Pratite nas

Komentar

Nepodržavanjem inicijative udruge „U ime obitelji“ HDZ si zabija autogol?

Objavljeno

na

Inicijativa udruge „U ime obitelji“ za promjenu izbornog sustava u Hrvatskoj dovela je do zanimljivih političkih podjela. S jedne strane inicijativu ne podržavaju uglavnom dvije najveće političke stranke, HDZ i SDP, dok se ideja udruge sviđa manjim strankama (uglavnom desnice), velikom broju intelektualaca i Katoličkoj Crkvi. Razumljiv je stav SDP-a, koji ne samo da se boji sadržaja inicijative (preferencijalno glasovanje bez cenzusa, glasovanje dopisnim putem, koalicije nakon izbora), nego još ne može probaviti volju hrvatskih građana koji su stali uz prethodnu inicijativu „U ime obitelji“. Podsjetimo, zahvaljujući referendumu 1. prosinca 2013. godine ustavno je definirano kako je brak zajednica isključivo muškarca i žene. Strah je SDP-a, najveće antiklerikalne organizacije u Hrvata, stranke koja vodi državu u propast i koja je podijeljena oko najvažnijih unutarstranačkih pitanja, sasvim razumljiv. Iako su ideje inicijative isprobane, moderne i prisutne u nekoliko europskih država, ona je škakljiva čak i za najveću hrvatsku oporbenu stranku.

Kad se uzmu u obzir izbori za Europski parlament i rezultat istih koji su doveli Tonina Piculu sa 132.792 (48,13%) glasova na mjesto najbiranijeg člana sa SDP-ove liste, onda je lako zaključiti kako vrhu stranaka itekako smetaju glavne ideje inicijative, posebno „preferencijalno glasovanje“. Takva bi praksa osigurala demokratizaciju stranaka, što bi moglo konačno dovesti i do prestanka formiranja novih stranka zbog raznoraznih izbacivanja iz stranke i svađa (podsjetimo se samo koliko je novih stranaka nastalo zbog neslaganja pojedinih članova s politikom predsjedništva). Slično, kritičarima smeta i druga točka inicijative, „smanjenje izbornog praga s 5% na 3%“. Mnogi se političari osvrću na nju. Tako je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko kritizirao moguće smanjivanje izbornog praga „jer bi u Saboru dovelo puno stranaka“, što je u potpunosti netočno. Naime, upravo se zbog toga kao preduvjet za kandidaturu prije izbora traži prikupljanje 3.000 glasova, što bi demotiviralo značajan broj stranaka, a osim toga, s obzirom na smanjenje izbornih jedinica i na onemogućavanje prijeizbornih koalicija, broj bi stranaka u Saboru bio puno niži. Kao primjer možemo uzeti aktualnu najnoviju „stabilnu“ predizbornu koaliciju HDZ-HSLS. Uzmimo u obzir kako je trenutno HSLS izvan Sabora i da je na izborima za Europski parlament HSLS dobio oko 4.000 glasova. HDZ mora HSLS-u osigurati ministarsko mjesto, iako je očito da je ta stranka na koljenima. Kako? Barem u jednoj izbornoj jedinici s postojećim izbornim zakonom mora kandidirati HSLS-ovog budućeg ministra kao nositelja liste. Što znači da iako ga nijedan birač ne želi za ministra, on svejedno, kao simpatizer HDZ-a, mora zaokružiti koaliciju HDZ-HSLS.

Upravo bi izborni prag od 3% mogao dati šansu HSLS-u da uđe samostalno u Sabor, ali isto tako dati šansu i biračima (a to je najvažnije!) da zaokruže onu listu ili kandidata kojeg žele, bez ikakvih kalkulacija. Zbog toga je važna točka „samostalno na izbore, udruživanje nakon izbora“, jer otkud pravo HSLS-u na ministarsko mjesto na račun HDZ-a i sa samo nekoliko tisuća glasova? Može se primijetiti kako najnovija inicijativa „U ime obitelji“ želi reći stop takvoj praksi, a sve su njene predložene točke povezane.

Zanimljivo je primijetiti kako je HDZ rekao jasno i glasno ne inicijativi. Veliki će broj članova te stranke potajno potpisati istu, kao i njen potpredsjednik dr. Drago Prgomet. On je iznio značajne argumente zašto bi svi trebali podržati inicijativu, pozivajući se i na europska demokratska načela. Moram priznati da nisam očekivao toliko nepotrebnu i agresivnu HDZ-ovu kampanju protiv „U ime obitelji“. HDZ umjesto da stane uz svoj narod i da konačno pokaže političku iskrenost, odlučuje se za svađalački ton koji danas priliči samo SDP-u. Prije svega, kad vidimo kako su se ponašali birači tijekom izbora za Europski parlament onda vidimo kako je HDZ-ova koalicija od 381.844 glasova imala oko 40% preferencijalnih glasova za HDZ-ove kandidate, dok su drugi preferencijalni glasovi išli kandidatima drugih stranaka. Ti preferencijalni glasovi dolaze od birača koji ne glasuju za HDZ (Tomašić i Petir). Od HDZ-ovih 40% preferencijalnih glasova 50% ih je bilo za nositelja liste Andreja Plenkovića. To svjedoči da su HDZ-ovi birači disciplinirani. Oni neće potezati za preferencijalnim glasom kao SDP-ovi birači (od svih glasova za SDP-ove kandidate bilo je oko 65% preferencijalnih glasova) koji su na prvom mjestu stavili Tonina Piculu. Nadalje, HDZ kao najveća stranka s najvećim brojem članova, kako se njeno vodstvo često hvali, ne bi smjela imati regrutacijskih problema tijekom formiranja lista u pojedinim izbornim jedinicama, a to su birači prepoznali na svim dosadašnjim izborima za Europski parlament. Pa čemu onda strah? Zašto si HDZ zabija autogol? Čemu nepodržavanje inicijative? Ako je HDZ najveća hrvatska stranka koja nudi kvalitetne kandidate, zašto onda strahuje od preferencijalnog glasa? Zlonamjernici bi odgovor potražili u navodnom „spašavanju fotelja“. Isto tako, ni druge točke koje predlažu zagovaratelji inicijative ne bi trebale biti nikakva opasnost za HDZ. Smanjenje izbornog praga, glasovanje dopisnim i elektroničnim putem, 3.000 potpisa prije kandidiranja pojedine stranke. Sve su uvjeti koji bi HDZ mogao bezrezervno podržati. Poslijeizborna koalicija bi isto tako trebala biti potpuno jednostavna igra za stranku kao što je HDZ. Sigurno su u stanju nakon izbora sjesti s predstavnicima drugih stranaka i podijeliti ministarska mjesta. I tu bi se neki zlonamjernici našli i rekli bi kako je plijen puno veći kad se „fotelje“ rasporede prije izbora.

Nejasnoća kojom HDZ nastupa protiv „U ime obitelji“ je itekako zabrinjavajuća. Pojedini birači bi mogli početi slijediti zlonamjerne glasine „spašavanja fotelja“. Tanak je led, posebno u Hrvatskoj, između paranoičnog razmišljanja „svi su oni isti“ i izlaska na izbore. Brzo se birači predomisle i postanu pasivni. To u HDZ-u kao da zaboravljaju. Također je nejasna budućnost HDZ-a. Nepodržavanjem inicijative biračima nije jasno kakvu budućnost nudi ta stranka odnosno kako će se razvijati. Hoće li birati moderni put, demokršćanski, kao njemački CDU (u Njemačkoj je zabranjeno prijeizborno koaliranje)? Hoće li HDZ imati sličnu budućnost kao i mađarski Fidesz i tražiti jednog hrvatskog Viktora Orbana? Ima li HDZ snagu postati stranka koja nudi kvalitetna gospodarska rješenja i koja će konačno početi štititi privatno vlasništvo, obrazovanje i male poduzetnike? Ili će pak odabrati put obmane, elitizma i iscrpljivanja državnih resursa, kao i sve druge mediteranske (tzv.!) demokršćanske stranke, kao Partido Popular u Španjolskoj, Slovenska demokratska stranka, ili Nea Dimokratia u Grčkoj.

Kad bi HDZ odlučio podržati inicijativu ujedno bi pokazao kako je spreman demokratizirati unutarstranačke strukture, stati uz zahtjeve građana i, kako ističe dr. Drago Prgomet, „mora se imati sluha za prihvaćanje novog“ i „tko to ne shvati, na dobrom je putu postati politički irelevantan“.

piše: Ivan Pepić / poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Damir Kajin: Tako se to radi u Istri

Objavljeno

na

Objavio

Tisuće Uljanikovaca i Riječana napustilo je Istru i Rijeku. Nad 3. majom otvoren je stečaj. Državi na naplatu u ovoj godini dospijeva 2.5 mlrd kn jamstava. Važno da je istarska lokalna politika kastrirala slobodu govora izmišljenim sudskim procesima protiv oponenata i koja javnim novcem kontrolira medije na način kako nije činjeno ni 20-tih, ni 50-tih godina prošlog stoljeća. Mons. Milanović mogao je, pod zaštitom crkve, slobodno govoriti i pisati u Trstu i Istri, a danas to više nije moguće kad gro medija u Istri ovise o IDS-u i tajkunima, kao i svjetskim špekulantima, piše Damir Kajin.

Prvo me tužila HRT 2009. i potraživala 120 000 kn zbog rečenice izgovorene za saborskom govornicom koja je otprilike glasila: “Kako se gotovo svaka emisija može kupiti…”. No to je prošlost. Problem je ovo što rade Miletićevi stranački drugovi kao i IDS-ovi poslovni partneri pred istarskim sudovima.

1. tužba- Tužio me čovjek koji je u vrijeme Jakovčića dobio koncesije na nekim plažama pa je iste “preprodao” za 400 000-500 000 € jer sam rekao da to spada u top 10 pogodovanja. Ne unesete tako reći ništa, a dođete do spomenutog novca. Sjajno. I sada netko tko nije ni luk jeo, a ni mirisao od mene zbog “duševnih boli” traži 35 000 kn.

2. tužba- Tužio me đek koji je od jedne starice kupio 3 hektara poljoprivrednog zemljišta za 21 000 kn, da bi si nakon toga tu zemlju urbanizirao i sam si je tu promjenu procijenio na preko 2 milijuna kuna.

3. tužba- Tužio me bivši talijanski ministar koji je u Italiji osuđen na 5 god. zatvora, odležao skoro 3 god.u kućnom zatvoru, usput je morao državi vratiti 2.8 mil. €, a Jakovčić mu je uručio najviše istarsko priznanje, Grb Istarske županije”.

4. tužba- Tuži me i Danko Končar jer sam rekao da sam ne može pomoći Uljaniku te da je suvlasnik Glasa Istre, za čiji je 33% udio svojedobno iskeširao 1.8 mil. € kupujući dionice od samih novinara. Končar, koji je Jakovčića izabrao za šefa NO Afaraka potražuje 50 000 kn zbog te rečenice, zbog duševnih boli, (povrede prava osobnosti).

Tako se to radi u Istri. To je nešto između bizarnog i morbidnog. Zanimljivo da su svi ti pojedinci bliski Jakovčiću i Miletiću. Stranački ili poslovno. Interesno ili duhovno. Prisutan je sumrak slobode govora, medijskih sloboda, neovisnog sudstva, nepristranog državnog odvjetništva. Gospodo iz vrha IDS-a, nigdje medijske slobode nisu niže nego u Istri. Dio medija je doslovce zakupljen. Dođite na pripremno ročište 8.02.2019. u Pazin, (Končar-Kajin), pa će biti jasnije kako mediji u Istri funkcioniraju i koliko ih plaćate. Čovjek pomisli da se niže ne može, ali uvijek je moguće potonuti još dublje. Ali zato oprostit ćemo se od Uljanika.

Povremeno po potrebi IDS spominje desnicu i ustašluk. Nigdje rigidnije “desnice” nema na vlasti nego u Istri. Metafora to vašeg desničarenja je Uljanik, a da vam nisam oteo iz ruku bila bi, vjerojatno i rovinjska Mirna i pazinski Puris. Oko Mirne i Purisa bili ste u sve upućeni pa ne mogu vjerovati da niste bili jednako tako upućeni i u Uljanikovu zbilju. Uostalom, gradska palača je udaljena 20 koraka od Uljanika. Zar nije „desničarenje“ kada 50 vodećih IDS-ovaca može se pohvaliti imovinom većom od 2-3-4 mil. €, a da ulaskom u politiku nisu imali ništa. Sada, ti isti drže kvorum HDZ-u u Saboru.
Antifašizam nije pljačka. Antifašizam nije pretvaranje javnog u privatno. Antifašizam ne živi u regiji gdje IDS kontrolira medije. Koliko je Županija izdvojila za medije 2011., 2012. i 2013. godine? Gotovo 9 mil. kn. Ako tome pridodamo i općine, gradove, javna poduzeća itd. riječ je možda i o 25 i više milijuna kuna. Antifašizam nisu ni sudski progoni svakoga koji se usudi prstom pokazati da je car gol.

I za kraj, za što me tuže? Za povredu prava osobnosti, točnije za duševne boli. Tim najbogatijim Istrijanima i najbogatijim Hrvatima nikada nije dosta, a Miletić i Jakovčić šute. Gdje je kraj toj bahatosti i objesti? Možda u Uljaniku za kojeg su istarski gradovi i Županija izdvojili otprilike onoliko novaca koliko se u 3-4 mjeseci samo u Županiji, (ne i gradovima, općinama…), potroši na reprezentaciju tj. domjenke, napisao je Damir Kajin.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Sabor – prazno kazalište u kojem glumci igraju neku svoju igru

Objavljeno

na

Objavio

PIXSELL

U višestoljetnim vremenima stranih gospodara, s izuzetkom starojugoslavenskog i endehazijskog razdoblja, postojao je i djelovao Hrvatski sabor, održavajući i simbolički i praktički ideju hrvatske državnosti.

Narod pamti puno zanimljivih anegdota i događaja vezanih uz Sabor, od onog krvavog križevačkog 1397., kada je kralj Žigmund dao pogubiti bana Lackovića i cjelokupno plemstvo, koji ga htjedoše svrgnuti, preko povijesnog, prvog na narodnom jeziku govora Ivana Kukuljevića Sakcinskog 1843. (do tada se u Saboru, kao i u crkvama, govorilo latinski) pa do „vritnjaka“ iliti udarca nogom u zadnjicu koji je 1885. zloglasnom Karolyu Khuenu Hedervaryju plasirao Josip Grižanić.

U Saboru su se sklapale i raskidale državno-pravne sveze. Krleža je na jednom mjestu primijetio da Hrvati svakih četrdesetak godina sklope neki savez pa se onda protiv njega bune, a Vesna Parun se zapitala: ako nam je domovina majka, zašto se tako često preudaje. Matoš je Sabor puno prije Viteza nazvao kokošinjcem, u kojemu se krčme nacionalni interesi.

Da nije bilo Mira Bulja i Milorada Pupovca, u povijest Sabora bio bi upisan još jedan događaj, ovaj put fizički obračun premijera i jednog zastupnika, s tko zna kakvim ishodom. Možda bismo, ne daj Bože, opet gledali reprizu slučaja Hedervary. Bulj i Pupovac su hrabro uz osobni rizik stali između zaraćenih strana i spriječili bratoubilački rat.

A prispodoba s kokošinjcem nikako ne stoji. Kad bi barem Sabor to bio? Primjerenija je usporedba s praznim kazalištem i pozornicom na kojoj su spušteni zastori, iza kojih glumci igraju neku svoju igru koja ne zanima nikoga osim njih samih.

Tamo se donosi, prepisuje i usklađuje mali milijun zakona. Tamo caruje neodgovornost prvog reda. Dobro plaćeni zastupnici ne osjećaju čak ni prisustvovanje sjednicama kao svoju obvezu. U njihovim nastupima dominira neobrazovanost i duhovitost na razini male djece.

Dok su vladajući uvijek spremni odbiti svaki, pa i najkonstruktivniji prijedlog oporbe, dotle oporba djeluje po principu – što gore to bolje, radujući se svakom neuspjehu bez imalo interesa za opće dobro. Prema biračima zastupnici iskazuju krajnji prijezir, osjećajući kako ih je sam Bog postavio na to uzvišeno mjesto, a ne narod svojim glasovima.

Otuda trgovanje mandatima. Njihov Bog je obično šef stranke koji ih stavlja na listu po principu lojalnosti i dodvorništva i kojega su uvijek i u svemu spremni podržati. Promjena takvog stanja vodi putem radikalnih izmjena izbornog zakona, za što, međutim, nitko osim naroda nije zainteresiran.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari