Pratite nas

NEPOZNATA STRANA BUGOJANSKE OPERACIJE – (12)

Objavljeno

na

Ima Hrvata koji misle da bi najbolje bilo izbrisati svu našu proslošt i početi sve iznova. Poštivajmo prošlost i uživajmo danas a borimo se za  budućnost hrvatskog naroda, Otporaš.

U općinskim štabovima i u patrijskim organizacijama vladao je za to vrijeme neopisiv metež. Sve je zakazalo, počevši od dicipline do provodjenja mobilizacije.

Psihoza straha širila se filmskom brzinom na sve strane. Nitko nije mogao zausteviti glasine o čudotvornom oružju hrvatskih gerilaca, koje ubija putem “ultra zraka”, bezglasno, sve živo i mrtvo. Svejedno “da li je čovjek u bunkeru ili na brisanom prostoru – ultra zrake prodiru svuda” i pogadjaju preciznije “noću nego danju”.

Panika straha nije zahvatila samo “mobilizirane”, već ne manje i aktivne kao i bivše udbaše, razne funkcionare i njihove obitelji. Mnogi su tada bezglavo tražili izlaz u bijegu u veće gradove, kao npr. dva Granića, Praljak, (Neznam da li se radi o istom Praljku iz Širokoga Brijega koji se je istakao u borbama HVO-e protiv srpsko/jugoslavenske agresije na Hrvatsku i BiH 1992-95., moja opaska, Otporaš) Hasim Grčić iz Gračanice, Buntić iz Š. Brijega. Nedužne žene i djeca udbaša i funcionara po prvi su put suočeni s krvavom prošlošću muževa, odnosno očeva. Došlo je do svadja i sukoba. Sinovi su poricali očeve. Peru Lovčevića, ranije udbaša, a sada krčmara na Škejinim Njivama kod Gruda, žena nije htjela slijediti kad je bježao, dok su Juru Granića iz Ljubuškog napustili sin, koji študira u Zagrebu, i vlastita mu žena.

Dok su čekali izvidnicu u šumi ispod Rumbočkog jezera, do njih je doprlo štekanje strojnica i zvukovi eksplozija bombi. Nisu dvoumili. Znali su odmah da je izvidnica pala u zasjedu. Glavaš je zamišljeno zapalio cigaretu i neotice promrsio: “Zar su izginuki?” Nitko ga nije razumio. Gledali su nervozno u pravcu pucnjave i šutjeli. Kada bi samo mogli biti na licu mjesta da pomognu Atuncu, Knezu i Prliću.

Te misli potisnule su nove brige. Proboj iz obruča trebalo je bez odlaganja nastaviti. Ako ne budu nestali što brže iz Raduše, zlo će im se pisati. Znali su to. Tražili su izlaz iz škripca. Opasnost ih je još više združila i zbriasala sve moguće medjusobne nesuglasice. Sjedili su jedan pokraj drugoga s teškim slutnjama u srcu. Po prvi put gledaju smrti ravno u oči. Izgubili su zauvijek četeri najbolja prijatelja i suborca. Kako će se s tim pomiriti?

Opsjedalo ih je sada najvažnije pitanje: kako izići iz zamke? što je najbolje? Povlačenje u Vran ili Čvrsnicu – nije rješenje. Te su planine posve puste, nenaseljene i, što više, teško prohodne i bezvodne. Navlastito Vran. Bijeg u Varnicu, koji su imali u vidu prije okršaja, takodjer sada otpada: u tom je pravcu Raduša blokirana. Osim toga, po iskazu kapetana Popovića i ranjenika, u području izmedju Raduse i Vranice neprijatelj je usredotočio jake vojne i milicijske snage i zaposjeo gotovo sva sela i puteve.

Istina, prostor preko Vukovskog i Ravnog za Šuicu i Livanjski kraj nije još bio zatvoren. Ali Lovrić se energično usprotivio povlačenju preko Vukovskog i Ravnog, jer ta mjesta naseljava uglavnom pravoslavni živalj. On je uvjeravao kako je najbolje privremeno ostati u Rami, pošto taj kraj poznaje. U Rami, uz to, ima dosta prijatelja i svojte. Pristali su. Kocka je pala – ali fatalno.

Kad su se spustili s planine i primakli selu Varvari, odakle potječe Lovrić, svijetla u kućama nisu gorjela. Bilo je pusto: niti goveda riču, niti psi laju. Lovrića obuze neugodnost i sumnja. Sve mu se čini da to nije njegova stara Varvara iz koje je prije sedam godina morao pobjeći kao devetnaestogodišnjak, noću.

– “Ne stoj, vodi nas odavle, bolan, brate”, – reče mu potiho Glavaš. Ali Lovrić kao da nije čuo njegove riječi. Šuti i ne otkida pogled od sela u mraku. Rominjala je kiša, u tom času izbi iz pomrčine krava iza koje se gegao čovjek. Dijete mu je kravu izgubilo na paši, podno pašnjaka. To je bio seljak iz Varvare.

Susret s Lovricžćem nije ga obradovao. Plašio se Udbine odmazde. Kako ne bi: Udba im je stavila do znanja što ih čeka “ako pruže pomoć bandi”: robija i streljanje. Usprkos tomu, nije Lovrića odbio i učinio je što je mogao.

U ranu zoru 27 lipnja 1972. napustili su Varvaru i povukli se u šumu Bukovac poviše Varvare i Rum Boka, da predahnu u jednoj pećini. Tri seljaka iz Varvare (znamo njihova imena) (ovako je u tekstu,moja opaska) trebali su pripremiti tri mala čamca ili splavi s kojima su mislili, po noći, prijeći veliko umjetno jezero Šćit do Smojnika. Odatle bi imali vezu za Dubo, odnosno Orošac pod Vran planinom.

– Opasnosti više nema, – mislio je Ilija Lovrić. No, djavo nikad ne spava. A djavao je bio, kažu Ramci, neki Tadija Ćališ iz Gmića kod Prozora. Otkrio ih je i izdao.

Uz sve nevolje kroz koje su prošli, djelovali su staloženo. Najteži su prvi trenuci. Popustio je smrtonosni umor. Izgubljene drugove ipak ne smeću s uma. Smrt ih njihova proganja. Tko je za to kriv? Pretresaju detalje, raščlanuju ranije odluke, traže krive korake. Da su nakon dolaska u Gornji Vakuf bili sadašnje pameti, postupili bi drukačije: ne bi se nikome, bez nevolje, javili. Posebno žale zbog neopreznosti i sentimentalnosti prema lovcima. Iskustvo se skupo plaća.

Glavasš tog jutra nije prozborio ni riječi. Čistio je strojnicu i punio prazne šaržere. Mada mu nitko ništa ne predbacuje, on misli da svu krivicu na njega svaljuju: i susrete po selima, i puštanje lovaca, i logorovanje u Raduši, u kojoj su pretrpjeli teske gubitke. Nikad nije volio zaobilaženje. Zašto mu ne kažu u oči: “Skrivio si!”Lakše bi mu to bilo nego da se bori s jadima u sebi. “Zar smo trebali izbjeći sastanak s narodom u Lužanima, Ričici, Voljicima?”, mislio je. “Jednostavno nismo. Pa zato smo došli!”

Kocijančić je sjedio u špilji i mirno zapisivao protekle dogadjaje. Drugi su razgovarali i podmazivali oružje. Vili Eršek nije imao mira. Dosadilo mu sjediti u pećini i slušati raspredanje o proboju iz obruča. Iskočio je oko 4 sata poslije podne u šumu, nebili što primijetio. Što je dublje ulazio u gustu goru, bijaše sve tiše. Pusto. U ruci je držao nabije automat. Nigdje sumnjiva znaka. Odjednom odjeknu nekoliko rafala. Čula se graja, a onda je zavladao tajac. Vili Eršek ležao je mrtav, pogodjen s više metaka.

xxxxxxxxxxxxxxxxxx

HRVATSKIM  BUGOJANSKIM  VITEZOVIMA  (5)

Opasnije,nego oni prije

Srbijanske crne dinastije.

Krajnji cilj su nama pokazali

“Križnim putem” kad su nam poklali

Jedan cijeli naraštaj mladosti,

Diljem zemlje njihove su kosti.

To bi vojska ratom proslavljena

Od Engleza njima izručena.

Goloruke tukli su svezane

Bez ikakva suda il’ obrane.

I ako su samo krivi bili

Za Hrvatsku što su se borili,

Iz te krvi mi smo se rodili,

Zavijet sveti hrvatski primili;

Da ć’mo borbu dalje smjelo vodit

Domovinu našu oslobodit.

Adolf Andrić i brat Ambrozije,

Braća kakvu lako naći nije.

Sinovi su časne Hrvatice

Sa podrucja istočne granice.

Hrvatske nam mile Domovine

Gdje dopire šum rijeka Drine

Gdje Tomislav Bugare potuče,

Drinom medju zauvijek povuče.

Tu iz Tuzle rudarskog gradića

Potekose ova dva mladića.

Nastavlja se.

Otporaš

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Pater Ike Mandurić: Budi se jugonostalgičarski duh koji stvari iskrivljuje, unaprijed osuđuje…

Objavljeno

na

Objavio

“Već duže vrijeme se stvara nekakav naboj, odnosno polarizacija oko domovinskih vrijednosti, pitanja domoljublja… i nekako kao da se budi jugonostalgičarski duh koji stvari iskrivljuje, unaprijed osuđuje, nije spreman na kritiku, dijalog, na analizu, nego se bavi etiketiranjem.”, komentirao je pater Ivan Ike Mandurić, u razgovoru za Narod.hr, masovno blokiranje Facebook stranica i profila koje ne prestaje otkako je Haški sud presudio šestorici.

Pater Ike na svojem Facebook profilu podijelio je ove misli:

“Gospodine, molim te za one koji su jučer uklonili svijeće zapaljene za Praljka!” Tako je jutros molila jedna djevojka na Misi. Molim Te i ja Gospodine za njih. Morali su poslušati zapovijed, kako bi sačuvali posao. Molim te i za njihove šefove. I njima je netko naložio. Molim te i za naše vlasti. Znam da tako moraju. Molim i za one koji će ih i dalje paliti. I oni moraju tako činiti. Drugačije ne mogu. Molim te za sve njih, i za sve nas. Mir nam daj Gospodine, onaj koji Ti daješ…”

Na temelju te objave, Facebook profil mu je blokiran na sedam dana.

“Po nekoj teoriji se provodila nekakva manira partizanštine u kojoj je bilo važno nekoga etiketirati, a onda ga javno linčovati, strijeljati. Nekako se te skupine mladih ljudi oduševljavaju na tim partizantskim idejama i na neki način u virtualnom obliku mijenjaju te diverzije, sabotaže, atentate i jako su sretni da mogu sebi tako umišljati da se bore po šumama i gorama i u ime naroda vrše egzekucije nepodobnih. Činjenica je da to nije nestalo danas, da taj duh nažalost živi među mladima”, rekao je pater Ike.

Žrtve su svi oni koji su protiv takve ideologije, podsjeća pater Ike, a to su svećenici, domoljubi i svi oni koji brane stajališta vjere, Crkve, slobodne Hrvatske…

Lijek protiv takvih etiketiranja i sabotaža pojedinaca jest taj da se mora o tome govoriti, smatra pater Ike. “To se mora raskrinkati. Ne smije biti nekažnjivo i dopustivo da se nekoga tako linčuje, odbacuje, isključuje.

Ako se ne bude reagiralo institucionalno, onda se mogu pojaviti i druge skupine te nastati huliganstvo poput onog kod navijačkih skupina.

Koliko god je Facebook privatna tvrtka, mora imati mehanizme da se određeni govor isključuje ali ne da svatko može suditi, te da oni agresivniji pobjeđuju.”, zaključio je pater Ike Mandurić.

Narod.hr

Pater Ike Mandurić: Fuj Haagu i svim svjetskim izdajnicima, ma kako bili ušminkani i uljudbeni

 

Pater Ike Mandurić: Idemo dalje stvarati našu Hrvatsku, ZAJEDNO, s ovim mladima

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Održano natjecanje Viribus Unitis u vojarni “Tuškanac” (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Natjecanje pripadnica i pripadnika Oružanih snaga RH (OS RH) i Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) u crossfitu pod nazivom “Izazov tjelesne spremnosti – “Viribus unitis”, održano je u petak, 15. prosinca 2017. godine, u sportskoj dvorani vojarne “Tuškanac” u Zagrebu, priopćio je MORH

Prestižno natjecanje Viribus unitis, na latinskom “zajedničkim snagama” održava se pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske i vrhovne zapovjednice OS RH.

Na ovogodišnje treće natjecanje prijavilo se ukupno 76 pripadnica i pripadnika OS RH i MUP RH svih dobnih skupina.

Prvo mjesto u ženskoj kategoriji od 18 do 30 godina osvojila je kadetkinja Lucija Safundžić, pripadnica Kadetske bojne, u kategoriji od 30 do 40 godina poručnica Ana Marija Kovačić, pripadnica Počasno zaštitne bojne, a u kategoriji od 45 godina na više časnička namjesnica Darinka Kotarski, također pripadnica Počasno zaštitne bojne.

U muškoj kategoriji od 18 do 30 godina, prvo je mjesto pripalo vojniku Martinu Rončeviću, pripadniku Gardijske mehanizirane brigade, u kategoriji od 30 do 40 godina pobijedio je vojnik Hrvoje Kardum, pripadnik Gardijske mehanizirane brigade, a u kategoriji od 45 godina na više stožerni narednik Dalibor Delić, pripadnik Počasno zaštitne bojne.

U ekipnom natjecanju prvo je mjesto osvojila Počasno zaštitna bojna, drugo mjesto Gardijska mehanizirana brigada, a treće je pripalo Kadetskoj bojni.

Cilj natjecanja je promicanje zdravog načina života, podizanje borbene spremnosti, bavljenja sportskim aktivnostima, poticanje zdravog natjecateljskog duha i razvijanje osobina kao što su upornost, dosljednost, izdržljivost, motiviranost i posvećenost cilju.

Natjecanje je posvećeno sjećanju na časničkog namjesnika Antu Malića, poginulog pripadnika 1. hrvatskog gardijskog zdruga. Ante Malić bio je veliki poznavatelj i štovatelj borilačkih vještina, trenirao je boks, karate i jujutsu gdje je bio nositelj crnog pojasa. Vježbe snage, brzine, izdržljivosti i eksplozivnosti neumorno je trenirao, promovirao i uvodio u Oružane snage RH.

Ante Malić je izgubio život 26. lipnja 1995. u 22. godini života tijekom operacije “Skok-2”.

Foto: OSRH

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari