Connect with us

NEPOZNATA STRANA BUGIJANSKE OPERACIJE – (7)

Objavljeno

-

Prošteno je svima, svima, zulumčaru ubojici, prošteno je svima, svima, samo nije izdajici. Ante Bušić, Ršso. Napisao Bruno Bušić prije svoje smrti.
Šutljivi eksplodira: “Žvači, žvači! Vidjeli! Vidjeli smo te danas gore – previjao si se ko vlaška mlada, obećavao si i kleo se samo da izvučeš debelo prkno, a sad: ‘Idemo miliciji.’ Noste djavo, ko ti smeta.”

– Da izvučemo glavu…

– Kakvu glavu?! Vidjet ćeš, ko i ja, što će nas steći…

Prepirka podpali i drugu dvojicu što šute i prave se Englezi.

– ko su oni ždralovi, gorika u Raduši? Borci! Čiji? Ejte, ljudi, ta niste veslo dojili! Gdje su se onako moderno naoružali, kako su ovamo dospili. De mislite malo. Kao da se granica prelazi šale. Posrijedi je…

– Posrijedi je udba, misliš. (Ovdje moram navesti da se je hrvatska politička i gospodarsko/ekonomska emigracija podjednako bojala Udbe. Politička da nam (govorim o sebi, jer sam bio politički emigrant) nebi iz rodbinstva, prijateljstva, poznajstva i drugih smicalica ubacili Udbaša medju nas, a gospodarska se imigracija bojala da ih udbaške uhode nebi prijavili jugoslavenskim predstavnistima kako su se ovi približili ekstremnim Hrvatima koje Djordje Ličina u djuture nazivlje “fašisti mračne prošlosti”. Zato trebamo ovdje razumijeti i ovih pet hrvatskih lovaca čija sudbina visi o dvije strane, moja opaska, Otporaš)

– Mislim.

– Daj, molim Te…

– Sunce utonu iza Planine. Sumrak se neprimjetno spusti i zgusnu se po njivama. Išli su bez predaha. Strah je potiskivao umor. Sumnje su rasle i sve su ih jače progonile. Pukli su obruči na rasklimanoj zakletvi, koju su dali hrvatskim gerilcima gore na Raduši.

PRVOTNI  PLAN  USTANKA 

Ustanička kolona povlačila se dotle izmedju drveća  i nastupala prema Zelenom jezeru na vrhu Raduše. Osim Ambroza, svi su bili uvjereni da ih lovci neće izdati. Vjruju, stoviše, da će držati njihovu stranu kad se ustanak rasplamsa. Ambroz je predložio, što su ostali gotovo jednoglasno odbacili, da napuste što prije, istu noć, Radušu. Govorio je da bježe u drugu planinu, gdje bi se desetak dana pritajili, kako bi zameli svaki trag.

Glavaš je uporno branio svoju tezu: Raduša je prikladna zbog konfiguracije, zbog špilja i potočića. Osim toga, nalazi se u čvorištu planina prikladnih za gerili: izmedju Kupresa i Šujice, Malovan, prema Livnu, poviše sela Priluke, Cincar, pa Kamišnica, Dinara, Svilaja. Na drugoj strani, u pravcu Hercegovine, izmedju Duvna i Rame, rastire se Ljubuša, uzduže se Vran, kojega dijeli kratka usjeklina od Muvarnice i Blidinjsko jezero od Čvrsnice, što povezuje preko neprohodnog Prenja čitav sklop planina. Što je kod toga najbitnije, – a za to se i Adolf hvata -,pučanstvo oko i izmedju tih planina listom je hrvatsko, na čiju potporu računaju.

– “U redu, ali što imamo od svega toga ukoliko nas Udba nanjuši?” – predbaci Ambroz Glavašu.

– Adolf šuti. I drugi su uronili u misli, pa plove kao na oblacima. “To sam tisuću puta rekao,” – pomisli Adolf, “da gerilci, u slučaju otkrivanja, moraju neprestano mijenjati mjesto boravka. To je jedina mogućnost da se preživi.” Bakula ga uzinat baš na to posjti:

– I jesmo li, Bože, otkriveni?

– Misliš li da će lovci moliti Boga za Te? – uskoči Buntić – E, kad bi se Vidaka pitalo, lovci bi nagnjojili jedunu. ( Što ću sada reći je za današnje mladje Hrvate koji su se davno poslije ovog slučaja rodili. Govorim osobno o sebi, jer su me mnogi pitali u San Franciscu u to doba, da šta bih ja učinio. Možda danas tako ne mislim, ali tada sam u lipnju 1972 godine mislio da je njih trebalo po gerilskom i revolucionarnom pravilu……i kasnije ih žaliti, svete mise im platiti, svrstati ih u plejadu hrvatski mučenika u borbi za Hrvatsku Državu. Danas se može kamokud hladnije i trijeznije, bez ikakovih žrtava, matematički izračunati, koliko su smetali Franc Habernik i lovci za uspjeh – koliko toliko – ustanka, moja opaska, Otporaš.)

Zavlada mir.

Planina je najljepša u svanuće, kad mlazovi sunca padnu po rosnoj klasulji, uz jezero, koje se blista i prelijeva u purfurnim bojama, kao drago kamenje. A srne se igraju, dok slavujev glas tanano kaplje na lišće i na travu.

Boca šljivovice kruži od ruke do ruke. Ambroz je pristao da logoruju u Raduši, iako srcem i dušom ustaje pritov takve odluke. Adolf ga gleda snuždeno ispod oka.

Bemti ja revoluciju koja se boji skinuti glavu!…- dobacio je Ambroz izazivački. Adolf pokuša prijeći na drugu temu. Nije išlo. Njegov se brat neprestano vrtio oko bijega iz Raduše, tako da je djelovao provokativno. Vegar i Miletić nisu se javljali, iako su dijelili Ambrozovo mišljenje. Većina je medjutim držala uz Adolfa i Glavaša.

Prema podatcima, čije izvore za sada ne možemo otkriti, (ovaj Feljton je pisan 1978 godine, moja opaska, Otporaš.) u Raduši su trebali ostati do kraja lipnja 1972., da bi 1 srpnja, razdjeljeni u pet skupina, pošli u pet različitih pravaca: u Bosnu, Hercegovinu i na more. Prve značajne akcije trebale su biti, prema planu, izvedene 27 srpnja (partizanski “dan ustanka”) točno u jedan sat poslije ponoći i to u pet posve različitih gradova: u Mostaru, Sinju, Bugojnu, u Livnu i, po svoj prilici, u Splitu. Po završenju zadataka zavukli bi se u pripremljena skloništa, gdje bi ostali najmanje deset dana, odnosno dok opasnost mine (o tome ćemo opširnije pisati).

UZBUNA  U PROTIVNIČKOM  TABORU

Nastavlja se…

Otporaš/Kamenjar.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari