Pratite nas

Vijesti

NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE – (10)

Objavljeno

na

[quote]Sve što smo do sada radili, sve što smo poduzeli raditi, radili smo samo za bolju i sretniju budućnost hrvatskog naroda. Božidar Kavran na sudu u Zagrebu jugoslavenskim komunističkim sudcima, progoniteljima hrvatskog naroda.[/quote]

[ad id=”93788″]
Viktor se zbuni, pogleda ostale. Od velikog uzbudjenja svi su šutjeli. Nitko da izusti ni riječi. Čak ni Buntić. Mislili su o Adolfovoj smrti i o tragediji vječnog rastanka. Nisu mogli shvatiti da je mrtav. Da ga zauvijek nema. Da su ga ostevili na ledini – nesahranjena. Nije lako pregoriti druga s kojim se godinama dijelilo i dobro i zlo. Horvat prvi progovori ledenim glasom:

– Šta ćemo od zarobljenika? – Popović ga pogleda prestrašeno i lice mu se ukoči. Vegar je izvukao iz njega potrebne informacije:

– Ja sam nevin! – viknuo je kapetan otužnim glasom. Glavaš neprimjetno namignu Knezu i Buntiću, koji skočiše na njega poput tigrova. Ambroz odsječe:

– Osudjeni ste na streljanje!

Popović je ispustio neki nadljuski krik da su se svi naježili. Zatim, zlošutna tišina. Popović se stiskao uz bukovo stablo kao da pokušava pobjeći od bijesnih Buntićevih očiju u kojima se caklila duboka mržnja i tuga isto vremeno.

Upravo se u tom trenutku začula u daljini pucnjava. Istog trenutka Buntić bez ičije zapovjedi skresa pola rafala kapetanu Popoviću u prsa. Odjeknuo je novi jeziv krik, a potom nastala grobna tišina.

   NAPAD  IZ  ZASJEDETu su još kratko zastali, a onda krenuli dalje. Išli su uskom stazom koja je krivudala izmedju borova, bukava i jela. Kad su prelazili Rambučki kuk, spušćajući se k selu Varvari, odjednom su se našli licem u lice s manjom grupicom Prozorske čete. Buljili su par vječnih sekunda jedni u druge. Nitko nije skinuo oružje. Ni jedan metak nije opaljen. Kao da ni jednoj ni drugoj strani nije bilo do borbe. Gerilska kolona bacila se na zemlju i polako udaljila do jednog zaštićenog mjesta, da pričeka dok se vrati izvidnica upućena u južni dio Raduše. (Evo šta tajni dokumenat obavještajne službe JNA piše: “…Po ubacivanju u zemlju diverzanti su pokazali odlučnost, energičnost, drskost i upornost u izvršenju dobivenih zadataka…”  “…Diverzanti su veoma dobro gadjali iz ličnog naoružanja i snalazili se u bliskoj borbi…”  “…Očekivali su da će svuda biti prihvaćeni kao olobodioci te da će svojom prisutnošću i propagandnim efektom brzo omasoviti pokret”. “…Obavještajna služba JNA priznaje: ” …Nasi gubici u ovoj akciji utjecali su negativno na odlučnost i aktivnost jednog dijela naših jedinica, a kod pojedinaca izazvala strah, pa i primjetno izbjegavanje direktnih sukoba s diverzantima”, izvor iz Globusa od 16 veljače 1996. Ovdje se može primjetiti da je narod nešto očekivao, i to sa željom, samo je bio neinformiran, odakle je proizišla neodlučnost, moja opaska, Otporaš.) Izvidnička trojka koju su sačinjavali Vinko Knez, Ivan Prlić i Nikola Antunac, probijala se dotle i puzala uz velike muke kroz neprohodne planinske klance. Odjednom su izbili na greben ispod kojeg je pucala Ramska kotlina s jezerom Šćit. Jezero se proteglo od Jakljića, preko Proslapa, dodirujući Smojnik gotovo do Luga. Rumboci su ležali u podnožju Raduše. Desnije Varvara. Ništa nisu vidjeli osim kosača.

Onda su krenuli natrag. Nije bilo lako hodati kroz šumu noseći oružje i teške rance. Mislili su da je opasnost privremeno minula, pa se više nisu skrivali i puzali. Kretali su se zajedno bez rastajanja. Prvi je išao Prlić, iza njega Knez, pa Antunac. Parabele su im visile na ramenu.

Za Slavonca Kneza planine su bile prava pokora. Kamo god baciš pogled samo brda – “ta prokleta brda” – znao je govoriti.

Ono što ih je tog časa najviše zanimalo bilo je pitanje da li se na tim brdima već nalazi vojska ili ne. Plan je bio da se pod svaku cijenu probije obruč oko Raduše.

Prlić je naglo zastao. Kao da je nešto čuo. Osluškivali su. U nijemoj planini ni šuma ni glasa. Na nebu su se počeli zgušnjavati oblaci i pomisao na kišu još je brže ubrzala ovu izvidnicu. Napetost je popustila. No, baš onda kad se nitko nije nadao, prolomili su se kao iz vedra neba smrtonosni rafali raznih oružja. Štetkanje automata i njihova jeka stvorilo je zaglušnu buku medju klancima. Hrvatska izvidnica nagazila je na zasjedu specijalne čete. Knez i Antunac nisu dospjeli izustiti ni slova. Pali su pokošeni i na mjestu mrtvi. Prliću su otrovni naboji izrašetali desno stegno i trbuh. Ležao je smrtno ranjen. ( Evo sta o tome kaže isti izvor:  “…Uz već navedene, zarobljeni su Ivan Prlić, Vili Eršek, Vinko Knez, Nikola Antunac, Ilija Lovrić, i Vidak Buntić. O njihovoj sudbini nakon zarobljivanja u dokumentu se ništa ne kaže. Moja opaska, Otporaš)

– Boli li te? – pita ga sadistički Djulejman Budić, operativac iz Gornjeg Vakufa. Prlić je ležao nepomično i jedva izgovorio: “Vode!” Dali su mu ne bi li im što kazao. Šutio je. Otrov s naboja koji su ga pogodili djelovao je brzo. Ali kao ni to da nije bilo dosta. Neki Boro Stojan palio mu je stopala benzinom i zapalio. Gorilo je živo ljdsko meso. Iz Prlića je izvalio jeziv urlik. Većina vojnika promatrala je to sa zgraženjem. Nasilno mobiliziran borac Duvanjske šete Franji Ivanda- Alija (iz Vinice) nije mogao izdržati , pa je povikao:

– Nemojte, druže, mučiti čovjeka, nek umre s mirom! – Prlić je napokon izdišući prošaptao: “Vranica, Vlašić, Raduša”. Umro je 26 lipnja 1972 u 5 sati poslije podne. (Ivan Prlić je rođen 1951. u selu Sovići, iđući iz Gruda prema Bobanovij Dragi , na desnu stranu se nalaze sela Pejići, Šimići i Prlići, iđući prema Imotskome, mo, Otporaš.)

HRVATSKIM  BUGOJANSKIM  VITEZOVIMSA  (3)

Adolf zove Ambrozija brata,

Grleći ga rukam oko vrata

Ideje mu svoje povjerava

Nikom prije nije ih odava:

Dragi brate sad poslušaj mene,

Govorim ti riječi iskrene,

Rodila nas majka Hrvatica,

Nosila nas ispod istog srca…

Ko i drugi toliki Hrvati

Morali smo majku ostavljati.

Po tudjini već duge godine

Mi nosimo ljubav Domovine

Koja nam je od svega najjača

Sve kad se i životom plaća.

Mi nizašto drugo mrili nebi

Dok hrvatska, sve dajemo Tebi!

Za Hrvatsku mi smo spremni mrijeti

Kad opasnost životna joj prijeti.

Krvavoga Titina režima

Beograda starog dušmanina.

Proljeće su Hrvatsko presjekli

I ponovo starom mržnjom rekli

Da Hrvate žele uništiti

Sav naraštaj novi otudjiti.

Terorizmu strašnom nema kraja.

Mi smo djeca novog naraštaja.

Nastavlja se…

otporaš/kamenjar.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Igor Vukić o Ivi Goldsteinu i njegovoj novoj knjizi ‘Jasenovac’

Objavljeno

na

Objavio

Mediji su ovih dana dali veliku pozornost knjizi Ive Goldsteina ‘Jasenovac’ koja će biti predstavljena na Interliberu. Ivo Goldstein se također posebno obrušio na publicistu Igora Vukića, autora knjige ‘Radni logor Jasenovac’, prozivajući ga revizionistom koji selektivnim pristupom lažima zavarava javnost.

Zbog toga su u PODCAST VELEBIT pozvali Igora Vukića koji je detaljno analizirao pisanje Ive Goldteina, navode iz njegove knjige koje su mediji prenijeli te ih jednog po jednog gotovo u potpunosti raskrinkao kao neistine, krivotvorine ili plod mašte.

Tko su ‘svjedoci’ koje Ivo Goldstein citira u knjizi i koristi za svoje tumačenje zbivanja u Jasenovcu?
Koliko su vjerojatni opisi ubijanja koje Goldstein opisuje u svojoj knjizi?
Je li Ante Ciliga rekao ono što se navodi u Goldsteinovoj knjizi?
Jesu li opisi ustaških ubijanja logični prema okolonostima i ukupnoj situaciji u kojoj se događaju i poklapaju li se sa dokumentima iz arhivske građe?

Koliko su vjerojatne priče o ‘leševima koji plivaju Savom’?
Zašto se Goldstein bavi smišljanjem sintagmi poput ‘4M’ koja se odnosi na Maksa Luburića, Ljubu Miloša, Ivicu Matkovića i Miroslava Filipović-Majstorović? Je li to zloporaba naziva nekad vrlo polpularnog pop sastava u Hrvatskoj ‘4M’?
Kako je Goldstein postao amater-psiholog i upustio se u stručne prosudbe psihoprofila pojedinaca koje optužuje u svojoju knjizi?
Kako je moguće izjave i priznanja ustaša koje su krajem Drugog svjetskog rata, batinama na jugoslavenskom sudu iznuđene, uzimati kao ozbiljan i povijesno relevantan dokument?

Koliko ima mašte, koliko naučne fantastike, a koliko ozbiljnih argumentiranih navoda u Goldsteinovoj knjizi Jasenovac?
Što su o kvaliteti Goldsteinovog rada i njegove povjesničarske vjerodostojnosti rekli njegovi kolege?
Je li u Jasenovcu postojala Goldsteinova ‘drobilica kostiju’?
Tko je svećenik Jure Paršić čije izjave Goldstein koristi u knjizi?
Vjeruje li i sam Goldstein u ono što piše u svojoj knjizi?
Je li Jutarnji list krivotvorio fotgorafiju za feljton?

Goldstein kaže da revizionisti pokušavaju Hrvate napraviti kolektivno odgovornim za zločine u Jasenovcu. Govori li on tu o sebi?

Odogovre na ova pitanja poslušajte u PODCASTU VELEBIT

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

DUNAVE PLAVI

Objavljeno

na

Objavio

Dunave tihi, Dunave plavi
Dunave robusni, Dunave hladni
Dunave mutni, Dunave silni
Dunave prastari, Dunave mladi

U tebi moje djetinjstvo spava
U valovima što se pjene
I krošnjama starih zelenih vrba
Što bacaju duge nemirne sjene

I brodove pamtim, te bijele lađe
Što valjaju se izdaleka
Na palubi nekoj od njih možda
Još uvijek netko na mene čeka

Zalasci sunca na obali tvojoj
I dah ledeni sjeverca što puše
Dio su mene i sjećanja mojih
I tiha patnja u dnu moje duše

I rat je bio, sjećam se i toga
Kad ubijali su dušu mome gradu
Neljudi, izrodi, barbari, hijene
Što samo za mržnju i zločinstva znadu

Ti si tad Dunave svjedokom bio
Kako je patio narod moj
Rane si njegove vidao nježno
Suzama svojim u golgoti toj

Već dugo me nema, kao da se bojim
Susreta toga u smiraj dana
Još uvijek bježim, od tebe se skrivam
Od sjećanja svojih i starih rana

Dunave plavi, Dunave silni
Vrijeme prolazi, al’ znam da si isti
Da su ti obzorja još uvijek bistra
A valovi hladni kao biser čisti

Kažu mi ljudi da si onaj stari
Da još uvijek plove lađe tvojim tokom
I da su zore iznad tvojih voda
Vedre i plave gdje god kreneš okom

Da nebo još uvijek u tebi se gleda
I sunce žarko da ti se još smije
A vrbe snene i ade pospane
Mirišu zamamno baš kao i prije

Jednoga dana, kada smognem snage
Doći ću ti rano, još prije svanuća
I skupa ćemo dočekati zoru
I sunce što se penje povrh pruća

Pričat ću ti dugo o svome životu
Što osta negdje iza mojih leđa
Ja umoran i star, duge kose sijede
Oronula lica i nabranih vjeđa

I saslušaj me kao otac sina
Primi me nježno u zagrljaj svoj
Sakrij me u njedra moj Dunave plavi
Da mir pronađem u dubini toj

Zlatko Pinter
studeni 2018.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari