Pratite nas

Vijesti

NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE – (10)

Objavljeno

na

[quote]Sve što smo do sada radili, sve što smo poduzeli raditi, radili smo samo za bolju i sretniju budućnost hrvatskog naroda. Božidar Kavran na sudu u Zagrebu jugoslavenskim komunističkim sudcima, progoniteljima hrvatskog naroda.[/quote]

[ad id=”93788″]
Viktor se zbuni, pogleda ostale. Od velikog uzbudjenja svi su šutjeli. Nitko da izusti ni riječi. Čak ni Buntić. Mislili su o Adolfovoj smrti i o tragediji vječnog rastanka. Nisu mogli shvatiti da je mrtav. Da ga zauvijek nema. Da su ga ostevili na ledini – nesahranjena. Nije lako pregoriti druga s kojim se godinama dijelilo i dobro i zlo. Horvat prvi progovori ledenim glasom:

– Šta ćemo od zarobljenika? – Popović ga pogleda prestrašeno i lice mu se ukoči. Vegar je izvukao iz njega potrebne informacije:

– Ja sam nevin! – viknuo je kapetan otužnim glasom. Glavaš neprimjetno namignu Knezu i Buntiću, koji skočiše na njega poput tigrova. Ambroz odsječe:

– Osudjeni ste na streljanje!

Popović je ispustio neki nadljuski krik da su se svi naježili. Zatim, zlošutna tišina. Popović se stiskao uz bukovo stablo kao da pokušava pobjeći od bijesnih Buntićevih očiju u kojima se caklila duboka mržnja i tuga isto vremeno.

Upravo se u tom trenutku začula u daljini pucnjava. Istog trenutka Buntić bez ičije zapovjedi skresa pola rafala kapetanu Popoviću u prsa. Odjeknuo je novi jeziv krik, a potom nastala grobna tišina.

   NAPAD  IZ  ZASJEDETu su još kratko zastali, a onda krenuli dalje. Išli su uskom stazom koja je krivudala izmedju borova, bukava i jela. Kad su prelazili Rambučki kuk, spušćajući se k selu Varvari, odjednom su se našli licem u lice s manjom grupicom Prozorske čete. Buljili su par vječnih sekunda jedni u druge. Nitko nije skinuo oružje. Ni jedan metak nije opaljen. Kao da ni jednoj ni drugoj strani nije bilo do borbe. Gerilska kolona bacila se na zemlju i polako udaljila do jednog zaštićenog mjesta, da pričeka dok se vrati izvidnica upućena u južni dio Raduše. (Evo šta tajni dokumenat obavještajne službe JNA piše: “…Po ubacivanju u zemlju diverzanti su pokazali odlučnost, energičnost, drskost i upornost u izvršenju dobivenih zadataka…”  “…Diverzanti su veoma dobro gadjali iz ličnog naoružanja i snalazili se u bliskoj borbi…”  “…Očekivali su da će svuda biti prihvaćeni kao olobodioci te da će svojom prisutnošću i propagandnim efektom brzo omasoviti pokret”. “…Obavještajna služba JNA priznaje: ” …Nasi gubici u ovoj akciji utjecali su negativno na odlučnost i aktivnost jednog dijela naših jedinica, a kod pojedinaca izazvala strah, pa i primjetno izbjegavanje direktnih sukoba s diverzantima”, izvor iz Globusa od 16 veljače 1996. Ovdje se može primjetiti da je narod nešto očekivao, i to sa željom, samo je bio neinformiran, odakle je proizišla neodlučnost, moja opaska, Otporaš.) Izvidnička trojka koju su sačinjavali Vinko Knez, Ivan Prlić i Nikola Antunac, probijala se dotle i puzala uz velike muke kroz neprohodne planinske klance. Odjednom su izbili na greben ispod kojeg je pucala Ramska kotlina s jezerom Šćit. Jezero se proteglo od Jakljića, preko Proslapa, dodirujući Smojnik gotovo do Luga. Rumboci su ležali u podnožju Raduše. Desnije Varvara. Ništa nisu vidjeli osim kosača.

Onda su krenuli natrag. Nije bilo lako hodati kroz šumu noseći oružje i teške rance. Mislili su da je opasnost privremeno minula, pa se više nisu skrivali i puzali. Kretali su se zajedno bez rastajanja. Prvi je išao Prlić, iza njega Knez, pa Antunac. Parabele su im visile na ramenu.

Za Slavonca Kneza planine su bile prava pokora. Kamo god baciš pogled samo brda – “ta prokleta brda” – znao je govoriti.

Ono što ih je tog časa najviše zanimalo bilo je pitanje da li se na tim brdima već nalazi vojska ili ne. Plan je bio da se pod svaku cijenu probije obruč oko Raduše.

Prlić je naglo zastao. Kao da je nešto čuo. Osluškivali su. U nijemoj planini ni šuma ni glasa. Na nebu su se počeli zgušnjavati oblaci i pomisao na kišu još je brže ubrzala ovu izvidnicu. Napetost je popustila. No, baš onda kad se nitko nije nadao, prolomili su se kao iz vedra neba smrtonosni rafali raznih oružja. Štetkanje automata i njihova jeka stvorilo je zaglušnu buku medju klancima. Hrvatska izvidnica nagazila je na zasjedu specijalne čete. Knez i Antunac nisu dospjeli izustiti ni slova. Pali su pokošeni i na mjestu mrtvi. Prliću su otrovni naboji izrašetali desno stegno i trbuh. Ležao je smrtno ranjen. ( Evo sta o tome kaže isti izvor:  “…Uz već navedene, zarobljeni su Ivan Prlić, Vili Eršek, Vinko Knez, Nikola Antunac, Ilija Lovrić, i Vidak Buntić. O njihovoj sudbini nakon zarobljivanja u dokumentu se ništa ne kaže. Moja opaska, Otporaš)

– Boli li te? – pita ga sadistički Djulejman Budić, operativac iz Gornjeg Vakufa. Prlić je ležao nepomično i jedva izgovorio: “Vode!” Dali su mu ne bi li im što kazao. Šutio je. Otrov s naboja koji su ga pogodili djelovao je brzo. Ali kao ni to da nije bilo dosta. Neki Boro Stojan palio mu je stopala benzinom i zapalio. Gorilo je živo ljdsko meso. Iz Prlića je izvalio jeziv urlik. Većina vojnika promatrala je to sa zgraženjem. Nasilno mobiliziran borac Duvanjske šete Franji Ivanda- Alija (iz Vinice) nije mogao izdržati , pa je povikao:

– Nemojte, druže, mučiti čovjeka, nek umre s mirom! – Prlić je napokon izdišući prošaptao: “Vranica, Vlašić, Raduša”. Umro je 26 lipnja 1972 u 5 sati poslije podne. (Ivan Prlić je rođen 1951. u selu Sovići, iđući iz Gruda prema Bobanovij Dragi , na desnu stranu se nalaze sela Pejići, Šimići i Prlići, iđući prema Imotskome, mo, Otporaš.)

HRVATSKIM  BUGOJANSKIM  VITEZOVIMSA  (3)

Adolf zove Ambrozija brata,

Grleći ga rukam oko vrata

Ideje mu svoje povjerava

Nikom prije nije ih odava:

Dragi brate sad poslušaj mene,

Govorim ti riječi iskrene,

Rodila nas majka Hrvatica,

Nosila nas ispod istog srca…

Ko i drugi toliki Hrvati

Morali smo majku ostavljati.

Po tudjini već duge godine

Mi nosimo ljubav Domovine

Koja nam je od svega najjača

Sve kad se i životom plaća.

Mi nizašto drugo mrili nebi

Dok hrvatska, sve dajemo Tebi!

Za Hrvatsku mi smo spremni mrijeti

Kad opasnost životna joj prijeti.

Krvavoga Titina režima

Beograda starog dušmanina.

Proljeće su Hrvatsko presjekli

I ponovo starom mržnjom rekli

Da Hrvate žele uništiti

Sav naraštaj novi otudjiti.

Terorizmu strašnom nema kraja.

Mi smo djeca novog naraštaja.

Nastavlja se…

otporaš/kamenjar.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Milorad Pupovac: Možda je vrijeme da se o nekim stvarima počne govoriti…’

Objavljeno

na

Objavio

‘Zahtjevi dviju braniteljskih udruga za tematskom raspravom u Hrvatskome saboru’, tema je konferencije za novinare koju je za točno u podne u Saboru zakazao zastupnik SDSS-a Milorad Pupovac.

Pupovac je danima šutio, a upravo on trebao je, prema željama pojedinih braniteljskih udruga, biti tema posebne saborske sjednice.

‘Izjavu dosad nije davao dok nisam ocijenio da ona neće dopronositi pojačanju buke’, kazao je na početku press konferencije.

Što se tiče odluke predsjednika Sabora da ne uvrsti točku na dnevni red Sabora, ja tu odluku poštujem. Da je odluka i drugačija, također bih je poštovao…

Možda je vrijeme da se o nekim stvarima počne govoriti…’, rekao je Pupovac pa podsjetio na početak svog političkog puta.

Pupovac je rekao da je prolazio kroz vrijeme kada su Srbi u različitim sredinama morali početkom devedesetih morali davati izjave lojalnosti na javnim trgovima ili ih potpisivati u tvornicama.
‘To svaki od pripadnika srpske zajednice nosi kao najdublju traumu. A onima koji te traume žele produbiti, i strahove pojačati, što se mene tiče – neće!”, rekao je.
‘Prisegao sam šest puta na hrvatski ustav. Onaj kome to nije dovoljno, neka se zamisli u čemu je problem. Ja za svoje riječi i djela kanim odgovarati, ali za tuđe ne!’, rekao je.
Istaknuo je da se ne može izbjeći govoriti o egzodusu Srba iz Hrvatske. ‘Ne može se nastaviti manipulativni odnos prema Srbima iz Hrvatske… Volio bih da o ratnim stradanjima Hrvatska i Srbija vode razgovor i da se vrate na stazu normaliziranja odnosa na kojiima su bile u više navrata u zadnjim 25 godina’, rekao je Pupovac.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Apel: Zaustavimo govor mržnje u elektronskim medijima!

Objavljeno

na

Objavio

Molim cijenjenu publiku da pozorno pročita tekst koji slijedi. Ako ih tematika ne zanima, toplo preporučujem druge sadržaje kojih je prepun Internet (od srpskih Novosti preko Autografa do Glorije nadalje) tako da ne budu na gubitku, ne troše dragocjeno vrijeme, živce, i da im se ne diže krvni tlak.

“Vijeće za elektroničke medije utvrdilo je da u 2017. u 37 prijavljenih slučajeva zbog mogućeg govora mržnje u elektroničkim publikacijama, televizijskim i radijskim programima u Republici Hrvatskoj temeljem pravnog okvira Zakona o elektroničkim medijima nije bilo govora mržnje. No, može se zaključiti da je bilo mnogo uvredljivog i ostrašćenog govora.

Pravni okvir kojim se Vijeće vodi u slučajevima potencijalnog poticanja i širenja mržnje uz Zakon o elektroničkim medijima, je i definicija govora mržnje Vijeća Europe, ali i prevladavajuća praksa Europskog suda za ljudska prava.

Članak 12. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima jasno definira što je govor mržnje: ‘U audio i/ili audiovizualnim medijskim uslugama nije dopušteno poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, te antisemitizam i ksenofobiju, ideje fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima.’

Govor mržnje po definiciji Vijeća Europe ‘podrazumijeva sve oblike izražavanja kojima se šire, raspiruju, potiču ili opravdavaju rasna mržnja, ksenofobija, antisemitizam ili drugi oblici mržnje temeljeni na netoleranciji, uključujući tu i netoleranciju izraženu u obliku agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, te diskriminacija i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i osobama imigrantskog podrijetla’. Ovakav govor, sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, ne uživa zaštitu kao dio slobode govora.” (https://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/vijece-za-elektronicke-medije-poziva-na-smanjenje-netolerantnog-i-uvredljivog-govora-u-medijskom-prostoru-1124192/; istaknuo: Z.P.)

Eto.

Tko je pozorno pročitao, vjerojatno mu ne treba ponavljati – ali za one druge koji su možda skloniji površnom “prelijetanju” preko članaka, ponovit ću prve dvije rečenice:

Vijeće za elektroničke medije utvrdilo je da u 2017. u 37 prijavljenih slučajeva zbog mogućeg govora mržnje u elektroničkim publikacijama, televizijskim i radijskim programima u Republici Hrvatskoj temeljem pravnog okvira Zakona o elektroničkim medijima nije bilo govora mržnje. No, može se zaključiti da je bilo mnogo uvredljivog i ostrašćenog govora.” (istaknuo: Z.P.)

Dakle, u prošloj godini bilo je 37 prijavljenih slučajeva (mogućeg) govora mržnje, ali ni jedan nije udovoljio zakonskim kriterijima da ga Vijeće za elektronske medije Republike Hrvatske tako okvalificira, te da se na temelju toga poduzmu predviđene sankcije.

Ne znam tko koliko vjeruje spomenutom Vijeću. Mislim da bi se (tu i tamo) ipak moglo pronaći nešto što bi trebalo sankcionirati, no, pitanje je koliko se takvih slučajeva uopće prijavljuje i što je sve sadržano u tih 37 razmatranih slučajeva.

I sam se vrlo često susrećem s komentarima ispod kolumni i tekstova koje pišem, a čiji je sadržaj ne samo uvredljiv, primitivan, prostački i vulgaran, nego ponekad doista (po mojoj vlastitoj prosudbi) sadrži i govor mržnje – ne u odnosu na mene osobno, nego vezano za pripadnike drugih nacionalnih, vjerskih ili ideoloških zajednica ili skupina.

Iskreno, kao čovjek i kršćanin, grozim se svake isključivosti i mržnje, ali sam za otvoreni dijalog i slobodnu razmjenu mišljenja o svakoj temi, jer slobodu shvaćam kao pravo svakog čovjeka na to da kaže ili napiše ono što želi, ma koliko se ja (možda) i ne slagao s time.

Tu se držim one poznate krilatice koju je još davno izgovorio francuski književnik, povjesničar i filozof Voltaire:

Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš.”

Dakle, osobno držim da živimo u slobodnom i demokratskom društvu u kojemu svatko (ali baš svatko!) ima pravo na izražavanje svoga mišljenja, bio ili ne bio u pravu. Ako tko to ocijeni govorom mržnje, postoje mehanizmi uz pomoć kojih se stvar može istjerati na čistac – ali ne tako da vrijeđa, psuje i koristi govor mržnje kako bi to što smatra govorom mržnje osudio.

Takve tekstopisce i komentatore ne smatram ozbiljnim i kompetentnim osobama nego šarlatanima ili frustriranim individuama, ekshibicionistima koji se imaju potrebe “isprazniti” pa se stoga i oglašavaju na portalima jer im je to najbliže i najzgodnije.

Da spomenem samo neke paušalne ocjene vezano za tekstove koje radim (više od dvije godine za nekoliko portala), onako u globalu, budući da nemam vremena ni volje to posebno analizirati, još manje dgovarati svakomu pojedinačno, niti ih sve čitam.

Ima onih koji tvrde kako sam “idiot”, “kreten”, “šovinist”, “huškač”, “budala”, “ustaša”, “falsifikator”, “lažov”, “neznalica”, “kvazi-novinar”, “nepismen”, “šarlatan”, “plaćeno piskaralo”, “apologeta NDH”, “uhljeb”, “klepetalo”, “kriptošovinist” itd, itd. (možda sam ponešto i zaboravio, ali to je uglavnom to).

Jednako se tako isti čitatelji (anonimno, pod lažnim ili vlastitim imenom – sasvim svejedno) obrušavaju i na portale koji redovito objavljuju moje članke (Kamenjar com, Maxportal, Croative net, Domoljubni portal CM, Portal dnevnih novosti), pa ih kvalificiraju “ustaškim”, “huškačkim”, “šovinističkim”.

Imam razumijevanja za frustracije ljudi. Znam da smo podijeljeno društvo. Jasno mi je da podjele koje forsiraju mediji mnoge dovode u stanje napetosti, nervoze, pa čak i mržnje i isključivosti. Ne očekujem da se oni koji su svjetonazorski ili ideološki na drugoj strani slože u bilo čemu sa mnom (niti to želim), ali i dalje mislim da iza svakoga izricanja konačnog suda o bilo čijem tekstu ili javnom stavu mora stajati ARGUMENT, ČINJENICA, CITAT “spornog navoda” o kojemu se potom može polemizirati. Kritika bez argumenta je prazna priča, kritizerstvo.

U nešto više od dvije godine, od kako objavljujem članke na portalima, vjerovali ili ne, ni jedan jedini put (barem u komentarima koje sam pročitao) nema nigdje nikakvoga citata i (po meni) ni jednog suvislog argumenta u prilog tvrdnji kojima se moja malenkost vrijeđa ili diskvalificira.

A ispisao sam oko 700 tekstova (ne znam točan broj) s cca 3.000 do 3.500 stranica (najmanje), s tim što sam za one dulje forme i analitičke tekstove od 20, 30 i više stranica imao materijale od ranije.

Kao nesavršeno ljudsko biće, čovjek s emocijama i osjećajima, dopuštam da ponekad i “zastranim” – u nekim svojim ocjenama, prosudbama, analizama. Naravno da je moguće da sam kad-kad i posve u krivu, možda nisam ovladao materijom, možda se pravim pametniji nego jesam, ali zato postoji pouzdan i djelotvoran način za otklanjanje nejasnoća i nesporazuma. Kad god nekoga kritiziram, referiram se na materiju koju iznosi i prezentiram svoj stav, bez uvijanja i oklijevanja.

Citat, ispravak netočnog navoda – i tek potom kritika, to je jedini put!

Svoje tekstove pišem pod vlastitim imenom i prezimenom i za njihov sadržaj odgovaram. Za naslove ne, jer njih ponekad modeliraju uredništva portala. Sa zadovoljstvom moram reći, da do sada ni jedan od spomenutih portala (izuzimajući naslove) nikada nije intervenirao u sadržaj, što znači da sam osobno odgovoran za svaku napisanu riječ i od toga ne bježim.

Ne pristajem, međutim, na paušalne procjene, objede, insinuacije, klevete i laži, ne diraju me uvrede koje se šalju “iz busije” i mirno spavam, jer znam da se ne služim govorom mržnje niti pišem ostrašćene i uvredljive tekstove. A to što je možda netko mislio da sam ja mislio ono što bi njemu odgovaralo, a ne ono što sam napisao, problem je s kojim se treba nositi dotični čitatelj. Ja ne odgovaram za tuđe mišljenje, niti za način na koji tko čita ili shvaća ono što je pročitao, nego samo za ono što kažem – napišem.

Ministar vanjskih poslova Luja XIII kardinal Richelieu, rekao je jednom prigodom:

“Dajte mi šest redaka teksta bilo kojeg autora i ja ću u njemu naći razloga da ga objesim”.

Dakle, gospodo draga, svi vi koji mislite da su moji članci podložni sankcijama pravne države, samo naprijed! Prijavite svaki govor mržnje i slobodno počnite od mene!

Ničega se ne bojim.

Znam što mislim, pišem i radim. A i vremena kad se ljude vješalo ili stavljalo pred streljački vod zbog slobode mišljenja i izražavanja su iza nas.

Barem se nadam.

P.S. Na sljedećoj poveznici možete na internetskim stranicama Državnog odvjetništva Republike Hrvatske saznati više o načinu na koji se kaznena prijava može podnijeti te preuzeti primjer kaznene prijave: 

http://www.dorh.hr/fgs.axd?id=1045

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari