Pratite nas

Nepoznata hrvatska vojnička slava

Objavljeno

na

Ernest Bauer, Sjaj i tragika hrvatskog oružja, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991.

ernest bauer stara slavaPisati sintezu vojne nacionalne povijesti pozamašan auktorski pothvat i u državama s duljom tradicijom nacionalne neovisnosti, odnosno u onima koje su pravodobno i bez ograničenja razvijale sve grane povijesne znanosti. Bez obzira na ideološke predznake, nacionalne države su tijekom 20. stoljeća znatnim dijelom istražile segmente svojih ratničkih protežnosti, koji su onda sintetičarima omogućivali slaganje mozaika većih cjelina, a na kraju pisanje i cjelovitijih sinteza.

Hrvatska je potpunim gubitkom nacionalne slobode 1918. nestala sa svjetske pozornice, a unutardržavni procesi u monarhofašističkoj Jugoslaviji usredotočili su se na iskorjenjivanje bilo kakva hrvatskoga nacionalnog osjećaja pa je u pitanje doveden svaki povijesnoistraživački rad, a posebice onaj koji bi vrjednovao ratnička iskustva hrvatskoga naroda. Kako bi međunarodnu javnost upoznao i s tom dimenzijom nacionalne povijesti, auktor Ernest Bauer (1910.- 1995.) je pripremio nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske studiju o hrvatskom ratničko usudu, nu ona zbog svršetka rata nije bila objavljena.

U prerađenom obliku pojavila se na njemačkom jeziku pedesetih godina prošloga stoljeća u Austriji. Zbog još strožega i nastranijega odnosa komunističkoga režima prema hrvatskom vojništvu, ovaj mali pregled hrvatske ratne povijesti nije ugledao svjetlo dana u Hrvatskoj, premda ga je u razdoblju Hrvatskoga proljeća Matica hrvatska pokušala objaviti. Tako se priča o hrvatskoj vojsci pojavila u svojoj matičnoj državi tek u razdoblju obnove njezine državne nezavisnosti. Tako osim knjige Slavka Pavičića „Hrvatska ratna i vojna povijst“ Bauerov sintetski pregled i danas sa svim svojim manama i nedostatcima pruža kakav takav relevantan uvid u vojnu silu hrvatskoga naroda kroz njegov povijesni hod. Zbog tada nedovoljno istraženih ili pak nedostupnih činjenica u mraku je znatnim dijelom ostalo rano hrvatsko srednjovjekovlje, u kojem se tek navode sukobi s Mlečanima u borbi za hrvatski Jadran te Tomislavove vojne proti Bugarima i Ugarskoj, kao i brojčano stanje hrvatske sile, koje navodi Konstantin Porfirogenet.

U kasnijem srednjovjekovlju Bauer podsjeća na provalu Tatara, a potom prelazi na stoljetne ratove s Osmanlijama. Manje-više svim prikazima nedostaje vojnička dimenzija, odnosno možebitni opis bitke i raspored vojnih snaga. Nešto detaljnije je prikazan poraz na Krbavskom polju 1493., nu i tu su samo navedene taktičke pogreške neiskusnoga bana Derenčina, što je rezultiralo masovnim pokoljem hrvatskoga plemstva. Nema detaljnije opisa pohoda i proboja u vojničkom pothvatu Krste Frankopana opkoljenom Jajcu, koji se unatoč turskoj sili probio do grada i dopremio opskrbu već iscrpljenim braniteljima. Naglašeno je tek veliko značenje tog nedvojbeno darovitoga vojnog stratega iz loze moćnih Frankopana. Od mnoštva bitaka Bauer je još izdvojio obranu Klisa te hrvatsku pobjedu nad Turcima kod Siska 1593. koja predstavlja svojevrsni obrat u ratom nadmetanju s Turcima. Bauer se u ovom razdoblju vojne povijesti usredotočio više na ocjenu nesretnoga povijesnoga hrvatskog usuda, gdje su na kršćanskoj strani Hrvati branili „ostatke ostataka“ svojeg nekad slavnoga kraljevstva boreći se protiv Hrvata koji su bili u vojničkoj službi Osmanskoga Carstva. Poglavlje turskih ratova završavaju ustrojavanjem Vojne krajine, koja je u svojim temeljima počivala na tradiciji hrvatskih kućnih zadruga. Dok su na istoku branili svoje katoličko kršćanstvo od osmanske islamske najezde, hrvatski ratnici na europskim bojištima sudjelovali su kao saveznički ratnici u borbi protiv protestanata.

Nije bilo znatnijega bojišta po Europi na kojem svojim brzim, malim i pokretnim postrojbama nisu vodili uspješne borbe. I ovdje je auktor izostavio, odnosno nije razradio pitanje taktike i vojnoga nastupanja, nu ipak je na posredan način opisao strateški upad Hrvata u Berlin dok u njem nije boravio pruski kralj. Po Bauerovu mišljenju ovo je razdoblje mnoštva ratnih bitaka karakteristično po tom što Hrvati iz vojničkih uspjeha nisu polučili gotovo nikakvu političku korist za vlastite političke probitke. Na kraju su, zapravo to svoje političko nezadovoljstvo morali još platiti smaknućem najjačih plemićkih obitelji Zrinskih i Frankopana, koje je smaknuo habsburški dvor, samo zato što su pokušali raditi u interesu vlastite hrvatske države. Razdoblje u kojem Hrvati sudjeluju u Napoleonovoj vojsci također je karakteristično kao sustav međusobnoga ratovanja, na štetu vlastite državnosti. U političkom smislu vrijedna su, a geopolitički i danas gotovo aktualna sučeljavanja velikih sila za prevlast na hrvatskom jugu. Rusko pozicioniranje u Boki kotorskoj te francuski nastup prema Dubrovniku otvorili su put crnogorskim pljačkaškim pohodima u dubrovačko zaleđe. Hrvatski ratni uspjesi na habsburškoj strani pak nisu urodili težnjama naroda za ujedinjenjem Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom.

Distanciran je i auktorov pogled na Jelačićev pohod na Ugarsku. Naime ovdje je auktor gledao više na pitanje odnosa Ugarske i Beča, a manje Jelačićev ratni pohod iz pozicije Zagreba, kojem je Lajos Kossuth prijetio brisanjem s lica zemlje. U takvim okolnostima nije mogao ocijeniti ulogu mladoga časnika iz Gline, koji dolazi u Zagreb, preuzima na vlastita leđa teret cijeloga hrvatskog političkog pitanja i vojnim pohodom pokušava spasiti hrvatsku državnost. Potpuno je netočan i prigovor banu Jelačiću kako je bio nerealan i nepraktičan, jer upravo ovaj hrvatski ban u datim okolnostima iskoristio politički oslonac onoga tko mu ga je htio dati i silnice između Beča i Pešte usmjerio u borbu za opstanak Hrvatske. Odgovor na pitanje zašto ban Jelačić kasnije, nakon rata pak nije mogao napraviti više, treba ipak potražiti i u drugim razlozima, a ne samo u banovoj osobnosti. Bitke tijekom Prvoga svjetskog rata, u kojima su sudjelovali Hrvati tek su registrirane, a nedovoljno precizno je ocijenjena i uloga hrvatskih ratnih zapovjednika.

Bauer i Pavičić su u okolnostima i svom vremenu pokušali odgovoriti na pitanje hrvatske vojne povijesti, nu sadašnje vrijeme, odmak i dostupnost građe dobre su okolnosti za povijesna istraživanja. Naravno, ako za to postoji i politička volja. S obzirom na stanje, vjerojatno će i hrvatska vojna slava pričekati svoj dan još određeno vrijeme.

Mate Kovačević

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

Objavljeno

na

Objavio

‘Pariz gori, London je u krizi, a Marakeški globalni kompakt o migracijama mrtav je i prije nego što je uopće potpisan’ – poručio je Steve Bannon, bivši glavni strateg Bijele kuće i ključni predizborni savjetnik koji je Donaldu Trumpu pomogao da postane američki predsjednik, na skupu u flamanskom parlamentu u subotu u Bruxellesu, na kojemu se pojavio u društvu liderice francuske krajnje desnice Marine Le Pen.

Skup je bio organiziran radi zaustavljanja globalnog kompakta o zakonitim migracijama, koji se danas i sutra politički usvaja na skupu u marokanskom gradu Marrakechu, a organizatori su u videospotu kojim je otvoren skup istaknuli i Hrvatsku među onim zemljama, poput SAD-a, Mađarske i Austrije, koje su se povukle iz Marakeškog sporazuma.

– Ako mi date da biram želim li vladu sastavljenu od prvih sto ljudi koji se pojave na Trumpovu skupu s crvenim bejzbolskim kapama (s porukom Make America Great Again, op.a.) i prvih sto ljudi u žutim prslucima koji se danas pojave u Parizu, ili vladu sastavljenu od prvih sto partnera u Goldman Sachsu i prvih sto koji hrle stranci iz Davosa, reći ću vam: dajte mi “deplorables” (jadnike, izraz koji je za Trumpove simpatizere svojedobno upotrijebila Hillary Clinton, op. a.), dajte mi “Gilets jaunes”, bit ćemo humaniji, bit ćemo odlučniji, jer to su ljudi na kojima je judeo-kršćanski Zapad izgrađen i na kojima stoji – poručio je Bannon.

Ovaj politički trenutak u povijesti specifičan je i važan po tome što – kako vjeruje bivši glavni strateg predsjednika Trumpa, čije su ideje i dalje prisutne u politici Bijele kuće – prvi put takvi ljudi, ta obespravljena radnička klasa koja je bila žrtva globalizacije, “imaju svoje predstavnike u Viktoru Orbanu, Matteu Salviniju, Marine Le Pen, Donaldu Trumpu, Jairu Bolsanaru…”. Poimence je još spomenuo i Austriju, gdje vlada kancelar Sebastian Kurz, kao dio tog vala. Nije spomenuo Hrvatsku i njezinu predsjednicu, koja se ukrcala na taj val, barem po pitanju povlačenja potpore sporazumu iz Marrakecha, prenosi Večernji list.

– To, što je SAD bio prvi koji je odbacio globalni kompakt o migracijama nešto je na što sam najponosniji jer sam na tome radio – rekao je Bannon o sporazumu koji se sutra usvaja u Marrakechu. – To je samo dio prijevare koju UN provodi desetljećima i desetljećima kad govori da ti globalni sporazumi ništa ne znače, da samo trebate doći i potpisati ih. Konačno imamo lidere poput Orbana, Le Pen i Trumpa koji su spremni reći: Dosta nam je toga, nećemo to više raditi. U tome je snaga ovog trenutka – zaključio je.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Ivica Marijačić: Jugoslavenske provokacije

Objavljeno

na

Objavio

Javno promicanje jugoslavenske ideje izraziti neprijateljski čin prema Hrvatskoj

U povodu stote obljetnice ulaska Hrvatske u jugoslavensku zajednicu, naš javni prostor zatrovan je jugonostalgijom do te mjere da se ponekad pitamo u kojoj državi uopće živimo.

Povijesna obljetnica bila je prigoda nostalgičarima da u sebi probude sve zapretene emocije koje ih vežu za prošlo i pregaženo političko doba.

Pročetničke Novosti su možda otišle najdalje pa su objavile insignije propale države na naslovnici. Kako nemaju čitateljsku publiku, nitko to ne bi ni primijetio da neki hrvatski mediji nisu prenijeli tu provokaciju. Bilo bi logično da stvar postavimo ovako: ako je Jugoslavija bila negacija Hrvatske, a jest jer je u krvi gušila svaku pomisao o slobodnoj hrvatskoj državi, onda to znači da je javno promicanje jugoslavenske ideje izraziti neprijateljski čin prema Hrvatskoj i da ga treba sprječavati, zabranjivati i kažnjavati.

Ništa od toga ne događa se u Hrvatskoj. Štoviše, svi ti krugovi koji su ovih dana puna srca prizivali u sjećanje okupacijsku Jugoslaviju financiraju se proračunskim novcem. Hrvatska ne samo što nije u stanju definirati te pojave kao neprijateljske, nego im nije u stanju prekinuti dotok novca, no to je već poznata očajna priča koja govori o stupnju hrvatske neslobode i nedovršenoj pobjedi 90-ih.

U dubini svoje duše oni preziru Hrvatsku

Upravo ti krugovi se žestoko bore protiv uporabe pozdrava Za dom spremni. U Hrvatskome saboru su potpisali interpelaciju o zabrani toga pozdrava vodeći ljudi SDP-a, GLAS-a, IDS-a, manjinski zastupnici. S jedne strane, porazno je da nekome u Hrvatskoj smeta pozdrav pod kojim se branio, primjerice, Vukovar, ane smetaju mu simboli pod kojim je napadan. S druge, pak, strane, pozitivno je što otprilike sada jasno znamo stav tih potpisnika prema Hrvatskoj, ako smo uopće ikad i sumnjali.

U dubini svoje duše oni preziru Hrvatsku. Ne samo da se ne biborili za nju kad bi sutra opet bila napadnuta, nego bi najvjerojatnijie otišli na agresorsku stranu. Arsen Bauk, Boris Miletić, Anka Mrak Taritaš, Davor Bernardić, Veljko Kajtazi sutra bi, dakle, u slučaju nove srbijanske agresije pod zvijezdom petokrakom, gotovo sigurno uzeli taj simbol za svoje obilježje i pucali na Hrvatsku koja bi se opet branila pod pozdravom Za dom spremni!

Upravo ti ljudi osporavaju Hrvatskoj pravio što se branila 90-ih od agresije pod spomenutim pozdravom pa je istina zapravo tragična i neumoljiva: onaj u Hrvatskoj komu smeta pozdrava pod kojim su branitelji branili napadnutu Domovinu jednostavno niti je prijatelj, niti je lojalni građanin niti je normalan čovjek. Pravo je napadnutoga hrvatskoga naroda da se brani na svome pod bilo kojim simbolima za koje je procijenio da mu pomažu, pa i pod ustaškim pokličima.

S etičke strane, tu aspolutno nema ništa sporno. Ako Lori Vidović, Bauku, Bernardiću, Pupovcu i ostalima smeta Za dom spremni, to zapravo znači da su oni na strani koljača i ubojica na Ovčari koji su na sebi imali kape s petrokraka dok su zvjerski ubijali i klali hrvatske branitelje i civile.

Ne postoji način da oni svoju protivljenje pozdravu Za dom spremni učine moralno opravdanim, pa čak ni pozivanjem na okaljanost pozdrava u doba NDH jer o tome ništa ne znaju, nego samo imaju predsrasude koje je u njima proizvela jugoslavenska historiografija i velikosrpska propaganda.

Kalkuliranje

Kada ne bi morao politički kalkulirati, nacionalno indiferentni Andrej Plenković vjerojatno bi se s lakoćom složio s oporbenjacima i odmah potpisao interpealciju i propisao zabranu svake uporabe spomenutoga pozdrava. U njegovome HDZ-u možda je ostao još minimum dostojanstva i minimum otpora prema nekim oblicima rehabilitacije zločinačke Jugoslavije pa su protiv oporbene interpelacije, ali nije isključeno da ih Plenković skrši i udovolji oporbi kao što je dosad redovito. Ovo što Plenković radi od Hrvatske gotovo je luđačka i kompulzivna destrukcija svake nacionalne samosvojnosti.

On se poziva na EU, a u toj EU Italija daje nagradu za mir četniku Vučiću, u toj Europi haški tužitelji i suci primaju nagrade iz ruku predstavnika istočnoga Mostara u znak zahvalnosti što su osulili hrvatsjku šetoricu, u toj Europi jedan Ratko Mladić uživo se javlja se haaške tamnice u studio srbijanske televizije… A u Hrvatskoj Plenković i HDZ-ovci ne usude ni na minutu šutnje za pokojnoga Praljka, strogo paze da se ne bi slučajno se sreli s Darijom Kordićem, u toj Hrvatskoj moraju uklanjati domovinske simbole sa spomenika poginulim braniteljima zato što to zahtijeva Milorad Pupovac koji je na dan 5. kolovoza u Bačkoj Palanci odavao popčast agresorskoj vojsci i politici.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari