Connect with us

Vijesti

NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE – (10)

Objavljeno

-

[quote]Sve što smo do sada radili, sve što smo poduzeli raditi, radili smo samo za bolju i sretniju budućnost hrvatskog naroda. Božidar Kavran na sudu u Zagrebu jugoslavenskim komunističkim sudcima, progoniteljima hrvatskog naroda.[/quote]

[ad id=”93788″]

Viktor se zbuni, pogleda ostale. Od velikog uzbudjenja svi su šutjeli. Nitko da izusti ni riječi. Čak ni Buntić. Mislili su o Adolfovoj smrti i o tragediji vječnog rastanka. Nisu mogli shvatiti da je mrtav. Da ga zauvijek nema. Da su ga ostevili na ledini – nesahranjena. Nije lako pregoriti druga s kojim se godinama dijelilo i dobro i zlo. Horvat prvi progovori ledenim glasom:

– Šta ćemo od zarobljenika? – Popović ga pogleda prestrašeno i lice mu se ukoči. Vegar je izvukao iz njega potrebne informacije:

– Ja sam nevin! – viknuo je kapetan otužnim glasom. Glavaš neprimjetno namignu Knezu i Buntiću, koji skočiše na njega poput tigrova. Ambroz odsječe:

– Osudjeni ste na streljanje!

Popović je ispustio neki nadljuski krik da su se svi naježili. Zatim, zlošutna tišina. Popović se stiskao uz bukovo stablo kao da pokušava pobjeći od bijesnih Buntićevih očiju u kojima se caklila duboka mržnja i tuga isto vremeno.

Upravo se u tom trenutku začula u daljini pucnjava. Istog trenutka Buntić bez ičije zapovjedi skresa pola rafala kapetanu Popoviću u prsa. Odjeknuo je novi jeziv krik, a potom nastala grobna tišina.

   NAPAD  IZ  ZASJEDETu su još kratko zastali, a onda krenuli dalje. Išli su uskom stazom koja je krivudala izmedju borova, bukava i jela. Kad su prelazili Rambučki kuk, spušćajući se k selu Varvari, odjednom su se našli licem u lice s manjom grupicom Prozorske čete. Buljili su par vječnih sekunda jedni u druge. Nitko nije skinuo oružje. Ni jedan metak nije opaljen. Kao da ni jednoj ni drugoj strani nije bilo do borbe. Gerilska kolona bacila se na zemlju i polako udaljila do jednog zaštićenog mjesta, da pričeka dok se vrati izvidnica upućena u južni dio Raduše. (Evo šta tajni dokumenat obavještajne službe JNA piše: “…Po ubacivanju u zemlju diverzanti su pokazali odlučnost, energičnost, drskost i upornost u izvršenju dobivenih zadataka…”  “…Diverzanti su veoma dobro gadjali iz ličnog naoružanja i snalazili se u bliskoj borbi…”  “…Očekivali su da će svuda biti prihvaćeni kao olobodioci te da će svojom prisutnošću i propagandnim efektom brzo omasoviti pokret”. “…Obavještajna služba JNA priznaje: ” …Nasi gubici u ovoj akciji utjecali su negativno na odlučnost i aktivnost jednog dijela naših jedinica, a kod pojedinaca izazvala strah, pa i primjetno izbjegavanje direktnih sukoba s diverzantima”, izvor iz Globusa od 16 veljače 1996. Ovdje se može primjetiti da je narod nešto očekivao, i to sa željom, samo je bio neinformiran, odakle je proizišla neodlučnost, moja opaska, Otporaš.) Izvidnička trojka koju su sačinjavali Vinko Knez, Ivan Prlić i Nikola Antunac, probijala se dotle i puzala uz velike muke kroz neprohodne planinske klance. Odjednom su izbili na greben ispod kojeg je pucala Ramska kotlina s jezerom Šćit. Jezero se proteglo od Jakljića, preko Proslapa, dodirujući Smojnik gotovo do Luga. Rumboci su ležali u podnožju Raduše. Desnije Varvara. Ništa nisu vidjeli osim kosača.

Onda su krenuli natrag. Nije bilo lako hodati kroz šumu noseći oružje i teške rance. Mislili su da je opasnost privremeno minula, pa se više nisu skrivali i puzali. Kretali su se zajedno bez rastajanja. Prvi je išao Prlić, iza njega Knez, pa Antunac. Parabele su im visile na ramenu.

Za Slavonca Kneza planine su bile prava pokora. Kamo god baciš pogled samo brda – “ta prokleta brda” – znao je govoriti.

Ono što ih je tog časa najviše zanimalo bilo je pitanje da li se na tim brdima već nalazi vojska ili ne. Plan je bio da se pod svaku cijenu probije obruč oko Raduše.

Prlić je naglo zastao. Kao da je nešto čuo. Osluškivali su. U nijemoj planini ni šuma ni glasa. Na nebu su se počeli zgušnjavati oblaci i pomisao na kišu još je brže ubrzala ovu izvidnicu. Napetost je popustila. No, baš onda kad se nitko nije nadao, prolomili su se kao iz vedra neba smrtonosni rafali raznih oružja. Štetkanje automata i njihova jeka stvorilo je zaglušnu buku medju klancima. Hrvatska izvidnica nagazila je na zasjedu specijalne čete. Knez i Antunac nisu dospjeli izustiti ni slova. Pali su pokošeni i na mjestu mrtvi. Prliću su otrovni naboji izrašetali desno stegno i trbuh. Ležao je smrtno ranjen. ( Evo sta o tome kaže isti izvor:  “…Uz već navedene, zarobljeni su Ivan Prlić, Vili Eršek, Vinko Knez, Nikola Antunac, Ilija Lovrić, i Vidak Buntić. O njihovoj sudbini nakon zarobljivanja u dokumentu se ništa ne kaže. Moja opaska, Otporaš)

– Boli li te? – pita ga sadistički Djulejman Budić, operativac iz Gornjeg Vakufa. Prlić je ležao nepomično i jedva izgovorio: “Vode!” Dali su mu ne bi li im što kazao. Šutio je. Otrov s naboja koji su ga pogodili djelovao je brzo. Ali kao ni to da nije bilo dosta. Neki Boro Stojan palio mu je stopala benzinom i zapalio. Gorilo je živo ljdsko meso. Iz Prlića je izvalio jeziv urlik. Većina vojnika promatrala je to sa zgraženjem. Nasilno mobiliziran borac Duvanjske šete Franji Ivanda- Alija (iz Vinice) nije mogao izdržati , pa je povikao:

– Nemojte, druže, mučiti čovjeka, nek umre s mirom! – Prlić je napokon izdišući prošaptao: “Vranica, Vlašić, Raduša”. Umro je 26 lipnja 1972 u 5 sati poslije podne. (Ivan Prlić je rođen 1951. u selu Sovići, iđući iz Gruda prema Bobanovij Dragi , na desnu stranu se nalaze sela Pejići, Šimići i Prlići, iđući prema Imotskome, mo, Otporaš.)

HRVATSKIM  BUGOJANSKIM  VITEZOVIMSA  (3)

Adolf zove Ambrozija brata,

Grleći ga rukam oko vrata

Ideje mu svoje povjerava

Nikom prije nije ih odava:

Dragi brate sad poslušaj mene,

Govorim ti riječi iskrene,

Rodila nas majka Hrvatica,

Nosila nas ispod istog srca…

Ko i drugi toliki Hrvati

Morali smo majku ostavljati.

Po tudjini već duge godine

Mi nosimo ljubav Domovine

Koja nam je od svega najjača

Sve kad se i životom plaća.

Mi nizašto drugo mrili nebi

Dok hrvatska, sve dajemo Tebi!

Za Hrvatsku mi smo spremni mrijeti

Kad opasnost životna joj prijeti.

Krvavoga Titina režima

Beograda starog dušmanina.

Proljeće su Hrvatsko presjekli

I ponovo starom mržnjom rekli

Da Hrvate žele uništiti

Sav naraštaj novi otudjiti.

Terorizmu strašnom nema kraja.

Mi smo djeca novog naraštaja.

Nastavlja se…

otporaš/kamenjar.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari