hrvatskog ovršitelja mogli bi se romani napisati. Ulaskom Hanžekovića i činjenicu na njegov liberalni politički svjetonazor, osim što je se u dobroj mjeri riješio Pavićevih novinara, u uređivačkoj politici i sadržaju tiskovina i portala ništa se bitno nije promijenilo. Iako je dolaskom nove Vlade i promjenom političkog okruženja, došlo do nekih pomaka ka neovisnom novinarstvu, isto tako odjednom se ta politika naglo promjenila, a sama analiza tih promjena očito je povezana sa poslovnim i osobnim razlozima njihovog vlasnika.
Činjenica da do promjena dolazi nakon političkih pritisaka i namjere rukovodstva HRT da se u naplatu potraživanja vezanih uz naplatu pretplate bavi pravna služba HRT, izmjena i dopuna Ovršnog zakona te izgledan raskid zastupanja i sa gradom Zagrebom, a ne treba smetnuti sa uma da je Milan Bandić član vladajuće većine daju mi naznake razloga promjene uređivačke politike. Na sve to treba dodati i ŽUSKOK-e aktivnosti u kupoprodaji i preuzimanju EPH i bolest samog vlasnika.
Jednostavno nije logično da se u medijima iz grupe EPH pojavljuju tekstovi kojima je prvenstveno cilj destabilizacija Vlade i pokušaj razbijanja saborske većine. Senzacionalistički naslovi o svađi, razdoru u HDZ-u prije izbora rukovodećih struktura stranke na stranačkom saboru HDZ-a, o t “sukobu” Karamarka i Brkića kao i tekstovi o SDP-u kao novom MOST-m partneru te najnoviji biser o realnosti i nužnosti izvanrednih parlamentarnih sa izglednim povratkom Milanovića na vlast nisu samostalni autorski uradak novinara već ciljani tekstovi cura od zadatka, a oni koji čitaju Jutarnji list dobro znaju o kojim novinarkama se radi. Očito da niti su dobili prave informacije iz HDZ niti iz SDP-a jer niti postoje sukobi u HDZ-u niti je Milanoviću do preslagivanja sa MOST-m, niti MOST-u s njima, a da ne govorimo o izvanrednim izborima koji ne odgovaraju nitkome, bar u ovom trenutku.
O TV postajama neovisnim i državnim neki drugi put.
Ante Rašić/Kamenjar.com
Što vi mislite o ovoj temi?
Kolumne
Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA
Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.
I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.
Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.
No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.
Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.
U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.
YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.
Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.
Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.
Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.
YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.
Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?
Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.
Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.
Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?
Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.
U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.
SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.
Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.
L. C./HRsvijet.net
Što vi mislite o ovoj temi?
Kolumne
Ivica Šola: Što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari?
Za zločine u Vukovaru nikada nitko nije odgovarao. Samo za Ovčaru. I to nebitne osobe, a ne nalogodavci i arhitekti tog zločina, i to vrh JNA i KOS-a te vlasti u Beogradu. To je zasluga Carle del Ponte, i domaćih izdajnika, koja je svojom politikom optuživanja odvojila zločin u Vukovaru i masakr na Ovčari.
Ni hrvatske vlasti u ovih 27 godina nisu ništa poduzele. Šokantna je spoznaja da ove godine nije postojala policijska radna skupina za zločine na Ovčari koja bi istraživala srpske zločine, ali su zato postojale iste policijske skupine za istraživanje zločina u Varivodama, Gospiću, Medačkom džepu… koje su istraživale zločine koje su počinili Hrvati. Vukovarom se i danas šeću silovatelji, ubojice, a žrtve ih gledaju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija
Takvo ignoriranje od strane hrvatskih institucija jednog od najvećih zločina u Europi, uz Srebrenicu, nakon Drugog svjetskog rata je nevjerojatno, neobjašnjivo, pa budi sumnje u zataškavanje od strane struktura “naše države”, koje to nisu učinile ili što nisu željele, ili što nisu smjele.
Bilo je tu i apsurda kada je bivši državni odvjetnik Mladen Bajić procesuiranje za zločine na Ovčari prepustio – Beogradu!? Opet su presuđene nebitne osobe.
Njegov nasljednik Dinko Cvitan govorio je kako za istraživanje tog zločina nema novca!? Ali bilo je za bizarne optužnice poput one protiv Bandića, bilo je novca za procesuiranje hrvatskih branitelja koji su prosvjedovali na Markovu trgu, bilo je…
Neusporediv krimen
Onda se dogodio preokret. Počelo se istraživati. Policijski inspektor Nikola Kajkić dolazi na čelo skupine i kreće s istragom na Ovčari.
Sve je bilo divno i krasno dok nije došao do istaknutog člana Pupovčeva SDSS-a, Plenkovićeva koalicijskog partnera, aktualnog dožupana Vukovarsko-srijemske županije Đorđa Ćurčića, koji je također tamo u koaliciji s HDZ-om. Ćurčić je u vrijeme zločina bio na Ovčari i tamo jamačno nije okopavao papriku, tamo su se radile druge “radnje”.
Kajkić ga je krenuo obrađivati, da bi ubrzo bio smijenjen s obrazloženjem da je sačinio neki dokument “s poduzetim radnjama koje u stvarnosti nije poduzeo”. I policajac istražitelj zločina je procesuiran, no SDSS-ovac Ćurčić nije.
Nastupila je šutnja. U redu, Kajkić je munjevito maknut i optužen, najednom su se sjetili da nešto nije dobro radio, našli su najednom i da mu žena navodno nije plaćala porez.
Ali ako su Kajkića, policajaca koji je istraživao zločin, brzopotezno istražili i šutnuli, zašto ne istraže do kraja što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari kada se tamo ubijalo ranjenike i civile i bacalo u jamu?
Ako su optužbe protiv Kajkića točne (u što sumnjam), zašto se munjevito reagiralo na navodno falsificiranje dokumenta, a nije na počinjenje ratnog zločina, na pucanje u leđa izmasakriranim ranjenicima i civilima, što je u usporedbi s navodnim Kajkićevim falsificiranjem dokumenata neusporediv krimen?
Javnost, a prije svega žrtve i njihove obitelji imaju pravo na odgovor kojeg već 27 godina nema, a čim je netko, poput Kajkića, malo dublje zagrebao, eto najednom falsifikatora. Gradonačelnik Penava s razlogom je najavio prosvjed.
Cijela Vlada ustala je na noge, lupeta se o politizaciji, o nekakvim mračnim silama koje bi u Vukovaru rušile Vladu, digli su braniteljske udruge koje čine HDZ-ovci koji su protiv prosvjeda, kao i velečasni ministar Medved.
Čuvanje koalicije
Hrvatski branitelj koji nije vidio fronte, ministar Božinović, staje pred kamere i maše jednim slučajem, ali nitko ne ulazi u meritum. Prvo, je li Pupovčev, SDSS-ov dožupan Ćurčić počinio zločin ili nije?
Drugo, tko je odgovoran za to da se 27 godina nije učinilo gotovo ništa, da nije bilo radne skupine sve donedavno, kao da su zločini u Vukovaru nešto što nije jedna od najdubljih trauma Hrvata?
Dakle, govoriti o politizaciji prosvjeda, a ne primijetiti da nije bilo Penavine reakcije i slučaja dožupana Ćurčića, šutnja, prikrivanje zločina i nepoduzimanje i dalje bi se nastavili.
HDZ je stranka koja je cijelo to vrijeme najdulje na vlasti. I to najviše u koaliciji s SDSS-om, još od Sanadera. Zašto se onda Vukovar i Ovčara nisu istraživali na način radne skupine, kao u drugim mjestima?
Je li problem politizacija o kojoj govori Plenković, “stabilna većina”, politička trgovina…, preko leđa žrtava? Čim je Kajkić dublje zagrebao, odmah je stradao nakon susreta s jednim ministrom kojem je priopćio rezultate svoje istrage.
Budući da je, u trenutku dok ovo pišem, previše nejasnoća, većina ljudi ovdje na istoku Hrvatske, s pravom ili ne, sumnja da je Vukovar (opet) žrtva politike i dugogodišnje koalicije HDZ-a i SDSS-a, kojem pripada i dožupan Ćurčić.
Da, tu je razlog nečinjenja 27 godina, kao i puno šira priča o starim udbaškim strukturama na ključnim mjestima ove države i društva.
Očito je važnije ekspresno procesuirati istražitelja zločina, policajca Nikolu Kajkića, nego pitati SDSS-ova dožupana što je radio na Ovčari.
Opet će se sve skupa zataškati, kao i u zadnjih 27 godina. Jer, treba čuvati koaliciju kao zjenicu oka.
Ivica Šola / Slobodna Dalmacija
